Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4949/19 (M.O.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Raskid ugovora
- Aktivna legitimacija
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o privrednim društvima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4949/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4949/19, rješavajući apelaciju M. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija M. O.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 096876 19 Rev od 20. augusta 2019. godine.
Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da M. O. isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija M. O. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 096876 19 Rev od 20. augusta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 096876 18 Pž 4 od 9. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 096876 18 Ps 4 od 13. jula 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 096876 19 Rev od 20. augusta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 096876 18 Pž 4 od 9. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 096876 18 Ps 4 od 13. jula 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Stambene zadruge radnika UPI Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. januara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 14. januara do 19. januara 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Osnovnog suda u Sarajevu od 23. februara 1990. godine u sudski registar je upisano osnivanje preduzeća „Interconsult“ privatno preduzeće za inženjering i transfer znanja d.o. Sarajevo, te da su osnivači navedenog društva S. K., M. G., M. R. i apelant.
6. Rješenjem Višeg suda u Sarajevu od 23. maja 1996. godine je, između ostalog, upisano istupanje osnivača i promjena naziva preduzeća na način da je preduzeće preimenovano u „INTERCONSULT” društvo jednog lica za inžinjering i transfer znanja Sarajevo, sa apelantom kao jedinim osnivačem.
7. Rješenjem Općinskog suda od 28. oktobra 2011. godine, donesenom u postupku prestanka rada subjekta „Interconsult“ pokrenutom po službenoj dužnosti zbog neusklađivanja s odredbom člana 382. Zakona o privrednim društvima, utvrđen je prestanak rada navedenog privrednog društva, te su obaviješteni povjerioci da sudu mogu podnijeti zahtjev za pokretanje postupka likvidacije navedenog društva.
8. Rješenjem Općinskog suda od 21. februara 2013. godine određeno je da se privredno društvo „Interconsult“ briše iz sudskog registra, uz obrazloženje da je od dana objavljivanja rješenja o prestanku rada društva u Službenim novinama Federacije BiH prošlo 60 dana, a nije podnesen zahtjev povjerilaca za pokretanje likvidacionog postupka u smislu člana 385. Zakona o privrednim društvima, i da ne postoji pravni interes povjerilaca za pokretanje postupka, imajući u vidu činjenicu da je navedeno privredno društvo prestalo biti aktivno, odnosno da ne posluje. Tok postupka
9. Privredno društvo „Interconsult“ podnijelo je 17. decembra 1999. godine tužbu protiv tužene kojom je navedeno privredno društvo tražilo da sud obaveže tuženu da ispuni obavezu iz ugovora od 4. septembra 1991. godine.
10. Podneskom od 23. maja 2008. godine tužba je uređena tako što je kao tužilac u predmetnom postupku označen apelant kao pravni sljednik privrednog društva „Interconsult“.
11. Rješenjem od 30. decembra 2009. godine odbačen je kao nedopušten tužiočev zahtjev za preinačenje tužbe.
12. Rješenjem Općinskog suda od 22. februara 2012. godine predmetni postupak je prekinut zbog nastupanja pravnih posljedica prestanka postojanja pravnog lica „Interconsult“.
13. Podneskom od 11. septembra 2013. godine apelant je predložio da se predmetni postupak nastavi, uz napomenu da je apelant pravni sljednik privrednog društva „Interconsult“.
14. Podneskom od 26. marta 2014. godine apelant je označen kao tužilac u predmetnom postupku.
15. Rješenjem Općinskog suda od 19. maja 2014. godine određeno je da se predmetni postupak nastavlja, utvrđeno je da rješenje od 30. decembra 2009. godine ostaje na snazi, odbačena je apelantova tužba kao nedopuštena, te je apelant obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka.
16. Rješenjem Kantonalnog suda od 8. decembra 2014. godine ukinuto je prvostepeno rješenje i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
17. Rješenjem Općinskog suda od 19. januara 2016. godine odbačena je apelantova tužba kao nezakonita.
18. Rješenjem Kantonalnog suda od 14. juna 2017. godine ukinuto je prvostepeno rješenje i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
Osporene odluke
19. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 096876 18 Ps 4 od 13. jula 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da izvrši obaveze iz ugovora od 4. septembra 1991. godine tako što će apelantu predati u posjed i slobodno raspolaganje stambeni objekt površine cca 140 m na području Općine Centar Sarajevo, po sistemu „ključ u ruke“, da sa apelantom zaključi aneks navedenog ugovora kojim će mu omogućiti upis prava vlasništva na takvom stanu u zemljišnim knjigama, u roku od 30 dana, te da, ukoliko tužena ne izvrši obavezu iz prethodnog stava u navedenom roku, sud obaveže tuženu da apelantu isplati iznos od 156.331,80 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te je apelant obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.
20. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka apelant označen kao pravni sljednik i osnivač ranije označenog tužioca pravnog lica ,,Interconsult“ DJL Sarajevo, kao pravnog sljednika ,,Interconsult“ privatno preduzeće za inžinjering i transfere znanja d.o. Sarajevo. Dalje je utvrđeno da je ,,Interconsult“ kao zadrugar 4. septembra 1991. godine zaključio s tuženom Ugovor o međusobnim pravima i obavezama u vezi s finansiranjem izgradnje ili kupovine stana – porodične kuće – poslovnog prostora i garaže, te da je predmetni ugovor kao direktor ,,Interconsulta“ potpisao apelant. S obzirom na to da osnivači privrednog društva nisu aktivno legitimirani u sporu pokrenutom na osnovu ugovora koje je zaključilo pravno lice, kao i da nad imovinom „Interconsulta“ nije vođen likvidacioni postupak, iz čega proizlazi da navedeno društvo nije imalo pravnog sljednika, Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da je pravni sljednik navedenog društva, čije je svojstvo pravnog lica prestalo brisanjem iz sudskog registra. Slijedom navedenog je usvojio prigovor nedostatka aktivne legitimacije na apelantovoj strani, te je odbio tužbeni zahtjev primjenom odredbi člana 123. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
21. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 096876 18 Pž 4 od 9. januara 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
22. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da predmetni ugovor ne predstavlja ugovor u korist trećeg lica uprkos činjenici da je u njemu uz „Interconsult“ PP navedeno „za M. O.“ s obzirom na to da je ugovarač bilo navedeno privredno društvo kao zadrugar, u čiju je korist predmetni ugovor i zaključen. U vezi s tim je istakao da u prilog navedenom zaključku ide i činjenica da je predmetnu tužbu prvobitno podnijelo privredno društvo „Interconsult“, te da je tužbenim zahtjevom traženo da se predmetna nekretnina preda u posjed i vlasništvo tom društvu, a ne apelantu, na šta bi apelant bio ovlašten da je ugovoreno pravo u njegovu korist u smislu odredbe člana 149. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su apelantovi žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni odredbe člana 148. ZOO neosnovani. Dalje je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da u konkretnom slučaju nije postojala svrha za provođenjem likvidacionog postupka jer apelant svoju aktivnu legitimaciju crpi iz prava sljedništva nakon brisanja privrednog društva „Interconsult“ iz sudskog registra. U vezi s tim Kantonalni sud je istakao da se likvidacija ne provodi samo radi namirenja povjerilaca iako je to prema definiciji člana 2. Zakona o likvidacionom postupku njegova prvenstvena svrha, već i radi namirenja članova društva iz preostale imovine, srazmjerno učešću, te da bi apelant imao pravo da kao osnivač preuzme ranije započeti postupak da je proveden likvidacioni postupak. Pri tome je istakao da predmetni postupak započeo u vrijeme kada je na snazi bio Zakon o preduzećima, na osnovu kojeg zakona je „Interconsult“ bio upisan u sudski registar i da je navedeno društvo brisano iz sudskog registra radi neusklađivanja s odredbama Zakona o privrednim društvima. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da njegovo pravno sljedništvo proizlazi iz odredbi Zakona o preduzećima i da mu daje aktivnu legitimaciju u predmetnoj pravnoj stvari s obzirom na to da je navedeni zakon prestao važiti. U konačnici je naveo da je cijenio i ostale žalbene navode, ali da ih nije posebno obrazlagao budući da nisu od značaja za donošenje drugačije odluke u predmetnoj pravnoj stvari.
23. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 096876 19 Rev od 20. augusta 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.
24. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te je ocijenio neosnovanim apelantov revizioni navod da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da apelant nije pravni sljednik PP ,,Interconsult“ Sarajevo. U vezi s tim je istakao da je predmetno privredno društvo brisano iz sudskog registra na osnovu odluke suda i da privredno društvo koje je brisano iz sudskog registra nema pravnog sljednika, te da osnivač privrednog društva koje je prestalo postojati i koje je brisano iz sudskog registra nema položaj pravnog sljednika tog društva. Pri tome je naglasio da bi tek odluka suda donesena u postupku likvidacije (koji nije proveden) mogla za apelanta, kao osnivača brisanog pravnog lica, predstavljati pravni osnov za prenos predmetnog potraživanja, odnosno osnov za postojanje apelantove materijalno-pravne legitimacije u predmetnoj pravnoj stvari. Dalje je istakao da nižestepeni sudovi, suprotno apelantovom stavu, nisu pogrešno primijenili odredbe čl. 148. stav 3. i 149. stav 1. ZOO kada su zaključili da ne postoji obaveza tužene prema apelantu na osnovu predmetnog ugovora. Ukazao je da je odredbama ZOO propisano da se ugovorom može ustanoviti pravo u korist trećeg lica (član 148. stav 2), te da kada neko ugovori u svoje ime potraživanje u korist trećeg, treći stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla (član 149. stav 1). U vezi s tim je istakao da iz sadržaja odredbi predmetnog ugovora proizlazi da su ugovorne strane zadrugari PP ,,Interconsult“ i tužena, da je ugovor potpisao apelant kao ovlašteno lice PP ,,Interconsult“, te da je u zaglavlju ugovora uz ,,Interconsult“ PP navedeno „za M. O.“. Također je istakao da je odredbom člana 6. predmetnog ugovora izričito ugovoreno da će se primopredaja objekta izvršiti po namirenju cijene stana, čime zadrugar stječe pravo uknjižbe prava vlasništva kod nadležnog organa. Stoga, zaključio je Vrhovni sud, ne proizlazi da je ugovoreno pravo u korist apelanta na predaju u posjed i uknjižbu prava vlasništva predmetne stambeno-poslovne zgrade. Naglasio je da navedeni zaključak proizlazi i iz okolnosti da je predmetnu tužbu sa zahtjevom da mu se predmetna nekretnina preda u posjed i vlasništvo podnio ,,Interconsult“ PP, dok je apelant tek brisanjem pravnog lica postavio ovakav tužbeni zahtjev, smatrajući da je ugovoreno pravo u njegovu korist na osnovu odredbi člana 149. stav 2. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da je kako bi se radilo o ugovoru u korist trećeg i da bi se pravni učinci ugovora neposredno odnosili na treće lice koje je korisnik iz tog ugovora, i to s takvim pravnim učinkom da treće lice može zahtijevati samostalno i direktno ispunjenje činidbe, takva obaveza morala jasno proizlaziti iz predmetnog ugovora. Međutim, istakao je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju je ugovoreno da pravo na predaju u posjed i uknjižbu prava vlasništva stječe ugovarač – zadrugar, odnosno ,,Interconsult“ PP, na koji način je ispunjena svrha ugovora o izgradnji i kupovini stambeno-poslovnog objekta, a to je stjecanje prava raspolaganja i vlasništva, a kako je to propisano odredbom člana 454. stav 1. ZOO. Pri tome je naglasio da apelant neosnovano pokušava odredbi u zaglavlju ugovora pored „Interconsult“ PP „za M. O.“ dati pravni značaj ugovora u korist trećeg lica. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev zbog nedostatka materijalno-pravne legitimacije na apelantovoj strani. Dalje je ukazao da je odredbom člana 386. stav l. ZPP propisano da je stranka koja izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove postupka (načelo causae), odnosno da, suprotno stavu revizije, sve troškove procesnih radnji suda konačno podmiruje stranka koja je izgubila parnicu. U konačnici je istakao da ostali revizioni navodi nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari u smislu odredbe člana 231. u vezi sa članom 253. ZPP, te da ih iz tog razloga nije posebno obrazlagao.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da Kantonalni i Vrhovni sud nisu dali jasno obrazloženje za odbijanje žalbenih, odnosno revizionih navoda, uslijed čega apelant ne zna na osnovu koje zakonske odredbe su izjavljeni pravni lijekovi odbijeni, te da su proizvoljno primijenili odredbe čl. 148. i 149. ZOO. Navodi da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da predmetni ugovor ne predstavlja ugovor u korist trećeg lica, te da za takav zaključak nije dao valjano obrazloženje. Dalje navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o likvidacionom postupku i Zakona o privrednim društvima. Apelant navodi da je nejasno obrazloženje redovnih sudova da apelant nije pravni sljednik ,,Interconsulta“ PP, koje privredno društvo je brisano iz sudskog registra zbog neusklađivanja statusa sa zakonom, jer nad navedenim društvom nije provedena likvidacija. Navodi da je odredbom člana 4. Zakona o likvidaciji, između ostalog, propisano da će se likvidacioni postupak provesti onda kada se prema Zakonu o privrednim društvima mora provesti, dok je Zakonom o privrednim društvima propisano da će registarski sud pokrenuti postupak likvidacije preduzeća samo na zahtjev povjerilaca ukoliko je zahtjev podnesen u pismenom obliku najkasnije u roku od 60 dana od dana objavljivanja odluke o prestanku preduzeća (član 385). Navodi da u konkretnom slučaju nije bilo povjerilaca koji bi predložili pokretanje likvidacionog postupka, što proizlazi iz obrazloženja rješenja Općinskog suda od 21. februara 2013. godine, te da apelant nije povjerilac privrednog društva ,,Interconsult“ i da stoga nije mogao podnijeti navedeni zahtjev. Navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je u postupku utvrđeno da je tuženoj isplatio iznos od 156.331,80 KM na ime realizacije predmetnog ugovora, za koji novčani iznos se tužena neosnovano obogatila, te da osporene odluke ne uspostavljaju pravičnu ravnotežu jer pogoduju samo tuženoj. Apelant, dalje, navodi da je odluka o troškovima postupka donesena proizvoljnom primjenom odredbi ZPP na način da je apelant obavezan da nadoknadi troškove postupka koje je prouzrokovao sud (kao primjer navodi rješenje od 19. januara 2016. godine kojim je tužba „odbačena kao nezakonita“ iako takva mogućnost nije predviđena odredbama ZPP). Navodi da su sudovi prekršili i njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer je predmetna tužba podnesena 1999. godine, a konačna odluka donesena 2019. godine, nakon 20 godina, iako se radi o sporu koji se po činjeničnom suspstratu i obimu dokaznog postupka ne može smatrati kompliciranim u tolikoj mjeri da ga treba rješavati 20 godina, a čijoj dužini apelant ničim nije doprinio. Predložio je da mu Ustavni sud odredi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.
b)Odgovori na apelaciju
26. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena uz pravilnu primjenu domaćeg materijalnog i procesnog prava, te da primjena prava u konkretnom slučaju nije bila proizvoljna. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
27. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri pravnim stavovima i razlozima navedenim u obrazloženju osporene odluke. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
28. Općinski sud je naveo da primjena prava u konkretnom slučaju nije bila proizvoljna i da je sud u obrazloženju dao razloge za svoju odluku, te da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva.
29. Tužena je navela da je društvo „Interconsult“ brisano iz sudskog registra bez provođenja likvidacionog postupka i da apelant nije pravni sljednik tog privrednog društva. Navela je da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da vrijednost novca koji je uplaćen tuženoj na ime kupoprodajne cijene, shodno načelu monetarnog nominalizma, iznosi 0,82 KM, te da stoga nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 123.
(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Dejstva ugovora među ugovaračima i njihovim pravnim sledbenicima Član 148.
(1) Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.
(2) Ugovor ima dejstvo i za univerzalne pravne sledbenike ugovornih strana, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili što drugo proizlazi iz prirode samog ugovora.
(3) Ugovorom se može ustanoviti pravo u korist trećeg lica.
II - UGOVOR U KORIST TREĆEG LICA
Neposredno pravo trećeg Član 149.
(1) Kad neko ugovori u svoje ime potraživanje u korist trećeg, treći stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku, ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizilazi iz okolnosti posla.
(2) Ugovarač ima pravo zahtevati da dužnik izvrši prema trećem ono što je ugovoreno u korist tog trećeg lica.
32. Zakon o likvidacionom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Svrha likvidacionog postupka Likvidacioni postupak provodi se nad pravnim licima. On služi potpunom namirenju svih povjerilaca pravnog lica unovčenjem njegove imovine. Ukoliko nakon toga preostanu još neke imovinske vrijednosti, članovi pravnog lica namiruju se iz preostale imovine srazmjerno svom učešću.
Član 4.
Razlozi za likvidaciju i pokretanje postupka (1) Likvidacioni postupak provodi se u sljedećim slučajevima:
1. Kada je pravnom licu rješenjem nadležnog državnog organa izrečena mjera trajne zabrane daljnjeg obavljanja djelatnosti pravnog lica. U ovom slučaju zastupnik nadležnog organa podnosi prijedlog za otvaranje likvidacionog postupka pred nadležnim sudom;
2. Kada je pravosnažnim rješenjem suda utvrđena ništavost upisa u sudski registar ili ništavost osnivanja pravnog lica. U ovom slučaju sud koji je utvrdio ništavost prosljeđuje rješenje nadležnom likvidacionom sudu koji, po službenoj dužnosti, pokreće likvidacioni postupak;
3. U slučajevima u kojima se, prema Zakonu o privrednim društvima, mora provesti likvidacioni postupak. U ovom slučaju osnivač ovlašten za zastupanje ili organ ovlašten za zastupanje društva obavezan je podnijeti prijedlog za pokretanje likvidacionog postupka. Pri tome svaki pojedini osnivač za zastupanje ili svaki pojedini član organa ovlaštenog za zastupanje može podnijeti taj prijedlog. Osnivač ovlašten za zastupanje lica koja postupaju za organ ovlašten za zastupanje odgovaraju lično za svaku štetu koja trećim licima nastane zbog zakašnjelog podnošenja prijedloga;
(2) Odluka o provođenju likvidacionog postupka objavljuje se na oglasnoj tabli suda i u "Službenim novinama Federacije BiH".
33. Zakon o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 – ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 – ispravka, 7/09 – ispravka, 63/10 i 75/13) u relevantnom dijelu glasi:
5. Prestanak društva Član 70.
Društvo prestaje gubitkom svojstva pravnog lica.
Društvo prestaje na dan upisa prestanka u registar društava.
Ukoliko ovim zakonom nije drugačije određeno, po prestanku društva provodi se likvidacija.
Član 71.
Društvo prestaje u slučaju:
1) isteka perioda za koji je osnovano;
2) spajanja, pripajanja i podjele;
3) okončanjem stečajnog postupka ili odbijanjem zahtjeva za otvaranje stečajnog postupka uslijed nedostatka imovine;
4) prestankom na osnovu odluke suda;
5) odlukom skupštine društva.
Član 72.
Društvo može prestati odlukom suda donesenom na osnovu zahtjeva nadležnih organa ili lica koje dokaže pravni interes, kada:
1) najviši organ utvrđen osnivačkim aktom ili statutom ne sastaje se i ne vrši svoja ovlaštenja ili nije vršen izbor organa čiji prethodni mandat je istekao, duže od dvije godine;
2) duže od dvije godine Društvo ne ostvaruje prihode;
3) je društvu oduzeto odobrenje za obavljanje djelatnosti;
4) više ne postoje zakonom utvrđeni uslovi za dalje postojanje društva u obliku u kojem je upisano u registar društava.
Prije donošenja odluke o prestanku društva, sud može odrediti rok za otklanjanje uzroka zbog kojih je donošenje odluke predloženo.
Član 73.
Ukoliko ukupna imovina po prestanku društva nije prešla na pravnog sljednika, provodi se likvidacija u skladu s posebnim zakonom, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Član 368.
Kada društvo s ograničenom odgovornošću prestane na osnovu odluke skupštine ili odluke suda, pokreće se postupak likvidacije.
U slučaju prestanka društva na osnovu odluke skupštine, likvidaciju provodi uprava društva, a u slučaju prestanka na osnovu odluke suda, likvidatora imenuje sud.
Likvidatora društva s ograničenom odgovornošću s jednim članom imenuje sud.
Član 385.
Registarski sud će po službenoj dužnosti donijeti i objaviti u “Službenim novinama Federacije BiH” odluku o prestanku preduzeća koje u roku iz čl. 382. i 383. ovog zakona ne podnese prijavu za upis u „registar društava“ usklađivanja statusa sa odredbama ovog zakona.
Na zahtjev povjerilaca, podnesen u pismenom obliku najkasnije 60 dana od dana objavljivanja odluke iz stava 1. ovog člana, registarski sud će pokrenuti postupak likvidacije preduzeća u skladu s odredbama ovog zakona.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 096876 19 Rev od 20. augusta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
41. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na raskid ugovora, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U odnosu na osporene odluke
42. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda ne zadovoljava standard prava na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te da li obrazloženje drugostepene presude zadovoljava standard prava na obrazloženu sudsku odluku.
44. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom parničnom postupku, potvrdio stav nižestepenih sudova da apelant nema aktivnu legitimaciju da od tužene zahtijeva ispunjenje predmetnog potraživanja privrednog društva „Interconsult“. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da apelant, kao osnivač navedenog privrednog društva koje je prestalo postojati i koje je brisano iz sudskog registra, nema položaj pravnog sljednika tog društva ukoliko to nije utvrđeno sudskom odlukom donesenom u postupku likvidacije, te da bi tek odluka suda donesena u postupku likvidacije (koji nije proveden) predstavljala pravni osnov za prenos predmetnog potraživanja na apelanta, odnosno pravni osnov za apelantovu aktivnu legitimaciju u predmetnom postupku. S obzirom na to da apelant, koji je kao osnivač na to nesporno bio ovlašten, nije pokrenuo postupak likvidacije privrednog društva „Interconsult“ s ciljem utvrđivanja titulara predmetnog potraživanja nakon prestanka tog privrednog društva u smislu odredbe člana 2. Zakona o likvidaciji, niti se pozvao na odredbu pozitivnog prava iz koje bi, bez postojanja odluke donesene u postupku likvidacije, proizlazilo njegovo sljedništvo iza predmetnog privrednog društva, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da apelant nije pravni sljednik tog privrednog društva. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud ukazao da apelantova aktivna legitimacija u predmetnom postupku nema osnov ni u predmetnom ugovoru jer se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru u korist trećeg lica u smislu odredbe člana 148. stav 2. ZOO s obzirom na to da iz sadržine predmetnog ugovora ne proizlazi da apelant, kao treće lice, može zahtijevati samostalno i direktno ispunjenje ugovorene činidbe u smislu odredbi člana 149. ZOO, već je ugovoreno da pravo na predaju u posjed i uknjižbu prava vlasništva stječe privredno društvo „Interconsult“. Dovodeći navedene odredbe ZOO u vezu s odlučenjem Vrhovnog suda i obrazloženjem koje je u vezi s tim dao, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, niti da obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda ne zadovoljava standard obrazložene sudske odluke.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
46. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
47. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 23. maja 2008. godine, kao dana kada je apelant podneskom označen kao tužilac u predmetnom postupku, do 20. augusta 2019. godine, kada je Vrhovni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi 11 godina i tri mjeseca.
Analiza dužine trajanja postupka
48. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku pokrenutom radi ispunjenja ugovorne obaveze, odnosno alternativno isplate novčanog iznosa. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom sudskom postupku.
49. S obzirom na to da je u predmetnom parničnom postupku prvenstveno bilo sporno pitanje apelantove aktivne legitimacije, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka, nakon što je apelant označen kao tužilac, od 11 godina i tri mjeseca, kojoj je u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Općinskog suda, u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji a priori suprotna načelu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4810/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 38, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud u činjenicama konkretnog predmeta ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti su redovni sudovi na njih ukazali. S druge strane, analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud ne nalazi da je svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.
50. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
51. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
52. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
53. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
54. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je predmetni postupak, nakon što je apelant označen kao tužilac, trajao 11 godina i tri mjeseca, za koju dužinu trajanja redovni sudovi nisu dali razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.
56. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, niti do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za zaključak da apelant nije aktivno legitimiran da zahtijeva ispunjenje potraživanja privrednog društva, čiji je bio isključivi osnivač, jer u konkretnom slučaju nije proveden postupak likvidacije tog privrednog društva, u kojem postupku bi se utvrdio titular predmetnog potraživanja, niti apelantova aktivna legitimacija svoj osnov ima u predmetnom ugovoru s obzirom na to da iz sadržine ugovora ne proizlazi ovlaštenje apelanta kao trećeg lica da samostalno i neposredno zahtijeva njegovo ispunjenje od tužene.
57. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević