Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3493/20 (A. H.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Penzija
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3493/20
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3493/20, rješavajući apelaciju Asje Hadžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Asje Hadžić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 030445 19 Uvp od 28. maja 2020. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije BiH koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije BiH da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Asja Hadžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Advokatsko društvo „Ademović, Nožica i partneri“ iz Sarajeva, podnijela je 24. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 030445 19 Uvp od 28. maja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) zatraženo je 22. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Zavod PIO su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. oktobra 2020. do 16. novembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Kantonalne administrativne službe Zavoda PIO u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Služba) od 27. septembra 2017. godine apelantici je priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret Zavoda PIO u mjesečnom iznosu od 515,2709 KM počevši od 23. decembra 2015. godine. Također, određeno je da navedeni iznos pripada apelantici na dan donošenja rješenja i da će se usklađivati s isplatnim koeficijentom u zavisnosti od raspoloživih sredstava prikupljenih na mjesečnom nivou, da isplata po tom rješenju apelantici pripada od 23. decembra 2015. godine, te da žalba ne odlaže izvršenje tog rješenja.
6. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je u ponovnom postupku, između ostalog, utvrđeno da je apelantica rođena 29. maja 1948. godine, da na dan prestanka osiguranja, odnosno na dan podnošenja zahtjeva za stjecanje prava ima navršenih 67 godina života, te da je državljanin BiH. Nadalje je utvrđeno da apelanticin ukupan penzijski staž u Federaciji BiH i kod nosioca osiguranja Republike Srpske navršen do 23. decembra 2015. godine iznosi 38 godina, jedan mjesec i 25 dana, da apelanticin priznati staž ostvaren nakon 30. aprila 1992. godine kod nosioca osiguranja Republike Srpske preračunat u pune mjesece iznosi 73 mjeseca, a u Federaciji BiH 142 mjeseca. Slijedom navedenog, Služba je zaključila da su 23. decembra 2015. godine ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na starosnu penziju iz čl. 30. i 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u). Služba je navela da penzijski osnov utvrđen na osnovu plaća, odnosno osnovica osiguranja iz perioda od 1972. do 2014. godine, sa 2014. godinom kao posljednjom godinom rada, iznosi 1.083,560765 KM i da osigurava osiguraniku najpovoljniji iznos penzije. S obzirom na to da apelanticin penzijski staž do dana prestanka osiguranja iznosi 38 godina, Služba je zaključila da se njena penzija, shodno odredbi člana 50. Zakona o PIO-u, određuje u visini 72,00% penzijskog osnova i iznosi 780,16375 KM mjesečno, te da navedeni iznos penzije služi kao osnov za određivanje srazmjernog dijela penzije koji pada na teret Zavoda PIO, shodno formuli 780,1637 : (142 + 73) x 142, pa je Služba utvrdila da srazmjerni dio apelanticine penzije iznosi 515,270 KM.
7. Rješenjem Zavoda PIO od 23. januara 2018. godine odbijena je apelanticina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja.
8. U obrazloženju rješenja Zavod PIO je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog organa uprave, te je ukazao da je odredbom člana 30. Zakona o PIO-u propisano da osiguranik stječe pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, odnosno kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. Slijedom navedenog je zaključio da je apelantica 23. decembra 2015. godine ispunila uvjete propisane citiranom zakonskom odredbom, u vezi sa članom 7. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum) za priznanje prava na penziju na teret Zavoda PIO. Nadalje je naveo da je penzijski osnov utvrđen na osnovu plaća, odnosno osnovice osiguranja za period od 1972. do 2014. godine, shodno odredbi člana 32. stav 5. Zakona o PIO-u, kojom je propisano da kada se starosna penzija ostvaruje sa stažem osiguranja kraćim od 40 godina (ako je godina ostvarivanja prava 2015.), penzijski osnov se utvrđuje na osnovu prosječne plaće ostvarene za vrijeme ukupnog staža osiguranja, te da apelanticin penzijski osnov iznosi 1.083,560765 KM. S obzirom na to da je apelantica ostvarila penzijski staž od 38 godina, Zavod PIO je zaključio da je apelanticina penzija pravilno utvrđena u visini od 780,16375 KM, a taj iznos predstavlja 72% od penzijskog osnova. Zavod PIO je istakao da taj iznos služi kao osnov za određivanje srazmjernog dijela penzije, shodno odredbi člana 8. Sporazuma, kojom je propisano da se srazmjerna penzija koja pada na teret svakog nosioca osiguranja određuje tako da se iznos penzije određen na način propisan članom 7. Sporazuma podijeli s ukupnim brojem mjeseci penzijskog staža navršenog kod oba nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine i pomnoži s brojem mjeseci penzijskog staža navršenog u istom periodu kod nosioca osiguranja koji određuje srazmjernu penziju, s tim da se prilikom određivanja srazmjerne penzije penzijski staž do 15 dana zanemaruje, a preko 15 dana se uzima kao jedan mjesec penzijskog staža. S obzirom na to da je apelantica poslije 30. aprila 1992. godine kod Zavoda PIO ostvarila 142 mjeseca, a kod Javnog fonda Republike Srpske 73 mjeseca penzijskog staža, zaključio je da je prvostepeni organ uprave pravilno utvrdio srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret Zavoda PIO u iznosu od 515,270 KM na način da je iznos utvrđene apelanticine penzije od 780,1637 KM podijelio s ukupnim brojem mjeseci penzijskog staža ostvarenog poslije 30. aprila 1992. godine kod oba nosioca osiguranja, te taj iznos pomnožio s brojem mjeseci penzijskog staža ostvarenog kod Zavoda PIO (142).
9. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 030445 18 U od 3. aprila 2019. godine odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje organa uprave, te je zaključio da je pravilno utvrđeno da je apelantica 23. decembra 2015. godine ispunila uvjete za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret Federacije BiH, shodno odredbi člana 30. Zakona o PIO-u u vezi sa članom 7. Sporazuma. Nadalje je naveo da su organi uprave pravilnom primjenom odredbe člana 32. stav 5. Zakona o PIO-u utvrdili apelanticin penzijski osnov u iznosu od 1.083,560765 KM na osnovu prosječne plaće ostvarene za vrijeme ukupnog staža osiguranja, te da su pravilnom primjenom odredbe člana 50. Zakona o PIO-u utvrdili da apelantici za 38 godina staža pripada penzija u iznosu od 780,16375 KM, što predstavlja 72% penzijskog osnova. U konačnici, Kantonalni sud je ocijenio da su organi uprave pravilno primijenili i odredbu člana 8. Sporazuma kada su utvrdili apelanticinu penziju u iznosu od 780,1637 KM i podijelili taj iznos s ukupnim brojem mjeseci penzijskog staža ostvarenog poslije 30. aprila 1992. godine kod oba nosioca osiguranja, te taj iznos pomnožili s brojem mjeseci penzijskog staža ostvarenog kod nosioca u Federaciji BiH (142) i na taj način utvrdili srazmjernu penziju koja pada na teret Zavoda PIO u iznosu od 515,270 KM.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 030445 19 Uvp od 28. maja 2020. godine odbijen je apelanticin zahtjev za preispitivanje presude Kantonalnog suda od 3. aprila 2019. godine.
12. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestepenog suda, te je istakao da je u predmetnoj upravnoj stvari sporan obračun penzijskog osnova od kojeg je apelantici utvrđena starosna penzija, pa samim tim i obračun priznatog srazmjernog dijela starosne penzije koji se utvrđuje od tog iznosa jer apelantica smatra da su joj prilikom utvrđivanja penzijskog osnova trebale biti uzete u obzir i plaće, tj. osnovice osiguranja ostvarene kod Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama Sporazuma, na čiju primjenu upućuju odredbe člana 82. stav 4. i člana 96a. Zakona o PIO-u, propisano da penzijski staž navršen do 30. aprila 1992. godine kod bivšeg Fonda, kao i staž osiguranja navršen poslije 30. aprila 1992. godine kod jednog od nosilaca osiguranja, nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine uzima u obzir i za ispunjenje uvjeta za priznavanje prava i za određivanje visine penzije (član 6), da u slučaju kada je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više nosilaca osiguranja, svaki nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu čl. 5. i 6. tog sporazuma, a nakon toga određuje penziju koja pada na njegov teret (član 7), na način reguliran članom 8. Sporazuma. Vrhovni sud je zauzeo stanovište da iz navedenih odredaba proizlazi da se samo dužina penzijskog staža, odnosno staža osiguranja ostvarenog kod svakog nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine uzima u obzir (uračunava) za određivanje visine penzije, te je istakao da odredbama Sporazuma i Zakona o PIO-u nije regulirano da se i ostali parametri na osnovu kojih se određuje visina penzije, pa tako i visina plaća, odnosno osnovica osiguranja na osnovu kojih se utvrđuje penzijski osnov, mogu uzimati u obzir prilikom obračuna penzije. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da se penzijski osnov utvrđuje primjenom propisa koje primjenjuje nosilac osiguranja koji određuje penziju, i to isključivo na osnovu plaća, tj. osnovica osiguranja ostvarenih kod tog nosioca osiguranja (na koje plaće i iz kojih plaća su uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje). S obzirom na to da je apelantica ostvarila ukupan penzijski staž u trajanju od 38 godina, u koji je uračunat staž osiguranja ostvaren i kod Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske u trajanju od šest godina i 21 dan, Vrhovni sud je ocijenio da su organi uprave pravilnom primjenom citiranih odredaba Zakona o PIO-u i Sporazuma utvrdili apelanticin penzijski osnov, na osnovu prosječne plaće ostvarene za vrijeme ukupnog staža osiguranja ostvarenog kod nosioca osiguranja u Federaciji BiH, te da su prema ukupnom penzijskom stažu od 38 godina kod oba nosioca osiguranja penziju pravilno odredili u procentu od 72% od penzijskog osnova u visini od 780,1637 KM i od tog iznosa pravilno odredili srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret Zavoda PIO u mjesečnom iznosu od 515,270 KM. Stoga je ocijenio neosnovanim apelanticine navode da je primjena propisa u predmetnom postupku bila selektivna, suprotno standardima iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Vrhovni sud je također naglasio da apelanticine tvrdnje kojim ukazuje na diskriminaciju pri ostvarivanju prava na penziju onih koji rade u oba entiteta u odnosu na one koji radni staž provedu u jednom entitetu ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja predmetne upravne stvari s obzirom na to da je Zavod PIO imao zakonsko ovlaštenje da zaključi Sporazum, koji je na snazi i primjenjuje se u oba entiteta, kojim su Zavod PIO i Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, između ostalog, uredili i uračunavanje penzijskog staža u postupku ostvarivanja prava na penziju, kao i određivanje srazmjerne penzije, te da je apelantici pravilno priznato pravo na srazmjerni dio penzije koji pada na teret Zavoda PIO, uzimajući u obzir dužinu penzijskog staža ostvarenog u oba entiteta i prosječnu plaću ostvarenu za vrijeme ukupnog staža osiguranja u Federaciji BiH. Pri tome je istakao da je navedeno postupanje jedino moguće, uzimajući u obzir zaključeni Sporazum, te postojanje dva nosioca osiguranja i dva zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju za dva entiteta, koja činjenica je uvjetovana organizacijom države Bosne i Hercegovine.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do povrede člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine (princip jedinstvenog tržišta). Apelantica navodi da joj je penzija obračunata nezakonito, tako što su organi uprave prilikom obračuna srazmjernog dijela penzije u Federaciji BiH pravilno obračunali srazmjerni vremenski dio za obračun penzije u Federacije BiH i omjer uplata iz oba entiteta (28% : 72%), ali da prilikom obračuna penzijskog osnova nisu uzeli u obzir uplate iz Republike Srpske, na koji način su penzijski osnov utvrdili za ukupno 32, umjesto 38 godina. Navodi da je takav pristup protivan pozitivnim propisima i principu jedinstvenog tržišta iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine i da dovodi u teži položaj osiguranike koji imaju ostvaren staž kod oba entitetska penzijska fonda jer im se u osnovicu ne obračunava dio ostvaren kod drugog fonda. Navodi da je penzijski osnov utvrđen na osnovu pogrešne primjene odredaba čl. 6. i 7. Sporazuma u vezi sa članom 32. stav 5. Zakona o PIO-u tako što je zanemaren dio odredbe člana 7. Sporazuma kojom je propisano da odgovarajući entitetski fond određuje penziju prema propisima koje primjenjuje, ali uz primjenu čl. 5. i 6. Sporazuma. Navodi da iz odredbe člana 6. Sporazuma proizlazi da je nosilac osiguranja dužan uzeti u obzir staž osiguranja u oba entiteta, i za ispunjenje uvjeta za priznavanje prava i za određivanje visine penzije. Stoga je, smatra apelantica, suprotan stav Vrhovnog suda proizvoljan jer ne proizlazi iz teksta navedene odredbe, na čiju primjenu upućuje i odredba člana 82. stav 4. Zakona o PIO-u, te da bi odredbe čl. 6. i 7. Sporazuma bile bez svrhe ako uplate kod drugog nosioca neće biti uzete u obzir prilikom izračuna staža. U konačnici, apelantica navodi da bi u slučaju pravilne primjene odredbe člana 32. Zakona o PIO-u, u vezi sa čl. 6. i 7. Sporazuma, apelanticin penzijski osnov iznosio 1.474,519 KM, a ne 1.083,560765 KM (kako je utvrđeno u postupku), a njena penzija bi iznosila 1.061.6614 KM (72% od 1.474,519 KM), te da bi u tom slučaju apelanticina srazmjerna penzija iznosila 701,190 KM, a ne 515,2709 KM.
b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelanticinih prava, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
15. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede prava na koja se apelantica poziva.
16. Zavod PIO je naveo da iz odredbe člana 6. Sporazuma proizlazi da se samo dužina penzijskog staža, odnosno staža osiguranja ostvarenog kod svakog nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine uzima u obzir za određivanje visine penzije, te da niti odredbama Sporazuma niti odredbama Zakona o PIO-u nije predviđeno da se i plaće, odnosno osnovice osiguranja ostvarene kod oba nosioca osiguranja uzimaju za obračun penzije, nego se penzijski osnov utvrđuje primjenom propisa koji primjenjuje nosilac osiguranja koji određuje penziju. Naveo je da je zaključkom Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH od 31. marta 2005. godine naloženo Vladi Federacije BiH da putem Zavoda PIO dosljedno poštuje i provodi Sporazum i zaključeno da se samo putem jedinstvenog zakona na nivou države BiH i jedinstvenog Fonda PIO u skladu s tim prava građana mogu regulirati i jednakopravno tretirati.
V.Relevantni propisi
17. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Član II.
Ljudska prava i osnovne slobode
2. Međunarodni standardi Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
[...]
k) Pravo na imovinu.
[...]
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
4. Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
6. Implementacija Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2.
18. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
2. Starosna penzija Član 30.
(1) Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža.
(2) Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.
Član 32.
(1) Starosna penzija se utvrđuje od mjesečnog prosjeka plaća koje je osiguranik ostvario u bilo kojih uzastopnih 15 godina osiguranja koje su za osiguranika najpovoljnije, počev od 1. januara 1966. godine, a ako nema tih podataka, uzimaju se podaci od 1. januara 1970. godine (u daljem tekstu: penzijski osnov). (2) Penzijski osnov iz stava 1. ovog člana utvrđuje se na osnovu mjesečnog prosjeka plaća koje je osiguranik ostvario u:
a) 2005. godini za 17 godina osiguranja;
[...]
j) 2014. godini za 37 godina osiguranja;
k) 2015. godini za 40 godina osiguranja.
[...] (5) Kada se starosna penzija ostvaruje sa stažom osiguranja kraćim od broja godina osiguranja utvrđenih u st. 1. i 2. ovog člana, penzijski osnov se utvrđuje na osnovu prosječne plaće ostvarene za vrijeme ukupnog staža osiguranja.
Član 33.
Za utvrđivanje penzijskog osnova iz člana 32. ovog zakona uzimaju se neto plaće (u daljem tekstu: plaće), i novčane naknade koje je osiguranik ostvario, odnosno neto osnovice osiguranja za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljem tekstu: osnovice osiguranja).
Član 50.
(1) Starosna penzija se utvrđuje u procentu od penzijskog osnova prema dužini penzijskog staža. Za dvadeset godina penzijskog staža ona iznosi 45% od penzijskog osnova. Za svaku daljnju navršenu godinu, povećava se na sljedeći način:
a) u 2001. godini za 1,90%;
b) u 2002. godini za 1,80%;
c) u 2003. godini za 1,70%;
d) u 2004. godini za 1,60%;
e) u 2005. godini i u sljedećim godinama za 1,50%.
(2) Od 2005. godine starosna penzija ne može iznositi više od 75% od penzijskog osnova.
(3) Starosna penzija u godini u kojoj osiguranik ostvaruje pravo na penziju prethodno se usklađuje od 1. januara, a prema kretanju plaće u decembru prethodne godine u odnosu na cijelu prethodnu godinu. U godinama u kojima nije izvršeno usklađivanje penzije sa punim rastom plaća usklađivanje se vrši procentom koji se dobije kada se prosječna penzija iz decembra prethodne godine stavi u odnos sa prosječnom penzijom iz cijele prethodne godine.
(4) Starosna penzija za mjesec za koji se isplaćuje, ne može se isplatiti u iznosu većem od četiri prosječne penzije isplaćene u decembru 2007. godine i usklađene za isplatni koeficijent za taj mjesec, utvrđen u skladu sa članom 51. Zakona.
IV – PENZIJSKI STAŽ
Član 82. st. 2. i 4.
(2) Penzijski staž ostvaren u bivšim republikama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i u Zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika do 6. marta 1992. godine uzet će se u obzir državljanima Bosne i Hercegovine na teritoriji Federacije za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a penzija će se odrediti prema stažu ostvarenom u Federaciji, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno, odnosno na osnovu reciprociteta.
(4) Staž osiguranja kod različitih nosilaca penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji i Republici Srpskoj priznavat će se u skladu sa ugovorom zaključenim između navedenih subjekata.
Član 83.
U staž osiguranja sa efektivnim trajanjem (u daljem tekstu: staž osiguranja) računa se vrijeme koje je osiguranik iz čl. 8. do 12. ovog zakona proveo poslije navršene 15-te godine života u radnom odnosu odnosno na radu po osnovu koga je bio obavezno osiguran na penzijsko i invalidsko osiguranje i osigurano lice iz člana 13. ovog zakona.
Član 96a.
(1) Osiguranici koji su ostvarili penzijski staž u Bosni i Hercegovini do 30. 04. 1992. godine, prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, prema Zakonu i primjenom međunarodnih ugovora, ostvaruju kod nosioca osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine, ukoliko je posljednje osiguranje bilo na teritoriji koju sada pokriva Federacija Bosne i Hercegovine.
(2) Nosilac osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine nadležan je i u slučaju ako je staž osiguranja nakon 30. 04. 1992. godine ostvaren isključivo na teritoriji koju sada pokriva Federacija Bosne i Hercegovine odnosno poseban staž koji se priznaje prema propisima Federacije Bosne i Hercegovine.
(3) Ukoliko je staž osiguranja ostvaren nakon 30. 04. 1992. godine u oba entiteta, nosilac osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine prvi pristupa vođenju postupka ukoliko je posljednji staž osiguranja ostvaren na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, nakon čega se primjenjuje sporazum, drugi propis između entiteta ili propis države Bosne i Hercegovine.
[...] Član 137.
(1) Izuzetno od odredbe člana 30. ovog zakona pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kada navrši:
1. u 1998. godini 60 godina života;
2. u 1999. godini 61 godinu života;
3. u 2000. godini 62 godine života;
4. u 2001. godini 63 godine života;
5. u 2002 . godini 64 godine života.
(2) Osiguranik može steći pravo na starosnu penziju i prije navršenih godina života propisanih u stavu 1. ovog člana, odnosno u članu 30. ovog zakona, kad navrši 55 godina života i 30 godina penzijskog staža (žena), odnosno 60 godina života i 35 godina penzijskog staža (muškarac), ali najduže do 31. decembra 2015 godine.
(3) Osiguraniku iz stava 2. ovog člana iznos penzije određen prema dužini penzijskog staža umanjuje se za 0,5% (žena), odnosno 1% (muškarac) za svaku godinu ranijeg odlaska u penziju prije navršenih 65 godina života.
(4) Osiguraniku iz stava 3. ovog člana, kada navrši godine života iz stava 1. ovog člana, odnosno iz člana 30. ovog zakona, ne prestaje umanjenje penzije u skladu sa stavom 3. ovog člana.
U Sporazumu o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/00) relevantne odredbe glase:
Opšte odredbe Član 1.
Ovim sporazumom Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine i Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar (u daljem tekstu: Nosioci osiguranja) uređuju način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, uračunavanja penzijskog staža u postupku ostvarivanja prava na penziju, određivanja srazmjerne penzije, ostvarivanja prava na invalidsku i porodičnu penziju, nadležnost za odlučivanje o pravima i podjeli tereta isplate penzija ostvarenih nakon potpisivanja ovog sporazuma, razmjenu dokumentacije i podataka i druga pitanja koja se odnose na sprovođenje penzijskog i invalidskog osiguranja i ovog sporazuma.
II – OBAVEZE NOSILACA OSUGURANJA U VEZI SA ISPLATOM
OSTVARENIH PENZIJA
Član 4.
Ako je isplatu penzije zaključno sa mjesecom martom 1992. godine vršio bivši Fond van teritorije bivše SFRJ, a isplatu penzije nakon toga nije preuzeo ni jedan od Nosilaca osiguranja na svom području, isplatu tim korisnicima nastaviće da isplaćuje Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, s tim što su ostala dva Nosioca osiguranja obavezna da Društvenom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine nadoknade po jednu trećinu bruto penzija i troškova isplata tih penzija.
Ako je pravo na penziju priznao jedan od Nosilaca osiguranja od 1. aprila 1992. godine ili kasnije, a isplata nije vršena do stupanja na snagu ovog sporazuma, isplatu će vršiti Nosilac osiguranja kod kojeg je osiguranik bio posljednji put osiguran, s tim što će Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske priznati pravo po propisima koje primjenjuje.
III – URAČUNAVANJE PENZIJSKOG STAŽA
Član 5.
Penzijski staž navršen u republikama bivše SFRJ i kod bivšeg Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika Beograd, Nosioci osiguranja uzeće u obzir za ispunjenje uvjeta za priznavanje prava i za određivanje visine penzije, u skladu sa propisima koje primjenjuju.
Poseban staž uzima u obzir Nosilac osiguranja koji je priznao taj staž.
Član 6.
Penzijski staž navršen do 30. aprila 1992. godine kod bivšeg Fonda, kao i staž osiguranja navršen poslije 30. aprila 1992. godine kod jednog od Nosioca osiguranja, Nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine, uzima u obzir i za ispunjenje uvjeta za priznavanje prava i za određivanje visine penzije.
IV – ODREĐIVANJE SRAZMJERNE PENZIJE
Član 7.
U slučaju kad je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više Nosilaca osiguranja, svaki Nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu čl. 5. i 6. ovog sporazuma, a nakon toga određuje dio penzije koji pada na njegov teret.
Član 8.
Srazmjerna penzija koja pada na teret svakog Nosioca osiguranja određuje se tako da se iznos penzije određen na način predviđen u članu 7. ovog sporazuma podijeli sa ukupnim brojem mjeseci penzijskog staža navršenog kod sva tri Nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine i pomnoži sa brojem mjeseci penzijskog staža navršenog u istom periodu kod Nosioca osiguranja koji određuje srazmjernu penziju Prilikom određivanja srazmjerne penzije, penzijski staž do 15 dana zanemaruje se, a preko 15 dana uzima se kao jedan mjesec penzijskog staža.
Član 12.
Osiguranik koji je poslije 30. aprila 1992. godine navršio penzijski staž kod jednog ili više Nosilaca osiguranja, zahtjev za ostvarivanje prava podnosi Nosiocu osiguranja kod kojeg je posljednji put bio osiguran.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 030445 19 Uvp od 28. maja 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 24. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine (princip jedinstvenog tržišta).
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na ostvarivanje prava na srazmjernu starosnu penziju, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su prilikom utvrđivanja penzijskog osnova radi određivanja srazmjerne penzije koja pada na teret Zavoda PIO u njenom slučaju trebale biti uzete u obzir i plaće ostvarene u Republici Srpskoj, te da suprotno postupanje predstavlja proizvoljnu primjenu odredaba čl. 6. i 7. Sporazuma u vezi sa članom 32. stav 5. Zakona o PIO-u, što je za rezultat imalo utvrđivanje apelanticine srazmjerne penzije koja pada na teret Zavoda PIO u manjem iznosu od propisanog. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
29. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi u konkretnom slučaju, odlučujući o apelanticinom zahtjevu za određivanje srazmjerne penzije koja pada na teret Zavoda PIO, osporene odluke obrazložili navodom kako je utvrđeno da je apelantica na dan prestanka osiguranja, odnosno na dan podnošenja zahtjeva za stjecanje prava imala navršenih 67 godina života i da je ostvarila 38 godina, jedan mjesec i 25 dana penzijskog staža, i to tako što je penzijski staž nakon 30. aprila 1992. godine ostvaren u oba entiteta, od čega 73 mjeseca u periodu od 2003. do 2009. godine kod nosioca osiguranja RS, a preostalih 142 mjeseca kod Zavoda PIO, pa da su 23. decembra 2015. godine ispunjeni uvjeti za stjecanje apelanticinog prava na starosnu penziju iz čl. 30. i 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Obrazloženo je da je penzijski osnov kao najpovoljniji iznos penzije za apelanticu utvrđen na osnovu plaća, odnosno osnovica osiguranja iz perioda od 1972. do 2014. godine kao posljednje godine rada. S obzirom na to da apelantica nije napunila 40 godina penzijskog staža, shodno odredbi člana 50. Zakona o PIO-u, apelantici je određena penzija u visini 72,00% penzijskog osnova u iznosu od 780,16375 KM mjesečno, te istaknuto da navedeni iznos penzije služi kao osnov za određivanje srazmjernog dijela penzije koji pada na teret Zavoda PIO, shodno formuli 780,1637 : (142 + 73) x 142, pa srazmjerni dio apelanticine penzije iznosi 515,270 KM.
30. Na prvi pogled, prema mišljenju Ustavnog suda, čini se da je apelantici utvrđena srazmjerna penzija koja pada na teret Zavoda PIO bez proizvoljnosti u primjeni prava jer je, između ostalog, istaknuto da je penzijski osnov kao najpovoljniji iznos penzije za apelanticu utvrđen na osnovu plaća, odnosno osnovica osiguranja iz perioda od 1972. do 2014. godine kao posljednje godine apelanticinog rada. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući u upravnom sporu, između ostalog, istakao da su organi uprave pravilnom primjenom odredbe člana 32. stav 5. Zakona o PIO-u utvrdili apelanticin penzijski osnov u iznosu od 1.083,560765 KM na osnovu prosječne plaće ostvarene za vrijeme ukupnog staža osiguranja. Vrhovni sud je, međutim, obrazložio da je u predmetnoj upravnoj stvari sporan obračun penzijskog osnova od kojeg je apelantici utvrđena starosna penzija, pa samim tim i obračun priznatog srazmjernog dijela starosne penzije koji se utvrđuje od tog iznosa jer apelantica smatra da su joj prilikom utvrđivanja penzijskog osnova trebale biti uzete u obzir i plaće, tj. osnovice osiguranja ostvarene kod Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u vezi s tim ukazao da je odredbama Sporazuma, na čiju primjenu upućuju odredbe člana 82. stav 4. i člana 96a. Zakona o PIO-u, propisano da penzijski staž navršen do 30. aprila 1992. godine kod bivšeg Fonda, kao i staž osiguranja navršen poslije 30. aprila 1992. godine kod jednog od nosilaca osiguranja, nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine uzima u obzir i za ispunjenje uvjeta za priznavanje prava i za određivanje visine penzije (član 6), da u slučaju kada je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više nosilaca osiguranja, svaki nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu čl. 5. i 6. tog sporazuma, a nakon toga određuje penziju koja pada na njegov teret (član 7) na način reguliran članom 8. Sporazuma.
31. Ustavni sud zapaža da tokom postupka pred organima uprave i redovnim sudovima nije bio sporan procenat umanjenja visine penzije zbog nedostajućih godina apelanticinog penzijskog staža, niti je bio sporan procentualni omjer srazmjerne penzije koja pada na teret Zavoda PIO, nego je ključno pitanje u konkretnom slučaju koje se postavljalo i tokom upravnog postupka, tokom upravnog spora i najzad se postavlja apelacionim navodima da li je Zavod PIO prilikom obračuna penzijskog osnova od kojeg je apelantici utvrđena starosna penzija, a samim tim i obračun priznatog srazmjernog dijela starosne penzije koji se utvrđuje od tog iznosa, jer apelantica smatra da su joj prilikom utvrđivanja penzijskog osnova trebale biti uzete u obzir i plaće, tj. osnovice osiguranja ostvarene kod Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, bio dužan uzeti u obzir i primanja koja je apelantica ostvarila dok je bila osigurana kod tog nosioca osiguranja, što bi u konačnici dovelo do višeg iznosa srazmjerne penzije koji apelantici pripada pravilnom primjenom materijalnog prava.
32. Ustavni sud naglašava da je Kantonalni sud u vezi s tim istakao da su organi uprave utvrdili apelanticin penzijski osnov na osnovu prosječne plaće ostvarene za vrijeme ukupnog staža osiguranja, a to, prema razumijevanju Ustavnog suda, znači za svih 38 godina penzijskog staža, odnosno staža osiguranja. Međutim, iako je Kantonalni sud izrekao stav da se penzijski osnov u apelanticinom slučaju utvrđuje na osnovu prosječne plaće ostvarene za vrijeme ukupnog staža osiguranja, taj sud je odbio apelanticinu tužbu protiv upravnog akta kojim je penzijski osnov utvrđen suprotno stavu Kantonalnog suda, tj. ne uvažavajući prosječne plaće ostvarene za vrijeme ukupnog staža osiguranja, odnosno bez uzimanja u obzir i plaća ostvarenih tokom staža osiguranja u RS. Nasuprot izrečenom stavu Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odbijajući apelanticin zahtjev za preispitivanje presude Kantonalnog suda, zauzeo stanovište da iz relevantnih odredaba pozitivnog prava proizlazi da se samo dužina penzijskog staža, odnosno staža osiguranja ostvarena kod svakog nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine uzima u obzir (uračunava) za određivanje visine penzije, odnosno da se penzijski osnov utvrđuje primjenom propisa koje primjenjuje nosilac osiguranja koji određuje penziju, i to isključivo na osnovu plaća, tj. osnovica osiguranja ostvarenih kod tog nosioca osiguranja, pa da je pravilnom primjenom citiranih odredaba Zakona o PIO-u i Sporazuma utvrđen apelanticin penzijski osnov na osnovu prosječne plaće ostvarene za vrijeme ukupnog staža osiguranja ostvarenog kod nosioca osiguranja u Federaciji BiH, odnosno uzimajući u obzir dužinu penzijskog staža ostvarenog u oba entiteta i prosječnu plaću ostvarenu za vrijeme ukupnog staža osiguranja u Federaciji BiH. Usto je dodao kako je navedeno postupanje jedino moguće, imajući u vidu zaključeni sporazum, postojanje dva nosioca osiguranja i dva zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju za dva entiteta, što je uvjetovano organizacijom države Bosne i Hercegovine. Ustavni sud neće na ovome mjestu komentirati iznesene stavove Vrhovnog suda, izuzev u dijelu navoda o zaključenom sporazumu koji je u konkretnom slučaju prema obrazloženju osporene odluke dosljedno primijenjen. Dakle, Ustavni sud smatra neophodnim analizirati odredbe Sporazuma na koje su se pozvali i organi uprave i redovni sudovi, te način na koji je Vrhovni sud protumačio i primijenio relevantne odredbe Sporazuma.
33. U vezi s tim, prije svega, Ustavni sud smatra neupitnim da su se nosioci osiguranja uzajamno obavezali da će prilikom priznavanja prava i određivanja visine penzije, pored postupanja u skladu s propisima koje primjenjuju, primjenjivati i relevantne odredbe Sporazuma. Takvo postupanje, dakle, nakon zaključivanja Sporazuma uopće nije dispozicija nosilaca osiguranja, već je njihova obaveza.
34. Ustavni sud podsjeća da je apelantica u konkretnom slučaju podnijela zahtjev Zavodu PIO za određivanje srazmjerne penzije koji pada na teret tog nosioca osiguranja. Stoga je za apelanticin slučaj relevantan član 7. Sporazuma, prema kojem: „U slučaju kad je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više nosilaca osiguranja, svaki nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu čl. 5. i 6. ovog sporazuma, a nakon toga određuje dio penzije koji pada na njegov teret.“ Dakle, apelantica jeste poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž ostvarila kod dva nosioca osiguranja i Zavod PIO koji je odlučivao o njenom zahtjevu bio je dužan odrediti srazmjernu penziju koja pada na njegov teret po propisima koje primjenjuje, ali uz obaveznu primjenu čl. 5. i 6. Sporazuma. S obzirom na to da je članom 5. Sporazuma stipulirano pitanje penzijskog staža navršenog u republikama bivše SFRJ i kod bivšeg Zavoda za PIO vojnih osiguranika Beograd, a ne i pitanje penzijskog staža navršenog samo u Bosni i Hercegovini, za apelanticin predmet, pored propisa koje primjenjuje Zavod PIO, relevantan je član 6. Sporazuma, prema kojem: „Penzijski staž navršen do 30. aprila 1992. godine kod bivšeg Fonda, kao i staž osiguranja navršen poslije 30. aprila 1992. godine kod jednog od nosioca osiguranja, nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine uzima u obzir i za ispunjenje uvjeta za priznavanje prava i za određivanje visine penzije.“ Dakle, prema članu 6. Sporazuma, nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine uzima u obzir i za ispunjenje uvjeta za priznavanje prava i za određivanje visine penzije penzijski staž navršen do 30. aprila 1992. godine kod bivšeg Fonda, kao i staž osiguranja navršen poslije 30. aprila 1992. godine kod jednog od nosilaca osiguranja. Stoga je Zavod PIO kao nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine i koji je u konkretnom slučaju odlučivao o apelanticinom zahtjevu za priznavanje prava bio u obavezi uzeti u obzir, pored penzijskog staža koji je apelantica navršila do 30. aprila 1992. godine kod bivšeg Fonda, i staž osiguranja koji je apelantica navršila poslije 30. aprila 1992. godine kod jednog od nosilaca osiguranja, konkretno nosioca osiguranja Republike Srpske, ne samo za priznavanje prava već i za određivanje visine penzije.
35. Prema mišljenju Ustavnog suda, Zavod PIO je, dakle, prema članu 7. Sporazuma, bio u obavezi odrediti visinu penzije na način iz člana 6. Sporazuma uzimajući u obzir apelanticina relevantna primanja ostvarena za vrijeme ukupnog penzijskog staža, što podrazumijeva i staž osiguranja ostvaren kod nosioca osiguranja RS. Umjesto toga, Zavod PIO je visinu penzije odredio ne uzimajući u obzir staž osiguranja ostvaren kod nosioca osiguranja RS, pa je tako de facto osnovica visine apelanticine penzije izračunata uzimajući u obzir 32 godine penzijskog staža (ostvarenog samo kod bivšeg Fonda do 30. aprila 1992. godine i kod Zavoda PIO nakon 30. aprila 1992. godine, bez staža osiguranja ostvarenog nakon 30. aprila 1992. godine kod nosioca osiguranja RS), umjesto 38 godina koje su uzete u obzir prilikom ocjene ispunjenja uvjeta za priznavanje prava na starosnu penziju. Prema mišljenju Ustavnog suda, dosljednom primjenom člana 7. Sporazuma, tek nakon utvrđene visine penzije na način iz člana 6. Sporazuma uračunavajući svih 38 godina staža osiguranja Zavod PIO je mogao pristupiti primjeni člana 8. Sporazuma prema kojem: „Srazmjerna penzija koja pada na teret svakog nosioca osiguranja određuje se tako da se iznos penzije određen na način predviđen u članu 7. ovog sporazuma podijeli s ukupnim brojem mjeseci penzijskog staža navršenog kod sva tri nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine i pomnoži s brojem mjeseci penzijskog staža navršenog u istom periodu kod nosioca osiguranja koji određuje srazmjernu penziju“.
36. Ustavni sud smatra da je Zavod PIO tek nakon što bi pravilno utvrdio visinu penzije primjenom čl. 6. i 7. Sporazuma bio u obavezi odrediti srazmjernu penziju koja pada na teret tog nosioca osiguranja tako da se iznos penzije određen na način predviđen članom 7. Sporazuma podijeli s ukupnim brojem mjeseci penzijskog staža navršenog kod sva tri nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine i pomnoži s brojem mjeseci penzijskog staža navršenog u istom periodu kod nosioca osiguranja koji određuje srazmjernu penziju, tj. Zavoda PIO. Zavod PIO nije mogao kod utvrđivanja visine penzije, pozivajući se na član 7. Sporazuma, koristiti formulu iz člana 8. Sporazuma, pa izostaviti kod množenja broj mjeseci penzijskog staža ostvarenog kod nosioca osiguranja RS. Srazmjera koju podrazumijeva član 8. Sporazuma ne može se primjenjivati prije nego se dobije visina penzije koju ima u vidu član 7. Sporazuma, odnosno ne može se primjenjivati u izračunu visine penzije iz člana 7. Sporazuma. Na način na koji je postupljeno osporenim odlukama srazmjernost se javlja i kod utvrđivanja visine penzije i kod utvrđivanja srazmjernog dijela penzije koja pada na teret Zavoda PIO, umjesto da se primijeni samo kod izračuna srazmjerne penzije prema članu 8. Sporazuma, što je dovelo do manjeg iznosa srazmjerne penzije koja apelantici pripada na teret Zavoda PIO jer je sama visina penzije utvrđena proizvoljnom primjenom čl. 6. i 7. Sporazuma u iznosu manjem od pripadajućeg, što je posljedično dovelo i do manjeg iznosa srazmjerne penzije apelantici. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, u načinu na koji je Zavod PIO odredio visinu penzije, a posljedično i srazmjernu penziju apelantici, a redovni sudovi ga potvrdili osporenim odlukama, očigledna proizvoljnost u primjeni prava. To nesporno proizlazi iz činjenice da je Zavod PIO i visinu penzije iz člana 7. Sporazuma utvrdio tako što je kod množenja izostavio staž osiguranja ostvaren kod nosioca osiguranja RS, iako je članom 7. izričito propisano da se visina penzije od koje se kasnije utvrđuje srazmjerna penzija izračunava na način iz člana 6. Sporazuma, što znači da se u penzijski osnov uračunava cijeli penzijski staž koji je uračunat za priznavanje prava. Štaviše, kod tumačenja i primjene prava Vrhovnog suda u konkretnom slučaju čini se da Vrhovni sud nije ispitivao šta je ratio legis relevantnih propisa, a naročito odredaba čl. 6, 7. i 8. Sporazuma. Naime, ukoliko se visina penzije izračunava kao u osporenim odlukama, koja je onda svrha odredaba člana 8. Sporazuma koji jasno propisuje da se srazmjerna penzija koja pada na teret svakog nosioca osiguranja određuje tako da se iznos penzije određen na način predviđen u članu
7. Sporazuma, koji se poziva na član 6. Sporazuma (pri čemu ne može biti izostavljen bilo koji staž osiguranja obuhvaćen Sporazumom), podijeli s ukupnim brojem mjeseci penzijskog staža navršenog kod sva tri nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine i pomnoži s brojem mjeseci penzijskog staža navršenog u istom periodu kod nosioca osiguranja koji određuje srazmjernu penziju.
37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
38. S obzirom na zaključak o povredi apelanticinog prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno razmatrati navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i navode o povredi člana I/4. (princip jedinstvenog tržišta), kao ni navode o nediskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen apelanticin zahtjev za preispitivanje presude Kantonalnog suda kojom je odbijena apelanticina žalba protiv odluke Zavoda PIO, koji prilikom utvrđivanja apelanticinog penzijskog osnova proizvoljnom primjenom materijalnog prava, ne upuštajući se u ratio legis relevantnih propisa, nije uzeo u obzir plaće, odnosno doprinose koje je apelantica ostvarila kod nosioca osiguranja Republike Srpske, čime je i visinu penzije, suprotno članu 7. Sporazuma, utvrdio srazmjerno, a ne kumulativno, a nakon toga posljedično od te srazmjerno utvrđene visine penzije utvrdio apelanticinu srazmjernu penziju koja pada na teret Fonda PIO u iznosu manjem od propisanog.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević