Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3205/19 (Z. L.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ratni zločin
  • Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3205/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3205/19, rješavajući apelaciju Zdravka Lubarde, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zdravka Lubarde podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 011304 19 Krž od 6. juna 2019. godine i S1 1 K 011304 17 Kri od 24.

decembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zdravko Lubarda (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, kojeg zastupa advokat Krešimir Zubak iz Sarajeva, podnio je 8. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 011304 19 Krž od 6. juna 2019. godine i S1 1 K 011304 17 Kri od 24. decembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 28. decembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su odgovore na apelaciju dostavili 4. i 13. januara 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Tužilaštvo BiH je optužnicom od 27. februara 2017. godine (potvrđena 14. marta 2017. godine) optužilo Dragana Lubardu, apelanta i Ozrena Planojevića za počinjenje krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi s tačkama a), e) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi sa čl. 29. i 180. stav (1) istog zakona.

6. Optužnicom Tužilaštva BiH od 31. marta 2017. godine (potvrđena 18. aprila 2017. godine) optuženim Draganu Lubardi i apelantu na teret je stavljeno počinjenje krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz 172. stav (1) tačka h) u vezi s tačkom e) KZBiH, u vezi sa čl. 29. i 180. istog zakona.

7. Rješenjem Suda BiH od 14. juna 2017. godine spojena su naprijed navedena dva krivična postupka, te odlučeno da će se daljnji postupak nastaviti pod jedinstvenim brojem S1 1 K 011304 17 Kri.

8. Prije početka glavnog pretresa došlo je do razdvajanja postupka u odnosu na tada optuženog Dragana Lubardu, te obustavljanja postupka u odnosu na tog optuženog jer je on umro. U odnosu na osporene odluke

9. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 011304 17 Kri od 24. decembra 2018. godine (stav I izreke) apelant je proglašen krivim da je u periodu od kraja maja 1992. do kraja 1993. godine u općini Rogatica, u okviru širokog i sistematičnog napada Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine i policije Stanice javne bezbjednosti Rogatica, potpomognute paravojnim formacijama koje su dolazile iz Republike Srbije, usmjerenog protiv nesrpskog civilnog stanovništva na području općine Rogatica, kao pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), VP 7084 Rogatica, znajući za taj napad i da njegove radnje čine dio napada, učestvovao u progonu bošnjačkog civilnog stanovništva na nacionalnoj i vjerskoj osnovi u vezi s drugim teškim oduzimanjem fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava, na način pobliže opisan u tač. 1. i 2. stava I izreke presude, čime je počinio krivično djelo ratni zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav (1) tačka h) u vezi s tačkom e), a sve u vezi sa članom 29. i članom 180. stav (1) KZBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. S druge strane, presudom je apelant (zajedno s optuženim Ozrenom Planojevićem) oslobođen optužbe da je u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav (1) tačka h) u vezi s tač. i) i k) KZBiH, sve u vezi sa čl. 29. i 180. stav (1) istog zakona.

10. U obrazloženju presude Sud BiH je prije svega ukazao da je optužnice izmijenio postupajući tužilac na glavnom pretresu održanom 16. oktobra 2018. godine tako što je podnesena jedna optužnica od 11. oktobra 2018. godine. U vezi s tim je navedeno da je odbrani optuženih data mogućnost da se izjasne u pogledu izmijenjene optužnice, koja je pročitana na ročištu za nastavak glavnog pretresa održanom 16. oktobra 2018. godine. Također je navedeno i da su odbrane optuženih bile izričite u tvrdnjama da im ne treba dodatno vrijeme za pripremu odbrane i da neće imati dokaznih prijedloga po izmijenjenoj optužnici. Stoga je Sud BiH istakao da će se u daljnjem dijelu presude referirati samo na izmijenjenu optužnicu. Dalje je navedeno da sud svoju konačnu odluku zasniva prvenstveno na usmenim i neposrednim svjedočenjima na glavnom pretresu, pri čemu izvjesne nedosljednosti između iskaza različitih svjedoka predstavljaju relevantan faktor u procjeni njihove dokazne težine. Pritom je istaknuto i da je istovremeno značajno naglasiti da ove nedosljednosti nisu nužno diskreditirale cijelo svjedočenje svjedoka. U svakom slučaju, ukazano je da se s naročitom pažnjom pristupalo ocjeni iskaza svjedoka, kako u pogledu prepoznavanja i identifikacije počinilaca u odnosu na svaku tačku optužnice pojedinačno, tako i u pogledu potkrepljivanja činjeničnih navoda u odnosu na pojedine oštećene.

11. Zatim je Sud BiH istakao da je izmijenjenom optužnicom od 11. oktobra 2018. godine optuženim stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi s tačkama e), i) i k), u vezi sa članom 29. KZBiH, a sve u vezi sa članom 180. stav (1) istog zakona. Naime, Sud BiH je ukazao na opće elemente koji proizlaze iz člana 172. stav (1) KZBiH. U vezi s tim Sud BiH je na opširan način (pobliže opisano u tač. 120–165. presude) istakao da je na osnovu iskaza označenih svjedoka, materijalnih dokaza u spisu predmeta van svake razumne sumnje utvrdio postojanje širokog i sistematičnog napada na civilno nesrpsko stanovništvo općine Rogatica, koji je obuhvaćao period od kraja maja 1992. pa do kraja 1993. godine. Dalje je Sud BiH na opširan način obrazložio (pobliže opisano u tač. 166–172. presude) utvrđenje postojanja (van razumne sumnje) sistematičnog napada na civilno muslimansko stanovništvo, a čiji status oštećenih lica nisu osporavale ni odbrane optuženih. Zatim je Sud BiH (pobliže opisano u tač. 173– 184. presude) ukazao na zaključak o postojanju neksusa između konkretnih djela za koja je apelant i osuđen i prethodno opisanog i utvrđenog napada na civilno stanovništvo. U tom smislu je navedeno da je sud navedeni zaključak zasnovao na okolnostima apelantovog prisustva na području općine Rogatica u inkriminiranom periodu i njegovom znanju o dešavanjima u tom periodu na teritoriji općine, te njegovom neposrednom učešću u pojedinim radnjama napada na civilno stanovništvo, kao što je oduzimanje fizičke slobode civila i nezakonito odvođenje civila u zatočenički centar u SŠC „Veljko Vlahović“ u Rogatici, pri čemu je apelant bio svjestan dešavanja u okvirima kojih te radnje preduzima. S obzirom na navedeno, Sud BiH je istakao da nema sumnje da je apelant znao za postojanje niza rasprostranjenih i sistematskih zločina usmjerenih protiv civilnog bošnjačkog stanovništva općine Rogatica, te nema sumnje da je znao i htio da i njegova djela budu dijelom napada i da doprinese takvom napadu protiv civilnog stanovništva. Stoga je navedeno da je opravdano zaključiti da je apelant, kao stanovnik Rogatice, a naročito kao pripadnik formacija koje su svojim radnjama učestvovale u napadu na civilno stanovništvo, morao biti upoznat s opisanim dešavanjima na području općine Rogatica. Pri tome je istaknuto da svakako treba imati u vidu razmjere i učestalost nasilja, koje nije moglo ostati nezapaženo, kao i težinu i prirodu djela u osnovi tog konkretnog zločina. Pored toga, Sud BiH je istakao da je apelant dužio uniformu i oružje koje se koristilo prilikom izvršenja zabranjenih radnji i bio je dio vojnih formacija, čiji su pripadnici vršili napad na nesrpsko civilno stanovništvo, i bio je upućen u svakodnevna dešavanja na tom području. Pritom je ukazano i da se na području općine Rogatica nije radilo o sporadičnom i izoliranom incidentu, niti o pojedinačnim zločinima koji bi se mogli smatrati izuzetkom, već o sistematičnom načinu ponašanja prema civilima nesrpske nacionalnosti, njihovom životu, slobodi i imovini. Stoga je Sud BiH naveo da je apelant bio u potpunosti svjestan svojih djela i njihovih posljedica i htio je da ona budu dio napada, koji se sistematski odvijao na području općine Rogatica, čime je ispunjen i posljednji opći element krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH (apelantova svijest – neksus).

12. Sud BiH je dalje na opširan način elaborirao pojedinačne inkriminacije u osnovi zločina protiv čovječnosti (pobliže opisano u tač. 188–236. presude), a koje se odnose na progon i zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava (naselje Živaljevina i kuća M. A.). Tako je, između ostalog, ukazano da se Sud BiH na osnovu provedenih dokaza van svake razumne sumnje uvjerio da je apelant 19. juna 1992. godine, u naselju Živaljevina, općina Rogatica, naoružan i uniformisan, zajedno s više njemu poznatih vojnika, učestvovao u nezakonitom oduzimanju fizičke slobode 21 civila. U vezi s tim je istaknuto da su na okolnosti tog inkriminiranog događaja saslušani označeni svjedoci (uključujući i svjedokinje S. S. i P. M.), kao i da je saslušan i apelant u svojstvu svjedoka. U tom smislu je navedeno da se Sud BiH, analizom iskaza svjedoka optužbe i apelantovog iskaza, van svake razumne sumnje uvjerio da je apelant ostvario sva bitna obilježja bića krivičnog djela progona teškim oduzimanjem slobode stanovnika naselja Živaljevina, koje je počinio u saizvršilaštvu s drugim vojnicima. Pritom je navedeno i da je apelant priznao, saglasno iskazima svjedokinja S. S. i P. M., da je kritične prilike bio u naselju Živaljevina i da je bio naoružan. S druge strane, Sud BiH je istakao da nije poklonio vjeru apelantovoj tvrdnji da je kritične prilike došao kada su svi civili već bili izvedeni iz kuća i dovedeni ispred kuće Ć. M. s obzirom na to da je svjedokinja S. S. kategorična u tvrdnji da je napolju, odmah po izvođenju iz kuće, između ostalih vidjela apelanta. Ovo potvrđuje, kako je to naveo Sud BiH, i iskaz svjedokinje P. M. U vezi s tim je navedeno da je svjedokinja S. S. na pouzdan i nepristrasan način opisala i apelantovo učešće, koji je kritične prilike bio naoružan, zajedno s drugim naoružanim vojnicima u osiguravanju kolone civila na putu od kuće Ć. M. do benzinske pumpe. Stoga je Sud BiH naveo da su iskazi svjedoka na ove okolnosti dati na jasan i precizan način, da su svjedoci o događaju svjedočili vrlo detaljno, dajući logičan slijed događaja, te da su u bitnim dijelovima iskazi saslušanih svjedoka potpuno saglasni, a oni nisu ničim dovedeni u sumnju, zbog čega su iskazi ovih svjedoka ocijenjeni vjerodostojnim i u cijelosti im je poklonjena vjera. Neka manja odstupanja u iskazima saslušanih svjedoka, kako je to istakao Sud BiH, ne dovode u sumnju njihovu autentičnost i vjerodostojnost s obzirom na to da su odstupanja i nepreciznosti razumljivi nakon proteka više od 25 godina od događaja o kojima su svjedočili, te da se odstupanja ne odnose ni na jednu ključnu činjenicu. Isto tako je, između ostalog, ukazano i da je (u konkretnom slučaju) postupano s diskriminatornom namjerom potvrđuje činjenica da su svi civili koji su tom prilikom lišeni slobode bili Muslimani, te da su im prilikom lišenja slobode „vojnici psovali balijsku majku i tako slično, [govorili] da treba da ih pobiju i da ne treba da žive“. Stoga je Sud BiH naveo da je apelant opisanim radnjama, kao saizvršilac, ostvario obilježja bića krivičnog djela progona teškim oduzimanjem fizičke slobode iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi s tačkom e)

KZBiH.

13. Obrazlažući na opširan način zaključak u pogledu apelantove krivice (pobliže opisano u tač. 237–246. presude), Sud BiH je istakao, između ostalog, da je apelantovo postupanje (u odnosu na tač. 1. i 2. osuđujućeg dijela izreke presude) prema oštećenim civilima „muslimanima“ (među kojima su se nalazili i maloljetnici) bilo proizvoljno i bez ikakvog opravdanog i na zakonu zasnovanog razloga. Isto tako je, između ostalog, navedeno da nijedan od oštećenih nije imao mogućnost izbora da eventualno ostane u svojoj kući, sa svojom porodicom, te da su oštećeni lišeni slobode, a da nisu znali gdje ih i zbog čega odvode, dok se iz iskaza saslušanih svjedoka jasno može zaključiti da je jedini razlog lišenja njihove slobode bio taj što su bili „Muslimani“. S obzirom na navedeno, Sud BiH je istakao da je apelant postupao s direktnim umišljajem, da je imao ulogu u provođenju plana homogenizacije područja općine Rogatica, te da je to i htio. Dakle, Sud BiH je, između ostalog, naveo da je van svake razumne sumnje utvrdio da je apelant znao da ne postoji pravni osnov za lišenje slobode oštećenih lica, da je imao svijest i znanje da čini protivpravnu radnju, te da će civili nakon lišenja slobode biti odvedeni u označeni zatočenički objekt gdje im je sudbina neizvjesna. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, odlučeno je kao u izreci osuđujućeg dijela presude (stav I tač. 1. i 2).

14. Presudom Suda BiH u apelacionom vijeću (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 1 K 011304 19 Krž od 6. juna 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH i apelantovog branioca izjavljene protiv presude Suda BiH od 24. decembra 2018. godine.

15. U obrazloženju presude je, između ostalog, obrazložen (pobliže opisano u tač. 25–32. presude) prigovor apelantove odbrane koji se odnosio na protivrječnost između izreke i obrazloženja prvostepene presude u vezi s okolnošću je li apelant osuđen ili oslobođen za učestvovanje u opkoljavanju kuće M. A. U vezi s tim je navedeno da to opkoljavanje nije predstavljalo samostalnu inkriminaciju, nego je navedeno u kontekstu opisa cjelokupnog događanja (24. jula 1992. godine) kao nešto što je prethodilo protivpravnom zatvaranju osam civila koji su se nalazili u navedenoj kući i prisilnom nestanku civila M. A. Uz to je apelaciono vijeće naglasilo da činjenica da li je apelant učestvovao u opkoljavanju kuće M. A. ili nije ne predstavlja odlučnu činjenicu u kontekstu utvrđivanja apelantove krivice za radnje izvršenja zatvaranja, niti radnje prisilnog nestanka, iako iz analize obrazloženja oslobađajućeg i osuđujućeg dijela presude nesumnjivo proizlazi da za prvostepeno vijeće nije bilo dilema da je apelant zajedno s drugim učestvovao u opkoljavanju navedene kuće u akciji nezakonitog lišenja slobode označenih civila, a za koje zatvaranje je apelant proglašen krivim, u okviru koje akcije je nepoznati vojnik iza kuće odveo M. A. odakle se čuo pucanj.

16. Zatim je apelaciono vijeće, u poglavlju koje se tiče žalbenog navoda da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama (pobliže opisano u tač. 38–54. presude), obrazložilo prigovor apelantove odbrane da u prvostepenoj presudi nije konkretizirano kojoj formaciji je apelant pripadao. U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da je u cijelosti neosnovan ovaj navod odbrane da je navođenje samo vojne pošte kojoj je pripadao apelant nedovoljno određeno jer samo utvrđivanje pripadnosti apelanta VRS u vrijeme izvršenja djela i za vrijeme napada je dovoljno za utvrđivanje neksusa, odnosno apelantove svijesti o postojanju napada i da njegove radnje čine dio tog napada, pri čemu tačan naziv jedinice kojoj je apelant pripadao nije od odlučnog značaja. Bitno je, kako je to navelo apelaciono vijeće, da je apelant bio pripadnik jedinice VRS koja je djelovala na toj lokaciji u vrijeme izvršenja djela, što nesumnjivo proizlazi iz provedenih dokaza.

17. Dalje je apelaciono vijeće, u smislu (ne)pravilne primjene člana 297. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), obrazložilo, prije svega, žalbeni prigovor apelantove odbrane da je izmijenjenom optužnicom proširen činjenični opis te da je povećana kriminalna količina (pobliže opisano u tački 60, 66. i 67. presude). U vezi s tim je istaknuto da je na glavnom pretresu izmijenjena optužnica tako što je podnesena jedna optužnica 11. oktobra 2018. godine, da je odbranama optuženih data mogućnost da se izjasne u pogledu izmijenjene optužnice, te da su odbrane optuženih bile izričite u stavu da im nije potrebno dodatno vrijeme za pripremu odbrane i da neće imati dokaznih prijedloga. Dalje je navedeno da se prvobitnom optužnicom za tačku 1. apelantu stavljalo na teret krivično djelo zločini protiv čovječnosti progonom, i to ubistvom, dok je izmijenjenom optužnicom izmijenjena pravna kvalifikacija te pojedinačne inkriminacije tako što je umjesto ubistvom (a) prekvalificirano na zatvaranje ili teško oduzimanje fizičke slobode (e). U vezi s tim je navedeno da su u izmijenjenoj optužnici za stav I tačku 1. apelantove radnje precizirane tako što je navedeno da je apelant „...zajedno sa ostalim obezbjeđivao kolonu civila u dužini oko jednog kilometra...“, dok je u ranijoj optužnici stajalo da su „u koloni, uz prijetnju upotrebe oružja, odveli do benzinske pumpe“, te „...bio prisutan prilikom razdvajanja“...“, a u ranijoj optužnici „razdvojili vojno sposobne muškarce“. Navedeno, kako je to istaklo apelaciono vijeće, predstavlja dozvoljeno postupanje tužioca da precizira optužnicu usklađivanjem s dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Isto se, kako je to navelo apelaciono vijeće, odnosi i na izmjenu pravne kvalifikacija za tačku 1. u kojoj je umjesto pojedinačne inkriminacije u okviru krivičnog djela zločini protiv čovječnosti ubistvom, apelantu tužilac stavio na teret zatvaranje iz tačke e) člana 172. KZBiH, što predstavlja izmjenu koja nije na apelantovu štetu i koja nije otežala njegov procesni položaj. Uz to je apelaciono vijeće navelo i da su elementi inkriminacije zatvaranja već bili obuhvaćeni u činjeničnom opisu djela, a da su i činjenični opis i pravna kvalifikacija tačke 3. izmijenjene optužnice (stav I tačka 2. izreke prvostepene presude) ostali neizmijenjeni.

18. U svjetlu primjene člana 297. stav (2) ZKP-a od strane prvostepenog suda, apelaciono vijeće je, između ostalog, obrazložilo (pobliže opisano u tački 61. i 71–76. presude) i prigovor apelantove odbrane u vezi s nelogičnošću, razlikama i protivrječnošću izvedenih dokaza s glavnog pretresa, a posebno iskaza svjedokinja S. S. i P. M. Naime, apelaciono vijeće je, prije svega, navelo da je prvostepeni sud dao obrazloženje i ocjenu iskaza navedenih svjedokinja u vezi s identifikacijom apelanta. U vezi s navodima odbrane da postoje i razlike u pogledu bitnih okolnosti vezano za događaj iz stava I tačke 1 izreke prvostepene presude u osuđujućem dijelu, apelaciono vijeće je, između ostalog, navelo da detalji kako se događaj desio, ko je provalio na vrata svjedokinje S. S. i da li je apelant samo stajao ispred kuće Ć. M. naoružan, ne predstavljaju odlučne činjenice, te da je bilo dovoljno analizirati iskaze označenih svjedoka na okolnost onoga što se apelantu stavljalo na teret optužnicom i njegovu saizvršilačku radnju, što je u prvostepenoj presudi i navedeno.

19. Zatim je apelaciono vijeće obrazložilo (u kontekstu žalbenih navoda o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju) i apelantovu diskriminatornu namjeru (pobliže opisano u tač. 107. i 113. presude). U vezi s tim je navedeno da je apelantu bila poznata nacionalna, etnička i vjerska pripadnost žrtava napada, da su lica bošnjačke nacionalnosti koja su lišena slobode, zatvarana, maltretirana ili nestala s područja općine Rogatica, gdje je i apelant živio, zbog čega su ga mnogi svjedoci poznavali od prije rata. U vezi s tim je istaknuto da se ispravno prilikom navođenja elemenata progona u prvostepenoj presudi navodi da je apelant vršio progon zatvaranjem na nacionalnoj i etničkoj osnovi. Pritom je ukazano i da su ispravni zaključci prvostepenog suda gdje se, u kontekstu diskriminatorne namjere u tač. 191–195. prvostepene presude, navodi da je vijeće u ovom kontekstu cijenilo apelantovo znanje za napad i da apelantova djela predstavljaju dio napada, zajedno sa svim drugim okolnostima koje ukazuju da je protivpravne radnje preduzimao samo prema Bošnjacima.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

21. Naime, apelant, prije svega, ukazuje da se u njegovom slučaju radi o „eklatantnom primjeru nezakonitog proširenja optužnice“ budući da je u izmijenjenoj optužnici na osnovu istog dokaznog materijala povećan broj i vrsta inkriminacija na apelantovu štetu u odnosu na ranije potvrđenu optužnicu. U vezi s tim se također ukazuje i da redovni sudovi nisu cijenili prigovore, odnosno sve žalbene prigovore u vezi s izmijenjenom optužnicom. Apelant, dalje, problematizira i utvrđenje redovnih sudova da je on učestvovao u inkriminiranim događajima, posebno u pogledu činjenice je li on učestvovao u napadu na kuću M. A. U odnosu na ovo pitanje apelant ukazuje da potpuna protivrječnost iz osporene prvostepene presude nije otklonjena nego je produbljena osporenom drugostepenom odlukom. Zatim, apelant problematizira kako svoj status u inkriminiranim događajima (navodeći da se u osporenoj prvostepenoj presudi navodi samo broj vojne pošte čiji je pripadnik bio i ništa više), tako i svoju ulogu u kontekstu pitanja saizvršilaštva. Apelant, između ostalog, ističe i „frapantne razlike“ u iskazima svjedokinja S. S. i P. M. na čijim je iskazima, kako to apelant navodi, zasnovana optužnica, odnosno tačka 1. osuđujućeg dijela osporene prvostepene presude. Pritom se navodi da je svjedokinja P. M. na glavnom pretresu značajno promijenila svoj iskaz u odnosu na iskaz dat u prethodnom postupku. Dakle, apelant smatra da se radi o iskazu koji je protivrječan sam sebi i iskazima drugih svjedoka (a naročito svjedokinje S. S.) i kao takav je apsolutno nepouzdan. Isto tako, apelant navodi i da su redovni sudovi u ovom predmetu krajnje arbitrarno postupali u primjeni materijalnog zakona, tj. odredbi iz člana 172. stav (1) tač. h) i e) KZBiH. Prema apelantovim navodima, niti jedan od saslušanih svjedoka za apelanta kao optuženog nije iznio bilo kakvu tvrdnju koja bi ukazivala na njegovu diskriminatorsku namjeru. Konačno, apelant ističe da svojim ponašanjem, kao običan vojnik–trećepozivac koji je samo postupao po naredbi, nije ničim iskazao svoju diskriminatorsku namjeru.

b)Odgovori na apelaciju

22. Sud BiH je naveo da se u apelaciji ne navode novi argumenti ili dokazi koji već nisu bili istaknuti u žalbi na osporenu prvostepenu presudu, te kao takvi razmatrani i cijenjeni od strane apelacionog vijeća. Dalje se navodi da je apelaciono vijeće dalo sasvim dovoljnu i jasnu argumentaciju u pogledu apelantove krivice, pri tome cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima. Zatim je navedeno i da je s dužnom pažnjom razmotren i prigovor apelantove odbrane da je izmijenjenom optužnicom proširen činjenični opis i povećana kriminalna količina, te je on ocijenjen neosnovanim. U vezi s tim je navedeno da je odbrani data mogućnost da se izjasni u pogledu izmijenjene optužnice, te da su odbrane optuženih bile izričite u stavu da im nije potrebno dodatno vrijeme za pripremu odbrane i da neće imati dokaznih prijedloga. Suprotno navodima apelacije, apelaciono vijeće je istaklo da je (u dijelu koji se odnosi na apelantovu svijest o postojanju napada i da njegove radnje čine dio tog napada) dalo konkretno obrazloženje kojim radnjama je apelant dao odlučujući doprinos izvršenju krivičnog djela, te tako djelovao kao saizvršilac. Također je ukazano da je razmatran i apelantov status kao izvršioca, te da je, između ostalog, bitno da je bio pripadnik jedinice VRS koja je djelovala na toj lokaciji u vrijeme izvršenja djela, a što nesumnjivo proizlazi iz provedenih dokaza, odnosno da je znao za napad i da su njegove radnje bile dio tog napada, odnosno da je razumio opći kontekst u kojem je djelovao. Konačno je istaknuto i da je u osporenim odlukama dato valjano obrazloženje u pogledu utvrđenih odlučnih činjenica, uključujući i tezu odbrane o kontradiktornosti iskaza svjedoka, a posebno iskaza svjedokinja S. S. i P. M, a o čemu je data i posebna ocjena apelacionog vijeća u označenom dijelu osporene drugostepene presude.

23. Tužilaštvo BiH je navelo da je optužnica izmijenjena u skladu s odredbama člana 275. ZKPBiH, a da je činjenični opis u izmijenjenoj optužnici od 11. oktobra 2018. godine samo prilagođen provedenim dokazima na glavnom pretresu, te da Tužilaštvo BiH nije proširilo činjenični opis radnje krivičnog djela na štetu apelanta. Dalje je navedeno da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali potpuno i pravilno obrazloženje u vezi s apelantovim učešćem u inkriminiranom događaju (opkoljavanju kuće M. A.), te na jasan i uvjerljiv način obrazložili postojanje umišljaja kod apelanta o postojanju napada i da su njegove radnje činile dio tog napada, kao i da je pripadnost apelanta VRS dovoljno i određeno. Također je ukazano i da kontradiktornost u iskazima svjedoka S. S. i P. M. ne znači da se svjedočenje tih svjedoka mora odbaciti kao nepouzdano, te da su redovni sudovi pravilno postupili na način da su takve dokaze pažljivo analizirali dovodeći ih u vezu s drugim dokazima i na taj način izveli zaključak o apelantovoj krivici. U vezi s tim je istaknuto da su navedene svjedokinje bile neposredni očevici događaja, te su na jasan i određen način opisale kada, gdje i u kojim okolnostima su vidjele apelanta, a čiji iskazi su potkrijepljeni i drugim provedenim dokazima.

V.Relevantni propisi

24. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se nezvanični prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Saučiniteljstvo Član 29.

Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.

Zločini protiv čovječnosti Član 172. stav (1) tač. e) i h) (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;

[...]

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

Individualna i komandna odgovornost Član 180. stav (1) (1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz [...] člana 172. (Zločini protiv čovječnosti), kriva je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice niti utiče na ublažavanje kazne.

25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 290. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. [...] VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda apelacionog vijeća broj S1 1 K 011304 19 Krž od 6. juna 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelant je primio 11. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. st. 1. i 3.a) i b) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

33. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

35. Naime, Ustavni sud primjećuje da u smislu navoda o povredi prava na pravično suđenje apelant prvenstveno problematizira pitanje prekoračenja optužbe, te u vezi s tim i način na koji su redovni sudovi raspravili, tj. obrazložili taj prigovor. Isto tako, apelant osporava i način na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

36. Kada je u pitanju navod o prekoračenju optužbe i način na koji je to pravno pitanje obrazloženo u konkretnoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud podsjeća da se objektivni identitet optužbe i presude ogleda u tome što se presuda može odnositi samo na djelo koje je obuhvaćeno optužbom, tj. sud je vezan za činjenični opis djela izložen u optužbi koja je podnesena ili eventualno na glavnoj raspravi izmijenjena (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1418/17 od 11. juna 2019. godine, stav 39, dostupna na www.ustavnisud.ba). S druge strane, Ustavni sud ukazuje da su u brojnim odlukama Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavni sud ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, obrazložena odluka znači da ona mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da štiti pravo na odbranu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25, dostupna na www.ustavnisud.ba). U okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi zaključak redovnog suda (apelacionog vijeća) da izmjena pravne kvalifikacije (umjesto pojedinačne inkriminacije u okviru krivičnog djela zločini protiv čovječnosti ubistvom, apelantu je tužilac izmijenjenom optužnicom stavio na teret zatvaranje iz tačke e) člana 172. KZBiH) zajedno s preciziranjem određenih pojedinačnih apelantovih radnji u okolnostima konkretnog predmeta (pobliže navedeno u stavu 17. ove odluke, odnosno tač. 66. i 67. osporene drugostepene presude) predstavlja dozvoljeno postupanje tužioca da precizira optužnicu usklađivanjem s dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Ovakvo obrazloženje apelacionog vijeća se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim, niti se posljedično tome čini proizvoljnim stav navedenog vijeća da izmjena pravne kvalifikacije u konkretnom slučaju nije izvršena na apelantovu štetu, niti je otežala njegov procesni položaj, imajući u vidu da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da su elementi inkriminacije zatvaranja već bili obuhvaćeni u činjeničnom opisu djela. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporene drugostepene presude u odnosu na ovo pravno pitanje dato u skladu s garancijama prava na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Isto tako, Ustavni napominje da su tač. a) i b) stava 3. člana 6. Evropske konvencije povezane, te da se pravo na obavještavanje o prirodi i uzroku optužbe mora razmatrati u svjetlu prava optuženog da priprema svoju odbranu (vidi Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], broj predstavke 25444/94, st. 52–54, ECHR 1999 II), kao i da se nedostaci u obavještavanju o optužbi mogu ispraviti i u žalbenom postupku ako optuženi ima priliku pred višim sudovima iznijeti svoju odbranu, te pobijati svoju osudu u pogledu svih bitnih pravnih i činjeničnih aspekata (Dallos protiv Mađarske, st. 49–52; Sipavieius protiv Litve, st. 30–33; Zhupnik protiv Ukrajine, st. 39–43; I. H. i drugi protiv Austrije, st. 36–38). S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost da u žalbenom postupku pred apelacionim vijećem iznese svoju odbranu, odnosno da istakne sve prigovore u vezi s proceduralnim propustima, uključujući i prigovor prekoračenja „optužbe“. Pritom, Ustavni sud ima posebno u vidu činjenicu da je, između ostalog, i apelantovoj odbrani data mogućnost (pred prvostepenim sudom) da se izjasni u pogledu izmijenjene optužnice, odnosno da je apelantova odbrana bila izričita u tvrdnji da joj ne treba dodatno vrijeme za pripremu odbrane i da neće imati dokaznih prijedloga po izmijenjenoj optužnici. Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta apelant, odnosno njegova odbrana imala i dovoljno informacija koliko je to bilo potrebno – neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega i pripreme odbrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi neosnovanim apelantove tvrdnje o prekoračenju optužbe u svjetlu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. u vezi sa stavom 3.a) i b) istog člana Evropske konvencije.

38. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

39. Dovodeći navedena načela u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo BiH tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Sud BiH svoj stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih ključnih svjedoka – oštećenih (S. S. i P. M.) izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo je, prepoznavajući bitnost vjerodostojnosti iskaza navedenih svjedokinja, Sud BiH u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se njihovi iskaze cijene s posebnom pažnjom kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja njihovih iskaza. Pri tome, nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u iskazima navedenih oštećenih kao svjedokinja i prigovorima u vezi s vjerodostojnošću tih iskaza i kredibilitetom navedenih svjedokinja. Redovni sudovi su iskaze svih svjedoka, uključujući i iskaze S. S. i P. M., detaljno analizirali, te dali razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH i apelacionog vijeća da je upravo apelant lice koje je počinilo inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret izmijenjenom optužnicom (stav I. tač. 1. i 2. izreke osuđujućeg dijela osporene prvostepene presude) i za koje je u konačnici proglašen krivim za krivično djelo iz člana 172. stav (1) tačka h), a u vezi sa stavom e) KZBiH (zločini protiv čovječnosti počinjeni progonom na nacionalno-etničko-vjerskoj osnovi i zatvaranjem ili drugim teškim oduzimanjem slobode). Ustavni sud primjećuje da je naročito u tom pogledu u relevantnim dijelovima osporenih odluka dato detaljno obrazloženje u vezi s vrijednošću iskaza oštećenih S. S. i P. M., pri čemu je također cijenjeno i njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza. Dakle, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka datih tokom predmetnog suđenja. S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka saslušan u svojstvu svjedoka. Dakle, Sud BiH je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da obrazloženja osporenih odluka sadrže i dio u kojem je elaborirano pitanje apelantove (sa)izvršilačke odgovornosti u predmetnom krivičnom djelu u kontekstu njegovog učešća u širokom ili sistematičnom napadu usmjerenom protiv nesrpskog civilnog stanovništva općine Rogatica. Obrazloženja redovnih sudova data u odnosu na navedena pitanja se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnim budući da nisu zasnovana samo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu, već cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka na usmenom pretresu u smislu odredbi čl. 15. i 281. ZKPBiH. Pri tome, iz stanja spisa predmeta (a što ni apelant ne spori u apelaciji) proizlazi da je apelantovoj odbrani tokom predmetnog postupka data razumna mogućnost da izloži svoj predmet, kao i da je tu mogućnost ona iskoristila, uključujući, između ostalog, i komentiranje, prigovaranje i osporavanje dokaza optužbe u cijelosti.

40. S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod u vezi s postupanjem apelacionog vijeća, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije.

41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela zločini protiv čovječnosti donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, u prilog čemu ide i činjenica da je u predmetnom krivičnom postupku apelant oslobođen optužbe za pojedine inkriminirane radnje. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Sud BiH, a zatim i apelaciono vijeće, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i 3.a) i b) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.a) i b) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio inkriminirane radnje obuhvaćene krivičnim djelom (zločini protiv čovječnosti) koje mu je stavljeno na teret izmijenjenom optužnicom, pri čemu je obrazloženo da nema prekoračenja optužbe, a time ni apelantovog prava na odbranu. Apelant je također imao i odgovarajuće vrijeme za pripremu odbrane i jednaku mogućnost kao i „optužba“ da predlaže dokaze. Dakle, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje na apelantovu štetu, uz navođenje jasnih i argumentiranih razloga, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3205/19 (Z. L.) | Sudska praksa | Aktio