Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3081/19 (E. K.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Kazna
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Djelotvoran pravni lijek
- Dokaz
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Oduzimanje imovine
- Troškovi postupka
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o uvozu i izvozu oružja i vojne opreme
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o uvozu i izvozu oružja i vojne opreme
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o uvozu i izvozu oružja i vojne opreme
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3081/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3081/19, rješavajući apelaciju Esada Kahvedžića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Esada Kahvedžića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 023181 19 Kž 2 od 22. aprila 2019. godine i S1 2 K 023181 18 K od 10. decembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Esad Kahvedžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Zoran Tanasić, advokat iz Modriče, podnio je 25. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 023181 19 Kž 2 od 22. aprila 2019. godine i S1 2 K 023181 18 K od 10. decembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 10. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 24. novembra 2020. godine, a Tužilaštvo BiH 18. novembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 023181 18 K od 10. decembra 2018. godine, između ostalog, apelant je proglašen krivim da je zajedno sa optuženim S. Ž. i P. M., radnjama pobliže opisanim pod tačkom 1 izreke, počinio krivično djelo neovlašćeni promet oružjem i vojnom opremom i proizvodima dvojne upotrebe iz člana 193 stav 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa članom 29 KZBiH, te da je sam, radnjama pobliže opisanim pod tačkom 2 izreke, počinio krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), sve u vezi sa članom 53 KZBiH. Apelant je za navedena krivična djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i 10 mjeseci, a u koju mu je uračunato i vrijeme koje je proveo u pritvoru. Pored toga, od apelanta su oduzeti oružje, municija i vojna oprema, kao i drugi predmeti (sve pobliže navedeno u izreci presude), dok mu je vraćeno putničko motorno vozilo (pobliže opisano u izreci presude). Takođe, od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela u iznosu od 3.000,00 eura. Apelant i optuženi S. Ž. obavezani su da nadoknade troškove krivičnog postupka. Istom presudom u odnosu na apelanta odbijena je optužba da je, na način pobliže opisan u izreci, počinio krivično djelo nedozvoljen promet akciznih proizvoda iz člana 210a. KZBiH. Nadalje, na osnovu člana 210a. stav 2 KZBiH, od apelanta je oduzet rezani duvan u neutvrđenoj količini, privremeno oduzet po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Policije Distrikta Brčko od 29. novembra 2016. godine, dok je apelantu vraćena neutvrđena količina duvana u listu. Osim toga, određeno je da troškovi krivičnog postupka u odnosu na odbijajući dio presude padaju na teret budžetskih sredstava Suda BiH.
6. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da su u toku dokaznog postupka po prijedlogu Tužilaštva BiH saslušani svjedoci M. R., E. H., S. B., N. P., Z. Č., V. V., S. M., S. P., P. M., N. M., T. M. i prikriveni istražitelj „VE II/2“, te vještaci M. B., E. K. i M. S., kao i da je izvršen uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, dok je Tužilaštvo BiH odustalo od saslušanja prikrivenog istražitelja „VE II/4“. Nadalje, navedeno je da su po prijedlogu apelantove odbrane saslušani svjedoci D. K. i A. Č., te da je apelant dao iskaz u svojstvu svjedoka, kao i da je izvršen uvid u akt Centra za socijalni rad Odžak sa prilogom. Sud BiH je istakao da je, u skladu sa odredbom člana 238 stav 2 i člana 23 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), odbio prijedlog apelantovog branioca da se u svojstvu svjedoka saslušaju M. J. i M. Š., ocjenjujući da je saslušanje navedenih lica nepotrebno, jer je predloženo na iste okolnosti na koje je svjedočio svjedok D. K. Osim toga, Sud BiH je istakao da je odbio i prijedlog apelantovog branioca da se u svojstvu svjedoka sasluša prikriveni istražitelj „VE II/2“, jer je navedeni prikriveni istražitelj saslušan na glavnom pretresu 20. septembra 2018. godine, kao svjedok optužbe, a da je odbrana imala priliku da ga unakrsno ispita, što je i učinila. Nadalje, navedeno je da njegovo ponovno saslušanje ne bi doprinijelo dodatnom razjašnjenju stvari, a da bi ono, s obzirom da navedeni prikriveni istražitelj boravi u Austriji, prouzrokovalo dodatne troškove i predstavljalo nepotrebno odugovlačenje predmetnog postupka.
7. Sud BiH je naveo da nisu osnovani prigovori apelantove odbrane kojima se ukazivalo na nezakonitost postupanja prikrivenog istražitelja „VE II/2“, budući da je navedeni prikriveni istražitelj u konkretnom predmetu postupao po naredbi Suda BiH broj S1 3 K 023181 16 Kpp od 30. septembra 2016. godine. Sud BiH je istakao da je uvidom u predmetnu naredbu utvrdio da je prema apelantu, zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 193 KZBiH i dr., određeno sprovođenje posebnih istražnih radnji iz člana 116 stav 2 tač. e) i f) ZKPBiH od prikrivenih istražitelja MUP-a Republike Austrije ,,VE II/2“ i ,,VE II/4“ i informatora Policije Distrikta Brčko na način da će stupiti u kontakt sa apelantom i drugim licima sa kojima ih apelant poveže, te prikupljati informacije i dokaze koji se odnose na dogovor za učinjenje krivičnog djela iz člana 193 KZBiH. Nadalje, navedeno je da je naredbom određeno i da će prikriveni istražitelji po potrebi postati i pripadnici organizovane grupe, te izvršiti simulirani otkup vojnog naoružanja, opreme i drugih predmeta za koje postoji osnov sumnje da potiču iz krivičnog djela, a koje im ponudi na prodaju apelant ili druga lica sa kojima ih apelant poveže. Pri tome Sud BiH je istakao da nije od odlučnog značaja činjenica da li je prikrivenom istražitelju „VE II/2“ lično bilo poznato po čijoj naredbi postupa u konkretnom predmetu, niti da li je predmetnu naredbu imao na uvid, budući da je, kako je i sam naveo na glavnom pretresu, postojao „voditelj slučaja“ koji se bavio formalnim pretpostavkama za njegovo postupanje u svojstvu prikrivenog istražitelja. Sud BiH je naveo da nisu osnovani ni prigovori apelantove odbrane da je prikriveni istražitelj „VE II/2“ svojim postupanjem podstrekavao apelanta na učinjenje krivičnog djela, zahtijevajući da mu nabavi 20 automatskih pušaka i dajući mu određeni novčani iznos za njihovu kupovinu. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao na izvještaje prikrivenih istražitelja „VE II/2“ i „VE II/4“, kao i iskaz prikrivenog istražitelja „VE II/2“ dat u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, kojem je u cijelosti poklonio vjeru, nalazeći da je objektivan, tačan i uvjerljiv. Sud BiH je naveo da prikriveni istražitelj „VE II/2“ svojim radnjama nije navodio, niti nagovarao apelanta na učinjenje predmetnog krivičnog djela, već da je, nakon što mu je apelant na prodaju ponudio navedene puške, iskazao spremnost da ih kupi, na koji način je isključivo obavljao svoju ulogu prikrivenog istražitelja, dok je uplatom novčanog iznosa od 3.000,00 eura u tu svrhu sproveo istražnu radnju simulirani i kontrolisani otkup predmeta i simulirano davanje otkupnine. Sud BiH je istakao da je nesporno utvrdio da je kod apelanta prije susreta i kontakta sa prikrivenim istražiteljem postojala čvrsta odluka da izvrši krivična djela, budući da je apelant već prilikom prvog susreta pokazao i ponudio prikrivenom istražitelju na prodaju oružje (pištolje i puške), navodeći da cijena po komadu za puške marke „zastava M-70“ zavisi od količine koju bi prikriveni istražitelj kupio. Nadalje, navedeno je da mu je apelant jasno stavio do znanja da može nabaviti količinu oružja koju on želi i dostaviti ga putničkim motornim vozilom (preciziranim u obrazloženju presude) u Austriju u roku od 10 dana, te da je od prikrivenog istražitelja zahtijevao da mu prije isporuke da dio novca za kupovinu tog vozila i automatskih pušaka, a što je prikriveni istražitelj i učinio uplatom novčanog iznosa od 3.000,00 eura na apelantov račun. Sud BiH je istakao da je navedena činjenica potvrđena i materijalnom dokumentacijom (precizirano u obrazloženju presude) iz koje proizilazi da je apelantu uplaćen navedeni iznos, a da je apelant primio iznos od 2.884,62 eura, dok je preostali dio novca naplaćen kao provizija za transakciju. Takođe, Sud BiH je istakao da je prikriveni istražitelj „VE II/2“ naveo i da mu je apelant saopštio da je i ranije na sličan način organizovao, odnosno izvršio promet oružja u Roterdam. Sud BiH je zaključio da prikriveni istražitelj „VE II/2“ prilikom sprovođenja posebnih istražnih radnji nije preduzimao aktivnosti koje bi predstavljale podstrekivanje na izvršenje krivičnog djela, niti je na bilo koji način izašao izvan okvira određenih naredbom Suda BiH od 30. septembra 2016. godine o sprovođenju posebnih istražnih radnji, zbog čega je njegovo postupanje ocijenio zakonitim, kao i dokaze koji su njegovim postupanjem pribavljeni.
8. U odnosu na tačku 1 osuđujućeg dijela izreke presude, Sud BiH je naveo da iz iskaza prikrivenog istražitelja „VE II/2“, svjedoka M. R., P. M., N. M., Z. Č., S. M., V. V., S. P. i A. Č., sadržaja presretnutih telekomunikacija apelanta, kao i izvještaja prikrivenog istražitelja „VE II/2“ i izvještaja prikrivenih istražitelja „VE II/2“ i „VE II/4“ proizilazi da je apelant počinio krivično djelo iz člana 193 stav 1 KZBiH na način opisan u tački 1 izreke presude. Sud BiH je, dalje, ukazao na to šta proizilazi iz sadržaja dokaza izvedenih na navedene okolnosti (sve detaljno navedeno na str. 32-38 presude). Pri tome istakao je da je iskazu prikrivenog istražitelja „VE II/2“ u cijelosti poklonio vjeru, kao i izvještajima koje je sačinio postupajući po naredbi Suda BiH zajedno sa prikrivenim istražiteljem „VE II/4“, nalazeći da su pouzdani i vjerodostojni i da na nesumnjiv način potvrđuju činjenične navode iz tačke 1 izreke presude. Nadalje, navedeno je da je imao u vidu da je prikriveni istražitelj „VE II/2“ neposredni očevidac apelantovih krivičnopravnih radnji i da je njegov iskaz potkrijepljen i drugim dokazima subjektivne i objektivne prirode, te da je na glavnom pretresu na jasan i nesumnjiv način prepoznao apelanta kao lice koje mu je nudilo oružje na prodaju. Sud BiH je istakao da činjenicu da je prikriveni istražitelj „VE II/2“, sprovodeći posebnu istražnu radnju iz člana 116 stav 2 tačka f) ZKPBiH, apelantu uplatio novčani iznos od 3.000,00 eura, potvrđuje i sadržaj izvoda o uplati novca „Western Uniona“, kao i sadržaj telefonskih komunikacija ostvarenih sa apelantom. Osim toga, Sud BiH je naveo da je navode prikrivenog istražitelja „VE II/2“ u određenom dijelu potvrdio i svjedok A. Č., kao i sam apelant. Međutim, Sud BiH je naveo da nije prihvatio apelantov iskaz kao objektivan i tačan u dijelu koji se odnosi na navodno podstrekivanje apelanta od prikrivenog istražitelja „VE II/2“. Sud BiH je dalje naveo da je iz iskaza svjedoka S. M., V. V., Z. Č., D. N., N. M. i P. M. utvrdio da je apelant, nakon što je sa prikrivenim istražiteljem dogovorio kupoprodaju 20 automatskih pušaka, radi njihove nabavke kontaktirao sa navedenim svjedocima, a čiji iskazi su potkrijepljeni i sadržajem presretnutih telekomunikacija koje je apelant s njima ostvario. Pri tome istakao je da je iskazima navedenih svjedoka u cijelosti poklonio vjeru, nalazeći da su pouzdani i tačni i da su svjedoci na objektivan i nepristrasan način svjedočili na koji način je apelant kontaktirao sa njima i tražio da mu nabave oružje, dok je svjedok P. M. opisao na koji način je apelant od optuženog S. Ž. kupio četiri automatske puške. Sud BiH je, takođe, naveo da je u cijelosti prihvatio i nalaz vještaka M. S., koji je sačinio izvještaj o forenzičkoj analizi i vještačenju mobilnih telefona i SIM kartica koji su privremeno oduzeti od apelanta i Z. Č., S. P., D. N., N. M., S. M. i P. M. Sud BiH je zaključio da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant, na način pobliže opisan u tački 1 izreke presude, posredovao u međunarodnom prometu oružjem i vojnom opremom bez dozvole, suprotno članu 5 Zakona o uvozu i izvozu oružja i vojne opreme i kontrole uvoza i izvoza proizvoda dvojne namjene i da je svojim radnjama ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 193 stav 1 KZBiH. Nadalje, navedeno je da je iz sprovedenih dokaza van razumne sumnje zaključio da je apelant izvršenje navedenog krivičnog djela preduzeo sa direktnim umišljajem pri čemu je u navedenom učestvovao kao saizvršilac zajedno sa osuđenim P. M. Nasuprot tome, Sud BiH je istakao da nije prihvatio pravnu kvalifikaciju Tužilaštva BiH, iznesenu u optužnici i na glavnom pretresu, da je apelant počinio krivično djelo iz člana 193 stav 1 u vezi sa članom 3 KZBiH, odnosno da je s ciljem izvoza i prevoza oružja i vojne opreme organizovao grupu ljudi koju su sačinjavali S. Ž., A. K. i P. M., budući da nije prezentovan niti jedan dokaz koji bi potvrdio tu tezu.
9. U odnosu na tačku 2 osuđujućeg dijela izreke presude, Sud BiH je ukazao na to šta proizilazi iz sadržaja dokaza izvedenih na navedene okolnosti (sve detaljno navedeno na str. 41-43 presude). Pri tome Sud BiH je istakao da u toku postupka apelant nije osporavao da su prilikom pretresa od njega privremeno oduzeti predmeti koji su taksativno pobrojani u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta. Nadalje, ukazao je da su svojim nalazima i mišljenjima vještaci M. B. i E. K. potvrdili da se u konkretnom slučaju radilo o oružju, municiji ili eksplozivnim materijama. Sud BiH je, između ostalog, naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka M. B. proizilazi da je većina vatrenog oružja i municije proizvedena prije 1991. godine, te da takvo vatreno oružje i municiju nije moguće legalno nabaviti, posjedovati, niti registrovati. Sud BiH je istakao da je nalaze i mišljenje vještaka M. B. i E. K. u cijelosti prihvatio kao objektivne i tačne, nalazeći da su urađeni u skladu sa pravilima i vještinama struke. Sud BiH je zaključio da je apelant neovlašćenim držanjem vatrenog oružja, municije ili eksplozivnih materija, čija nabavka građanima nije dozvoljena, ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 371 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZFBiH.
10. U odnosu na odluku o kazni, Sud BiH je naveo da je za krivično djelo iz člana 193 stav 1 KZBiH apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od pet godina, dok mu je za krivično djelo iz člana 371 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZFBiH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te je apelanta primjenom odredbe člana 53 stav 2 tačka b) KZBiH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i deset mjeseci, nalazeći da je navedena kazna srazmjerna težini počinjenih krivičnih djela i stepenu apelantove krivice. Sud BiH je istakao da je od olakšavajućih okolnosti na strani apelanta ocijenio da je otac sedmoro djece, od kojih je petoro maloljetno, koje izdržava i o kojima se brine, te da se korektno ponašao pred Sudom BiH, da je nezaposlen i da ne ostvaruje stalna mjesečna primanja. U odnosu na otežavajuće okolnosti, Sud BiH je istakao da je ocijenio upornost i odlučnost apelanta u vršenju krivičnih djela, kao i činjenicu da je apelant i ranije osuđivan, i to za isto krivično djelo. Sud BiH je zaključio da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja (specijalna prevencija), kao i uticaj na potencijalne počinioce tih krivičnih djela da se klone kriminogene aktivnosti (generalna prevencija).
11. Sud BiH je, takođe, istakao da je na osnovu odredaba člana 193 stav 6 KZBiH i člana 399 stav 8 Krivičnog zakona Republike Srpske od apelanta i optuženog S. Ž. oduzeo vatreno oružje, municiju i vojnu opremu (taksativno navedenu u izreci presude). Nadalje, istakao je da je na osnovu člana 74 KZBiH od apelanta uzeo i druge predmete (precizirane na stranici 51 presude), ocjenjujući da su navedeni predmeti bili upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje krivičnih djela, dok je apelantu vraćeno putničko motorno vozilo (precizirano na stranici 51 presude) i ključevi od navedenog vozila, budući da se iz izvedenih dokaza nije moglo pouzdano zaključiti da je navedeno vozilo korišćeno ili upotrijebljeno ili namijenjeno za izvršenje krivičnog djela. Osim toga, od apelanta je, u skladu sa odredbama čl. 110 i 111 stav 1 KZBiH, oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela u iznosu od 3.000,00 eura (tj. protivvrijednost izražena u konvertibilnim markama prema važećem kursu Centralne banke Bosne i Hercegovine na dan uplate), a koji iznos je prikriveni istražitelj „VE II/2“ uplatio na apelantov račun. Sud BiH je dalje istakao da je, u skladu sa članom 188 stav 1 ZKPBiH, apelanta i optuženog S. Ž. obavezao da nadoknade troškove krivičnog postupka, a da će o visini troškova odlučiti posebnim rješenjem nakon što pribavi potrebne podatke. U konačnici, Sud BiH je obrazložio odbijajući dio presude (kako je to pobliže navedeno na str. 52 i 53 presude) pri čemu je istakao da je na osnovu odredbe člana 210a. stav 2 KZBiH, koja je imperativnog karaktera, od apelanta oduzeo rezani duvan u neutvrđenoj količini, privremeno oduzet po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Policije Distrikta Brčko od 29. novembra 2016. godine, dok je, na osnovu člana 74 ZKPBiH, apelantu vratio neutvrđenu količinu duvana u listu, jer duvan u listu ne predstavlja akcizni proizvod, a koji stav je zauzelo i vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH u Presudi broj S1 2 K 02696 18 Kž od 25. maja 2018. godine.
12. Presudom Suda BiH (vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH) broj S1 2 K 023181 19 Kž 2 od 22. aprila 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH, kao i branilaca apelanta i optuženog S. Ž., te je prvostepena presuda potvrđena.
13. U obrazloženju presude Sud BiH je ukazao na žalbene navode apelantovog branioca pri čemu je istakao da je prvostepeni sud, u skladu sa odredbama člana 238 stav 2 i člana 23 stav 2 ZKPBiH, valjano odbio prijedlog apelantovog branioca da se u svojstvu svjedoka saslušaju M. J. i M. Š., ocjenjujući da je saslušanje tih lica nepotrebno. Sud BiH je, takođe, istakao da su neosnovani i prigovori u odnosu na odbijanje prijedloga apelantove odbrane da se u svojstvu svjedoka odbrane ponovo sasluša prikriveni istražitelj „VE II/2“.
14. Sud BiH je naveo da je, ocjenjujući izvedene dokaze, iskaz prikrivenog istražitelja „VE II/2“, te izvještaje prikrivenih istražitelja „VE II/2“ i „VE II/4“, prvostepeni sud ispravno zaključio da je prikriveni istražitelj „VE II/2“ u svemu postupio po naredbi Suda BiH kojom su određene posebne istražne radnje, te da svojim radnjama ni na koji način nije navodio, niti nagovarao apelanta na izvršenje krivičnog djela, niti je kod njega stvorio, odnosno učvrstio volju za izvršenje krivičnog djela. U odnosu na prigovor kojim se osporava odluka o oduzimanju imovinske koristi od apelanta, tačnije iznosa koji je utvrđen pobijanom presudom, Sud BiH je ukazao na odredbu člana 110 KZBiH, te je istakao da je izvedenim dokazima utvrđeno da je apelant od prikrivenog istražitelja „VE II/2“ zahtijevao da mu prije isporuke da dio novca za kupovinu vozila i automatskih pušaka, a što je prikriveni istražitelj „VE II/2“ i učinio 28. oktobra 2016. godine uplatom novčanog iznosa od 3.000,00 eura na apelantov račun. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da nije relevantno na koji je na način apelant platio proviziju na taj iznos, kao i da li će i kako taj novac apelant iskoristiti, budući da je apelant jasno pokazao svoju namjeru da krivičnim djelom, prometom oružja, pribavi za sebe imovinsku korist, koja mu je sudskom odlukom i oduzeta onako kako je propisano odredbom člana 110 stav 2 u vezi sa članom 111 KZBiH. Pri tome Sud BiH je naveo da suprotni žalbeni prigovori ostaju bez potrebnog činjeničnog i zakonskog osnova, te da se kao takvi odbijaju.
15. U odnosu na prigovore da je apelant proglašen krivim zbog toga što je nedozvoljeno držao lovačku pušku, municiju i opremu za pištolje, a koji su istaknuti u odnosu na krivično djelo iz člana 371 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZFBiH, Sud BiH je naveo da, kada se imaju u vidu svi materijalni dokazi (pobrojani na stranici 13 obrazloženja presude), navedeni prigovori evidentno nemaju uporište u utvrđenom činjeničnom stanju zbog čega se odbijaju kao neosnovani.
16. Sud BiH je, dalje, naveo da je apelantova odbrana osporavala i vještačenje četiri komada plastičnog eksploziva, mase po 250 g, pri čemu je ukazao na iskaz vještaka E. K., koji je o sprovedenom vještačenju sačinio pismeni nalaz i mišljenje, kao i na to da je prvostepeni sud nalaze i mišljenja vještaka M. B. i E. K. u cijelosti prihvatio kao objektivne i tačne (detaljno navedeno na str. 13 i 14 presude). S tim u vezi, Sud BiH je zaključio da apelantova odbrana, osim paušalnih navoda, nije dovela u pitanje kompetencije vještaka E. K., niti nalaz i mišljenje navedenog vještaka, a koji je iznio i usmeno na glavnom pretresu, kada je odbrana imala priliku da osporava osnov za vještačenje, kao i osporavane kompetencije.
17. Nadalje, Sud BiH je naveo da je, po stanovištu apelantove odbrane, krivično djelo iz člana 371 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZFBiH konzumirano krivičnim djelom iz člana 193 stav 1 KZBiH. Pri tome Sud BiH je istakao, imajući u vidu obilježja predmetnih krivičnih djela, da je jasno da su neosnovani žalbeni prigovori kojim se tvrdi da se apelant za navedena krivična djela ne može istovremeno osuditi, te da takve tvrdnje ne dovode u pitanje ispravne i valjane zaključke prvostepene presude u pogledu pravne kvalifikacije apelantovih radnji. Nadalje, imajući u vidu kriminalni sadržaj i/ili kriminalnu količinu jednog i drugog krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, Sud BiH je istakao da u konkretnom slučaju ne bi trebalo biti sporno da se radi o dva posve samostalna i autonomna krivična djela. Sud BiH je naveo da, ako se ima u vidu ukupna količina i raznovrsnost oružja koje je nezakonito posjedovao i držao apelant, od koje količine mnogo toga nije bilo obuhvaćeno djelom iz člana 193 KZBiH, nije sporno da krivično djelo iz člana 371 KZFBiH krivičnopravno egzistira kao samostalno krivično djelo i da se nalazi u sticaju sa krivičnim djelom iz člana 193 KZBiH.
18. Nadalje, ocjenjujući odluku prvostepenog suda o oduzimanju predmeta od apelanta, a u kontekstu iznesenih prigovora, Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud ispravno i valjano obrazložio zbog kojih razloga oduzima predmete, budući da su navedeni predmeti bili upotrijebljeni, ili su bili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela. U odnosu na odluku o izrečenoj krivičnopravnoj sankciji, Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne apelantu. Nadalje, navedeno je da je izrečena kazna srazmjerna težini krivičnih djela i stepenu apelantove krivice, te da opravdava svrhu kažnjavanja sa aspekta specijalne i generalne prevencije. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Sud BiH je istakao da odbrana nije dostavila dokaze kojim bi dovela u pitanje ovakvu odluku, odnosno kojim bi učinila vjerovatnim i dokazanim da bi plaćanjem troškova bilo dovedeno u pitanje izdržavanje apelanta ili lica koja je dužan da izdržava, te da samo paušalni navodi da apelant nije u mogućnosti snositi troškove nisu dovoljni za donošenje drugačije odluke. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Pri tome ističe da je nezakonito podstrekivan na izvršenje krivičnih djela iz člana 193 stav 1 KZBiH i člana 371 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZFBiH od prikrivenog istražitelja „VE II/2“, koji je tražio od njega da mu nabavi oružje i u tu svrhu dao novac. Nadalje, istaknuto je da navedena okolnost isključuje krivično gonjenje apelanta, te da je samim tim nezakonit iskaz navedenog prikrivenog istražitelja, sve što je urađeno takvim nezakonitim postupanjem i svi dokazi proizašli iz takvog postupanja zbog čega se na njima ne može zasnivati sudska presuda. Apelant, takođe, navodi da su radnje prikrivenog istražitelja „VE II/2“ nezakonite, jer nije imao naredbu Suda BiH da postupi kao prikriveni istražitelj. Osim toga, apelant tvrdi da je obrazloženje pobijane presude nerazumljivo i protivrječno, te da nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su razlozi presude u suprotnosti sa sadržinom predloženih i izvedenih dokaza. Apelant smatra i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, budući da je Sud BiH bez zakonskog osnova odbio izvesti dokaz saslušanjem prikrivenog istražitelja „VE II/2“ i svjedoka M. J. i M. Š. Apelant tvrdi da Sud BiH nije dao razloge zašto nije prihvatio iskaz svjedoka D. K. Nadalje, smatra da može postojati samo krivično djelo iz stava 1 člana 371 KZFBiH, a nikako iz stava 2 s obzirom na to da je apelant kod sebe nedozvoljeno držao samo jednu automatsku pušku, a da je ostale puške kupio novcem prikrivenog istražitelja „VE II/2“ na njegovo traženje. Nadalje, apelant tvrdi da postojanje i držanje četiri komada eksploziva, mase po 250 g od apelanta, nije ničim dokazano. Osim toga, apelant tvrdi da je krivično djelo iz člana 371 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZFBiH konzumirano krivičnim djelom iz člana 193 stav 1 KZBiH, te da navedena djela ne mogu istovremeno postojati. Nadalje, navodi da Sud BiH nije u dovoljnoj mjeri ocijenio olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, odnosno kao naročito olakšavajuće okolnosti zbog kojih je trebalo primijeniti odredbe o ublažavanju kazne i apelantu izreći znatno manju kaznu. Apelant, takođe, smatra da nije pravilna ni odluka o oduzimanju predmeta, kao ni odluka o oduzimanju imovinske koristi. Pri tome ističe da je Sud BiH od apelanta oduzeo predmete koji nemaju nikakve veze sa predmetnim krivičnim djelima, kao i da je od apelanta mogao biti oduzet samo iznos od 2.884,62 eura. Osim toga, ističe da je trebalo da bude oslobođen plaćanja troškova postupka, budući da je nezaposlen i da nema prihoda, a da izdržava petoro malodobne djece. U konačnici, apelant smatra da su sudovi u gotovo identičnim slučajevima oslobodili optužene ili im izricali dosta manje kazne, a zbog čega je došlo i do povrede prava na jednakost pred zakonom i kršenja zabrane diskriminacije.
b) Odgovor na apelaciju
20. Sud BiH je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak o postojanju pravno relevantnih činjenica o apelantovoj krivici izvan razumne sumnje, te da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, budući da je dokazni postupak sproveden u skladu sa zakonom. Sud BiH je istakao da je strankama omogućeno da direktno i unakrsno ispitaju sve svjedoke, nakon čega je taj sud svestrano i podrobno ocijenio sve dokaze kako Tužilaštva BiH, tako i odbrane, dajući svoju ocjenu u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza. Nadalje, navedeno je da je ispravno u toku postupka utvrđeno da je prikriveni istražitelj „VE II/2“ u svemu postupio po naredbi Suda BiH kojom su određene posebne istražne radnje iz člana 116 stav 2 tač. e) i f) ZKPBiH, te da svojim radnjama ni na koji način nije navodio, niti nagovarao apelanta na izvršenje krivičnog djela, a niti je kod apelanta stvorio, odnosno učvrstio volju za izvršenje krivičnog djela. Sud BiH je istakao da prikriveni istražitelj „VE II/2“, prilikom sprovođenja posebnih istražnih radnji, nije preduzimao aktivnosti koje bi predstavljale podstrekivanje na izvršenje krivičnog djela, niti je na bilo koji način izašao izvan okvira određenih naredbom Suda BiH od 30. septembra 2016. godine. Osim toga, Sud BiH je naveo da je drugostepeno vijeće dalo posebnu ocjenu (par. 29-39) o tome zbog čega nije prihvaćena teza da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. U konačnici, Sud BiH je naveo da su u osporenim odlukama izneseni uvjerljivi argumenti na osnovu kojih se osnovano može zaključiti da apelantu u krivičnom postupku nisu povrijeđena prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije.
21. Tužilaštvo BiH je, između ostalog, navelo da je Sud BiH svoju odluku detaljno obrazložio, te da je, ocjenjujući dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, izveo zaključak o apelantovoj krivici. Nadalje, navelo je da apelantova prava nisu povrijeđena odbijanjem Suda BiH da se izvede dokaz saslušanjem prikrivenog istražitelja „VE II/2“ s obzirom na to da je navedeni prikriveni istražitelj već bio pozivan i da je odbrana imala priliku da ga ispita, kao i da nije bilo potrebe da se ponovo poziva, imajući u vidu da se radi o policijskom službeniku MUP-a Republike Austrije, te da bi ponovno pozivanje nepotrebno stvaralo nove troškove i odugovlačilo krivični postupak. Tužilaštvo BiH je navelo da nisu tačni ni apelantovi navodi da je bio podstrekivan na izvršenje krivičnog djela od prikrivenih istražitelja, čije ispravno i zakonito postupanje dokazuju naredbe Suda BiH i izjave prikrivenih istražitelja, kao i izvještaji koje su o svakom postupanju dostavljali nadređenima. Nadalje, vezano za svjedoke odbrane – policajce PU Odžak, Tužilaštvo BiH je navelo da je odbrana pozvala tri svjedoka na apsolutno iste okolnosti zbog čega je Sud BiH odlučio da se sasluša samo jedan od predloženih svjedoka. U odnosu na navode o količini pronađenog oružja i vrsti oružja, Tužilaštvo BiH je istaklo da je kod apelanta pronađena velika količina oružja i vojne opreme, a nikako jedna automatska puška, kao što apelant navodi. Nadalje, navodi da je Sud BiH ocijenio sve olakšavajuće okolnosti, te da im je čak dao preveliku važnost u odnosu na stepen krivične odgovornosti apelanta i težinu krivičnog djela, kao i štetne posljedice. Tužilaštvo BiH je predložilo da Ustavni sud odbije predmetnu apelaciju kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 1/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 1/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Saučiniteljstvo Član 29.
Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kazniće se kaznom propisanom za to krivično djelo.
Svrha kažnjavanja Član 39.
Svrha kažnjavanja je:
a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;
b) da se utiče na učinioca da ubuduće ne čini krivična djela i podstakne njegovo prevaspitanje;
c) da se utiče na ostale da ne čine krivična djela;
d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinioca.
Opšta pravila za odmjeravanje kazne Član 48.
(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca.
(2) Kad sud odmjerava kaznu učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir da li je ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude, odnosno od izdržane ili oproštene kazne.
(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinioca, vodeći pri tome računa o visini njegove plate, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim porodičnim obavezama.
Sticaj krivičnih djela Član 53. stav (1) i stav (2) tačka b) (1) Ako je počinilac jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će prvo utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.
(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:
b) ako je za krivična djela u sticaju sud utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni niti preći dvadeset godina;
Oduzimanje predmeta Član 74.
(1) Predmeti koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelimično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela biće oduzeti ako su vlasništvo počinioca.
(2) Predmeti iz stava (1) ovog člana biće oduzeti i kad nisu vlasništvo počinioca, ali time se ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od počinilaca.
Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Član 110.
(1) Niko ne može zadržati imovinsku korist, prihod, profit ili drugu korist iz imovinske koristi pribavljenu krivičnim djelom.
(2) Imovinska korist, prihod, profit ili druga korist iz imovinske koristi iz stava 1. ovog člana oduzeće se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno, pod uslovima propisanim ovim zakonom.
Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Član 111. stav (1) (1)Od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinilac će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom oduzeće se od osobe na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.
Neovlašćeni promet oružjem i vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe Član 193. st. (1) i (6) (1) Ko uvozi, izvozi, prevozi ili posreduje u prometu oružja ili vojne opreme bez dozvole propisane zakonom Bosne i Hercegovine ili u suprotnosti s međunarodnim pravom, ili ko daje krive podatke ili propusti prikazati činjenice u postupku davanja dozvole u skladu sa zakonom Bosne i Hercegovine, ili ko propusti u skladu sa zakonom Bosne i Hercegovine registrovati ugovor u vezi sa oružjem ili vojnom opremom, kazniće se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(6) Oružje, vojna oprema, proizvodi dvojne namjene, kao i sredstva za njihov transtport ili rasturanje, biće oduzeti.
Nedozvoljen promet akciznih proizvoda Član 210a.
(1) Ko nezakonito proizvede, stavi u promet odnosno proda ili prodaje proizvode koji nisu obilježeni kontrolnim i poreskim markicama na način propisan poreskim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Proizvodi iz stava (1) ovog člana biće oduzeti.
23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 371. st. (1) i (2) Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija (1) Ko neovlašćeno izradi, prepravi, proda, nabavi ili razmijeni vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili ko neovlašćeno drži vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije čija nabavka građanima uopšte nije dozvoljena, kazniće se kaznom zatvora do tri godine, (2) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana u odnosu na veću količinu vatrenog oružja, municije ili eksplozivnih materija, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
24. Zakon o uvozu i izvozu oružja i vojne opreme i kontrole uvoza i izvoza proizvoda dvojne namjene ("Službeni glasnik BiH" br. 5/03, 33/03, 14/05) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 5.
1. Dozvolu za uvoz, izvoz, tranzit ili posredovanje u prometu oružjem i vojnom opremom, ili dozvolu za promet usluga vezanih za oružje i vojnu opremu (u daljem tekstu: dozvola) izdaje Ministarstvo.
2. Prije izdavanja dozvole u skladu sa ovim zakonom, Ministarstvu se obavezno dostavlja certifikat krajnjeg korisnika (End user certificate).
3. Za dobivanje dozvole za uvoz, izvoz, tranzit ili posredovanje u prometu oružja i vojne opreme ili dozvole za promet usluga u vezi sa naoružanjem i vojnom opremom, potrebna je prethodna saglasnost Ministarstva spoljnih poslova Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ministarstvo spoljnih poslova) i Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ministarstvo bezbjednosti) i Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine.
25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 3/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka USBiH i 42/18 - Rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 116. stav (2) tač. e) i f) Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu (2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
e) korišćenje prikrivenih istražitelja i korišćenje informatora,
f) simulirani i kontrolisani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine, Član 188. stav (1) Troškovi postupka kad se optuženi oglasi krivim (1) Kad Sud optuženog oglasi krivim, izreći će u presudi da je dužan da naknadi troškove krivičnog postupka.
Član 263. stav (2) Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje takvog dokaza.
Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 023181 19 Kž 2 od 22. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 29. maja 2019. godine (apelant je osporenu presudu primio 27. maja 2019. godine), a apelacija je podnesena 25. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
33. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.
34. Apelant smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da nije zadovoljen standard obrazložene odluke. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
35. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
36. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa da onda na osnovu takve brižljive ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281 stav 2 ZKPBiH). Pri tome, prema članu 1 ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
37. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, te na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to, u odnosu na tačku 1 osuđujućeg dijela izreke presude, na iskazu prikrivenog istražitelja „VE II/2“ kojem je u cijelosti poklonio vjeru, a koji je u određenom dijelu potvrdio svjedok A. Č., ali i sam apelant, zatim, na izvještaju prikrivenog istražitelja „VE II/2“ i izvještaju prikrivenih istražitelja „VE II/2“ i „VE II/4“, potom, na iskazima svjedoka S. M., V. V., Z. Č., D. N., N. M. i P. M., koji su potkrijepljeni i sadržajem presretnutih telekomunikacija, kao i na nalazu vještaka M. S. Nadalje, slijedi da prvostepeni sud nije prihvatio apelantov iskaz kao objektivan i tačan u dijelu koji se odnosi na navodno podstrekivanje apelanta od prikrivenog istražitelja „VE II/2“. Osim toga, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je prvostepeni sud, u odnosu na tačku 2 osuđujućeg dijela izreke presude, zasnovao svoju odluku na nalazima i mišljenjima vještaka M. B. i E. K., kao i na materijalnoj dokumentaciji. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize drugostepenog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud, ocjenjujući izvedene dokaze, ispravno zaključio da prikriveni istražitelj „VE II/2“ svojim radnjama ni na koji način nije navodio, niti nagovarao apelanta na izvršenje krivičnog djela, niti je kod njega stvorio, odnosno učvrstio volju za izvršenjem krivičnog djela. Nadalje, navedeno je da nisu osnovani ni apelantovi prigovori koji su istaknuti u odnosu na krivično djelo iz člana 371 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZFBiH, a posebno kada se imaju u vidu svi materijalni dokazi (detaljno pobrojani u obrazloženju presude). Osim toga, u odnosu na apelacione navode da nije dokazano postojanje i držanje četiri komada eksploziva, mase po 250 g, kao i navode da je krivično djelo iz člana 371 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZFBiH konzumirano krivičnim djelom iz člana 193 stav 2 KZBiH, te da navedena djela ne mogu istovremeno postojati, Ustavni sud zapaža da su istovjetni prigovori bili predmet razmatranja Suda BiH u redovnom postupku. Naime, Sud BiH je u obrazloženju drugostepene presude ukazao na iskaz vještaka E. K., koji je o sprovedenom vještačenju sačinio pismeni nalaz i mišljenje, a koji su u cijelosti prihvaćeni kao objektivni i tačni. Nadalje, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju nije sporno da se radi o dva posve samostalna i autonomna krivična djela, a posebno imajući u vidu ukupnu količinu i raznovrsnost oružja koje je apelant nezakonito posjedovao, a od koje količine mnogo toga nije bilo obuhvaćeno djelom iz člana 193 KZBiH (detaljnije navedeno u tač. 16 i 17 ove odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporenih presuda dao jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i one koje nije prihvatio dao logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.
38. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno navodima apelacije, u osporenim presudama odgovorio na navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te da je za svoja stanovišta dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
39. U odnosu na apelantove navode da su osporene odluke zasnovane na nezakonitim dokazima, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te da su pravila o dokazima, uglavnom, pitanje za domaće sudove. Pored toga, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda iz koje slijedi da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6 Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švajcarske utvrdio da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, Serija A-140, stav 49). Naime, u toj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6 Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje reguliše pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu sa navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6 Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korišćenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje. Osim toga, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva, ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan (vidi, Evropski sud, inter alia, Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstava, aplikacija broj 35394/97, stav 34, ECHR 2000-V, P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 44787/98, stav 76, ECHR 2001-IX, Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 48539/99, stav 42, ECHR 2002-IX).
40. U konkretnom slučaju apelant smatra da su osporene odluke zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima, odnosno da su radnje prikrivenog istražitelja „VE II/2“ nezakonite, te da su, slijedom toga, nezakoniti i svi dokazi proizašli iz takvog postupanja zbog čega se na njima ne može zasnivati sudska presuda. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u obrazloženju prvostepene presude, prije svega, naveo da je prikriveni istražitelj „VE II/2“ u konkretnom predmetu postupao po naredbi Suda BiH broj S1 3 K 023181 16 Kpp od 30. septembra 2016. godine, pri čemu nije od odlučnog značaja činjenica da li je prikrivenom istražitelju lično bilo poznato po čijoj naredbi postupa u konkretnom predmetu, niti da li je predmetnu naredbu imao na uvid, budući da je, kako je i sam naveo na glavnom pretresu, postojao „voditelj slučaja“ koji se bavio formalnim pretpostavkama za njegovo postupanje u svojstvu prikrivenog istražitelja. Nadalje, proizilazi da je Sud BiH nesporno utvrdio da je kod apelanta prije susreta i kontakta sa prikrivenim istražiteljem „VE II/2“ postojala čvrsta odluka da izvrši krivična djela, budući da je apelant već prilikom prvog susreta pokazao i ponudio navedenom prikrivenom istražitelju oružje na prodaju. Osim toga, iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da prikriveni istražitelj „VE II/2“ na bilo koji način nije izašao izvan okvira određenih predmetnom naredbom zbog čega je njegovo postupanje zakonito, kao i dokazi koji su njegovim postupanjem pribavljeni. Ustavni sud, takođe, zapaža da i iz obrazloženja drugostepene presude proizilazi da je prikriveni istražitelj „VE II/2“ u svemu postupio po predmetnoj naredbi, te da svojim radnjama ni na koji način nije navodio, niti nagovarao apelanta na izvršenje krivičnog djela, niti je kod njega stvorio, odnosno učvrstio volju za izvršenjem krivičnog djela. Slijedom iznesenog, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporenih odluka razmotrio navode koje apelant ponavlja u apelaciji, te, s obzirom na jasno i argumentovano obrazloženje osporenih presuda, smatra da su neosnovani apelantovi navodi u vezi sa nezakonitošću dokaza.
41. U odnosu na apelantove navode u pogledu ocjene olakšavajućih okolnosti, odnosno izrečene kazne zatvora, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Sud BiH za krivična djela koja su apelantu stavljena na teret utvrdio kazne u zakonom propisanim granicama, te da je primjenom odredaba koje se odnose na sticaj krivičnih djela apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i deset mjeseci, a imajući u vidu svrhu kažnjavanja, ocjenjujući sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (sve pobliže navedeno pod tačkom 10 predmetne odluke). Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne apelantu, te da je izrečena kazna srazmjerna težini krivičnih djela i stepenu apelantove krivice, te da opravdava svrhu kažnjavanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova u pogledu izrečene kazne zatvora. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u načinu na koji je prvostepeni sud, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava (član 193 stav 6, čl. 74, 110, 111 stav 1 i član 188 stav 1 KZBiH), donio odluku o oduzimanju vatrenog oružja, municije i vojne opreme, te drugih predmeta, ocjenjujući da su bili upotrijebljeni ili da su bili namijenjeni za izvršenje krivičnih djela, zatim, u smislu odredbe člana 210a. stav 2 KZBiH, odluku o oduzimanju rezanog duvana, privremeno oduzetog po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Policije Distrikta Brčko od 29. novembra 2016. godine, kao i odluku o oduzimanju imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela, kao i odluku o troškovima krivičnog postupka, a koje odlučenje je potvrdio i drugostepeni sud.
42. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu, budući da je Sud BiH odbio prijedloge da se saslušaju svjedoci M. J. i M. Š., kao i da se ponovno sasluša prikriveni istražitelj „VE II/2“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke, ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, Evropski sud, Harutyunyan protiv Jermenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda br. AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Pri tome član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34, i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010, godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42).
43. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da redovni sud i u smislu odredaba člana 23 stav 2 ZKPBiH ima diskreciono ovlašćenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je ponuđeni dokaz nepotreban, ili da okolnosti koje stranka i branilac žele da dokažu nemaju značaj za predmet. Dovodeći u vezu navedene principe sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije ničim dokazao da su njegovi prijedlozi proizvoljno odbijeni, da bi upravo ti dokazi bitno uticali na rezultat konkretnog postupka, niti da u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je Sud BiH odbio prijedlog apelantovog branioca da se u svojstvu svjedoka saslušaju M. J. i M. Š., ocjenjujući da je njihovo saslušanje nepotrebno, jer je predloženo na iste okolnosti na koje je svjedočio svjedok D. K. Osim toga, u odnosu na prijedlog apelantove odbrane da se u svojstvu svjedoka ponovo sasluša prikriveni istražitelj „VE II/2“, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju prvostepene presude istakao da je navedeni prikriveni istražitelj saslušan na glavnom pretresu kao svjedok optužbe, a da je odbrana imala priliku da ga unakrsno ispita, što je i učinila, te da njegovo ponovno saslušanje ne bi doprinijelo dodatnom razjašnjenju stvari, a da bi ono, s obzirom da navedeni prikriveni istražitelj boravi u Austriji, prouzrokovalo dodatne troškove i predstavljalo nepotrebno odugovlačenje predmetnog krivičnog postupka. Imajući u vidu navedena obrazloženja, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnog suda. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je Sud BiH ispoštovao svoju obavezu iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje je apelant zahtijevao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može razloge koje je Sud BiH dao u vezi sa ovim pitanjem ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi koji se odnose na kršenje principa jednakosti strana u postupku, u smislu člana 6 stav 1 i stav 3 tačka d) Evropske konvencije, neosnovani.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
45. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu sa pravom na pristup sudu, koje čini sastavni dio prava na pravično suđenje. Međutim, iz osporenih odluka i dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizilazi da je apelant imao pristup sudu i da je koristio zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno žalbu protiv prvostepene presude, a koji je vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH razmotrilo i zaključilo da je neosnovana, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da korišćeni pravni lijek nije imao kao rezultat donošenje odluke u apelantovu korist sama po sebi ne može voditi zaključku o povredi prava na pristup sudu ili prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
46. Apelant, takođe, smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, jer su sudovi u gotovo identičnim slučajevima oslobodili optužene, ili im izricali dosta manje kazne. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud ocjenjuje da apelant kršenje ovog prava dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.
47. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio argumente koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3 tačka d) Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene materijalnog i procesnog prava i kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao i kada su detaljno, jasno i argumentovano obrazložene odluke o visini kazne, odluka o oduzimanju predmeta, odluka o oduzimanju imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela, kao i odluka o troškovima postupka.
49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je i koristio, a činjenica da korišćeni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
50. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio argumente koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja.
51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević