Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3229/19 (A. H.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3229/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3229/19, rješavajući apelaciju Almira Hadžiahmetovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Almira Hadžiahmetovića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 022096 19 Kž 2 od 10. maja 2019. godine i S1 3 K 022096 18 K od 20. februara 2019. godine presude.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Almir Hadžiahmetović (u daljnjem tekstu: apelant) sa Ilidže, kojeg zastupa Adna N. Dobojlić Ucoglan, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 022096 19 Kž 2 od 10. maja 2019. godine i S1 3 K 022096 18 K od 20. februara 2019. godine. Apelant je također podnio zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru opisanu u apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom broj AP 3229/19 od 10. septembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 25. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 5. i 16. novembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 022096 18 K od 20. februara 2019. godine apelant je skupa s Edibom Tanjom (u daljnjem tekstu: E. T.) proglašen krivim da je radnjama opisanim u tač. 1. i 2. izreke presude počinio produženo krivično djelo međunarodnog navođenja na prostituciju iz člana 187. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi sa čl. 54. i 31. KZBiH, pa ga je sud na osnovu navedene zakonske odredbe i uz primjenu čl. 39, 42. i 48. KZBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
7. Sud BiH je utvrdio (tačka 1) da je u periodu od januara do 5. novembra 2016. godine E. T., nakon što je zaključio bračnu zajednicu sa I. O., državljankom Ukrajine, i na taj način omogućio njen legalan boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine, radi zarade navodio i podsticao I. O. na pružanje seksualnih usluga na teritoriji SR Njemačke (u daljnjem tekstu: Njemačka) i Republike Austrije (u daljnjem tekstu: Austrija), u kojoj organizaciji i realizaciji pružanja seksualnih usluga mu je uz dogovorenu naknadu pomogao apelant tako što je početkom 2016. godine angažirao Alena H. da za I. O. vodi profil na navedenoj njemačkoj stranici za oglašavanje seksualnih usluga, kao i da u njeno ime stupa u kontakt s potencijalnim klijentima, te zatim dogovara vrijeme pružanja seksualnih usluga, kao i njihovu vrstu i cijenu, nakon čega bi o terminu, dogovorenoj usluzi i cijeni usluge obavještavao I. O. putem viber poruka ili apelanta, a za navedene poslove apelant mu je plaćao od novca koji bi dobio od E. T., i to od pet do deset eura od dogovorenog termina, te je I. O. od zarade koju je ostvarila preko Western Uniona i Money Grama navedeni iznos i na opisani način poslala E. T.
8. Osim toga, utvrđeno je da je (tačka 2) u augustu 2016. godine E. T. u Ukrajini, gdje je boravio sa I. O., radi zarade namamio državljanku Ukrajine O. H. na pružanje seksualnih usluga u Njemačkoj obećavši joj dobru zaradu, osiguranje klijenata i finansiranje odlaska u stranu zemlju, da bi je, nakon što je prihvatila njegovu ponudu, 13. augusta 2016. godine dovezao putničkim motornim vozilom u Bosnu i Hercegovinu i smjestio u svoj stan u Sarajevu, nakon čega je nakon par dana organizirao njen odlazak u Njemačku radi pružanja seksualnih usluga za novac, u kojoj organizaciji i realizaciji seksualnih usluga mu je uz dogovorenu naknadu pomogao apelant na način da je angažirao N. N., a njemu poznato lice, da za O. H., koja se nalazila u Njemačkoj u periodu od 19. augusta do 3. septembra 2016. godine, izradi i vodi profil na navedenoj njemačkoj stranici za oglašavanje seksualnih usluga i da u njeno ime stupa u kontakt s potencijalnim klijentima, zatim dogovara vrijeme pružanja seksualnih usluga, kao i njihovu vrstu i cijenu, a nakon čega bi o terminu, dogovorenoj usluzi i cijeni usluge to N. N. lice obavještavalo O. H. putem viber poruka, te na način da je angažirao Miu K. (djevojku koja se nalazila u Njemačkoj, u Minhenu, radi pružanja seksualnih usluga za novac) od koje je zatražio da po dolasku O. H. u Njemačku njoj pruži pomoć tako što će je primiti u svoju sobu u navedenom hotelu i objasniti joj način na koji se obavlja komunikacija s organizatorom.
9. Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza (dokazi pojedinačno navedeni na str. 5–9. presude), među kojima su iskazi saslušanih svjedoka, nalazi o izvršenim vještačenjima, bliže opisani materijalni dokazi, zapisnici o izvršenim pretresima i potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, te presretnutim telefonskim razgovorima, utvrdio da je apelant, preduzimanjem radnji opisanih u izreci presude, pomogao optuženom E. T. da se neometano odvija vođenje pružanja seksualnih usluga od strane I. O. i O. H. i ostvari stalna kontrola nad pružanjem seksualnih usluga i zaradama, na koji način su njegovim radnjama ostvarena obilježja krivičnog djela za koje se tereti. Kada se imaju u vidu apelantove radnje koje se odnose na angažiranje svjedoka Alena H. na izradi i vođenju profila za I. O., a zatim i organiziranje prihvata O. H. u Njemačkoj, to je zaključeno da su te radnje uveliko podupirale i olakšavale preduzimanje radnji od strane optuženog E. T., s ciljem navođenja i namamljivanja lica na pružanje seksualnih usluga, koje djelo je zabranjeno ne samo BiH zakonodavstvom već i konvencijama međunarodnog karaktera. U tom smislu ukazano je na Konvenciju o zabrani trgovine ljudima i iskorištavanja prostitucije, koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda (stupila na snagu 25. jula 1951. godine, BiH je preuzela putem sukcesije), kojom je propisano da će se, između ostalog, kazniti svako lice koje, da bi zadovoljilo strasti drugog lica, vrbuje, namamljuje ili navodi drugo lice u svrhu prostitucije, čak i s pristankom tog lica.
10. U obrazloženju presude je navedeno da su odbrane optuženih tokom postupka, ali i u završnim riječima, prigovarale dokazima pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja komunikacija, tajnog praćenja i snimanja (DT 66) zato što se radi o dokazima proisteklim iz drugog krivičnog predmeta koji se vodi protiv apelanta i tvrdile da su samim tim tzv. slučajni nalazi nezakoniti, koje prigovore je Sud BiH ocijenio neosnovanim. Istaknuto je da je tačno da su osporene naredbe, što potvrđuje i tužilac, iz drugog krivičnog predmeta koji se vodi protiv apelanta, međutim, suprotno navodima odbrane, Sud BiH je zaključio kako navedena činjenica ne dovodi u pitanje mogućnost korištenja sadržaja prikupljenih provođenjem posebnih istražnih radnji. Istaknuto je da relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) ne zabranjuju korištenje tzv. nevezanih slučajnih nalaza, što je vidljivo iz odredbe člana 120. ZKPBiH koja glasi: „Ne mogu se koristiti kao dokaz informacije i podaci dobiveni preduzimanjem radnji iz člana 116. ovog zakona ako se ne odnose na krivična djela iz člana 117. ovog zakona.” Tumačeći ovu odredbu Sud BiH je zaključio da iz nje jasno proizlazi da ona dopušta i korištenje kao zakonitih dokaza svih „slučajnih nalaza” koji se odnose na kataloška krivična djela (djela predviđena članom 117. ZKPBiH), nezavisno od toga jesu li to nova krivična djela i novi počinioci u kriminalnoj zoni lica i krivičnog djela prema kojem se mjera primjenjuje ili ne. Imajući u vidu navedeno, prema ocjeni Suda BiH, provođenjem posebnih istražnih radnji po naredbama suda u konkretnom slučaju se ispunila njihova svrha i cilj, odnosno individualizirala su se sva umiješana lica i prikupili svi potrebni materijalni dokazi koji ukazuju na način izvršenja predmetnog krivičnog djela.
11. U vezi s tim je ukazano da ni Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) nije jasno razjasnio pitanje dokazne upotrebljivosti tih „nevezanih slučajnih nalaza o krivičnim djelima trećih lica”, što je u skladu s njegovim načelima da se ne upušta u pitanje dokazne upotrebljivosti pojedinih vrsta dokaza, već da samo ocjenjuje je li postupak u pojedinom slučaju, gledano u cjelini, bio nepravičan. Cijeneći sadržaj osam naredbi za provođenje posebnih istražnih radnji navedenog broja, donesenih u periodu od 30. maja do 27. oktobra 2016. godine, i Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 021768 17 Kv 9 od 9. maja 2017. godine kroz prizmu prava na pravično suđenje, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Prilikom ocjene prihvatljivosti konkretnog dokaznog materijala (rezultata posebnih istražnih radnji) Sud BiH se, kako je navedeno, vodio određenim kriterijima u svjetlu iznesenih prigovora zakonitosti i relevantnosti, nalazeći da su dokazi pribavljeni za potrebe krivičnog postupka koji se protiv apelanta vodi pred pravosudnim organima BiH, a koje su pribavila ovlaštena službena lica koja su postupala na osnovu naredbi koje je izdao sudija za prethodni postupak, zakoniti. Konačno, istaknuto je da je odbrani i apelantu omogućeno da iznesu ocjenu tih dokaza i njima suprotstave svoje dokaze s obzirom na to da su imali mogućnost da ospore sadržinu razgovora, koji su sadržajno reproducirani na ročištu održanom 12. jula 2018. godine. Tumačeći odredbe člana 117. ZKPBiH, jasno je da je dopušteno i korištenje tzv. slučajnih nalaza kao zakonitih dokaza, nezavisno od toga jesu li u pitanju nova krivična djela, a u konkretnom slučaju ti dokazi su imali karakter kontrolnog dokaza, koji je poslužio provjeri vjerodostojnosti iskaza optuženog E. T., koji je u svom iskazu negirao svaku umiješanost apelanta, ali i saslušanih svjedoka koji su svjedočili na okolnosti počinjenog krivičnog djela od strane apelanta, prije svega svjedoka Alena H.
12. Također, Sud BiH je u vezi s prigovorom na korištenje sveske s natpisom Extreme jer je to dokaz iz drugog predmeta koji se vodi protiv apelanta naveo da je fokus bio na imenu djevojke koja se vodila pod nadimkom „Rusija“, dok u drugom pravcu optužba nije predlagala, niti su izvođeni dokazi. Apelantova odbrana je prigovarala i na zakonitost naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji tajnog praćenja i snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima iz člana 116. stav 2. tačka d) ZKPBiH, koje su provođene prema optuženom E. T. (DT4) zato što, prema tvrdnjama odbrane, naredba ne sadrži obrazloženje o osnovima sumnje o počinjenju krivičnog djela, kao ni obrazloženje o nemogućnosti, odnosno teškoćama za pribavljanje dokaza na drugi način. Sud BiH je izvršio uvid u Naredbu Suda BiH broj S1 3 K 002096 16 Kpp4 od 27. septembra 2016. godine i našao da osporena naredba, suprotno tvrdnjama odbrane, sadrži obrazloženje osnova sumnje da je osumnjičeni počinio krivično djelo međunarodne trgovine ljudima iz člana 186. KZBiH, kao i obrazloženje razloga zašto se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način. Naime, iz navedene naredbe proizlazi da bi zbog specifičnosti samog krivičnog djela za koje se E. T. sumnjiči, a kojim se ugrožavaju vrijednosti zaštićene međunarodnim pravom, zbog činjenice da se radi o dobro organiziranoj grupi u lancu prostitucije, prikupljanje dokaza na drugi način bilo znatno otežano.
13. Ocijenjeni su neosnovanim i apelantovi prigovori iskazu vještaka Irhada Kosa, kao i provedenoj radnji vještačenja oduzetih predmeta. Istaknuto je da odbrana zanemaruje činjenicu da zakon ne predviđa prisustvo svjedoka prilikom pretresa pokretnih stvari, što se u konkretnom slučaju odnosilo na kompjutere i mobilne telefone, čiji se pretres vrši u laboratorijama, nakon čega se vrši analiza, odnosno ispis dobivenih podataka, na koji način je u konkretnom slučaju i postupljeno. Također, kada se ima u vidu sadržina Naredbe za pretres Suda BiH broj S1 3 K '022096 16 Kpp 6 od 28. oktobra 2016. godine, u kojoj je jasno navedeno da se u zavisnosti od lica mjesta i eventualne enkripcije podataka na laptopima, kompjuterima i drugim uređajima za pohranjivanje kompjuterskih i elektronskih podataka, kao i zbog postojanja opasnosti od gubitka podataka ili nemogućnosti naknadnog vještačenja, izvrši procjena da li će se na licu mjesta izvršiti pretres navedenih uređaja, izvrši privremeno oduzimanje predmeta, odnosno uređaja i da će se naknadno izvršiti njihovo vještačenje, evidentno je da su sve radnje koje su preduzete nakon realizacije naredbe za pretres, nasuprot tvrdnjama odbrane, zakonito provedene. Na ovakav zaključak upućuje i činjenica da su o otvaranju privremeno oduzetih predmeta uredno obaviješteni optuženi E. T. i Mirza D., koji nisu pristupili navedenoj radnji, što je i konstatirano u zapisnicima od 23. i 24. novembra 2016. godine, niti je pak pristupio branilac optuženog E. T. Nakon toga, postupajući po naredbama Tužilaštva BiH, svjedok Irhad Kos je sačinio izvještaje o izvršenom vještačenju oduzetih predmeta navedenih brojeva 25. januara i 6. februara 2017. godine, a rezultate vještačenja imenovani vještak je prezentirao i pojasnio prilikom davanja svog iskaza.
14. Presudom Suda BiH – vijeće Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 3 K 022096 19 Kž 2 od 10. maja 2019. godine žalbe branilaca apelanta i saoptuženog E. T. su odbijene kao neosnovane, dok je žalba Tužilaštva BiH djelimično uvažena, pa je Presuda Suda broj S 1 3 K 022096 18 K od 20. februara 2019. godine preinačena u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a E. T. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.
15. Apelaciono vijeće je istaklo da, na osnovu člana 306. ZKPBiH, presudu ispituje samo u granicama žalbenih navoda, te da je obaveza podnosioca žalbe da žalbu sastavi tako da ona može poslužiti kao osnov za ispitivanje presude. Samo paušalno označavanje žalbenih osnova, jednako kao i ukazivanje na navodne nepravilnosti u toku prvostepenog postupka, bez preciziranja na koji žalbeni osnov se podnosilac žalbe poziva, nije valjan osnov za ispitivanje prvostepene presude, zbog čega će apelaciono vijeće neobrazložene i nejasne žalbene prigovore prima facie odbiti kao neosnovane. Apelaciono vijeće je istaklo da nije neophodno odgovoriti i obrazložiti svaki žalbeni navod, već je dovoljno da je drugostepeni sud razmotrio osnovna pitanja koja žalbe osporavaju i koja su od odlučujućeg značaja za donošenje konačne odluke o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti.
16. Analizirajući sadržaj pobijane presude, apelaciono vijeće je ocijenilo da je nesporno utvrđen činjenični opis dispozitiva optužnice, odnosno da je na osnovu izvedenih dokaza, te njihove ocjene, prvostepeni sud ispravno zaključio da je optuženi E. T. navodio i namamljivao I. O. i O. H. na pružanje seksualnih usluga, u čemu mu je pomogao apelant učestvujući u organizaciji pružanja seksualnih usluga lica u državi u kojoj nemaju prebivalište, odnosno boravište. Prvostepeni sud je tako detaljno u paragrafima 50–79. pobijane presude iznio ocjenu saslušanih svjedoka, prije svega svjedoka Mie K., Alena H. i Mirze D., te na osnovu njih izveo zaključak da su se događaji odvijali upravo na način kako je i opisano u tač. 1. i 2. izreke presude. Pored navedenih iskaza svjedoka, na takav zaključak ukazuju i rezultati provedenih posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija i tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s tim, te analitička obrada i rezultati vještačenja oduzetih predmeta. Imajući u vidu iznesenu ocjenu dokaza, te njihovu sadržinu, posve se neosnovanim ukazuju prigovori apelantove odbrane kako nije dokazan njegov način komunikacije i dogovora sa svjedocima Miom K. i Alenom H. Ovo posebno, kako je navedeno, imajući u vidu iskaz svjedoka Alena H., koji je precizno i detaljno objasnio na koji način je tekao dogovor između njega i apelanta, navodeći da je, između ostalih, vodio i evidenciju u svesci za djevojku koju je označio „Rusija“, čiji profil je također dobio od apelanta, a s kojom je komunikaciju ostvarivao putem grupe na Viberu, u kojoj je bio pored Alena H., I. O. i apelant, koji se, prema navodima svjedoka, isključivao iz grupe kad stekne povjerenje u djevojke.
17. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i navode da su nezakoniti dokazi koji su pribavljeni posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija prema apelantu u drugom predmetu Tužilaštva BiH, kao i sveska Alena H., te da ti dokazi, kao i vještačenje po stručnom licu Irhadu Kosu nisu potkrijepljeni potvrdama o oduzetim predmetima, ni zapisnicima o otvaranju predmeta, te tvrdi da u presudi nije dato obrazloženje u pogledu tog žalbenog prigovora. Suprotno ovom žalbenom navodu, prvostepeni sud je u paragrafima od 28. do 34. pobijane presude obrazložio na osnovu kojih naredbi Suda BiH su prikupljeni dokazi u drugom predmetu Tužilaštva BiH, te po kojem osnovu se oni mogu koristiti i u ovom krivičnom postupku. Isti su korišteni kao tzv. slučajni nalazi u skladu sa članom 120. ZKPBiH, s kojom ocjenom se slaže i apelaciono vijeće, stoga se suprotni žalbeni prigovori odbijaju kao neosnovani.
18. U pogledu žalbenog navoda apelantove odbrane koji se odnosi na digitalno vještačenje telefona, računara i druge tehničke opreme po stručnom licu Irhadu Kosu, apelaciono vijeće je ocijenilo da je prvostepeno vijeće donijelo pravilnu i zakonitu odluku. Također je bitno napomenuti da se, suprotno žalbenom navodu, u paragrafu 32. pobijane presude navode naredbe Suda BiH na osnovu kojih su provedene posebne istražne radnje, kao i u paragrafu 4. na strani 9. pobijane presude, u okviru provedenih dokaza optužbe, što navod odbrane da iste naredbe, odnosno zapisnici, nisu uloženi u spis, čini u potpunosti neosnovanim.
19. Nasuprot navodima da tokom postupka nije proveden niti jedan dokaz koji potvrđuje da je apelant plaćao svjedoka Alena H. za vođenje profila, apelaciono vijeće ukazuje na iskaz svjedoka Alena H. u kojem svjedok ističe da je za vođenje profila djevojaka putem kojih su one oglašavale svoje usluge primao novac u iznosu od pet do deset eura od apelanta, a kojem iskazu kako prvostepeni sud tako i apelaciono vijeće poklanja vjeru jer je u saglasnosti s materijalnim dokazom – sveskom s natpisom Extreme u kojoj je svjedok Alen H. vodio evidencije, između ostalog, i o novčanim iznosima, odnosno zaradama po pruženoj usluzi, a što je i navedeno u paragrafima 56. i 57. prvostepene presude.
20. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim navod apelantove braniteljice da je oštećena I. O. sama organizirala svoj posao, te da tokom postupka nije proveden niti jedan dokaz koji potvrđuje da je apelant plaćao svjedoka Alena H. za vođenje profila djevojaka koje su pružale seksualne usluge na njemačkim web stranicama. U vezi s tim, apelaciono vijeće je istaklo da zaključak kako je organizaciju „posla“ vodio apelant prvostepeni sud nesporno utvrdio na osnovu iskaza svjedoka Alena H. i Mie K., iz čijih iskaza proizlazi da je, između ostalog, apelant angažirao svjedoka Alena H. za vođenje profila oštećene I. O., zatim da je bio u konstantnoj komunikaciji s djevojkama i svjedokom Alenom H. tako što je bio član grupe na Viberu, u kojoj su, osim apelanta, bili i svjedok Alen H. i oštećena I. O., da je upravo apelant odlučivao o gašenju profila djevojaka, kao i da je svjedok Alen H. primao naknadu od apelanta, da je upravo apelant organizirao prevoz i smještaj oštećene O. H. kod svjedokinje Mie K., te da su, po njegovim uputama, djevojke mijenjale hotele i gradove i da su obje slale novac na apelantov račun ili na račun njegove supruge putem Western Uniona. Također je ukazano da, pored subjektivnih dokaza, odnosno iskaza spomenutih svjedoka, i dokazi koji su rezultat provedenih posebnih istražnih radnji, tačnije presretnuti razgovori između optuženih E. T. i apelanta, dokazuju nesporno da oni dogovaraju pravljenje profila za djevojke, kao i da je apelant upoznat s odlaskom svjedokinje O. H. u Njemačku, te svih aktivnosti koje je preduzimao optuženi E. T. Slijedom navedenog, a suprotno žalbenim prigovorima apelantove odbrane, apelaciono vijeće nesporno zaključuje, jednako kao i prvostepeni sud, da je apelant bio involviran u vođenje djelatnosti oštećenih djevojaka.
21. Ocijenjen je neosnovanim i navod apelantove braniteljice da nije proveden nijedan dokaz koji upućuje na postojanje predmetnih profila, kao i stranice na kojoj objavljuju profile, te je naglašeno da neizvođenje materijalnih dokaza koji bi dokazivali postojanje spornih web stranica ne dovodi u pitanje ispravne zaključke prvostepenog suda u pogledu apelantove krivice. Konačno, za predmetno optuženje nije uopće od odlučujućeg značaja utvrđivati postojanje spomenutih web stranica budući da je izvedenim dokazima posve jasno i nesporno utvrđeno ko je bio angažiran za vođenje profila djevojaka, kao i na koji način su dogovarali seksualne usluge s klijentima. Naime, iz iskaza svjedoka Alena H. nesporno proizlazi da je on bio angažiran na vođenju profila za oštećenu I. O., zatim iz iskaza svjedoka Mirze D. da je od strane optuženog E. T. ponuđeno da vodi profil za oštećenu O. H., te iz iskaza svjedoka Mie K. koja je istakla da iako ona nije imala dodira s profilima, znala je da O. H. ima profil na navedenoj stranici jer inače ne bi mogla raditi.
22. Ocijenjen je neosnovanim i žalbeni prigovor da prostitucija nije inkriminirana kao krivično djelo u krivičnom zakonodavstvu Njemačke i Austrije, te da se radi o povredi načela dvostruke kažnjivosti, što je, kako žalba ističe, uvjet za krivično gonjenje prema odredbi člana 210. stava
2. ZKPBiH, pogotovo ako se ima u vidu da prostitucija, sama po sebi, ni u našem krivičnom zakonodavstvu nije predviđena kao krivično djelo. Naime, krivično djelo koje se stavlja na teret apelantu nije prostitucija, već radnja saučesništva, koja se sastoji od navođenja, podsticanja ili namamljivanja na pružanje seksualnih usluga radi zarade ili druge koristi, a koja je predviđena kao posebno krivično djelo, što je izuzetak od načela akcesornosti kao osnovnog pravila kod saučesništva. U istom smislu je i žalbeni prigovor da je posljedica krivičnog djela (misli se na prostituciju) nastupila u Njemačkoj i Austriji. Istaknuto je da žalba predviđa da krivično djelo međunarodnog navođenja na prostituciju iz člana 187. KZBiH spada u tzv. formalna ili djelatnosna krivična djela i koje, za razliku od materijalnih ili posljedičnih djela, nema posljedicu kao konstitutivno obilježje bića krivičnog djela jer se takva djela iscrpljuju u samoj radnji izvršenja, što sasvim jasno proizlazi iz opisa zakonskog bića ovog djela u kojem se navode samo različiti oblici radnje njegovog izvršenja, a nigdje se ne navodi da je bavljenje prostitucijom njegova posljedica, pa je stoga i pogrešna žalbena tvrdnja da svako djelo mora imati posljedicu. To znači da je sama radnja navođenja, namamljivanja i podsticanja na prostituciju dovoljna za postojanje ovog krivičnog djela, čijim preduzimanjem je ono već dovršeno. Konačno, navode da oštećene I. O. i O. H. nisu žrtve, te da je prostitucija način njihovog života i da je njima trebala samo pomoć oko logistike apelaciono vijeće je ocijenilo u potpunosti irelevantnim, kao i da ti navodi ne dovode u pitanje zakonite i ispravne zaključke pobijane presude u pogledu krivice optuženih.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana „II/3.d) i e)“ Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant navodi da su osporene presude bazirane na nizu bitnih povreda krivičnog postupka, neutvrđenim činjenicama, na dokazima koji su nezakoniti ili onima koji su proizašli iz nezakonitih dokaza provedenih u istrazi, zatim na dokazima koji nisu uvedeni, niti izneseni na glavnom pretresu, o čemu ni prvostepena, niti drugostepena presuda, i nakon mnogih prigovora i ukazivanja na isto kako u toku postupka, odnosno glavnog pretresa, tako i u žalbenim navodima, nije zauzela jasan stav, te posebno obrazložila i u skladu sa zakonskim odredbama riješila navedeno. U tom kontekstu ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog arbitrarne primjene odredbi čl. 25, 26. i 306. ZKPBiH koje se odnose na spajanje i razdvajanje postupka. Pojašnjava da se protiv njega vode dvije istrage za istovjetno krivično djelo, i to u jednom predmetu u svojstvu organizatora, a u drugom u svojstvu pomagača. Zatim, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog arbitrarne primjene odredbi čl. 3, 10, 14, 51, 60, 62, 71, 274, 281. i 306. ZKPBiH koje se odnose na zakonitost dokaza. Ističe da su nezakoniti dokazi koji su pribavljeni posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija prema apelantu u drugom predmetu Tužilaštva BiH, kao i sveska Alena H., te da ti dokazi, kao i vještačenje po stručnom licu Irhadu Kosu nisu potkrijepljeni potvrdama o oduzetim predmetima, niti zapisnicima o otvaranju predmeta, te tvrdi da u presudi nije dato obrazloženje u pogledu tog žalbenog prigovora. Navodi da tokom dokaznog postupka Tužilaštvo BiH nije prezentiralo, niti izvelo dokaz u pogledu viber poruka koje se navode u činjeničnom opisu presude, te da se bez njihove prezentacije ne može ni znati da li su zaista postojale takve poruke. Navodi da je sud propustio da se referira na prigovor odbrane da su ovi dokazi nezakonito uvedeni kroz dokazni postupak jer rezultat posebnih istražnih radnji iz drugog predmeta nije potkrijepljen ni potvrdama o oduzetim telefonima, niti zapisnikom o otvaranju predmeta, niti su ti telefoni kao dokaz uloženi u sudski spis, pa ne znamo o kojim predmetima se radi i da li su to baš ti telefoni i SIM kartice koji se prezentiraju kroz posebne istražne radnje iz drugog predmeta Tužilaštva, a niti bilo kojom procesnom radnjom koja mora biti urađena da bi bio zakonit dokaz. Apelant, također, pojašnjava da ni u drugostepenoj presudi prigovori odbrane koji su isticani u žalbenim navodima nisu posebno obrazloženi, čime je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, kao i član 2. Protokola broj 7 Evropske konvencije, a u vezi sa čl. 281, 299. i 306. ZKPBiH. Konačno, apelant prigovara da Sud BiH nije savjesno cijenio dokaze pri donošenju osporenih odluka i nije dao ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, kojih je u prvostepenom postupku bilo u velikom broju.
b)Odgovori na apelaciju
24. Sud BiH je odgovorio da su svi prigovori iz apelacije koji se tiču zakonitosti dokaza isticani kako tokom prvostepenog postupka tako i u žalbi protiv prvostepene presude, te ih je kao takve razmatralo i cijenilo drugostepeno vijeće, a o tome su, prema stavu suda, dati valjani razlozi u obrazloženju osporavane odluke od 10. maja 2019. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je upućen na dio obrazloženja spomenute presude (par. od 33. do 41), te je istaknuto da su apelantovi prigovori koji se tiču navodnih povreda čl. 10, 14, 51, 60, 71. i 274. ZKPBiH, prema ocjeni apelacionog vijeća, neosnovani. Također je odgovoreno da su neosnovani i apelantovi prigovori u vezi s navodnom arbitrarnom primjenom čl. 25, 26. i 306. ZKPBiH. Naime, bez obzira na to što ove činjenice mogu biti osnovane i dovesti do eventualne povrede načela ne bis in idem u slučaju naknadnog optuženja za isto djelo, Sud BiH je istakao da je provođenje krivične istrage, njeno okončanje, kao i podizanje optužnice pred sudom u isključivoj nadležnosti Tužilaštva, shodno čemu intervencija suda u toj fazi postupka nije imala bilo kakvo zakonsko uporište. Konačno, a s obzirom na to da se kroz istaknute navode iz apelacije na posredan način nastoji dovesti u pitanje utvrđeno činjenično stanje, Sud BiH je naveo da je brižljivo i savjesno cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim izvedenim dokazima, vodeći pri tome računa o načelu zakonitosti dokaza, ali i načelu slobodne ocjene dokaza u okviru općih pravila ljudskog mišljenja i iskustva.
25. Tužilaštvo BiH je u odgovoru istaklo da apelantovi navodi da su osnov za podizanje predmetne optužnice protiv njega razgovori iz drugog spisa Tužilaštva BiH broj T20 0 KTA 0012019 16, u kojem se vodi istraga protiv apelanta za isto krivično djelo, za isti vremenski period i u svojstvu organizatora, bez uporišta u odredbama ZKPBiH. Tužilaštvo BiH smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani, a imajući prije svega u vidu odredbu člana 129. ZKPBiH koja se odnosi na „slučajne nalaze“ i kojom je propisano da se kao dokaz mogu koristiti informacije i podaci dobiveni preduzimanjem radnji iz člana 116. ZKPBiH ako se odnose na krivično djelo iz člana
117. ZKPBiH, a koji uvjet je ispunjen u konkretnom slučaju. Istaknuto je da su komunikacije između E. T. i apelanta proistekle kao rezultat provođenja posebnih istražnih radnji u predmetu Tužilaštva kodnog naziva ,,TWINS“ i kao „slučajan nalaz“ korištene u predmetu u kojem su donesene osporene presude. Ocijenjeni su netačnim apelantovi navodi da su te komunikacije bile osnov za podizanje optužnice protiv apelanta jer one predstavljaju samo jedan od dokaza na kojima se zasnivala predmetna optužnica, a što je vidljivo kako iz sadržaja predmetne optužnice tako i iz prvostepene presude Suda BiH. Tužilaštvo BiH je kao dodatne dokaze Sudu BiH prezentiralo, a zatim i uložilo u sudski spis naredbe Suda BiH kojim je određeno provođenje posebnih istražnih radnji u predmetu Tužilaštva kodnog naziva „TWINS“, kao i rješenje Suda BiH doneseno povodom prigovora apelantove odbrane na zakonitost provođenja posebnih istražnih radnji. Naredbe Suda BiH sadrže sve elemente propisane odgovarajućim odredbama ZKPBiH, a iz spomenutog rješenja proizlazi da su odbijeni svi prigovori koji se odnose na zakonitost provođenja posebnih istražnih radnji prema apelantu. U vezi s apelantovim prigovorom koji se odnosi na viber komunikacije koje je, prema apelantovim navodima, Sud BiH prihvatio da su postojale iako nisu potkrijepljene izvedenim dokazima na glavnom pretresu, navedeno je da je Tužilaštvo BiH dokazalo da su djevojke putem viber poruka obavještavane o klijentima, između ostalog, i iskazima svjedoka Mirze D., Alena H. i Mie K. Nadalje, netačan je apelantov navod da je predmet na kojem je zasnovano cijelo optuženje predmet iz drugog spisa Tužilaštva, a radi se o svesci svjedoka Alena H. Prije svega, istaknuto je da nisu tačni navodi da je optuženje zasnovano samo na navedenom dokazu jer je Tužilaštvo BiH izvelo niz kako subjektivnih tako i objektivnih dokaza koji su bili predmet ocjene suda kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, a na osnovu kojih dokaza su i donesene presude Suda BiH koje se pobijaju apelacijom. U odnosu na svesku svjedok Alen H. je potvrdio da je ona njegova, te pojasnio da je od njega privremeno oduzeta u drugom predmetu, kao i da je on u svojstvu svjedoka pristao da svjedoči o podacima sadržanim u svesci. Napomenuto je da su o oduzimanju predmeta sastavljeni validni zapisnici i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta. Iz dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu nesporno je da je Tužilaštvo BiH izvršilo radnju otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta, na koju nije bilo prigovora kao na zasebnu istražnu radnju. S obzirom na to da pregled mobilnih telefona zahtijeva specijalistička znanja, Tužilaštvo BiH je u skladu sa zakonskim ovlaštenjima prethodno oduzete i zapisnički konstatirane kao otvorene mobilne telefone uputilo na vještačenje, za koju vrstu vještačenje nije potrebna naredba suda.
V.Relevantni propisi
26. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Međunarodno navođenje na prostituciju Član 187. stav (1) (1)Ko radi zarade ili druge koristi navodi, podstiče ili namamljuje drugog na pružanje seksualnih usluga ili na drugi način omogući njegovu predaju drugome radi pružanja seksualnih usluga ili na bilo koji način učestvuje u organiziranju ili vođenju pružanja seksualnih usluga u državi u kojoj to lice nema prebivalište ili čiji nije državljanin kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina.
27. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 4.
Ne bis in idem Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.
Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 25. stav (1) Spajanje postupka (1) Sud će, po pravilu, odlučiti da se provede jedinstveni postupak i donese jedna presuda u slučaju kada je ista osoba optužena za više krivičnih djela ili kada je više osoba učestvovalo u izvršenju istog krivičnog djela.
Član 116. stav (1) i stav (2) Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,
b) pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka,
c) nadzor i tehničko snimanje prostorija, [...] Član 117. stav 1 tačka b) Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Istražne radnje iz člana 116. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:
b) protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, Član 120.
"Slučajni nalazi" Ne mogu se koristiti kao dokaz informacije i podaci dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 116. ovog zakona ako se ne odnose na krivično djelo iz člana 117. ovog zakona.
Član 306.
Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.
VI. Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 K 022096 19 Kž 2od 10. maja 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana „II/3.d) i e)“ Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
35. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
36. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje tiču se načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim proizvoljno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima u pogledu apelantove krivice za produženo krivično djelo međunarodnog navođenja na prostituciju iz člana 187. stav 1. KZBiH u vezi sa čl. 54. i 31. KZBiH. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguranju garancija apelantu u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
37. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelant ističe da su nezakoniti dokazi koji su pribavljeni posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanje telekomunikacija prema apelantu u drugom predmetu Tužilaštva BiH, kao i sveska Alena H., te da ti dokazi, kao i vještačenje po stručnom licu Irhadu Kosu nisu potkrijepljeni potvrdama o oduzetim predmetima, ni zapisnicima o otvaranju predmeta. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi (u svjetlu apelacionih navoda) u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Dalje, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane, odnosno mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine) budući da korištenje dokaza iz faze istrage neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) člana 6. Evropske konvencije (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stav 117. i Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54).
38. Dovodeći prethodne standarde u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud na početku ističe da apelant nije iznio nikakve tvrdnje koje osporavaju pouzdanost podataka dobivenih na osnovu preduzetih posebnih istražnih radnji, već je svoje apelacione navode isključivo usmjerio i ograničio na formalnu upotrebu takvih podataka, tj. dokaza u predmetnom krivičnom postupku (uporedi, npr. ibid Bykov, citirano gore, stav 95).
39. Što se tiče same zakonitosti dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama, Ustavni sud primjećuje da apelant ovaj prigovor suštinski dovodi u vezu s „načinom“ njihovog provođenja. Dakle, problematizira se formalni aspekt zakonitosti predmetnih dokaza u konkretnom slučaju. Međutim, suprotno navedenim apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi istovjetan stav oba vijeća Suda BiH da se u konkretnom slučaju nije radilo o nezakonitim dokazima. Naime, Ustavni sud zapaža da je u tom smislu Sud BiH u prvostepenoj presudi odgovorio zašto apelantovi navodi o nezakonitosti dokaza nisu osnovani, te se pozvao na relevantne odredbe ZKPBiH (čl. 116, 117. i 120). Sud BiH je pri tome cijenio i sadržaj osam naredbi za provođenje posebnih istražnih radnji navedenog broja, donesenih u periodu od 30. maja do 27. oktobra 2016. godine, i Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 021768 17 Kv 9 od 9. maja 2017. godine kroz prizmu prava na pravično suđenje i zaključio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Prilikom ocjene prihvatljivosti konkretnog dokaznog materijala (rezultata posebnih istražnih radnji) Sud BiH se vodio određenim kriterijima u svjetlu iznesenih prigovora zakonitosti i relevantnosti, nalazeći da su dokazi pribavljeni za potrebe krivičnog postupka koji se protiv apelanta vodi pred pravosudnim organima BiH, a koje su pribavila ovlaštena službena lica koja su postupala na osnovu naredbi koje je izdao sudija za prethodni postupak, zakoniti. Konačno je istaknuto da je odbrani i apelantu omogućeno da iznesu ocjenu tih dokaza i njima suprotstave svoje dokaze s obzirom na to da su imali mogućnost da ospore sadržinu razgovora, koji su sadržajno reproducirani na ročištu održanom 12. jula 2018. godine. U vezi s tim, tumačeći odredbe člana
117. ZKPBiH, Sud BiH je ocijenio da je dopušteno i korištenje kao zakonitih dokaza tzv. slučajnih nalaza, nezavisno od toga jesu li u pitanju nova krivična djela, a u konkretnom slučaju ti dokazi su imali karakter kontrolnog dokaza, koji je poslužio provjeri vjerodostojnosti iskaza optuženog E. T., koji je u svom iskazu negirao svaku umiješanost apelanta, ali i saslušanih svjedoka koji su svjedočili na okolnosti počinjenog krivičnog djela od strane apelanta, prije svega svjedoka Alena H. Također, Sud BiH je u vezi s prigovorom na korištenje sveske s natpisom Extreme, jer je to dokaz iz drugog predmeta koji se vodi protiv apelanta, naveo da je fokus bio na imenu djevojke koja se vodila pod nadimkom „Rusija“, dok u drugom pravcu optužba nije predlagala, niti su izvođeni dokazi. Cijenjen je i apelantov prigovor i na zakonitost naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji tajnog praćenja i snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima iz člana 116. stav 2. tačka d) ZKPBiH, koje su provođene prema optuženom E. T. (DT4). Ustavni su zapaža da je Sud BiH izvršio uvid u Naredbu Suda BiH broj S1 3 K 002096 16 Kpp4 od 27. septembra 2016. godine i našao da osporena naredba, suprotno tvrdnjama odbrane, sadrži obrazloženje osnova sumnje da je osumnjičeni počinio krivično djelo međunarodne trgovine ljudima iz člana 186. KZBiH, kao i obrazloženje razloga zašto se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način. Iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je apelaciono vijeće potvrdilo navedeni zaključak o zakonitosti provedenih dokaza. Ovakav stav redovnih sudova, u smislu tumačenja i primjene odredbi čl. 116, 117. i 120. ZKPBiH, Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim imajući u vidu činjenicu da se cijeli tok krivičnog postupka u fazi istrage do podizanja optužnice odvijao u okvirima konstatirane osnovane sumnje da je apelant (u to vrijeme osumnjičeni) učinio krivično djelo međunarodne trgovine ljudima iz člana 186. KZBiH.
40. Ustavni sud, dalje, ističe da ne postoji prepreka da se dokaz provođenjem neke od posebnih istražnih radnji u odnosu na krug lica prema kojima se mogu odrediti takve istražne radnje iskoristi i u postupku prema licu prema kojem takva radnja nije određena naredbom suda, uz uvjet da se radi o informacijama i podacima koji se odnose na krivično djelo, te da se radi o dokazima koji su pribavljeni pod uvjetima i na način propisan zakonom (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1274/13, stav 37, dostupna na www.ustavnisud.ba). Isto tako, Ustavni sud primjećuje da je apelantova odbrana imala i djelotvorno upotrijebila mogućnost osporavanja dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama tokom predmetnog krivičnog postupka kako pred prvostepenim tako i pred drugostepenim sudom (u formi žalbe). Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi meritorno razmotrili te prigovore koji se tiču zakonitosti navedenih dokaza. Činjenica da apelant nije bio uspješan u svakom koraku ne mijenja činjenicu da je imao efikasnu priliku da ospori takve dokaze i da se suprotstavi njihovoj upotrebi (vidi ibid Schenk, stav 47, serija A, broj 140. i Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj aplikacije 35394/97, stav 38). Konačno, Ustavni sud smatra da upotreba spornih materijala kao dokaza u konkretnom slučaju nije kao takva apelanta lišila prava na pravično suđenje (vidi Dragojević protiv Hrvatske, broj aplikacije 68955/11, presuda od 15. januara 2015. godine, stav 134). S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu redovnih sudova (iz obrazloženja osporenih odluka) da se u kontekstu spornih naredbi nije radilo o dokazima u smislu člana 10. stav (2) ZKPBiH na kojima se ne može zasnivati sudska odluka – stav (3) navedenog člana.
41. Zatim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nisu bili jedini dokazi na kojima se zasnivala presuda u osuđujućem dijelu protiv apelanta (uporedi Schenk, citirano gore, stav 48). Dakle, prilikom donošenja osuđujuće presude protiv apelanta, redovni sudovi su uzeli u obzir i doveli u pojedinačno-međusobnu vezu kako sadržaj materijala pribavljen posebnim istražnim radnjama tako i iskaze saslušanih svjedoka Almira H., Mie K., Mirze D., O. H. i I. O. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, općenito posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stav 27; Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124). Dovodeći navedena načela u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Dakle, Ustavni sud smatra da je, prije svega, Sud BiH u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka datih tokom predmetnog suđenja. S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Dakle, Sud BiH je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti, samo po sebi, do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Pri tome, iz stanja spisa predmeta (a što ni apelant ne spori u apelaciji) proizlazi da je apelantovoj odbrani tokom predmetnog postupka data razumna mogućnost da izloži svoj predmet, kao i da je tu mogućnost on iskoristio, uključujući, između ostalog, i komentiranje, prigovaranje i osporavanje dokaza optužbe u cijelosti. Konačno, Ustavni sud zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije.
42. U pogledu apelantovih tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene odredbi ZKPBiH koje se odnose na spajanje i razdvajanje postupka budući da Tužilaštvo, kako apelant navodi, provodi još jednu istragu protiv apelanta za isto krivično djelo, Ustavni sud konstatira da iz njih proizlazi da apelant ukazuje na eventualnu povredu načela ne bis in idem. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je članom 4. ZKPBiH propisano: „Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.” Iz navedene odredbe proizlazi da je osnov za primjenu ovog načela postojanje pravomoćne sudske odluke, odnosno da je okončano suđenje povodom istog krivičnog djela. Budući da je u konkretnom slučaju nesporno da ne postoji druga pravomoćna presuda za isto krivično djelo protiv apelanta, to se apelantovi navodi o povredi navedenih odredbi, a time i načela ne bis in idem ne mogu prihvatiti i oni su neosnovani. Ovo pogotovo što je u isključivoj nadležnosti Tužilaštva da pokreće i provodi istragu te, zavisno od rezultata istrage, podiže optužnicu pred nadležnim sudom. Prema mišljenju Ustavnog suda, navodi da se provodi istraga za isto djelo u drugom predmetu ni na koji način ne dovode do pokretanja garancija prava na pravično suđenje u predmetu koji je okončan osporenim odlukama. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su na navedeni način redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Sud BiH, a zatim i apelaciono vijeće, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije.
43. Kada je u pitanju apelantovo ukazivanje na povredu prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, a koji se, u suštini, odnose na proizvoljnost u postupanju više sudske instance, u konkretnom slučaju apelacionog vijeća prilikom odlučivanja o žalbi njegove odbrane, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da pravo na žalbu u krivično-pravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantirano članom 6. Evropske konvencije, već članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, suština apelantovih navoda u vezi s tim pravom pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i štititi pravo na odbranu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi Boldea protiv Rumunije, stav 30).
44. U svjetlu navedenih načela, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka apelacionog vijeća posebnu pažnju posvetila svim navodima apelantove odbrane od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi Suda BiH iz prvostepene presude, i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjeno predmetno krivično djelo. Kako se suština žalbenih navoda odnosila na tvrdnje apelantove odbrane o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je on počinilac predmetnih krivičnih djela, Ustavni sud nalazi da samo prihvaćanje činjenično-pravnih zaključaka prvostepenog vijeća Suda BiH od strane apelacionog vijeća u tom smislu nije ugrozilo poštovanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantovu štetu, s obzirom na prethodno zauzeti stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Sud BiH cijenio dokaze i izveo zaključak o apelantovoj krivici. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvaćanja iz nižestepene sudske odluke od strane više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).
45. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava apelantove odbrane nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna (uporedi Bykov, citirano gore, stav 98). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije.
46. Konačno, Ustavni sud napominje i da je ostale navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati jer nalazi da su redovni sudovi na dvije instance dali logične i zadovoljavajuće odgovore na ostale apelantove prigovore, kao i da njegovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost predmetnog postupka. Ostali navodi
47. Apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima Ustavni sud neće posebno razmatrati jer navedeni član, također, garantira pravo na pravično suđenje, imajući u vidu već data obrazloženja u vezi s ovim ustavnim pravom.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, zbog činjenice da su kao dokazi korišteni materijali dobiveni preduzimanjem posebnih istražnih radnji iz drugog predmeta u kojem se vodi istraga protiv apelanta za isto krivično djelo, budući da su u konkretnom slučaju ispoštovana sva prava apelantove odbrane. Ustavni sud, također, smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio inkriminirane radnje obuhvaćene krivičnim djelom (međunarodno navođenje na prostituciju) koje mu je stavljeno na teret, pri čemu je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i „optužba“ da predlaže i pobija dokaze.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević