Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2511/20 (L. B.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Penzija
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2511/20

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2511/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Luka Beljan, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio Luka Beljan.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 U 004885 19 U od 30.

travnja 2020. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije BiH da Luki Beljanu u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije BiH da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Luke Beljana podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 U 004885 19 U od 30. travnja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Luka Beljan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prisoje podnio je 20. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja postupka ponovnog određivanja iznosa starosne mirovine koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Kantonalnim sudom u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u predmetu tog suda broj 10 0 U 004885 19 U.

2. Dopunom apelacije od 27. kolovoza 2020. godine apelant je osporio i Presudu Kantonalnog suda broj 10 0 U 004885 19 U od 30. travnja 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 25. rujna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZMIO) zatraženo je 29. rujna 2020. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

4. FZMIO je dostavio odgovor na apelaciju 18. listopada 2020. godine.

5. Kantonalni sud i Vrhovni sud dostavili su odgovorE na apelaciju 16. studenog 2020. godine. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Rješenjem Kantonalne administrativne službe Kantona 10 (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) od 7. studenog 2007. godine apelantu je priznato pravo na starosnu mirovinu u iznosu od 225,60 KM mjesečno, počev od 1. rujna 2005. godine, te je određeno da mu isplata mirovine po predmetnom rješenju pripada od 20. travnja 2006. godine. Apelant protiv predmetnog rješenja nije izjavljivao priziv.

8. Odlučujući o apelantovom zahtjevu „za preuzimanje staža kraćeg od 12 mjeseci na teret BiH nositelja osiguranja“, Kantonalna administrativna služba je rješenjem od 26. veljače 2010. godine odredila novi iznos starosne mirovine apelantu u iznosu od 225,60 KM mjesečno, počev od 1. rujna 2005. godine, te odredila da mu isplata mirovine po predmetnom rješenju pripada od 15. svibnja 2007. godine. Apelant protiv predmetnog rješenja nije izjavljivao priziv.

9. Odlučujući o apelantovom zahtjevu od 30. siječnja 2013. godine „za izmjenu rješenja na temelju naknadno uplaćenih doprinosa i staža iz Crne Gore, koji je manji od 12 mjeseci“, Kantonalna administrativna služba je rješenjem od 28. svibnja 2013. godine apelantu utvrdila novi iznos starosne mirovine od 265,66 KM mjesečno, počev od 1. rujna 2005. godine, te utvrdila da apelantu pripada pravo na isplatu po predmetnom rješenju od 30. srpnja 2012. godine.

10. Odlučujući o apelantovom prizivu izjavljenom protiv rješenja Kantonalne administrativne službe od 28. svibnja 2013. godine, FZMIO je rješenjem od 22. listopada 2014. godine odbio predmetni priziv kao neutemeljen.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 10 0 U 002759 14 U od 8. rujna 2015. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (FZMIO) od 22. listopada 2014. godine.

12. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke, Presude Kantonalnog suda broj 10 0 U 002759 14 U od 8. rujna 2015. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 10 0 U 002759 15 Uvp od 21. ožujka 2019. godine predmetni zahtjev uvažio, preinačio presudu Kantonalnog suda od 8. rujna 2015. godine i poništio rješenje FZMIO od 22. listopada 2014. godine i rješenje Kantonalne administrativne službe od 28. svibnja 2013. godine, te predmet vratio prvostupanjskom organu na ponovno rješavanje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da će prvostupanjski organ provesti postupak u kojem će pribaviti na propisani način sve podatke koji se odnose na staž u Crnoj Gori od čega će ovisiti odluka o apelantovom zahtjevu u pogledu uračunavanja staža kraćeg od 12 mjeseci, dok će u dijelu koji se odnosi na isplatu utvrđenog iznosa mirovine nakon naknadne uplate doprinosa donijeti novo rješenje kojim će se utvrditi apelantovo pravo na isplatu mirovine čija je visina utvrđena nakon retroaktivne uplate razlike doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, a od dana ispunjenja uvjeta za ostvarivanje mirovine.

13. Postupajući u izvršenju presude Vrhovnog suda od 21. ožujka 2019. godine, Kantonalna administrativna služba je rješenjem od 14. kolovoza 2019. godine odredila apelantu novi iznos starosne mirovine od 271,20 KM mjesečno, počev od 1. rujna 2005. godine, te dalje utvrdila da iznos predmetne mirovine usklađen na 1. ožujak 2018. godine iznosi 517,12 KM, a da iznos mirovine usklađen na dan donošenja predmetnog rješenja iznosi 553,95 KM, te da isplata mirovine po predmetnom rješenju apelantu pripada od 20. travnja 2006. godine.

14. Odlučujući o apelantovom prizivu izjavljenom protiv rješenja Kantonalne administrativne službe od 14. kolovoza 2019. godine, FZMIO je rješenjem od 12. studenog 2019. godine predmetni priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsko rješenje.

15. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja FZMIO od 12. studenog 2019. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 10 0 U 004885 19 U od 30. travnja 2020. godine predmetnu tužbu odbio kao neutemeljenu.

16. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem od 14. kolovoza 2019. godine apelantu određen novi iznos starosne mirovine od 271,20 KM počev od 1. rujna 2005. godine, te da mu isplata mirovine po predmetnom rješenju pripada od 20. travnja 2006. godine, kao i da je navedenim rješenjem mirovina usklađena, te određen njezin iznos od 553,95 KM. Kantonalni sud je naveo da apelant ističe da mu pripada pravo na isplatu mirovine od 1. rujna 2005. godine, pa je u svezi s tim naveo da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu 20. listopada 2006.godine. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbama članka 104. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o MIO) (koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelant stekao pravo na mirovinu) propisano da se mirovina isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za stjecanje mirovine, ako je zahtjev podnesen u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnesen po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. Kantonalni sud je naveo da, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, činjenicu da je apelant ispunio uvjete za mirovinu 1. rujna 2015. godine, a da je zahtjev za ostvarivanje prava na mirovinu podnio 20. listopada 2006. godine, pravilno je prvostupanjski organ priznao pravo na isplatu mirovine apelantu od 20. travnja 2006. godine, odnosno šest mjeseci unatrag od dana podnošenja zahtjeva, pa je apelantov prigovor koji se odnosi na početak isplate mirovine neutemeljen. Kantonalni sud je, također, naveo da je prvostupanjskim rješenjem pravilno utvrđena razlika za isplatu mirovine, te da je apelant uz predmetnu tužbu dostavio ček iz kojeg je razvidno da mu je na ime razlike mirovine uplaćeno 6.245,93 KM, umjesto 6.466,97 KM, dakle, 221,04 KM manje. Kantonalni sud je naveo da se, kako je rješenjem pravilno obračunata razlika za uplatu, a pogrešno je izvršena uplata, apelant može obratiti prvostupanjskom organu da mu na temelju pravomoćnog rješenja isplati navedenu razliku.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te navodi da je u predmetnom postupku povrijeđena zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant ističe da je razlog podnošenja predmetne apelacije „neizvršavanje u potpunosti presude Vrhovnog suda od 21. ožujka 2019. godine“, odnosno navodi da apelaciju podnosi jer upravni organi nisu postupili po presudi Vrhovnog suda, zbog čega je podnio tužbu Kantonalnom sudu, te da predmetna tužba „još nije riješena, jer nije plaćena taksa“. Dalje, ističe da se predmetni postupak vodi „zbog uknjižbe radnog staža od 1. rujna 2005. godine, tj. od stjecanja prava na ostvarivanje starosne mirovine“. Dopunom apelacije apelant je osporio presudu Kantonalnog suda od 30. travnja 2020. godine (koju je primio nakon podnošenja predmetne apelacije), te je naveo da je njegova tužba utemeljena, pa od Ustavnog suda traži da osporenu presudu Kantonalnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak. Apelant, naime, smatra da mu pravo na isplatu mirovine pripada od 1. rujna 2005. godine, odnosno od dana ispunjenja uvjeta za mirovinu, a ne, kako su to pogrešno zaključili upravni organi i Kantonalni sud, od 20. travnja 2006. godine. Zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku (zbog duljine trajanja predmetnog postupka), apelant traži naknadu nematerijalne štete.

b)Odgovori na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije neutemeljeni, jer je taj sud u svojoj presudi od 30. travnja 2020. godine detaljno iznio razloge kojima se rukovodio kada je odbio apelantovu tužbu, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena, pri čemu se nije posebno očitovao na navode o duljini trajanja predmetnog postupka.

19. Vrhovni sud je naveo da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant ne osporava presudu tog suda, te da apelaciju podnosi zbog toga što u ponovljenom postupku upravni organi nisu postupili po presudi Vrhovnog suda od 21. ožujka 2019. godine, pri čemu se nije posebno očitovao na navode o duljini trajanja predmetnog postupka.

20. FZMIO je naveo da je, postupajući u izvršenju presude Vrhovnog suda od 21. ožujka 2019. godine, Kantonalna administrativna služba rješenjem od 14. kolovoza 2019. godine apelantu odredila novi iznos starosne mirovine, te da je predmetno rješenje potvrđeno rješenjem FZMIO od 12. studenog 2019. godine, kao i da je protiv tog rješenja apelant pokrenuo upravni spor koji je okončan presudom Kantonalnog suda od 30. travnja 2020. godine na način da je Kantonalni sud apelantovu tužbu odbio kao neutemeljenu. Dalje je naveo da osporenim odlukama nisu povrijeđeni zakon, niti apelantova ustavna prava, te da ostaje kod razloga iznesenih u svom rješenju i predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

22. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

24. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) u relevantnom dijelu glasi: Članak 30.

(1) Osiguranik stječe pravo na starosnu mirovinu kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina mirovinskog staža.

(2) Osiguranik stječe pravo na starosnu mirovinu kada navrši 40 godina mirovinskog staža, bez obzira na godine života.

Članak 103.

Prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja stječu se i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih ovim zakonom, s tim što se pravo na mirovinu može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja.

Članak 104.

(1) Mirovina se isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za stjecanje mirovine, ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad.

(2) Dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospjelosti. VI.Dopustivost

25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su duljina trajanja predmetnog postupka, kao i presuda Kantonalnog suda od 30. travnja 2020. godine. Obzirom na to da je apelant predmetnu apelaciju podnio prije donošenja osporene presude, navodeći da mu je zbog duljine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, a dopunom apelacije od 27. kolovoza 2020. godine je osporio i presudu Kantonalnog suda od 30. travnja 2020. godine, koju je zaprimio 20. kolovoza 2020. godine, to proizlazi da je predmetna apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant, u suštini, tvrdi da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda, te zbog duljine trajanja postupka ponovnog određivanja visine starosne mirovine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz . ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u predmetnom postupku odlučivalo o ponovnom određivanju visine starosne mirovine, odnosno da se radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obveza, tako da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi.

U odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda od 30. travnja 2020. godine

33. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati je li osporena odluka zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje koje je zasnovao na relevantnim odredbama Zakona o MIO. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj odluci Kantonalni sud jasno ukazao da je pravo na isplatu mirovine apelantu određeno sukladno odredbama članka 104. Zakona o MIO (koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelant stekao pravo na mirovinu), pa da je, kako je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na mirovinu 20. listopada 2006. godine, a uvjete za starosnu mirovinu je ispunio 1. rujna 2015. godine, pravilno prvostupanjski organ priznao pravo na isplatu mirovine apelantu od 20. travnja 2006. godine, odnosno „šest mjeseci unatrag“ od dana podnošenja zahtjeva. Ustavni sud zapaža da je za primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

36. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda istaknutih u tužbi, a koje je Kantonalni sud ispitao u osporenoj odluci i dao razloge zašto ne može utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe Zakona o MIO na kojima je zasnovana osporena odluka, Ustavni sud u njezinom obrazloženju, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni. U odnosu na suđenje u razumnom roku Period koji se uzima u obzir

37. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od podnošenja zahtjeva apelanta od 30. siječnja 2013. godine „za izmjenu rješenja na temelju naknadno uplaćenih doprinosa i staža“, pa do donošenja presude Kantonalnog suda od 30. travnja 2020. godine. Dakle, period od sedam godina i oko tri mjeseca.

Relevantni principi

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

39. Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog članka, uključujući i oavezu da postupaju u razumnom roku (vidi, Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23).

Analiza razumnosti duljine trajanja postupka

40. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku ponovnog određivanja visine starosne mirovine, pa obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta, jer je o ishodu tog postupka ovisilo utvrđivanje osnove i visine njegove mirovine.

41. Analizirajući ponašanje organa uprave i redovitih sudova, Ustavni sud najprije zapaža da je prvostupanjski organ o apelantovom zahtjevu od 30. siječnja 2013. godine odlučio u periodu od oko četiri mjeseca, ali da je drugostupanjski organ o apelantovom prizivu izjavljenom protiv tog rješenja odlučio tek nakon jedne godine i oko pet mjeseci. Dalje, navedeno je da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja drugostupanjskog organa, odlučio nakon oko deset mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da je presudom Vrhovnog suda navedena presuda Kantonalnog suda preinačena i rješenja organa uprave poništena (te predmet vraćen prvostupanjskom organu na ponovni postupak), što nesumnjivo upućuje na neefikasno postupanje Kantonalnog suda i organa uprave u predmetnom postupku. Ustavni sud dalje primjećuje da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao tri godine i oko sedam mjeseci, što u konkretnom slučaju predstavlja nerazumno dug period odlučivanja o apelantovom zahtjevu, čime je nesumnjivo utjecao na ukupnu duljinu trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud, također, primjećuje da su organi uprave predmetni upravni postupak (postupajući u izvršenju navedene odluke Vrhovnog suda) ponovno proveli u periodu od oko sedam mjeseci, kao i da je Kantonalni sud odluku o tužbi protiv drugostupanjskog rješenja donio u periodu od oko pet mjeseci. Ustavni sud dalje primjećuje da organi uprave, kao ni Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nisu ponudili opravdanje za navedene periode pasivnosti u predmetnom postupku. S druge strane, analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja postupka. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud nalazi da duljina predmetnog postupka nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je postupak koji je značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao sedam godina i oko tri mjeseca, pri čemu je predmet presudom Vrhovnog suda vraćan prvostupanjskom organu na ponovni postupak, a pri tome su Vrhovnom sudu trebale tri godine i oko sedam mjeseci da odluči o apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke, pa je na taj način taj sud značajno utjecao na ukupnu duljinu trajanja predmetnog postupka.

42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

43. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

45. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije BiH obzirom na način organizacije organa koji provode poslove iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3700/16 od 6. prosinca 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te imajući u vidu i duljinu trajanja predmetnog postupka pred Vrhovnim sudom, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

46. Apelant navodi da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Obzirom na to da povredu ovih prava apelant zasniva na identičnim navodima koje je Ustavni sud već detaljno ispitao u ovoj odluci u odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda od 30. travnja 2020. godine (i pri tome zaključio da su navodi o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na navedenu presudu neutemeljeni), Ustavni sud smatra da su, također, neutemeljeni i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu i zabranu diskriminacije.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, imajući u vidu da je predmetni postupak koji je značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao sedam godina i oko tri mjeseca, pri čemu je predmet presudom Vrhovnog suda vraćan prvostupanjskom organu na ponovni postupak, a pri tome su Vrhovnom sudu trebale tri godine i oko sedam mjeseci da odluči o apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke, pa je na taj način taj sud značajno utjecao na ukupnu duljinu trajanja predmetnog postupka.

48. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ostalim aspektima tog prava, jer je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za svoju odluku koji, suprotno apelantovim navodima, nisu rezultat proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.

49. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu obzirom na to da se tvrdnje o povredi tih prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neutemeljenim.

50. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2511/20 (L. B.) | Sudska praksa | Aktio