Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4128/19 (Ž. L.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4128/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4128/19, rješavajući apelaciju Željka Latinovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Latinovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 022310 19 Kžž od 20. septembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željko Latinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Dragan Stupar i Aleksandar Čorni“ iz Banjaluke, podnio je 30. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 022310 19 Kžž od 20. septembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 4. januara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 15. do 21. januara 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 022310 18 K od 8. februara 2019. godine prvooptuženi D. L. je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude učinio krivično djelo poreske utaje ili prevare iz člana 210 stav 2 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) za koje mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, ali je određeno da se ona neće izvršiti ukoliko prvooptuženi u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Istom presudom apelant je kao drugooptuženi oslobođen optužbe da je učinio krivično djelo poreske utaje ili prevare iz člana 210 stav 2 KZBiH u vezi sa članom 29 KZBiH, dok je trećeoptuženi, pravno lice „Latin drvo“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: „Latin drvo“), proglašen odgovornim da je radnjama opisanim u izreci presude učinio krivično djelo poreske utaje ili prevare iz člana 210 stav 2 KZBiH u vezi sa članom 124 KZBiH, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM koju je dužan platiti u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude.
6. Presudom Suda BiH (vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH) broj S1 2 K 022310 Kž od 18. aprila 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe prvooptuženog i trećeoptuženog i potvrđena je prvostepena presuda u odnosu na odluku o krivici prvooptuženog, a u odnosu na trećeoptuženog je u cijelosti potvrđena, dok je žalba Tužilaštva BiH usvojena i prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o krivičnopravnoj sankciji u odnosu na prvooptuženog (osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci). Istom presudom usvojena je žalba Tužilaštva BiH i u pogledu odluke o apelantovoj krivici, prvostepena presuda je ukinuta u oslobađajućem dijelu i određeno je održavanje pretresa pred apelacionim vijećem Suda BiH.
7. Presudom Suda BiH (vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH) broj S1 2 K 022310 19 Kžk od 21. juna 2019. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude kao saizvršilac učinio krivično djelo poreske utaje ili prevare iz člana 210 stav 2 KZBiH u vezi sa članom 29 KZBiH, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.
8. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je prihvatio prijedlog odbrane da apelanta neposredno sasluša u svojstvu svjedoka, dok je sve ostale dokaze izvedene pred prvostepenim sudom prihvatio bez ponovnog izvođenja. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je sve dokaze cijenio u skladu s osnovnim načelima ZKPBiH i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), nalazeći da nije prihvatljivo odlučivati na apelantovu štetu ako nema jasnih činjenica i dokaza protiv njega, što je u duhu pravnih načela praesumptio innocentiae i in dubio pro reo, te visokih zahtjeva dokaznog standarda. Takođe, Sud BiH je istakao da je vodio računa da navede jasne i razumljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, ali je imao u vidu, saglasno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da nije u obavezi da daje detaljne odgovore na svako pitanje, odnosno da jeste obavezan dati razloge za svoju odluku, ali da se ne mora detaljno baviti svakim argumentom koji je iznijela neka od strana u postupku.
9. Sud BiH je naveo da je, prije svega, imao u vidu činjenicu da je apelant u pravnom licu „Latin drvo“ imao svojstvo osnivača, a njegov brat, prvooptuženi D. L., status direktora, kao i činjenicu da je apelant u pravnom licu „Igo-Stell“ imao status direktora, dok je prvooptuženi imao svojstvo osnivača. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, van razumne sumnje utvrdio da između pravnih lica „Latin drvo“ i „Igo-Stell company“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: „Igo-Stell“) nije bilo stvarnog prometa robom, ali da je prvooptuženi D. L. od pravnog lica „Igo-Stell“, čiji je bio osnivač, pribavio fiktivnu fakturu s ciljem da neosnovano ostvari povrat PDV-a za pravno lice „Latin drvo“, u kojem je obavljao funkciju direktora i odgovornog lica. Nadalje, Sud BiH je naveo da je izveo nesumnjiv zaključak da je apelant, po prethodnom dogovoru s prvooptuženim, znajući da pravno lice „Igo-Stell“ ne obavlja poslovnu djelatnost i da promet između pravnih lica „Latin drvo“ i „Igo-Stell“ nije ostvaren, potpisao spornu PDV prijavu, u svojstvu osnivača pravnog lica „Latin drvo”, a što je učinio u namjeri da „Latin drvo“ neosnovano ostvari povrat po osnovu indirektnih poreza, za koji je oštećen budžet Bosne i Hercegovine. Sud BiH je naveo da takav zaključak nesumnjivo proizlazi iz provedenih dokaza objektivne prirode, te iz konzistentnih iskaza svjedoka N. M. i A. J., nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke M. G., kao i nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke M. R., koje je sud detaljno analizirao i ocijenio kao vjerodostojne i međusobno saglasne.
10. Sud BiH je, dalje, naveo da je odbrana tvrdila da je pravno lice „Latin drvo“ stvarno nabavilo robu navedenu u fakturi od pravnog lica „Igo-Stell“, da je u tom pravcu uložila dokaze o daljnjem prometu robe od pravnog lica „Latin drvo“ prema pravnom licu „La Mercantile SAS“, kao i da je u vezi s tim saslušala prvooptuženog. Međutim, Sud BiH je naveo da u vezi s tim pitanjem ne nalazi svrsishodnim zauzimati stav s obzirom na to da je u tom pogledu već donesena odluka u pravosnažnoj prvostepenoj presudi o njenoj neosnovanosti.
11. Takođe, Sud BiH je naveo da je odbrana pokušala ukazati na nepostojanje umišljaja kod apelanta, odnosno njegovog subjektivnog odnosa prema preduzetim radnjama. U vezi s tim, odbrana je tvrdila da apelant, koji je u pravnom licu „Latin drvo“ obavljao posao viljuškariste, nije shvatao značaj PDV prijave jer nije bio ekonomski obrazovan. Međutim, Sud BiH je naveo da je apelantov iskaz u suprotnosti s dokazima koje je sud prihvatio kao valjane i objektivne, pa je apelantov iskaz ocijenio pristrasnim i usmjerenim na pokušaj izbjegavanja odgovornosti. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da se niti jedan direktor ne može osloboditi odgovornosti pozivanjem na neposjedovanje znanja o obavezi pravilnog obračuna, odnosno sačinjavanja PDV prijave. Sud BiH je naveo da su sva lica koja se bave bilo kakvim prometom roba i usluga u obavezi da u skladu sa zakonom pravilno sačinjavaju dokumentaciju koja se tiče oporezivanja, sami ili uz pomoć stručnih lica, a pogotovo lica koja imaju status osnivača i direktora pravnog lica. Osim toga, Sud BiH je naveo da je nelogično da apelant, pored svojstva direktora u jednom pravnom licu i osnivača u drugom, ako je već obavljao i posao viljuškariste, dakle imao direktni doticaj s robom, ne zna da li je sporna roba isporučena pravnom licu „Latin drvo“. U pogledu tvrdnje da je brigu o sačinjavanju dokumentacije u vezi s poslovnim relacijama ovih pravnih lica vodio apelantov brat, prvooptuženi D. L., a da je apelant samo u njegovom odsustvu potpisivao određenu dokumentaciju, i to po izričitoj molbi prvooptuženog, Sud BiH je naveo da u vezi s tim nisu pruženi nikakvi konkretni dokazi, izuzev iskaza prvooptuženog, koji sud nije mogao prihvatiti, ocijenivši ga sračunatim na pomaganje apelantu, odnosno željom da prvooptuženi kompletnu odgovornost preuzme na sebe.
12. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je naveo da je apelant svjesno i voljno potpisao PDV prijavu, koja je dalje dostavljena poreskom organu, a sve s ciljem povrata poreza na osnovu nepostojećeg poslovnog odnosa dva pravna lica, u smislu odredbe člana 64 Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u), iako je znao i morao znati da je prijava lažnog sadržaja. Slijedom iznesenog, Sud BiH je ocijenio da je apelant navedene radnje preduzeo s direktnim umišljajem jer je bio svjestan i znao da stvarnog prometa između pravnih lica po spornoj fakturi nije bilo, kao i da pravno lice „Igo-Stell“ uopšte nije obavljalo poslovnu djelatnost, te da je potpisivanjem PDV prijave apelant htio da neosnovano ostvari pravo na povrat PDV-a pravnom licu „Latin drvo“, u kojem je imao svojstvo osnivača, čime je ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim.
13. Presudom Suda BiH (trećestepenog vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH) broj S1 2 K 022310 19 Kžž od 20. septembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je drugostepena presuda od 21. juna 2019. godine.
14. U obrazloženju presude Sud BiH je, prije svega, naveo da su u drugostepenoj presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Sud BiH je naveo da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i da drugostepena presuda sadrži valjane i prihvatljive razloge o svim odlučnim činjenicama na osnovu kojih je donesena osuđujuća presuda. Sud BiH je, dalje, naveo da drugostepena presuda sadrži jasnu, logičnu i dostatnu argumentaciju u pogledu zaključka da je apelant krivično djelo učinio s direktnim umišljajem budući da je bio svjestan i znao da nije bilo stvarnog prometa između pravnih lica „Igo-Stell“ i „Latin drvo“ po spornoj fakturi, kao i da je pravno lice „Igo-Stell“ bilo poslovno neaktivno, te da nije ni moglo izdati fakturu na osnovu koje je sačinjena PDV prijava koju je apelant svojeručno potpisao, a na osnovu koje je pravno lice „Latin drvo“ ostvarilo pravo na povrat PDV-a.
15. Naime, Sud BiH je naveo da se okolnosti na osnovu kojih je drugostepeni sud zaključio da je apelant s direktnim umišljajem preduzeo inkriminisane radnje ogledaju, prije svega, u činjenici da je apelant imao svojstvo direktora u jednom pravnom licu i osnivača u drugom. Nadalje, Sud BiH je naveo da je apelant, sve i da je obavljao poslove viljuškariste, imao direktni doticaj s robom, te je morao znati da li je sporna roba isporučena pravnom licu „Latin drvo“. Sud BiH je naveo da iz dokaza nedvosmisleno proizlazi da je apelant bio taj koji je svojeručno potpisao predmetnu PDV prijavu, koja je dostavljena poreskom organu s ciljem povrata poreza na osnovu nepostojećeg poslovnog odnosa pravnih lica „Igo-Stell“ i „Latin drvo“, dakle postupio suprotno odredbi člana 64 Zakona o PDV-u. Sud BiH je, dalje, naveo da okolnosti i način na koji su preduzete radnje izvršenja krivičnog djela upućuju na nesumnjiv zaključak da je apelant izvršenje krivičnog djela preduzeo voljno i sa sviješću o njegovom značaju i posljedicama, pogotovo kada se ima u vidu da je u jednom pravnom licu bio osnivač, a u drugom direktor, te kada se uzme u obzir povezanost tih pravnih lica, što sve ukazuje da nije mogao biti ekonomski neuk i neinformisan. Osim toga, Sud BiH je naveo da su lica s takvim statusom i ovlašćenjima u privrednom društvu, ukoliko sami ne vode administrativno-računovodstvene poslove, dužna da na drugi način obezbijede zakonito i pravilno poslovanje društva i da uredno izvršavaju zakonske obaveze prema državi.
16. Dakle, Sud BiH je zaključio da apelantova uloga nije bila beznačajna, da je apelant znao šta potpisuje i da je zajedno s bratom, prvooptuženim D. L., htio da pravnom licu „Latin drvo“ nezakonito i neosnovano pribavi povrat PDV-a s obzirom na to da je i on lično bio zainteresovan za ostvarivanje prihoda pravnog lica „Latin drvo“. Slijedom iznesenog, Sud BiH je naveo da je prihvatio kao pravilan zaključak drugostepenog suda da je apelant postupao s direktnim umišljajem budući da se takav zaključak zasniva na brojnim dokazima optužbe i da je drugostepeni sud tom pitanju posvetio dovoljno pažnje i da je za svoja utvrđenja dao pravilno i dostatno obrazloženje.
17. Nadalje, Sud BiH je naveo da je u drugostepenoj presudi, primjenom principa slobodne ocjene dokaza, činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, kao i da drugostepena presuda sadrži valjane i prihvatljive razloge o svim odlučnim činjenicama na osnovu kojih je donesena osuđujuća presuda. Sud BiH je naveo da se u žalbenom postupku uvažavaju činjenični zaključci pretresnog vijeća, kao i da taj sud smatra da je drugostepeni sud bio u najboljem položaju da ocijeni vjerodostojnost svjedoka, što je i učinio i za šta je dao adekvatne razloge, a koje u cijelosti prihvata i taj sud. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da se zaključci drugostepenog suda u pogledu fiktivnog prometa robe zasnivaju na materijalnim dokazima optužbe, na iskazima svjedoka N. M. i A. J., te na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke M. G. i nalazu i mišljenju vještaka grafološke struke M. R. Sud BiH je naveo da je drugostepeni sud navedena svjedočenja ocijenio kredibilnim i vjerodostojnim i u cijelosti im je poklonilo vjeru, nasuprot svjedočenjima apelanta i prvooptuženog, koja su ocijenjena kao subjektivna i usmjerena na ekskulpiranje od odgovornosti apelanta. Takođe, Sud BiH je naveo da je u pogledu navedenih vještačenja drugostepeni sud utvrdio da vještaci imaju dovoljno stručnog znanja i iskustva i da su sačinili objektivne i profesionalne nalaze i mišljenja u skladu s pravilima struke. Slijedom iznesenog, Sud BiH je naveo da je drugostepeni sud, ocjenom svih navedenih dokaza, pravilno utvrdio da nije bilo stvarnog prometa između pravnih lica „Igo-Stell“ i „Latin drvo“, da je faktura pravnog lica „Igo-Stell“ fiktivno sačinjena, a koju je, s ciljem ostvarivanja povrata poreza za pravno lice „Latin drvo” pribavio prvooptuženi, a apelant svjestan nepostojanja stvarnog prometa potpisao spornu PDV prijavu.
18. Sud BiH je, dalje, naveo da materijalni dokazi odbrane, prema utvrđenjima drugostepenog suda, a koje prihvata i taj sud, ni na koji način nisu doveli u pitanje zaključke iz drugostepene presude, kao ni iskazi apelanta i prvooptuženog koji su, kako je već navedeno, dati s ciljem umanjenja sopstvene odgovornosti. Sud BiH je naveo da činjenica da sud nije ocijenio dokaze odbrane na način koji pogoduje apelantu ne znači da je time odbrana dovedena u nepovoljniji položaj u odnosu na Tužilaštvo, nego je sud po slobodnom sudijskom uvjerenju izveo takav zaključak. Takođe, Sud BiH je naveo da je tačno da je teret dokazivanja na tužiocu, koji mora dokazati sve elemente inkriminisanog krivičnog djela, kao i da ta obaveza ne postoji kod optuženog s obzirom na pretpostavku nevinosti. Međutim, Sud BiH je naveo da je drugostepeni sud donio pravilnu odluku, te da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni principa in dubio pro reo. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Apelant smatra da je sud pogrešno utvrdio da je on odgovoran za predmetno krivično djelo, vodeći se činjenicom da je bio „direktor“ pravnog lica „Latin drvo“. Apelant navodi da je dokazima utvrđeno da on nije imao efektivnu kontrolu, kao i da nije postupao s direktnim umišljajem, niti je učinio predmetno krivično djelo. Apelant, dalje, navodi da je neosnovana tvrdnja Tužilaštva BiH da je promet robe bio fiktivan promet, te navodi da je u toku postupka izveo materijalne dokaze kojim je dokazao da promet nije bio fiktivan. Naime, apelant navodi da je u postupku dokazao da je sporna roba dalje prodata u Italiju, ali da sud te dokaze nije prihvatio, cijeneći da se ne radi o istoj robi, što apelant smatra proizvoljnim i paušalnim zaključkom imajući u vidu da se radi o generičkoj, a ne individualno određenoj robi. Apelant smatra da je sud te tvrdnje trebao cijeniti u njegovu korist, primjenom principa in dubio pro reo, kao i da je sud morao imati u vidu da je teret dokazivanja na Tužilaštvu BiH, a ne na odbrani, i da je Tužilaštvo BiH moralo van svake razumne sumnje dokazati da se nije radilo o istoj robi.
b) Odgovor na apelaciju
20. Sud BiH je, prije svega, naveo da ostaje pri obrazloženju datom u drugostepenoj i trećestepenoj presudi tog suda. Dalje je istakao da apelant nastoji da podnošenjem apelacije dođe do drugačije utvrđenog činjeničnog stanja i drugačije ocjene dokaza, a sve s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti. Međutim, Sud BiH je naveo da je na sve apelantove navode već odgovoreno u redovnom postupku, da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se poziva, te da je tokom cjelokupnog postupka imao priliku da osporava sve ono što je cijenio kao sporno. Osim toga, Sud BiH je naveo da u presudi po žalbi sud nije u obavezi da ponovo ocjenjuje sve provedene dokaze u postupku, nego je dovoljno da se pozove na zaključke i obrazloženje presude koja je donesena nakon provedenog glavnog pretresa. Sud BiH je posebno ukazao na iskaz vještaka finansijske struke M. G., koji dokaz je cijenio zajedno s ostalim dokazima, te je van svake razumne sumnje utvrdio da je promet između pravnih lica „Latin drvo“ i „Igo-Stell“ bio fiktivan.
21. Tužilaštvo BiH je navelo da osporene presude sadrže obrazloženja o odlučnim činjenicama koje su bile od značaja za presuđenje u ovom predmetu, a sadrže i detaljnu analizu provedenih dokaza, dok apelant u apelaciji iznosi svoju ličnu interpretaciju izvedenih dokaza. Tužilaštvo BiH je navelo da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava, zbog čega su navodi iz apelacije neosnovani, pa je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Saučiniteljstvo Član 29.
Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.
Umišljaj Član 35.
(1) Krivično djelo može biti učinjeno s direktnim ili eventualnim umišljajem.
(2) Učinilac postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.
(...)
Porezna utaja ili prevara Član 210. st. (1) i (2) (1) Ko izbjegne da plati davanja propisana poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine nepružanjem zahtijevanih podataka ili pružanjem lažnih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa obaveza, a iznos poreza čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Kaznom iz stava (1) ovog člana kaznit će se i onaj ko, u namjeri da ostvari pravo na povrat ili kredit po osnovu indirektnih poreza propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, podnese poreznu prijavu neistinitog sadržaja sa iskazanim iznosom za povrat ili kredit indirektnih poreza koji prelazi 10.000 KM.
23. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2)Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
24. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17). Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05 i 35/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 64.
Tumačenje "Fiktivni promet" znači obavljanje poslovnih djelatnosti s ciljem da se prijevarom izbjegne plaćanje PDV-a.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH od 20. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 30. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
32. Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđena apelantova krivična odgovornost u vezi s izvršenjem krivičnog djela poreske utaje ili prevare iz člana 210 stav 2 KZBiH u vezi sa članom 29 KZBiH, te je nesporno da apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
33. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, te da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.
34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
35. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
36. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene da izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281 stav 2 ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15 ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
37. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na drugostepenu presudu, o čemu se trećestepeno vijeće Suda BiH dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnilo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je Sud BiH svoju odluku o apelantovoj krivici zasnovao prije svega na iskazima svjedoka N. M. i A. J., kao i na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke M. G., odnosno vještaka grafološke struke M. R. iz kojih slijedi da je promet između „Latin drvo“ i „Igo-Stell“ bio fiktivan, da je na osnovu takvog fiktivnog prometa sačinjena fiktivna faktura na osnovu koje je sačinjena PDV prijava s lažnim sadržajem, koju je potpisao apelant. Ustavni sud, takođe, nalazi da iz obrazloženja drugostepene presude Suda BiH slijedi da je taj sud van svake razumne sumnje, ocjenom provedenih dokaza, zaključio da je apelant radnju izvršenja predmetnog krivičnog djela preduzeo s direktnim umišljajem. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je drugostepeni sud vrlo jasno i detaljno obrazložio zbog čega nije prihvatio tvrdnje i navode iz iskaza apelanta i prvooptuženog, nego ih je ocijenio kao pristrasne i date s ciljem umanjenja apelantove odgovornosti. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize trećestepenog vijeća Suda BiH koje je zaključilo da su u drugostepenoj presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, odnosno da drugostepena presuda sadrži jasnu, logičnu i dostatnu argumentaciju u pogledu zaključka da je apelant krivično djelo učinio s direktnim umišljajem, kao i u pogledu zaključka da je promet između pravnih lica bio fiktivan.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na izneseno, te imajući u vidu da apelant osim paušalnih navoda nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.
39. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na Tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci drugostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije budući da je Sud BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza, kao i primjene materijalnog prava, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je Sud BiH imao sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević