Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3339/19 (Goran Pranjić M. Lukić)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Nasljedstvo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Ostavinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o vanparničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopunama Zakona o vanparničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopuni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vanparničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3339/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3339/19, rješavajući apelaciju Gorana Pranjića M. Lukića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Gorana Pranjića M. Lukića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 O 005764 18 Gž od 15. studenog 2018. godine.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona, u skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Goranu Pranjiću M. Lukiću u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Gorana Pranjića M.
Lukića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 O 005764 18 Gž od 15. studenog 2018. godine i Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 O 005764 06 O od 10. travnja 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Goran Pranjić M. Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Karlsruha, Savezna Republika Njemačka, podnio je 20. kolovoza 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 O 005764 18 Gž od 15. studenog 2018. godine. Iz apelacijskih navoda, također, proizlazi da apelant osporava i Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 O 005764 06 O od 10. travnja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, u razdoblju od 12. do 20. studenog 2020. godine je od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od I. (A.) M., D. (A.) M., N. (A.) M., M. (A.) M., Z. L., M. G., S. (A.) M., D. A., I. M., N. A., R. C. i L. D. (u daljnjem tekstu: nasljednici) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. S obzirom na to da nasljednicima I. M., N. A., R. C. i L. D. nije bilo moguće dostaviti apelacije na odgovor putem pošte, u skladu sa člankom 75. Pravila Ustavnog suda, dostava je izvršena 28. siječnja 2021. godine putem oglasne ploče Ustavnog suda.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. studenog 2020. godine, a Općinski sud 1. prosinca 2020. godine. Nasljednici u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju, s tim da su dopisi Ustavnog suda kojim je tražen odgovor na apelaciju od nasljednika N. (A.) M. i D. A. vraćeni s naznakom „umro“, odnosno „umrla“.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je kao punomoćnik J. P. (u daljnjem tekstu: apelantova majka ili majka) 27. veljače 2006. godine podnio prijedlog Općinskom sudu za pokretanje ostavinskog postupka iza umrlog I. M. P. (u daljnjem tekstu: ostavitelj).
6. Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda broj 07 58 O 005764 06 O od 10. travnja 2018. godine utvrđeno je koje nekretnine čine zaostavštinu iza umrlog ostavitelja, kao i tko su njegovi nasljednici (sve bliže opisano u izreci navedenog rješenja).
7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istaknuo, između ostalog, da je podneskom od 24. listopada 2006. godine apelant, kao punomoćnik svoje majke, obavijestio sud da je ostavitelj zaveden u zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: zk.) pod imenom i prezimenom I. (M.) M., te da se on pojavljuje kao suvlasnik određenih nekretnina (bliže preciziranih u obrazloženju rješenja, u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Dalje je istaknuo da je dopisom od ZK ureda zatražio službene podatke o prednjim apelantovim navodima, a ZK ured je 2. studenog 2006. godine dostavio tražene podatke. Naime, iz dostavljenih zk. izvadaka proizlazi da je I. (M.) M. suvlasnik s dijelom ¼ na spornim nekretninama. Potom je istaknuo da je od apelanta dopisom zatražio da dostavi izvadak iz matične knjige umrlih za ostavitelja ili neki drugi dokaz kako bi se utvrdilo da se radi o istoj osobi navedenoj u smrtovnici i u spomenutim zk. izvacima. U svezi s tim je ukazao da je 9. srpnja 2007. godine apelant dostavio izvadak iz Matične knjige umrlih za ostavitelja, iz kojeg je vidljivo da je ostavitelj sin M. R. (majka), a u rubrici očevo ime je izostavljeno, odnosno precrtano.
8. Općinski sud je ukazao da je 10. svibnja 2017. godine po službenoj dužnosti od Matičnog ureda Grada Mostara zatražio izvadak iz Matične knjige rođenih ostavitelja radi osobnih podataka o njemu, a Odjel za organizaciju, pravne poslove, opću upravu, civilnu zaštitu i vatrogastvo – Služba za opću upravu i gradska područja je sudu dostavio izvadak iz Matične knjige rođenih za ostavitelja, iz kojeg je vidljivo tko mu je majka, a u rubrici podaci o ocu stoji samo prezime od oca i glasi M. P., bez navođenja njegovog imena. Potom je ukazao da apelant (kao punomoćnik svoje majke) nije ponudio relevantne dokaze iz kojih proizlazi da identitet ostavitelja u potpunosti odgovara identitetu I. (M.) M., te da podudarnost dva navedena identiteta sud nije sa sigurnošću utvrdio tijekom ostavinskog postupka uvidom u izvatke iz matičnih knjiga umrlih odnosno rođenih za ostavitelja. U svezi s tim je ukazao što je propisano odredbom članka 2. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80; u daljnjem tekstu: Zakon o nasljeđivanju), te je istaknuo da se prema navedenoj zakonskoj odredbi pod predmetom nasljeđivanja podrazumijeva zaostavština, ostavina umrle osobe, sa svim pravima i obvezama koji su pripadali ostavitelju, dakle cjelokupna aktiva i pasiva umrle osobe. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istaknuo da smatra da ostavitelj nije ista osoba čiji bi podaci odgovarali osobi I. (M.) M., na temelju čega je izostavio odlučivanje o spornim nekretninama. Dalje je istaknuo što je propisano odredbama čl. 133., 151. i 156. Zakona o nasljeđivanju, te je istaknuo da je na temelju naprijed navedenog, primjenom odredbi čl. 2., 13., 225. stavak 2. i 226. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju, te članka 132. Zakona o izvanparničnom postupku odlučio kao u izreci rješenja.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 O 005764 18 Gž od 15. studenog 2018. godine odbijena je apelantova žalba.
10. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ukazao, između ostalog, da iz stanja spisa proizlazi da je apelantova majka umrla 1. studenog 2014. godine, a da je prethodno (31. kolovoza 2006. godine) izdala punomoć apelantu kao sinu za poduzimanje svih radnji u konkretnom postupku. U svezi s tim je istaknuo da je razmatrao apelantovu žalbu u smislu članka 311. stavak 2. ZPP, cijeneći da se radi o poduzetoj radnji koja ne trpi odlaganje. Također je ukazao da je odredbom članka 167. Zakona o nasljeđivanju propisano da se u smislu tog zakona strankom smatraju nasljednici, legatari, kao i druge osobe koje ostvaruju neko pravo iz ostavštine. Naime, tim člankom je određen pojam stranke kao osobe koja pripada užem krugu sudionika u postupku, tako da nasljednicima kao univerzalnim sukcesorima ostavitelja, u konkretnom slučaju apelantove majke, pripada pravo na ulaganje pravnih lijekova.
11. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije bio nadležan za raspravljanje u konkretnom postupku jer se nekretnine ostavitelja koje čine zaostavštinu nalaze na području prvostupanjskog suda (članak 169. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju i članak 97. Zakona o izvanparničnom postupku). Dalje je naveo da je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju pravilno utvrdio zakonske nasljednike iza ostavitelja, kao i da ostavitelj nije sačinio testament, niti je na drugi način raspolagao imovinom za slučaj smrti. Potom je ukazao da je odredbom članka 269. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o nasljeđivanju FBiH) propisano da će se prava stranaka u svezi s nasljeđivanjem cijeniti po zakonu koji se primjenjivao u momentu otvaranja nasljeđa. Naime, smrću osobe otvara se njezino nasljeđe, a isti pravni učinak ima i proglašenje osobe umrlom (članak 126. Zakona o nasljeđivanju), pa kako je ostavitelj proglašen umrlim 2. siječnja 1983. godine, to se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o nasljeđivanju.
12. Kantonalni sud je ukazao da se u predmetnom ostavinskom postupku radi davanja nasljedničke izjave, na poziv prvostupanjskog suda, odazvala apelantova majka posredstvom apelanta (kao svog punomoćnika), te je na zapisnik suda 27. rujna 2006. godine izjavila da se prihvaća svog nasljednog dijela. U svezi s tim je ukazao da nema smetnji da se apelantova majka proglasi nasljednikom iza ostavitelja, bez obzira na to što je nakon davanja nasljedničke izjave preminula, jer se prema odredbi članka 139. Zakona o nasljeđivanju izjava o odricanju od nasljeđa ili o primanju nasljeđa ne može opozvati.
13. Kantonalni sud je dalje istaknuo da je odredbom članka 2. Zakona o nasljeđivanju propisano da se nasljeđivati mogu stvari i prava koja pripadaju pojedincima, da je odredbom članka 133. navedenog Zakona propisano da zaostavština umrle osobe prelazi po sili zakona na njezine nasljednike u trenutku njezine smrti, a odredbom članka 151. istog zakona da tijekom postupka za raspravljanje zaostavštine sud utvrđuje tko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu zaostavštinu i koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim osobama. Potom je istaknuo da je, cijeneći utvrđeno stanje u ostavinskom postupku, prvostupanjski sud pravilno raspravio činjenicu koja se odnosi na zaostavštinu ostavitelja, dajući u tom pravcu iscrpno obrazloženje. Naime, prilikom utvrđivanja ostaviteljeve imovine mjerodavan je dokaz iz kojeg se sa sigurnošću može utvrditi što je predmet raspravljanja. U svezi s tim je ukazao da ako netko od nasljednika osporava točnost zk. izvadaka kojim se dokazuje vlasništvo na nepokretnoj imovini ostavitelja, sud će donijeti rješenje na temelju pretpostavke točnosti izvatka iz matične knjige kao javne isprave. Međutim, to ne znači da zakonski nasljednici ostavitelja kao zainteresirane stranke, koje smatraju da je uknjižbom povrijeđeno njihovo knjižno pravo, ne mogu u drugom postupku, ali ne u ostavinskom postupku, zahtijevati da se izvrši ispravka imena knjižnog vlasnika nekretnine, odnosno tražiti da se utvrdi gdje je nastala, ukoliko jeste, pogreška prilikom pisanja imena ostavitelja u zk. izvacima. Kantonalni sud je istaknuo da smatra da u provedenom ostavinskom postupku nitko od nasljednika nije stavljen u podređeni položaj u odnosu na ostale nasljednike tako da nije prekršeno načelo jednakosti pred sudom kao element prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da je u osporenom ostavinskom postupku prekršena zabrana mučenja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
15. Apelant je, između ostalog, istaknuo da u osporenom ostavinskom postupku nije utvrđena činjenica da je ostavitelj državljanin SAD (članak 243. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju), pa da je došlo „do omalovaženja, prije svega, preminulog ostavitelja, države čiji je bio državljanin – Sjedinjenih Američkih Država, kao i ostalih nasljednika koji su u svojstvu stranih državljana kao nasljednika“. Potom je istaknuo da nije obaviješteno Veleposlanstvo SAD u BiH o pronalasku imovine koja pripada njezinom državljaninu radi utvrđivanja nadležnosti za vođenje ostavinskog postupka, „što samo po sebi predstavlja omalovažavajući postupak u kojem se apelant nalazi i o kojem ovise njegova prava“, pa da je iz tog razloga povrijeđen i članak 5. (toč. a. i g.) Bečke konvencije o konzularnim odnosima. Dalje je istaknuo da je ostavinski postupak vođen na pristran način, da mu je uskraćeno pravo na nasljeđe i pravo na raspravljanje u ostavinskom postupku s obzirom na to da je njegova majka kao nasljednica preminula prije donošenja rješenja o nasljeđivanju, pa da mu nije dana mogućnost na izjašnjenje o prihvaćanju (ili neprihvaćanju) njegovog nasljednog dijela, što „predstavlja ponižavajući i neljudski postupak“. Također je istaknuo da se osporeni postupak nije vodio u skladu s odredbama Zakona o nasljeđivanju (čl. 103., 124. stavak 2., 132. stavak 1., 133. stavak 1., 164., 205. stavak 2. i 243. stavak 2.).
16. Apelant je ukazao da su u osporenom postupku nasljednici nepravedno isključeni iz prava na nasljeđivanje spornih nekretnina. U svezi s tim je istaknuo da se iz zk. uložaka može utvrditi da je ostavitelj ubilježen kao suvlasnik nad spornim nekretninama pod imenom I. (M.) M., s istim udjelom vlasništva kao i njegova tri brata, pa da se zk. ulošci mogu koristiti za utvrđivanje činjenice da je ostavitelj ista osoba čiji bi podaci odgovarali osobi I. (M.) M. Naime, na navedeno ukazuje i činjenica, „koja nije utvrđena od strane suda“, da u Knjizi rođenih koja se vodi za mjesto Goranci (Općina Mostar) nije upisana niti jedna druga osoba pod imenom I. (M.) M. Potom je istaknuo da izostavljanje (samo) osobnog imena oca ostavitelja u Matičnoj knjizi rođenih ne bi trebala biti prepreka za utvrđivanje ostavitelja u osobi I. (M.) M. Također je istaknuo da su sporne nekretnine bile predmet ostavinske rasprave iza smrti braće ostavitelja, pa iz prethodnog apelant ne vidi razumne razloge za isključivanje iz ostavinske mase spornih nekretnina (u svezi s navedenim je ukazao na Rješenje o nasljeđivanju broj 07 58 O 903282 05 O od 21. veljače 2011. godine, te je istaknuo da je u tom postupku, u identičnoj situaciji po pitanju utvrđivanja identiteta ostavitelja, ostavinski sud prihvatio činjenicu da je ostavitelj N. M. P. identična osoba čiji podaci odgovaraju osobi N. M. kako je to uknjiženo u zemljišnim knjigama). Stoga, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o uskraćivanju prava na nasljeđe zbog propusta prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da utvrde identitet ostavitelja u osobi I. (M.) M. u smislu članka 205. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju (u svezi s ovim navodima apelant je dostavio određene dokaze koji nisu provedeni u osporenom ostavinskom postupku, te je predložio da Ustavni sud izvrši uvid u zk. i u matične knjige rođenih, odnosno pribavi mišljenje određenog matičnog ureda, sve bliže opisano u apelaciji).
17. U svezi s duljinom trajanja postupka apelant je istaknuo da predmetni ostavinski postupak nije okončan u „razumnom vremenskom roku“, da je trajao predugo (od 27. veljače 2006. do 15. studenog 2018. godine), pa je predložio da se obveže HNK-a da mu isplati pravičnu naknadu, po ustaljenoj praksi Ustavnog suda, zbog „nerazumnog“ odugovlačenja ostavinskog postupka.
18. U svezi s povredom prava na učinkovit pravni lijek apelant je istaknuo da mu je navedeno pravo uskraćeno jer o njegovoj žalbi nije odlučeno u onom opsegu u kojem se apelant žalio. b)Odgovori na apelaciju
19. Kantonalni sud je istaknuo da osporenim rješenjem tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva, da je odluka donijeta pravilnom primjenom materijalnog prava, bez počinjenih povreda odredbi parničnog postupka, pa je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.
20. Općinski sud je naveo kronologiju predmetnog ostavinskog postupka (kada je podnesen prijedlog za pokretanje ostavinskog postupka, kada je doneseno prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje, te kada je drugostupanjsko rješenje dostavljeno apelantu). V.Relevantni propisi
21. Zakon o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 80/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 80/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Dokazi Članak 205. stavak (2) (2)Sud je ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke u postupku nisu iznijele te izvesti i dokaze koje one nisu predložile, ako ocijeni da su te činjenice i ti dokazi važni za odlučivanje sukladno ovom zakonu.
E. RJEŠENJE O NASLJEĐIVANJU I LEGATU
Sadržaj rješenja o nasljeđivanju Članak 243. stavak (1) i stavak (2) točka 1) (1)Rješenjem o nasljeđivanju sud utvrđuje tko je ostaviteljevom smrću postao njegov nasljednik i koja su prava time stekle i druge osobe.
(2)Rješenje iz stavka 1. ovoga članka sadrži:
1) prezime i ime ostavitelja, ime jednoga od njegovih roditelja, nadnevak rođenja, državljanstvo i, po mogućnosti, ostaviteljev jedinstveni matični broj građanina, te za osobe umrle u braku i njihovo prezime koje su imale prije sklapanja braka, […]
DIO ČETVRTI
PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Članak 269. st. (1) i (5) (1)Prava stranaka u svezi s nasljeđivanjem cijenit će se po zakonu koji se primjenjivao u trenutku otvaranja nasljedstva.
(5)Ako je ostavinski postupak pokrenut prije početka primjene ovoga zakona, a u tom postupku poduzete su procesne radnje, a nije doneseno prvostupanjsko rješenje, postupak će se okončati po odredbama Zakona o izvanparničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98, 39/04 i 73/05).
22. Zakon o nasljeđivanju – prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80 – ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu: Neopozivost izjave o odricanju ili o primanju nasljedstva i njezin poništaj Član 139. stav (1) Izjava o odricanju od nasljeđa ili o primanju nasljeđa, ne može se opozvati. Osnov za donošenje odluka Član 156.
Sud donosi odluku na osnovu rezultata cjelokupnog raspravljanja uzimajući u obzir kako dokaze koje su stranke podnijele tako i dokaze koje je sud pribavio. Odluka se može zasnivati i na dokazima koji nisu izvedeni pred sudijom koji odluku donosi.
Mjesna nadležnost Član 169. stav (2) Ako ostavilac u vrijeme smrti nije imao prebivalište ni boravište u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji nadležan je ostavinski sud u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini na čijem području se nalazi sva ili pretežan dio njegove zaostavštine.
23. Zakon o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 39/04, 73/05 i 11/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 39/04 i 73/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2. stavak (2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno.
Članak 97. stavak (2) Ako ostavitelj u vrijeme smrti nije imao prebivalište ni boravište u Federaciji nadležan je ostavinski sud u Federaciji na čijem području se nalazi zaostavština ili pretežan dio zaostavštine.
f ) Rješenje o nasljeđivanju i legatu Članak 132. stavak (2) točka 1) Rješenje o nasljeđivanju sadrži:
1) ime i prezime umrlog i ime njegovog roditelja, zanimanje, datum rođenja i državljanstvo umrlog, a za umrle ženske osobe i njihovo djevojačko prezime, […].
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 O 005764 18 Gž od 15. studenog 2018. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 21. lipnja 2019. godine, a apelacija je podnesena 20. kolovoza 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija osporeni ostavinski postupak, tvrdeći da mu je u tom postupku prekršena zabrana mučenja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, kao i prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka 13. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. (...)
32. Ustavni sud zapaža da su osporene odluke proistekle iz ostavinskog postupka, dakle radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na osporene odluke
33. Apelant, u biti, smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih rješenja proizvoljno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, te da je postupak vođen na pristran način, da mu je uskraćeno pravo na raspravljanje i povrijeđena pravna sigurnost. U svezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
34. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju proveden ostavinski postupak iza ostavitelja, te da je osporenim rješenjem o nasljeđivanju, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Kantonalnog suda, određeno koje nekretnine čine zaostavštinu iza ostavitelja, te tko su nasljednici koji ga nasljeđuju (sve bliže opisano u izreci rješenja o nasljeđivanju). U svezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, imajući u vidu odredbe članka 269. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju FBiH i činjenicu da je ostavitelj proglašen umrlim 2. siječnja 1983. godine, u konkretnoj pravnoj stvari primjenjivali Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80).
35. Ustavni sud zapaža da apelant prvenstveno ukazuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, odnosno da nije utvrđeno tko je nadležan za predmetni ostavinski postupak (s obzirom na to da je, prema apelantovim navodima, ostavitelj državljanin SAD). Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelant iznosio iste navode u žalbi protiv rješenja o nasljeđivanju, te da je Kantonalni sud jasno obrazložio zašto ti navodi ne mogu utjecati na donošenje drugačije odluke, odnosno da je ukazao da je Općinski sud u konkretnom slučaju bio nadležan za raspravljanje, shodno članku 169. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju i članku 97. Zakona o izvanparničnom postupku jer se nekretnine ostavitelja koje čine zaostavštinu nalaze na području prvostupanjskog suda. Ustavni sud zapaža da je člankom 169. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju, kao i člankom 97. Zakona o izvanparničnom postupku propisano da ako ostavitelj u vrijeme smrti nije imao prebivalište ni boravište u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, odnosno Federaciji, da je nadležan ostavinski sud u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, odnosno Federaciji na čijem području se nalazi zaostavština ili pretežan dio njegove zaostavštine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da je u konkretnom slučaju za vođenje predmetnog ostavinskog postupka bio nadležan Općinski sud.
36. Nadalje, u svezi s apelacijskim navodima da sporne nekretnine čine zaostavštinu iza umrlog ostavitelja, te da su redovni sudovi trebali utvrditi identitet ostavitelja u osobi I. (M.) M., u smislu članka 205. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud tražio od apelanta da dostavi određeni dokaz kako bi se utvrdilo da se radi istoj osobi navedenoj u smrtovnici i u zk. izvacima za sporne nekretnine. U svezi s tim Ustavni sud zapaža da iz osporenog rješenja o nasljeđivanju proizlazi da je apelant dostavio izvadak iz Matične knjige umrlih za ostavitelja, a da je Općinski sud po službenoj dužnosti pribavio izvadak iz Matične knjige rođenih za ostavitelja, te da je istaknuo da na temelju tih dokaza nije sa sigurnošću utvrdio da je ostavitelj ista osoba čiji bi podaci odgovarali osobi I. (M.) M., pa je izostavio odlučivanje o spornim nekretninama. U svezi s tim Ustavni sud zapaža da je i Kantonalni sud u osporenom rješenju ukazao da će sud točnost zk. izvadaka, kojim se dokazuje vlasništvo na nepokretnoj imovini ostavitelja, donijeti na temelju pretpostavke točnosti izvadaka iz matičnih knjiga kao javnih isprava, ali da to ne znači da apelant kao zainteresirana stranka ne može u drugom postupku, ali ne u ostavinskom postupku, tražiti da se utvrdi gdje je nastala, ukoliko jeste, pogreška prilikom pisanja imena ostavitelja u zk. izvacima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova ni u ovom dijelu. Nadalje, u svezi s apelacijskim navodima kojima se ukazuje, u biti, da u osporenom rješenju o nasljeđivanju nije utvrđeno državljanstvo ostavitelja, Ustavni sud smatra da se ti navodi ni na koji način ne mogu dovesti u kontekst s povredama prava na koje se apelant poziva u apelaciji.
37. Ustavni sud dalje zapaža da apelant smatra mu u predmetnom ostavinskom postupku nije omogućeno da raspravlja jer mu nije dana mogućnost da se nakon smrti svoje majke izjasni o prihvaćanju (ili neprihvaćanju) svog nasljednog dijela. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporenih odluka jasno ukazano da se njegova majka (prije nego što je umrla) izjasnila da se prihvaća svog nasljedstva, odnosno da je dala nasljedničku izjavu, te da se u skladu s odredbom članka 139. Zakona o nasljeđivanju nasljednička izjava ne može opozvati. Imajući u vidu dano obrazloženje, kao i sadržaj navedene zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmatrao apelantovu žalbu, odnosno da mu je omogućeno iznijeti svoje žalbene prigovore protiv rješenja o nasljeđivanju, pa se iz raspoloživih dokumenata ne može zaključiti da je u predmetnom ostavinskom postupku apelantu onemogućeno da raspravlja. Potom, Ustavni sud zapaža da apelant ističe i da je osporeni postupak vođen na pristran način, ali te navode ničim nije obrazložio, pa ih Ustavni sud smatra paušalnim. Također, u svezi s navodima da Kantonalni sud nije odgovorio na sve njegove žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje Kantonalni sud nije bio obvezan iznijeti sve detalje i dati odgovore na sve iznesene žalbene argumente, nego je bio dužan odgovoriti na relevantne navode i obrazložiti razloge za svoju odluku, što je i učinio.
38. Pored toga, u svezi s apelacijskim navodima kojima se ukazuje na Rješenje o nasljeđivanju broj 07 58 O 903282 05 O od 21. veljače 2011. godine, u kojem je po apelacijskim navodima Općinski sud u identičnoj situaciji utvrdio drugačije, odnosno kojima se, u biti, ukazuje na povredu pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da iz navedenog rješenja ne proizlazi da se radi o identičnoj situaciji kao u konkretnom slučaju (iz navedenog rješenja proizlazi da je ostavitelj N. M. P., sin oca M. i majke M., te da njegovu zaostavštinu čine sporne nekretnine, a u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali podataka tko je otac ostavitelja, pa samim tim nisu mogli sa sigurnošću utvrditi da je ostavitelj ista osoba čiji bi podaci odgovarali osobi I. (M.) M.), pa Ustavni sud i ove navode smatra neutemeljenim.
39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.
U odnosu na duljinu trajanja postupka
40. Apelant navodi da mu je zbog duljine trajanja predmetnog postupka prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje.
a) Relevantna načela
41. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
b) Razdoblje koje se uzima u obzir
42. Predmetni postupak je pokrenut podnošenjem prijedloga za pokretanje ostavinskog postupka 27. veljače 2006. godine, a okončan je rješenjem Kantonalnog suda od 15. studenog 2018. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba ispitati jeste razdoblje od 12 godina i oko osam mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
43. Analizirajući složenost postupka u konkretnom slučaju, a imajući u vidu apelaciju i odgovore na apelaciju, odnosno okolnosti konkretnog predmeta, pogotovo da je bio veći broj nasljednika, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o nešto složenijem predmetu. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio duljini trajanja predmetnog postupka.
44. Analizirajući postupanje redovnih sudova u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pred prvostupanjskim sudom trajao 12 godina i oko jednog mjeseca, a da je Kantonalni sud donio osporeno rješenje nakon sedam mjeseci (računajući od dana donošenja rješenja o nasljeđivanju). Iz navedenog proizlazi da je postupak samo pred Općinskim sudom trajao 12 godina i oko jednog mjeseca, što je, prema ocjeni Ustavnog suda, a priori suprotno načelu „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te bi se moglo opravdati samo u iznimnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud u činjenicama konkretnog predmeta ne nalazi takve iznimne okolnosti, niti je Općinski sud na njih ukazao. Naime, Općinski sud se u odgovoru na apelaciju uopće nije osvrnuo na navode koji se odnose na duljinu trajanja postupka (osim što je ukratko naveo kronologiju predmetnog postupka), odnosno uopće nije opravdao duljinu trajanja postupka pred tim sudom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u najvećoj mjeri doprinio duljini trajanja predmetnog postupka.
45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
46. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
48. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
49. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na učinkovit pravni lijek
50. Članak 13. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svatko kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na učinkovit pravni lijek pred domaćim vlastima, …
51. U svezi s apelacijskim navodima o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Europskom konvencijom. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je apelantu bila na raspolaganju mogućnost izjaviti žalbu protiv rješenja o nasljeđivanju, koju je apelant i koristio. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je Kantonalni sud ispitao apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom, odnosno da je apelantova žalba odbijena kao neutemeljena, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova. Stoga, uzimajući u obzir i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke već obrazložio zašto smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo u svezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud i navode o povredi prava na učinkovit pravni lijek smatra neutemeljenim. Zabrana mučenja
52. U svezi s apelacijskim navodima o povredi prava iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije (zabrana mučenja), Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst s predmetnim postupkom, zbog čega Ustavni sud te navode neće ni razmatrati.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je predmetni ostavinski postupak trajao 12 godina i oko osam mjeseci, a čijoj duljini postupka je najviše doprinio Općinski sud, koji u svezi s duljinom trajanja predmetnog postupka nije dao objektivno prihvatljive razloge, odnosno nije dao nikakve razloge.
54. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, odnosno kada su redovni sudovi za osporene odluke dali argumentirane i jasne razloge u skladu s relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju. Također, Ustavni sud smatra da iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelantu u predmetnom ostavinskom postupku onemogućeno da raspravlja, kao ni da je došlo do povrede pravne sigurnosti.
55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu na raspolaganju bila mogućnost izjavljivanja žalbe protiv osporenog rješenja o nasljeđivanju, koju je i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom, odnosno da je apelantova žalba odbijena kao neutemeljena, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova.
56. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević