Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2472/19 (M. L.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Bračna stečevina
- Pasivna legitimacija
- Vlasničko-pravni odnosi
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2472/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2472/19, rješavajući apelaciju Mire Lužaić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mire Lužaić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 214996 18 Rev od 21. marta 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 214996 18 Gž od 11. juna 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mira Lužaić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 7. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 214996 18 Rev od 21. marta 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 214996 18 Gž od 11. juna 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, te tuženih Sberbank a.d. Banja Luka, „Indi Komerc“ d.o.o. Banja Luka i punomoćnika „A.B. Venture Capital Ltd“ Nikozija, Kipar, Advokatske kancelarije „Sajić“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 3. decembra 2020. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i prvotuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 22. decembra 2020. godine, dok drugotuženi i trećetuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 214996 15 P od 26. oktobra 2017. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelantkinje kojim je tražila da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravne posljedice sporazum – sudsko poravnanje od 9. jula 2001. godine, detaljnije označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporazum). Dalje, utvrđeno je da je ništav upis založnog prava hipoteke i nadhipoteke na spornim nepokretnostima izvršen na osnovu rješenja Osnovnog suda od 9. jula 2001. godine u korist prednika prvotuženog, te je određeno da će se na osnovu te presude izvršiti brisanje založnog prava na spornim nepokretnostima na kojima je apelantkinja upisana kao suvlasnica i suposjednica sa ½ dijela. Zatim, obavezani su tuženi da apelantkinji solidarno isplate iznos od 520.717,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime njenog suvlasničkog dijela na nepokretnostima koje su prodate u izvršnom postupku. Naposljetku, tuženi su obavezani da apelantkinji solidarno nadoknade troškove postupka.
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je sproveo na glavnoj raspravi. Zatim, Osnovni sud je naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza utvrdio da je apelantkinja bila u braku sa M.L. u periodu od 23. avgusta 1986. godine do 21. oktobra 2004. godine, kada je brak sporazumno razveden. M.L. je 4. jula 2001. godine dao založnu izjavu, tj. saglasnost da se na spornim nepokretnostima izvrši uknjižba založnog prava - hipoteke na tadašnjeg prednika prvotuženog Zepter Komerc Bank a.d. Banja Luka radi obezbjeđenja novčanog potraživanja po osnovu ugovora o kratkoročnom kreditu 3. jula 2001. godine, koji je zaključen između pravnog prednika prvotuženog (kao davaoca kredita) i drugotuženog (kao korisnika kredita) za iznos od 300.000,00 KM sa kamatom od 15% godišnje i rokom otplate od tri mjeseca od dana puštanja sredstava po ugovoru o kreditu. U izvršnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom zaključen je sporazum između prednika prvotuženog i drugotuženog radi obezbjeđenja potraživanja prednika prvotuženog prema drugotuženom prema ugovoru o kreditu. Na osnovu tog sporazuma doneseno je rješenje Osnovnog suda od 9. jula 2001. godine na osnovu kojeg je određeno i upisano u zemljišnoknjižne evidencije založno pravo na spornim nepokretnostima koje su tada bile u svojini M.L. Kako drugotuženi nije izmirio obaveze koje je preuzeo ugovorom o kreditu, pravni prednik prvotuženog je pokrenuo izvršni postupak radi namirenja svog potraživanja iz ugovora o kreditu, prodajom označenih založenih nepokretnosti. U tom izvršnom postupku, saglasno rješenjima o dosudi, predmetne nepokretnosti je kupio trećetuženi, koji se upisao kao isključivi vlasnik tih nepokretnosti.
7. Dalje, proizilazi da je apelantkinja tokom 2007. godine pokrenula parnični postupak protiv M.L. i tadašnjeg prednika prvotuženog (Volksbank a.d. Banja Luka) radi utvrđivanja bračne tečevine i brisanja založnog prava u kojem je trećetuženi bio umješač na strani prednika prvotuženog. U tom parničnom postupku Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 047167 07 P od 22. decembra 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 047167 12 Gž 2 od 5. septembra 2012. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantkinje kojim je tražila da se utvrdi da zajedničku imovinu po osnovu sticanja u braku sa M.L. predstavljaju sporne nepokretnosti i utvrđeno je da je apelantkinjin doprinos u sticanju zajedničke imovine ½ dijela, što su tuženi dužni priznati i trpjeti. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje kojim je tražila da se utvrdi da je ništava založna izjava, te zahtjev da se tuženi obavežu da trpe da se apelantkinja upiše kao suvlasnica i suposjednica spornih nepokretnosti sa ½ dijela, slijedom čega da se utvrdi da je ništav upis založnog prava na tim nepokretnostima u korist prednika prvotuženog i da se naloži zemljišnoknjižnom uredu i Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: RUGIP) da na tim nepokretnostima izvrši brisanje založnog prava uz prijedlog da se tuženi mogu osloboditi navedene obaveze isplatom iznosa od 1.000.000,00 KM u korist apelantkinje sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 047167 12 Rev od 10. decembra 2014. godine apelantkinjina revizija je djelimično uvažena i obje nižestepene presude su preinačene tako što je utvrđeno da je ništava založna izjava, te da je tuženi M.L. obavezan trpjeti da se na spornim nepokretnostima apelantkinja upiše kao suvlasnica i suposjednica sa ½ dijela, dok je u preostalom dijelu apelantkinjina revizija odbijena. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 894/15 od 7. septembra 2017. godine djelimično usvojio apelantkinjinu apelaciju, utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku, dok je u odnosu na ostale navode odbijena kao neosnovana apelantkinjina apelacija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 047167 12 Rev od 10. decembra 2014. godine, Presude Okružnog suda broj 71 0 P 047167 12 Gž 2 od 5. septembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 047167 07 P od 22. decembra 2011. godine.
8. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je naveo da je osnovno načelo založnog prava da se može založiti samo sopstvena stvar. Imajući u vidu da zaključeni sporazum - sudsko poravnanje nije zaključio M.L., nego da su ga zaključili prednik prvotuženog i drugotuženi i na osnovu toga založili nepokretnosti koje čine bračnu tečevinu apelantkinje i M.L., takav sporazum je apsolutno ništav. U sporazumu nisu konkretno navedene sporne nepokretnosti M.L., ali je navedeno da se taj sporazum zaključuje na osnovu založne izjave, pa s obzirom na to da je utvrđeno da je založna izjava ništava, a u sporazumu nisu obuhvaćene sporne nepokretnosti, to sporazum nema učinka u odnosu na sporne nepokretnosti i zbog toga je ništav. Prema tome, kod činjenice da je hipoteka upisana na nepokretnostima koje čine bračnu tečevinu apelantkinje bez njenog znanja i saglasnosti, uz utvrđenu činjenicu da je ništava založna izjava i činjenicu da sporazumom nisu bile obuhvaćene sporne nepokretnosti, osnovan je apelantkinjin zahtjev da se utvrdi da je ništav sporazum u odnosu na sporne nepokretnosti i da je ništav upis založnog prava, hipoteke i nadhipoteke izvršen na osnovu rješenja Osnovnog suda od 9. jula 2001. godine.
9. Dalje, Osnovni sud je naveo da je nesporno među parničnim strankama da su nepokretnosti prodate u izvršnom postupku pored postojanja prigovora apelantkinje kao trećeg lica koji je zaprimljen 16. aprila 2009. godine a o kojem nikada nije odlučeno. Iz rješenja o dosudi od 28. novembra 2013. godine utvrđeno je da su nepokretnosti prodate trećetuženom koji se uknjižio kao vlasnik 1/1 dijela, pa apelantkinja ne može osporavati sudsku odluku. Međutim, kod činjenice da je otpao pravni osnov na osnovu kojeg su sporne nepokretnosti prodate i dosuđene trećetuženom, slijedi zaključak da je osnovan dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva da joj se dosudi novčana nadoknada vrijednosti nepokretnosti koju je utvrdio vještak građevinske struke prema tržišnoj cijeni na dan presuđenja.
10. Odlučujući o prigovoru prvotuženog da nije pasivno legitimisan, jer je Ugovorom o ustupanju potraživanja od 24. januara 2007. godine i aneksom toga ugovora od 8. marta 2007. godine potraživanje koje je obezbijeđeno spornom nepokretnosti, prednik prvotuženog ustupio - cedirao trećem licu – trećetuženom, faktičkom i mirnom posjedniku i vlasniku nepokretnosti po jačem pravu, Osnovni sud je naveo da je imao u vidu činjenicu da je rješenje Osnovnog suda od 9. jula 2001. godine doneseno na osnovu sporazuma i da je na osnovu tog sporazuma izvršena uknjižba založnog prava na nepokretnostima iako je tim sporazumom u zalogu data tuđa stvar. Na osnovu pravosnažne presude iz ranijeg postupka proizašla je nesporna činjenica da je apelantkinja po osnovu sticanja u braku sa M.L. stekla pravo susvojine na spornim nepokretnostima, a da su u međuvremenu predmetne nepokretnosti u sudskom postupku prodate trećetuženom, na koga je ranije prednik prvotuženog prenio svoje potraživanje od drugotuženog iako je postojala zabilježba postojanja spora zbog kojeg razloga je sticalac očigledno nesavjestan, posebno kod činjenice da je on kao umješač učestvovao u prethodnoj parnici i da mu je bilo poznato postojanje spora. Osnovni sud je dalje naveo da bez obzira na izvršeni prenos potraživanja, to ne može uticati na pasivnu legitimaciju pravnog sljednika, jer se pravni osnov tužbenog zahtjeva apelantkinje zasniva na činjenici da je izvršni postupak u kojem su nepokretnosti prodate vođen i pored postojanja prigovora apelantkinje kao trećeg lica o kojem nikada nije odlučeno. U međuvremenu je utvrđeno da je sporazum ništav u odnosu na sporne nepokretnosti, pa je na osnovu toga ništav i upis založnog prava na osnovu rješenja Osnovnog suda od 9. jula 2001. godine u korist prednika prvotuženog. Apelantkinja, između ostalog, potražuje novčanu naknadu u vrijednosti od ½ prodatih nepokretnosti koju je utvrdio vještak građevinske struke, pa, uz navedeno obrazloženje, istaknuti prigovor nema nikakve veze sa izvršenim prenosom potraživanja, pa je uslijed toga prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan. Osnovni sud je dalje naveo da je neosnovan i prigovor nedostatka pasivne legitimacije trećetuženog, koji navodi da apelantkinja nije bila u poslovnom, niti u obligacionom odnosu sa njime. Naime, apelantkinja nije ni trebalo da bude u poslovnom odnosu sa tuženima da bi oni bili pasivno legitimisani, kako to u istaknutom prigovoru pasivne legitimacije ističe trećetuženi, jer iz navedenih i obrazloženih utvrđenja proizilazi da je M.L. dao pod hipoteku i ½ imovine koja nije bila njegova, već njegove supruge.
11. Osnovni sud je dalje naveo da je prvotuženi istakao i prigovor presuđene stvari u dijelu u kojem se traži da je ništav upis založnog prava na nepokretnostima i naloži da se izvrši brisanje založnog prava. U vezi sa time, Osnovni sud je naveo da je izvršio uvid u predmet koji je vođen pred tim sudom pod brojem 71 0 P 047167 07 P (stari broj 071-0- P- 07-005439) i utvrdio da je taj predmet vođen po tužbi apelantkinje protiv tuženog M.L. i prednika prvotuženog, te umješača na strani tuženog – trećetuženog radi utvrđivanja bračne tekovine. Za postojanje presuđene stvari potrebno je da se ispune tri uslova: da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog stanja. Uvidom u navedeni predmet i apelantkinjinu tužbu utvrđeno je da ne postoji niti jedan uslov da bi se radilo o presuđenoj stvari zbog čega je taj prigovor odbijen kao neosnovan.
12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 214996 18 Gž od 11. juna 2018. godine žalbe prvotuženog i trećetuženog su uvažene i presuda Osnovnog suda je preinačena na način da je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev, te je apelantkinja obavezana da nadoknadi troškove postupka, detaljnije navedene u izreci presude.
13. Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi sa time, Okružni sud je istakao da jedno od osnovnih načela zemljišnoknjižnog prava predstavlja načelo upisa koje je sadržano u članu 5 stav 1 Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornih sporazuma prema kojem se svojina i druga prava na nepokretnostima stiču upisom u zemljišne knjige. Upis se odnosi na uknjižbu kao način pribavljanja stvarnih prava na nepokretnostima, jer se tek uknjižbom konstituiše upisano pravo. Načelo povjerenja u zemljišne knjige sadržano je u članu 9 ZZK, a znači da je sadržaj zemljišne knjige tačan i potpun. Stoga, ako neko lice zaključi pravni posao pouzdajući se u sadržaj zemljišne knjige, a pri tome postupa savjesno, steći će pravo svojine ili drugo stvarno pravo i u slučaju ako je zemljišna knjiga nepotpuna, ili ako netačno odražava pravo stanje. Apelantkinja je nakon što je M.L. dao založnu izjavu kojom opterećuje nepokretnosti koje predstavljaju bračnu tečevinu podnijela tužbu sudu i u tom postupku je donesena presuda Vrhovnog suda od 10. decembra 2014. godine. U vezi sa time, Okružni sud je naveo da se žalbom prvotuženog i trećetuženog pravilno ukazuje da se prvostepena presuda temelji isključivo na presudi Vrhovnog suda od 10. decembra 2014. godine, kojom je utvrđeno da je ništava založna izjava i da se apelantkinja upiše kao suvlasnica i suposjednica sa ½ na založenim nepokretnostima. U toj presudi je naglašeno da je osnov za upis založnog prava na nepokretnostima apelantkinje i M.L. bio sporazum, tako da bi za brisanje spornog založnog prava bilo potrebno utvrditi ništavost sporazuma koji je zaključen između prednika prvotuženog i drugotuženog, koji zahtjev nije bio postavljen u tom postupku.
14. Međutim, bez obzira na to što je utvrđena ništavost založne izjave, u toj presudi je iznesen stav da na sudbinu upisane hipoteke ne može uticati podjela stvari (kao ni utvrđenje udjela jednog bračnog supružnika u bračnoj tekovini) s obzirom na odredbu člana 63 stav 4 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), prema kojem založena nepokretnost u cjelini obezbjeđuje potraživanje do punog namirenja tog potraživanja, bez obzira na kasniju podjelu nepokretnosti. To, dalje, znači da bez obzira što apelantkinja ima pravosnažnu sudsku odluku da je založna izjava njenog muža M.L. ništava, to ne daje pravo apelantkinji da se to založno pravo briše u zemljišnoj knjizi, jer nije ništav sporazum koji je zaključen između prvo i drugotuženog. Samim time što je ništava založna izjava, apelantkinja stiče pravo da joj njen suprug nadoknadi štetu za to što je dao založnu izjavu kojom je opteretio nepokretnosti koje predstavljaju bračnu tečevinu.
15. Okružni sud je dalje naveo da, prema odredbi člana 103 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. U konkretnom slučaju prvo i drugotuženi su zaključili sporazum – sudsko poravnanje, u vrijeme zaključivanja sporazuma sporne nepokretnosti su se u zemljišnoj knjizi vodile na M.L. sa 1/1 dijela, upisano je založno pravo prednika prvotuženog, pa se stoga ukazuju pravilnim žalbeni navodi da nisu ispunjeni uslovi iz člana 103 ZOO, odnosno da apelantkinja nije aktivno legitimisana da traži utvrđenje ništavosti sporazuma. Takođe, tuženi nisu pasivno legitimisani kada je u pitanju zahtjev za naknadu štete, nego je to suprug tužiteljke M.L., zbog čega je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tuženih. Da apelantkinja nije aktivno legitimisana, odnosno da tuženi nisu pasivno legitimisani, govori i činjenica da je u izvršnom predmetu doneseno rješenje o dosudi 6. septembra 2006. godine, koje je ispravljeno 28. novembra 2013. godine, kojim se sporne nepokretnosti koje su bile opterećene hipotekom dosuđuju trećetuženom. U tom rješenju je navedeno da će se to rješenje sprovesti u Zemljišnoknjižnom uredu i Katastru Grada Banja Luka. Dakle, trećetuženi je imao valjan pravni osnov za uknjižbu prava svojine na osnovu rješenja o dosudi, te se na osnovu tog rješenja upisao i kao vlasnik na nepokretnostima koje su bile opterećene založnim pravom. Imajući u vidu da je apelantkinja tužbu za brisanje založnog prava podnijela 19. marta 2015. godine, da su nepokretnosti sada u svojini trećetuženog, to apelantkinja nije aktivno legitimisana za podnošenje tužbe da se ima brisati založno pravo na ovim nepokretnostima. Ona jedino može od svoga bivšeg supruga M.L. tražiti naknadu štete, što je opteretio i njen suvlasnički dio od ½ dijela na nepokretnostima koje su otuđene iz njegove svojine i koje su sada svojina trećetuženog. Okružni sud je naveo da je bez značaja činjenica što je apelantkinja izjavljivala prigovor trećeg lica u izvršnom postupku o kome nije odlučeno, jer je morala biti aktivnija i tražiti da se o njenom prigovoru odluči, ili da se rješenjem uputi na parnicu.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 214996 18 Rev od 21. marta 2019. godine apelantkinjina revizija je odbijena.
17. Vrhovni sud je naveo da je drugostepenom odlukom pravilno odbijen tužbeni zahtjev apelantkinje. Naime, Vrhovni sud je naveo da je ovoj parnici prethodila parnica po apelantkinjinoj tužbi protiv tuženih M.L., prednika prvotuženog i trećetuženog. U toj parnici presudom Vrhovnog suda konačno je pravosnažno odbijen apelantkinjin zahtjev da se utvrdi da je ništav upis založnog prava i da se naloži ZK uredu i RUGIP-u da izvrše brisanje založnog prava. Prema tome, pravosnažno je presuđeno da se ne briše hipoteka na predmetnim nepokretnostima, odnosno da ona ostaje na snazi. Saglasno tome, te kako nije izmireno potraživanje koje je bilo obezbijeđeno hipotekom, pravilno je sprovedena procedura prodaje založenih nepokretnosti, pa nema mjesta za revizijske navode da je otpao osnov za prodaju nepokretnosti. U skladu sa odredbama člana 94 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), kojim je propisano da na pravo svojine kupca stečeno po odredbama člana 93 ZIP-a (sticanje prava svojine na osnovu rješenja o dosudi u postupku izvršenja na nepokretnostima sprovedenog prodajom tih nepokretnosti) poslije sprovođenja rješenja o dosudi nepokretnosti nema uticaja ukidanje ili preinačenje rješenja o izvršenju, stečeno pravo trećetuženog na predmetnim nepokretnostima je zaštićeno. Stoga su irelevantni revizioni navodi u kojima apelantkinja ističe da je trećetuženi imao saznanje o vođenju prethodne parnice. Nadalje, bez obzira na to što je utvrđena ništavost založne izjave, uslijed navedenog pravosnažnog odbijanja dijela zahtjeva, u konkretnom slučaju nema zakonskog osnova da se naloži restitucija u smislu odredbe člana 104 ZOO. Time apelantkinja nema pravni interes da se utvrdi da je ništav sporazum na osnovu kojeg je konstituisano založno pravo, odnosno nije aktivno legitimisana za utvrđenje da se radi o ništavom sporazumu, pa je pobijanom odlukom apelantkinjin zahtjev u ovom dijelu pravilno odbijen. Takođe, bez značaja su revizijski navodi kojima se prigovara pravilnosti označavanja predmetnih nepokretnosti u tom sporazumu, pri čemu i iz stanja spisa predmeta proizilazi da se mijenjao broj katastarsko-knjižnog uloška, a da je riječ o istim nepokretnostima koje su u vrijeme davanja založne izjave i zaključenja sporazuma upisane kao isključiva svojina M.L.
18. Imajući u vidu da je osporenom presudom odbijen i apelantkinjin zahtjev za utvrđenje ništavosti upisa založnog prava i nalaganje brisanja iako je o tom dijelu, u odnosu na prvotuženog i trećetuženog, već pravosnažno odlučeno tako što je zahtjev odbijen, pa bi pravilno postupanje bilo da je apelantkinjina tužba u ovom dijelu zahtjeva odbačena, saglasno odredbi člana 196 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Međutim, kako se pravne posljedice odbacivanja tužbe i odbijanja tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju svode na isto, to nije uticalo na pravilnost pobijane presude. Prema tome, ne mogu se prihvatiti revizioni navodi da je presudom koju je ishodila u drugoj parnici apelantkinja dokazala jače pravo u odnosu na zahtjev iz ove parnice, niti navodi kojima se prigovara pravilnosti zaključka drugostepenog suda da nije aktivno legitimiana u dijelu toga zahtjeva. Također, revizioni navodi apelantkinje da u izvršnom postupku sud nije odlučio o prigovoru koji je ona izjavila u svojstvu trećeg lica ne mogu uticati na drugačije presuđenje u ovoj parnici, imajući u vidu da je taj prigovor apelantkinja izjavila 16. aprila 2009. godine, dok je rješenje o dosudi doneseno 6. septembra 2006. godine.
19. Naposljetku, Vrhovni sud je naveo da bi apelantkinji u konkretnoj situaciji pripadalo pravo na naknadu štete, koju trpi zbog toga što je neovlašćeno raspolagano i njenim suvlasničkim dijelom na predmetnim nepokretnostima. Međutim, kako je to neovlašćeno raspolaganje izvršio M.L., to na njegovoj strani postoji protivpravnost (kao uslov za odštetnu odgovornost), ali ne postoji na strani tuženih koji nisu postupali protivpravno. Time je pravilno odbijen i zahtjev za isplatu traženog novčanog iznosa (koji odgovara protivvrijednosti njenog suvlasničkog dijela), jer u konkretnom slučaju nema mjesta za nalaganje restitucije uopšte, ni u naturalnom, ni u novčanom obliku, a niti su iz datih razloga ispunjeni zakonski uslovi iz člana 154 stav 1 ZOO da se tuženima nametne solidarna obaveza naknade štete.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Naime, apelantkinja smatra da su joj navedena prava povrijeđena uslijed očigledno proizvoljne primjene prava. Apelantkinja tvrdi da je u ranijoj odluci Vrhovnog suda od 10. decembra 2014. godine utvrđena ništavom založna izjava koja je prethodila donošenju sporazuma između trećih o lica u čijem zaključivanju nije učestvovao vlasnik nepokretnosti, i u toj presudi je Vrhovni sud ukazao na potrebu da se zahtijeva utvrđenje ništavosti sporazuma koji je bio osnov za upis založnog prava i konstituisanja hipoteke, zbog čega je apelantkinja i pokrenula predmetni parnični postupak. U tom pogledu apelantkinja smatra da u konkretnoj pravnoj situaciji postoje dvije odluke koje su međusobno protivrječne, što je suprotno praksi Ustavnog suda iz predmeta broj AP 2125/17. Dalje, apelantkinja smatra da je potpuno pogrešan stav suda da na sudbinu upisane hipoteke ne može uticati utvrđenje udjela jednog bračnog supružnika u bračnoj tečevini, jer presuda kojom se utvrđuje udio supružnika u bračnoj tečevini ima utvrđujući, deklarativan karakter, a ne konstitutivni karakter, zbog čega smatra da se ne radi o kasnijoj podjeli stvari, već o podjeli koja je postojala od trenutka kada je imovina stečena. U odnosu na zaključak redovnih sudova da apelantkinja nije aktivno legitimisana da traži utvrđenje ništavosti sporazuma i da tuženi nisu pasivno legitimisani u pogledu zahtjeva za naknadu štete, apelantkinja tvrdi da takav stav suda predstavlja negiranje osnovnih načela obaveznog prava. U vezi sa time, apelantkinja ističe da Okružni i Vrhovni sud odbijaju primijeniti pravilno odredbe kojima je regulisan institut ništavosti, jer upravo iz činjenice da je utvrđena ništavost založne izjave proizilazi njena direktna aktivna legitimacija. Takođe, apelantkinja smatra da je prvostepeni sud detaljno obrazložio zbog čega nema uslova za primjenu instituta res iudicata, te da redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrđuju da je riječ o pravosnažno odbijenom zahtjevu, jer je dio tužbenog zahtjeva da se naloži brisanje založnog prava odbijen sa obrazloženjem da je za njegovo usvajanje potrebno bilo prethodno utvrditi ništavost sporazuma, a to je potvrdio i Ustavni sud u Odluci broj AP 894/15 od 7. septembra 2017. godine. Osim toga, apelantkinja je ukazala da je u vrijeme prodaje, na predmetnoj nepokretnosti postojala zabilježba spora, kao i da je trećetuženi imao saznanje o tome, jer je trećetuženi u prethodnoj parnici učestvovao kao umješač i zaključio ugovor o ustupanju potraživanja, što je dodatno osnažilo njen navod o njegovoj nesavjesnosti. Apelantkinja dalje ističe da je nedopustivo da sud u odnosu na argumenat apelantkinje da je u izvršnom postupku izjavila prigovor trećeg lica navede da je morala biti aktivnija i tražiti da se o prigovoru odluči, ili da se rješenjem uputi na parnicu. Apelantkinja smatra da i da su redovni sudovi u osporenim odlukama propustili da ocijene načelo založnog prava da se može založiti samo sopstvena stvar. Apelantkinja se, takođe, pozvala na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 2000/09 od 26. januara 2012. godine, navodeći da se stavovi iz te odluke mogu primijeniti i u konkretnom slučaju.
22. U odnosu na povredu prava na imovinu, apelantkinja je navela da, bez obzira na to što to njeno pravo nije bilo upisano u zemljišne knjige, sporne nepokretnosti predstavljaju njenu bračnu tečevinu, a da su joj nezakonitim raspolaganjem i pravnim osnaživanjem takvog raspolaganja, kao i niza nezakonitih radnji različitih lica osporenim presudama one oduzete, na koji način trpi značajnu štetu.
b) Odgovori na apelaciju
23. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke i da prilikom donošenja osporene odluke nisu povrijeđena prava na koja se apelantkinja poziva u apelaciji, jer je osporena odluka donesena pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava.
24. Okružni sud je naveo da ostaje kod svih navoda iz obrazloženja drugostepene odluke zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Prvotuženi je naveo da apelantkinja traži od Ustavnog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, što nije nadležnost Ustavnog suda, iz čega proizilazi da apelacija treba biti odbačena kao nedopuštena. Dalje, prvotuženi navodi da, ukoliko Ustavni sud ne utvrdi da postoji pravni osnov za odbacivanje apelacije, smatra da apelantkinja u apelaciji nije ukazala, niti se na osnovu spisa predmeta na kome se zasnivaju osporene presude može utvrditi u čemu se sastoji povreda prava na pravično suđenje tužiteljke, te da ni u sudskom postupku na osnovu kojeg su donesene osporene presude, niti u apelaciji nije učinila vjerovatnim, a kamoli dokazala da je došlo do povrede njenog prava na imovinu i u čemu se ono sastoji. Prvotuženi, takođe, smatra da, i pored zakonitog i pravilnog stava redovnih sudova da apelantkinja može tražiti naknadu štete od bivšeg supruga, indikativno je i to da apelantkinja u ovom parničnom postupku, u kojem su donesene pobijane presude, nije tužila i M.L. iako je bio tuženi u predmetu broj 71 0 P 047167 12 Rev. Navedena činjenica, kao i inače pasivno držanje apelantkinje prema bivšem suprugu govori u prilog tvrdnji da je upravo apelantkinja ta koja je u postupku postupala nesavjesno, te da zloupotrebljava svoje ustavno pravo na podnošenje apelacije pred Ustavnim sudom.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 54. st. (1) i (2) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.
Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
ž) Pravosnažnost presude Član 196.
Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna.
Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu.
Ako je u presudi odlučeno o potraživanju koje je tuženi istakao prigovorom radi prebijanja, odluka o postojanju ili nepostojanju ovog potraživanja postaje pravosnažna.
Član 197.
Sud je vezan za svoju presudu čim je donesena.
Presuda prema strankama ima dejstvo od dana donošenja, a u slučajevima u kojima strankama po odredbama ovog zakona presudu dostavlja sud - od dana kada im je dostavljena.
27. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Posledice ništavosti Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sedište, odnosno prebivalište ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima.
Isticanje ništavosti Član 109.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
(2) Pravo da zahteva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.
28. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima (“Službeni glasnik SFRJ “ br. 6/80 i 36/90) u relevatnom dijelu glasi:
Član 18.
U slučajevima i pod uslovima određenim zakonom može postojati pravo zajedničke svojine.
Zajednička svojina je svojina više lica na nepodeljenoj stvari kada su njihovi udeli odredivi ali nisu unapred određeni.
2. Sticanje prava svojine Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.
Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
Član 21.
Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.
PRAVO ZALOGE
Član 61.
Pravo zaloge može postojati na pokretnim stvarima, nepokretnostima i na pravima.
Pravo zaloge nastaje na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona.
Član 63.
Radi obezbeđenja određenog potraživanja nepokretna stvar može biti opterećena pravom zaloge u korist poverioca (hipoteka) koji je ovlašćen, na način predviđen zakonom, da traži namirenje svog potraživanja iz vrednosti te nepokretnosti pre poverilaca koji na njoj nemaju hipoteku, kao i pre poverilaca koji su hipoteku na njoj stekli posle njega, bez obzira na promenu vlasnika opterećene nepokretnosti.
Hipoteka se odnosi na celu nepokretnost, na njene plodove dok su neodvojeni, kao i na druge njene sastavne delove i pripatke.
Za obezbeđenje jednog potraživanja može se zasnovati hipoteka na više nepokretnosti (zajednička hipoteka).
Založena nepokretnost u celini obezbeđuje potraživanje poverioca do potpunog namirenja tog potraživanja bez obzira na kasniju podelu nepokretnosti (nedeljivost hipoteke).
Član 64.
Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke hipoteka se stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
Na osnovu zakona hipoteka se stiče u trenutku kada su ispunjeni uslovi određeni zakonom.
29. Porodični zakon RS ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 54/02, 41/08 i 63/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 270. st. (1), (5), (6), (7) (1)Imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.
(5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
(6) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika.
(7) Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni supružnik stekne po nekom drugom zakonskom osnovu, njegova je posebna imovina.
Član 271. st. (1), (2), (6) (1)Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.
(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
(3)Ženik i nevjesta, odnosno bračni supružnici mogu bračnim ugovorom drugačije urediti svoje odnose u pogledu zajedničke imovine.
(6)Na zajedničku imovinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obligacionog prava, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno.
2. Dioba zajedničke imovine bračnih supružnika Član 272. stav (1) (1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.
4. Upravljanje zajedničkom imovinom bračnih supružnika Član 281.
(1)Bračni supružnici zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu.
(2)Bračni supružnici se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korišćenje ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom.
(3)Svaki bračni supružnik može odustati od sporazuma o povjeravanju upravljanja i korišćenja zajedničkom imovinom.
Član 294.
Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na imovinske odnose bračnih supružnika iz brakova zaključenih prije stupanja na snagu ovog zakona, ako zahtjevi stranaka nisu pravnosnažno riješeni do dana stupanja na snagu ovog zakona.
30. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/02, 67/03, 46/04, 109/05, 119/08, 60/11 - ZO i 6/12 - ZO) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Konstitutivno dejstvo
1. Svojina i druga prava na nepokretnostima nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovog zakona.
2. Odredbom stava 1. ovog člana se ne diraju propisi o sticanju svojine, odnosno drugih prava po osnovu nasljeđivanja.
Član 9. st. (1) i (2) Javno povjerenje
1. Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.
2. Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nepokretnosti ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
31. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 14/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Dejstvo uknjižbe i zabeležbe Član 251.
Uknjižba založnog prava i zabeležba izvršivosti potraživanja imaju to dejstvo da se izvršenje na toj nepokretnosti može sprovesti i prema trećem licu koje je tu nepokretnost docnije steklo.
Prijedlog za obezbjeđenje Član 251b.
Povjerilac i dužnik mogu saglasno tražiti od suda da odredi i sprovede uknjižbu založnog prava na nepokretnosti dužnika, odnosno da odredi i sprovede popis pokretnih stvari dužnika radi obezbjeđenja novčanog potraživanja povjerioca obezbjeđenjem založnog prava na nepokretnoj ili pokretnoj stvari dužnika.
Ročište za prijedlog i sporazum stranaka Član 251c.
Na prijedlog stranaka sud će odrediti ročište na kome će u zapisnik utvrditi sporazum stranaka o postojanju potraživanja i vremenu njegovog dospijeća i njihovu saglasnost da se uknjižbom založnog prava na nekretnini dužnika, odnosno da se popisom založnog prava na pokretnim stvarima dužnika obezbjeđuje novčano potraživanje.
Potpisani zapisnik o sporazumu stranaka iz stava 1. ovog člana ima snagu sudskog poravnanja.
Određivanje i sprovođenje obezbjeđenja Član 251d.
Na osnovu sporazuma iz člana 251c. ovog zakona sud će rješenjem odrediti uknjižbu i preduzeti sve što je potrebno radi provođenja uknjižbe založnog prava na nepokretnosti dužnika, odnosno odrediti i sprovesti popis pokretnih stvari dužnika.
Rješenje iz stava 1. ovog člana ima značaj rješenja o obezbjeđenju.
32. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUSRS, 60/17 - OUSBiH, 115/17- OUSBiH, 58/18 - Rješenje USBiH i 66/18) Predaja nepokretnosti kupcu Član 93.
(1) Nakon polaganja cijene, sud rješenjem dosuđuje nepokretnost kupcu, a rješenje dostavlja kupcu i svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, i objavljuje na oglasnoj tabli suda.
(2) Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nepokretnost preda kupcu, a Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove da se izvrši upis promjene prava svojine, te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.
(3) Protiv rješenja o dosudi nije dozvoljen prigovor ali se može izjaviti žalba.
Zaštita prava kupca Član 94.
Ukidanje ili preinačenje rješenja o izvršenju poslije sprovođenja rješenja o dosudi nepokretnosti nema uticaja na pravo svojine kupca stečeno po odredbama člana 93. ovog zakona.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. U konkretnom slučaju apelantkinja osporava Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 214996 18 Rev od 21. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je punomoćnica apelantkinje presudu Vrhovnog suda primila 11. aprila 2019. godine, a da je apelacija podnesena 7. juna 2019. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člaa 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a)Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana,a ona obuhvataju :
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
40. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđivanja ništavosti sporazuma o zasnivanju založnog prava, brisanja upisa založnog prava na spornim nepokretnostima, te naknade štete, dakle predmet je građanskopravne prirode. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
41. Apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su osporene presude rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava.
42. U vezi sa time, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
44. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi zaključili da apelantkinja nije bila aktivno legitimisana za podnošenje tužbe za utvrđivanje ništavosti sporazuma i brisanje založnog prava, niti je postojala pasivna legitimacija tuženih za naknadu štete. Dovodeći u vezu stavove redovnih sudova koje su naveli u tom pogledu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dovoljno jasno i argumentovano obrazložili zaključke o nepostojanju aktivne legitimacije apelantkinje za podnošenje tužbe, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud uočava da iz stanja u spisu proizilazi da je prethodni parnični postupak, čije vođenje je bilo zabilježeno u zemljišnoknjižnim evidencijama, okončan na način da je pravosnažno odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev za brisanje založnog prava na spornim nepokretnostima i da je u izvršnom postupku rješenjem o dosudi 6. septembra 2006. godine, koje je ispravljeno 28. novembra 2013. godine, izvršena prodaja spornih nepokretnosti trećetuženom. Navedena prodaja je izvršena prije podnošenja tužbe (tokom 2015. godine) u konkretnom predmetu koji je okončan osporenim odlukama, te se, prema nespornom utvrđenju redovnih sudova, trećetuženi upisao kao vlasnik spornih nepokretnosti. U vezi sa time, Ustavni sud zapaža da navedene okolnosti pružaju dovoljno jasan i argumentovan činjenično-pravni osnov za zaključak Vrhovnog suda o nemogućnosti restitucije u smislu člana 104 ZOO u vidu brisanja založnog prava i naknade štete, te postojanja uslova za primjenu člana 94 ZIP-a kojom je propisana zaštita prava kupca u izvršnom postupku, a time i za zaključak o nepostojanju apelantkinjinog pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđivanje ništavosti sporazuma. Uslijed navedenog, Ustavni sud zapaža da su neosnovani apelantkinjini navodi da njena aktivna legitimacija proizilazi iz ranije odluke Vrhovnog suda u kojoj je zaključeno da je za utvrđivanje ništavosti upisa hipoteke bilo neophodno utvrditi ništavost sporazuma. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja u prethodnom postupku mogla tražiti utvrđivanje ništavosti i sporazuma, što je očigledno propustila da učini, pa okolnost da je, zbog neuspjeha apelantkinje sa tužbenim zahtjevom za brisanje založnog prava u prethodnom predmetu, u međuvremenu okončan izvršni postupak i nepokretnost prodata trećetuženom koji ju je upisao kao svoju svojinu, ne ukazuje da je apelantkinja u takvim okolnostima imala aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti sporazuma, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta postoje kontradiktorne odluke, kako to apelantkinja smatra pozivajući se na praksu Ustavnog suda iz predmeta broj AP 2125/17. Uslijed navedenog, bez značaja su apelantkinjini navodi da je u vrijeme prodaje na spornoj nepokretnosti postojala zabilježba spora s obzirom na to da taj spor na koji apelantkinja ukazuje nije rezultirao brisanjem upisanog založnog prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da na proizvoljnost u odlučivanju Vrhovnog suda ne ukazuju ni tvrdnje da je u izvršnom postupku izjavila prigovor trećeg lica sobzirom na to da iz utvrđenja toga suda, koje apelantkinja nije dovela u pitanje, proizilazi da je prigovor izjavila 16. aprila 2009. godine, dok je rješenje o dosudi doneseno 6. septembra 2006. godine, a ispravljeno 28. novembra 2013. godine, dakle, u svakom slučaju prije pokretanja predmetnog parničnog postupka. Pored toga, iz stanja u spisu proizilazi da je apelantkinja i bez odluke u izvršnom postupku o upućivanju na parnicu pokrenula (tokom 2007. godine) parnični postupak u kojem je tražila zaštitu svojih prava na spornim nepokretnostima a taj postupak je okončan presudom Vrhovnog suda od 10. decembra 2014. godine. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da nije potrebno detaljnije razmatrati apelantkinjine navode kojima osporava zaključak Vrhovnog suda da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi i za postojanje presuđene stvari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništavosti upisa založnog prava i nalaganje brisanja, te zaključke Okružnog suda u pogledu primjene člana 63 stava 4 ZOSPO.
45. Takođe, Ustavni sud nije mogao utvrditi da u okolnostima konkretnog predmeta postoji bilo šta što ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u zaključku redovnih sudova da tuženi nisu pasivno legitimisani za naknadu štete. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da je pravilno odbijen i zahtjev za isplatu traženog novčanog iznosa (koji odgovara protivvrijednosti njenog suvlasničkog dijela), jer u konkretnom slučaju nema mjesta za nalaganje restitucije uopšte, ni u naturalnom, ni u novčanom obliku, a niti su iz datih razloga ispunjeni zakonski uslovi iz člana 154 stav 1 ZOO da se tuženima nametne solidarna obaveza naknade štete, jer na njihovoj strani nije utvrđeno postojanje protivpravnosti.
46. Naposljetku, u odnosu na apelantkinjine tvrdnje kojima ukazuje na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 2000/09 od 26. januara 2012. godine, navodeći da se stavovi iz te odluke mogu primijeniti i u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da u navedenoj odluci nije postavljeno, niti razmatrano kao sporno pravno pitanje postojanja aktivne i pasivne legitimacije za podnošenje tužbe, pa se stavovi iz toga predmeta ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, u obrazloženjima osporenih odluka nije našao elemente koji ukazuju da su ti zaključci proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud sopstvenim tumačenjem činjenica konkretnog predmeta, te relevantnih odredaba ZPP, ZOO, ZIP-a i ZOSPO zamijenio te zaključke u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantkinje.
48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
49. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, ukazujući na proizvoljnu primjenu prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede toga prava, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je osporenim odlukama odbijen tužbeni zahtjev apelantkinje za utvrđenje ništavosti sporazuma, brisanje založnog prava i naknadu štete za šta su Okružni i Vrhovni sud dali obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima primjene materijalnog prava na koje je apelantkinja ukazivala.
51. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju ovog prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava i utvrđivanju činjenica, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.
52. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević