Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4162/20 (A. I.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4162/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP 4162/20, rješavajući zahtjev Admira Ibreljića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Admira Ibreljića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Admir Ibreljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Tarik Čingić advokat iz Sarajeva, podnio je 18. novembra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 600096 20 Kž 2 od 10. septembra 2020. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 13. marta 2020. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud odredi privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje kazne zatvora po pravosnažnoj presudi, do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 600096 16 K 2 od 13. marta 2020. godine, apelant je oglašen krivim da je u vrijeme i na način kako je opisano u činjeničnom dijelu izreke presude, počinio krivično djelo Prevare iz člana 294. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 600096 20 Kž 2 od 10. septembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantove odbrane i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude je navedeno da se ključni žalbeni prigovor, pored ostalih na koje je žalbom ukazano, odnosi na povredu pravila zabrane reformatio in peius. Kantonalni sud je preispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti te ocijenio da je žalba neosnovana a u nastavku obrazloženja je naveo razloge za takav stav. Razmatrajući prigovor zabrane reformatio in peius Kantonalni sud je podsjetio na sadržaj apelantove žalbe i opisao hronologiju postupanja po optužnici protiv apelanta istakavši da je ponovljeni krivični postupak iniciran samo žalbom apelanta zbog čega je sud bio u obavezi da primijeni pravilo zabrane reformatio in peius koje je definisano odredbom člana 322. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) i glasi: „ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu“. Vodeći se citiranom zakonskom odredbom, kako je dalje navedeno, u toku prvostepenog postupka je data analiza sadržaja izmijenjene optužnice i izražen stav odbrane da je u konkretnom slučaju optužnica izmijenjena na štetu apelanta. S druge strane, za prvostepeni sud nije bilo sporno, kako je u presudi obrazloženo, da odredba člana 322. ZKP FBiH ograničava i limitira tužioca da se izmjena optužnice ne može izvršiti na štetu optuženog. Međutim, stav prvostepenog suda je da se radi o identičnim činjeničnim događajima i da u konkretnom slučaju nije dodana nova kriminalna količina koja ranije nije postojala u odnosu na prvobitno potvrđenu optužnice. Prema mišljenju Kantonalnog suda, navedeni prigovor je neosnovan jer apelantu nije stavljena na teret veća kriminalna količina u odnosu na prvu optužnicu, što očigledno proizilazi iz činjeničnog opisa prve i izmijenjene optužnice. Stoga je Kantonalni sud, nakon ocjene ovog i ostalih prigovora žalbe, zaključio da su neosnovani zbog čega je prvostepena presuda potvrđena.
4. Apelant je u apelaciji istakao da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e),
f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. U opširnoj apelaciji se između ostalog ukazuje na nedostatke optužnice, kršenje principa zabrane reformatio in peius, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da je po pravosnažnosti presude Općinskog suda zaprimio Uputni akt i poziv kojim se obavještava da se javi na izdržavanje kazne, što bi za posljedicu imalo gubitak egzistencije. Apelant je, smatrajući da bi mu izvršenjem kazne zatvora bila narušena osnovna ljudska prava o kojima je opširno navedeno u apelaciji, zatražio da Ustavni sud obustavi izvršenje kazne zatvora po pravosnažnoj presudi do okončanja postupka o apelaciji.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Ustavni sud prije svega naglašava da razlozi koje je apelant istakao u prilog donošenja privremene mjere, koji se isključivo tiču kršenja ljudskih prava u vezi s meritumom predmeta, ne mogu sami po sebi biti dovoljni za donošenje privremene mjere. Dakle, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava u okviru postupka koji se apelacijom osporava. Navedeno stoga što je Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru ne prejudicirajući ishod postupka o apelaciji, te u tom pravcu ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud dalje podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, prije svega, podsjeća da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službeni novine FBiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS), kao i postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koju je imao na raspolaganju prema odredbama ZIKS-a, pa proizlazi da apelant smatra da navodi o kršenju prava na koje je u apelaciji ukazao, a koji se tiču merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost djelovanja Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema ZIKS-u, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan, budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda
9. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević