Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1829/19 (F. P.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
- Pretpostavka nevinosti
- Prekršajni postupak
- Krivični postupak
- Ne bis in idem
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prekršajima
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ukaz o proglašenju Zakona o prekršajima
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ispravka Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Pravilnik o registriranju vozila
Predmeti (1)
AP-1829/19
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1829/19, rješavajući apelaciju Frane Papića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Frane Papića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 123167 19 Kž od 14. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 K 123167 17 K od 16. novembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Frano Papić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Bekir Ferizović, advokat iz Travnika, podnio je 23. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 123167 19 Kž od 14. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 K 123167 17 K od 16. novembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 28. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 26. oktobra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Prekršajni postupak
5. Prekršajnim nalogom Ministarstva unutrašnjih poslova Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUPSBK), PU Travnik, PS Vitez, broj 105.746.821.5 od 14. januara 2017. godine apelantu je stavljeno na teret da je 14. januara 2017. godine, oko 17.40 sati, u mjestu Buhine Kuće, Općina Vitez, sudjelovao u prometu s putničkim motornim vozilom (pobliže opisanim u prekršajnom nalogu) bez registarskih oznaka (uvidom u dokumentaciju ustanovljeno je da je vozilo uredno odjavljeno), čime je počinio prekršaj iz člana 207. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOSS), kažnjivo po članu 235. stav 1. tačka 30. i st. 3. i 4. istog zakona. Apelantu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja vozilom u trajanju od 30 dana, jedinstvena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, kao i jedan kazneni bod. Iz navedenog prekršajnog naloga proizlazi da je apelant prihvatio odgovornost za prekršaj opisan u predmetnom prekršajnom nalogu, te da se odrekao prava na sudsko odlučivanje.
Krivični postupak
6. Presudom Općinskog suda broj 51 0 K 123167 17 K od 16. novembra 2018. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što se na način pobliže opisan u tački 1. izreke prvostepene presude kao učesnik u saobraćaju na putevima nije pridržavao saobraćajnih propisa i time ugrozio javni saobraćaj i doveo u opasnost život ljudi, čime je prouzrokovana teška tjelesna povreda jednog lica (tačka 1. izreke presude), kao i zbog toga što je 14. januara 2017. godine, oko 17.40 sati, u mjestu Buhine Kuće, općina Vitez, upravljao vozilom (pobliže opisanim u tački 2. izreke presude) bez registarskih oznaka, kojim je učestvovao u saobraćajnoj nezgodi, a za koje, suprotno odredbi člana 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju od odgovornosti), nije pribavio ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima upotrebom motornog vozila (tačka 2. izreke presude). Presudom je utvrđeno da je apelant navedenim radnjama počinio u stjecaju krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3, u vezi sa članom 332. stav 3, u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i krivično djelo iz člana
23. Zakona o osiguranju od odgovornosti. Za krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3, u vezi sa članom 332. stav 3. stav 1. KZFBiH apelantu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a za krivično djelo iz člana 23. Zakona o osiguranju od odgovornosti kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, te mu je izrečena jedinstvena uvjetna osuda, kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, te je istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine i šest mjeseci od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Nadalje, oštećena S. F. B. je upućena na građansku parnicu s imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete. Apelant je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka, kao i sudski paušal u određenim novčanim iznosima.
7. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo podiglo optužnicu protiv apelanta 14. marta 2017. godine zbog krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3, u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i krivičnog djela iz člana 23. Zakona o osiguranju od odgovornosti, počinjenih u stjecaju, a koja je potvrđena 30. marta 2017. godine.
8. Općinski sud je ukazao na završne riječi postupajućeg tužioca, apelantovog branioca i apelanta (kako je to pobliže navedeno na str. 3–5. presude). U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u završnoj riječi apelantov branilac, između ostalog, isticao da se u odnosu na krivično djelo iz člana 23. Zakona o osiguranju od odgovornosti radi o presuđenoj stvari jer je apelant prekršajno kažnjen zbog toga što je sudjelovao u prometu neregistriranim vozilom, a što podrazumijeva da nije zaključio ugovor o osiguranju vezano za treća lica, te da je kaznu izrečenu prekršajnim nalogom platio. Nadalje, da bi neko registrirao vozilo prethodno mora platiti osiguranje i određene paušale koji su znatno manji, a što proizlazi iz prekršajnog naloga i izvoda iz registra novčanih kazni od 4. septembra 2018. godine, iz kojeg je vidljivo da nema duga i da je apelant 23. januara 2017. godine platio novčanu kaznu izrečenu prekršajnim nalogom.
9. Općinski sud je istakao da je u toku dokaznog postupka proveo dokaze optužbe, te saslušao svjedoke V. Č., S. F. B., I. M. i S. M., vještaka medicinske struke dr. H. M., te vještaka saobraćajne struke S. M., koji su usmeno iznijeli svoje nalaze i mišljenja, kao i da je izvršio uvid u materijalne dokaze (detaljno pobrojane na stranici 5. presude). Nadalje, navedeno je da je od dokaza odbrane saslušan svjedok D. Dž., zatim apelant u svojstvu svjedoka, da je vještak saobraćajne struke S. M. usmeno iznio dopunu nalaza i mišljenja, kao i da je vještak Z. M. usmeno iznio svoj nalaz i mišljenje, te da je izvršen uvid u materijalne dokaze, i to dopunu nalaza vještaka saobraćajne struke S. M., nalaz vještaka Z. M., prekršajni nalog PU Travnik, PS Vitez, od 14. januara 2017. godine i odluku osiguravajućeg društva Agram Euroherc od 14. juna 2017. godine. Osim toga, Općinski sud je naveo da je pribavio informaciju JP Ceste Federacije BiH. Općinski sud je istakao da je sve izvedene dokaze cijenio u skladu s odredbom člana 296. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), odnosno da je svaki dokaz cijenjen pojedinačno i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima. Nadalje, na temelju takve ocjene dokaza utvrdio je da je apelant počinio radnje pobliže opisane u izreci presude, te da je tim radnjama ostvario sva bitna i stvarna obilježja bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim.
10. Općinski sud je naveo da je cijenio oba nalaza vještaka saobraćajne struke (S. M. i Z. M.) i dopunu nalaza vještaka S. M., te da je doveo u vezu nalaze vještaka s povratnom informacijom koju je pribavio od JP Ceste Federacije BiH iz koje proizlazi da se predmetna saobraćajna nezgoda dogodila na dionici ceste M5 Vitez – Kaonik, iza postavljene table s prestankom naseljenog mjesta Vitez u pravcu Kaonika, te da je neposredno iza navedene table postavljen znak ograničenja brzine 60 km/h. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na iskaz vještaka S. M., te naveo da je izvedenim dokazima i dostavljenom informacijom od JP Ceste Federacije BiH nesporno utvrdio da je ograničenje brzine kretanja vozila na dijelu puta gdje se desila predmetna nezgoda 60 km/h. Nadalje, istakao je da je vještak S. M. ostao pri svojoj tvrdnji da se vozač V. Č. svojim vozilom kretao brzinom 61 km/h, dok je vještak odbrane tvrdio da se V. Č. svojim vozilom kretao brzinom 82,1 km/h. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je vještak S. M. istakao da V. Č. pri brzini od 61 km/h nije mogao zaustaviti svoje vozilo prije udara u apelantovo vozilo, te da mu je nedostajalo u prostoru 11,97 m, a što je taj sud prihvatio kao tačno jer to proizlazi iz dokaza. Općinski sud je dalje naveo da se opredijelio da prihvati kao pouzdan i prihvatljiv nalaz i dopunu nalaza vještaka S. M., smatrajući da je dao odgovore na sva sporna pitanja, te da je zaključak navedenog vještaka detaljan, precizan, argumentiran i logičan. Nasuprot tome, Općinski sud je naveo da je vještak odbrane Z. M. potpuno drugačije naveo brzinu kretanja vozila V. Č., što je za sud neprihvatljivo jer je vještak S. M. u svom osnovnom nalazu, te dopuni sačinjenoj na prijedlog odbrane navedeno detaljno obrazložio, dajući konkretna objašnjenja. Općinski sud je istakao da je odbrana pokušala dokazati da je jedini uzrok saobraćajne nesreće na strani V. Č. zbog njegove neprilagođene i nedozvoljene brzine kretanja vozilom, što nije mogao prihvatiti tačnim i dokazanim.
11. Općinski sud je istakao da je cijenio i iskaze ostalih saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, ali da navedeni dokazi nisu od odlučnog i ključnog značaja za konačan zaključak suda budući da je u predmetnom krivičnom postupku nalaz vještaka saobraćajne struke cijenio kao ključni dokaz pri utvrđivanju apelantove krivične odgovornosti i krivnje. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da zaključci vještaka S. M. nisu objektivno dovedeni u pitanje i sumnju od apelanta i njegovog branioca, te izvedenim dokazima odbrane, kao i da upućuju na zaključak da je apelant kriv za saobraćajnu nezgodu budući da je postupio protivno odredbi člana 49. stav 4. ZOSS-a. Općinski sud je istakao da navodi svjedoka V. Č., I. M., S. M., D. Dž., te S. F. B., kao ni ostali izvedeni dokazi ne opovrgavaju utvrđenja i zaključke vještaka saobraćane struke S. M. u osnovnom i dopunskom nalazu. Također, prihvata vjerodostojnim i tačnim i to što je navedeni vještak imao u vidu doprinos V. Č. koji je vozio neprilagođenom brzinom na mjestu nezgode, s obzirom na stanje kolovoza i vremenske prilike, odnosno slabu vidljivost i snijeg na kolovozu.
12. Općinski sud je dalje ukazao na iskaze svjedoka S. F. B., I. M., S. M. i V. Č., zatim vještaka medicinske struke dr. H. M., čiji nalaz je u cijelosti prihvatio jer je ocijenio da je urađen u skladu s vještinom i pravilima struke, a zatim i na iskaz svjedoka D. Dž., kao i apelanta dat u svojstvu svjedoka (sve pobliže navedeno na str. 9–12. presude). Općinski sud je istakao da je poklonio vjeru iskazu svjedoka D. Dž., koji je iznosio činjenice koje su mu s lica mjesta poznate, kao i slijed događaja po njegovom dolasku na lice mjesta, a što je dokumentirano materijalnom dokumentacijom. Nadalje, Općinski sud je istakao da nije mogao prihvatiti apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka, te da ga je ocijenio kao pokušaj da izbjegne krivičnu odgovornost ili je umanji jer, nasuprot apelantovim tvrdnjama da nije kriv za predmetnu saobraćajnu nezgodu, postoje drugi pouzdani, ključni i adekvatni dokazi optužbe koji upućuju na suprotan zaključak da je apelant postupao suprotno odredbi člana 49. stav 5. ZOSS-a, u čemu se ogleda njegova krivnja i krivična odgovornost. Općinski sud je zaključio da je apelant ugrozio javni promet i doveo u opasnost život ljudi tako što je postupio protivno navedenoj odredbi, odnosno započeo radnju uključivanja na magistralni put M5 u pravcu Kaonika, a da nije propustio sva vozila na putu na koji ulazi, pa je ostvario kontakt s vozilom kojim je upravljao V. Č., a koje se kretalo navedenim magistralnim putem u pravcu Busovače.
13. Odlučujući o apelantovoj krivnji za krivično djelo iz člana 23. Zakona o osiguranju od odgovornosti, Općinski sud je naveo da je cijeneći izvedene dokaze utvrdio apelantovu krivnju za navedeno djelo jer je nesporno da kritičnog dana apelant nije imao zaključen ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima upotrebom motornog vozila, a kojom prilikom je došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je apelant učestvovao neregistriranim vozilom bez tablica. U odnosu na tvrdnje apelantove odbrane da se radi o presuđenoj stvari, te da plaćanje kazne po prekršajnom nalogu u roku od osam dana predstavlja činjenicu da se radi o presuđenoj stvari, Općinski sud je naveo da navedene tvrdnje nije mogao prihvatiti, te primijeniti institut ne bis in idem, reguliran članom 4. ZKPFBiH. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom nalogu koji je izdala policija, a zbog koje nesporne činjenice je navode apelantove odbrane u pogledu krivičnog djela pod tačkom 2. odbio kao neosnovane i neprihvatljive, a što proizlazi iz materijalnih dokaza. Nadalje, i sama činjenica koju je apelant isticao prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka, odnosno da je kritičnog dana upravljao neregistriranim vozilom ide u prilog zaključku suda da nema sudske odluke donesene u prekršajnom postupku jer nije vođen prekršajni postupak pred sudom.
14. U konačnici, Općinski sud je naveo da su apelantovim radnjama ostvarena sva bitna i stvarna obilježja bića krivičnih djela za koja se tereti optužnicom, te da nije našao okolnosti koje bi isključivale apelantovu krivičnu odgovornost.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 K 123167 19 Kž od 14. februara 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, te je prvostepena presuda potvrđena.
16. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, u odnosu na nalaze vještaka saobraćajne struke S. M. i Z. M., naveo jasne, argumentirane i uvjerljive razloge, na način kako je to propisano članom 296. ZKPFBiH. Nadalje, istaknuto je da je sve dokaze cijenio po principu slobodne ocjene dokaza, u smislu člana 16. ZKPFBiH. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud uvjerljivo obrazložio na osnovu kojih dokaza su utvrđene odlučne činjenice i dao ocjenu vjerodostojnosti svih dokaza, kako objektivnih materijalnih dokaza tako i subjektivnih dokaza – iskaza svih saslušanih svjedoka, vještaka saobraćajne struke S. M. i Z. M., te vještaka medicinske struke dr. H. M., kao i apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka, što je doveo u vezu s brojnim materijalnim dokazima, te naveo šta prihvata i zbog čega, kao i zašto ne prihvata apelantovo svjedočenje i dokaze odbrane. Kantonalni sud je zaključio da u pobijanoj presudi nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) i člana 312. stav 2. u vezi sa članom 296. ZKPFBiH. Nadalje, prvostepeni sud je sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio, pa tako i one na koje se posebno ukazuje žalbom apelantovog branioca.
17. Kantonalni sud je ukazao na činjenično utvrđenje prvostepenog suda, koje proizlazi iz dostavljene informacije JP Ceste Federacije BiH, te koje je prvostepeni sud doveo u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka S. M. Kantonalni sud je naveo da takvo utvrđenje proizlazi i iz ostalih dokaza, odnosno iskaza svjedoka V. Č., I. M., S. M., D. Dž., te S. F. B. Nadalje, ni ostali izvedeni dokazi ne opovrgavaju utvrđenja i zaključke vještaka S. M., zbog čega su ispravno prihvaćeni vjerodostojnim i tačnim (pobliže navedeno na str. 3. i 4. presude). Kantonalni sud je naveo da je vještak S. M. imao isti pristup u odnosu na oba vozača, odnosno da je utvrdio i propuste u vožnji V. Č., te ukazao na njegov doprinos (vožnja neprilagođenom brzinom s obzirom na stanje kolovoza i vremenske prilike, slabu vidljivost i snijeg na kolovozu), ali da navedeno nije bilo od odlučnog značaja za predmetnu saobraćajnu nezgodu. Kantonalni sud je istakao da je i prema ocjeni tog suda nalaz vještaka S. M. detaljan, precizan, argumentiran i logičan jer ima uporište u ostalim izvedenim dokazima, kako subjektivne tako i objektivne naravi. Kantonalni sud je također ukazao na potpuno drugačiji navod vještaka Z. M. u odnosu na brzinu kretanja vozila kojim je upravljao V. Č. (pobliže navedeno na stranici 4. presude), te je istakao da je takav navod neprihvatljiv jer vještak Z. M. za takve tvrdnje nema uporište u ostalim izvedenim dokazima. Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani žalbeni prigovori da je pobijana presuda zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te da se ne može govoriti ni o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju budući da se u žalbi ne nude nikakvi novi dokazi.
18. U odnosu na prigovore u vezi s krivičnim djelom iz člana 23. Zakona o osiguranju od odgovornosti, Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je taj sud cijeneći izvedene dokaze utvrdio apelantovu krivnju za navedeno krivično djelo jer je nesporno da apelant kritičnog dana nije imao zaključen ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima upotrebom motornog vozila, a kojom prilikom je došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je učestvovao neregistriranim vozilom bez tablica. Kantonalni sud je istakao da je apelant u prekršajnom postupku kažnjen za prekršaj iz osnova sigurnosti javnog prometa, upravljajući neregistriranim vozilom, a što je regulirano ZOSS-om, dok je povrijeđeni član 23. Zakona o osiguranju od odgovornosti propisan kao posebno krivično djelo, gdje se ne radi ni o činjenično istom propisu, ni o zaštitnom objektu. Kantonalni sud je istakao da u konkretnom predmetu činjenični opis ne sadrži blanketnu normu o povredi propisa učešća u saobraćaju zbog neregistriranog vozila. Nadalje, istakao je da upravo zbog toga prvostepeni sud pravilno nije mogao prihvatiti tvrdnje apelantovog branioca da se radi o presuđenoj stvari. Kantonalni sud je naveo da se iz naprijed navedenih razloga ne može primijeni institut ne bis idem koji je reguliran članom 4. ZKPFBiH jer u konkretnom slučaju apelant nije suđen, niti kažnjen za radnje koje čine obilježje krivičnih djela za koja je proglašen krivim. Kantonalni sud je također naveo da se mišljenje prvostepenog suda da se ne radi o sudskoj odluci, već o prekršajnom nalogu koji je izdala policija pokazuje ispravnim i prema Odluci Ustavnog suda broj AP 4414/15 iz koje proizlazi „da prekršajni nalog sam za sebe ne čini osuđujuću presudu“. Pri tome, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema sudske odluke donesene u prekršajnom postupku jer nije vođen prekršajni postupak pred sudom, zbog čega se svi suprotni prigovori iz žalbe pokazuju neosnovanim.
19. U konačnici, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je radnje iz izreke prvostepene presude opisane pod tačkom 1. pravno kvalificirao kao krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3, u vezi sa članom 332. stav 3, u vezi sa stavom 1. KZFBiH, a radnje opisane pod tačkom 2. kao krivično djelo iz člana 23. Zakona o osiguranju od odgovornosti.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da drugostepeni sud nije cijenio istaknute žalbene prigovore koji se odnose na pitanje zašto nije prihvaćeno saobraćajno vještačenje vještaka Z. M., a posebno u odnosu na nalaz vještaka S. M., zatim da nisu cijenjeni uvjeti ceste, kao ni prigovor koji se odnosi na radnje V. Č., niti prigovor da se u iskazima učesnika i neposrednih očevidaca predmetnog događaja ne navodi da se u suprotnoj traci kretalo vozilo iz drugog smjera, zbog čega se udes nije mogao izbjeći. U vezi s tim, apelant ističe da se iz iskaza svjedoka ne može utvrditi da ne dovode u sumnju prihvaćeno vještačenje. Nadalje, apelant navodi da nije cijenjena činjenica da je vještak optužbe, na čijem nalazu i mišljenju se zasniva presuda, pogrešno postavio poziciju „objekta autootpada“, što je dokazano satelitskim mjerenjem, a što upućuje na zaključak da do saobraćajne nezgode nije došlo onako kako je to navedeno u činjeničnom opisu predmetnog djela, te ističe da nije učinio krivično djelo iz člana 336. stav 3, u vezi sa članom 332. stav 3. KZFBiH. Apelant smatra da su izostali valjani razlozi zbog kojih je donesena takva presuda, a što pobijanu presudu čini nerazumljivom i neobrazloženom u pogledu odlučnih činjenica. Osim toga, apelant smatra da se u osporenoj presudi ne navode radnje iz kojih proizlazi da je apelant postupao u nehatu, kao i da presuda ne sadrži razloge iz kojih se sa sigurnošću može utvrditi da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da iz presude ne proizlazi objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za zaključak o apelantovoj krivnji. Apelant smatra da se ocjena dokaza doima proizvoljnom, te ukazuje i na presumpciju nevinosti i primjenu principa in dubio pro reo. Također, apelant smatra da je u konkretnom predmetu učinjena povreda člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju budući da je apelant dva puta kažnjen za isti događaj i istu kažnjivu radnju, odnosno da je za činjenice koje predstavljaju prekršaj kažnjen i u prekršajnom, a i u krivičnom postupku. U pogledu krivičnog djela iz člana 23. Zakona o osiguranju od odgovornosti za koje je proglašen krivim u krivičnom postupku, ističe da se radi o bitno istim činjenicama kao i u prekršajnom postupku, odnosno da su činjenice predmetnog krivičnog djela iste kao i one navedene u prekršajnom nalogu. Dakle, budući da se radi o bitno istom događaju, apelant smatra da je učinjena povreda principa ne bis in idem iz člana 4. ZKPFBiH i člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
b)Odgovor na apelaciju
21. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri pravnom stajalištu iz svoje odluke, a u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi stavovi tog suda o apelantovim navodima. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije, čl. 2–4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao ni ostala prava zajamčena Evropskom konvencijom, odnosno Ustavom Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
22. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri pravnom stajalištu iz svoje odluke, a u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi stavovi tog suda o apelantovim navodima. Općinski sud je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
23. Kantonalno tužilaštvo je ukratko navelo hronologiju predmetnog postupka, te istaklo da je u cijelosti postupalo u skladu s važećim zakonskim propisima, kao i Općinski sud prilikom izvođenja dokaza, te Kantonalni sud prilikom razmatranja žalbe. Nadalje, istaklo je da su navodi iz apelacije neosnovani, te da nije došlo do povrede prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom i njenim protokolima koji se u BiH neposredno primjenjuju, kao ni prava na pravično i fer suđenje i prava na imovinu, kako se to navodi u apelaciji.
V.Relevantni propisi
24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).
25. U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 332. st. (1) i (3) Ugrožavanje javnog prometa (1) Učesnik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugoga nastupi imovinska šteta preko 5.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora do pet godina.
(3) Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
Član 336. stav (3) Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa (3) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. stav 3.; člana 333. stav 2.; člana 334. stav 2. i člana 335. stav 3. ovog zakona prouzrokovana teška tjelesna ozljeda neke osobe ili imovinska šteta velikih razmjera, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
26. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/05):
Član 3.
Lica koja podliježu obavezi osiguranja Svako lice koje ima u posjedu ili u vlasništvu vozilo koje se u Federaciji kreće po cestama ili u oblastima koje su dostupne javnosti, obavezno je da zaključi ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima upotrebom motornog vozila (osiguranje od autoodgovornosti) u skladu sa odredbama ovog Zakona.
Minimalno teritorijalno važenje polise osiguranja od autoodgovornosti prema trećim stranama izdate u BiH, prema ovom Zakonu ili prema Zakonu o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim odredbama o obaveznom osiguranju od odgovornosti RS, jeste teritorija BiH.
Registracija motornih vozila, produžavanje registracije i izdavanje probnih registarskih tablica može se obavljati tek po podnošenju važeće polise ili potvrde o osiguranju od autoodgovornosti prema trećim stranama, ovlaštenim organima koji su nadležni za registriranje ili izdavanje probnih registarskih tablica. Uz važeću polisu ili potvrdu o osiguranju prema trećim stranama mora postojati ovjerena uplatnica banke ili pošte o plaćenoj premiji, odnosno ovjerena numerisana priznanica izdata od društva o plaćenoj premiji osiguranja.
Član 23.
Krivična djela Svako lice koje ima u posjedu ili u vlasništvu vozilo u upotrebi u Federaciji, na putevima ili područjima dostupnim javnosti i koje ne pribavi osiguranje od odgovornosti prema trećim licima koje proizilazi iz saobraćajnih nezgoda, kaznit će se zatvorom od 30 dana do tri godine.
27. Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 48/10 – ZO, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18).
28. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 48/10 – ZO i 18/13) sačinjen u Ustavnom sudu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 207. stav (1) (1) Motorna i priključna vozila koja učestvuju u saobraćaju na putu moraju biti registirana, o čemu se vodi evidencija, u skladu s odgovarajućim zakonom o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka.
Član 215. stav (3) (3) Bliže odredbe o postupku i načinu registracije vozila, izgledu i sadržaju privremene potvrde o registraciji, potvrde o registraciji, potvrde o vlasništvu vozila, stiker naljepnice i registarskih tablica, o izgledu međunarodne oznake Bosne i Hercegovine i o dimenzijama, obliku, boji, sadržaju, vrsti i kvalitetu materijala registarskih tablica, pravilnikom propisuje ministar, u saradnji s organom nadležnim za unutrašnje poslove.
Član 235. stav (1) tačka 30) i st. (3) i (4) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM do 300,00 KM kaznit će se za prekršaj:
30) vozač koji učestvuje u saobraćaju s neregistriranim vozilom (član 207.)
(3) Za prekršaje iz stava (1) ovog člana kojim je izazvana saobraćajna nezgoda, učinilac će se kazniti novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM do 1.000,00 KM, a vozaču izuzev vozača iz stava (1) tačke 27) ovog člana će se uz kaznu izreći i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od jednog mjeseca do šest mjeseci.
(4) Osim novčane kazne za prekršaje iz stava (2) ovog člana, vozaču ili instruktoru vožnje određuju se i dva kaznena boda, a za ostale prekršaje iz stava (1) ovog člana vozaču ili instruktoru vožnje, osim novčane kazne, određuje se i jedan kazneni bod.
29. Pravilnik o registriranju vozila („Službeni glasnik BiH“ broj 69/09):
Član 4. stav (1) (Registriranje vozila) (1) Vozilo se registrira upisom registarske oznake i određenih podataka o vozilu, vlasniku vozila i nosiocu potvrde o registraciji u evidenciju o registriranim vozilima, te izdavanjem odgovarajućih isprava za vozilo, registarskih tablica i stikera naljepnice.
30. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20).
31. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 4.
Ne bis in idem Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
32. Zakon o prekršajima („Službene novine Federacije BiH“ broj 63/14):
Član 16. stav (2) Izricanje prekršajne sankcije (2) Ovlašteni organ može izreći prekršajnu sankciju putem izdavanja prekršajnog naloga u skladu s postupkom koji je propisan ovim zakonom.
Član 53. stav (1) Prekršajni postupak (1) Prekršajni postupak pokreće se na sljedeći način:
1) izdavanjem prekršajnog naloga ili 2) podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka sudu koji je nadležan prema članu 15. stav (2) ovog zakona.
Član 57.
Prihvatanje odgovornosti Okrivljeni može prihvatiti odgovornost za prekršaj tako što će platiti novčanu kaznu i sve druge obaveze utvrđene prekršajnim nalogom u određenom roku, ili obavijestiti ovlašteni organ o prihvatanju sankcije određene u prekršajnom nalogu, ukoliko je prekršajnim nalogom specificirano da je takvo obavještenje prihvatljiva alternativa. Svaka osoba koja prihvati odgovornost u skladu sa ovim članom ne može kasnije odbijati odgovornost, ili se žaliti na visinu kazne ili vrstu bilo koje sankcije ili troškova.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 K 123167 19 Kž od 14. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 6. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 23. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
aU odnosu na tačku 1. izreke prvostepene presude, koja je potvrđena drugostepenom presudom Pravo na pravično suđenje
38. Imajući u vidu da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u dijelu u kojem je proglašen krivim da je počinio krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3, u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH (kako je to pobliže opisano pod tačkom 1. izreke prvostepene presude, koja je potvrđena drugostepenom presudom), Ustavni sud će apelantove navode o povredi navedenog prava ispitati isključivo u odnosu na navedeni dio osporenih odluka.
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
41. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
42. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne ocjene izvedenih dokaza i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, te ukazuje na to da nije zadovoljen standard obrazložene odluke. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
43. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
44. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
45. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to prije svega, na iskazu, te nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke S. M., kao i dopuni navedenog nalaza, cijeneći da je vještak dao odgovore na sva sporna pitanja, te da je zaključak navedenog vještaka detaljan, precizan, argumentiran i logičan, zatim na informaciji dostavljenoj od JP Ceste Federacije BiH, kao i na iskazu, te nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke dr. H. M., čiji nalaz je u cijelosti prihvatio, cijeneći da je urađen u skladu s vještinom i pravilima struke. Nadalje, Općinski sud je smatrao da navodi svjedoka V. Č., I. M., S. M., D. Dž., te S. F. B., kao ni ostali izvedeni dokazi ne opovrgavaju utvrđenja i zaključke vještaka saobraćajne struke S. M. u osnovnom i dopunskom nalazu. Nadalje, slijedi da Općinski sud nije prihvatio iskaz, te nalaz i mišljenje vještaka odbrane Z. M., koji je potpuno drugačije naveo brzinu kretanja vozila V. Č., a budući da je vještak S. M. navedeno detaljno obrazložio, dajući konkretna objašnjenja. Osim toga, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da Općinski sud nije prihvatio ni apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka, cijeneći ga kao pokušaj da izbjegne krivičnu odgovornost ili je umanji, te nalazeći da nasuprot apelantovim tvrdnjama da nije kriv za predmetnu saobraćajnu nezgodu postoje drugi pouzdani, ključni i adekvatni dokazi optužbe koji upućuju na suprotan zaključak. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud uvjerljivo obrazložio na osnovu kojih dokaza su utvrđene odlučne činjenice i dao ocjenu vjerodostojnosti svih dokaza, kako objektivnih materijalnih dokaza tako i subjektivnih dokaza – iskaza svih saslušanih svjedoka, vještaka saobraćajne struke S. M. i Z. M., te vještaka medicinske struke dr. H. M., kao i apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka, što je doveo u vezu s brojnim materijalnim dokazima, te naveo šta prihvata i zbog čega, kao i zašto ne prihvata apelantovo svjedočenje i dokaze odbrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.
46. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoja stanovišta dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
47. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim principom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na Tužilaštvu, te da, prema principu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno pod tačkom 1. izreke prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju principa in dubio pro reo jer iz prvostepene i drugostepene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
bU odnosu na tačku 2. izreke prvostepene presude, koja je potvrđena drugostepenom presudom Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu
49. Imajući u vidu da apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u dijelu u kojem je proglašen krivim da je počinio krivično djelo iz člana 23. Zakona o osiguranju od odgovornosti (kako je to pobliže opisano pod tačkom 2. izreke prvostepene presude, koja je potvrđena drugostepenom presudom), Ustavni sud će apelantove navode o povredi navedenog prava ispitati isključivo u odnosu na navedeni dio osporenih odluka.
50. Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog kog je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.
2. Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju obnovu postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod.
3. Ovaj se član ne može staviti van snage na osnovu člana 15. Konvencije.
51. U konkretnom slučaju apelant ističe da je povodom istog činjeničnog događaja za koji je proglašen krivim u predmetnom krivičnom postupku prethodno kažnjen i u prekršajnom postupku, čime je povrijeđen princip ne bis in idem.
52. Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u svojoj dosadašnjoj praksi odlučivao u predmetima u kojima su aplikanti ukazivali da su im izrečene dvije kazne u dva odvojena postupka (prekršajni i krivični postupak), a koji su vođeni povodom istog inkriminiranog događaja (vidi Evropski sud, Muslija protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 32042/11, presuda od 14. januara 2014. godine, i Maresti protiv Hrvatske, aplikacija broj 55759/07, presuda od 23. jula 2009. godine). O sličnim pravnim pitanjima odlučivao je i Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi slijedeći praksu Evropskog suda usvojenu u predmetu Muslija protiv Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 133/09 od 30. marta 2012. godine, AP 381/11 od 24. aprila 2014. godine, AP 2028/11 od 8. maja 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
53. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Maresti protiv Hrvatske, pozivajući se na stavove iz predmeta Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi Evropski sud, Sergey Zolotukhin protiv Rusije, aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. februara 2009. godine), utvrdio da je pri odlučivanju o postojanju dvostrukog suđenja ili kažnjavanja u smislu člana 4. Protokola broj 7 potrebno odgovoriti na sljedeća pitanja: a) da li je prva kazna po svojoj prirodi bila krivičnopravna; b) da li je djelo zbog kojeg je apelant krivično gonjen isto (idem); te c) da li je postojala dvostrukost postupka (bis). Stoga, Ustavni sud će apelantove navode o povredi principa ne bis in idem ispitati u skladu s navedenim stavovima Evropskog suda. Da li je prva kazna po svojoj prirodi bila krivičnopravna?
54. Prema stavu Evropskog suda, pravno označavanje postupka prema nacionalnom pravu ne može biti jedino mjerilo relevantnosti za primjenu principa ne bis in idem na osnovu člana 4. stav 1. Protokola broj 7, inače bi primjena te odredbe bila ostavljena na slobodnu procjenu državama ugovornicama u mjeri koja bi mogla dovesti do rezultata nespojivih s ciljem i svrhom Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Storbraten protiv Norveške [dec.], broj 12277/04, ECHR 2007. [izvodi], s daljnjim referencama). Pojam „krivični postupak“ u tekstu člana 4. Protokola broj 7 treba tumačiti u svjetlu općih principa koja se odnose na odgovarajuće riječi „optužba za krivično djelo“ i „kazna“ u čl. 6. i 7. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Haarvig protiv Norveške [dec.], broj 11187/05, 11. decembar 2007. godine; Rosenquist protiv Švedske [dec.], broj 60619/00, 14. septembar 2004. godine; Manasson protiv Švedske [dec.], broj 41265/98, 8. april 2003. godine; Göktan protiv Francuske, broj 33402/96, stav 48, ECHR 2002-V; Malige protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 35, Izvještaji 1998. VII i Nilsson protiv Švedske [dec.], broj 73661/01, ECHR 2005).
55. U utvrđenoj praksi Evropskog suda postavljena su tri mjerila koja su općepoznata kao „mjerila Engel“ (vidi Evropski sud, Engel i drugi protiv Nizozemske, 8. april 1976. godine, serija A, broj 22), koja treba razmotriti pri utvrđivanju radi li se o optužbi za krivično djelo. Prvo mjerilo je pravno razvrstavanje djela prema nacionalnom pravu, drugo je sama priroda djela, a treće stepen težine kazne kojoj je dotično lice moguće izloženo. Drugo i treće mjerilo je alternativno, ne nužno kumulativno. To, međutim, ne isključuje kumulativni pristup kada odvojena analiza svakog mjerila ne omogućava postizanje jasnog zaključka u pogledu postojanja optužbe za krivično djelo (vidi Evropski sud, Jussila protiv Finske [GC], broj 73053/01, st. 30–31, ECHR 2006 i Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 39665/98 i 40086/98, st. 82–86,
ECHR 2003 X).
56. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude, između ostalog, slijedi da je ispravan stav prvostepenog suda da se ne radi o sudskoj odluci, već o prekršajnom nalogu koji je izdala policija, te da i iz Odluke Ustavnog suda broj AP 4414/15 proizlazi „da prekršajni nalog sam za sebe ne čini osuđujuću presudu“. Međutim, u odnosu na pozivanje Kantonalnog suda na navedenu odluku Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4414/15 od 27. februara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud nalazi da je u navedenom predmetu prekršajni postupak obustavljen i da apelantima nije izrečena sankcija, te su izdati prekršajni nalozi stavljeni van snage. Pri tome, Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da u okolnostima navedenog slučaja odluke iz prekršajnog postupka, koji je prethodio krivičnom postupku, nisu stekle svojstvo „oslobađajuće“ ili „osuđujuće“ pravosnažne odluke, odnosno nisu riješile pitanje konačnog oslobađanja ili osude apelanata nakon ocjenjivanja činjenica predmeta i utvrđivanja prekršajne odgovornosti (ili nevinosti) apelanata, a zbog čega nije postojala prepreka da se protiv apelanata pokrene i vodi krivični postupak. Nadalje,Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju prekršajnim nalogom MUPSBK, PU Travnik, PS Vitez, od 14. januara 2017. godine apelantu stavljeno na teret da je sudjelovao u prometu s putničkim motornim vozilom bez registarskih oznaka, a čime je počinio prekršaj iz člana 207. stav 1. ZOSS-a, te da mu je izrečena zaštitna mjera zabrana upravljanja vozilom u trajanju od 30 dana, jedinstvena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, kao i jedan kazneni bod. Nadalje, apelant je prihvatio odgovornost po izdatom i zaprimljenom prekršajnom nalogu, te se odrekao prava na sudsko odlučivanje, čime se predmetni postupak završio bez učešća suda. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelant pravosnažno kažnjen u prekršajnom postupku za opisani prekršaj. U vezi s tim, imajući u vidu da je smisao prihvatanja odgovornosti u prekršajnom postupku mogućnost njegovog završetka bez učešća suda, a samim tim i njegovo pojednostavljenje, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršajni nalog stekao svojstvo „osuđujuće“ pravosnažne odluke. Stoga, polazeći od naprijed citiranih „mjerila Engel“, Ustavni sud zaključuje da priroda djela za koje je apelant proglašen odgovornim u prekršajnom postupku i za koje mu je, između ostalog, izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, nesporno ulazi u sferu krivičnog postupka prema sadržaju člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Jesu li djela zbog kojih se apelant goni ista (idem)?
57. Član 4. Protokola broj 7 uspostavlja jamstvo da se nikome neće suditi, odnosno da niko neće biti kažnjen za djelo za koje je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen. U predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije ([GC], broj 14939/03, 10. februar 2009. godine) Evropski sud je primijetio da praksa koju je taj sud stvorio tokom povijesti primjene člana 4. Protokola broj 7 ukazuje na postojanje nekoliko pristupa kada je riječ o pitanju jesu li djela za koja je aplikant bio krivično gonjen ista. Nastojeći okončati tu pravnu nesigurnost, sud je odlučio dati usaglašeno tumačenje pojma „ista djela“, odnosno elementa idem sadržanog u principu ne bis in idem (op. cit. Muslija protiv Bosne i Hercegovine, tačka 32). U predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije sud je iskazao stav da se član 4. Protokola broj 7 mora tumačiti tako da zabranjuje krivično gonjenje ili suđenje za drugo djelo ukoliko ono proizlazi iz identičnih činjenica ili činjenica koje su u suštini iste (ibid, tačka 33).
58. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je u prekršajnom postupku apelant proglašen odgovornim zbog toga što je 14. januara 2017. godine sudjelovao u prometu s putničkim motornim vozilom bez registarskih oznaka, čime je počinio prekršaj iz člana 207. stav 1. ZOSS-a. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant u krivičnom postupku (pod tačkom 2. izreke prvostepene presude, koja je potvrđena drugostepenom presudom) proglašen krivim zbog toga što je 14. januara 2017. godine upravljao vozilom bez registarskih oznaka, kojim je učestvovao u saobraćajnoj nezgodi, a za koje, suprotno odredbi člana 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti, nije pribavio ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima upotrebom motornog vozila, čime je počinio krivično djelo iz člana 23. Zakona o osiguranju od odgovornosti. Ustavni sud uočava da iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je apelant u prekršajnom postupku kažnjen za prekršaj iz osnova sigurnosti javnog prometa, upravljajući neregistriranim vozilom, a što je regulirano ZOSS-om, dok je član 23. Zakona o osiguranju od odgovornosti propisan kao posebno krivično djelo, gdje se ne radi ni o činjenično istom propisu, ni o zaštitnom objektu, te da u konkretnom predmetu činjenični opis ne sadrži blanketnu normu o povredi propisa učešća u saobraćaju zbog neregistriranog vozila. Iz naprijed navedenih razloga ne može se primijeni institut ne bis idem koji je reguliran članom 4.
ZKPFBiH.
59. Ustavni sud nalazi da iz odredbe člana 207. stav (1) ZOSS-a proizlazi da motorna i priključna vozila koja učestvuju u saobraćaju na putu moraju biti registrirana. Nadalje, iz odredbe člana 235. stav (1) tačka 30) ZOSS-a proizilazi da je za ostvarenje bića prekršaja iz člana 207. ZOSS-a potrebno da vozač učestvuje u saobraćaju neregistriranim vozilom, te da je za navedeni prekršaj propisana novčana kazna u iznosu od 100,00 KM do 300,00 KM, a da iz stava (3) istog člana ZOSS-a proizlazi da je za navedeni prekršaj, između ostalog, propisana novčana kazna u iznosu od 300,00 KM do 1.000,00 KM ako je izazvana saobraćajna nezgoda. Također, Ustavni sud nalazi da se, u smislu odredbe člana 4. stav (1) Pravilnika o registriranju vozila (koji je donesen na osnovu člana 215. stav (3) ZOSS-a), vozilo registrira upisom registarske oznake i određenih podataka o vozilu, vlasniku vozila i nosiocu potvrde o registraciji u evidenciju o registriranim vozilima, te izdavanjem odgovarajućih isprava za vozilo, registarskih tablica i stikera naljepnice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je, kako bi se vozilo registriralo, uz zahtjev za registraciju vozila, osim polise o obaveznom osiguranju vozila i dokaza o uplati polise obaveznog osiguranja, potrebno priložiti i niz drugih dokaza, odnosno potvrda o preduzetim radnjama, a kako je to propisano čl. 6. i 7. Pravilnika o registriranju vozila.
60. S druge strane, Ustavni sud nalazi da iz odredbe člana 23. Zakona o osiguranju od odgovornosti slijedi da će se svako lice koje ima u posjedu ili u vlasništvu vozilo u upotrebi u Federaciji, na putevima ili u područjima dostupnim javnosti i koje ne pribavi osiguranje od odgovornosti prema trećim licima, koje proizlazi iz saobraćajnih nezgoda, kazniti kaznom zatvora od 30 dana do tri godine. Nadalje, iz odredbe člana 3. stav (1) Zakona o osiguranju od odgovornosti proizlazi da je svako lice koje ima u posjedu ili u vlasništvu vozilo koje se u Federaciji kreće po cestama ili u oblastima koje su dostupne javnosti obavezno zaključiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima upotrebom motornog vozila (osiguranje od autoodgovornosti). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je za ostvarenje bića krivičnog djela iz člana 23. Zakona o osiguranju od odgovornosti potrebno da su kumulativno ostvarena dva uvjeta, i to da lice ima u posjedu ili u vlasništvu vozilo koje je u upotrebi u Federaciji, na putevima ili u područjima dostupnim javnosti i da nema zaključen ugovor o osiguranju od autoodgovornosti. Nadalje, zaključenje ugovora o osiguranju od autoodgovornosti ima cilj pokrivanje odgovornosti vlasnika, odnosno korisnika vozila prema trećim licima koji imaju zahtjev za naknadu štete, a koja im je prouzrokovana upotrebom motornog vozila.
61. Imajući u vidu navedeno, te obrazloženje koje je dao Kantonalni sud, iako su se događaji opisani u obje odluke dogodili istog dana (14. januara 2017. godine oko 17.40 sati) i u istom mjestu (na području općine Vitez, mjesto Buhine Kuće), Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o istim djelima u smislu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Je li postojala dvostrukost postupka (bis)?
62. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi istim djelima, Ustavni sud smatra da nije postojala ni dvostrukost postupka s obzirom na to da se prekršajni nalog MUPSBK, PU Travnik, PS Vitez, od 14. januara 2017. godine i osporene presude odnose na različite radnje koje su u prekršajnom postupku kvalificirane kao prekršaj iz člana 207. stav 1. ZOSS-a (učestvovanje u saobraćaju neregistriranim vozilom), a u krivičnom postupku kao krivično djelo iz člana 23. Zakona o osiguranju od odgovornosti (nepribavljanje ugovora o osiguranju od odgovornosti prema trećim licima koje proizlazi iz saobraćajnih nezgoda).
63. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da (u dijelu koji se odnosi na tačku 1. izreke prvostepene presude, koja je potvrđena drugostepenom presudom) nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, kao i kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.
65. Također, Ustavni sud zaključuje da (u dijelu koji se odnosi na tačku 2. izreke prvostepene presude, koja je potvrđena drugostepenom presudom) nema kršenja principa ne bis in idem iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada se odluka o kažnjavanju apelanta u prekršajnom postupku i odluka o kažnjavanju apelanta u krivičnom postupku ne odnose na kažnjavanje za ista djela.
66. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević