Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3319/19 (A. H. i E. R.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Oduzimanje imovine
- Prekršaj
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prekršajima
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ukaz o proglašenju Zakona o prekršajima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ispravka Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3319/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3319/19, rješavajući apelaciju Armina Hadžića i Edine Ridžal, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Armina Hadžića i Edine Ridžal podnesena protiv Rješenja Županijskog suda u Zenici broj 42 0 Pr 040135 19 Pžp od 21. lipnja 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 Pr 040135 17 Pr od 6. svibnja 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Armin Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 17. kolovoza 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Županijskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Županijski sud) broj 42 0 Pr 040135 19 Pžp od 21. lipnja 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 Pr 040135 17 Pr od 6. svibnja 2019. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-3319/19.
2. Edina Ridžal (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića koju zastupa Sanel Bektić, odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 25. kolovoza 2019. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv Rješenja Županijskog suda broj 42 0 Pr 040135 19 Pžp od 21. lipnja 2019. godine i Rješenja Općinskog suda broj 42 0 Pr 040135 17 Pr od 6. svibnja 2019. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-3393/19.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije protiv istih presuda i sa istim činjeničnim i pravnim pitanjem, Ustavni sud je sukladno članku 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3319/19.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Županijskog suda, Općinskog suda i MUP-a Zeničko–dobojskog Kantona, Policijske uprave III, Policijska stanica Zavidovići (u daljnjem tekstu: PS Zavidovići) i odvjetnika Sanela Bektića, kao zastupnika apelanata i učesnika u postupku, zatraženo je 15. listopada 2020. godine i 2. veljače 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Županijski sud, Općinski sud, odvjetnik Sanel Bektić i Policijska stanica su dostavili odgovore u periodu od 20. listopada 2020. godine do 12. veljače 2021. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 42 0 Pr 040135 17 Pr od 6. svibnja 2019. godine apelant je oglašen odgovornim što je u vrijeme i mjestu preciziranim u izreci presude prilikom kontrole saobraćaja od strane službenika policije PS Zavidovići utvrđeno da u saobraćaju na putu upravlja motornim vozilom marke nisan bliže označenog u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo) vlasništvo A. S., prije sticanja prava na upravljanje motornim vozilom, te da je potvrda o registraciji predmetnog vozila istekla 27. listopada 2017. godine i na taj način je počinio prekršaj iz članka 184. stav 1., kažnjiv po članku 234a. stav 1. tačka 7. Zakona o temeljima sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o temeljima sigurnosti saobraćaja) i prekršaj iz članka 211. stav 1., kažnjiv po članku 234a. stav 1. tačka 8. istog Zakona, slijedom čega su mu primjenom navedenih zakonskih odredbi utvrđene pojedinačne novčane kazne u iznosu od po 600,00 KM, pa mu je primjenom članka 24. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. Na temelju odredbi iz članka 29. stav 11 i članka 31. stav 2. i 3. Zakona o prekršajima, apelantu je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmetnog putničkog motornog vozila marke nisan bliže označenog u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo) koje je upotrijebljeno za izvršenje prekršaja. Određeno je da će izrečenu zaštitnu mjeru izvršiti ovlašteni organ – Ministarstvo unutarnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, Policijska stanica Zavidovići (u daljnjem tekstu: PS Zavidovići) koja je izdala potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta broj 08-04/11-137/17 od 6. prosinca 2017.godine, a koje je odobreno naredbom Općinskog suda broj 42 0 Pr 040135 17 Pr od 12. prosinca 2017. godine. Istim rješenjem obustavljen je prekršajni postupak protiv apelanta zbog prekršaja iz članka 211. stav 1., kažnjivo po članku 235. stav 1. tačka 30. Zakona o temeljima sigurnosti saobraćaja, odnosno za prekršaj što kod sebe kritičnog dana nije posjedovao potvrdu o registraciji vozila.
8. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je PS Zavidovići 7. prosinca 2017. godine podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta kao okrivljenog zbog prekršaja preciznije navedenih u izreci rješenja sa prijedlogom da se apelantu izrekne i zaštitna mjera. Općinski sud je istakao da je predstavnik ovlaštenog organa na glavnom pretresu izjavio da u cijelosti ostaje kod zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, te da su po prijedlogu ovlaštenog organa saslušani u svojstvu svjedoka Z. M., N. H., E.S., H. A., (policijski službenici) i izvršen uvid u dokaze materijalne prirode kao i da su na prijedlog apelantove obrane saslušani svjedoci E.R., A.S., A.H., S.B. i A.H. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je svjedok Z.M. (policijski službenik) izjavio da je kritičnog dana (6. decembar 2017. godine) obavljajući po službenoj dužnosti kontrolu saobraćaja u mjestu Podubravlje, općina Zavidovići, zaustavio predmetno vozilo, te da je prilikom kontrole utvrdio da je vozilom koje je vlasništvo A. S., upravljao apelant bez posjedovanja vozačke dozvole, te da je tom prilikom na temelju operativnih saznanja (stupio putem telefona u kontakt sa rukovodiocem u PS Zavidovići, tražeći da se izvrše provjere u CIPS bazi) utvrdio da na ime apelanta nije ni izdata vozačka dozvola, a da je registracija predmetnom vozilu istekla 27. listopada 2017. godine. Također je navedeno da je svjedokpolicijski službenik Z.M. izjavio da je na temelju službenih saznanja utvrđeno da je apelant evidentiran u registru novčanih kaznih kao dužnik zbog neplaćenih novčanih kazni u ukupnom iznosu od 8. 039,20 KM, kao i da je višestruki povratnik u činjenju saobraćajnih prekršaja. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je svjedok Z.M. svojim iskazom potvrdio da je predmetno vozilo sa lica mjesta vozilom šlep-službe prevezeno na parking mjesto ispred PS Zavidovići, jer je to uobičajena praksa da u slučajevima kada osobe koje počine prekršaj, a nemaju položen vozački ispit, ne mogu voziti auto pa se vozilo kojim je počinjen prekršaj prevozi vozilom šlep-službe PS na parking mjesto iste PS. Općinski sud je naveo da je sud iskazu navedenog svjedoka poklonio punu vjeru budući da je prema mišljenju suda navedeni svjedok iskaz dao na siguran i uvjerljiv način, koji je potvrđen i izjavama policijskih službenika N.H., E.S., H. A., kao i materijalnim dokazima (službene zabilješke od 6. prosinca 2017. godine, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta).
9. Općinski sud je dalje naveo da je apelant na usmenom i javnom pretresu izjavio da ne prihvata odgovornost za prekršaj koji mu se stavlja na teret u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, navodeći da „nije počinio niti jedan prekršaj jer kritičnog dana nije ni upravljao predmetnim motornim vozilom, jer nije imalo akumulator već ga je policija zatekla u autu dok je uzimao stvari iz auta“. Predložio je da sud obustavi prekršajni postupak protiv apelanta.
10. Tokom dokaznog postupka Općinski sud je na prijedlog predstavnika ovlaštenog organa u svojstvu svjedoka saslušao policijske službenike poimenično navedene u rješenju, te izvršio uvid u dokaze materijalne prirode (detaljno pobrojane na strani četiri), te su na prijedlog predstavnika ovlaštenog organa saslušani i policijski službenici Z. M., N.H., E.S., H. A. i E.I. u svojstvu svjedoka, dok je po apelantovom prijedlogu saslušano pet svjedoka poimenično navedenih u obrazloženju prvostepene presude (strana četiri). S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je povjerovao i prihvatio iskaz saslušanog svjedoka Z. M., koji je bio izričit da je apelant u vrijeme i mjestu kontrole upravljao predmetnim vozilom jer ga je on „lično zaustavio i kontrolirao, te da je nesumnjivo tom prilikom predmetno vozilo imalo akumulator koji apelant izvadio nakon što je vozilo izuzeto i odvezeno pred PS Zavidovići. Općinski sud je naveo da je iskaz saslušanog svjedoka Z.M., potvrđen iskazom svjedoka N.H. koji je također kao policijski službenik bio na licu mjesta kada je tokom kontrole zaustavljeno predmetno vozilo, a koji je izričito izjavio da je apelant upravljao vozilom. Općinski sud je naveo da je tim iskazima poklonio punu vjeru jer su bili suglasni i temeljeni na činjenicama obavljene kontrole, te provjerom u bazi podataka P. S. Zavidovići kao i drugim izvedenim materijalnim dokazima. Između ostalog Općinski sud je istakao da je u službenoj zabilješci broj 08-04/11-1-2042/17 od 6. prosinca 2017. godine koju su sačinili policijski službenici H.A. i E.I. navedeno da je „na vozilu šlep-službe vozilo nisan upaljeno i vlastitim pogonom parkirano na parking prostor ispred PS Zavidovići do okončanja postupka protiv apelanta“. Općinski sud je također istakao da je u navedenoj službenoj zabilješci konstatirano da je apelant „nakon što je vozilo parkirano na parking prostor ispred PS Zavidovići iz vozila izvadio dva akumulatora NN marke, crne boje, jedna dječja kolica i sitni alat (šrafcigeri) kojom prilikom je rekao da su akumulatori vlasništvo njegove svastike“: Također Općinski sud je naveo da je i „u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 08-04/11-1-37/17 od 6. prosinca 2017. godine konstatirano da je predmetno vozilo oduzeto od apelanta bez akumulatora“.
11. Općinski sud je nadalje istakao da je u svojstvu svjedoka saslušana apelantica koja je svojim iskazom tvrdila „da je vlasnica predmetnog vozila, da isto nije posjedovalo akumulator i da je bilo neispravno, a da je apelant zatečen u predmetnom vozilu dok je njoj iznosio stvari iz auta“. Općinski sud je naveo da navedenom iskazu apelantice nije povjerovao kao vjerodostojnim, cijeneći da je isti neuvjerljiv i iskonstruiran s namjerom da pomogne apelantu kao svom vanbračnom suprugu. Također, Općinski sud je naveo da je u svojstvu svjedoka saslušao vlasnika predmetnog vozila A. S. koji je naveo da je apelantici prodao predmetno vozilo, koji iskaz sud također nije prihvatio cijeneći da je isti neuvjerljiv i da nije u suglasnosti sa materijalnim dokazima. Općinski sud je također naveo da nije prihvatio ni iskaze ostalih svjedoka koji su svjedočili u korist apelantove obrane cijeneći da su dati s namjerom da pomognu apelantu kao svom prijatelju.
12. Općinski sud je naveo da je tokom postupka izvršio uvid u materijalne dokaze taksativno pobrojane u rješenju, te da je nakon ocjene svih izvedenih dokaza utvrdio da su se u radnjama stekla sva bitna obilježja prekršaja koji su apelantu stavljeni na teret, te da su ona u cijelosti dokazana.
13. Općinski sud je naveo da je odluku o visini kazne temeljio na odredbama članka 24. Zakona o prekršajima te za počinjene prekršaje u stjecaju izrekao jedinstvenu novčanu kaznu i iznosu preciziranom u izreci presude. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je prilikom izricanja ove sankcije, kao olakšavajuće okolnosti cijenio činjenicu da je apelant nezaposlen i da izdržava suprugu i mldb. dijete, dok je od otežavajućih okolnosti cijenio da je apelant više (34) puta prekršajno kažnjavan za iste ili slične prekršaje, te da je kažnjavan i za druge prekršaje prema Zakonu o javnom redu i miru kao i Zakonu o šumama. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je apelant evidentiran i kao dužnik zbog neplaćenih novčanih kazni u ukupnom iznosu od 8.039,20 KM.
14. Općinski sud je nadalje naveo da je odluku o zaštitnoj mjeri oduzimanja predmetnog vozila donio sukladno odredbama članka 29. stav 1 i čl. 31. st. 2. i 3. Zakona o prekršajima, jer je na temelju dokaza u spisu nesporno utvrđeno da je predmetno vozilo i ranije bilo upotrebljavano za izvršenje istih odnosno sličnih prekršaja. Naime, Općinski sud smatra da je predmetno vozilo u konkretnom slučaju neophodno oduzeti radi zaštite interesa opće sigurnosti, te života i zdravlja drugih ljudi jer je nesporno utvrđeno da je apelant upravljao predmetnim vozilom prije stjecanja prava na upravljanje motornog vozila –vožnja bez vozačke dozvole i ne registriranog vozila, te imajući u vidu da se radi o višestrukom specijalnom povratniku u činjenju istih, odnosno sličnih prekršaja upravo predmetnim vozilom, kao i licu koje prolazi kroz kaznene evidencije zbog istih ili sličnih prekršaja kako iz oblasti bezbjednosti saobraćaja tako i prekršaja iz oblasti javnog reda i mira, zbog čega prema mišljenju Osnovnog suda postoje opravdani zakonski razlozi u smislu odredbe članka 31. stav 2. Zakona o prekršajima za privremeno oduzimanje predmetnog vozila koje je upotrijebljeno za izvršenje predmetnih prekršaja.
15. Rješenjem Županijskog suda broj 42 0 Pr 040135 19 Pžp od 21. lipnja 2019. godine apelantova žalba i apelantičina žalba su odbijene kao neutemeljene, te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje.
16. U obrazloženju rješenja Županijski sud je naveo da apelant žalbenim navodima ukazuje da „zbog pogrešne i nepotpune ocjene dokaza nije u potpunosti utvrđeno činjenično stanje jer smatra da je „prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov dokaz izlazak suda na mjesto gdje se nalazi privremeno oduzeto vozilo i vještačenje po vještaku mašinske ili saobraćajne struke radi utvrđenja činjenice da vozilo nema akumulator i da se isto nije moglo koristiti za vožnju“, te je s tim u vezi zaključio da apelant u suštini osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Cijeneći da je navedeni žalbeni temelj propisan odredbom članka 84. stav 1. Zakona o prekršajima, Županijski sud je istakao da apelantovu žalbu u tom dijelu neće ni ispitivati jer nije dopuštena. Naime, Županijski sud je naveo da je prvostupanjski sud u obrazloženju rješenja iznio potpune razloge o utvrđenom činjeničnom stanju i obrazložio koje je dokaze izveo, kako ih je ocijenio, te s tim u vezi zaključio da prvostupanjsko rješenje sadrži kratku ocjenu činjeničnog stanja, shodno odredbi članka 74. tačka 4. Zakona o prekršajima. Županijski sud je zaključio da iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je činjenično stanje prvenstveno utvrđeno na temelju iskaza policijskog službenika Z. M. koji je tokom kontrole motornih vozila u saobraćaju u mjestu Podubravlje, zaustavio predmetno vozilo kojim je apelant upravljao, a čiji iskaz je u svojstvu svjedoka potvrdio i policijski službenik N.H. koji je bio u kontroli zajedno sa Z.M. Također, Županijski sud je naveo da je suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud jasno obrazložio zašto nije prihvaćen prijedlog apelantove obrane za izlazak suda na lice mjesta gdje se nalazi predmetno vozilo „radi vještačenja i utvrđenja činjenice da vozilo nema akumulator“ i s tim u vezi zašto nije povjerovao iskazima svjedoka apelantove obrane, dajući jasne razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud.
17. U pogledu povrede materijalnog propisa o prekršaju, Županijski sud je konstatirao da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog propisa o prekršaju iz članka 184. stav 1., kažnjivo po članku 234a. stav 1. tačka 7. Zakona o temeljima sigurnosti saobraćaja i prekršaj iz članka 211. stav 1., kažnjivo po članku 234a. stav 1. tačka 8. istog zakona. S tim u vezi, Županijski sud je ukazao da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je u prvostupanjskom postupku nesporno utvrđeno da je apelant 6. prosinca 2017.godine, oko 10,00 sati od strane službenika policije PS Zavidovići, u mjestu Podubravlje, općina Zavidovići, zatečen da u saobraćaju na putu upravlja predmetnim motornim vozilom, vlasništvo A.S., prije stjecanja prava na upravljanje motornim vozilom, dok je provjerom kroz bazu podataka od strane PS utvrđeno da je potvrda o registraciji navedenog vozila istekla 27. listopada 2017. godine. Prema mišljenju Županijskog suda nesporno je dokazano da se u radnjama apelanta stječu sva obilježja navedenih prekršaja za koje je oglašen odgovornim rješenjem prvostupanjskog suda. Stoga, Županijski sud je zaključio da prvostupanjsko rješenje nije doneseno povredom materijalnog propisa o prekršaju.
18. U pogledu odluke o zaštitnoj mjeri oduzimanja predmetnog vozila, Županijski sud je suprotno žalbenim navodima apelanta zaključio da prvostupanjski sud naveo jasne razloge za svoju odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri koji su zasnovani na pravilnoj primjeni odredbe članka 31 stav 2. u vezi sa stavom 1. Zakona o prekršajima. Naime, Županijski sud je između ostalog obrazložio da je predmetno motorno vozilo u konkretnom slučaju neophodno oduzeti radi zaštite interesa opće sigurnosti, te života i zdravlja ljudi, a što proizlazi iz same vrste i težine prekršaja koje je počinio apelant (upravljanje vozilom prije stjecanja prava na upravljanje i upravljanje neregistriranim vozilom), te imajući u vidu činjenicu da se radi o višestrukom specijalnom povratniku u činjenju istih, odnosno sličnih prekršaja upravo navedenim putničkim motornim vozilom, kako zbog istih ili sličnih prekršaja, tako i drugih prekršaja iz oblasti bezbjednosti saobraćaja, prema mišljenju Županijskog suda, nesporna je upornost apelanta u kršenju pravila saobraćaja prije stjecanja prava na upravljanje vozilom. S tim u vezi Županijski sud je naveo iz pravosnažnog rješenja Općinskog suda broj 42 0 Pr 029001 15 Pr od 31. ožujka 2016. godine proizlazi da je predmetno vozilo i ranije korišteno za izvršenje istih ili sličnih prekršaja. Slijedom iznesenog, Županijski sud je naveo da je nesumnjivo dokazano da je apelant upravljao motornim vozilom u saobraćaju na putu prije stjecanja prava na upravljanje iz čega proizlazi da apelant ne poznaje saobraćajne propise i nije obučen za upravljanje motornim vozilom sukladno Zakonu, iako se radi o opasnoj stvari koja može ozbiljno da ugrozi živote, zdravlje i imovinu ljudi. Osim toga, Županijski sud je naveo da je apelant učestvovao u saobraćaju sa neregistriranim motornim vozilom iz čega proizlazi da ne postoji ni potvrda o tehničkoj ispravnosti motornog vozila, odnosno da vozilo nema zakonsko obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti, odnosno da nema pokrivenu odgovornost vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila u slučaju da se upotrebom motornog vozila pričini šteta trećim licima uslijed smrti, tjelesne povrede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari. Također navedeno je da je prvostupanjski sud imao u vidu i ranije apelantovo ponašanje sa motornim vozilom u saobraćaju, jer iz prekršajne evidencije proizlazi da je apelant već pravosnažno prekršajno kažnjavan 34 puta zbog kršenja propisa o temeljima sigurnosti saobraćaja na putevima, od čega zbog identičnih prekršaja-upravljanje motornim vozilom u saobraćaju na putu prije stjecanja prava na upravljanje 14 puta, a zbog prekršaja učestvovanja u saobraćaju sa neregistriranim motornim vozilom 16 puta, kao i drugih prekršaja zbog kršenja propisa o temeljima sigurnosti saobraćaja, kao i činjenicu da apelant ima dug po temelju neplaćenih novčanih kazni u iznosu od 8.039,20 KM, što je dug koji je već postojao u momentu počinjenja opisanih prekršaja.
19. Imajući u vidu sve navedeno, Županijski sud je, suprotno apelantovim žalbenim navodima zaključio da u konkretnom slučaju postoje zakonski razlozi za oduzimanje predmetnog vozila koje je upotrijebljeno za izvršenje prekršaja, budući da je nesporno dokazano da apelantovo ponašanje sa motornim vozilom u saobraćaju promatrano u cjelini, a sa aspekta težine počinjenih prekršaja i sklonosti apelanta činjenju prekršaja protiv sigurnosti saobraćaja na putevima, predstavlja značajnu prijetnju po interese opće sigurnosti, kao i život i zdravlje ljudi, te da je radi njihove zaštite, neophodno u konkretnom slučaju, primjenom odredbe iz članka 31. stav 2 u vezi sa stavkom 1. Zakona o prekršajima okrivljenom, izreći zaštitnu mjeru oduzimanja predmetnog vozila koje je upotrijebljeno za izvršenje prekršaja.
20. Također, Županijski sud je ukazao da je predmetno putničko motorno vozilo koje je izrečenom zaštitnom mjerom privremeno oduzeto, vlasništvo A. S. koji je i evidentiran kao vlasnik predmetnog vozila u službenim evidencijama PU Zavidovići, kako proizlazi iz kartona predmetnog vozila od 28. veljače 2019. godine. S tim u vezi, Županijski sud je naveo da je prvostupanjski sud saslušao vlasnika predmetnog vozila u svojstvu svjedoka koji je svojim iskazom potvrdio da se u službenim evidencijama vodi kao vlasnik predmetnog vozila ali da je isto prodao apelantici. Županijski sud je također naveo da apelantica tokom postupka nije dokazala da je kupila predmetno vozilo od A. S. te je s tim u vezi, Županijski sud zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je uputio apelanticu da u parničnom postupku dokaže pravo vlasništva na predmetnom vozilu i eventualno naknadu štete po tom temelju, shodno odredbama članka 31. stav
5. Zakona o prekršajima.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije broj 3319/19
21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e), k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6, 13. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. U suštini apelant smatra da su redoviti sudovi zbog proizvoljne ocjene dokaza izveli pogrešan zaključak u pogledu izvršenja radnji zbog kojih mu je utvrđena prekršajna odgovornost. Naime, apelant navodi da u momentu kada je kontroliran od strane policijske patrole zapravo „nije zatečen da u saobraćaju upravlja sa vozilom niti je bio za volanom već je iz auta uzimao stvari i dječja kolica“. S tim u vezi apelant je naveo da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov prijedlog za izvođenje dokaza izlaska na lice mjesta gdje se čuva predmetno vozilo, radi vještačenja po vještaku mašinske struke i utvrđenja da u vozilu nema akumulatora i da se vozilo nije moglo staviti u pogon“. Također navodi da sud nije dao valjane razloge zbog čega je prihvatio iskaz svjedoka optužbe Z.M., a nije prihvatio njegov prijedlog za izlazak suda na lice mjesta, te da osporene odluke ne zadovoljavaju standarde obrazložene odluke.
Navodi iz apelacije broj 3393/19
22. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. Europske konvencije kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantica, u suštini smatra da nije dokazano da je apelant prekršaje učinio predmetnim vozilom. Naime, apelantica je navela da je predmetno vozilo kupila od A. S., te da kritičnog dana nije dala apelantu da vozi „nego isključivo da joj iznese stvari iz vozila“. Također navodi da sudovi nisu cijenili da je apelantica „imala svijest da je okrivljeni (apelant) više puta prekršajno kažnjavan, te da li je apelantica takvom licu mogla dati na upotrebu svoje vozilo“. Apelantica nadalje smatra da se redoviti sudovi nisu upuštali u ocjenu na koji način će oduzimanje apelantičinog vozila biti od značaja za prevenciju okrivljenog u činjenju prekršaja. Također apelantica smatra da u osporenim odlukama nisu obrazloženi razlozi na kojima je utemeljena odluka o zaštitnoj mjeri oduzimanja. Apelantica predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene presude.
b) Odgovor na apelaciju
23. Županijski sud smatra da je odluka tog suda pravilna i zakonita. Ukazuje da su u osporenoj odluci tog suda navedeni jasni razlozi, odnosno dati odgovori na sve žalbene navode koje su apelanti ponovili u svojim apelacijama. Županijski sud smatra da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelanti pozivaju, slijedom čega je predloženo da se apelacije odbiju kao neutemeljene.
24. Općinski sud smatra da su apelacije neutemeljene jer rješenjem tog suda nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelanti pozivaju.
25. PS Zavidovići smatra da su redoviti sudovi pravilno primijenili materijalno-pravne i procesno-pravne propise relevantne za rješavanje konkretnog predmeta, te da osporenim odlukama nisu prekršena prava apelanata na koja svojim apelacijama ukazuju. Predlažu da se apelacije odbiju kao neutemeljene.
V. Relevantni propisi
26. Zakon o temeljima sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 6/06, 75/06 - ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 184.
(1)Pravo upravljanja motornim vozilom ima lice koje ispunjava sljedeće uvjete:
1) da je duševno i tjelesno sposobno upravljati motornim vozilom;
2) da je navršilo godine života određene ovim članom zavisno od kategorije, odnosno potkategorije vozila;
3) da je položilo vozački ispit za upravljanje motornim vozilom određene kategorije ili potkategorije;
4) da mu odlukom nadležnog organa nije zabranjeno upravljanje motornim vozilom.
Član 211.
(2) Kad upravlja motornim i priključnim vozilom, vozač mora imati kod sebe važeću potvrdu o registraciji izdatu za to vozilo kao i policu obaveznog osiguranja, a motorna i priključna vozila registrirana u stranoj zemlji i međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti koja važi na području Bosne i Hercegovine i dužan je pokazati na zahtjev policajca ili drugog ovlaštenog lica.
Član 234a.
(1) Novčanom kaznom u iznosu od 400,00 KM do 1.000,00 KM kaznit će se za prekršaj:
(…) 8) vozač koji učestvuje u saobraćaju vozilom koje je neregistrirano ili čija je potvrda o registraciji vozila istekla za duže od 30 dana (član 207., član 211. stav (1));
(2) Za prekršaje iz stava (1) tač. 4), 5), 8), 9), 10) i 11) ovog članka vozaču ili instruktoru vožnje uz kaznu će se izreći zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od dva mjeseca do šest mjeseci i dva kaznena boda.
27. Zakonu o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 63/14) relevantne odredbe glase:
Član 18. stav 2.
Primjena odredaba Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (2) Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovog zakona, sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 - u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) će se mutatis mutandis primjenjivati u prekršajnom postupku: […]Glava XXIII. Odjeljak 1. pod nazivom
- “Žalba na prvostepenu presudu […] i Glava XXIX. pod nazivom "Postupak za primjenu mjera sigurnosti, za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i za opozivanje uslovne osude".
Član 28.
Zaštitne mjere (1) Zaštitne mjere mogu se propisati samo zakonom.
(2) Za prekršaj se mogu propisati sljedeće zaštitne mjere:
1) oduzimanje predmeta, […] Član 31.
Oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji su upotrijebljeni, ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja, ili koji su nastali izvršenjem prekršaja mogu se oduzeti ako su vlasništvo okrivljenog.
(2) Predmeti iz stava (1) ovog članka mogu se oduzeti i kada nisu vlasništvo okrivljenog ako je to neophodno radi zaštite interesa opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnosti robnog prometa ili razloga javnog morala, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
(3) Sud koji donosi rješenje o prekršaju ili ovlašteni organ koje izdaje prekršajni nalog odredit će, u skladu s posebnim propisima, da li će se oduzeti predmeti uništiti, prodati ili predati odgovarajućem ovlaštenom organu. Sredstva ostvarena prodajom pripadaju odgovarajućem budžetu u skladu sa zakonom koji uređuje pripadnost javnih prihoda.
(4) Predmeti koji se prema zakonu mogu oduzeti ili se oduzimaju, oduzet će se i kada se prekršajni postupak ne završi odlukom kojom se okrivljeni oglašava odgovornim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti ili razlozi morala, kao i u drugim slučajevima određenim posebnim zakonom.
O oduzimanju predmeta donosi se posebno rješenje.
(5) Oduzimanjem predmeta ne dira se u pravo trećih osoba na naknadu štete od okrivljenog.
VI. Dopustivost
28. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Županijskog suda broj 42 0 Pr 040135 19 Pžp od 21. lipnja 2019. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 25. lipnja 2019. godine, a apelacija broj AP-3319/19 je podnesena 17. kolovoza 2019. godine, dok je apelantica osporeno rješenje primila 1. srpnja 2019. godine, a apelacija broj AP-3393/19 je podnesena 20. kolovoza 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelantova apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
32. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e), k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6., 13. i 14. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, Ustavni sud ističe da se s tim u vezi, prvenstveno, postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu članka 6. Europske konvencije. Polazeći od općih principa Europskog suda koji su, također, podržani i kroz praksu Ustavnog suda (Odluka o dopustivosti broj AP-716/09 od 26. siječnja 2012. godine, stav 13, te Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-562/18 od 15. siječnja 2020. godine, stav 30, dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da se i u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme, izrečenu (novčanu) kaznu i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju članak 6. Europske konvencije primjenjiv.
36. Apelanti u suštini smatraju da su sudovi proizvoljno cijenili dokaze što je imalo za posljedicu da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
37. Vezano za apelacione navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud prvenstveno ističe da su Europski sud i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud napominje da članak 6. Europske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali da ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Europski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. srpnja1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. lipnja 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV).
38. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenog prvostupanjskog rješenja nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predložila nadležna PU, tako i onih koje je predložio apelant. Ustavni sud ističe da je prvostupanjski sud proveo dokazni postupak u kojem je saslušao svjedoke nadležne PU kao i sve svjedoke apelantove obrane, zatim izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, te da je cijenio svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te dao detaljne razloge za svoje zaključke, kao i za svoju odluku da ne prihvati pojedine dokaze koje je predložio apelant. Naime, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Općinski sud, čija je odluka potvrđena rješenjem Županijskog suda, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Županijski sud svojom osporenom odlukom dao detaljno i jasno obrazloženje o žalbenim navodima apelantove obrane kojima su osporavani stavovi Općinskog suda iz prvostupanjskog osporenog rješenja i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u drugostepenom rješenju dato obrazloženje zašto apelantovi žalbeni navodi ne utiču na konačnu odluku koja se tiče njegove odgovornosti za počinjene prekršaje koji su mu stavljeni na teret, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o temeljima sigurnosti saobraćaja i Zakona o prekršajima. Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženjima osporenih odluka ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga Ustavni sud smatra da su, neosnovani navodi apelanata da je osporena odluka u konkretnom slučaju zasnovana na pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
39. Nadalje, u odnosu na apelantičine navode da u osporenim odlukama nisu obrazloženi razlozi na kojima je utemeljena odluka o zaštitnoj mjeri oduzimanja, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da prema odredbama članka 29. stav 2. Zakona o prekršajima svrha zaštitne mjere jeste da se okrivljeni spriječi da počini sličan prekršaj, pri čemu sud prilikom izricanje mjere cijeni sve okolnosti slučaja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redoviti sudovi zaključili da je u smislu odredaba članka 29. stav 2. i članka. 31. stav 2. i 3. Zakona o prekršajima dokazano da su ispunjeni svi uslovi za izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmetnog vozila budući da je, suprotno apelantičinim navodima, u toku postupka nesporno utvrđeno da apelant ne poznaje pravila saobraćaja i da nema položen vozački ispit, zbog čega stvara opasnost za druge učesnike u saobraćaju. Osim toga, navedeno je da je evidentno da dotadašnje izrečene kazne nisu djelovale na apelanta u smislu uzdržavanja od činjenja prekršaja, te da prema ocjeni redovitih sudova okolnost upornog činjenja prekršaja predstavlja otežavajuću okolnost koju je trebalo cijeniti prilikom izricanja novčane kazne i zaštitne mjere jer je nesporno dokazana upornost apelanta u kršenju pravila saobraćaja prije stjecanja prava na upravljanje vozilom. Slijedom iznesenog, redoviti sudovi su jasno ukazali da predmetno vozilo treba oduzeti iz razloga opšte sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, kao i razloga jer apelant svojim radnjama i upornim kršenjem propisa iz saobraćaja stvara opasnost za sve druge učesnike u saobraćaju, zbog čega su redoviti sudovi suprotno navodima apelantice, zaključili da je izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmeta sasvim opravdana, zakonita i ispravna odluka. Pored toga Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je predmetno vozilo vlasništvo A.S., te da suprotno navodima apelantice, odlukom suda o zaštitnoj mjeri oduzimanja vozila od apelanta, apelantica nije uskraćena u svom pravu da u parničnom postupku dokaže da je ona vlasnik predmetnog vozila, a samim tim i na naknadu štete, shodno odredbama članka 31. stav 5. Zakona o prekršajima. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja, sadržaj relevantnih odredaba članka 29. stav 2. i članka. 31. stav 2, 3.i 5. Zakona o prekršajima, Ustavni sud dato obrazloženje redovitih sudova ne smatra proizvoljnim.
40. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi
41. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama prekršena i njihova prava iz članka II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 13. i 14. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvneciju. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovih prava temelje na istim navodima koje su isticali u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, za koja je Ustavni sud već utvrdio da nije prekršeno. S obzirom na navedeno, te kako su apelanti koristili sve pravne lijekove koji su im stajali na raspolaganju, te kako nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantima postupano drugačije nego u odnosu na osobe u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava iz članka II/3.k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 13. i 14. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redoviti sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i njihove ocijene, te kako su na temelju izvedenih dokaza utvrdili sve činjenice potrebne za rješavanje konkretnog pravnog pitanja, pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o temeljima sigurnosti saobraćaja i Zakona o prekršajima.
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz članka II/3.k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 13. Europske konvencije 14. Europske konvencije kao i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno i kada su apelanti koristili sve pravne lijekove koji su im stajali na raspolaganju i pritom nema ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi prema apelantima postupali drugačije nego u odnosu na osobe u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji.
44. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić