Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3191/19 (D. M.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- In dubio pro reo
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Krivični postupak
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3191/19
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3191/19, rješavajući apelaciju Dragana Marjanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Marjanovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 017626 18 krž 6 od 26. aprila 2019. godine i S1 1 K 0017626 14 Krl od 12. jula 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragan Marjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 017626 18 krž 6 od 26. aprila 2019. godine i broj S1 1 K 0017626 14 Krl od 12. jula 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Sud BiH je dostavio odgovor, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Sud BiH donio je Presudu broj S1 1 K 0017626 14 Krl od 12. jula 2018. godine kojom je apelanta, kao prvooptuženog, i još četiri lica proglasio krivima da su, na način opisan u presudi, u okviru širokog i sistematičnog napada vojnih, paravojnih i policijskih snaga tzv. Srpske republike BiH, potom Republike Srpske, usmjerenog protiv civilnog stanovništva hrvatske i bošnjačke nacionalnosti opštine Teslić, znajući za takav napad, te da njihove radnje čine dio tog napada, kao pripadnici vojno-policijske formacije „Miće“ i Vojne policije Teslićke srpske brigade lišavanjem života izvršili progon civilnog hrvatskog i bošnjačkog stanovništva opštine Teslić na etičkoj i vjerskoj osnovi, čime su počinili krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka
h) – progon u vezi sa lišavanjem života iz tačke a) istog člana a u vezi sa čl. 29. i 180. stav 1. Krivičnog zakona BiH ( u daljnjem tekstu: KZ), pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 17 godina, a na osnovu primjene člana 56. KZ vrijeme provedeno u pritvoru ima se uračunati u izrečenu kaznu zatvora.
5. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tok postupka, procesne odluke, te je, između ostalog, na strani 18. naveo da je sud rješenjem djelomično usvojio prijedlog Tužilaštva za prihvatanje kao dokazanim činjenica koje je utvrdio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), u skladu sa odredbama člana 4. Zakona o ustupanju u vezi sa Pravilom 94 (B) Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ. Apelant je istakao u ovom dijelu prigovor, ali je vijeće (koje je prihvatilo 10 predloženih činjenica koje se odnose na opšti kontekst dešavanja na širem prostoru opštine Teslić 1992. godine) navelo da ih, iako je stvorena presumpcija valjanosti ovih činjenica, nije smatralo obavezujućim i da nije temeljilo presudu isključivo na tim utvrđenim činjenicama. Vijeće je razmatralo činjenice u svjetlu svih dokaza koje su izvele strane u toku suđenja, čime su se ocijenili svi dokazi u skladu sa odredbom člana 15. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), te je nakon toga donijelo i konačnu odluku o njihovoj relevantnosti za dati predmet, na koji način nije prekršena presumpcija nevinosti optuženih. Na str. 27-28 Sud BiH je ukazao na odluku kojom se odbijaju prigovori odbrane na prijedlog o provođenju pojedinih dokaza Tužilaštva (u odnosu na krivični spis „Miće“ u kome se nalaze izjave optuženih koje su dali u svojstvu osumnjičenih), uz jasnu naznaku da se ovaj spis prihvata samo kao dokaz u smislu odredbe člana 8. Zakona o ustupanju predmeta od MKSJ, ali samo u smislu dokazivanja činjenice da su nadležni organi vodili istragu u ovom predmetu 1992. godine, dok vijeće, kako je navedeno u presudi, neće ulaziti u sadržaj iskaza osumnjičenih. Nadalje je ukazano na prigovor apelantove odbrane na zakonitost određenih materijalnih dokaza, ali koji nisu konkretizovani, pa je Sud BiH zaključio da se radi o dokazima koji su pribavljeni u skladu sa odredbama ZKP.
6. Na str. 47-50 Sud BiH se izjasnio u vezi sa primjenom materijalnog prava, odnosno da je u konkretnom slučaju potrebno i opravdano primijeniti KZ za šta je dao obrazloženje.
7. U odnosu na opšte elemente krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo dokazalo opšti element (ukazujući na utvrđene činjenice u postupcima pred MKSJ, formiranje i strukturu Teslićke brigade i dolazak grupe „Miće“, ukazujući na iskaze svjedoka, te svjedočenje optuženih koji su pripadali grupi „Miće“). Na strani 58 je i apelantovo svjedočenje o njegovom priključenju vodu Vojne policije Teslićke brigade, te dolazak grupe „Miće“ u Teslić i dalje, kako je Sud BiH detaljno opisao na str. 51-78, te je zaključio da su apelant (u svojstvu komandira I voda Vojne policije Teslićke brigade) i ostali optuženi znali za postojanje niza rasprostranjenih i sistematskih zločina usmjerenih protiv civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva opštine Teslić, te zaključio da su znali i htjeli da i njihova djela (sprovođenje muškaraca iz zatvora Policijske stanice Teslić i zatvora Pribinić i njihovo lišavanje života na planini Borje, kao i sakrivanje posmrtnih ostataka) budu dio napada i da doprinesu takvom napadu protiv civilnog stanovništva.
8. Dalje se Sud BiH od strane 78. izjašnjava o djelu u osnovi zločina-progonu, i to ubistvu na etičkoj i vjerskoj osnovi o čemu se detaljno izjašnjava kroz utvrđeno činjenično stanje (od strane 82), odnosno postojanju naredbe da se ubiju lica zatočena u prostorijama SJB Teslić i vojnog zatvora, te saznanju apelanta i ostalih optuženih o tome na sastanku i kada su dobili konkretne zadatke u tom pravcu, što je Sud BiH zaključio na osnovu provedenih dokaza, dolazak pred SJB Teslić i odvođenje civila na planinu Borje o čemu su svjedočili (i) optuženi i svjedoci. Dakle, optuženi, među kojima je bio i apelant, svjesni naređenja da ubiju civile, došli su pred zgradu SJB Teslić, gdje su iz zatočeničkih prostorija izvedeni civili i ubačeni u transportni dio kamiona, te da su bili u koloni koja je pratila navedene civile do lokaliteta na planini Borje, gdje će civili biti ubijeni, a što je Tužilaštvo dokazalo van svake razumne sumnje, dolazak na planinu Borje i ubistva civila, što je dokazano van svake razumne sumnje, i to na način što su civili dovedeni u blizinu mjesta u kojem je prethodno iskopana i pripremljena jama za ukop tijela strijeljanih civila, a apelant je rasporedio pripadnike vojne policije oko mjesta gdje su dovezeni civili (dvije grupe civila), a što je Sud BiH utvrdio nakon detaljne analize provedenih dokaza, izjava očevidaca događaja - svjedoka Darija Slavuljice i Marjana Gacića (kojima je poklonio vjeru), pripadnika vojne policije i iskaza optuženih, odnosno da je zaključio da je apelant svojim radnjama na odlučujući način doprinio ubistvu civila, ukopavanje tijela ubijenih (u prethodno iskopanu jamu), a što je Sud BiH utvrdio na osnovu ocjene provedenih dokaza (iskazi svjedoka i optuženih), te je zaključio (ispitujući sve teze apelantove odbrane, str. 135-136, za šta je dao obrazloženje) da je apelant znao za plan da će civili biti ubijeni i da je preduzeo niz radnji kojima je na odlučujući način doprinio da se taj plan realizuje.
9. Sud BiH (strana 146 i dalje) je ukazao da su odbrane iznosile stavove i osporavale kredibilitet određenih svjedoka, najprije Darija Slavuljice i Marjana Gačića, koji su bili očevici događaja, te je Vijeće u nastavku još jednom razmotrilo ove iskaze o čemu se detaljno izjasnilo (do strane 152). Sud BiH (strana 152 i dalje ) osvrnuo se na hapšenje grupe „Miće“ (jul 1992. godine) i njihovo napuštanje Teslića, te je ukazao da su o navedenom (osim materijalnih dokaza u spisu) govorili i svjedoci, (tadašnji tužilac Branko Perić i istražni sudija Nenad Kovačević), a Sud BiH je zaključio da je grupa „Miće“ lišena slobode, te da je nakon njihovog saslušanja predmet prebačen u Banju Luku, pa u Doboj, odakle su osumnjičeni pušteni iz pritvora i time je okončana istraga. Sud BiH, dalje, daje razloge o znanju i namjeri optuženih, te o učešću, odnosno odlučujućem doprinosu apelanta i ostalih (koji su djelovali kao saizvršioci u izvršenju krivičnog djela). Sud BiH je apelantu odmjerio kaznu u trajanju od 17 godina za šta je dao obrazloženje na str. 162-165.
10. Sud BiH, Apelaciono vijeće, donio je Presudu broj S1 1 K 017626 18 krž 6 od 26. aprila 2019. godine kojom je žalbu Tužilaštva (i još jednog optuženog) odbio kao neosnovanu, dok je uvažio žalbu apelanta (i ostalih optuženih), pa je prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke koji se odnosi na krivičnopravnu sankciju, tako da je apelantu za krivično djelo iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkom a) i sve u vezi sa članom 180. KZ stav 1. i 29. KZ osudio na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina. U preostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena.
11. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo na šta je apelantova odbrana ukazivala u žalbi (str. od 8 do 12). Apelaciono vijeće je smatralo neosnovanim žalbene navode odbrane kojim su se na više mjesta u žalbi nastojali dovesti u pitanje zaključci prvostepene presude koji se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada na području općine Teslić. Suprotno navodima branioca, postojanje širokog i sistematičnog napada, kao elementa djela zločini protiv čovječnosti iz člana
172. KZ, proizlazi ne samo iz utvrđenih činjenica koje je prihvatilo prvostepeno vijeće već i iz drugih provedenih dokaza, i to ponajviše iskaza svjedoka koji su detaljno elaborirani u pobijanoj presudi. Stoga, Sud BiH nije prihvatio tezu odbrane da je prvostepeni sud svoje zaključke u pogledu općih elemenata krivičnog djela bazirao samo na utvrđenim činjenicama iz predmeta vođenim pred MKSJ (predmeti vođeni protiv Momčila Krajišnika i Radoslava Brđanina) već je sud činjenice ocijenio i sa drugim provedenim dokazima, a u najvećoj mjeri sa iskazima svjedoka koji su detaljno obrazloženi u prvostepenoj presudi. Tako je prvostepeno vijeće u prvostepenoj presudi dalo detaljnu ocjenu iskaza svjedoka koji su svjedočili na okolnosti stanja u općini Teslić i okolnim mjestima početkom ratnih dešavanja na teritoriji Bosne i Hercegovine, napetostima i incidentima koji su se u to vrijeme mogli primijetiti, mobilizaciji rezervnog sastava policije, dolasku grupe „Miće“ iz Doboja u Teslić, maltretiranju, privođenju, zatvaranju i pljačkanju, te ubistvu i nestanku nesrpskog stanovništva, pa je to dovelo u vezu sa utvrđenim činjenicama, nakon čega je vijeće zaključilo da se radilo o širokom, tj. rasprostranjenom napadu koji je svoj epilog dobio upravo dolaskom ove grupe iz Doboja, što je kao posljedicu imalo veliki broj žrtava. Napad je bio sistematičan na što ukazuje organizovana, a ne pojedinačna priroda nezakonitih radnji pri čemu je vijeće pravilno zaključilo da se ubistvo 28 civila iz ovog predmeta ne može posmatrati izolovano, već kao dio širih nezakonitih aktivnosti koje su provođene protiv nesrpskog stanovništva općine Teslić.
12. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim navode odbrane kojim se ukazuje da je nelogična konstatacija suda da se široki i sistematični napad prenio iz Doboja u Teslić, jer (kako je to odbrana navodila) se ne spominje Doboj kao mjesto gdje se taj napad, također, odvijao. Međutim, Apelaciono vijeće je smatralo pogrešnim navode odbrane, jer iz prvostepene presude kako prilikom obrazlaganja preuzetih utvrđenih činjenica, tako i prilikom ocjene iskaza svjedoka sud je van svake sumnje utvrdio da se široki i sistematični napad odvijao i na prostoru općine Doboj, koja je prostorno i geografski povezana sa općinom Teslić, da bi se potom prenio na područje općine Teslić dolaskom grupe ,,Miće“. Pri tome pod terminom „prenio“ misli se na proširivanje napada iz Doboja u Teslić, kojom je prilikom nedvosmisleno utvrđeno da je takav napad prethodio u Doboju da bi se potom proširio na područje Teslića. Dakle, nema sumnje da je takav napad postojao u Doboju, ali s obzirom na to da su (u konkretnom slučaju) predmet postupka događaji koji su se odvijali na teritoriji općine Teslić, Apelaciono vijeće je smatralo da nije bilo potrebno detaljno se upuštati u obrazlaganje takvog napada i na području općine Doboj.
13. Apelaciono vijeće je istaklo da je odbrana neargumentovano tvrdila da je prvostepenom presudom došlo do povrede načela slobodne ocjene dokaza iz člana 15. ZKP. Naime, u toku postupka stranke su uživale jednaka prava, u smislu predlaganja i izvođenja dokaza, te su obje stranke izvodile svoje dokaze koje je ocijenio sud, te je prvostepeno vijeće svoju odluku, u skladu sa čl. 15. i 218. ZKP, donijelo nakon što je analiziralo i ocijenilo sve provedene dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima. U prvostepenoj presudi su ocijenjeni dokazi koji su izvedeni, te je dato adekvatno i logično obrazloženje zašto pojedinim dokazima poklanja, ili ne poklanja vjeru. Prvostepeno vijeće je dovodilo u vezu provedene dokaze - ponajviše iskaze svjedoka, te je na njima u najvećoj mjeri i zasnovalo svoju odluku, pri tome dajući sasvim dovoljno i razumljivo obrazloženje u pogledu činjeničnih zaključaka. Apelaciono vijeće je navelo da odbrana nije detaljno obrazložila u čemu se ogleda povreda načela slobodne ocjene, te se Apelaciono vijeće nije detaljnije upuštalo u obrazloženja ovog prigovora, ali je ukazalo da je sud ocijenio provedene dokaze, da je dao ocjenu provedenih dokaza a tom prilikom nije bio vezan formalnim zakonskim pravilima.
14. Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeno vijeće u cijelosti postupilo u skladu sa odredbom člana 290. stav 7. ZKP koja propisuje obavezu sudećeg vijeća da navede činjenice na koje se oslanja, naglašavajući da ovakav pristup ne znači da se presuda u izvođenju zaključaka o odlučnim činjenicama morala osvrnuti na svaki pojedinačni dokaz, te kako i na koji način ga je dovela u vezu sa ostalima, kako se to žalbom pogrešno potenciralo, već da je pobrojala i sadržajno iznijela one dokaze koji su bili od pretežnog značaja u izvođenju zaključaka o odlučnim činjenicama. Dakle, sa aspekta formalne ispravnosti pobijane presude, Apelaciono vijeće je izvelo zaključak da je prvostepeno vijeće iznijelo dovoljne i u svemu prihvatljive razloge za svoje stavove i činjenična utvrđenja oslanjanjem na relevantne dokaze koji potkrepljuju cjelinu stava koji je taj sud zauzeo (o čemu se u nastavku izjasnilo). Apelaciono vijeće je navelo da je bez osnova isticati prigovore o ocjeni iskaza svjedoka, kako je to u žalbi pokušano, samo zato što ocjena tih iskaza i analiza provedena prilikom donošenja zaključka o tome ne odgovara jednoj od strana u postupku.
15. U pogledu prigovora odbrane da sud u odnosu na apelanta nije pravilno primijenio načelo in dubio pro reo, Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeno vijeće pravilno izvelo zaključak o apelantovoj krivici obrazlažući dokaze koji nedvojbeno ukazuju da je apelant postupao kao saizvršilac u konkretnom slučaju.
16. Apelaciono vijeće je, suprotno navodima odbrane, zaključilo da je prvostepeno vijeće u prvostepenoj presudi pojasnilo da je materijalnu dokumentaciju koja se nalazi u krivičnom spisu grupe ,,Miće“ ocijenilo isključivo na okolnost da je provođena istraga u ratnom periodu, a koja se odnosi na inkriminisani događaj, pri čemu se prvostepeno vijeće, što je moguće i vidjeti iz sadržaja obrazloženja pobijane presude, nije upuštalo u sadržinsko razmatranje dokumenata koji se u ovom spisu nalaze. Dakle, navedeni spis je ocijenjen samo u formalnom smislu, isključivo na okolnost provođenja istrage protiv osumnjičenih, dok se prvostepeno vijeće nije upuštalo u pojedinačnu ocjenu sadržaja dokumenata koji se nalaze u spisu. Zbog navedenog, ne stoje navodi da je došlo do povrede prava apelanta na odbranu. U vezi sa žalbenim navodima kojim se ukazuje da se sud oglušio o prijedlog odbrane da se saslušaju istražilac MKSJ i predsjednik Osnovnog suda u Tesliću Zdravko Popović na okolnost pribavljanja i ovjere spisa, Apelaciono vijeće napominje da je predmetni spis pribavljen u skladu sa članom 8. Zakona o ustupanju predmeta, a na okolnost provođenja istrage su svjedočili svjedoci Branko Perić i Predrag Radulović, što je potvrdilo autentičnost ovog spisa, pa nije bilo svrsishodno da se saslušavaju i drugi svjedoci koje je odbrana predlagala.
17. Kada je u pitanju prigovor odbrane da je vijeće prilikom donošenja presude koristilo dokaze koje nije trebalo ocijeniti, a kao što je to već prethodno rečeno za dokaz T-132, Apelaciono vijeće je nakon analize prvostepene presude utvrdilo da su navedeni dokazi ocijenjeni isključivo na okolnost hapšenja i provođenja istrage protiv optuženih, pri čemu navedeni dokazi nisu ocijenjeni prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica u ovom predmetu. Dakle, navedeni dokazi nisu ocijenjeni suštinski, niti je sud na njima bazirao svoja utvrđenja koja se odnose na inkriminisani događaj, pa je i ovaj apelantov prigovor odbijen kao neosnovan.
18. Suprotno apelantovim navodima da prvostepenom presudom sud nije utvrdio da je apelant bio svjestan da svojim radnjama vrši krivično djelo, ili da navodi drugog na izvršenje djela, Apelaciono vijeće je istaklo da je u toku postupka nedvosmisleno razjašnjeno i obrazloženo da je apelant znao da će zatvoreni civili iz SJB Teslić i vojnog zatvora u Pribiniću biti likvidirani, te da je svojim radnjama učestvovao i doprinio tome, a to jasno ukazuje na njegovu namjeru, odnosno umišljaj za izvršenje djela, kao i da su te radnje bile dio širokog i sistematičnog napada, jer je opisan cijeli kontekst događaja koji su prethodili ubistvu civila. U tom smislu prvostepena presuda je obrazložila saznanje apelanta o naredbi da se ubiju civili, pri čemu je i sam apelant, svjedočeći na glavnom pretresu, potvrdio da je bio upoznat sa planom da se ubiju civili, zbog čega je i odbijao da izvrši zadatak, a to je u skladu i sa iskazima svjedoka odbrane (imena navedena). U prvostepenoj presudi je dalje obrazložena apelantova uloga kako u pogledu izvođenja civila iz zatočeničkih objekata i njihovog dovođenja do planine Borje, tako i apelantovo ponašanje prilikom njihove likvidacije. Međutim, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je u ovom pogledu odbrana paušalno prigovarala, te da se nije posebno upuštalo u ispitivanje toga.
19. Kada je u pitanju navod žalbe kojim se ukazivalo na primjenu KZ umjesto KZSFRJ (kao blažeg zakona koji je bio na snazi), Apelaciono vijeće je ukazalo na princip zakonitosti, ali i na član
7. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član 15. stav 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Takođe, Apelaciono vijeće se pozvalo na praksu Evropskog suda za ljudska prva (Šimšić protiv Bosne i Hercegovine), te je ocijenilo prigovor primjene blažeg prava irelevantnim. U odnosu na apelantove saizvršilačke radnje, Apelaciono vijeće je, suprotno navodima žalbe, smatralo da su izrekom prvostepene presude opisane kako apelantove radnje, tako i drugih saizvršilaca, pri čemu je dato detaljno obrazloženje u prvostepenoj presudi (apelant zajedno sa drugim optuženim je preduzimao radnje koje su međusobno povezane, tako da izvršeno djelo i nastala protivpravna posljedica predstavljaju rezultat zajedničkog djelovanja svih učesnika, pri čemu nema sumnje da je kod svih optuženih postojala svijest o zajedničkom djelovanju). U tom smislu u odnosu na apelanta, nesporno je utvrđeno (kao i kod drugih optuženih) da je bio upoznat sa planom likvidacije zarobljenih civila nakon čega će uslijediti i druge radnje kojim se na odlučujući način doprinijelo izvršenju djela (izdvajanje vojnih policajaca za izvršenje zadatka, učešće u sprovođenju zarobljenih civila do mjesta egzekucije, raspoređivanje vojnih policajaca, naređenje da se zatrpaju tijela u prethodno iskopanu jamu), pri čemu apelant ne samo da je znao za druge saučesnike već je njima dijelio instrukcije, a što nedvosmisleno ukazuje na svijest o zajedničkom djelovanju optuženih, uslijed čega su i njihove radnje pravilno kvalifikovane kao saizvršilačke.
20. U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, na str. 45-46 su navedeni apelantovi navodi u ovom dijelu. Apelaciono vijeće je ukazalo da je apelantova odbrana i u ovom dijelu pokušala dovesti u pitanje postojanje širokog i sistematskog napada, ali da su odgovori već ranije dati.
21. Suprotno navodima žalbe da apelant nije mogao nikoga raspoređivati, odnosno izdavati naredbe, Apelaciono vijeće je ukazalo da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo da je apelant na mjestu likvidacije civila bio jedina osoba višeg hijerarhijskog ranga u vojnoj policiji, kao i da je bio osoba kojoj je neposredno i povjeren zadatak za likvidaciju civila, što ukazuje da je jedino on na tom lokalitetu mogao izdavati naredbe, a to je potvrđeno iskazima svjedoka Marjana Gačića, Branislava Jelića i Gorana Dolića (da im je apelant dao zadatak da zatrpaju tijela), dok je svjedok Slavuljica opisao kako ih je apelant rasporedio na mjestu likvidacije i komandovao da izvade pištolje i pucaju. Na navedeno je ukazivalo i apelantovo ponašanje s obzirom na to da se na isti lokalitet ponovo vratio kako bi se uvjerio na koji način se vrši zakopavanje, kojom prilikom je tražena ispomoć od njega, a što je optuženi na kraju i obezbijedio. Apelaciono vijeće je navelo da nema sumnje da je apelant imao zadatak koji se odnosio na ubistvo civila, te da je on kao starješina
- komandir voda vojne policije Teslićke brigade u tom trenutku bio jedino lice koje je moglo izdavati naredbe. Suprotno žalbenim navodima da apelant nije bio nadređen pripadnicima grupe „Miće“, ne znači ujedno da on prilikom zakopavanja tijela ubijenih civila nije mogao izdavati naredbe s obzirom na to da mu je bio povjeren zadatak koji se odnosio na provođenje plana ubistva civila, a on je i prije dolaska na mjesto likvidacije civila izdavao određene naredbe (iskazi svjedoka Branislava Jelića i Gorana Dolića). Upravo cjelokupno apelantovo ponašanje kada on izdaje naredbe i prije dolaska na mjesto likvidacije ukazuje na apelanta kao osobu koja je mogla naređivati prisutnima na licu mjesta zbog čega je i ovaj prigovor odbijen kao neosnovan.
22. Nadalje, iako je odbrana nastojala ukazati da apelant nema nikakve veze sa dolaskom, načinom rada, planiranjem ili izvršenjem bilo koje radnje „Mića“, Apelaciono vijeće je ukazalo da je apelant bio upoznat sa planom likvidacije civila i zadatkom koji mu je u tom smislu povjeren, pri čemu se, iako se na početku suprotstavljao, ipak sa navedenim zadatkom saglasio i pristao da ga realizuje, zatim, da je u njemu imao aktivnu ulogu, te da je na taj način doprinio njegovoj realizaciji. Njegovi postupci, kako je navelo Apelaciono vijeće, ne mogu se na bilo koji način izolovano posmatrati, niti to umanjuje njegovu odgovornost iako je apelant nastojao ukazati da nije bio kreator ovog plana, kao i da se nije slagao sa postupcima pripadnika „Mića“ po dolasku u Teslić. Međutim, Apelaciono vijeće smatra da to na bilo koji način ne ekskulpira apelanta, niti ga dovodi u povoljniji položaj u odnosu na druge optužene u smislu njegove odgovornosti u predmetnom postupku.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava iz čl. 6. i 7. Evropske konvencije. Apelant je naveo da su pobijane presude rezultat proizvoljne i arbitrarne procjene dokaza, arbitrarne primjene krivičnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant ukazuje na nepravilnosti u presudi i pokušaj da se jedan nezakonit dokaz (krivični spis „Miće“) proglasi zakonitim na apelantovu štetu. Dalje, apelant ukazuje da je odbrana htjela predočiti svjedocima (optuženim) izjave svjedoka iz navedenog spisa, a sud to nije dozvolio (pri tome ukazujući na brojne nedostatke u iskazu svjedoka u navedenom krivičnom predmetu „Miće“). Apelant, dalje, ukazuje da vijeće nije odlučilo odmah o prigovorima zakonitosti, nego tek kasnije. Dalje, apelant problematizira da se u njegovim radnjama nisu mogla ostvariti obilježja krivičnog djela za koje je osuđen, jer se navedeni događaji nisu desili u okviru širokog i sistematskog napada, niti je to u postupku dokazano, niti je dokazana bilo koja njegova radnja koja je bila dio tog napada, niti je dokazano postojanje elemenata saizvršilaštva kod apelanta (svijest o zajedničkom djelovanju). Apelant ukazuje na nezakonite dokaze, naročito dokaz T-133 (prvenstveno jer su dobiveni iz nezakonitog dokaza krivičnog predmeta „Miće“). Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti i princip in dubio pro reo. Apelant je ukazivao na povredu materijalnog prava, odnosno da je u odnosu na apelanta primijenjen zakon koji nije blaži za njega. Apelant ukazuje na praksu Suda BiH i MKSJ, pa ističe da nije trebalo odgovarati za zatrpavanje civila, jer svojim radnjama nije učinio djelo za koje se tereti. Apelant je naveo da mu se vrijeme provedeno u pritvoru uračunava u kaznu, a što drugostepeni sud nije „ispravio“. Apelant navodi da se Zakon o ustupanju predmeta ne može smatrati zakonom, te problematizira njegov kvalitet.
24. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je apelacija neosnovana, da ostaje kod svojih zaključaka iz presude, te je opet istakao da je spis „Miće“ uveden u toku postupka, i to samo kao dokaz o postojanju istrage 1992. godine, te se vijeće nije upuštalo u ocjenu sadržaja ovog spisa. V.Relevantni propisi
25. Krivični zakon BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4.
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Zločini protiv čovječnosti Član 172.
(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
[…]
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
[…] kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
(2) U smislu stava 1. ovog člana sljedeći pojmovi imaju ovo značenje:
[…]
g) Progon jest namjerno i teško, međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje osnovnih prava, zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici.
[…] VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 6. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija navedene presude Suda BiH, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Evropske konvencije.
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
33. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Suštinski, apelacija se odnosi na navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, načinu na koji je sud ocijenio dokaze, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, povredi principa in dubio pro reo.
34. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
35. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
36. Dok član 6. Evropske konvencije jamči pravo na pravično suđenje, on ne propisuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza kao takvih, što je prvenstveno predmet uređenja na temelju nacionalnog prava. Stoga je na nacionalnim sudovima da ocijene dokaze koji su pred njima, kao i značaj bilo kojeg dokaza kojeg optuženi želi iznijeti. U utvrđivanju je li postupak u cjelini bio pravičan, mora se uzeti u obzir jesu li poštivana prava odbrane. Osobito se mora ispitati je li aplikantu bila pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njegovoj upotrebi (Horvatić protiv Hrvatske, broj aplikacije 36044/09, presuda od 13. oktobra 2013. godine, st. 77. i 78).
37. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKP da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
39. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na prihvatljivost i ocjenu dokaza u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred Sudom BiH o čemu su se prvostepeno i Apelaciono vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu, te izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Takođe, prvostepena presuda sadrži jasne i detaljne razloge u vezi sa opštim elementima krivičnog djela za koje je apelant osuđen, odnosno za postojanje širokog i sistematskog napada na području općine Teslić. Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće, imajući u vidu apelantovo negiranje krivice i prigovore koje je isticao tokom postupka, pojedinačno analiziralo svaki od općih elemenata predmetnog krivičnog djela (širok i sistematičan napad, znanje i svijest o napadu), kao i konkretne apelantove radnje. Pri tome su detaljno analizirani svi izvedeni dokazi optužbe i odbrane. Posebna pažnja je, kako proizlazi iz obrazloženja presude, posvećena iskazima svjedoka koji su bili očevici događaja, a čiji su kredibilitet odbrane dovodile u pitanje, što je prvostepeni sud detaljno obrazložio.
40. Takođe, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira kao nezakonit dokaz krivični spis u predmetu „Miće“. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeno vijeće jasno navelo da je predmetni spis ocijenilo isključivo na okolnosti da je istraga u ratnom periodu i provođena, a odnosila se na inkriminisani događaj, i da se suštinski nije upuštalo u razmatranje dokumenata koji se nalaze u tom spisu. U vezi sa navedenim se može zaključiti da nije došlo do povrede apelantovog prava na odbranu, kako je to zaključilo i Apelaciono vijeće. Takođe, Sud BiH se izjasnio na koji način je utvrđena autentičnost navedenog spisa (pribavljen u skladu sa članom 8. Zakona o ustupanju predmeta i svjedocima-tužiocem i istražnim sudijom iz predmeta). Iako je prvostepeni sud naveo da su svjedoci Perić i Kovačević, a Apelaciono vijeće u tački 40 je navelo svjedoke Perića i Radulovića (što apelant problematizira), to ni na koji način ne utiče na povredu apelantovog prava.
41. Ustavni sud dalje zapaža da su apelantovi navodi koje iznosi u apelaciji bili predmet dodatne analize Apelacionog vijeća koje je zaključilo da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Tako se Apelaciono vijeće opet izjasnilo o postojanju širokog i sistematičnog napada na područje općine Teslić, ukazalo na svojstvo apelanta u inkriminisanoim događaju (jedina osoba višeg hijerarhijskog ranga u vojnoj policiji), njegovo ponašanje prije i na mjestu egzekucije civila, te činjenicu da je bio upoznat sa planom likvidacije (čemu se na početku suprotstavio) sa kojim se saglasio i pristao na njegovu realizaciju, te imao aktivnu ulogu.
42. Pri tome Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu krivičnu odgovornost došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa o principu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti, kao ni da je na bilo koji način dovedena u pitanje zakonitost dokaza provedenih na glavnom pretresu.
43. Imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim tvrdnje da je dokazni postupak proveden na apelantovu štetu, odnosno da su apelantu u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Nasuprot tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je u konačnici osuđen. Ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Proizlazi da apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza u vezi s proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava (o čemu će u nastavku biti riječi) nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona
45. Apelant je problematizirao „pogrešnu primjenu“ KZ iz 2003. godine, pa će Ustavni sud ispitati taj navod u okviru garancija iz člana 7. Evropske konvencije, jer apelant tvrdi da je primijenjen zakon koji je za njega nepovoljniji i koji nije bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
46. Član 7. Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći strožija kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.
2. Ovaj član ne utječe na ishod suđenja i kažnjavanje bilo koje osobe za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema općim pravnim načelima koja priznaju civilizirani narodi.
47. U vezi sa apelacionim prigovorima o retroaktivnoj primjeni KZ u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, Ustavni sud ukazuje na to da je istovjetna pravna pitanja već razmatrao u više svojih odluka, počevši od Odluke broj AP 519/07 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da ne postoji povreda člana 7. Evropske konvencije, jer stav 2. tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizirani narodi, a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije. Identičan stav Ustavni sud je kontinuirano slijedio u svojoj praksi (vidi, npr., odluke broj AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine i broj AP 2143/11 od 24. aprila 2014. godine, takođe dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je dodatno naglasio da predmetni stav korespondira i sa stavom Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine) koji je, takođe, razmatrao pitanje primjene KZ iz 2003. godine u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZ, koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona, u kontekstu aplikantovih navoda o povredi prava iz člana 7. Evropske konvencije.
48. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su na okolnosti konkretnog slučaja u potpunosti primjenjivi razlozi iz odluke Evropskog suda u predmetu Šimšić. Naime, i u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana
172. KZ, a radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo u junu 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločin protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. U tom smislu Ustavni sud smatra da primjena KZ iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz člana 7. Evropske konvencije, jer je djelo za koje je apelant proglašen krivim bilo propisano u međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno.
49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja člana 7. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaju utisak proizvoljnosti, te kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, a odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima.
51. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja člana 7. Evropske konvencije kada je primijenjen KZ kojim je zločin protiv čovječnosti propisan kao krivično djelo i propisana kazna za njegovo izvršenje iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme izvršenja predmetnog djela, jer stav 2. člana 7. Evropske konvencije, odnosno član 4.a KZ dopušta izuzetke u retroaktivnoj primjeni materijalnog zakona kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava, koje su prihvatili civilizirani narodi, a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević