Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2960/19 (R.A.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Mjera obezbjeđenja
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o zabrani diskriminacije
Predmeti (1)
AP-2960/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2960/19, rješavajući apelaciju R. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija R. A. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 166475 18 Rev od 17. jula 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. R. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 18. jula 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 166475 18 Rev od 17. jula 2018. godine. Apelant je istovremeno podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere, te je tokom postupka, nakon donošenje privremene mjere, ponovio zahtjev.
2. Podnescima od 5. februara i 11. novembra 2020. godine apelant je dopunio apelaciju novim informacijama.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Odlučujući o apelantovim zahtjevima za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je odlukama broj AP 2960/19 zahtjeve odbio (vidi Ustavni sud, odluke o privremenoj mjeri broj AP 2960/19 od 10. septembra i 12. decembra 2019. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog MUPHNK (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i zakonski zastupnik tuženog su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 8. do 12. oktobra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 29. juna 2015. godine protiv tuženog podnio tužbu i istovremeno mjeru osiguranja kojom je tražio vraćanje na posao do okončanja predmetnog postupka.
8. Rješenjem Općinskog suda od 9. novembra 2015. godine, po apelantovom prijedlogu, određena je mjera osiguranja kojom je naloženo tuženom MUPHNK da apelantu odmah omogući obavljanje poslova na radnom mjestu inspektora u Policijskoj stanici Mostar do okončanja postupka, uz prijetnju izricanja novčane kazne.
9. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 166475 12 Rs od 30. oktobra 2017. godine, koja je u dijelu odlučenja o tužbenom zahtjevu potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 166475 18 Rsž 2 od 17. aprila 2018. godine, utvrđeno je da je tuženi povrijedio pravo na jednako postupanje prema apelantu tako što je apelantu, kao zaposleniku tuženog, onemogućio da obavlja rad, te mu nije isplatio plaću, odnosno naknadu plaće, pa je tuženi obavezan da apelantu omogući da obavlja rad, te isplaćuje plaće za taj rad do okončanja žalbenog postupka pred Policijskim odborom tuženog po apelantovoj žalbi, uz obavezivanje tuženog i na isplatu plaća i doprinosa na plaću za relevantni period, uz naknadu troškova postupka. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelant tražio isplatu naknade nematerijalne štete zbog prouzrokovane diskriminacije (sve preciznije navedeno u izreci presude).
10. Na osnovu provedenih dokaza Općinski sud je u bitnom utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelantu kao zaposleniku tuženog rješenjem Uprave policije tuženog od 22. oktobra 2014. godine prestao radni odnos zbog navršenih 40 godina penzijskog radnog staža sa danom 31. oktobrom 2014. godine, da je apelant na to rješenje (zato što apelantu nisu uplaćeni doprinosi za beneficirani radni staž za tri godine i osam mjeseci) uložio žalbu o kojoj nadležni organ tuženog nije odlučio, iz kojeg razloga rješenje o prestanku radnog odnosa nije postalo pravomoćno, niti izvršno. Dalje je utvrđeno da je apelant, nakon donošenja spornog rješenja o prestanku radnog odnosa i dalje uredno dolazio na posao, ali da mu nisu povjeravani radni zadaci, niti mu je isplaćivana plaća. Utvrđeno je također da tuženi apelanta nije odjavio sa nadležnih fondova, niti mu je zaključio radnu knjižicu, osim što je uplaćivao doprinose za zdravstveno osiguranje.
11. Tokom postupka je također utvrđeno da je apelant 9. novembra 2015. godine, na osnovu pravomoćnog rješenja Općinskog suda o mjeri osiguranja, vraćen na radno mjesto koje je obavljao kod tuženog „do okončanja postupka pred nadležnim organom tuženog po žalbi apelanta“.
12. Za Općinski sud je ostalo sporno da li je tuženi povrijedio apelantovo pravo na jednako postupanje tako što mu je onemogućio da obavlja poslove svog radnog mjesta i zaradi plaću i ostale naknade, odnosno da li je nezakonita odluka tuženog o prestanku radnog odnosa, i da li su osnovana potraživanja u vezi s isplatom plaća i doprinosa, odnosno naknada na ime nematerijalne štete.
13. Općinski sud je prilikom odlučenja, imajući u vidu odredbe Zakona o policijskim službenicima HNK (čl. 122. i 124), Zakona o radu FBiH (čl. 5. i 86; u daljnjem tekstu: ZOR), Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (član 30; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) i Zakona o zabrani diskriminacije (čl. 4, 6, 12. i 15), između ostalog, utvrdio da je, s obzirom da rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa nije postalo konačno, osnovan apelantov zahtjev kojim traži da se tuženi obaveže da apelantu omogući da obavlja rad, te mu isplaćuje plaće i doprinose do okončanja postupka po žalbi.
14. U vezi s neosnovanošću dijela tužbenog zahtjeva kojim apelant potražuje isplatu nematerijalne štete po osnovu diskriminacije, Općinski sud je, između ostalog, naveo da tokom postupka nije bilo moguće utvrditi o kojim vidovima nematerijalne štete se radi u konkretnom slučaju, kao ni o njenom intenzitetu, posljedicama po zdravlje apelanta, niti uzročno-posljedičnu vezu između prouzrokovane diskriminacije i prava na nematerijalnu štetu shodno članu 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
15. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Rs 166475 18 Rev od 17. jula 2018. godine reviziju uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen (sve preciznije navedeno u izreci presude).
16. Vrhovni sud je, ispitujući opravdanost revizionih prigovora, najprije detaljno prezentirao odlučenja nižestepenih sudova zaključivši da izneseni stavovi nemaju uporište u pravilima materijalnog prava, čijom primjenom je sporni odnos trebalo razriješiti, iz čega slijedi da je tužbeni zahtjev neosnovan. Prilikom odlučenja Vrhovni sud je pošao od odredbi člana 122. stav 1. tačka c) Zakona o policijskim službenicima, člana 86. stav 1. tačka 3. ZOR-a i člana 30. Zakona o PIO u svjetlu činjenice da je apelant sa navršenih 40 godina radnog staža stekao uvjet za priznavanje prava na penziju.
17. Vrhovni sud se, prije svega, pozvao na odredbu člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije kojom je definiran pojam diskriminacije (svako različito postupanje, uključujući i isključivanje….), a pod isključivanjem se podrazumijeva da je određenoj grupi onemogućen pristup određenim pravima i slobodama, a drugima nije, odnosno ograničavanje podrazumijeva da je određenoj grupi lica, zbog njihovih karakteristika, uživanje određenih prava i sloboda omogućeno, ali sa ograničenjem, ne u istoj mjeri kao ostalim, iako za to nema zakonskih uvjeta. Vrhovni sud je podsjetio i šta čini osnovne elemente diskriminacije. Kod dokazivanja postojanja diskriminacije postoji načelo podjele tereta dokazivanja između tužioca i tuženog tako što je obaveza tuženog da dokaže činjenice na osnovu kojih se može zaključiti da li je došlo do diskriminacije, odnosno do različitog tretmana. Shodno tome, u konkretnom slučaju apelant je bio u obavezi da uvjeri sud da je tuženi izvršio radnju zbog koje je protiv njega podnesena tužba i učini vjerovatnim da postupanje tuženog prije donošenja odluke nadležnog organa o njegovoj žalbi o prestanku radnog odnosa predstavlja akt direktne ili posredne diskriminacije, na koji način je došlo do povrede jednakog postupanja, a nakon toga teret dokazivanja je na tuženom koji mora dokazati da nije došlo do povrede načela jednakog postupanja.
18. Prema ocjeni revizionog suda, a na osnovu izvedenih dokaza, tuženi je dokazao da nije bilo različitog ili nepovoljnog tretmana apelanta nakon donošenja rješenja od 22. oktobra 2014. godine o prestanku radnog odnosa, te da je tuženi postupao po zakonu, a da, suprotno tome, apelant nije dokazao da je došlo do različitog tretmana, odnosno do diskriminacije. Prema ocjeni Vrhovnog suda, činjenica da je tuženi postupao u skladu s navedenim rješenjem dok ono nije postalo konačno nije dokaz da je tuženi, postupajući na taj način, povrijedio njegova prava koja apelant i dalje ostvaruje nakon podnošenja žalbe nadležnom organu.
19. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 Rs 166475 15 Rs od 15. jula 2019. godine stavljeno je van snage Rješenje o određivanju mjere osiguranja Općinskog suda od 9. novembra 2015. godine i određeno da predmetno rješenje o stavljanju van snage rješenja o određivanju mjere osiguranja proizvodi pravni učinak od dana donošenja presude Vrhovnog suda iz tačke 15. ove odluke. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu. U navodima apelacije se navodi da je tuženi donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, na koje je apelant izjavio žalbu o kojoj nije odlučeno, ali i pored činjenice što rješenje nije postalo konačno tuženi je apelantu zabranio da dolazi na posao, odnosno nije mu davao nikakve zadatke kada dođe na posao, te mu je uskratio plaću, naknadu za ishranu i sl. Apelant smatra da je odluka Vrhovnog suda proizvoljna i da zaključak tog suda ne proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke. Vrhovni sud, kako ističe apelant, samo iznosi tvrdnju da prema apelantu nije došlo do različitog tretmana, odnosno do diskriminacije, budući da taj sud prihvaća da tuženi nije apelanta diskriminirao na način da je apelantu onemogućio rad i uskratio mu sva prava, unatoč činjenici da rješenje o prestanku radnog odnosa nije postalo konačno. Apelant tvrdi da se našao u apsurdnoj situaciji koja za Vrhovni sud ne predstavlja različito postupanje na način da se apelant i dalje nalazi u radnom odnosu kod tuženog, da mu tuženi ne dodjeljuje radne zadatke, te da je apelant bez ikakvih prava. U apelaciji se dalje ističe da je apelant, s ciljem sudske zaštite svojih prava, bio u obavezi da podnese žalbu Policijskom odboru HNK, tako da sve do konačnosti osporenog rješenja to rješenje ne proizvodi pravno dejstvo (član 124. stav 6. Zakona o policijskim službenicima). Dakle, shodno članu 123. Zakona o policijskim službenicima HNK apelant ima pravo da nosi policijsku uniformu, značku, oružje. Za apelanta ostaje nejasno na osnovu čega je Vrhovni sud utvrdio da apelant ostvaruje prava iz radnog odnosa kada su gotovo sva prava koja proistječu iz radnog odnosa apelantu uskraćena. Još se ukazuje da apelant ne može trpjeti posljedice zbog toga što tuženi još uvijek nije uspostavio žalbeni organ (već duže od šest godina), a niti može trpjeti posljedice zbog nedonošenja propisa kojima bi se regulirala prava iz PIO za policijske službenike. Apelant ukazuje da predmet spora nije niti je mogao biti preispitivanje odluke o prestanku radnog odnosa, a time ni da li apelant zaista ispunjava uvjete za penzioniranje. Međutim, apelant ukazuje da iz evidencije nije vidljivo da posjeduje staž od 40 godina. Zatim ukazuje da je nakon donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa usvojen novi Zakon o PIO koji poseban staž tretira drugačije od ranijeg zakona, te apelantu po novom zakonu ne bi mogao biti uračunat poseban staž na osnovu kojeg bi mogao ostvariti pravo na penziju. Također ukazuje da nakon donošenja Zakona o PIO nije donesen propis koji regulira pitanja ostvarivanja prava na penziju policijskih službenika, te sve do donošenja tog propisa apelant ne može ostvariti pravo na penziju. Apelant ukazuje da Vrhovni sud prilikom odlučenja nije u uzeo u obzir preporuke Ombudsmana BiH u kojima se naglašava da policijski službenici ne mogu ostvariti zaštitu svojih prava jer ni nakon donesenih preporuka i nakon zaključaka Skupštine HNK Policijski odbor HNK nije formiran.
b) Odgovori na apelaciju
21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant svojim navodima pridaje značaj koji nemaju značaj u pogledu osnovanosti njegovih tvrdnji. Ne ulazeći u razloge opterećenosti apelanta brojem stranica odluke i njegovo silogističko izvođenje zaključaka o „logičkoj povezanosti između utvrđenih činjenica i odluke suda“ u pogledu apelantove tvrdnje „da u odluci Vrhovnog suda očito nedostaje zaključak suda koji se temelji na propisima BiH“ Vrhovni sud cijeni da su apelantovi navodi očito neosnovani.
22. Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da su presude tih sudova donesene uz pravilnu primjenu prava, na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Tuženi je u iscrpnom odgovoru, između ostalog, naveo da je apelant bio njegov zaposlenik do 31. oktobra 2014. godine i da je imao uplaćene doprinose za 40 godina radnog staža, tako da mu je radni odnos prestao po sili zakona, bez obzira na to što apelant nije podnio zahtjev Zavodu PIO za ostvarivanje prava na penziju. Tuženi je naveo da je tokom postupka sudu dostavio dokaze da su apelantu uplaćeni svi doprinosi na ime beneficiranog staža, uplata je izvršena 5. marta 2014. godine, a dokaz o uplati je dostavljen Zavodu PIO 8. maja 2014. godine. Tuženi je morao donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa jer bi u suprotnom došlo do kršenja Zakona o PIO i Zakona o policijskim službenicima. Dakle, apelant je, umjesto da podnese zahtjev Zavodu PIO za ostvarivanje prava na penziju, na koju je imao pravo, podnio žalbu protiv rješenja o prestanku radnog odnosa koja je očito neosnovana jer je žalbom neosnovano ukazao da mu nije uplaćen beneficirani radni staž, što nije tačno. Još je istaknuto da je apelant sve do 4. septembra 2019. godine dolazio na posao uz isplatu plaća i naknada. Navode iz odgovora tuženi je potkrijepio relevantnom dokumentacijom. V.Relevantni propisi
24. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ br. 59/09 i 16/06) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 2.
(Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.
(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga. Član 3.
(Oblici diskriminacije) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.
(2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u odnosu na osnove definirane u članu 2. stav (1) ovog zakona u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica.
Član 15. st. (1) i (3) (Teret dokazivanja) (1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.
(3) U slučajevima kada lice smatra da je snosilo posljedice diskriminacije zbog propuštanja razumnog prilagođavanja, teret dokazivanja leži na protivnoj strani.
25. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02 – odluka US, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12), koji je važio u relevantnom periodu, u bitnom dijelu glasi:
2. Starosna penzija Član 30.
Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža.
Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.
26. Zakon o policijskim službenicima HNK („Službene novine HNK“ br. 9/07, 9/12, 7/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima HNK („Službene novina HNK“ br. 9/07 i 9/12) koji je važio u relevantnom periodu. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 122. stav (1) tačka c) (1) Radni odnos policijskog službenika prestaje u sljedećim slučajevima:
c) kada navrši 65 godina života i zakonom propisani penzioni staž ili 40 godina penzionog staža;
27. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) koji je važio u relevantnom periodu Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
1. Način prestanka ugovora o radu Član 86. stav (1) tačka 3) Ugovor o radu prestaje:
3. kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja odnosno navrši 40 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore;
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 166475 18 Rev od 17. jula 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Iz dostavnice koju je Općinski sud dostavio na uvid proizlazi da je apelantov punomoćnik presudu Vrhovnog suda primio 17. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 18. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinom. Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
35. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo u skladu sa Zakonom o zabrani diskriminacije radi zaštite svojih prava zbog diskriminacije po osnovu rada, dakle, radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. Ustavni sud zatim ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
38. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda te izražava nezadovoljstvo tom odlukom kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na podlozi činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, i to da je apelant 22. oktobra 2014. godine ispunio uvjete za ostvarivanje prava na penziju zbog navršenih 40 godina radnog staža, da je rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno u skladu sa članom 30. Zakona o PIO, članom 122. Zakona o policijskim službenicima i članom 86. stav (1) tačka 3) ZOR-a, utvrdio da apelant shodno Zakonu o zabrani diskriminacije nije uvjerio sud da je tuženi izvršio radnju zbog koje je podnio tužbu. Vrhovni sud je naglasio da je na apelantu bio teret dokazivanja da postoje određene činjenice na kojima se može zasnivati pretpostavka o postojanju direktne ili indirektne diskriminacije. Nakon toga, teret dokazivanja se prebacuje na tuženog koji mora dokazati da nije došlo do povrede načela jednakog postupanja, a tuženi je ponuđenim dokazima uspio dokazati da prema apelantu nakon donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa nije bilo različitog ili nejednakog postupanja. Ustavni sud u datom obrazloženju Vrhovnog suda (vidi tač. 17. i 18. ove odluke) ne uočava proizvoljnost ni u jednom segmentu.
39. Ustavni sud podsjeća da se evropski standard u pogledu dokazivanja nejednakog postupanja ogleda u pristupu prema kojem lice, koje se poziva na diskriminaciju, mora učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, te učiniti vjerovatnim (dokazati opravdanu sumnju) da bi zbog nejednakog postupanja moglo doći do diskriminacije, pri čemu teret dokazivanja činjenice da do nejednakog postupanja nije došlo zbog diskriminacije leži na strani tuženog. Shodno navedenom, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog slučaja zanemario navedeno načelo.
40. U vezi s brojnim apelantovim prigovorima koje iznosi u apelaciji, a tiču se neodlučivanja o žalbi od strane drugostepenog organa (koji nije formiran), činjenice da rješenje o prestanku ugovora o radu nije postalo konačno, da mu nije omogućen rad kod tuženog i sl., Ustavni sud ne može dovesti u vezu s predmetnim tužbenim zahtjevom i činjenicama koje su tokom postupka rasvijetljene i o kojima tuženi u odgovoru na apelaciju govori (vidi tačku 23. ove odluke), posebno, da je apelantu uplaćen beneficirani radni staž prije nego što je rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno i da je apelant u momentu donošenja rješenja ispunjavao sve uvjete za penziju zbog navršenih 40 godina radnog staža. Štaviše, apelant je u okviru predmetnog parničnog postupka ishodio sudsku mjeru osiguranja na osnovu koje je vraćen na posao, uz ostvarivanje svih prava iz radnog odnosa. Pri tome, apelant tokom postupka nije dostavio relevantan dokaz da je podnio zahtjev nadležnom Fondu PIO za ostvarivanje prava na penziju i da je zahtjev, eventualno, odbijen. Stoga, navodi o izmjeni Zakona o PIO koji apelanta sprečavaju da ostvari pravo na penziju i slične tvrdnje u tom pravcu su bez relevantnog osnova.
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali prigovori
42. U odnosu na pravo na imovinu i na nediskriminaciju, apelant nije iznio posebne navode. Ustavni sud zapaža da je apelant navode koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje kvalificirao istovremeno i kao kršenje navedenih prava, a Ustavni sud je već zaključio da su ti navodi neosnovani, pri čemu apelant navode o diskriminaciji nije učinio vjerovatnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, imajući u vidu da je rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu doneseno u skladu s važećim propisima koji jasno propisuju da radni odnos prestaje po sili zakona kada zaposlenik navrši 40 godina penzijskog bez obzira na godine života, odbio apelantov tužbeni zahtjev, za što je dao argumentirano obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim, pri čemu prigovori koje apelant iznosi u apelaciji u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu dovesti do suprotnog zaključka.
44. Ustavni sud, također, smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije budući da apelant navode o kršenju prava na imovinu zasniva na istim navodima kao i pravo na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani, a diskriminaciju ponuđenom argumentacijom nije učinio vjerovatnom.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević