Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2266/19 (O. A.)

Odluka donesena 21. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Legitimno očekivanje
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2266/19

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2266/19, rješavajući apelaciju Osmana Alajbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Osmana Alajbegovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 029932 19 Rev 2 od 2. aprila 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Osman Alajbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 27. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 029932 19 Rev 2 od 2. aprila 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i tuženog JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZDRMU ,,Kakanj“ d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 22. septembra do 2. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 029932 14 P od 12. jula 2016. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 23.815,82 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a odbijen preostali dio njegovog tužbenog zahtjeva (za iznos od 23.815,82 KM sa zakonskom zateznom kamatom) i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. Apelant je u tužbi podnesenoj 8. septembra 2014. godine naveo da je vlasnik i posjednik stambenog objekta s pratećim objektima i uređenim dvorištem (pobliže označeno u obrazloženju presude; u daljnjem tekstu: stambeni objekat i prateći objekti ili apelantove nekretnine), da je stambeni objekat izgradio po osnovu rješenja o odobrenju izgradnje nadležnog organa uprave od 19. decembra 1985. godine, te da mu je na navedenim nekretninama prouzrokovana šteta koja se ne može sanirati. Dalje, apelant je naveo da je do štete došlo tako što je u noći 14/15. maj 2014. godine došlo do probijanja nasipa rijeke Ribnice i plovnog talasa iz vještački formiranog jezera na navedenoj rijeci, kojim su poplavljeni njegovi stambeni i prateći objekti, te da je šteta uzrokovana radnjama tuženog koji je u blizini njegovog objekta izvodio radove na površinskom kopu. Apelant je predložio da sud obaveže tuženog da na ime naknade štete isplatiti iznos od 47.631,65 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka uvećano za sudske takse. U odgovoru na tužbu tuženi je osporio tužbeni zahtjev i istakao da je 14. maja 2014. godine na području općine Kakanj proglašeno stanje prirodne nesreće uslijed obilnih padavina, što je uzrokovalo podizanje vodostaja i izlijevanje gotovo svih rijeka. Tuženi je dalje naveo da je zbog toga došlo i do izlijevanja rijeke Ribnice pa je tom prilikom poplavljeno područje nizvodno od rijeke, kao i apelantov stambeni objekat, kao i da je Općina Kakanj napravila elaborate o procijenjenoj šteti od obilnih padavina (poplave od 14. do 22. maja 2014. godine u vezi sa uzrocima oštećenja), a nakon toga je napravljena procjena šteta na području općine Kakanj, uključujući i podatke o apelantovoj šteti, zbog čega se dovodi u pitanje visina štete koja je navedena u tužbi.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je, nakon ocjene izvedenih dokaza (apelant saslušan u svojstvu parnične stranke, uvida u brojne materijalne dokaze, nalaze i mišljenje vještaka geološke struke Instituta za hidrotehniku, vještaka poljoprivredne struke i vještaka građevinske struke), utvrdio da je na osnovu odluke Općine Kakanj od 14. maja 2014. godine proglašeno stanje prirodne nesreće na području te općine uslijed obilnih padavina (poplava) u periodu od 14. do 22. maja 2014. godine, kao i da je Općinska komisija izvršila procjenu nastale štete na poljoprivrednim stambenim i drugim objektima, o čemu je sačinjen elaborat. Dalje, iz rješenja nadležnog općinskog organa od 19. decembra 1985. godine proizlazi da je apelantu odobrena gradnja porodično-stambene zgrade, pod uslovima iz urbanističke saglasnosti i tehničke dokumentacije, prema kojoj tipski projekat nije usaglašen s uslovima fundiranja na terenu. Također, iz nalaza i mišljenja vještaka geološke struke (koji prvostepeni sud prihvata) proizlazi da su radovi tuženog (deponovanja jalovinskog materijala i izrade brana-retencija u koritu rijeke Ribnice) u uzročnoj vezi sa štetom nastalom na apelantovim nekretninama. S druge strane, iz nalaza i mišljenja Instituta za hidrotehniku Građevinskog fakulteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Institut) proizlazi da je plavljenje apelantovog imanja izazvala pojava ekstremnog povodnja na rijeci Ribnici, potpomognuta i visokim vodostajima rijeke Bosne, te je u konačnici navedeno da bi količine nanosa bile veće da nije bilo brana-retencija, kao i da erodirani materijal nije u vezi s deponijom tuženog. Visina nastale štete je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske i poljoprivredne struke iz kojih proizlazi da visina pričinjene štete (na apelantovim nekretninama) ukupno iznosi 47.631,655 KM, na koji iznos je apelant u skladu s nalazima vještaka konačno i opredijelio tužbeni zahtjev.

8. Općinski sud je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je uslijed radova tuženog (deponovanja jalovinskog materijala u blizini i u korito rijeke Ribnice) došlo do smanjenja korita rijeke, što je onemogućilo brzi protok bujičnih voda, dok je uslijed izgradnje riječnih objekata (što je učinio tuženi) uzvodno od apelantovih nekretnina (brana, uskih vodopropusta...) došlo do pojave neplaniranih akumulacija i proboja poplavnog talasa, uslijed čega je tuženi (izvođenjem takvih radova) doprinio nastanku štete na apelantovim nekretninama. Naime, Općinski sud je ukazao da eksploatacija uglja predstavlja opasnu djelatnost i u skladu s odredbom člana 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) šteta nastala u vezi s opasnom djelatnosti smatra se da potiče od te djelatnosti (osim ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete) i da za takvu štetu, u skladu sa odredbom člana 174. ZOO-a, odgovara lice koje se bavi tom djelatnošću. U vezi s tim, Općinski sud se pozvao na nalaz i mišljenje vještaka geološke struke uz zaključak da je tuženi svojim radovima doprinio tome da dođe do oštećenja na apelantovim nekretninama, odnosno apelant je dokazao mogućnost nastupanja pretpostavke da šteta potiče od opasne djelatnosti zbog čega je tuženi odgovoran za štetu primjenom odredbe čl. 173. i 174. ZOO-a. Dalje, Općinski sud je naveo da je neosnovan prigovor tuženog da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete (s obzirom na to da se apelantov objekat nalazi u eksploatacionom polju i da je dao izjavu da gradi objekat na vlastitu odgovornost) iz razloga što je objekat izgrađen na osnovu valjanog odobrenja Općine, dok apelantovu izjavu nije cijenio uz zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o jamskim radovima i radovima na površinskim kopovima koji su navedeni u izjavi.

9. S druge strane, tuženi je dokazao da su 14. i 15. maja 2014. godine Općinu Kakanj (kao i čitavu BiH) zahvatile velike padavine i da je došlo do povećanja vodostaja rijeka, te njihovog plavljenja, kao i da je na području općine Kakanj proglašeno stanje prirodne nesreće. Dakle, s obzirom na to da šteta na apelantovim nekretninama nije nastala isključivo od uticaja rudarskih radova tuženog, nego i od drugih faktora čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti, Općinski sud je, u smislu odredbe člana 177. stav 3. ZOO-a, djelomično oslobodio tuženog odgovornosti za nastanak štete u procentu od 50% i obavezao ga da isplati iznos od 23.815,82 KM (50% od 47.631,655 KM), a odbio je apelantov tužbeni zahtjev s preostalim dijelom.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 029932 16 Gž od 13. decembra 2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuženog, a uvažena apelantova žalba i preinačena je prvostepena presuda tako što je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 47.631,64 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je na osnovu izvedenih dokaza, suprotno stavu prvostepenog suda, zaključio da je tuženi odgovoran jer njegovi radovi (retencije vodotoka) predstavljaju opasnu stvar i nisu spriječili nastanak štete u konkretnom slučaju.

11. Rješenjem Vrhovnog suda od 13. marta 2018. godine uvažena je revizija tuženog, ukinuta je u cijelosti drugostepena presuda od 13. decembra 2016. godine i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbe čl. 229. stav 2. tačka 2. i 231. ZPP-a, istaknuvši da je drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje (ocjenom neposredno izvedenih dokaza) i da je odluku donio u sjednici vijeća, odnosno da nije cijenio sve žalbene navode tuženog.

12. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je Presudom broj 36 0 P 029932 18 Gž 2 od 22. oktobra 2018. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, a uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u skladu s uputama Vrhovnog suda održao raspravu na kojoj su ponovo izvedeni već izvedeni materijalni dokazi, pročitan apelantov iskaz i izvedeni dokazi vještačenja (vještaka geodetske struke, građevinske struke, poljoprivredne struke i Instituta, te su saslušani navedeni vještaci), dok su parnične stranke na raspravi učinile nespornim da je u 2017. i 2018. godini izvršena eksproprijacija apelantovih predmetnih nekretnina u korist tuženog koji je isplatio apelantu određeni iznos.

13. Nakon ocjene izvedenih dokaza Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je apelant 19. decembra 1985. godine od nadležnog organa Općine Kakanj dobio rješenje o odobrenju izgradnje stambenog objekta pod uslovima urbanističke saglasnosti i tehničke dokumentacije tipskog projekta koji nije prilagođen uslovima fundiranja na terenu. Prethodno je apelant 12. aprila 1985. godine dao izjavu RC rudniku Kakanj (koja je sastavni dio dopunskog nalaza vještaka geodetske struke) kojom je izričito izjavio da neće potraživati nikakvu naknadu niti odštetu koja uslijed nadzemnih i podzemnih rudarskih radova bude učinjena na njegovom novosagrađenom objektu, te se obavezao da bez saglasnosti rudnika na tom zemljištu neće podići bilo kakav objekat, a ako to učini, pristaje da za taj objekat neće potraživati bilo kakvu naknadu u slučaju njegovog oštećenja od nadzemnih i podzemnih radova. Dalje, 14. maja 2014. godine Općina Kakanj je donijela Odluku o proglašenju stanja prirodne nesreće na cjelokupnom području općine Kakanj uslijed obilnih padavina – poplava, dok je 3. juna 2014. godine stručna komisija za procjenu šteta po tužiočevom zahtjevu utvrdila oštećenje na njegovom stambenom objektu i pomoćnim objektima. Također, sačinjen je i zapisnik o inspekcijskoj kontroli (13. juna 2014. godine po apelantovom zahtjevu) u kojem je na licu mjesta konstatovana veća količina mase materijala koji potiče od aktivnog PK Vrtlište uslijed kojeg nanosa je došlo do erozije desnog ruba nekih objekata, među kojima je i apelantov, dok je elaboratom o procjeni šteta od obilnih padavina konstatovano da je došlo do zatrpavanja kompletnog korita rijeke uslijed pojave klizišta, te su propisane mjere za otklanjanje nastalih i novih šteta.

14. Kantonalni sud je naveo sadržaj odredbe člana 40. Zakona o rudarstvu („Službeni list SRBiH“ broj 4/84 prečišćeni tekst) iz koje proizlazi procedura izdavanja odobrenja za izgradnju na eksploatacionom polju, te izuzeci u kojima se daje odobrenje (kada postoji mogućnost oštećenja građevinskih objekata, ali ne postoji opasnost po život i zdravlje građana), tj. kada se investitor odrekne prava na naknadu štete, kao što je u konkretnom slučaju. Kantonalni sud je na osnovu održane rasprave utvrdio da je uzrok štete na apelantovim nekretninama negativni uticaj rudarskih radova na deponovanju jalovine u blizini apelantovih nekretnina i u blizini rijeke Ribnice. Naime, uslijed djelatnosti tuženog (na deponovanju jalovinskog materijala) u blizini i u korito rijeke Ribnice (kao i u blizini apelantovih nekretnina) došlo je do pojave njegovog pokretanja niz kosinu ka rijeci Ribnici i aktiviranja procesa kliženja na spornoj kosini odlagališta, što je smanjilo i suzilo korito rijeke i onemogućilo brz protok bujičastih voda iz sliva. Navedeno se posebno manifestovalo 14/15. maj 2014. godine u vrijeme pojačanog hidrološkog ciklusa, kada su i nastale obimne štete na apelantovim nekretninama. Također, iz nalaza i mišljenja (kao i dopune nalaza) vještaka geološke struke proizlazi da se apelantove nekretnine nalaze u eksploatacionom polju i da odlaganje jalovine predstavlja nadzemne radove, tako da se formiranje odlagališta može formulisati kao rudarski rad. Osim toga, iz izjave koju je apelant dao tuženom proizlazi da se apelant izričito obavezuje da od Rudnika Kakanj (odnosno njegovih pravnih sljednika) neće potraživati nikakvu naknadu niti odštetu koja uslijed nadzemnih i podzemnih rudarskih radova bude učinjena na njegovom novosagrađenom objektu, kao i da bez saglasnosti rudnika neće podići bili kakav objekat, te ako to učini pristaje da za taj objekat neće potraživati bilo kakvu naknadu u slučaju njegovog oštećenja od nadzemnih i podzemnih radova.

15. Kantonalni sud je istakao da apelant nije osporavao da je potpisao navedenu izjavu, ali je sporio da se sadržaj isprave odnosi na radnje tuženog kojima mu je pričinjena šteta. Međutim, na održanoj raspravi (pred drugostepenim sudom), na izričit upit suda, vještak geološke struke je naveo da „radovi koje je izvodila tužena na spornom lokalitetu spadaju u radove nadzemnog karaktera, da se radi o rudarskom radu odlaganja stijenske mase, tzv. jalovine, a koja se dislocirala sa površinskog kopa kako bi se došlo do mineralne sirovine uglja, tako da i formiranje odlagališta koje je u ovom slučaju sporno se može formulisati kao rudarski rad u rudarskoj operativi u proizvodnji eksploatacije uglja“. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o nadzemnim rudarskim radovima kojima je apelantu pričinjena šteta i za koju je dao izjavu da neće potraživati nikakvu naknadu niti odštetu. Osim toga, iz odobrenja za gradnju (nadležnog organa Općine Kakanj) ne proizlazi da je prethodno pribavljeno mišljenje rudarske organizacije, međutim, pitanje odgovornosti za štetu prouzrokovanu izvođenjem rudarskih radova na građevinskim objektima izgrađenim na ekploatacionom polju ne može se staviti na teret tuženom. Ovo iz razloga što je apelant kao investitor potpisivanjem izjave od 12. aprila 1985. godine znao da gradi na eksploatacionom polju, te se izričito obavezao da neće potraživati nikakvu naknadu niti odštetu koja uslijed nadzemnih i podzemnih rudarskih radova bude učinjena na njegovom novosagrađenom objektu, kao i da neće bez saglasnosti podići bilo kakav objekat, zbog čega u okolnostima predmetnog slučaja ne postoji odštetna odgovornost tuženog. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je nakon održane rasprave primjenom odredbe člana 229. st. 2. i 4. ZPP-a preinačio prvostepenu presudu i donio odluku kao u izreci, dok je, imajući u vidu uspjeh tuženog, preinačio odluku o troškovima postupka i obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove.

Osporena presuda

16. Vrhovni sud je Presudom broj 36 0 P 029932 19 Rev 2 od 2. aprila 2019. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda od 22. oktobra 2018. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant ukazao na povrede postupka pred drugostepenim sudom iz čl. 7, 8, 123, 126, 191. stav 4. i 231. ZPP-a, te da u osnovi svi navedeni prigovori osporavaju ocjenu dokaza koju je izvršio drugostepeni sud (na raspravi održanoj 22. oktobra 2018. godine), a koja se odnosi na apelantovu izjavu od 12. aprila 1985. godine za koju apelant tvrdi da kao dokaz nikada nije određen niti proveden, odnosno da se na njoj ne mogu zasnivati odluke. Vrhovni sud je naveo da su apelantovi navodi u tom dijelu neosnovani s obzirom na to da je prvostepeni sud (svojim rješenjem od 29. januara 2015. godine određujući zadatak vještaku geodetske struke na prijedlog tuženog) naložio vještaku, između ostalog, da se ispita da li se apelantov objekat nalazio u eksploatacionom polju tuženog, kao i da provjeri da li je apelant imao dozvolu za gradnju od tuženog. Postupajući u tom smislu, vještak geološke struke je u nastavku glavne rasprave (održane 24. decembra 2015. godine), uz saglasnost punomoćnika parničnih stranaka, izvršio dopunu nalaza iznošenjem činjenica o postojanju apelantove pismene izjave od 12. aprila 1985. godine, čiji je sadržaj drugostepeni sud cijenio odlučujući o žalbi tuženog koja je sadržavala navode pogrešne ocjene upravo tog dokaza. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani revizioni prigovori da tuženi nije iznio odlučne činjenice i da sud u tom smislu nije savjesno cijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno (čl. 7. stav 1. i 8. ZPP-a koji predstavljaju principe ZPP-a sadržane i u članu 123. ZPP-a), odnosno da je u tom dijelu teret dokazivanja bio na tuženom u smislu člana 126. ZPP-a. Ovo iz razloga što je, suprotno apelantovim prigovorima, tuženi u postupku iznio činjenice koje se odnose na apelantovo odricanje od potraživanja naknade štete koja bi mogla nastati izgradnjom stambenog objekta na eksploatacionom području. Osim toga, drugostepeni sud je u svojoj odluci naveo sve zahtjeve stranaka, navode o činjenicama, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima zasniva svoju presudu što potvrđuje da nema osnova ni za prigovor povrede člana 191. stav 4. ZPP-a. Naime, u osporenoj odluci drugostepeni sud navodi razloge zašto se odlaganje tzv. jalovine smatra nadzemnim rudarskim radovima, dok prigovori da to nije mogao potvrditi vještak geolog već samo vještak rudarske struke predstavljaju zapravo prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koji se prema članu 240. stav

2. ZPP-a ne mogu izjavljivati u postupku po reviziji.

17. U odnosu na revizione navode koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Vrhovni sud je na osnovu činjenica utvrđenih u postupku (zasnovanih na apelantovoj pismenoj izjavi, nalazu vještaka geologa o karakteru radova odlaganja jalovine i ostalih izvedenih dokaza) ocijenio da ni ovi prigovori nisu osnovani. Vrhovni sud je ponovio sadržaj apelantovog tužbenog zahtjeva, utvrđeno činjenično stanje i odlučenje redovnih sudova, te je naveo da će razmotriti značaj i pravni karakter pismene izjave koju je apelant dao u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti za izdavanje građevinske dozvole za izgradnju oštećenog stambenog objekta (kao i drugih pomoćnih objekata), jer se pobijana odluka temelji na toj materijalnopravnoj osnovi. Dakle, sporno pitanje odnosi se na stav o tome da li odlaganje jalovine na eksploatacionom polju spada u rudarske radove (nadzemne ili podzemne), te kakav značaj ima to pitanje u odnosu na apelantovu izjavu (iz 1985. godine) kojom se odrekao bilo kakvog potraživanja štete na svojim objektima. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 8. stav 1. tačka 5. i člana 61. Zakona o rudarstvu FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o rudarstvu) iz kojih proizlazi da je pravilan stav drugostepenog suda da je tuženi odlaganjem jalovine na području eksploatacionog polja vršio rudarske radove, odnosno da je rudarsko društvo dužno nadoknaditi štetu ako je ona nastala kao posljedica rudarskih radova. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant (u skladu s tada važećim propisima – član 40. stav 3. Zakona o rudarstvu) u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti za izdavanje odobrenja za građenje potpisao pismenu izjavu (kojom se odrekao bilo kakvog potraživanja štete na svojim objektima koja bi nastala kao posljedica rudarskih radova) koja je provedena kao zabilježba u zemljišnoj knjizi. Nakon toga, nadležni općinski organ je apelantu izdao urbanističku saglasnost i odobrenje za građenje, te je apelant izgradio stambeni objekat na zemljištu koje je bilo na eksploatacionom polju, dok za ostale objekte (garaža, štala, bunar, šadrvan) od tuženog nije ni tražio saglasnost za izgradnju. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se navedenom izjavom apelant odrekao svakog oblika potraživanja naknade štete nastale izvođenjem rudarskih radova odlaganja jalovine, čija masa je pokrenuta s mjesta odlaganja nizvodno u velikim poplavama (13/14. maj 2014. godine) i donijela sadržaj na apelantovu nekretninu i nanijela materijalnu štetu na objektima. Prema ocjeni Vrhovnog suda, navedena izjava (iz 1985. godine) ima karakter sporazuma – poravnanja zaključenog između apelanta kao davaoca te izjave i rudarske organizacije (prednika tuženog) koja je vršila eksploataciju mineralne sirovine, u smislu člana 1089. ZOO-a, zbog čega su tim sporazumom određena međusobna prava i obaveze koje se odnose na izgradnju stambenog i drugih objekata, ali i eventualne štete koja bi nastala od posljedica rudarskih radova u koje, već po samom Zakonu o rudarstvu, spadaju i radovi odlaganja jalovine na eksploatacionom polju.

18. U odnosu na revizione navode kojima se osporava ocjena dokaza u odnosu na ostali dio nekretnina (naknada štete na zemljištu, uređenom dvorištu, infrastrukturi, poljoprivrednim proizvodima i voćnjaku), za koju štetu je vještak poljoprivredne struke dao procjenu koju je prvostepeni sud prihvatio kao realnu i dokazanu, Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud prilikom odlučivanja o žalbi tuženog nije naveo razloge zašto odbija i taj dio zahtjeva, iako je tačan navod revizije da izjava iz 1985. godine ne sadrži odredbe o poljoprivrednim proizvodima. U vezi s tim, Vrhovni sud je ocijenio da se na taj dio zahtjeva mogu primijeniti odredbe člana 177. stav 1. ZOO-a jer je plavni val u dane 13/14. maj 2014. godine bio posljedica prirodne nesreće, tako da bi šteta na poljoprivrednim kulturama bila u svakom slučaju, odnosno da bi predmetne poljoprivredne kulture bile potopljene vodom iz rijeke Ribnice i bez sadržaja jalovine, te da tuženi treba biti oslobođen i odgovornosti za tu štetu. Dakle, iako drugostepeni sud ne navodi posebne razloge u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva, navedeni propust ne čini presudu nezakonitom i nepravilnom u tom dijelu jer je odbijajuća odluka zasnovana na pravilnoj primjeni člana 177. stav 1. ZOO-a u vezi sa čl. 173. i 174. ZOO-a. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i prigovor koji se odnosi na činjenicu da su predmetne nekretnine u međuvremenu eksproprisane i da je apelantu isplaćena naknada, te da apelant izražava bojazan da bi ishod predmetnog parničnog postupka mogao negativno uticati na ishod upravnog postupka. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da ta činjenica nije relevantna za ovaj spor zato što je postupak eksproprijacije poseban upravni postupak u kojem je apelant s tuženim zaključio sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine (u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji), odnosno da taj upravni postupak nije vezan za odluku u predmetnom postupku koji se zasniva na potraživanju naknade štete. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primjenom člana 248. ZPP-a odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju, dok je primjenom odredbe člana 397. stav 1. ZPP-a odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja revizije.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka i donesene odluke, ukazao na sadržaj svog tužbenog zahtjeva i istakao da je u osporenoj odluci proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, proizvoljno utvrđene činjenice (pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza), te da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu i princip pravne sigurnosti. Naime, apelant smatra da se osporena odluka zasniva na apelantovoj izjavi od 12. aprila 1985. godine koja nije predložena i izvedena kao dokaz tuženog, odnosno da se navedena izjava prvi put spominje u dopuni vještaka geološke struke na nastavku glavne rasprave. U vezi s tim, apelant smatra da Vrhovni sud nije valjanim razlozima opravdao zaključak o neosnovanosti revizionih prigovora, kao i da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pristup sudu (nije bio upoznat sa sadržajem „izjave“, odnosno nije mogao predložiti dokaze na te okolnosti). Dalje, apelant smatra da je tuženi navedenu izjavu trebao predložiti na pripremnom ročištu, kao i da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju odstupio od svoje dosadašnje prakse i pri tome nije naveo zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoju odluku. Također, apelant je naveo i ukazao na nekoliko odluka Vrhovnog suda (u pogledu ocjene dokaza i predlaganja dokaza, stava u vezi s adekvatnim uzrokom štete, te u pogledu prava na adekvatno obrazloženje odluke), kao i na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 1076/09 i AP 2478/06 (gdje je ukazao na principe vladavine prava i pravne sigurnosti, te prava na adekvatno obrazloženje odluke). Apelant je mišljenja da je osporena odluka zasnovana na pogrešnom utvrđenju uzroka štete uslijed proizvoljne ocjene dokaza (posebno vještaka geološke struke), te smatra da su uzrok predmetne štete radovi postavljanja tzv. uskih grla na rijeci Ribnici postavljanjem retencija uzvodno od njegovih nekretnina (što je navedeno u nalazu i mišljenju navedenog vještaka) i da navedeno predstavlja opasnu stvar, te da tuženi nije dokazao da nije odgovoran za štetu. Također, smatra da je Vrhovni sud proizvoljno (pozivanjem na odredbu člana 240. ZPP-a) odlučio o njegovom prigovoru da se vještak geološke struke ne može izjašnjavati o tome šta se smatra rudarskim radovima i da navedeni vještak nije određen da daje takvo mišljenje. Pored navedenog, apelant smatra da je Vrhovni sud svoje obrazloženje u pogledu štete nastale na poljoprivrednim kulturama zasnovao na proizvoljnoj primjeni odredbi člana 177. stav 1. ZOO-a, kao i da je zanemario dokaze koje je iznio na raspravi pred drugostepenim sudom (da je tuženi u upravnom postupku priznao pravo apelantu na naknadu za eksproprisane nekretnine – predmetne nekretnine). Osim toga, budući da mu je odbijen tužbeni zahtjev i onemogućena naplata potraživanja za koje je imao legitimna očekivanja, tj. zbog proizvoljne primjene materijalnog prava od Vrhovnog suda, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu.

b)Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je svoju odluku donio u skladu s materijalnim pravom, odnosno da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava navedenih u apelaciji.

21. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi, odnosno da je u konkretnoj situaciji postupio pravilno i donio zakonitu odluku. Kantonalni sud je ukratko ponovio hronologiju predmetnog postupka te je istakao da je u skladu sa uputama Vrhovnog suda nakon održane rasprave donio svoju odluku.

22. Tuženi je u odgovoru naveo da su sudovi u predmetnom postupku potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno da su neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovih prava. U vezi s tim, tuženi je istakao da je apelantova izjava od 12. aprila 1985. godine dokaz, što proizlazi iz dopune nalaza vještaka geološke struke u kojem navedena izjava predstavlja sastavni dio nalaza, a ona je zabilježena i u zemljišnoj knjizi. Pored toga, tuženi je ukazao da iz nalaza Instituta proizlazi da bi šteta nastala i da nije bilo odlagališta i drugih rudarskih objekata, te da su retencije pomogle da šteta ne poprimi drastične razmjere budući da je u kritičnom periodu na cijelom području BiH bilo proglašeno stanje elementarne nepogode. V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7. stav 1.

(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 229. (stav 1. tač. 2. i 4.)

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

2)ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

4)ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Oslobođenje od odgovornosti Član 177. stav 1.

(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvideti, ni izbeći ili otkloniti.

PORAVNANJE

Pojam Član 1089. stav 1.

Ugovorom o poravnanju lica između kojih postoji spor ili neizvesnost o nekom pravnom odnosu, pomoću uzajamnih popuštanja prekidaju spor, odnosno uklanjaju neizvesnosti i određuju svoja uzajamna prava i obaveze.

25. Zakon o rudarstvu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 26/10):

Član 8. stav 1. tačka 5.

Rudarski radovi Rudarski radovi u smislu ovog zakona su:

5. odlaganje otkrivke i drugih materijala koji nastaju pri izvođenju rudarskih istražnih radova i eksploataciji mineralnih sirovina;

Član 61.

Otklanjanje posljedica rudarskih radova Privredno društvo pokriva sve troškove za otklanjanje šteta nastalih kao posljedica rudarskih radova.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 029932 19 Rev 2 od 2. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 27. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

33. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju vodio po apelantovoj tužbi protiv tuženog radi naknade štete, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

34. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluku Vrhovnog suda kojom je u konačnici odbijena kao neosnovana revizija koju je apelant izjavio protiv presude Kantonalnog suda od 22. oktobra 2018. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati određeni iznos na ime naknade štete, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

35. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.

37. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

38. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku odbijena kao neosnovana apelantova revizija i time zapravo potvrđeno odlučenje drugostepenog suda koji je, primjenom relevantnih odredbi ZPP-a, ZOO-a i Zakona o rudarstvu, odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, dok je uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev (kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati određeni iznos na ime naknade štete). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude dao jasne i precizne razloge o tome zašto je pravilna odluka drugostepenog suda, odnosno zašto je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, te je dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporene odluke i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Kantonalni sud u ponovnom postupku pred tim sudom cijenio sve provedene dokaze koje su predložile stranke (apelantovu izjavu, brojne materijalne dokaze, te nalaze i mišljenje vještaka geološke, građevinske i poljoprivredne struke), te primjenom pravila o teretu dokazivanja i raspravnog načela (čl. 7, 8. i

123. ZPP-a) utvrdio odlučne činjenice na osnovu kojih je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, jasno i argumentovano obrazložio da je predmetna šteta na apelantovim nekretninama nastala izvođenjem rudarskih radova tuženog na odlaganju jalovine, kao i da se apelant izjavom iz 1985. godine (kojom je apelant, kako to proizlazi iz obrazloženja drugostepene presude, izjavio da je saglasan da se izjava uknjiži u zemljišnim knjigama, da su potpisi ovjereni kod Općinskog suda u Kaknju i da iz potvrde upisa Dn od 12. aprila 1985. godine proizlazi da je ta isprava (izjava) zabilježena u zemljišnim knjigama), za koju Vrhovni sud smatra da ima karakter sporazuma – poravnanja u smislu člana 1089. ZOO-a, odrekao svakog oblika potraživanja naknade štete nastale izvođenjem rudarskih radova tuženog. Ustavni sud zapaža da je apelantovu navedenu izjavu, između ostalog, koristio vještak geološke struke u dopuni svog nalaza (na ročištu održanom 24. decembra 2015. godine) kako bi utvrdio da li se apelantov stambeni objekat nalazio u ekploatacionom polju tuženog, te u vezi s tim da li je apelant imao dozvolu za građenje spornog objekta (u skladu s tada važećim propisima – član 40. stav 3. Zakona o rudarstvu). Naime, apelant je u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti za izdavanje odobrenja za građenje spornog objekta potpisao pismenu izjavu (kojom se odrekao bilo kakvog potraživanja štete na svojim objektima koja bi nastala kao posljedica rudarskih radova) koja je provedena kao zabilježba u zemljišnoj knjizi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju presude Kantonalnog suda, koji je u ponovnom postupku održao raspravu na kojoj su ponovo izvedeni već izvedeni materijalni dokazi, eksplicitno navedeno da apelant „nije osporavao da je potpisao navedenu izjavu, ali je sporio da se sadržaj isprave odnosio na radnje tuženog kojim je [apelantu] pričinjena šteta“. Imajući u vidu navedeno, činjenicu da su redovni sudovi u skladu sa svojim ovlaštenjima proveli ocjenu izvedenih dokaza, među kojim i ocjenu navedene izjave, kao i okolnost da je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu (tako da je on u cijelosti odbijen kao neosnovan), Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da je na navedeni način došlo do povrede njegovog prava na pristup sudu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da tuženi nije odgovoran ni za štetu na apelantovim poljoprivrednim kulturama u skladu s odredbama člana 177. stav 1. ZOO-a (s obzirom na proglašeno stanje prirodne nesreće). Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku utemeljio na činjeničnom stanju utvrđenom drugačijom ocjenom provedenih dokaza od drugostepenog suda, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, ZOO-a i Zakona o rudarstvu, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.

39. Također, Ustavni sud ukazuje da u datim okolnostima druge odluke Vrhovnog suda koje je apelant naveo u apelaciji (koje dovodi u vezu s određenim stavovima Vrhovnog suda), kao i navedene odluke Ustavnog suda ne mogu voditi zaključku o osnovanosti apelantovih navoda. Naime, iako se pozvao na određene odluke Vrhovnog suda, apelant te odluke nije dostavio. S druge strane, u Odluci broj AP 1076/09 Ustavni sud je razmatrao apelaciju u kojoj je apelant u tom predmetu ukazivao da je Vrhovni sud u identičnom predmetu kao njegovom (u postupku isplate neisplaćenih plaća) donio drugačiju odluku (koju je apelant priložio uz apelaciju). U predmetu broj AP 2478/06 Ustavni sud je razmatrao apelaciju u kojoj Vrhovni sud nije dao zadovoljavajuće obrazloženje zašto je u istom pravnom pitanju koje je ranije razmatrao odstupio od svoje prakse i prakse Ustavnog suda (drugačije tumačio i primijenio materijalnopravne propise u radnopravnom sporu) prilikom izvođenja zaključka o postojanju pasivne legitimacije tuženog (izveo zaključak suprotan zaključku drugostepenog suda). S obzirom na to da navedenim odlukama Ustavnog suda nije odlučivano o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju kao u predmetnoj apelaciji, proizlazi da navedena praksa nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

41. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na utvrđeno činjenično stanje i stav Kantonalnog i Vrhovnog suda u pogledu apelantove izjave, te smatra da, imajući u vidu navedeno, apelant nije mogao imati ni „legitimno očekivanje“ da će uspjeti s tužbenim zahtjevom i naplatiti potraživanje istaknuto u zahtjevu.

42. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava od Vrhovnog suda u konkretnom postupku, koji je dao detaljne razloge zbog čega je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP-a, ZOO-a i Zakona o rudarstvu.

44. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu i kada apelant, s obzirom na izjavu koju je potpisao, nije mogao imati ni „legitimno očekivanje“ da će mu biti isplaćena naknada za pričinjenu štetu.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2266/19 (O. A.) | Sudska praksa | Aktio