Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4347/20 (N. B.)

Odluka donesena 21. 01. 2021.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Mjere zabrane
  • Krivični postupak
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Miješanje u privatni život
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4347/20

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4347/20, rješavajući apelaciju Nikole Boškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Boškovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 032139 20 Kv 12 od 16. novembra i S1 2 K 032139 20 Ko od 5.

novembra 2020. godine u odnosu na čl. II/3.f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Boškovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 032139 20 Kv 12 od 16. novembra i S1 2 K 032139 20 Ko od 5.

novembra 2020. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nikola Bošković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 032139 20 Kv 12 od 16. novembra 2020. godine i S1 2 K 032139 20 Ko od 5. novembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 8. decembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 16. decembra 2020. godine. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 032139 20 Ko od 5. novembra 2020. godine u krivičnom predmetu koji se vodi protiv pet optuženih, među kojima je i apelant, zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela organiziranog kriminala iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, prihvaćen je prijedlog Tužilaštva sadržan u optužnici koja je potvrđena 22. oktobra 2020. godine i apelantu produžene mjere zabrane. U relevantnom dijelu rješenja koji se odnosi na apelanta, na osnovu člana 126.b st. 4. i 5. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), u vezi sa čl. 126. stav 1. i 2. i 126a. stav 1. tačka

c) ZKPBiH, te člana 126f. stav 1. istog zakona, apelantu su produžene mjere zabrane, i to: 1) zabrana napuštanja boravišta iz člana 126. stav 1. ZKPBiH, kojom mjerom je apelantu kretanje ograničeno na mjesto boravka na adresi Crnići bb. u Stocu; 2) zabrana putovanja iz člana 126. stav

2. ZKPBiH, kojom mjerom su od apelanta privremeno oduzete sve važeće putne isprave, kao i drugi dokumenti koji mogu poslužiti u navedenu svrhu, te mu je zabranjen prelazak državne granice uz korištenje lične karte; 3) zabrana sastajanja s određenim osobama iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH, kojom je apelantu zabranjen svaki oblik kontaktiranja i sastajanja sa svjedocima navedenim u optužnici u konkretnom krivičnom predmetu, te približavanje njima na udaljenost ispod 50 (pedeset) metara. U izreci rješenja je također navedeno da će izrečene mjere trajati dok za njima postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je izrečena kazna zatvora, odnosno do drugačije odluke suda, te da će se kontrola opravdanosti mjera vršiti svaka dva mjeseca i da će se o izvršenju izrečenih mjera starati policijski službenici PS Stolac i Granična policija Bosne i Hercegovine.

6. U relevantnom dijelu obrazloženja rješenja navedeno je sljedeće: da je apelantu kao osumnjičenoj osobi rješenjem Suda BiH od 12. marta 2020. godine određen pritvor u trajanju od mjesec dana iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačke a) i b) ZKPBiH; da je rješenjem od 8. aprila 2020. godine apelantu produžen pritvor za naredna dva mjeseca iz istih pritvorskih razloga i da je rješenjem od 8. juna 2020. godine apelantu pritvor produžen za naredna dva mjeseca, odnosno do 8. augusta 2020. godine. Dalje je navedeno da je rješenjem od 27. jula 2020. godine apelantu ukinuta mjera pritvora i određene mjere zabrane, i to zabrana napuštanja boravišta iz člana 126. stav

1. ZKPBiH, zabrana putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH i zabrana sastajanja s određenim osobama iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH, te da je rješenjem od 1. oktobra 2020. godine utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju daljnju primjenu mjera zabrane određenih rješenjem Suda BiH od 27. jula 2020. godine.

7. Sud BiH je dalje naveo da je Tužilaštvo, obrazlažući prijedlog za produženje izrečenih mjera zabrane koji je prihvaćen rješenjem Suda BiH od 5. novembra 2020. godine, u sklopu predmetne optužnice navelo da je apelant jedan od članova grupe za organizirani kriminal koja je u periodu od 2016. godine do kraja 2019. godine za zemlje EU preko međunarodnih državnih granica transportirala veliku količinu opojne droge, čime su kao grupa za organizirani kriminal pribavili znatnu imovinsku korist koja nije manja od 2.000.000,00 EUR-a. U odnosu na posebne razloge za primjenu mjera zabrane prema apelantu i ostalim optuženim, Tužilaštvo je istaklo da je u istražnoj fazi postupka prisustvo tada osumnjičenih radi uspješnog vođenja krivičnog postupka bilo osigurano izricanjem pritvorske mjere; da je protekom vremena istrage i kvalitetom prikupljenih dokaza ta mjera ublažena izricanjem različitih mjera zabrane s ciljem neometanog vođenja istrage, nakon čega je 7. oktobra 2020. godine protiv osumnjičenih, među kojima je i apelant, podignuta optužnica u čijem se sadržaju nalazi popis svih dokaza koji potkrepljuju činjenične navode i koji su učinjeni dostupnim svim osumnjičenim, pa i apelantu, što ukazuje da apelant i ostali optuženi imaju priliku da se upoznaju s dokazima na kojima je Tužilaštvo utemeljilo optužnicu.

8. Nakon ocjene navoda i tvrdnji iz prijedloga Tužilaštva i navoda apelantove odbrane kojim se te tvrdnje negiraju, Sud BiH je, prihvatajući prijedlog Tužilaštva za produženje mjera zabrane, prije svega obrazložio postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. U tom pravcu je ukazano na materijalne dokaze dostavljene uz optužnicu iz kojih proizlazi da su apelant i ostali optuženi učestvovali u radnjama izvršenja predmetnih krivičnih djela onako kako je opširno navedeno na str. 16. i 17. obrazloženja rješenja. Osim toga je navedeno da apelantova odbrana nije osporila postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje mjera zabrane, te da će osnovana sumnja koja je utvrđena u konkretnoj fazi postupka svakako biti predmet preispitivanja u toku glavnog pretresa o kojoj će konačnu ocjenu dati sud prilikom odlučivanja o meritumu konkretne krivičnopravne stvari.

9. Sud BiH je zatim razmotrio postojanje posebnih razloga za produženje mjera zabrane, te je u tom pravcu ocijenjeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i rizik da bi apelant mogao utjecati na određene osobe, zbog čega su produžene mjere zabrane iz čl. 126. st. 1. i 2. i 126.a. stav 1. tačka c) ZKPBiH, uz njihovu provjeru i obavezu izvještavanja, kako je regulirano u članu 126.f) stav 1. ZKPBiH. U tom pravcu su na str. od 18. do 22. obrazloženja rješenja navedene konkretne okolnosti koje ukazuju na neophodnost produženja navedenih mjera apelantu. U pogledu neophodnosti mjere iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH (zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja) navedeni su sljedeći razlozi: apelantovo dvojno državljanstvo (R. Hrvatske i BiH) i mogućnost da se prebaci u bilo koju državu EU zbog nepostojanja čvrstih graničnih kontrola unutar zemalja članica EU; značajna imovinska korist ostvarena izvršenjem krivičnih djela, što ukazuje na mogućnost nesmetanog boravka i egzistencije van BiH i R Hrvatske; ostvareni kontakti s osobama iz inostranstva; težina inkriminacije i visina zaprijećene kazne, te okolnost da je apelant potvrđivanjem optužnice u potpunosti svjestan svog procesnopravnog položaja i dokaza koje je prikupilo Tužilaštvo, a time i motiva da onemogući uspješno okončanje krivičnog postupka napuštanjem teritorije BiH. Osim toga, Sud BiH je imao u vidu da prikupljeni dokazi ukazuju i na saznanja apelanta i ostalih optuženih u pogledu mjesta ilegalnih prelazaka međudržavne granice te izbjegavanja bilo kakvih graničnih kontrola, koji u svojoj ukupnosti ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva ukoliko mjere zabrane ne bi bile produžene. U tom pravcu je dalje ocijenjeno da postoje okolnosti koje opravdavaju provjeru mjera zabrane i obaveze izvještavanja iz člana 126.f. stav 1. ZKPBiH kojom je Policijskoj stanici Stolac naloženo da vrši nasumične provjere jednom dnevno na adresi apelantovog boravišta s ciljem nadzora njegovog kretanja. Pri tome je konstatirano da se primjenom navedene mjere apelantovo pravo ne ograničava preko neophodno potrebne mjere jer je vrijeme provjere ograničeno na period između 08.00 i 22.00 sata. Sud BiH je u konačnici zaključio da se navedenim mjerama postiže adekvatan nadzor nad apelantovim kretanjem i da se jedino uz primjenu mjera uspješno može otkloniti opasnost da apelant i ostali optuženi postanu nedostupni organima gonjenja.

10. U pogledu neophodnosti mjere zabrane sastajanja s određenim osobama iz člana 126.a. stav 1. tačka c) ZKPBiH, Sud BiH je naglasio da za izricanje navedene mjere nije neophodno postojanje već izvršenog neželjenog utjecaja na svjedoke, već je neophodno da sve okolnosti konkretnog predmeta stvaraju razuman i ozbiljan rizik da do utjecaja može doći i da bi mogla biti ostvarena korist od tog utjecaja. U vezi s tim, Sud BiH je imao u vidu sljedeće okolnosti: apelantovu svijest o krivičnom djelu koje mu se stavlja na teret, visinu zaprijećene kazne i saznanje o identitetu svjedoka, što u sveukupnosti ukazuje na postojanje realne opasnosti da bi apelant s ciljem umanjenja ili izbjegavanja eventualne krivične odgovornosti mogao izvršiti utjecaj i pritisak na navedene osobe. Stoga je zaključeno da se sprečavanje takvog neželjenog utjecaja može ostvariti samo određivanjem predmetne mjere zabrane jer su svi saslušani svjedoci izrazili strah od navedene kriminalne grupe kojoj su apelant i ostali optuženi pripadali, kao i činjenicu da je optužnicom, između ostalog, predloženo i saslušanje na glavnom pretresu svjedoka kojima su određene mjere zaštite. Pri tome su pojedini svjedoci prilikom prethodnog saslušanja izrazili opravdanu bojazan za svoju sigurnost i sigurnost svojih porodica, što bi u konačnici moglo utjecati i na njihovo svjedočenje u konkretnom krivičnom predmetu, te prouzrokovati nedosljednost i izmjenu iskaza. Također je zaključeno da je potrebno osigurati uvjete da svjedoci bez straha, iskreno i potpuno daju iskaz na glavnom pretresu o svemu onome što im je poznato u vezi s predmetnim krivičnim djelima, bez obzira na činjenicu što je optužnica već potvrđena.

11. Vijeće Suda BiH je Rješenjem broj S1 2 K 032139 20 Kv 12 od 16. novembra 2020. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdilo rješenje od 5. novembra 2020. godine. Nakon što je pobijano rješenje ispitano u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, vijeće Suda BiH je zaključilo da su u osporenom rješenju navedeni jasni i konkretni razlozi na osnovu kojih je izveden zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela iz optužnice. U vezi s tim je istaknuto da dokazni materijal koji je dostavljen uz optužnicu, u okviru koje je bio i prijedlog za produženje mjera zabrane prema optuženim, među kojima je i apelant, predstavlja pouzdan osnov za izvođenje zaključka o postojanju osnovane sumnje i da bi detaljnije elaboriranje vodilo ka nedopuštenom prejudiciranju postupka. Obrazlažući dalje, vijeće je podsjetilo da apelantova odbrana problematizira činjenicu da su u odnosu na neke od optuženih iz iste grupe mjere zabrane ukinute, a u odnosu na apelanta produžene. U tom pravcu je navedeno da su razlozi za produženje mjera zabrane apelantu detaljno navedeni u osporenom rješenju i da je Tužilaštvo stranka u postupku koja u konkretnoj fazi krivičnog postupka jedina ima ovlaštenje da disponira prijedlozima koji se tiču mjera za uspješno vođenje krivičnog postupka, te da u odnosu na pojedine optužene nije bilo prijedloga Tužilaštva za produženje mjera, pa je jedina mogućnost bila njihovo ukidanje.

12. U pogledu neosnovanosti žalbenih navoda kojima je ukazano na nedostatak razloga za mjeru zabrane napuštanja boravišta, kao i mjeru zabrane putovanja, koje se kumulativno primjenjuju s ciljem otklanjanja opasnosti od apelantovog bjekstva, vijeće je istaklo da su u osporenom rješenju pravilno cijenjene sve okolnosti, te jasno navedeni razlozi i činjenice koje posmatrane u međusobnoj povezanosti čine opravdanim primjenu mjera zabrane iz člana 126. ZKPBiH u obimu utvrđenom u pobijanom rješenju. U tom pravcu su ponovljeni razlozi iz prvostepenog rješenja koji se tiču apelantovog državljanstva, kontrole graničnih prijelaza između zemalja članica EU, težine inkriminacije za koju se tereti, visine zaprijećene kazne, te motiva da u slučaju ublažavanja ili ukidanja predmetnih mjera zabrane napusti teritoriju BiH i time onemogući daljnji tok postupka u predmetu. Pri tome je napomenuto da navedene okolnosti, cijenjene svaka zasebno, ne mogu predstavljati osnov za egzistiranje mjera zabrane (pa tako i okolnost apelantovog državljanstva), ali posmatrane i cijenjene u svojoj ukupnosti, a ne parcijalno, kako je navedeno u žalbi, dovodi do nepobitnog zaključka da u konkretnom slučaju postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva.

13. U pogledu postojanja posebnih razloga koji opravdavaju daljnje trajanje mjere zabrane kontaktiranja s određenim osobama iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH, vijeće je istaklo da su prilikom donošenja pobijanog rješenja pravilno navedene i cijenjene sve relevantne okolnosti kod apelanta, utvrđene prilikom određivanja i produženja mjere zabrane, te činjenica da se okolnosti u pogledu postojanja koluzione opasnosti nisu promijenile u toku postupka, slijedom čega je zaključeno da mogu motivirajuće djelovati s ciljem opstruiranja krivičnog postupka. U vezi s tim je naglašena obaveza suda da svjedocima na glavnom pretresu osigura da iskaz daju u atmosferi lišenoj straha i pritiska. Budući da su u konkretnom predmetu pojedinim svjedocima već određene mjere zaštite, da je apelant upoznat s identitetom svjedoka čije je saslušanje predloženo optužnicom, kao i sadržajem njihovih iskaza, što posmatrano u kontekstu prethodno analiziranih okolnosti ukazuje na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelant, u slučaju ukidanja mjere zabrane iz člana 126.a. stav 1. tačka c) ZKPBiH, mogao utjecati na svjedoke i na taj način ometati krivični postupak koji je u toku. U vezi sa žalbenim prigovorom da opasnost od utjecaja na svjedoke mora biti konkretizirana, vijeće je podsjetilo da je u zakonskoj odredbi definirano postojanje ozbiljnog rizika ili opravdane naznake utjecaja na svjedoke, zasnovane na relevantnim okolnostima. S obzirom na to da je svrha ove mjere upravo sprečavanje takvih radnji, kada postoje okolnosti koje ukazuju na osnovanu bojazan da će se utjecaj desiti, prigovori žalbe da ne postoje razlozi za mjeru zabrane ocijenjeni su kao neosnovani. Osim toga, čekati da se utjecaj desi, posebno utjecaj od svakog pojedinog optuženog da bi se odredila mjera zabrane iz člana 126.a. stav 1. tačka c) ZKPBiH, kako se u žalbi implicira, moglo bi nepopravljivo ugroziti tok predmetnog krivičnog postupka, te je takvo rezoniranje u suprotnosti kako sa duhom samih zakonskih odredaba tako i s relevantnim stavovima zauzetim u sudskoj praksi. Iz svih naprijed navedenih razloga apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

15. Obrazlažući povrede navedenih prava apelant je istakao da u osporenom rješenju nisu navedeni ozbiljni razlozi koje sud mora utvrditi u svakom konkretnom slučaju u prilog zaključku o neophodnosti mjera zabrane. Ističe da se nikada nije krio niti je na bilo koji način planirao ili pokušao bježati i da takva opasnost ne postoji, posebno nakon proteka devet mjeseci od formalnog saznanja da se tereti za krivična djela. Također, apelant ukazuje da je mjera zabrane napuštanja boravišta zasnovana na apstraktnim, a ne konkretnim razlozima, te da pri tome Sud BiH nije uzeo u obzir kriterije uspostavljene u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), već je odluka zasnovana isključivo na činjenici da ima dvojno državljanstvo, da je svjestan težine krivičnog djela za koje se tereti i zaprijećene kazne. Također je ukazao na neravnopravan položaj između optuženih budući da su pojedinim optuženim ukinute mjere zabrane, te smatra da je neprihvatljiv stav suda da isključivo Tužilaštvo predlaže mjere s ciljem neometanog vođenja krivičnog postupka. Smatra da u osporenom rješenju nisu navedeni jasni i konkretni razlozi zbog kojih je izrečena mjera sastajanja s određenim osobama i da u tom pravcu nisu dati odgovori na ključne žalbene razloge, odnosno nije dato obrazloženje na koje od predloženih svjedoka bi mogao utjecati, koji od svjedoka su izrazili bojazan za sigurnost, te kakvu bi korist mogao imati utjecajem na bilo kojeg od predloženih svjedoka. Smatra da se sud u osporenim rješenjima paušalno bavi postojanjem rizika utjecajem na svjedoke, a ne konkretnim argumentima za takvo odlučenje. Ističe da su oba osporena rješenja površna i neargumentirana i da takvo postupanje nije u skladu s pravom na pravično suđenje i pravom na djelotvoran pravni lijek. U tom pravcu ističe da žalba koju je podnio protiv prvostepenog rješenja nije bila djelotvorna jer nije suštinski ispitana niti su tvrdnje iz žalbe ozbiljno razmotrene.

b)Odgovor na apelaciju

16. Sud BiH je istakao da se u apelaciji ponavljaju prigovori iz žalbe koji su ocijenjeni neosnovanim i u osporenom rješenju navedeni jasni i argumentirani razlozi za takav stav, pri čemu nisu prekršeni domaći i međunarodni pravni standardi na koje se apelant poziva. Prilikom produženja mjera zabrane cijenjene su sve okolnosti kod apelanta koje u svojoj ukupnosti ukazuju na opasnost od bjekstva, odnosno utjecaja na svjedoke, koje u svojoj ukupnosti ukazuju na postojanje naročitih okolnosti i osnova za produženje mjera zabrane. Stoga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. stav (1) (1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Organizirani kriminal Član 250. stav (3) (3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.

18. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 126.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Član 126.a stav (1) tačka c) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

c) zabranu sastajanja s određenim osobama, Član 126.f stav (1) Provjera mjera zabrane i obaveza izvještavanja (1) Sud može u svako doba naložiti provjeru mjera zabrane i zatražiti izvještaj od organa nadleženog za njihovo izvršenje. Taj organ je dužan da izvještaj bez odlaganja dostavi Sudu.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

22. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

24. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode.

25. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, pod lišenjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, stav 92).

26. Pri tome, kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status osobe u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje osobe u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kojem drugom mjestu gdje je osobi fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. Također, kućni pritvor se smatra lišavanjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije sa vanjskim svijetom.

27. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišavanje, već naprotiv, samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A, broj 4). Također, mjere koje se koriste kao sredstvo za osiguranje prisustva okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišavanje slobode.

28. Dovodeći u vezu mjere zabrane koje su apelantu izrečene osporenim rješenjem Suda BiH od 16. novembra 2020. godine, za koje je utvrđeno da su i dalje potrebne, i to da napušta boravište, da putuje i da se sastaje s određenim osobama, Ustavni sud nalazi da navedene mjere po svom sadržaju i posljedicama koje iz njih proizlaze ne predstavljaju mjere lišavanja slobode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2491/17 od 25. oktobra 2017. godine, stav 30. dostupna na www.ustavnisud.ba).

29. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na ostale navode

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 032139 20 Kv 12 od 16. novembra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2020. godine, pa proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant u apelaciji osporene odluke dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u vezi s pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, dok se suštinski navodi odnose na ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i ograničenja u pogledu prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Budući da Ustavni sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3482/20 od 10. decembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta, imajući u vidu sadržaj izrečenih mjera kojima se zabranjuje napuštanje boravišta i zabranjuje putovanje te sastajanje s određenim osobama, navode apelacije ispitati s aspekta garancija prava na slobodu kretanja i s aspekta prava na privatni i porodični život.

Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

34. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (član 126. st. 1. i 2. ZKPBiH)

35. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V). Ustavni sud napominje da su u skladu s praksom Evropskog suda propisani izuzeci od navedenog prava koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a ta ograničenja trebaju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu. U vezi s tim, Ustavni sud će ispitati da li su u konkretnom slučaju zadovoljeni navedeni kriteriji.

36. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su apelantu zbog osnovane sumnje da je u okviru grupe počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH osporenim rješenjima izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta bez prethodnog odobrenja suda, izuzev ako ga napušta da bi se pojavio pred sudom u konkretnom krivičnom postupku ili po pozivu Tužilaštva, koju kontroliraju ovlaštene službene osobe i zabrane putovanja kojom je ostala na snazi mjera oduzimanja putne isprave i drugi dokumenti koji mogu poslužiti u navedenu svrhu, te mu je zabranjen prelazak državne granice uz korištenje lične karte. U vrijeme podnošenja apelacije mjere zabrane su bile na snazi četiri mjeseca. Ustavni sud dalje zapaža da su ove mjere zabrane propisane u ZKP-u u poglavlju „Mjere za osiguranje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka“, te su članom 126. ZKP-a propisane mjere koje se mogu preduzeti prema osumnjičenom, odnosno optuženom kako bi se osigurala njegova prisutnost i uspješno vodio krivični postupak. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju apelantu mjere zabrane izrečene umjesto pritvora. Naime, rješenjem od 27. jula 2020. godine apelantu je ukinut pritvor koji je trajao od 12. marta 2020. godine i izrečene mjere zabrane kao blaže u odnosu na mjeru pritvora s ciljem osiguranja prisustva u krivičnom postupku. Dakle, pozivajući se na relevantne odredbe ZKPBiH, Sud BiH je ispitao neophodnost daljnjeg trajanja mjera u postupku povodom prijedloga Tužilaštva u okviru već potvrđene optužnice, ističući da iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora apelantu i u kasnijim fazama postupka proizlazi postojanje osnovane sumnje koju su sudovi ispitali prije izrečene mjere zabrane, utvrđujući postojanje okolnosti da izrečene mjere i dalje ostanu na snazi. Pri tome je vijeće Suda BiH, odlučujući o apelantovoj žalbi, podsjetilo na pravilan stav iz prvostepenog rješenja prema kojem je sudija za prethodni postupak imao u vidu konkretne okolnosti koje se odnose na apelanta, te da su u tom rješenju navedeni jasni razlozi i činjenice koje posmatrane u međusobnoj povezanosti čine opravdanim primjenu mjera zabrane iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH u obimu utvrđenom u pobijanom rješenju. U tom pravcu su, između ostalog, navedeni sljedeći razlozi: apelantovo dvojno državljanstvo, težina inkriminacije za koju se tereti, visina zaprijećene kazne, te motiv da u slučaju ublažavanja ili ukidanja predmetnih mjera zabrane napusti teritoriju BiH i time onemogući daljnji tok postupka u predmetu. Pri tome je vijeće Suda BiH, suprotno žalbenim tvrdnjama, istaklo da navedene okolnosti, cijenjene svaka zasebno, ne mogu predstavljati osnov za egzistiranje mjera zabrane (pa tako i okolnost apelantovog državljanstva), ali da te okolnosti posmatrane i cijenjene u njihovoj ukupnosti, a ne parcijalno, kako je navedeno u žalbi, dovode do nepobitnog zaključka da u konkretnom slučaju postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva i da i dalje egzistiraju. Stoga, Ustavni sud smatra da su mjere zabrane apelantu produžene u skladu sa zakonom.

37. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li su mjere zabrane koje su izrečene apelantu neophodne u demokratskom društvu, odnosno da li su proporcionalne cilju kojem se teži.

38. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane apelantu posljedica postupka koji se vodi protiv njega, da je predmet u početnoj fazi i da je sud ocijenio da su izrečene mjere neophodne radi uspješnog vođenja krivičnog postupka, što je i obrazložio. Stoga, Ustavni sud nalazi da su ove mjere određene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka i utvrđivanja istine, što sigurno, bez obzira na konačan rezultat postupka, opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala, te one ne predstavljaju pretjeran teret za apelanta u odnosu na cilj koji se njima želi postići u datoj situaciji. Ovo pogotovo što, bez obzira na trajanje mjera zabrane, postoji obaveza njihovog preispitivanja svaka dva mjeseca, o čemu će redovni sud voditi računa, te cijeniti njihovu daljnju opravdanost i ukinuti ih čim nađe da za njih više ne egzistiraju razlozi, odnosno ne postoje okolnosti zbog kojih su određene.

39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku; .

41. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

Mjera zabrane sastajanja s određenim osobama (član 126.a stav (1) tačka c)

ZKPBiH)

42. Ustavni sud ukazuje da svaki krivični postupak povlači određene posljedice za privatni život pojedinca kojem je na teret stavljeno izvršenje određenih inkriminiranih radnji. Takve posljedice su kompatibilne sa članom 8. Evropske konvencije pod uvjetom da ne prelaze normalne i neizbježne posljedice takve situacije jer je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-c, stav 31).

43. Ustavni sud smatra da činjenica zabrane sastajanja s određenim osobama (svjedocima) predstavlja miješanje javne vlasti u pravo na privatni život, u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Navedene mjere ne mogu pokrenuti (i) pitanje miješanja u pravo na porodični život jer nema naznaka da su osobe u odnosu na koje je apelantu izrečena mjera zabrane sastajanja i komuniciranja ujedno i članovi apelantove porodice. Stoga, Ustavni sud mora utvrditi opravdanost ovog miješanja, u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je ono bilo u skladu sa zakonom i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u članu 8. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje na to da je ova mjera propisana u odredbi člana 126.a. stav 1. tačka c) ZKPBiH (ostale mjere zabrane), kada okolnosti slučaja na to ukazuju. Imajući u vidu da je osporeno rješenje utemeljeno na navedenoj zakonskoj odredbi, proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na privatni život propisano zakonom.

44. Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da cilj koji se želi postići mjerama ograničenja prava i sloboda kad se ocjeni da je to nužno u krivičnom postupku, što jeste zakonit cilj u demokratskoj državi. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su osporenim rješenjima produžene mjere zabrane sastajanja s određenim osobama (svjedocima) jer je apelant upoznat sa identitetom svjedoka čije je saslušanje predloženo optužnicom, kao i sadržajem njihovih iskaza, te da postoji ozbiljan rizik da bi apelant, u slučaju ukidanja mjere zabrane iz člana 126.a. stav 1. tačka c) ZKPBiH, mogao utjecati na svjedoke i na taj način ometati krivični postupak koji je u toku. U vezi sa žalbenim prigovorom da opasnost od utjecaja na svjedoke mora biti konkretizirana, vijeće je podsjetilo da je u zakonskoj odredbi definirano postojanje ozbiljnog rizika ili opravdane naznake utjecaja na svjedoke zasnovane na relevantnim okolnostima. U tom pravcu je naglašeno da je svrha navedene mjere upravo sprečavanje takvih radnji, a ne stvarni utjecaj koji bi nepopravljivo mogao ugroziti tok krivičnog postupka.

45. Stoga, imajući u vidu da se apelant nalazi na slobodi, te da je u konkretnom slučaju apelantu pritvor zamijenjen mjerama zabrane koje su po svojoj naravi blažeg karaktera nego mjera pritvora umjesto kojeg su izrečene, Ustavni sud smatra da mjera zabrane sastajanja s određenim osobama (svjedocima) predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem efikasnog i uspješnog vođenja krivičnog postupka, kao i da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja, s jedne strane, i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni život, jer osim općenitog neslaganja s izrečenim mjerama, apelant nije ukazao na „pretjeran teret“ koji trpi uslijed izrečenih mjera.

46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da mjerama zabrane sastajanja s određenim osobama (svjedocima), kojima se osigurava efikasno vođenje predmetnog krivičnog postupka, nije povrijeđeno pravo iz člana 8. Evropske konvencije.

47. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je osporeno rješenje kojim se apelantu zabranjuje napuštanje boravišta i zabranjuje putovanje zasnovano na relevantnim odredbama ZKPBiH, te kada je sud u postupku povodom prijedloga za produženje izrečenih mjera zabrane utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju njihovo egzistiranje.

49. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada je apelantu zabranjeno sastajanje s određenim osobama zato što je miješanje javnih vlasti u to apelantovo pravo zasnovano na zakonu (član 126.a. stav 1. tačka c. ZKPBiH) i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja (efikasnog vođenja krivičnog postupka), pri čemu je u okolnostima konkretnog slučaja ostvarena razumna proporcionalnost između miješanja u apelantovo pravo i zakonitog cilja.

50. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4347/20 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio