Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3088/19 (V. P.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 82
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3088/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3088/19, rješavajući apelaciju Vladana Pucarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Vladana Pucarevića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 008276 17 Uvp od 24. aprila 2019. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Vladanu Pucareviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Vladana Pucarevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 008276 17 Uvp od 24. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 U 008276 13 U od 2.
septembra 2015. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2-6402622675 od 3. oktobra 2013. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar – Kantonalna administrativna služba za Unsko-sanski kanton matični broj 6402622675 od 4. jula 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vladan Pucarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Valjeva, Republika Srbija, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 25. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 008276 17 Uvp od 24. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 U 008276 13 U od 2. septembra 2015. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) broj FZ3/2-6402622675 od 3. oktobra 2013. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar – Kantonalna administrativna služba za Unsko-sanski kanton (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) matični broj 6402622675 od 4. jula 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Apelant je prethodno 9. novembra 2015. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 008276 13 U od 2. septembra 2015. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 4941/15. Ustavni sud je grupnom Odlukom o dopustivosti broj AP 2135/14 od 8. decembra 2015. godine (kojom je obuhvaćen i predmet broj AP 4941/15), između ostalih, odbacio i predmetnu apelaciju kao nedopuštenu, zato što je bila preuranjena s obzirom na to da je u vrijeme donošenja navedene odluke Ustavnog suda postupak po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda još bio u toku.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Zavoda i Kantonalne službe zatraženo je 21. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Zavod i Kantonalna služba su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. septembra do 12. oktobra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Rješenjem Kantonalne službe matični broj 6402622675 od 4. jula 2013. godine apelantu nije priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nositelja osiguranja.
7. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je postupak za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja pokrenut po apelantovom zahtjevu od 29. maja 2012. godine, u skladu sa odredbama Sporazuma o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i SR Jugoslavije (u daljnjem tekstu: Sporazum). Ukazano je da je u provedenom postupku, nakon izvedenih dokaza i njihove ocjene, na osnovu člana 9. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), utvrđeno da je apelant rođen 2. marta 1948. godine, da je državljanin Republike Srbije (u daljnjem tekstu: Srbija) i da nema priznatog penzijskog staža u Zavodu, u smislu čl. 82-85. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 32/01, 73/05, 59/06,4/09 i 55/12, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Shodno tome, zaključeno je da apelant nema svojstvo osiguranika po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju zbog čega nisu ispunjeni zakonski uslovi za priznavanje prava na starosnu penziju na teret BiH.
8. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Kantonalne službe, koja je odbijena Rješenjem Zavoda broj FZ3/2-6402622675 od 3. oktobra 2013. godine.
9. U obrazloženju rješenja Zavod je, razmatrajući apelantovu žalbu, obrazložio da je uvidom u dokaze u spisu predmeta ustanovljeno da se u tom spisu nalazi uvjerenje poslodavca DD "Agrokomerc" Velika Kladuša, precizirani broj, od 11. decembra 2012. godine u kojem je navedeno da je apelant kod navedenog poslodavca bio zaposlen u periodu od 12. avgusta 1984. do 31. decembra 1989. godine na poslovima komercijaliste u predstavništvu u Beogradu. Međutim, Zavod je ukazao da je uvidom u podatke matične evidencije aktivnih osiguranika ovog zavoda, koji se koriste za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, ustanovljeno da u prijavno-odjavnom segmentu nisu registrovani podaci o osiguranju apelanta u BiH, niti da postoje podaci o uplati doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. U vezi sa tim, Zavod je ukazao da je odredbama člana 82. Zakona o PIO, između ostalog, propisano šta se smatra penzijskim stažom osiguranja. Kako je utvrđeno da apelant nema staža osiguranja u BiH, tj. da nema status osiguranika u smislu člana 8. navedenog zakona, Zavod je ocijenio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev.
10. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Zavoda. Kantonalni sud je Presudom broj 01 U 008276 13 U od 2. septembra 2015. godine odbio tužbu kao neosnovanu (stav 1. izreke presude). Predmetnom presudom (stav 2. izreke presude) odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova upravnog postupka i sudske takse.
11. U obrazloženju presude je ukazano da je članom 137. Zakona o PIO propisano da osiguranik može steći pravo na starosnu penziju i prije navršenih godina života propisanih odredbama člana 30. Zakona o PIO kada navrši 55 godina života i 30 godina penzijskog staža (žena), odnosno 60 godina života i 35 godina penzijskog staža (muškarac), ali najduže do 31. decembra 2015. godine. U vezi sa tim, Kantonalni sud je naveo „kako osiguranik ima navršenih 65 godina, što nije sporno, i 05 godina, 04 mjeseca i 20 dana penzijskog staža utvrđenog na osnovu člana 82. Zakona o PIO, to ne ispunjava uslove iz člana 30. i člana 137. Zakona o PIOFBiH, koje navode je pravilno utvrdio prvostepeni, a kao svoje održao na snazi i drugostepeni organ, jer za [apelanta] nisu uplaćeni doprinosi za penzijski staž koji tužbom traži a koji propisi su regulisani odredbama navedenog Zakona o PIO, te ih kao takve prihvata i ovaj sud“.
12. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje predmetne presude. Vrhovni sud je Presudom broj 01 0 U 008276 17 Uvp od 24. aprila 2019. godine djelimično uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda i ukinuo stav 2. izreke te presude (u vezi sa troškovima postupka), te je u tom dijelu predmet vratio tom sudu na ponovno rješavanje. U preostalom dijelu (stav 1. izreke presude) zahtjev je odbijen i presuda je ostala neizmijenjena.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijenio da je osporena odluka u dijelu u kojem je odlučeno o meritumu stvari donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, odnosno odredaba Zakona o PIO, pri čemu nisu učinjene povrede pravila postupka na koje se navodima zahtjeva ukazuje. U vezi sa tim, Vrhovni sud je istakao da je odredbama Sporazuma regulisano sabiranje razdoblja osiguranja, utvrđivanje samostalnog davanja u novcu, te obračun srazmjernog dijela davanja u novcu državljanima država ugovornica za koje su važili pravni propisi jedne ili obje države ugovornice. Navedeno je da je članom 6. ovog sporazuma propisano opšte pravilo osiguranja prema kome se obaveza osiguranja određuje prema pravnim propisima one države ugovornice u kojoj lice radi, odnosno obavlja djelatnost, što važi i u slučaju kada se sjedište poslodavca nalazi u drugoj državi ugovornici ako odredbama čl. 7. i 8. ovog ugovora nije drugačije utvrđeno. Takođe, navedeno je da su odredbom člana 8. istog sporazuma regulisane situacije upućivanja zaposlenika iz jedne države ugovornice u drugu i primjena pravnih propisa država ugovornica u takvim slučajevima. Dalje, navedeno je da je odredbom člana 82. stav 5. Zakona o PIO propisano da se pri ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja pripadaju osiguraniku na osnovu penzijskog staža u staž osiguranja uračunava samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos. U vezi sa tim, Vrhovni sud je ukazao da, prema činjeničnom utvrđenju iz upravnog spisa, proizlazi da apelantu na području BiH nisu uplaćeni doprinosi, niti za period koji on navodi u provedenom upravnom postupku, a niti za bilo koji drugi period, čime se, u smislu citirane zakonske odredbe, ne može smatrati da je ostvaren staž osiguranja, a time ne postoji ni mogućnost da se odredi srazmjeran dio penzije koji pada na teret Zavoda.
14. Takođe, Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani navodi zahtjeva da su u konkretnom slučaju učinjene povrede pravila postupka koje su uticale na odlučivanje. U vezi sa tim, Vrhovni sud je istakao da apelant nije predlagao dokaze kojim bi se utvrdila činjenica da su uplaćeni doprinosi za penzijsko-invalidsko osiguranje, pa su tvrdnje o tome da je Kantonalni sud pobijanu presudu zasnovao na nepostojećim i neutvrđenim činjenicama potpuno paušalno istaknute. Pri tome istakao je da je, suprotno navodima iz zahtjeva, upravo apelant legitimisan da traži od poslodavca uplatu ovih doprinosa za odnosni period. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan zahtjev u dijelu kojim su osporene pravilnost i zakonitost stava 1. osporene presude Kantonalnog suda.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant tvrdi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu tog prava, pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je do povrede navedenih prava došlo uslijed toga što je u konkretnom postupku proizvoljnom ocjenom dokaza došlo do povrede pravila postupka i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, te, u vezi sa tim, proizvoljne primjene materijalnog prava kada je utvrđeno da apelant nije ostvario staž osiguranja na teritoriji BiH. Naime, apelant smatra da činjenica da je ostvario taj staž proizlazi iz potvrde o penzijskom stažu koju je Zavod dostavio Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Srbije (koju je dostavio u prilogu apelacije) a koja, prema apelantovom mišljenju, nije uzeta kao dokaz u konkretnom postupku iako je na nju ukazivao. Takođe, smatra da obrazloženje osporenih presuda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje i da je upućivanje apelanta da pokrene postupak protiv poslodavca uplate doprinosa na njega stavljen pretjeran teret izvršavanja uplate doprinosa, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Takođe, apelant smatra da dužina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije, naročito imajući u vidu da se nije radilo o složenom predmetu i da je taj predmet od velikog značaja za apelanta koji je u vrijeme podnošenja apelacije imao 71 godinu. Traži naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u novčanom iznosu od 300,00 KM za svaku godinu odlaganja postupka, odnosno u ukupnom iznosu od 2.100,00 KM.
b)Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud ukazuje da apelant u apelaciji, zapravo, samo ponavlja navode koje je taj sud već razmotrio prilikom odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. Što se tiče dužine trajanja postupka pred tim sudom, Vrhovni sud navodi da dužinu postupka u ovom, kao i u svim drugim predmetima određuju izuzetno veliki broj predmeta i neadekvatan broj sudija u Upravnom odjeljenju, pri čemu se predmeti raspoređuju u skladu sa planovima za izradu starih predmeta koje je sačinilo VSTV, tako da je ažurniji rad na predmetima izvan bilo kakve mogućnosti postupajućih sudija i vijeća.
17. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana i da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, tvrdeći da je dao jasno i argumentovano obrazloženje o svim navodima iz tužbe, koje ima uporište u pravilno izvedenim dokazima i pravilnoj primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju. Takođe, navodi da je u konkretnom slučaju osporenu presudu donio u razumnom roku s obzirom na to da je apelant tužbu podnio 20. novembra 2013. godine, a da je presuda donesena 10. septembra 2015. godine.
18. Zavod tvrdi da osporenim odlukama nije povrijeđen zakon, ni apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i predlaže da se apelacija odbije, a Kantonalna služba se pridružuje odgovoru na apelaciju koji je dao Zavod.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
IV - PENZIJSKI STAŽ
Član 82. stav 5.
(5) Pri ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja pripadaju osiguraniku na osnovu penzijskog staža, u staž osiguranja se uračunava samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos.
Član 137.
(1) Izuzetno od odredbe člana 30. ovog zakona pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kada navrši:
[…] (2) Osiguranik može steći pravo na starosnu penziju i prije navršenih godina života propisanih u stavu 1. ovog člana, odnosno u članu 30. ovog zakona, kad navrši 55 godina života i 30 godina penzijskog staža (žena), odnosno 60 godina života i 35 godina penzijskog staža (muškarac), ali najduže do 31. decembra 2015 godine.
[…]
20. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
21. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase: Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantna odredba glasi:
Član 10.
[…] Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 U 008276 17 Uvp od 24. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. maja 2019. godine a apelacija je podnesena 25. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelant smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka u kojem su donesene osporene odluke, povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u «razumnom roku» kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom odluke redovnih sudova i organa uprave donesene u postupku po apelantovom zahtjevu za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nositelja osiguranja iz čega proizlazi da se radi o sporu građanskopravne prirode i da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
A)U odnosu na osporene odluke
31. Iz apelacionih navoda, u suštini, proizlazi da apelant smatra mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene dokaza i, s tim u vezi, proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene relevantnih propisa, kao i zbog toga što, po njegovom mišljenju, obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova ne zadovoljavaju standarde iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005.godine, objavljena u „Službenom glasniku BiHˮ broj 44/05). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
33. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama, nasuprot apelantovom mišljenju, jasno obrazloženo zašto je odbijen zahtjev za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nositelja osiguranja. Pri tome Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije, nasuprot apelantovom mišljenju, ne proizlazi da dokazni postupak u konkretnom slučaju nije proveden u skladu s relevantnim procesnim zakonom, odnosno da dokazi provedeni pred organom uprave, pa ni potvrda na koju se apelant poziva u apelaciji, nisu ocijenjeni kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da su organi uprave u konkretnom slučaju u vezi sa spornim pitanjem uplate doprinosa za apelanta ocijenili sve provedene dokaze, uključujući i potvrdu na koju se poziva apelant, ali da su ocijenili da upravo iz podataka matične evidencije aktivnih osiguranika Zavoda, koji se koriste za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, ipak, proizlazi da apelantu na području BiH nisu uplaćeni doprinosi zbog čega apelant ne ispunjava uslove za ostvarenje srazmjernog dijela starosne penzije, u smislu odredbe člana 82. stav 5. Zakona o PIO, jer u konkretnom slučaju nije ostvaren staž osiguranja shodno navedenoj odredbi. Ustavni sud primjećuje da su drugostepeni organ uprave i redovni sudovi razmotrili apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni relevantnih propisa, kakve apelant, zapravo, ponavlja u apelaciji, i da su dali dovoljno jasne i argumentovane razloge za svoje odluke. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su organi uprave i redovni sudovi utemeljili svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, a koja, nasuprot apelantovom mišljenju, zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova i organa uprave. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 3932/09 (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti broj AP 3932/09 od 13. novembra 2012. godine) u kojem je apelantica osporila odluku redovnog suda u kojoj je taj sud dao slično obrazloženje kao u konkretnom slučaju u vezi sa pitanjem uračunavanja staža osiguranja, u smislu odredbe člana 82. stav 5. Zakona o PIO, a u kojem obrazloženju Ustavni sud, takođe, nije našao elemente proizvoljnosti.
34. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Pravo na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18). Period koji se uzima u obzir
37. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovim zahtjevom od 29. maja 2012. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 24. aprila 2019. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao šest godina i skoro 11 mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
38. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut po apelantovom zahtjevu za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nositelja osiguranja, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu. Ustavni sud zapaža i da je postupak od velikog značaja za apelanta, budući da je riječ o starijoj osobi i da se radi o postupku od velikog značaja za apelantovu materijalnu egzistenciju.
39. U vezi sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant u konkretnom predmetu nije podnosio žalbu, odnosno tužbu zbog ćutanja administracije. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je relevantnim propisima koji važe na teritoriji Bosne i Hercegovine omogućeno podnošenje žalbe, odnosno tužbe zbog ćutanja administracije, te da apelanti, shodno relevantnim odredbama Zakona o opštem upravnom postupku, odnosno Zakona o upravnim sporovima, taj pravni lijek treba da koriste s ciljem ubrzanja upravnog postupka, odnosno upravnog spora (vidi, mutatis mutandis, AP 1885/07 od 25. februara 2010. godine, tačka 42, i mutatis mutandis, Evropski sud, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopustivosti od 20. januara 2000. godine, Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. septembra 2013. godine). Međutim, Ustavni sud ukazuje da nekorištenje mogućnosti (dakle, mogućnosti, ali ne i obaveze) koje je zakon apelantu dao nije sprečavalo nadležne organe da odluče o apelantovom zahtjevu, jer je zakonom propisana izričita obaveza nadležnih organa da postupaju u zakonom postavljenim rokovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine, st. 28. i 36, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
40. U vezi sa ponašanjem organa uprave i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom organu uprave trebalo više od godinu dana da donese prvostepenu odluku o apelantovom zahtjevu (zahtjev je podnesen 29. maja 2012. godine, a prvostepena odluka je donesena 4. jula 2013. godine), pri čemu nije ponudio nikakvo opravdanje za nepostupanje u tako dugom roku, dok je drugostepeni organ odluku o apelantovoj žalbi donio u prihvatljivom roku od tri mjeseca. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o apelantovoj tužbi donio nakon godinu i skoro 10 mjeseci, pri čemu taj sud, takođe, nije dao nikakvo opravdanje za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom u ovoj vrsti predmeta. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Vrhovni sud odluku o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda donio u roku od tri godine i sedam mjeseci, pri čemu Ustavni sud ukazuje da u domaćem pravnom sistemu ne postoji pravno sredstvo kojim je apelant u ovoj fazi mogao tražiti ubrzanje postupka pred Vrhovnim sudom povodom rješavanja njegovog zahtjeva za preispitivanje presude Kantonalnog suda. Kao opravdanje za tako dug period pasivnosti Vrhovni sud je naveo izuzetno veliki broj predmeta i neadekvatan broj sudija u Upravnom odjeljenju, pri čemu se predmeti raspoređuju u skladu sa planovima za izradu starih predmeta koje je sačinilo VSTV. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da se preopterećenost suda velikim brojem predmeta prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, ne može smatrati prihvatljivim opravdanjem za nepostupanje po zahtjevu za vanredno preispitivanje u periodu od tri godine i sedam mjeseci u predmetu od velikog značaja za apelanta, jer javna vlast ima dužnost da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije, pa tako i standardima prava na pravično suđenje.
41. Imajući u vidu sve pojedinosti konkretnog slučaja, kao i teškoće s kojima se susreću redovni sudovi u pogledu rješavanja velikog broja predmeta, Ustavni sud zaključuje da te teškoće nisu bile takve prirode da opravdano uzrokuju potpuno pasivno ponašanje Vrhovnog suda u vremenskom periodu od tri godine i sedam mjeseci i Kantonalnog suda u periodu od godinu i skoro 10 mjeseci. Tako dug period potpune pasivnosti redovnih sudova, kao i prvostepenog organa uprave (period od više od godinu dana), u postupku koji je od naročitog značaja za apelanta, koji je u trećoj životnoj dobi (u vrijeme podnošenja apelacije imao je 71 godinu), a koji nije naročito složen, te okolnost da je predmetni postupak trajao šest godina i skoro 11 mjeseci predstavlja postupanje koje je suprotno standardima prava na pravično suđenje.
42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je dužina predmetnog postupka u konkretnom slučaju pretjerana i da ne zadovoljava zahtjeve „suđenja u razumnom roku“.
C) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
43. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 900,00 KM.
44. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na efektivni pravni lijek
45. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Iako apelant to nije eksplicitno naveo, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom za apelanta, sama po sebi, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, takođe, neosnovani. Pravo na imovinu
46. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni relevantnih popisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak po apelantovom zahtjevu za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije trajao šest godina i skoro 11 mjeseci (a od velikog je značaja za apelanta, koji je starije životne dobi), što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret Vrhovnom sudu pred kojim je postupak trajao tri godine i sedam mjeseci, a koji u odgovoru na apelaciju nije ponudio prihvatljive razloge za tako dug period potpune pasivnosti, a u manjoj mjeri i Kantonalnom sudu i prvostepenom organu uprave pred kojima su postupci trajali godinu i nepunih 10 mjeseci (Kantonalni sud), odnosno više od godinu dana (prvostepeni organ), a koji nisu ponudili nikakve razloge kojima bi opravdali postupanje u tako dugom vremenskom roku u predmetu od velike važnosti za apelanta.
48. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi i organi uprave u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljno jasne i argumentovane razloge, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, a iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u pogledu ocjene dokaza, te, u vezi s tim, utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa prilikom odbijanja apelantovog zahtjeva za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nositelja osiguranja.
49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević