Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4060/19 (Z. Z.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4060/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4060/19, rješavajući apelaciju Zorana Zelenovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Zelenovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 024395 19 Kž 2 od 16. jula 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Zelenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Slobodan Cvijetić, advokat iz Bijeljine, podnio je 25. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 024395 19 Kž 2 od 16. jula 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 20. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 27. novembra 2020. godine.
4. Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 024395 18 K od 22. marta 2019. godine apelant, drugooptuženi I.Z. (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) i trećeoptuženi I.H. (u daljnjem tekstu: trećeoptuženi) su proglašeni krivim da su na način opisan u izreci presude (u odnosu na apelanta - tačke od 1 do 6 izreke presude) učinili krivično djelo neovlašćeni promet opojnim drogama iz člana 195 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Apelant je za predmetno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom od apelanta je, na osnovu čl. 110 i 111 KZBiH i člana 392 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) oduzeta imovinska korist u iznosu preciziranom u izreci presude, pribavljena izvršenjem krivičnog djela, na način da je apelant obavezan da novčani iznos uplati na račun budžeta Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti presude. Ujedno je, na osnovu člana 195 stav 4 KZBiH u vezi sa članom 74 KZBiH, od apelanta, drugooptuženog i trećeoptuženog trajno oduzeta opojna droga koja je bila predmet simuliranog otkupa, kao i opojna droga privremeno oduzeta po potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i zaštitu, dok su od apelanta, na osnovu člana 74 KZBiH, oduzeti predmeti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela (mobilni telefoni). Osim toga, apelant, drugooptuženi i trećeoptuženi su obavezani da nadoknade troškove krivičnog postupka.
7. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza u postupku utvrdio da je apelant organizovao grupu ljudi u smislu člana 1 stav 21 KZBiH radi neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga u Bosni i Hercegovini i inostranstvu, čiji su članovi postali drugooptuženi, trećeoptuženi i njima poznati članovi grupe, pa su zajedno sa drugim članovima, kao organizovana grupa ljudi, radi dalje prodaje opojne droge proizvodili, držali-skladištili, nudili na prodaju, prevozili i prodavali opojnu drogu u Bosni i Hercegovini i inostranstvu.
8. Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH predložilo da se na glavnom pretresu pročitaju i ulože u spis zapisnici iz istrage o saslušanju drugooptuženog i trećeoptuženog (u daljnjem tekstu: zapisnici). Nakon što je izvršio uvid u zapisnike, Sud BiH je naveo da je usvojio prijedlog optužbe da se zapisnici pročitaju i ulože u spis u smislu odredaba člana 273 stav 3 u vezi sa članom 78 stav 2 tačka c) ZKPBiH. Sud BiH je naveo da je prilikom donošenja odluke, prvenstveno, imao u vidu da iz zapisnika proizilazi da su drugooptuženi i trećeoptuženi izjave dali u prisustvu branilaca, da su poučeni da se mogu izjasniti o djelu koje im se stavlja na teret, te da je takav njihov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njihove saglasnosti može biti pročitan i korišćen na glavnom pretresu. Osim toga, Sud BiH je naveo da su prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica iskazi drugooptuženog i trećeoptuženog iz istrage ocijenjeni u vezi sa drugim dokazima optužbe sa kojima su u potpunoj saglasnosti kada je u pitanju opis događaja za koje su optuženi proglašeni krivim.
9. Sud BiH je, dalje, naveo da je Tužilaštvo BiH kroz dokaze sprovedene na glavnom pretresu (navedeni na str. 9-12. presude), a koji su ocijenjeni pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, učinilo nespornim da su apelant, drugooptuženi i trećeoptuženi učinili krivičnopravne radnje na način kako je to opisano u osuđujućem dijelu izreke presude. Sud BiH je, dalje, naveo da činjenični supstrat optužnice obuhvata više događaja podijeljenih u šest tačaka optužnice u kojima su apelant, drugooptuženi i trećeoptuženi djelovali u počinjenju krivičnog djela neovlašćeni promet opojnim drogama iz člana 195 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZBiH, a koje radnje obuhvataju proizvodnju, držanje, prevoz, nuđenje na prodaju i prodaju opojne droge. Sud BiH je naveo da se prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica u predmetu u najvećoj mjeri rukovodio sadržajem iskaza drugooptuženog i trećeoptuženog, koji su u svojstvu osumnjičenih dali iskaze u istrazi, ali da je ove iskaze doveo u vezu sa drugim sprovedenim dokazima (iskaz svjedoka R.R. i M.Š., izvještaj o komunikaciji putem mobilnih telefona koje je vještačila Državna agencija za istrage i zaštitu, iskazi svjedoka - istražioca S.S., T.Š.M. i Nj.M., izvještaj o sprovođenju posebnih istražnih radnji i službene zabilješke Državne agencije za istrage i zaštitu, iskazi svjedoka – prikrivenih istražioca zv. Dado i Alf i dr.), pa je na osnovu svih sprovednih dokaza utvrdio činjenično stanje kao u izreci presude.
10. Nadalje, Sud BiH je naveo da je apelant u završnoj riječi prigovarao na metod koji je korišćen prilikom vještačenja opojne droge, pri tome navodeći da je bilo potrebno utvrditi tačan postotak THC u vještačenim uzorcima, kao i da je apelant u toku postupka predložio ponovno vještačenje uzoraka zelene biljne materije, koji su već bili predmet vještačenja Centra za forenzička ispitivanja, vještačenja i istraživanja Sarajevo (u daljnjem tekstu: Centar). U odnosu na prijedlog odbrane, Tužilaštvo BiH se izjasnilo da je vještak N.B. prilikom svjedočenja potpuno razjasnila sve pojedinosti u pogledu nalaza i mišljenja Centra, kao i razloge zbog kojih u njemu nije naveden tačan procenat THC. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je opojna droga koja je bila predmet posebnih istražnih radnji (a koja je oduzeta od apelanta prilikom simuliranog otkupa), zatim, opojna droga pronađena u motornom vozilu apelanta, u njegovom motelu i u stambenom objektu bila podvrgnuta vještačenju Centra o čemu su sačinjeni nalaz i mišljenje, a vještak N.B. je saslušana na glavnom pretresu. Sud BiH je naveo da se uvidom u sadržaj nalaza, a potom i kroz saslušanje vještaka uvjerio da su vještačenjem dati odgovori na sva pitanja iznesena u naredbi za vještačenje. Naime, Sud BiH je naveo da je nesporno utvrđeno da zelena biljna materija sadrži psihotropnu supstancu tetrahidrokanabinol (THC) u udjelu većem od zakonom propisanog, odnosno više od 0,2%, te da predstavlja opojnu drogu Cannabis. Takođe, Sud BiH je naveo da je vještačena i „kristalično-praškasta“ materija smeđe boje za koju je utvrđeno da se radi o kontrolisanom prekursoru Piperonal (u daljnjem tekstu: prekursor), kao i da je vještak N.B. navela da se radi o hemikaliji koja, uglavnom, služi za proizvodnju MDMA, odnosno, žargonskim nazivom, opojnu drogu ekstazi.
11. Kod takvog stanja stvari, a pri postojanju jasnog podatka da je iznos THC bio iznad 0,2%, Sud BiH je odbio prijedlog odbrane da se izvrši ponovno vještačenje, te je naveo da, nasuprot stavu odbrane, tačno utvrđivanje postotka THC nije važno za obilježje krivičnog djela. Takođe, Sud BiH je naveo da je vještak potvrdila da je metoda koja je primijenjena jednostavnija metoda koja je propisana standardima UN, te da, s druge strane, metoda kojom je moguće utvrditi tačan procenat THC, pored toga što je skuplja, zahtijeva i dosta duže vrijeme za sprovođenje vještačenja. Osim toga, Sud BiH je naveo da je vještak N.B. u više navrata potvrdila da se ne može izvršiti potpuna ekstrakcija THC iz biljke, odnosno da nije moguće izvršiti ekstrakciju na način da u biljci ne ostane udio THC iznad 0,2%. Sud BiH je naveo da je u cijelosti prihvato nalaz i mišljenje vještaka N.B. ocijenivši ga kao objektivan i dat u skladu sa pravilima struke. Imajući u vidu izneseno, kao i činjenicu da bi predloženo vještačenje nepotrebno odugovlačilo krivični postupak, Sud BiH je odbio prijedlog odbrane.
12. Sud BiH je, u pogledu pravne kvalifikacije djela, naveo da su apelant, drugooptuženi i trećeoptuženi proglašeni krivim zbog krivičnog djela iz člana 195 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZBiH, gdje je u stavu 2 propisan oblik njihovog djelovanja, dok su stavom 1 opisani elementi bića krivičnog djela koji moraju biti ispunjeni u radnjama optuženih da bi se radilo o predmetnom krivičnom djelu – međunarodni promet koji se odvija preko državne granice i prelazi okvire jedne države, odnosno Sud BiH je naveo da se osnovni oblik krivičnog djela koji je propisan stavom 1 člana 195 KZBiH može učiniti sa više alternativno određenih radnji učinjenja, među kojima su i radnje za koje su apelant, drugooptuženi i trećeoptuženi proglašeni krivim, a uslov je da su te radnje preduzete radi obavljanja međunarodnog prometa opojnim drogama, odnosno prometa koji se odvija preko državne granice. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je apelant proglašen krivim da je organizovao i rukovodio organizovanom grupom ljudi i radi dalje međunarodne prodaje proizvodio, držao, nudio na prodaju, prevozio i prodavao supstance koje su propisima proglašene opojnim drogama. Osim toga, Sud BiH je naveo da su predmeti izvršenja krivičnog djela supstance i preparati koji su Listom opojnih droga, psihotropnih tvari, biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekursora proglašeni opojnim drogama, odnosno radi se o biljkama iz kojih se može dobiti opojna droga Cannabis i o kontrolisanom prekursoru, koji se nalazi na listi kontrolisanih prekursora, odnosno supstanci koje se mogu upotrijebiti u dobijanju opojne droge, a čija proizvodnja i promet su zabranjeni Zakonom o proizvodnji i prometu opojnih droga i Zakonom o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga.
13. Presudom Suda BiH - Vijeće Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 3 K 024395 19 Kž 2 od 16. jula 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalba Tužilaštva BiH u odnosu na apelanta i trećeoptuženog, žalbe branilaca apelanta i trećeoptuženog, te žalba apelanta lično i potvrđena je prvostepena presuda u odnosu na apelanta i trećeoptuženog. Ujedno je usvojena žalba Tužilaštva BiH u odnosu na drugooptuženog, prvostepena presuda je ukinuta u tom dijelu i određeno je održavanje pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.
14. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je navelo da apelant žalbom ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka k) ZKPBiH u kontekstu proizvodnje opojne droge koja je sankcionisana Krivičnim zakonom Republike Srpske. Međutim, Apelaciono vijeće je navelo da ovaj žalbeni prigovor nije konkretizovan na način da bi to vijeće moglo izvesti zaključak da je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili da presuda uopšte ne sadrži razloge, ili da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Naime, Apelaciono vijeće je navelo da apelant, osim paušalnog navođenja da je proizvodnja opojnih droga sankcionisana entitetskim krivičnim propisima, nije konkretizovao taj žalbeni prigovor na način da je ukazao da prvostepena presuda, kao formalni sudski akt, sadrži određene nedostatke u njenoj izreci i obrazloženju, koji su po svojoj prirodi takvi da onemogućavaju ispitivanje njene zakonitosti i pravilnosti. S tim u vezi, kako apelant žalbom nije obrazložio navedeni prigovor kojim bi ukazao da je počinjena navedena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, Apelaciono vijeće je navelo da se nije detaljnije upuštao u razmatranje tog prigovora.
15. Apelaciono vijeće je, dalje, navelo da su neosnovani žalbeni navodi kojim se ukazuje da izreka presude nije jasna, jer je kod apelanta pronađen prekursor Piperonal, ali ne i opojna droga MDMA. Apelaciono vijeće je navelo da se Piperonal nalazi na listi prekursora - supstanci koje se mogu upotrijebiti u izradi opojne droge, a što ukazuje da je zabranjeno posjedovanje navedenog prekursora, jer služi za proizvodnju opojne druge. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da su potpuno neosnovani navodi da je apelant prekursor držao jer se bavi uzgojem životinja, budući da je posjedovanje prekursora zabranjeno bez odobrenja nadležnog organa, a apelant nije imao odobrenje, dok, sa druge strane, iz sprovedenih dokaza proizilazi da je prekursor korišćen u proizvodnji opojnih droga. Imajući u vidu izneseno, Apelaciono vijeće je navelo da je potpuno irelevantno to što kod apelanta nije pronađena opojna droga MDMA s obzirom na to da bez odobrenja nadležnih organa nije dozvoljeno posjedovanje supstanci koje služe za proizvodnju opojnih droga.
16. Nadalje, Apelaciono vijeće je navelo da su izjave drugooptuženog i trećeoptuženog uzete u istrazi uz poštovanje odredaba čl. 77 i 78 ZKPBiH, pri čemu su izjave date u prisustvu branilaca, uz upozorenje da mogu biti korišćene kao dokaz u toku postupka, te je istaklo i šta je propisano odredbom člana 273 stav 3 ZKPBiH. Imajući u vidu izneseno, Apelaciono vijeće je navelo da nije bilo zakonskih prepreka da navedene izjave budu predmet ocjene suda prilikom donošenja presude iako se radilo o izuzetku od neposrednog izvođenja dokaza, zbog čega se ne može reći da je došlo do povrede prava na odbranu, odnosno da se radi o nezakonitim dokazima. Apelaciono vijeće je, dalje, navelo da se prvostepena presuda nije isključivo i u najvećoj mjeri oslanjala na te iskaze, već je zasnovana i na drugim sprovedenim dokazima koji su ocijenjeni i dovođeni u vezu sa iskazima drugooptuženog i trećeoptuženog. Naime, Apelaciono vijeće je navelo da je, u tom smislu, prvostepeni sud imao mogućnost da izjave provjeri dovodeći ih u vezu sa drugim sprovedenim dokazima (za koje je, takođe, dao ocjenu) i utvrdio je da njihovi sadržaji nisu u suprotnosti, već da se međusobno nadovezuju i dopunjuju, te upućuju na zaključak o krivici optuženih. U vezi sa navedenim, Apelaciono vijeće se pozvalo na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 3763/16 od 6. decembra 2018. godine, te je navelo da su i u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za uzimanje izjava u istrazi od drugooptuženog i trećeoptuženog, koje su kasnije uvedene u dokaznu građu i ocijenjene prilikom donošenja prvostepene presude. Osim toga, Apelaciono vijeće je napomenulo da se iz sadržaja obrazloženja prvostepene presude može vidjeti da prvostepena presuda nije bazirana isključivo na spornim iskazima, već da su ti dokazi dovedeni u vezu sa drugim sprovedenim dokazima.
17. Apelaciono vijeće je, dalje, istaklo da su paušalni navodi apelantove odbrane kojima se osporava procenat THC u biljci Cannabis sativa L (biljna materija zaplijenjena od apelanta) i kojima se dovodi u pitanje pravilnost i potpunost sprovedenog vještačenja vještaka N.B. Naime, Apelaciono vijeće je navelo da se iz obrazloženja prvostepene presude, ali i nalaza i mišljenja vještaka N.B. može zaključiti da je udio THC bio veći od 0,2%, pri čemu je istaknuto da utvrđivanje tačnog procenta THC nije bilo potrebno u konkretnom slučaju s obzirom na to da su sprovedeni dokazi upućivali da je apelant organizovao grupu s ciljem proizvodnje i prometa opojne droge, a čija proizvodnja i promet su zabranjeni. Apelaciono vijeće je napomenulo da je biljku Cannabis sativa L, iz koje se može dobiti opojna droga, dozvoljeno uzgajati fizičkim i pravnim licima u industrijske svrhe uz uslov da sadržaj THC u suhoj supstanci biljke ne prelazi 0,2%, te uz dozvolu Ministarstva spoljne trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine. Međutim, imajući u vidu da u konkretnom slučaju iz sprovedenih dokaza proizilazi da je proizvodnja Cannabis sativa L od optuženih u predmetu vršena s ciljem dobijanja opojne droge i međunarodnog prometa, a ne u industrijske svrhe, Apelaciono vijeće je navelo da nije bilo nužno vještačenjem tačno utvrđivati količinu THC u pronađenim biljkama.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je prvostepeni sud proizvoljno ocijenio dokaze na osnovu kojih je proizvoljno zaključio da je apelant učinio predmetno krivično djelo, kao i da je proizvoljno primijenio materijalne propise. Takođe, apelant smatra da Apelaciono vijeće nije odlučilo o svim bitnim žalbenim prigovorima. Apelant, prije svega, navodi da mu je prvostepenom presudom stavljeno na teret da je organizovao grupu ljudi radi proizvodnje i prometa opojnih droga, ali da proizvodnja nije inkriminisana odredbom člana 195 KZBiH, nego je inkriminisana entitetskim KZ, a sud je propustio da se pozove na entitetski propis. S tim u vezi, apelant citira dijelove žalbe, te ističe da se Apelaciono vijeće ovim prigovorom „bavilo“ samo u pogledu bitne povrede postupka iz člana 297 stav 1 tačka k) ZKPBiH, dok na ostale navode iz žalbe koji se odnose na povredu krivičnog zakona iz člana 298 stav 1 tačka a) ZKPBiH u vezi sa članom 296 stav 1 tačka b) ZKPBiH nije odgovorilo. Apelant smatra da je ovaj prigovor u žalbi dovoljno obrazložen i da je Apelaciono vijeće propustilo da odluči o bitnom žalbenom prigovoru koji ukazuje da radnje proizvodnje opojne droge nisu krivično djelo, jer nisu inkriminisane odredbom člana 195 KZBiH. Apelant, dalje, navodi da Apelaciono vijeće nije odlučilo po žalbenom prigovoru koji se odnosi na posjedovanje prekursora, odnosno da je nejasno iz kojih dokaza proizilazi da je apelant prekursor koristio za proizvodnju droge, da takva tvrdnja izvedenim dokazima nije dokazana, kao i da kod apelanta nije pronađena opojna droga MDMA kao finalni proizvod. Apelant navodi da je prekursor posjedovao, jer se koristi kao dozvoljeno veterinarsko sredstvo protiv parazita kod životinja. Osim toga, ističe i da količina prekursora koja je pronađena kod njega nije dovoljna za proizvodnju droge i u tom pogledu se poziva na čl. 23a. i 27 KZBiH (beznačajno djelo i nepodoban pokušaj), zbog čega smatra da je sud u tom pogledu trebao primijeniti načelo in dubio pro reo. Nadalje, apelant navodi da su se izjave drugooptuženog i trećeoptuženog iz istrage smjele koristiti u postupku samo pod uslovom da na njima ne bude zasnovana presuda. Međutim, apelant smatra da je prvostepena presuda upravo zasnovana na ovim izjavama, a da Apelaciono vijeće nije odlučilo ni po tom žalbenom prigovoru. Takođe, apelant navodi da metod kojim je utvrđeno prisustvo THC nije pouzdan, osporava zaključak vještaka N.B. da je u kontrolisanoj materiji bilo više od 0,2% THC, te navodi da Apelaciono vijeće nije odgovorilo ni na ove žalbene navode.
b) Odgovor na apelaciju
19. Sud BiH je naveo da su, suprotno apelacionim navodima, u drugostepenoj presudi dati odgovori na pitanja koja je odbrana istakla u žalbi protiv prvostepene presude, te da apelant, uglavnom, ponavlja sve prigovore koji su isticani u toku prvostepenog i drugostepenog postupka. Sud BiH je naveo da je Apelaciono vijeće dalo jasne i razumljive razloge kojima se rukovodilo prilikom donošenja odluke, pri kojim ostaje i sada, te da prema apelantu nije učinjena nijedna od isticanih povreda. Nadalje, a vezano za apelantove tvrdnje kojim ukazuje da je proizvodnja opojnih droga sankcionisana entitetskim krivičnim zakonima, Sud BiH je naveo da je drugostepeno vijeće dalo odgovor po tom žalbenom navodu i to obrazlažući žalbene osnove u kontekstu bitne povrede odredaba iz člana 297 stav 1 tačka k) ZKPBiH, jer je odbrana u tom pravcu i osporavala prvostepenu presudu. Takođe, Sud BiH je istakao da je Apelaciono vijeće obrazložilo i ostale žalbene navode na koje se ukazuje apelacijom, a koji se odnose na posjedovanje prekursora, izjave drugooptuženog i trećeoptuženog iz istrage i vještačenje količine THC u kontrolisanim materijama. Slijedom iznesenog, Sud BiH je naveo da, s obzirom na sadržaj podnesene apelacije, apelant nastoji drugačije utvrditi činjenično stanje i dati drugačiju ocjenu sprovedenih dokaza, a sve radi pokušaja da izbjegne odgovornost za učinjeno djelo, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Krivični zakon BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovni pojmovi Član 1. tačka 21) (21) Organizovana grupa je grupa ljudi formirana radi neposrednog izvršenja krivičnog djela, i koja ne mora imati formalno definisane uloge svojih članova, kontinuitet članstva ili razvijenu strukturu.
Neovlašćeni promet opojnim drogama Član 195.
(1) Ko neovlašćeno vrši međunarodnu prodaju ili prenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašćeno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kazniće se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(2) Ko organizuje grupu ljudi radi učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizovane grupe ljudi, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(...)
(4) Opojne droge i sredstva za njihovu proizvodnju oduzeće se.
21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka USBiH, 42/18 - Rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 - Odluka USBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 i 49/17 - Odluka USBiH), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 14. stav (2) Jednakost u postupanju (2) Sud, Tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 77.
Osnovne odredbe o ispitivanju (1) Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši Tužilac ili ovlašćeno službeno lice.
(2) Ispitivanje treba vršiti tako da se u punoj mjeri poštuje ličnost osumnjičenog. Prilikom ispitivanja osumnjičenog ne smije se upotrijebiti sila, prijetnja, prevara, narkotici ili druga sredstava koja mogu uticati na slobodu odlučivanja i izražavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja.
(3)Ako je postupljeno protivno odredbi stava (2) ovog člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.
Član 78. stav (2) tačka c) i stav (6) Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučiće se i o sljedećim pravima:
c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišćen na glavnom pretresu, (6) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.
Član 273. stav (3) Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (3) Ako se u toku glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu s članom 78. stav (2) tačka c) ovog zakona.
Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 296. tačka b) Žalbeni osnovi Presuda se može pobijati:
b) zbog povrede Krivičnog zakona, Član 297. stav (1) tačka k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
Član 298. tačka a) Povrede Krivičnog zakona Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:
a) da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo, VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH od 16. jula 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 25. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
29. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
30. Apelant smatra da je prvostepeni sud proizvoljno ocijenio dokaze na osnovu kojih je proizvoljno zaključio da je apelant učinio predmetno krivično djelo,te smatra i da je proizvoljno primijenio materijalne propise. Takođe, apelant smatra da Apelaciono vijeće nije odlučilo o svim njegovim bitnim žalbenim prigovorima.
31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
33. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene da izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281 stav 2 ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15 ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
34. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na prvostepenu presudu o čemu se Apelaciono vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnilo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Sud BiH svoju odluku o apelantovoj krivici zasnovao, prije svega, na iskazima drugooptuženog i trećeoptuženog iz istrage, koje je doveo u vezu sa drugim sprovedenim dokazima i to sa iskazima svjedoka R.R. i M.Š., iskazima istražioca Državne agencije za istrage i zaštitu S.S., T.Š.M. i Nj.M., iskazima prikrivenih istražilaca zv. Dado i Alf, te velikim brojem materijalne dokumentacije, koja se u velikom dijelu odnosi na prikrivene istražne radnje sprovođene od Državne agencije za istrage i zaštitu. U pogledu prihvatanja iskaza drugooptuženog i trećeoptuženog datih u istrazi, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je taj sud usvojio prijedlog optužbe da se zapisnici pročitaju i ulože u spis u smislu odredaba člana 273 stav 3 ZKPBiH, budući da su prilikom saslušanja drugooptuženog i trećeoptuženog zadovoljene procesne pretpostavke propisane članom 78 stav 2 tačka c) ZKPBiH. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da su iskazi iz istrage, prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica, ocijenjeni u vezi sa drugim dokazima optužbe, te da je Sud BiH zaključio da su dokazi u potpunoj saglasnosti. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Sud BiH utvrdio da su sprovedenim vještačenjem dati odgovori na sva sporna pitanja, pa je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka N.B. ocijenivši ga kao objektivan i dat u skladu sa pravilima struke, te da je jasno obrazloženo zbog čega je odbijen apelantov prijedlog za ponovnim vještačenjem biljnih materija (vidi tač. 10 i 11 ove odluke). Ustavni sud, dalje, zapaža da su ovi apelacioni navodi bili predmet dodatne analize Apelacionog vijeća koje je zaključilo da su u prvostepenoj presudi dati razlozi o svim odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, odnosno da prvostepena presuda sadrži jasnu, logičnu i dovoljnu argumentaciju u pogledu zaključka da je apelant učinio predmetno krivično djelo.
35. Nadalje, apelant navodi da mu je prvostepenom presudom stavljeno na teret da je organizovao grupu ljudi radi proizvodnje i prometa opojnih droga, ali da proizvodnja nije inkriminisana odredbom člana 195 KZBiH, nego je inkriminisana entitetskim KZ, a sud je propustio da se pozove na entitetski propis. S tim u vezi, Ustavni sud uočava da je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela neovlašćeni promet opojnim drogama iz člana 195 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZBiH. Ustavni sud nalazi da navedene odredbe glase: (1) Ko neovlašćeno vrši međunarodnu prodaju ili prenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašćeno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kazniće se kaznom zatvora najmanje tri godine, (2) Ko organizuje grupu ljudi radi učinjenja krivičnog djela iz stava 1 ovog člana, ili ko postane član takve organizovane grupe ljudi, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da za postojanje ovog krivičnog djela mora biti ispunjen elemenat međunarodnog prometa opojnim drogama, koji se odvija preko državne granice i prelazi okvire jedne države, odnosno da se osnovni oblik krivičnog djela koji je propisan stavom 1 člana 195 KZBiH može učiniti sa više alternativno određenih radnji učinjenja, među kojima su i radnje za koje je apelant proglašen krivim (da je organizovao i rukovodio organizovanom grupom ljudi, na način da je proizvodio, držao, nudio na prodaju, prevozio i prodavao supstance koje su propisima proglašene opojnim drogama, a radi njihove dalje međunarodne prodaje). Nadalje, Ustavni sud zapaža, u odnosu na ove prigovore, da iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da ovaj žalbeni prigovor nije konkretizovan na način da bi to vijeće moglo izvesti zaključak da je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili da presuda uopšte ne sadrži razloge, ili da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Naime, Apelaciono vijeće je navelo da apelant, osim paušalnog navođenja da je proizvodnja opojnih droga sankcionisana entitetskim krivičnim propisima, nije konkretizovao taj žalbeni prigovor na način da je ukazao da prvostepena presuda, kao formalni sudski akt, sadrži određene nedostatke u svojoj izreci i obrazloženju, koji su po svojoj prirodi takvi da onemogućavaju ispitivanje njene zakonitosti i pravilnosti.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, zatim, da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
37. Nadalje, kada je u pitanju apelantovo ukazivanje na proizvoljnost u postupanju više sudske instance, u konkretnom slučaju Apelacionog vijeća Suda BiH, kod odlučivanja o njegovoj žalbi, Ustavni sud, najprije, primjećuje da ovi apelantovi navodi pokreću pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora biti zasnovana na objektivnim kriterijumima i da štiti pravo na odbranu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argumenat (vidi, Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, Serija A broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi, Boldea protiv Rumunije, stav 30).
38. Dovodeći u vezu navedene principe sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće detaljno analiziralo sve žalbene prigovore od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi Suda BiH iz prvostepene presude i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utiču na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za učinjeno krivično djelo. Stoga, Ustavni sud nalazi da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoje odluke dao detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza, utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada iz obrazloženja drugostepene presude proizilazi da je Apelaciono vijeće odgovorilo na sve relevantne apelantove žalbene prigovore i kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić