Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2657/19 (Privredno društvo za inženjering, proizvodnju, trgovinu i posredovanje,,TRIMONT“ d.o.o. Zavidovići, M. O., M. O. i I. Š.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2657/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2657/19, rješavajući apelaciju Privrednog društva za inženjering, proizvodnju, trgovinu i posredovanje ,,Trimont“ d.o.o. Zavidovići i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Privrednog društva za inženjering, proizvodnju, trgovinu i posredovanje ,,Trimont“ d.o.o. Zavidovići, Muhameda Omeraševića, Mehe Omeraševića i Ismeta Šijerkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 063521 18 Rev od 28. marta 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Privredno društvo za inženjering, proizvodnju, trgovinu i posredovanje ,,Trimont“ d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: prvoapelant ili apelanti), Muhamed Omerašević, Meho Omerašević i Ismet Šijerkić (u daljnjem tekstu: ostali apelanti ili apelanti), svi iz Zavidovića, koje zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 24. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 063521 18 Rev od 28. marta 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od Jasmine Dizdarević (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 6. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljica su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 12. novembra do 4. decembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 063521 16 P 2 od 10. novembra 2017. godine obavezani su apelanti solidarno naknaditi tužiteljici vrijednost udjela u prvoapelantu u određenom novčanom iznosu pobliže navedenom u izreci presude, te joj naknaditi troškove parničnog postupka, dok je odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu određenog novčanog iznosa, također, pobliže navedenog u izreci presude, te s dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa (st. I i II izreke presude). Istom presudom (stavom III izreke) odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da se tužiteljica obaveže isplatiti im na ime naknade štete određeni novčani iznos pobliže označen u izreci presude, a koji se odnosi na iznos od 370.859,21 KM na ime stanja gotovine u blagajni društva, iznos od 20.021,00 KM na ime kopir-aparata od firme ,,Cosmos“ Zavidovići, iznos od 3.300,00 KM na ime isplate Dijani Slavuljica, iznos od 20.892,67 KM na ime naručenog i plaćenog, a neisporučenog alata od firme ,,Weller“ d.o.o. Sarajevo, iznos od 55,508,46 KM na ime izvršene pozajmice firmi „Metalogradnja Mustafić“ d.o.o. Konjic, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Prvostepeni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza (detaljno pobrojanih na str. od 5. do 14. obrazloženja presude), te njihovom ocjenom u smislu čl. 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio, između ostalog, da su tužiteljicin prednik Salih Dizdarević (u daljnjem tekstu: tužiteljicin prednik) i ostali apelanti osnivači prvoapelanta sa udjelima od 25% osnivačkog kapitala društva, da je tužiteljicin prednik stekao uvjete za penziju, o čemu je obavijestio ostale apelante kao osnivače društva. Nadalje je utvrđeno da je prvoapelantovom odlukom od 12. decembra 2011. godine iz društva isključen tužiteljicin prednik, da je 6. januara 2012. godine on podnio tužbu za poništenje odluke o isključenju iz društva i isplatu tržišne vrijednosti njegovog udjela u društvu sa danom istupanja iz društva. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je protiv tužiteljicinog prednika pokrenut krivični postupak, da je tužiteljicin prednik umro 2. septembra 2014. godine, da je nakon toga krivični postupak obustavljen, da je tužiteljica u ostavinskom postupku proglašena jedinim nasljednikom Saliha Dizdarevića, te da je tužiteljica stupila u parnicu umjesto njega. Utvrđeno je da je tužiteljica podneskom od 25. septembra 2017. godine konačno precizirala tužbeni zahtjev na isplatu tržišne vrijednosti udjela njenog prednika sa danom istupanja iz društva. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da su apelanti na pripremnom ročištu od 19. februara 2014. godine protiv tužiteljicinog prednika podnijeli protivtužbu za naknadu štete koju im je nanio kao direktor društva grubim kršenjem ovlaštenja direktora društva u namjeri da sebi ili drugom pribavi imovinsku korist. Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio da je stanje gotovine na blagajni društva prema knjigovodstvenoj evidenciji na dan donošenja odluke o isključenju tužiteljicinog prednika iz društva iznosilo 7,72 KM, što nikako ne odgovara stvarnom stanju. Nadalje je utvrđeno da se na osnovu dokumentacije u prvoapelantovoj blagajni ne može izvući zaključak da je iznos od 370.851,21 KM neopravdan, nego se može izvući zaključak da je navedeno stanje gotovine iznosilo 370.851,21 KM, što je trebalo utvrditi prilikom primopredaje blagajne, kao i da je trebalo utvrditi i stvarno stanje gotovine na blagajni. Općinski sud je utvrdio da je iz knjigovodstvenih evidencija vidljivo da u prvoapelanta kao društvo nisu unesena dva kopir-aparata za koje je plaćeno 20.021,00 KM, da je na ime stipendiranja Dijane Slavuljica isplaćen ukupan iznos od 2.700,00 KM, da je iznos od 55.508,46 KM prebačen na žiroračun „Metalogradnja Mustafić“ d.o.o. Konjic, a navedeni iznos nije nikada vraćen. Općinski sud je naveo da za ostale navode iz protivtužbe ne postoji adekvatna dokumentacija na osnovu koje bi vještak mogao potvrditi eventualnu štetu.

7. Općinski sud je (ne)osnovanost tužiteljicinog tužbenog zahtjeva kojim je obavezao apelante da joj naknade tržišnu vrijednost udjela u prvoapelantu (u smislu člana 342. Zakona o privrednim društvima) detaljno pojasnio na str. 14. i 15. obrazloženja presude.

8. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu i odredbe čl. 154, 155. i 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), člana 347. Zakona o privrednim društvima, čl. 14. i 17. Statuta prvoapelanta, čl. 123. i 126. ZPP-a, koje je citirao, naglasivši da apelanti u toku postupka nisu dokazali da je šteta koju potražuju pričinjena krivnjom tužiteljicinog prednika, odnosno njegovim postupanjem u suprotnosti sa ovlaštenjima koje je imao po Statutu prvoapelanta.

9. Naime, u vezi s dijelom protivtužbenog zahtjeva kojim apelanti potražuju isplatu iznosa od 370.859,21 KM na ime stanja gotovine u blagajni društva, Općinski sud je imao u vidu odredbe čl. 7. i 123. stav 1. ZPP-a, koje je citirao, naglasivši da je prvoapelant bio dužan da dokaže da mu je nastupila šteta u navedenom iznosu. Međutim, u toku postupka nije utvrđeno stvarno stanje gotovine na blagajni, odnosno prvoapelant nije dokazao da je ispunjena jedna od zakonskih pretpostavki koje su potrebne da se ispune da bi postojala odgovornost za naknadu štete, a to je da je šteta nastala. U tom smislu, Općinski sud je pojasnio da, nakon što je iz prvoapelanta isključen tužiteljicin prednik, Komisija za popis novčanih sredstava nije izvršila popis novčanih sredstava na blagajni, niti je utvrđeno stvarno stanje prvoapelantove blagajne. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja, ocijenio da provedenim dokazima prvoapelant nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj protivtužbeni zahtjev, niti je dokazao osnov protivtužbenog zahtjeva.

10. Općinski sud je naveo da apelanti protivtužbenim zahtjevom potražuju na ime naručenog i plaćenog, a neisporučenog alata od firme „Weller“ d.o.o. Sarajevo iznos od 20.892,67 KM. U vezi s tim, Općinski sud je na osnovu računa otpremnica (pobliže navedenih na str. 17. i 18. obrazloženja presude) utvrdio da je za alat i sitni inventar prvoapelant putem blagajne uplatio firmi ,,Weller“ d.o.o. Sarajevo iznos od 20.892,68 KM. Nalazom vještaka finansijske struke utvrđeno je da se radi o alatu i sitnom inventaru, za koji je trebala postojati pomoćna knjiga alata i sitnog inventara sa zaduženjima po pojedinom radniku, te u toku postupka prvoapelant nije dokazao da nije preuzeo navedeni alat i sitni inventar. Prema tome, u pogledu navedenog potraživanja, Općinski sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da im je nastala šteta u navedenom iznosu, zbog čega je odbio i navedeni dio tužbenog zahtjeva.

11. Općinski sud je odbio kao neosnovan i dio protivtužbenog zahtjeva kojim je potraživan iznos od 55,508,46 KM na ime izvršene pozajmice firmi „Metalogradnja Mustafić“ d.o.o. Konjic. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je navedeni iznos prebačen sa prvoapelantovog računa na račun navedene firme i da navedeni iznos nikada nije vraćen prvoapelantu. Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da su navedena sredstva prebačena na transakcijski račun „Metalogradnja Mustafić“ d.o.o. Konjic sa prvoapelantovog transakcijskog računa, te da je u opisu računa navedeno da se radi o pozajmici. Također je utvrđeno da je „Metalogradnja Mustafić“ d.o.o. Konjic potvrdila svojim pečatom i potpisom da duguje navedeni iznos prvoapelantu. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu odredbe čl. 557. stav l. i 562. stav 2. ZOO-a kojima je regulirano da je ugovor o zajmu neformalan ugovor, da se može zaključiti usmeno, te da je bitan element ugovora iznos novac koji se daje na zajam. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju zaključen ugovor o zajmu, te da je „Metalogradnja Mustafić“ d.o.o. Konjic kao zajmoprimac priznala da duguje prvoapelantu predmetni iznos. Osim toga, Općinski sud je utvrdio i da je presudom od 13. novembra 2012. godine „Metalogradnja Mustafić“ d.o.o. Konjic obavezana vratiti navedeni iznos prvoapelantu. Općinski sud je istaknuo da apelanti nisu dokazali da je navedenim postupanjem tužiteljicin prednik kao prvoapelantov direktor prekršio svoja ovlaštenja jer je putem računa prebacio sredstva po osnovu zajma drugom pravnom licu, a koje i ne osporava da je dužno da vrati iznos.

12. U vezi sa dijelom protivtužbenog zahtjeva kojim su apelanti potraživali iznos od 3.300,00 KM na ime isplate Dijani Slavuljica na ime stipendije, Općinski sud je imao u vidu odredbu člana

25. Zakona o privrednim društvima, koju je citirao, naglasivši da nije utvrđeno da je tužiteljicin prednik kao direktor prekršio svoja ovlaštenja jer je stipendirao studenta, odnosno apelanti nisu dokazali da je direktor prekršio odredbe statuta društva, niti odredbe Zakona o privrednim društvima ili odluku skupštine. U tom smislu, Općinski sud je pojasnio da u nadležnosti direktora i jeste zaključivanje ugovora i svih drugih pravnih poslova, obavljanje poslova i donošenje odluka o svim pitanjima koja nisu u nadležnosti skupštine. Međutim, kada bi se i uzelo da je mimo ovlaštenja data stipendija Dijani Slavuljica, te da je prvoapelantu takvim postupanjem tužiteljicinog prednika nastupila šteta, Općinski sud je ocijenio da je i u tom slučaju protivtužbeni zahtjev apelanata (u presudi je očiglednom greškom navedeno: tužbeni zahtjev tužilaca) neosnovan jer je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. ZOO-a (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na stranici 19. obrazloženja presude).

13. Konačno, Općinski sud je naveo da su apelanti protivtužbenim zahtjevom potraživali i štetu u iznosu od 20.021,00 KM na ime kopir-aparata od firme ,,Cosmos“ Zavidovići, koji kopir-aparati nisu uneseni u knjigu stalnih sredstava. Kako je u toku postupka utvrđeno da navedeni kopir-aparati nisu isporučeni prvoapelantu, za koje je sa prvoapelantovog računa isplaćen iznos od 20.021,00 KM, to je prvoapelant imao obavezu da u svojoj evidenciji knjiži potraživanje od firme „Cosmos“ Zavidovići, te da tužbom potražuje isporuku predmetnih kopir-aparata ili povrat uplaćenih novčanih sredstava zbog neisporuke kopir-aparata, po osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog između prvoapelanta i „Cosmos“ Zavidovići. Kako se u konkretnom slučaju radi o obligacionom odnosu između prvoapelanta i trećeg lica, Općinski sud je i u ovom dijelu odbio protivtužbeni zahtjev kao neosnovan.

14. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom čl. 386, 387. i 396. ZPP-a, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na str. 20. i 21. obrazloženja presude.

15. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 P 063521 17 Gž od 19. februara 2018. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

16. Kantonalni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava. Kantonalni sud je naveo da apelanti u žalbi nisu naveli konkretne povrede odredaba parničnog postupka, ali da iz navoda žalbe proizlazi da smatraju da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 8. i 123. stav 2. ZPP-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je istaknuo da apelanti ne mogu svoju ocjenu izvedenih dokaza suprotstavljati ocjeni dokaza koju je izvršio prvostepeni sud u skladu sa citiranim odredbama jer je slobodna ocjena dokaza prema navedenim odredbama ZPP-a ovlaštenje suda na osnovu koga utvrđuje pravno relevantne činjenice za donošenje odluke, a ne stranaka, pa tako ni apelanata u predmetnoj pravnoj stvari. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani niti žalbeni navodi apelanata da je prvostepeni sud donoseći pobijanu presudu kojom je odlučio o tužiteljicinom tužbenom zahtjevu pogrešno primijenio materijalno pravo (detaljnije o tome na stranicama od 4. do 8). Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno odlučio kada je odbio protivtužbeni zahtjev apelanata u predmetnoj pravnoj stvari.

17. Kantonalni sud je, nakon što je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda o protivtužbenom zahtjevu apelanata, između ostalog, naveo da u toku postupka koji je prethodio donošenju prvostepene presude apelanti, u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. stav l. ZPP-a, nisu dokazali činjenice na kojima zasnivaju svoj protivtužbeni zahtjev da je tužiteljicin prednik kao direktor društva prouzrokovao materijalnu štetu prvoapelantu u ukupnom iznosu od 470.581,34 KM, kako se to navodi u protivtužbi. U tom pravcu, Kantonalni sud je pojasnio da je o tome zašto je protivtužbeni zahtjev odbijen u cijelosti prvostepeni sud dao iscrpne, potpune i jasne razloge u obrazloženju svoje presude (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na stranicama od 15. do 20. obrazloženja), koje razloge je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud jer imaju činjenični osnov u izvedenim dokazima, a pravni osnov u odredbama čl. 154. stav 1, 155, 158. i 376. stav 2. ZOO-a, čl. 25. i 347. Zakona o privrednim društvima i člana 14. Statuta prvoapelanta.

18. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je Presudom broj 43 0 P 063521 18 Rev od 28. marta 2019. godine reviziju odbio kao neosnovanu.

19. Vrhovni sud je neosnovanost revizionih prigovora koji se odnose na povrede parničnog postupka detaljno pojasnio na stranici 2. obrazloženja presude. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da nisu osnovani niti revizioni prigovori koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Pri tome, Vrhovni sud je naglasio da je predmet spora, u revizionoj fazi postupka, odluka o odbijanju protivtužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili naknadu štete koju im je učinio tužiteljicin prednik nezakonitim radom dok je obavljao funkciju direktora kod prvoapelanta.

20. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili procesno pravo, odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP-a i materijalno pravo, odredbe čl. 154. stav 1, 155. i

158. ZOO-a, član 347. Zakona o privrednim društvima i čl. 14, 17. i 27. Statuta prvoapelanta kada su apelantima odbili protivtužbeni zahtjev jer apelanti u toku postupka nisu dokazali da je šteta koju potražuju pričinjena krivnjom tužiteljicinog prednika, odnosno njegovim postupanjem u suprotnosti sa ovlaštenjima koje je imao po Statutu prvotuženog. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi za svoje odluke dali potpune i pravilne razloge (prvostepeni sud na str. od 16. do 20, a drugostepeni sud na str. od 8. do 10), koje je u potpunosti prihvatio i Vrhovni sud tako da ih nema potrebe ponavljati.

21. U tom smislu, Vrhovni sud je naveo da pretpostavke iz člana 154. stav 1. ZOO-a za odštetnu odgovornost tužiteljicinog prednika imaju u vidu s jedne strane subjekt spornog materijalnopravnog odnosa, štetnu radnju, protivpravnost te radnje, uzročnu povezanost između štetne radnje i posljedice te radnje. To znači da samo kada sud utvrdi da je štetnik prouzrokovao štetu dužan je nadoknaditi je. Kako u konkretnom slučaju i nije utvrđeno da je tužiteljicin prednik prouzrokovao štetu apelantima, odnosno da je postupao protivno Statutu prvoapelanta, Vrhovni sud je ocijenio da nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava kada je na osnovu opisanog činjeničnog utvrđenja uslijedio zaključak o neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva. Prema ocjeni Vrhovnog suda iz provedenih dokaza, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da u toku postupka apelanti nisu dokazali da je tužiteljicin prednik, dok se nalazio na funkciji direktora, prije isključenja iz prvoapelanta prekršio svoja ovlaštenja propisana Statutom prvotuženog (čl. 14. i 17. Statuta), pa time ni da im je pričinjena šteta koju potražuju.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

23. Apelanti su, prije svega, istaknuli da sam tužbeni zahtjev, kao ni njegova visina u suštini nisu bili sporni u toku postupka, te se predmetna apelacija ne tiče odlučivanja po tužbenom zahtjevu, nego se tiče isključivo odlučivanja po protivtužbenom zahtjevu koji su u predmetnom postupku podnijeli apelanti.

24. U suštini, apelanti povredu navedenih prava vide u proizvoljnoj primjeni relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni izvedenih dokaza. Nadalje, apelanti smatraju da niti jedna od nižestepenih sudskih instanci nije dala obrazložen odgovor na ključno pitanje, a to je da li je postupanje tužiteljicinog prednika bilo nezakonito i da li su pojedina postupanja predstavljala zloupotrebu položaja i ovlaštenja koje je imao kao prvoapelantov direktor. Navode da nižestepeni sudovi nisu argumentirano obrazložili zaključak da nije dokazano da je tužiteljicin prednik prouzrokovao štetu apelantima. Također ističu da nižestepene sudske instance, u konkretnom predmetu, odluke uopće nisu utemeljile na materijalnopravnim normama, već su dali potpuno paušalnu ocjenu protivtužbenog zahtjeva, bez ikakvog suštinskog obrazloženja svojih odluka. Apelanti ukazuju da je samo prvostepeni sud dao kakvo-takvo obrazloženje svoje presude, dok se, s druge strane, žalbena i reviziona presuda svode isključivo na proste fraze da je nižestepena instanca pravilno ocijenila pojedina pitanja, dok navedene presude ne sadrže pravno argumentirane stavove sudskih instanci koje su ih donijele. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pristup sudu.

b)Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, posebno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije.

26. Kantonalni sud je naveo da je presuda od 19. februara 2018. godine zasnovana na zakonu, te da tom presudom nisu povrijeđena prava apelanata.

27. Općinski sud je naveo tok predmetnog postupka, te istaknuo da nije potrebno davati posebno izjašnjenje s obzirom na to da je u obrazloženju prvostepene presude dao svoje razloge i činjenice za donošenje valjane i zakonite odluke. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da se iz prvostepene presude može utvrditi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, da je pravilno primijenjeno materijalno pravo i da pri tome nije povrijeđen procesni zakon, odnosno ZPP.

28. Tužiteljica je istakla da navodi iz apelacija nisu osnovani, da se apelacija ne tiče povrede prava apelanata iz Ustava, već se odnosi na osporavanje činjeničnog stanja iz osporenih presuda i generalnog nezadovoljstva neuspjehom u predmetu. Da su neosnovani navodi apelanata da je tužiteljicin prednik navodno učinio određene pronevjere u vezi s neosnovano podignutim iznosom po osnovu putnih naloga govori u prilog nalaz i mišljenje vještakinje Diane Softić, dok apelanti nisu predočili niti jedan materijalni dokaz koji govori suprotno. Nadalje, tužiteljica je istaknula da navodi iz protivtužbe nisu dokazani niti jednim materijalnim dokazom, kao ni iskazima predloženih svjedoka. Smatra da su nižestepene presude u cijelosti zasnovane na zakonu, a prvoapelantova revizija je većinom zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju od nižestepenih sudova, što je suprotno odredbama člana 240. stav 2. ZPP-a.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123. stav (2) (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.

31. Zakon o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 – ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 – ispravka, 7/09 – ispravka, 63/10 i 75/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 347.

Poslovanje društva vodi i društvo zastupa uprava.

Upravu čine jedno ili više lica, koja ne moraju biti članovi društva, imenovanih na način i za period utvrđen osnivačkim aktom ili statutom društva.

Kada uprava ima više članova, osnivačkim aktom ili statutom se uređuju njihova ovlaštenja i odgovornosti.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 063521 18 Rev od 28. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 26. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 24. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelanti pobijaju osporenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

37. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak (po protivtužbi apelanata protiv tužiteljice) odnosi na pitanje naknade štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa apelanti u tom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

40. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

41. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava prema kojem je učinak člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, taj da „sudu“ nametne obavezu da provede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku, s obzirom na to da Evropski sud za ljudska prava nije pozvan ispitivati jesu li tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske [VV], broj predstavke 47287/99, stav 80, ESLJP 2004-I, i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine, stav 46). Ipak, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obavezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, st. 59. i 61, serija A, broj 288, i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obaveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi García Ruiz protiv Španjolske [VV], broj predstavke 30544/96, stav 26, ESLJP 1999-I, i ibid., Jaćimović protiv Hrvatske, stav 47).

42. Kada je u pitanju odnos niže i više sudske instance u kontekstu obaveze redovnih sudova da obrazlože svoje odluke, Ustavni sud ukazuje da je (prema praksi Evropskog suda za ljudska prava) odsustvo bilo kakvog obrazloženja prihvatljivije na višim sudskim instancama. U takvim situacijama je dovoljno da se žalbeni osnovi čine očigledno neosnovanima i da ih je viši sud odbio nakon temeljitog, sveobuhvatnog ispitivanja (vidi Les Travaux du Midi protiv Francuske, broj predstavke 12275/86, odluka od 2. jula 1991. godine). Također, za Evropski sud je prihvatljivo da drugostepeni sud samo potvrdi činjenično stanje i pravno shvatanje prvostepenog suda, premda bi podrobnije obrazloženje bilo poželjno (vidi Garcia Ruiz protiv Španije, broj predstavke 30544/96, presuda od 21. januara 1999. godine, stav 29). Na drugoj strani, viši sud se ne može ograničiti na potvrđivanje presude nižestepenog suda ukoliko je ovaj propustio da obrazloži svoju odluku (vidi npr. Boldea protiv Rumunije, broj predstavke 19997/02, presuda od 15. februara 2007. godine, stav 33).

43. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog protivtužbenog zahtjeva bila zahtjev apelanata da im tužiteljica naknadi štetu koju je učinio njen prednik svojim nezakonitim radom dok je obavljao funkciju direktora kod prvoapelanta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da apelanti u toku predmetnog postupka nisu dokazali da je šteta koju potražuju pričinjena krivnjom tužiteljicinog prednika, odnosno njegovim postupanjem u suprotnosti s ovlaštenjima koja je imao po Statutu prvoapelanta. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud takav zaključak obrazložio time što u toku postupka, u odnosu na dio protivtužbenog zahtjeva kojim su apelanti potraživali određeni novčani iznos na ime stanja gotovine u blagajni društva, apelanti nisu dokazali da su sporna sredstva postojala u prvoapelantovoj blagajni, odnosno nisu dokazali da je ispunjena jedna od zakonskih pretpostavki koje su potrebne da se ispune da bi postojala odgovornost za naknadu štete (čl. 154, 155. i 158. ZOO-a). Osim toga, Općinski sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da im je nastala šteta koja se odnosi na naručeni i naplaćeni, a neisporučeni alat od firme „Weller“ d.o.o. Sarajevo. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud zaključak koji se odnosi na neosnovanost protivtužbenog zahtjeva kojim su apelanti potraživali određeni novčani iznos koji se odnosi na pozajmicu firmi „Metalogradnja Mustafić“ d.o.o. Konjic obrazložio tako što je u konkretnom slučaju zaključen ugovor o zajmu između prvoapelanta i navedene firme kao zajmoprimca, koja je priznala dug prvoapelantu, kao i da je presudom od 13. novembra 2012. godine navedena firma obavezana vratiti navedeni iznos prvoapelantu, zbog čega je zaključio da navedenim postupanjem tužiteljicin prednik nije prekršio svoja ovlaštenja kao direktor jer je putem računa prebacio sredstva po osnovu zajma drugom pravnom licu, koje ni ne osporava da je dužno vratiti taj iznos. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud zaključak o neosnovanosti dijela protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu stipendije Dijani Slavuljica obrazložio tako da u nadležnosti direktora i jeste zaključivanje ugovora i svih drugih pravnih poslova, obavljanje poslova i donošenje odluka o svim pitanjima koja nisu u nadležnosti skupštine. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud zaključak o neosnovanosti dijela protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete na ime kopir-aparata od firme ,,Cosmos“ Zavidovići obrazložio na način da se u konkretnom slučaju radi o obligacionom odnosu između prvoapelanta i navedene firme. Naime, Općinski sud je u obrazloženju prvostepene presude naveo da navedeni kopir-aparati, iako je za njih isplaćen određeni novčani iznos, nisu isporučeni prvoapelantu, zbog čega je prvoapelant imao da tužbom potražuje isporuku predmetnih kopir-aparata ili povrat uplaćenih novčanih sredstava zbog neisporuke kopir-aparata, po osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog između prvoapelanta i „Cosmos“ Zavidovići. Slijedom navedenog, Općinski sud je odbio u cijelosti protivtužbeni zahtjev apelanata. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, odlučujući o žalbi i reviziji apelanata, potvrdili činjenično stanje utvrđeno u toku prvostepenog postupka, prihvativši bez argumentiranja pojedinačnih žalbenih navoda apelanata pravni stav Općinskog suda o neosnovanosti njihovog protivtužbenog zahtjeva.

44. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelanata, smatra da je Općinski sud u osporenoj prvostepenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti njihovog protivtužbenog zahtjeva u cjelini, kao i da se u konkretnom slučaju ocjena dokaza u procesno-materijalnom smislu ne doima proizvoljnom. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene prvostepene presude Općinskog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da kod Općinskog suda ne postoji propust da obrazloži svoju odluku, Ustavni sud smatra da obrazloženje odluke Kantonalnog suda, kao i obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda, kojom je suštinski samo potvrđeno činjenično stanje i pravno shvatanje prvostepenog suda bez detaljnog obrazlaganja žalbenih, odnosno revizionih navoda apelanata, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda). Ustavni sud smatra paušalnim i navode apelanata o povredi prava na pristup sudu. U tom kontekstu, Ustavni sud ističe da je apelantima na tri sudske instance bilo omogućeno da ravnopravno učestvuju pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne odluke. Prema tome, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava u okolnostima konkretnog predmeta na štetu apelanata.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

46. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava također zasnivaju na navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u ovom dijelu o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

47. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP-a, ZOO-a i Zakona o privrednim društvima kada je osporenim odlukama odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata jer apelanti u toku predmetnog postupka nisu dokazali da je šteta koju potražuju pričinjena krivnjom tužiteljicinog prednika, odnosno njegovim postupanjem u suprotnosti sa ovlaštenjima koje je imao po Statutu prvoapelanta, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam bilo kakve proizvoljnosti u pogledu primjene relevantnih propisa materijalnog i procesnog prava.

49. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vežu za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

50. Zatim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali uspjehom apelanata ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević