Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2655/19 (H.Z.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Kamata
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 7
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 7
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2655/19
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2655/19, rješavajući apelaciju H. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija H. Z. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 019906 18 Rev od 17.
aprila 2019. godine, S1 3 P 019906 17 Gž od 21. decembra 2017.
godine i S1 3 P 019906 15 P od 27. januara 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant H. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 019906 18 Rev od 17. aprila 2019. godine, S1 3 P 019906 17 Gž od 21. decembra 2017. godine i S1 3 P 019906 15 P od 27. januara 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine kao zakonskog zastupnika tužene Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 12. odnosno 9. februara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 17. februara 2021. godine, a tužena 19. februara 2021. godine. Na traženje Ustavnog suda, Sud BiH je 22. marta 2021. godine dostavio traženu dokumentaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 019906 15 P od 27. januara 2017. godine obavezana je tužena apelantu isplatiti iznos od 70.000,00 KM na ime nadoknade nematerijalne štete zbog njegovog neosnovanog pritvaranja, uvećan za zakonsku zateznu kamatu počevši od 27. januara 2017. godine, dok je apelantu odbijen dio tužbenog zahtjeva iz istog osnova za iznos od 27.200.00 KM, kao i zahtjev za zakonsku zateznu kamatu za period od 27. oktobra 2015. godine do 27. januara 2017. godine (stav I). Presudom je dalje obavezana tužena isplatiti apelantu iznos od 4.000,00 KM na ime nadoknade nematerijalne štete zbog umanjenja opće životne aktivnosti od 10%, dok je apelantu odbijen dio tužbenog zahtjeva iz istog osnova za iznos od 96.000,00 KM (stav II). Presudom je također tužena obavezana apelantu isplatiti iznos od 8.138,70 KM na ime materijalne štete za naknadu za posjete apelantu članova uže porodice za vrijeme boravka u pritvoru sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. oktobra 2015. godine, dok je apelantu odbijen dio tužbenog zahtjeva iz istog osnova i zahtjev za zakonsku zateznu kamatu na taj iznos od počevši od 27. oktobra 2015. godine do 27. januara 2017. godine (stav III). Presudom je tužena obavezana apelantu isplatiti iznos od 13.696,00 KM na ime materijalne štete – naknade za neto plaće, za period od 24. februara 2009. do 11. novembra 2011. godine, koje bi apelant ostvario da je radio u navedenom periodu, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelantu odbijen dio tužbenog zahtjeva iz istog osnova za period od 11. novembra 2011. do 17. decembra 2014. godine (stav IV). Presudom je obavezana tužena apelantu isplatiti određene novčane iznose za doprinose za PIO, za doprinose za zdravstveno osiguranje i za doprinose na osiguranje od nezaposlenosti, dok je apelantu odbijen zahtjev za preostale iznose iz tih osnova, kao i zahtjev za zakonsku zateznu kamatu (st. V, VI i VII). Presudom su odbijeni apelantovi tužbeni zahtjevi za isplatu određenih novčanih iznosa na ime materijalne štete za pakete koje je apelant primao od uže porodice za vrijeme boravka u pritvoru, sa zakonskom zateznom kamatom (stav VIII), na ime povrede časti i ugleda (stav IX) i na ime naknade nematerijalne štete za ostale povrede ustavnih prava (stav X), dok se u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa na ime naknade materijalne štete za porez na dohodak sa zakonskom zateznom kamatom Sud BiH proglasio nenadležnim i tužbu u tom dijelu odbacio (stav XI). Presudom je tužena obavezana da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime troškova parničnog postupka (stav XII).
6. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelantu Presudom Suda BiH broj S1 2 K 003354 10 K od 31. januara 2014. godine izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina za počinjeno krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav (2) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi sa čl. 53. i 54. KZBiH, dok je oslobođen optužbe za počinjenje krivičnih djela organiziranog kriminala iz člana 250. stav (3), u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav (1) KZBiH, u vezi sa čl. 53. i 54. KZBiH. Dalje je naveo da je Presudom Suda BiH broj S1 2 K 003354 14 Kž 13 od 19. septembra 2014. godine apelant oslobođen i za krivično djelo za koje je prvostepenom presudom bio proglašen krivim. Istaknuo je da je apelantu određen pritvor na osnovu rješenja Suda BiH od 26. februara 2009. godine, koji je produžavan tokom postupka i koji je trajao od 24. februara 2009. do 11. novembra 2011. godine kada je apelant pušten iz pritvora, uz izricanje mjere jamstva. Sud BiH je citirao odredbe člana 436. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu ZKPBiH) i član 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu ZOO), te zaključio da iz činjenice da je apelant neosnovano lišen slobode proizlazi da su ispunjene pretpostavke za odgovornost tužene za štetu i pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode. Sud BiH je naveo da je u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te je naveo da je cijenio sve okolnosti slučaja koje su utjecale na prirodu, težinu i trajanje duševnih patnji kod apelanta. Također je ukazao da je pri tome imao u vidu težinu i prirodu krivičnih djela (pranje novca, organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama), zbog kojih djela je apelantu i određen pritvor, kao i sam neugodan osjećaj neizvjesnosti o ishodu postupka, koji je apelanta morao pratiti tokom cijelog krivičnog postupka. Sud BiH je naveo da je cijenio i činjenicu da je apelant lišen slobode u trajanju od 972 dana, da je imao u vidu njegove godine života (srednja životna dob, rođen 1969. godine), porodični status (oženjen, pa razveden, otac troje djece), da je pritvaranje pogoršalo njegovo zdravstveno stanje, dijabetes, te da su brojni novinski članci objavljivali različite tekstove o istom događaju, te mjere zabrane koje su zamijenile ukinuti pritvor.
7. Shodno navedenom, Sud BiH je usvojio tužbeni zahtjev na ime nadoknade nematerijalne štete zbog neosnovanog pritvaranja i obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 70.000,00 KM, smatrajući da navedeni iznos predstavlja adekvatnu satisfakciju, te je detaljno opisao kako je navedeni događaj utjecao na apelanta i svrhu nadoknade. Obrazloženo je da je „osnov za naknadu štete direktno vezan za ishod krivičnog postupka, pa se uopće ne postavlja pitanje zakonitosti ili osnovanosti pritvora.“ Dalje je naveo da je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva iz istog osnova zbog neosnovanosti, te istaknuo da je na visinu naknade bitno utjecala okolnost da je apelant ranije osuđivan za krivično djelo izazivanja opće opasnosti na kaznu zatvora od tri mjeseca, uvjetno na dvije godine. Također je ukazao da se cijenila i činjenica da apelant nije zahtijevao objavljivanje oslobađajuće presude, čijim objavljivanjem bi se ublažile njegove duševne patnje, s obzirom na njegovu obavezu da mora preduzeti sve mjere da šteta bude manja. Imajući u vidu utvrđen postotak umanjenja opće životne aktivnosti kod apelanta od 10%, koji se manifestira u apelantovoj neophodnosti „da s pojačanim naporom održi svoje socijalne, emocionalne poslove i roditeljske relacije, što je remećeno s anksiozno-depresivnom simptomatologijom“, Sud BiH je naveo da bi pravična naknada za ovaj vid duševnih patnji bila u iznosu od 4.000,00 KM. Dalje je naveo da je apelanti odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva iz istog osnova, cijeneći da je tužbeni zahtjev u ovom dijelu enormno visoko postavljen, protivno sudskoj praksi i Orijentacionim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične naknade nematerijalne štete. Sud BiH je također obavezao tuženu da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime materijalne štete za naknadu za posjete apelantu članova uže porodice za vrijeme boravka u pritvoru, dok je odbio dio zahtjeva za troškove roditelja jer apelantovi roditelji ne žive u apelantovom porodičnom domaćinstvu, ne čine njegovu užu porodicu, niti je apelant dokazao da oni žive u Crnoj Gori.
8. Sud BiH je djelomično usvojio tužbeni zahtjev na ime materijalne štete – naknade za neto plaće za period od 24. februara 2009. do 11. novembra 2011. godine kada je apelant pušten iz pritvora. U vezi s tim, ukazao je da je apelant nesporno bio vlasnik i direktor istog društva i radni odnos mu nije bio izmijenjen opisanim pritvaranjem, te da je nakon puštanja iz pritvora apelant mogao biti radno angažiran jer su mu to i mjere zabrane dopuštale s obzirom na radnu poziciju. Stoga je Sud BiH udovoljio dijelu tužbenog zahtjeva, u smislu člana 189. stav 1. ZOO-a i člana 441. stav (1) ZKPBiH. U vezi s tim, ukazao je da apelantu pripada naknada materijalne štete, koja se ogleda u neisplaćenim plaćama za period pritvaranja, te uplate neisplaćenih doprinosa nadležnim fondovima, tako i za osiguranje od nezaposlenosti. Kod datog utvrđenja, a posljedično tome, Sud BiH je ocijenio da su djelomično osnovani tužbeni zahtjev u st. V, VI i VII, te je obavezao tuženu da na apelantovo ime isplati obavezne doprinose za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje i za osiguranje od nezaposlenosti odgovarajućim ustanovama.
9. Sud BiH je naveo da je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu na ime materijalne štete za pakete koje je apelant primao od uže porodice za vrijeme boravka u pritvoru. U vezi s tim, obrazložio je da je prihvatio prigovore tužene da je nalaz vještakinje u ovome dijelu paušalan, zasnovan na pretpostavkama, jer sadržaj paketa i cijena njegovog sadržaja nisu poznati, tako ni proizvodi koje je apelant primao, a koji su bili prilagođeni njegovoj bolesti. Istaknuo je da je apelant nesporno imao u svim ustanovama osigurana tri obroka, te sredstva za ličnu higijenu. U pogledu odbijanja tužbenog zahtjeva na ime povrede časti i ugleda, Sud BiH je obrazložio da je apelantu zbog pretrpljenih duševnih patnji izazvanih neosnovanim pritvaranjem nadoknađena šteta u jedinstvenom iznosu (stav I), pri čemu je Sud BiH cijenio sve neugodnosti koje je apelant trpio, povredom njegovih ličnih prava, tako i one vezane za ugled i čast i medijske natpise o apelantu i dr. Dalje je obrazložio da apelant u postupku nije iznio činjenice koje bi potvrdile da je on uživao poseban ugled u svojoj sredini, i kao građanin i kao poslodavac, te da su nastupile takve manifestacije povreda koje bi opravdavale traženu isplatu. Istaknuo je da je kod ove odluke cijenio i da je apelant osuđivan za spomenuto krivično djelo, te činjenicu da nije zahtijevao objavljivanje oslobađajuće presude. Sud BiH je naveo da je apelantu odbijen tužbeni zahtjev na ime naknade nematerijalne štete za ostale povrede ustavnih prava jer je neodređen, odnosno nisu označene činjenice na kojima se zasniva i pravni osnov koji bi opravdao dosuđenje traženog iznosa. U odnosu na dio tužbenog zahtjev na ime naknade materijalne štete za porez na dohodak, Sud BiH se proglasio nenadležnim i tužbu u tom dijelu odbacio, u smislu čl. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), prethodno utvrđujući da neki drugi organ vlasti određuje i naplaćuje porez na dohodak. Također je ukazao da je obavezao tuženu na isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos primjenom odredbe člana 277. ZOO-a i člana 2. stav 1. Zakona o visini stope zakonske kamate, obavezujući tuženu da na dosuđeni iznos isplati apelantu zakonske zatezne kamate koje počinju teći od dana donošenja presude, kada je utvrđena visina tužbenog zahtjeva (st. I i III), a za materijalnu štetu od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa podnošenja tužbe, od kada se tužena nalazi u docnji (stav IV).
10. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 019906 17 Gž od 21. decembra 2017. godine djelomično je usvojena apelantova žalba i preinačeni st. I i XII izreke prvostepene presude tako što se obavezuje tužena da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode isplati iznos od 92.700,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 27. januara 2017. godine do isplate, te da se obavezuje tužena da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u većem iznosu. Presudom je također djelomično usvojena žalba tužene i preinačeni st. V, VI i VII izreke prvostepene presude tako što je odbijen tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene da isplati apelantu doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, doprinose zdravstvenog osiguranja i doprinose osiguranja od nezaposlenosti u određenim novčanim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, presudom su u preostalom dijelu odbijene žalbe apelanta i tužene i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o tužbenim zahtjevima u st. II, III, IV, VIII, IX, i XI izreke.
11. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je apelantova žalba osnovana i da dosuđeni iznos prvostepenom presudom nije adekvatna satisfakcija svim štetnim posljedicama nastalim neosnovanim lišenjem slobode. U vezi s tim, obrazložio je da je prvostepeni sud propustio cijeniti dužinu trajanja i sadržaj mjera zabrane, koje su pored jamstva u nekretninama, zabrane putovanja i zabrane komuniciranja sa svjedocima i osumnjičenim, od kojih je jedan osumnjičenih apelantov brat, sadržavale i mjeru koja je po svojoj prirodi bila kućni pritvor i trajala je od 11. novembra 2011. godine do 16. decembra 2014. godine. Dalje je obrazložilo da je apelantu time, osim pritvora koji je trajao 972 dana, sloboda bila ograničena i tokom kućnog pritvora u trajanju od 1130 dana. Istaknulo je da prvostepeni sud nije dovoljno cijenio sadržaj i dužinu trajanja mjere zabrane prilikom određivanja visine pravične satisfakcije, a što predstavlja još jednu posebnu okolnost konkretnog slučaja. Drugostepeno vijeće Suda BiH je dalje navelo da su neprihvatljivi razlozi prvostepenog suda na kojima zasniva odluku o odbijanju dijela tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, ukazalo je da mogućnost propisana u odredbi člana 437. ZKPBiH ne predstavlja apelantovu obavezu i ne isključuje pravo podnošenja i zahtjeva za naknadu štete, predviđeno odredbom člana 436. stav 1. ZKPBiH. Također, prema mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, utjecaj činjenice o ranijoj osuđivanosti može se cijeniti i raspraviti samo kroz mišljenje vještaka o pretrpljenim duševnim bolovima i strahu u vezi s lišenjem slobode, a ne može se cijeniti kao samostalan faktor koji utječe na visinu naknade kako proizlazi iz prvostepene presude.
12. Stoga je drugostepeno vijeće Suda BiH zaključilo da se tužbom potraživani iznos može prihvatiti kao adekvatna satisfakcija za sve štetne posljedice koje je apelant imao u vezi s neosnovanim lišenjem slobode, što opravdava utvrđena dužina trajanja i intenzitet duševnih bolova i straha u vezi s višegodišnjim povrijeđenim pravom na slobodu kretanja. Istaknuo je da se ovaj iznos kreće u okvirima Orijentacionih kriterija usvojenih na Panelu iz građanske oblasti koji je organiziralo Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine 17. marta 2016. godine, prema kojem zaključku za sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog proizašle iz neopravdanog lišenja slobode dosuđuje se naknada od 100,00 KM po danu. U vezi s tim, obrazložilo je da iznos dnevne naknade nije matematička formula za dosuđenje pravične satisfakcije jer se radi o orijentacionim kriterijima po kojima naknada može biti manja ili veća od ovog iznosa ukoliko na to upućuju utvrđenja u svakom pojedinom slučaju. U konkretnoj parnici drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da iz svih iznesenih razloga u obrazloženju ove odluke posljedice koje su nastupile za apelanta u vezi s neosnovanim lišenjem slobode opravdavaju tužbeni zahtjev da se dosudi naknada po danu pritvora od 100,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostepene presude do isplate, primjenom člana
277. ZOO-a.
13. Drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da žalbe apelanta i tužene neosnovano pobijaju prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na isplatu na ime duševnih bolova zbog umanjene životne aktivnosti. U vezi s tim, obrazložilo je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje uzročno-posljedične veze između neosnovanog lišenja slobode i umanjene životne sposobnosti. Dalje je obrazložilo da je neprihvatljivo ukazivanje apelantove žalbe da odredbe čl. 432. i 436. ZKPBiH predstavljaju poseban oblik naknade nematerijalne štete u odnosu na naknadu propisanu članom 200. ZOO-a. Stoga je drugostepeno vijeće Suda BiH zaključilo da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku kada je dosudio naknadu u iznosu od 4.000,00 KM koja odgovara procentu trajno umanjene životne aktivnosti, posljedicama koje apelant osjeća u duhovnoj sferi, činjenici da se radi licu srednje dobi i cijeneći ograničenja u životnim aktivnostima koja su nastupila prema nalazu vještaka medicinske struke. Prema mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, prvostepeni sud je za odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva za isplatu naknade štete na ime povrede časti i ugleda i za isplatu na ime povrede ustavnih prava dao jasno i argumentirano obrazloženje, pa je neprihvatljivo apelantovo ukazivanje da je u tom dijelu odluka neobrazložena. U vezi s tim, ukazalo je da se povreda časti, ugleda i slobode cijeni u okviru svih štetnih posljedica neosnovanog lišenja slobode, što je prvostepeni sud pravilno zaključio, pa apelant neosnovano ovu naknadu potražuje kao poseban osnov. Drugostepeno vijeće Suda BiH je odbilo kao paušalnu apelantovu žalbu koja ne sadrži nijedan navod i razlog pobijanja odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva za naknadu troškova putovanja apelantovih roditelja.
14. U pogledu dijela prvostepene presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknada plaća za vrijeme trajanja mjera zabrane, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je odbilo apelantovu žalbu jer je apelant paušalnim navodima pobijao odbijajući dio presude i time nije doveo u sumnju pravilnost prvostepene presude u ovom dijelu. Međutim, prema mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, žalba tužene osnovano pobija prvostepenu presudu u st. V, VI i VII kojim je na dosuđeni iznos plaće tužena obavezana da isplati doprinose za PIO, doprinose zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti, dok su doprinosi odbijeni u odnosu na period u kojem apelantu nije dosuđena isplata naknada plaća. U vezi s tim, ukazalo je da tužena osnovano ističe da je prvostepeni sud u ovom dijelu izašao iz okvira postavljenog tužbenog zahtjeva, na koji način je povrijedio odredbu člana 7. stav 1. ZPP-a jer iz tužbe i konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva jasno i nesumnjivo proizlazi da je apelant zahtijevao da se obaveže tužena da „njenu isplatu“ utužene doprinose, i to s kamatama, uz to je iznos doprinosa uračunao u ukupno postavljeni tužbeni zahtjev. Dalje je ukazalo da je prvostepeni sud donio odluku da tužena ove doprinose uplati na apelantovo ime, što nije u skladu s tužbenim zahtjevom i pri tome je donio neizvršivu presudu budući da nije određeno kome se vrši ispunjenje. Istaknuo je da zaključak prvostepenog suda da je smisao zahtjeva izmirenje obaveza odgovarajućim ustanovama nije prihvatljiv jer apelant nije ni označio da se obaveza izvrši prema Fondu nego je tražio za sebe isplatu, a za takav zahtjev nije aktivno legitimiran. Također je istaknulo da je zaključak prvostepenog suda protivan i odredbi člana 441. ZKPBiH. Dalje je navelo da apelant nije postupio u skladu s navedenom odredbom pa je neosnovano potraživanje da se doprinosi iz penzijskog i invalidskog osiguranja njemu isplate. Drugostepeno vijeće Suda BiH je također ukazalo da apelantova žalba ne navodi razlog pobijanja prvostepene presude pod tačkom VIII kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu na ime troškova paketa i pod tačkom XI kojom se sud proglasio nenadležnim za odlučivanje o zahtjevu za isplatu poreza na dohodak, u kojem dijelu je po službenoj dužnosti, te je presuda u ovom dijelu potvrđena.
15. Rješenjem o ispravci drugostepenog vijeća Suda BiH broj SI 3 P 019906 17 Gž od 7. februara 2018. godine ispravljen je stav I alineja prva izreke drugostepene presude od 21. decembra 2017. godine u dijelu u kojem je tužena obavezana da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode isplati iznos od 92.700,00 KM, a treba da glasi: „iznos od 97.200,00 KM“. U preostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena.
16. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 019906 18 Rev od 17. aprila 2019. godine odbijene su revizije apelanta i tužene.
17. Reviziono vijeće Suda BiH je navelo sve okolnosti koje je cijenio drugostepeni sud. Dalje je navelo da je drugostepeni sud, ocjenom subjektivnih i objektivnih okolnosti, shodno odredbi člana 200. ZOO-a, apelantu dosudio jedinstvenu naknadu iz osnova neosnovanog lišenja slobode i ukupnih štetnih posljedica koje su nastale za vrijeme trajanja pritvora, pravilno cijeneći da iznos od 97.200,00 KM predstavlja adekvatnu satisfakciju za sve duševne bolove prouzrokovane neosnovanim lišenjem slobode. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev za isplatu naknade nematerijalne zbog neosnovanog lišenja slobode opredijeljen na iznos od 97.200,00 KM usvojen u cijelosti, a što apelant nije imao u vidu zanemarivši rješenje o ispravci presude od 7. februara 2018. godine, reviziono vijeće Suda BiH je ocijenilo bespredmetnim raspravljati o apelantovim revizionim prigovorima koji su determinirani pogrešnim iznosom od 92.700,00 KM. Kako se povreda časti i ugleda cijeni u okviru svih štetnih posljedica neosnovanog lišenja slobode, i prema mišljenju revizionog vijeća Suda BiH, predmetna naknada ne može se potraživati kao poseban osnov. Reviziono vijeće Suda BiH je navelo da je drugostepeni sud donio pravilnu odluku i kada je potvrdio prvostepenu presudu u stavu X izreke kojim se odbija zahtjev za isplatu iznosa na ime povrede ustavnih prava, pravilno navodeći da predmetni zahtjev nije konkretiziran, usljed čega nije bilo moguće utvrditi ni da li se radi o jednom od pravno priznatih oblika štete koje član 200. ZOO-a taksativno nabraja. Prema mišljenju revizionog vijeća Suda BiH, neprihvatljivo je apelantovo ukazivanje da visina naknade nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog trajnog umanjenja životnih aktivnosti koje su prouzrokovali organi države ne može da se izjednači s obeštećenjem za štetu u saobraćajnoj nesreći. U vezi s tim, obrazložilo je da se pripadajuća visina naknade predmetne nematerijalne štete odmjerava prema duševnim bolovima koji su determinirani utvrđenim stepenom umanjenja životnih aktivnosti, a ne prema identifikaciji štetnika. Dalje je navelo da kako je dopunom nalaza vještaka utvrđeno da je kod apelanta došlo do trajnog umanjenja opće životne sposobnosti u procentu od 10%, dosuđena naknada po predmetnom osnovu je pravilno odmjerena.
18. Reviziono vijeće Suda BiH je navelo da zbog svoje specifične prirode nematerijalna šteta se ne može reparirati ni prilikom štetnog događaja, ni kasnije, te da ona i dalje ostaje, a njeni učinci se samo smanjuju novčanom naknadom kao satisfakcijom. Dalje je navelo da obim ove satisfakcije u smislu člana 394. ZOO-a može biti poznat tek onda kada je na pravno obavezujući način izražen brojem novčanih jedinica. Zbog toga, prema mišljenju revizionog vijeća Suda BiH, ni zatezna kamata po članu 277. ZOO-a ne može teći dok taj broj novčanih jedinica nije određen, već od dana donošenja presude jer su tada ispunjeni svi uvjeti za tu posljedicu dužnikove docnje. Stoga je ocijenilo, suprotno apelantovim navodima, da je tužena pravilno obavezana na dosuđeni iznos nematerijalne štete isplatiti apelantu zakonske zatezne kamate koje počinju teći od dana donošenja prvostepene odluke. Reviziono vijeće Suda BiH je navelo da je pravilno odbijen zahtjev za troškove paketa koje je apelant primao od uže porodice za vrijeme boravka u pritvoru. Ukazalo je da bez obzira na činjenicu da nije bilo moguće utvrditi cijene paketa, predmetni troškovi nisi potrebni, a i ni u kojem slučaju nužni, slijedom čega nema pravnog osnova da se apelantu i nadoknade. Dalje je ukazao da su apelantu u pritvorskim jedinicama u kojima je boravio bili osigurani ishrana i sredstva higijene, a što je propisano i samim Pravilnikom o kućnom redu u ustanovama za izdržavanje krivične sankcije, mjere pritvora ili drugih mjera, koji je donesen na nivou Bosne i Hercegovine. Istaknuo je da je članom 39. navedenog pravilnika propisano da se pritvorenicima i osuđenim licima osiguravaju tri obroka dnevno, koji kvalitetom i količinom zadovoljavaju prehrambene i higijenske standarde, a koji su ujedno i primjereni dobi, zdravlju, vjerskim i kulturnim zahtjevima pritvorenika ili osuđenih lica. Reviziono vijeće Suda BiH je navelo da su neosnovani apelantovi revizioni prigovori kojim se osporava presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu doprinosa. U vezi s tim, ukazalo je da je tužbeni zahtjev bio opredijeljen na način da se zahtijevalo da se tužena obaveže da apelantu isplati utužene doprinose s kamatama. Dalje je ukazalo da apelant nije označio da se obaveza izvrši prema nadležnom fondu, nego je tražio isplatu za sebe, a za takav zahtjev nije aktivno legitimiran.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku. Apelant smatra da redovni sudovi nisu na iscrpan način obrazložili kako su utvrdili da je dosuđeni iznos pravična naknada za 972 dana provedena u pritvoru. Smatra da su redovni sudovi zanemarili stavove Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da se prilikom odmjeravanja pravične naknade pazi na posebne okolnosti, te se poziva na odluke Ustavnog suda br. AP 754/14, AP 3475/14 i AP 4393/13. Također smatra da je odmjeravanje iznosa od 100,00 KM po dana paušalno i proizvoljno. Apelant ističe da su redovni sudovi propustili govoriti o konkretnoj šteti za apelanta u pogledu duševnog bola zbog neosnovanog lišenja slobode i zbog povreda ugleda i časti, niti su tu štetu doveli u bilo kakav omjer u odnosu na dosuđeno obeštećenje. U vezi s tim, apelant ističe da se nije vodilo računa da je potpuno uništen njegov poslovni ugled i posao u branši, razdvojenost od porodice, te okolnost ograničenja njegove slobode kretanja u trajanju od 1.300 dana kućnog pritvora, imajući u vidu da se radi o posebnom napadu na slobodu kao osnovnom pravu zaštićenom Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
20. Apelant tvrdi i da reviziono vijeće Suda BiH nije cijenilo njegove navode koje se odnose na dosuđivanja kamate od 27. januara 2017. godine, te smatra da redovni sudovi nisu obrazložili svoje odluke ni u tom dijelu. Smatra da su drugostepena odluka i reviziona odluka, u dijelu koji se odnosio na odbijanje tužbenog zahtjeva u pogledu doprinosa, usmjereni direktno na uskraćivanje njegovih prava, te da je navod suda da apelant nije označio da se obaveza izvrši nadležnom fondu, nego je tražio isplatu za sebe, pokušaj da se ostane dosljedan čistom formalizmu. Apelant ističe da redovni sudovi nisu obrazložili zašto nije moguće utvrditi vrijednost paketa koja je dobijao u pritvoru. Posebno ukazuje da je stav revizionog vijeća Suda BiH da nema pravnog osnova da se apelantu dosudi ta naknada neosnovan i pristrasan prema licima koja su neosnovano lišena slobode. Također ističe da reviziono vijeće Suda BiH nije obrazložilo na osnovu čega je zaključilo da paketi nisu nužni, kao i da je u pritvorskim jedinicama osigurana ishrana i sredstva higijene, odnosno da je utvrdilo da je ona prilagođena apelantovim potrebama kao dijabetičara.
b)Odgovor na apelaciju
21. Sud BiH navodi da u cijelosti ostaje pri navodima iz obrazloženja revizione odluke i da je navedena odluka donesena na osnovu pravilne primjene materijalnog prava. Ističe da su apelacioni prigovori bili predmet i revizionih prigovora, na koje je reviziono vijeće Suda BiH dalo odgovore.
22. Tužena smatra apelaciju neosnovanom. Tvrdi da su redovni sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje osporenih odluka, te pravilno primijenili materijalno pravo.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16):
Član 7. stav 1.
(1) U parničnom postupku Sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
24. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17, 42/18 i 65/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 432. stav 1.
Naknada štete zbog neopravdane osude (1) Pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba kojoj je bila pravomoćno izrečena krivičnopravna sankcija ili koja je oglašena krivom, a oslobođena od kazne, a kasnije je povodom vanrednog pravnog lijeka ponovljeni postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe, ili je optužba odbijena, osim u sljedećim slučajevima : (…) Član 436.
Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete (1) Pravo na naknadu štete pripada:
a) osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena,
b) osobi koja je izdržavala kaznu lišenja slobode, a povodom ponavljanja krivičnog postupka izrečena joj je kazna lišenja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala ili joj je izrečena krivičnopravna sankcija koja se ne sastoji u lišenju slobode ili je oglašena krivom a oslobođena od kazne,
c) osobi koja je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišena slobode ili je zadržana duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere,
d) osobi koja je u pritvoru provela duže nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena.
(2) Osobi koja je lišena slobode bez zakonskog osnova, pripada pravo na naknadu štete ako joj nije određen pritvor, niti joj je vrijeme za koje je lišena slobode uračunato u izrečenu kaznu za krivično djelo ili za prekršaj.
(3) Naknada štete ne pripada osobi koja je svojim nedopuštenim postupcima prouzročila lišenje slobode. U slučajevima iz stava 1. tačke a. ovog člana isključeno je pravo na naknadu štete i ako su postojale okolnosti iz člana 432. stava 1. ili ako je postupak obustavljen na osnovu člana 205. ovog zakona.
(4) U postupku za naknadu štete, u slučajevima iz stava 1. i 2. ovog člana, shodno će se primjenjivati odredbe ove glave.
Član 437.
Naknada štete prouzrokovane sredstvima javnog informiranja Ako je slučaj na koji se odnosi neopravdana osuda ili neosnovano lišenje slobode neke osobe prikazan u sredstvima javnog informiranja i time bio povrijeđen ugled te osobe, Sud će, na njen zahtjev, objaviti u novinama ili drugom sredstvu javnog informiranja saopćenje o odluci iz koje proizilazi neopravdanost ranije osude, odnosno neosnovanost lišenja slobode. Ako slučaj nije prikazan u sredstvu javnog informiranja, ovakvo saopćenje će se, na zahtjev te osobe, dostaviti organu ili pravnoj osobi u kojoj je ta osoba zaposlena, a ako je to za njenu rehabilitaciju potrebno - političkoj stranci ili udruženju građana.
Član 441.
Pravo na naknadu štete u vezi zaposlenja (1) Osobi kojoj je zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode prestao radni odnos ili svojstvo osiguranika socijalnog osiguranja, priznaje se radni staž, odnosno staž osiguranja kao da je bila na radu za vrijeme za koje je zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode staž izgubila. U staž se uračunava i vrijeme nezaposlenosti do koje je došlo zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode, a koja nije nastala krivnjom te osobe.
(2) Prilikom svakog rješavanja o pravu na koje utječe dužina radnog staža, odnosno staža osiguranja, nadležni organ ili druga pravna osoba uzet će u obzir staž priznat odredbom stava 1. ovog člana.
(3) Ako organ ili pravna osoba iz stava 2. ovog člana ne uzme u obzir staž priznat odredbom stava 1. ovog člana, oštećena osoba može zahtijevati da Sud utvrdi da je priznavanje ovog vremena staža nastupilo po zakonu. Tužba se podnosi protiv organa ili pravne osobe, koja osporava priznati staž i protiv Bosne i Hercegovine. (4) Na zahtjev organa ili pravne osobe kod koje se pravo iz stava 2. ovog člana ostvaruje, isplatit će se iz sredstava budžeta Bosne i Hercegovine propisani doprinos za vrijeme za koje je odredbom stava 1. ovog člana staž priznat.
(5) Staž osiguranja priznat odredbom stava 1. ovog člana u cjelini se uračunava u mirovinski staž.
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 189. stav 1.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
Objavljivanje presude ili ispravke Član 199.
U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Član 277. stav 1.
(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Član 394.
Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo. VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 019906 18 Rev od 17. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantova zastupnica je primila 26. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 25. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na naknadu materijalne i nematerijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
34. Apelant smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, te ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku.
35. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu radi naknade materijalne i nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode, te da su određeni tužbeni zahtjevi djelomično ili u potpunosti usvojeni, dok su ostali zahtjevi odbijeni. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri sudske instance bili jedinstveni u stavu da je apelant neosnovano lišen slobode, te da su ispunjene pretpostavke za odgovornost tužene za štetu i pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode. Slijedom navedenog, usvojen je u cijelosti apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog pritvaranja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, cijenili sve posebne okolnosti ovog predmeta. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi pri odmjeravanju dosuđenog iznosa naknade imali u vidu sve okolnosti predmetnog slučaja (dob, porodične prilike, zdravstveno stanje, intenzitet i trajanje duševnih patnji, objave u medijima i dr.), kao i dužinu trajanja pritvora i izrečene mjere nakon pritvora, odnosno višegodišnje ograničenje kretanja apelanta. Osim toga, nesporno je da su redovni sudovi dosudili apelantu naknadu ovog vida nematerijalne štete u iznosu koji je apelant tražio tužbenim zahtjevom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili način na koji su utvrdili visinu naknade nematerijalne štete zbog umanjenja opće životne aktivnosti, te dali razloge zbog kojih ona nije mogla biti dosuđena u traženom iznosu. Osim toga, redovni sudovi su detaljno obrazložili razloge za djelomično usvajanje zahtjeva za materijalnu štete za naknadu posjete članova uže porodice i materijalne naknade – neto plaće za period proveden u pritvoru, te razloge za odbijanje zahtjeva za isplatu na ime doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti, na ime materijalne štete za pakete koje je apelant primao u pritvoru od porodice, na ime povrede časti i ugleda i na ime nematerijalne štete za ostale povrede ustavnih prava. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu svakog pojedinačnog zahtjeva, dajući pri tom za svoju odluku opširna obrazloženja koja se ne doimaju proizvoljnim, već u skladu s relevantnim odredbama ZKPBiH i ZOO-a. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na obrazloženu presudu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iscrpno analizirali sve činjenice konkretnog predmeta, kao i sve posebne okolnosti predmeta, te ih doveli u vezu s relevantnim zakonskim odredbama koje se odnose na pitanje utvrđivanja visine naknade za pojedine vidove materijalne i nematerijalne štete. Pri tome su redovni sudovi u osporenim odlukama odgovorili na svaki apelantov navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da su za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. U pogledu apelantovih navoda kojima se ukazuje da reviziono vijeće Suda BiH nije cijenilo njegove navode koji se odnose na dosuđivanja kamate od 27. januara 2017. godine, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno tim navodima, reviziono vijeće Suda BiH ukazalo da je tužena pravilno obavezana na dosuđeni iznos nematerijalne štete isplati apelantu zakonske zatezne kamate koje počinju teći od dana donošenja prvostepene odluke (27. januara 2017. godine). Imajući u vidu navedeno, kao i vlastitu praksu Ustavnog suda o pitanju početka toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos nematerijalne štete (vidi npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 574/19 od 10. novembra 2020. godine, tačka 48, i AP 1907/17 od 10. aprila 2019. godine, tačka 35. dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud nalazi da i ovi apelacioni navodi neosnovani.
38. U pogledu apelantovog pozivanja na odluke Ustavnog suda br. AP 754/14, AP 3475/14 i AP 4393/13, Ustavni sud ukazuje da je navedene odluke imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali smatra da ni na koji način ne utječu na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.
39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljna obrazloženja za usvajanje, odnosno odbijanje svakog od apelantovih mnogobrojnih tužbenih zahtjeva, koja ni u jednom segmentu ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, već u cijelosti korespondiraju standardu obrazložene odluke. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja i relevantne odredbe ZOO-a i ZKP-a, na kojim su zasnovane osporene odluke, nema osnova da Ustavni sud u datim okolnostima vlastitim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.
40. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu
41. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi ZOO-a i ZKPBiH na kojima su sudovi zasnovali svoje odlučenje u konkretnom slučaju, pri čemu su redovni sudovi dali detaljna obrazloženja za usvajanje, odnosno odbijanje svakog od apelantovih mnogobrojnih tužbenih zahtjeva, koja ni u jednom segmentu ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, već u cijelosti korespondiraju standardu obrazložene odluke.
43. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević