Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2996/19 (B. K.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kazna
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2996/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2996/19, rješavajući apelaciju Blagoja Kovača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Blagoja Kovača podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 028332 19 Kž od 30. aprila 2019. godine i S1 3 K 028332 18 K od 18.

januara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Blagoje Kovač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupaju Kerim Čelik i Lejla Terzimehić, advokati iz Sarajeva, podnio je 19. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 028332 19 Kž od 30. aprila 2019. godine i S1 3 K 028332 18 K od 18. januara 2019. godine. Na zahtjev Ustavnog suda apelanti su 26. jula 2019. godine dopunili apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 22. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tužilaštvo BiH i Sud BiH su 30. oktobra i 5. novembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, a naročito iz odgovora na apelaciju, mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom broj S1 3 K 028332 18 K od 18. januara 2019. godine Sud BiH je apelanta i saoptuženog Mirka Ateljevića (u daljnjem tekstu: saoptuženi) proglasio krivim što su u vrijeme, u mjestu i na način naveden u izreci, nakon što su neovlašteno nabavili veću količinu opojne droge Cannabis s ciljem međunarodnog prijenosa i prodaje, u namjeri stjecanja protupravne imovinske koristi, a ta opojna droga je Konvencijom o psihotropnim supstancama od 1971. godine i Listom opojnih droga, psihotropnih tvari, biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekusora („Službeni glasnik BiH“ broj 8/06) proglašena opojnim drogama, čija je proizvodnja i promet zabranjen u skladu sa odredbama Zakona o sprječavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga („Službeni glasnik BiH“ broj 8/06), drogu pokušali neovlašteno prenijeti preko granice Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku (u daljnjem tekstu: Hrvatska), kojom prilikom su od policijskih službenika Granične policije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GPBiH) uočeni, a potom su policijski službenici lišili slobode apelanta i saoptuženog. Utvrđeno je da su na taj način apelant i saoptuženi počinili krivično djelo neovlaštenog prometa opojnom drogom iz člana 195. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi sa članom 29. KZBiH, a sve u vezi sa članom 26. istog zakona, za koje su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po dvije godine u koju se uračunava bliže navedeno vrijeme provedeno u pritvoru. Određeno je da se, na osnovu člana 195. stav 4. KZBiH, trajno oduzima opojna droga Cannabis neto mase 33.113,84 g, koja će se nakon pravosnažnosti presude u skladu sa zakonskim propisima uništiti.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka Tužilaštvo BiH podneskom broj T20 0 KTO 0015632 18 od 3. decembra 2017. godine, a potom i usmeno na glavnom pretresu održanom 14. januara 2019. godine izmijenilo prvobitnu potvrđenu optužnicu u činjeničnom dijelu onako kako je to navedeno u izreci ove presude. Navedeno je da su na prijedlog Tužilaštva BiH u toku dokaznog postupka saslušani svjedoci optužbe: Muamer Fazlagić, Miki Budinčić, Eldin Smilagić i vještaci Dalila Čengić i Iva Trezner, a provedeni su i dokazi čitanjem i uvidom u opisane materijalne dokaze optužbe, te dokazi koji su provedeni na prijedlog odbrana apelanta i saoptuženog (stranica 5). Sud BiH je konstatirao da su apelant i saoptuženi u toku cijelog postupka imali branioce, advokate postavljene po službenoj dužnosti, da su imali mogućnost da predlažu i izvode dokaze koji su izvedeni na javnoj raspravi, te su imali priliku da ispituju i ospore sve izvedene dokaze.

7. Navedeno je da je apelantov branilac u završnim riječima, između ostalog, istakao da je apelant odmah još na mjestu izvršenja predmetnog krivičnog djela u cijelosti priznao izvršenje krivičnog djela, što je to u svom iskazu potvrdio saslušani svjedok Muamer Fazlagić. Osim toga, istakao je da apelant nije ni pokušao da se udalji s lica mjesta, a tokom cijelog postupka sarađivao je sa organima gonjenja, te je izrazio iskreno kajanje zbog krivičnog djela koje je počinio usljed nedostatka novca i lakomislenosti uzrokovane njegovom mladošću. U vezi s tim je navedeno da je apelant „u cijelosti saglasan sa završnim riječima njegovog branioca.“

8. Sud BiH je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka i svestrane ocjene svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sa sigurnošću utvrdio da su apelant i saoptuženi počinili krivičnopravne radnje opisane u izreci presude koje predstavljaju krivično djelo neovlaštenog prometa opojnom drogom iz člana 195. stav 1. KZBiH. Takvo utvrđenje Sud BiH je utemeljio na provedenim dokazima optužbe subjektivne i objektivne prirode, koje odbrana u toku glavnog pretresa nije dovela u sumnju. Prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku, Sud BiH je cijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici, uporedio činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio sa činjenicama koje su utvrđene od drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu. Također, Sud BiH je ispitao i sve uložene materijalne dokaze kako bi odlučio o njegovoj pouzdanosti i dokaznoj vrijednosti. U tom smislu su u presudi detaljno interpretirani iskazi svjedoka, zaposlenih u GPBiH (Muamer Fazlagić – inspektor za prikrivene operacije, Miki Budinčić – inspektor za istrage i Eldin Smailagić – zaposlen u Centralnom biro za istrage GPBiH), koji su u toku istrage postupali u navedenom predmetu. Navedeno je da je svjedok Eldin Smailagić svjedočio da je bio u timu koji je radio na ovom predmetu, međutim, kritične prilike se zbog drugih obaveza nije nalazio na licu mjesta, s tim da je pozvan od kolega s ciljem dokumentiranja samog krivičnog djela i pozivanja dežurnog tužioca Tužilaštva BiH. Kako je postojala osnovana sumnja da su dva lica, koje svjedok prepoznaje kao apelanta i saoptuženog koji su u sudnici, pokušala prenijeti veću količinu opojne droge preko državne granice iz BiH u Hrvatsku, obaviješten je i sudija za prethodni postupak Suda BiH, koji je izdao usmenu naredbu na osnovu koje je sačinjena službena zabilješka, kao i naredba u kojoj su sadržani navodi o radnjama koje je trebalo preduzeti po naredbama sudije. Nakon preduzetih radnji s ciljem identifikacije lica i obavljenog uviđaja, lica su dovedena u prostorije GPBiH, gdje su saslušani u svojstvu osumnjičenih. Iskaze navedenih svjedoka Sud BiH je ocijenio kao iskrene, uvjerljive i potkrijepljene drugim dokazima, tim prije što su iskazi svih svjedoka saglasni kako međusobno tako i u saglasnosti sa dokazima objektivne prirode, a ni odbrana nije uspjela unakrsnim ispitivanjem ukazati na značajnije propuste u iskazima svjedoka, koji su postupali u skladu sa svojim ovlaštenjima, te imajući u vidu činjenicu da su njihovi iskazi u saglasnosti s naprijed navedenim materijalnim dokazima. Naime, iz navedenih iskaza, kao i prezentirane materijalne dokumentacije proizlazi da pored toga što ukazuju na zaključak da su apelant i saoptuženi preduzeli krivičnopravne radnje za koje se terete, ukazuju i da je njihovim radnjama ostvaren međunarodni element počinjenog krivičnog djela jer iz iskaza svjedoka proizlazi da su zaustavljeni u neposrednoj blizini granice s Hrvatskom. Na ročištu je svoj nalaz i mišljenje obrazložila i stalna sudska vještakinja Iva Trezner, koja je po naredbi Tužilaštva BiH izvršila vještačenje 33 pakovanja sa sadržanom nepoznatom materijom, a koja pakovanja su oduzeta po potvrdama GPBiH. Nakon provedenog vještačenja utvrđeno je da navedena biljna materija sadrži psihotropnu supstancu tetra kanabinol u udjelu većem od zakonom dozvoljenog, kao i da vještačena materija ukupne mase 33.113,84 g dostavljena u 33 PVC paketa, u sebi sadrži tetrakanabiol u udjelu većem od zakonom propisanog i da predstavlja opojnu drogu Cannabis.

9. Cijeneći sadržajne elemente i rezultate izvedenih dokaza, Sud BiH je zaključio da je optužba ponudila dovoljno dokaza i da su se na osnovu svestrane analize i ocjene pouzdano utvrdile sve odlučne činjenice na osnovu kojih je nesporno izveden zaključak da su apelant i saoptuženi preduzeli radnje usmjerene na ostvarenje neovlaštenog prijenosa opojne droge preko državne granice u čemu su spriječeni od ovlaštenih službenih lica GPBiH. Imajući u vidu lokaciju na kojoj su apelant i saoptuženi zaustavljeni od ovlaštenih službenika GPBiH, za Sud je neupitno postojanje i međunarodnog elementa u izvršenju ovog krivičnog djela, koje je zahvaljujući blagovremenoj akciji ovlaštenih službenih lica ostalo u pokušaju jer su spriječeni u daljnjem izvršenju krivičnog djela. Sud BiH je istakao da mjesto i vrijeme na kojem su zatečeni optuženi, odnosno činjenica da se radi o noćnim satima, kao i da su se nalazili u neposrednoj blizini državne granice sa Hrvatskom, prije svega ukazuju na postojanje međunarodnog elementa krivičnog djela. Na takav zaključak upućuje i iskaz apelanta koji je još u istrazi opisao način izvršenja krivičnog djela za koje se terete, navodeći da su njegove radnje bile usmjerene na pomoć rođaku, saoptuženom, koji ga je zamolio da nešto prenesu u Hrvatsku, za šta će biti nagrađen, iako je bio svjestan o čemu se radi, pristao je ne razmišljajući mnogo. Opisao je da im se nakon dolaska pred granicu pridružilo još jedno NN lice. Kad su ih zaustavili granični policajci NN lice je pobjeglo, kao i saoptuženi, koji se nakon nekoliko minuta vratio i predao policiji. Cijeneći takvu apelantovu izjavu u odnosu na ostale provedene dokaze, očigledna je namjera da preduzimanjem radnje prijenosa opojne droge iz BiH u Hrvatsku ostvare imovinsku korist, na koji način su se u radnjama optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 195. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 29, a sve u vezi sa članom 26. KZBiH.

10. Kada je u pitanju krivična odgovornost optuženih, sud nalazi da iz načina na koji su preduzeli radnje (saoptuženi išao ispred izvršilaca, apelant nosio crnu torbu u kojoj se prema rezultatima vještačenja nalazila veća količina opojne droge marihuana) nesumnjivo proizlazi da su bili svjesni negativnog značaja svojih radnji, odnosno nedopuštenosti i društvene negativnosti svog ponašanja, što znači da su u vrijeme činjenja djela u potpunoj mjeri razumijevali smisao i karakter svojih postupaka.

11. Odlučujući o vrsti i mjeri krivične sankcije, sud je imao u vidu propisane kazne za predmetno krivično djelo, kao i svrhu kažnjavanja, te posebno cijenio sve relevantne olakšavajuće i otežavajuće okolnosti u smislu člana 48. KZBiH. Također, prilikom odmjeravanja kazne, Sud BiH je imao u vidu navode odbrane da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio mlađe punoljetno lice sa nenavršenih 21 godinu života. Nadalje, prilikom odmjeravanja kazne zatvora, sud je najprije cijenio jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra ili povredu zaštićenog dobra, potom okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kao i pobude iz kojih je djelo učinjeno. Isto tako, sud je cijenio visok stepen opasnosti prometovanjem opojnih droga, koje ne samo da štetno utječu na zdravlje konzumenata već dovode i do enormnog bogaćenja ljudi koji vrše neovlašten promet opojnim drogama. U značajnoj mjeri, kao olakšavajuće okolnosti koje su po svom sadržaju i obimu cijenjene u kontekstu odredbe člana 49. tačka b) KZBiH, sud je cijenio porodične prilike optuženih, činjenicu da su ranije neosuđivani, da se radi o licima mlađe životne dobi, da je djelo ostalo u pokušaju, zbog čega su izbjegnute štetne posljedice te njihov korektan odnos u toku postupka. Cijeneći sve navedeno, Sud BiH je zaključio da je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, iako se radi o kazni ispod zakonskog minimuma propisanog za predmetno krivično djelo, srazmjerna težini počinjenog krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti optuženih, te da će se sa tako odmjerenom kaznom na odgovarajući način postići ciljevi kako generalne tako i specijalne prevencije.

12. Apelaciono odjeljenje Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće), odlučujući o žalbama branioca apelanta i saoptuženog izjavljenim protiv Presude Suda BiH broj S1 3 K 028332 18 K od 18. januara 2019. godine, donijelo je Presudu broj S1 3 K 028332 19 Kž od 30. aprila 2019. godine kojom je obijena kao neosnovana žalba branioca saoptuženog, dok je žalba apelantovog branioca uvažena, te je Presuda Suda BiH broj S1 3 K 028332 18 K od 18. januara 2019. godine preinačena u dijelu odluke o kazni, tako da je apelant za krivično djelo za koje je proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

13. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je navelo da su branioci apelanta i saoptuženog izjavili žalbe zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, te da su se na sjednici apelacionog vijeća, održanoj 30. aprila 2019. godine, branioci „izjasnili da u cijelosti ostaju kod izjavljenih žalbi i da nemaju ništa dodati, a optuženi su bili saglasni sa njihovim navodima.“

14. Apelaciono vijeće je ukazalo da na osnovu odredbe iz člana 306. ZKPBiH presudu ispituje samo u granicama žalbenih navoda, te da je obaveza podnosioca žalbe da žalbu sastavi tako da ona može poslužiti kao osnov za ispitivanje presude. U tom smislu su ponovljeni razlozi koje je navelo prvostepeno vijeće prilikom odmjeravanja kazne apelantu. Međutim, prema ocjeni apelacionog vijeća, osnovano se u žalbi apelantove odbrane ističe da se pojedinim olakšavajućim okolnostima nije dao adekvatan značaj. Naime, prvostepeno vijeće je dalo ocjenu olakšavajućih okolnosti u konkretnom slučaju, imajući u vidu sve subjektivne i objektivne faktore koji se odnose na krivično djelo i njegovog počinioca, a koju ocjenu kao pravilnu prihvata i apelaciono vijeće. Međutim, naglašeno je da odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog krivičnog djela, pa je u tom smislu trebalo posvetiti posebnu pažnju činjenici da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršio 18 godina, a nije navršio 21 godinu života, on je dakle bio mlađe punoljetno lice za razliku od saoptuženog. Tu okolnost, kako je zaključeno, prvostepeno vijeće nije u dovoljnoj mjeri cijenilo, pogotovo sa psihološkog aspekta i stepena njegove duševne razvijenosti i zrelosti da shvati da se radi o krivičnom djelu koje je vrlo teško i društveno opasno. Navedeni propust prvostepenog vijeća doveo je i do neadekvatnog sankcioniranja apelanta budući da je prvostepeno vijeće previsoko odmjerilo krivičnopravnu sankciju u odnosu na njega kada mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, iako je odmjerilo kaznu ispod granice propisane zakonom. Stoga je apelaciono vijeće apelanta osudilo na kaznu zatvora u trajanju od jednu godinu i šest mjeseci, imajući pri tome u vidu da se radi o mlađem punoljetniku koji je izrazio kajanje za svoje kriminalno ponašanje, istovremeno imajući u vidu da se predao i priznao počinjenje krivičnog djela, te na taj način doprinio efikasnosti i ekonomičnosti krivičnog postupka, cijeneći istovremeno da se navedenom kaznom može postići svrha kažnjavanja, odnosno ciljevi opće i specijalne prevencije. Apelaciono vijeće je zaključilo da će takvo blaže kažnjavanje optuženog, odnosno skraćivanje njegovog boravka izvan svakodnevnih životnih aktivnosti pozitivno utjecati na njega da ubuduće svoje ponašanje uskladi sa zakonskim i društvenim normama, te da će se ostvariti njegov preodgoj.

15. Ustavni sud konstatira da je Sud BiH u prilogu odgovora na apelaciju dostavio i kopiju žalbe apelantovog branioca izjavljene protiv presude Suda BiH od 18. januara 2019. godine. U toj žalbi je branilac naveo da „izjavljuje žalbu zbog:

a)odluke o krivičnopravnoj sankciji iz člana 300 stav (1) ZKPBiH u odnosu na optuženog [apelanta], sa prijedlogom da vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH uvaži ovu žalbu kao osnovanu, te preinači prvostepenu presudu i optuženom [apelantu] izrekne kaznu zatvora u kraćem trajanju.“

16. U obrazloženju žalbe je navedeno: „Odbrana [apelanta] izjavljuje žalbu zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji iz člana 300. stav 1. ZKPBiH, sa prijedlogom da vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH, na osnovu već utvrđenih i obrazloženih otežavajućih i olakšavajućih okolnost, uvaži tu žalbu kao osnovanu, te preinači prvostepenu presudu i [apelantu] izrekne kaznu zatvora u kraćem trajanju. Prvostepeno vijeće je pravilno utvrdilo i obrazložilo postojanje olakšavajućih i otežavajućih okolnosti na strani [apelanta], ali je potom vodeći se svrhom kažnjavanja izreklo kazne zatvora koja je po stavu odbrane prestroga (dvije godine zatvora) jer prvostepeno vijeće je tom prilikom propustilo cijeniti više jako bitnih olakšavajuću okolnosti na strani [apelanta], koje će odbrana obrazložiti u nastavku. Naime, tačno je da je na stranici 14. pobijane presude sud naznačio da je prilikom odmjeravanja kazne sud imao u vidu da je optuženi [apelant] u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio mlađe punoljetno lice sa nenavršenih 21 godinu života, da [apelant] nikada ranije nije osuđivan, da je nezaposlen, da je djelo ostalo u pokušaju i da su izbjegnute štetne posljedice, kao i korektan odnos [apelanta] u toku postupka. Međutim, odbrana smatra da je prvostepeno vijeće prilikom donošenja odluke o kazni u potpunosti propustilo cijeniti više okolnosti koje su trebale utjecati na to da kazna u odnosu na [apelanta] bude blaža. Naime, prvostepeno vijeće na strani [apelanta] nije utvrdilo postojanje kajanja jer je [apelant] u svom kratkom izlaganju nakon završne riječi odbrane iskreno izjavio da se kaje zbog predmetnog djela koje je učinio, i po mišljenju odbrane to je bilo stvarno i iskreno kajanje. Dalje, prvostepeno vijeće na strani [apelanta] nije utvrdilo da je [apelant] odmah na licu mjesta prilikom lišenja slobode priznao izvršenje predmetnog krivičnog djela, što su potvrdili u svom iskazu na glavnom pretresu svjedoci OSL Fazlagić i Budinčić, uz navode svjedoka da [apelant] tom prilikom nije ni pokušavao bjekstvo iako je za to imao priliku. Dalje, navedeni svjedoci su naveli da je [apelant] tokom istrage u cijelosti sarađivao sa organima gonjenja, a što je potvrdilo i Tužilaštvo. Imajući u vidu naprijed navedeno, odbrana predlaže da drugostepeno vijeće usvoji ovu žalbu kao osnovanu, te prvostepenu presudu preinači i [apelantu] izrekne kaznu zatvora u kraćem trajanju od one izrečene predmetnom pobijanom presudom.“

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13. Evropske konvencije. U veoma obimnoj apelaciji apelant iznosi ozbiljne navode o počinjenim povredama u toku predmetnog krivičnog postupka. U tom smislu, apelant najprije navodi da su osporene odluke Suda BiH zasnovane na dokazima na kojima sud ne može zasnovati svoju odluku u smislu člana 10. ZKPBiH tj. na nezakonito pribavljenim dokazima, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. Nadalje, ističe da je do flagrantnog kršenja imperativnih odredbi ZKPBiH došlo u inicijalnoj fazi, prilikom prikupljanja dokaza od ovlaštenih službenih lica GPBiH, te da je način na koji su ti dokazi upotrijebljeni u postupku protiv apelanta utjecao na postupak u cjelini. Navodi da je nezakonit način pribavljanja krucijalnog dokaza, odnosno biljne materije za koju se osnovano sumnjalo da predstavlja opojnu drogu, a koja je navodno oduzeta od apelanta, te potom data na vještačenje, imao za posljedicu da je apelant proglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu u postupku koji nije bio pošten. Ističe da je taj dokaz, koji ujedno predstavlja važan i jedini izravan dokaz bez kojeg apelanta ne bi bilo moguće proglasiti krivim za predmetno krivično djelo, prikupljen od ovlaštenih službenih lica GPBiH, pri čemu su grubo prekršene imperativne odredbe ZKPBiH. Apelant, naime, smatra da je naredba na osnovu usmenog zahtjeva za pretres broj 17-10- 2-04-1/18 od 5. aprila 2018. godine sačinjena protivno imperativnim odredbama ZKPBiH jer se u konkretnom slučaju radi o propustu sudije za prethodni postupak da sačini zapisnik o doslovnom bilježenju razgovora policijskih službenika i sudije za prethodni postupak, kako to nalažu odredbe člana 56. ZKPBiH, budući da u predmetnom spisu ne postoji dokaz da je sudija za prethodni postupak izdao naredbu za pretres. Prema apelantovom stavu, propust sudije za prethodni postupak da sačini zapisnik i preda ga sudu, kako je to propisano odredbom člana 56. stav 2. ZKPBiH, predstavlja apsolutno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer pretresanje izvršeno mirno zakonskih propisa čini preduzetu radnju nezakonitom. Apelant, također, tvrdi da opojna droga koja je 5. aprila 2018. godine pronađena prilikom pretresa na osnovu naredbe na temelju usmenog zahtjeva za pretres od 5. aprila 2018. godine predstavlja nezakonit dokaz zato što je nakon oduzimanja nije otvorio tužilac, odnosno tužilac nije postupio u skladu sa imperativnom odredbom člana 71. ZKPBiH. Osim što je osuđujuća presuda zasnovana u potpunosti na nezakonitim dokazima, kao i dokazima koji su proizašli iz tih nezakonitih dokaza, apelant smatra i da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, odnosno da se radilo o očiglednoj proizvoljnoj ocjeni dokaza od Suda BiH, uključujući i potpuno pogrešno i netačno interpretiranja njegovog iskaza. Apelant navodi i da je u prvobitnoj optužnici Tužilaštva BiH u cijelosti izostalo navođenje blanketnih propisa, što bi značilo da on nije bio upoznat s krivičnim djelom i radnjama koje mu se stavljaju na teret. Ukazuje i da je način na koji je prvostepeni sud iznio obrazloženje svoje presude apsolutno nezadovoljavajući u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, u odnosu na izrečenu krivičnopravnu sankciju apelant ističe da unatoč formalnopravno ocijenjenim olakšavajućim okolnostima, kazna zatvora u trajanju od dvije godine, na koju je osuđen prvostepenom presudom Suda BiH, a koja je potom preinačena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, predstavlja prestrogo odmjerenu kaznu. Ukazao je da je sud izrekao kaznu koja je bez sumnje isuviše stroga u odnosu na stepen odgovornosti, držanje i apelantove lične prilike, njegovu ličnost i prevenciju. Apelant, također, navodi da obrazloženje vijeća Apelacionog odjeljenja o odbijanju apelantovih žalbenih razloga predstavlja povredu prava na pravično suđenje jer ne predstavlja savjesnu ocjenu žalbenih razloga. Apelant na kraju ističe da nije imao priliku da njegove žalbene navode suštinski razmotri sud višeg stepena, iako je formalnopravno iskoristio pravni lijek, pa je takav pravni lijek bio sam sebi svrha, odnosno potpuno iluzoran. b)Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je apelantu i njegovoj formalnoj odbrani na raspolaganju bilo korištenje redovnog pravnog lijeka – žalbe, i to po svim žalbenim osnovama iz člana 296. ZKPBiH. Međutim, apelant je posredstvom svog branioca žalbu izjavio isključivo po žalbenom osnovu odluke o krivičnopravnoj sankciji, koja je u konačnici i uvažena presudom apelacionog vijeća od 30. aprila 2019. godine, kojom mu je izrečena blaža kazna zatvora. Stoga je apelantu pristup sudu, i to s aspekta dvostepenosti, bez sumnje bio omogućen, a koji je i iskoristio, u obimu koji je za njega i bio sporan, pa sada naknadno osporavanje pravosnažnih presuda ostaje bez formalnog utemeljenja. Opreza radi, ocijenjeno je da apelantu tokom postupka nije povrijeđeno bilo koje pravo zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

19. Tužilaštvo BiH je navelo da su svi dokazi u predmetnom postupku pribavljeni, te sve istražne radnje provedene na zakonit način. Nadalje, istaknuto je da apelantu ni u kojem trenutku nije uskraćeno njegovo pravo na odbranu, izvođenje dokaza, te saslušanje svjedoka odbrane, što dovodi do zaključka da je sigurno bio upoznat s krivičnim djelom za koje se tereti i da je osuđen pred Sudom BiH u krivičnom postupku u skladu s odredbama ZKPBiH. Naglašeno je da je Sud BiH pravilno cijenio kako olakšavajuće tako i otežavajuće okolnosti, te u skladu s tim i odmjerio kaznu. V.Relevantni propisi

20. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Opća pravila za odmjeravanje kazne Član 48. stav (1) (1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a osobito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca.

Ublažavanje kazne Član 49.

Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:

a) kad zakon propisuje da se učinilac može blaže kazniti;

b) kad sud utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i s ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. stav (1) (1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1.

Predmet i primjena ovog zakona Ovim zakonom utvrđuju se pravila krivičnog postupka po kojima je dužan postupati Sud Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud), glavni tužitelj Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Tužitelj) i drugi učesnici u krivičnom postupku predviđeni ovim zakonom, kada postupaju u krivičnim stvarima.

Član 7. st.(1) i (2) Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 290. stav (8) Sadržaj presude (8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti Sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uvjetnu osudu ili da treba izreći mjeru sigurnosti ili oduzimanje imovinske koristi.

Član 296.

Žalbeni osnovi Presuda se može pobijati:

a) zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka,

b) zbog povrede Krivičnog zakona,

c) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

d) zbog odluke o krivičnopravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude putem sredstava javnog informiranja.

Član 300. stav (1) Odluke o krivičnopravnoj sankciji, troškovima postupka, imovinskopravnom zahtjevu i objavljivanju presude (1) Presuda se može pobijati zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi kad tom odlukom nije prekoračeno zakonsko ovlaštenje, ali Sud nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja i zbog toga što je Sud primijenio ili nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne, o oslobađanju od kazne, ili o uvjetnoj osudi, iako su za to postojali zakonski uvjeti. Član 306.

Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda broj S1 3 K 028332 19 Kž od 30. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [...].

29. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela neovlaštenog prometa opojnim drogama, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

30. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do kršenja pozitivnopravnih propisa, i to kako procesnih tako i materijalnih, bliže opisnih u apelacionim navodima, slijedom kojih je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

1. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).

31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH nakon provedenog (dvostepenog) krivičnog postupka apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo propisano članom 195. stav (1) KZBiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je članom 1. ZKPBiH propisano da se tim zakonom utvrđuju pravila krivičnog postupka po kojima su dužni postupati Sud BiH, glavni tužilac BiH i drugi učesnici u krivičnom postupku predviđeni ovim zakonom kada postupaju u krivičnim stvarima. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je članom 7. tog zakona propisano „pravo na odbranu” tako što je propisano da „(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere, (…) a stavom (2) je propisno ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postavit će mu se branilac kad je to određeno ovim zakonom.” Ustavni sud konstatira da iz osporenih presuda proizlazi, a što ni apelant ne osporava, da je u toku trajanja predmetnog krivičnog postupka imao branioca – advokata, koji je preduzimao radnje u postupku usmjerene na njegovu odbranu, sa kojom se i sam saglasio. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH donio prvostepenu presudu kojom je apelanta proglasio krivim nakon održanog glavnog pretresa na kojem apelantu nije bilo uskraćeno bilo kakvo pravo koje je propisano odredbama ZKPBiH. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, u smislu načela slobodne ocjene dokaza, analizirajući i ocjenjujući sve predložene i izvedene dokaze, dao logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je apelant kriv za predmetno krivično djelo. Naime, iz prvostepene presude proizlazi da je Sud BiH cijenio sadržajne elemente i rezultate izvedenih dokaza, te da je zaključio da je optužba ponudila dovoljno dokaza i da su se na osnovu svestrane analize i ocjene pouzdano utvrdile sve odlučne činjenice na osnovu kojih je nesporno izveden zaključak da je apelant preduzeo radnje usmjerene na ostvarenje neovlaštenog prijenosa opojne droge preko državne granice u čemu je spriječen od ovlaštenih službenih lica GPBiH. Štaviše, Ustavni sud konstatira da iz sadržaja prvostepene presude proizlazi da je apelantov branilac u završnoj riječi naveo kako je apelant još na mjestu izvršenja predmetnog krivičnog djela u cijelosti priznao izvršenje krivičnog djela, da nije ni pokušao da se udalji sa lica mjesta, a tokom cijelog postupka sarađivao je sa organima gonjenja, te je izrazio iskreno kajanje zbog krivičnog djela koje je počinio usljed nedostatka novca i lakomislenosti uzrokovane njegovom mladošću. U vezi s tim je navedeno i da je apelant „u cijelosti saglasan sa završnim riječima njegovog branioca.“ Dakle, Ustavni sud u sadržaju prvostepene presude ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni odredaba ZKPBiH.

32. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz žalbe koju je apelant izjavio protiv prvostepene presude proizlazi da je žalbu izjavio isključivo zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, uz pozivanje na član 300. stav (1) ZKPBiH. Ustavni sud ukazuje da je tim članom propisano: „Presuda se može pobijati zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi kad tom odlukom nije prekoračeno zakonsko ovlaštenje, ali Sud nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja i zbog toga što je Sud primijenio ili nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne, o oslobađanju od kazne, ili o uvjetnoj osudi, iako su za to postojali zakonski uvjeti.” Dalje, Ustavni sud ukazuje i na sadržaj člana 306. ZKPBiH kojim su propisane granice ispitivanja presude tako što je propisano da „vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.” Dakle, Sud BiH (apelaciono vijeće) prilikom ispitivanja konkretne prvostepene presude vezan je za navode žalbe. Pri tome, Ustavni sud konstatira da je sud po službenoj dužnosti vezan i zabranom reformatio in peius (član 307), te obavezom iz člana 309. ZKPBiH kojom je propisano načelo beneficium cohaesionis. Međutim, Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije zaključuje da nije bilo osnova za primjenu navedenih načela budući da je apelaciono vijeće, krećući se u okvirima koje je postavio apelant u žalbi, apelantu izreklo kaznu zatvora u trajanju kraćem od one koju je izreklo prvostepeno vijeće, te iz razloga što je i saoptuženi, kako to proizlazi iz dokumentacije, također izjavio žalbu zbog istih razloga kao i apelant.

33. U tom kontekstu, Ustavni sud konstatira da apelant u apelaciji prvi put ukazuje da su odluke zasnovane na nezakonitim dokazima, kao i drugim povredama bliže opisanim u apelaciji. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ističe da su apelantovi navodi izneseni u tom smislu očigledno neosnovani jer ih apelant ne može s uspjehom isticati prvi put u postupku pred Ustavnim sudom, a da u toku postupka pred redovnim sudovima nije problematizirao ovo pitanje uslijed čega se redovni sudovi i nisu mogli očitovati o tome. Stoga, Ustavni sud, shodno svojoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine), zaključuje da je apelant, ukoliko je takve prigovore želio sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, morao ih je, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnoj fazi postupka, što prema dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu očigledno nije učinio.

34. Dalje, Ustavni sud smatra da je apelaciono vijeće dalo jasne i precizne razloge za svoje zaključke, dalo logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu samo po sebi ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek

35. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je apelaciono vijeće, odlučujući o apelantovoj žalbi, krećući se u okviru u kojem se ona osporava (član 306. ZKPBiH), odnosno okvirima koje je postavio apelant, razmotrilo njegove žalbene navode za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te izrečenu kaznu zatvora smanjio. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da je korišteni pravni lijek rezultirao apelantovim uspjehom, te u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i Evropske konvencije budući da je sud za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza na osnovu kojih je apelant proglašen krivim, a pri tome apelant i njegov branilac nisu u okviru propisanom odredbama ZKPBiH onemogućeni da postupaju u skladu s tim odredbama.

37. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je i koristio, i povodom koje je apelaciono vijeće njenim usvajanjem smanjilo izrečenu kaznu zatvora apelantu.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2996/19 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio