Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4850/19 (M. J.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zabrana retroaktivne primjene zakona
- Dokazni postupak
- Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Primjena blažeg zakona
- Ratni zločin
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Pravo na odbranu
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4850/19
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4850/19, rješavajući apelaciju Miće Jurišića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miće Jurišića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 026747 19 Krž od 11. novembra 2019. godine i S1 1 K 026747 17 Kri od 8. aprila 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mićo Jurišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa advokat Svetozar Davidović iz Banje Luke, podnio je 17. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 026747 19 Krž od 11. novembra 2019. godine i S1 1 K 026747 17 Kri od 8. aprila 2019. godine. Apelant je dopunio apelaciju 31. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 8. januara 2021. godine zatraženo je od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 18. januara 2021. godine, dok Tužilaštvo BiH svoj odgovor na apelaciju nije dostavilo u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 026747 17 Kri od 8. aprila 2019. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme (maj - avgust 1992. godine) i za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, a u okviru širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva, koji se odvijao na području opštine Prijedor i označenih sela i naselja u okolini Prijedora, znajući za takav napad i znajući da njegove radnje čine dio tog napada, kao pripadnik Rezervne stanice milicije Tukovi, koja je djelovala u okviru Stanice javne bezbjednosti Prijedor, počinio i učestvovao u progonu nesrpskog civilnog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi, i to ubistvima, fizičkom zlostavljanju i nečovječnom postupanju, suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava, te drugim nečovječnim djelima, učinjenim s namjerom nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušavanja zdravlja. Na navedeni način apelant je počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav (1) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH),u vezi sa tačkom h) – progon, i to: radnjama opisanim pod tačkom 1 izreke presude u vezi sa tačkom a) - lišavanje druge osobe života (ubistvo) istog člana KZBiH, a sve u vezi sa čl. 29 i 180 stav (1) istog zakona, radnjama opisanim pod tačkom 2 izreke presude u vezi sa tačkom a) - lišavanje druge osobe života (ubistvo u pokušaju) KZBiH, a sve u vezi sa članom 180 stav (1) i članom 26 stav (1) istog zakona, radnjama opisanim pod tačkom 3 izreke presude u vezi sa tačkom k) - druga nečovječna djela slične prirode KZBiH, a sve u vezi sa članom 180 stav (1) istog zakona, radnjama opisanim pod tačkom 4 izreke presude u vezi sa tačkom k) - druga nečovječna djela slične prirode KZBiH, a sve u vezi sa čl. 29 i 180 stav (1) KZBiH, radnjama opisanim pod tačkom 5 izreke presude u vezi sa tačkom a) - lišavanje druge osobe života (ubistvo) i k) - druga nečovječna djela slične prirode KZBiH, istog člana KZBiH, a sve u vezi sa čl. 29 i 180 stav (1) navedenog zakona. Stoga je presudom apelant za navedeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru u označenom periodu.
6. Istom presudom (stav II) apelant je oslobođen optužbe da je u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude (radnje opisane pod tačkom 1-3 oslobađajućeg dijela presude) počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav (1)
KZBiH.
7. U obrazloženju presude Sud BiH (u Glavi Procesne odluke) je ukazao na razloge kojima se rukovodio (kod izuzetaka od neposrednog izvođenja dokaza) da se, u smislu odredbe člana 273 stav (2) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), pročita na glavnom pretresu iskaz koji je u fazi istrage dao svjedok H.O., a koji je u međuvremenu umro (pobliže opisano u tač. 11-14 presude). U pogledu prigovora apelantovog branioca u odnosu na zakonitost zapisnika o saslušanju navedenog svjedoka, Sud BiH je naveo da branilac pravilno primjećuje da u uvodnom dijelu (zapisnika) nije jasno naznačen krivični predmet po kojem se preduzima radnja saslušanja navedenog svjedoka, ali da okolnosti na koje se ovaj svjedok saslušavao, a koje su izričito navedene u ovom dijelu, jesu upravo okolnosti koje su se apelantu, kao pripadniku rezervnog sastava Policijske stanice Tukovi, koja je bila u sastavu Stanice javne bezbjednosti Prijedor, stavljale na teret. Te okolnosti, kako je naveo Sud BiH, jesu okolnosti ubistva, ranjavanja i druge inkriminisane radnje u naseljima na području opštine Prijedor tokom 1992. godine od VRS i policije iz Prijedora. Slijedom navedenog, Sud BiH je istakao da se iz predmetnog zapisnika može identifikovati o kojem se krivičnom predmetu radi, odnosno da su u pitanju događaji koji su se apelantu stavljali na teret u ovom krivičnom postupku, pa je, stoga, ovakav prigovor branioca odbijen kao neosnovan.
8. Dalje je, između ostalog (u dijelu presude Prihvatanje utvrđenih činjenica predloženih od strane Tužilaštva BiH), Sud BiH naveo da je rješenjem od 29. novembra 2018. godine djelimično usvojio prijedlog Tužilaštva BiH od 4. aprila 2018. godine u smislu člana 4 Zakona o ustupanju predmeta od MKSJ Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od MKSJ u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju). S tim u vezi je navedeno da su kao utvrđene i dokazane prihvaćene činjenice u presudama MKSJ u predmetima Tužilac protiv Duška Tadića (predmet broj IT-94-1), Tužilac protiv Milomira Stakića (predmet broj IT-97-24-T), Tužilac protiv Radoslava Brđanina (predmet broj IT-99-36-T) i Tužilac protiv Miće Stanišića i Stojana Župljanina (predmet broj IT-08-91-T), prihvatajući ih kao dokazane (sve bliže opisano u tač. 34-49 presude).
9. Zatim je Sud BiH ukazao koje dokaze optužbe i odbrane je izveo u toku predmetnog postupka, kao i na sadržaj završne riječi apelantove odbrane (bliže opisano u tač. 56 i 57, te 68-74 presude). S obzirom na navedeno, Sud BiH je istakao (u Glavi Opšta ocjena dokaza) da je, u smislu člana 15 ZKPBiH, razmotrio internu konzistentnost svjedočenja svakog svjedoka tokom direktnog ili unakrsnog ispitivanja i uporedio ga sa izjavama koje su ti svjedoci dali tokom istrage. S tim u vezi je navedeno i da se ponekad usmeno svjedočenje svjedoka razlikovalo od izjave koju su oni dali u istražnoj fazi. Međutim, ukazano je da treba imati u vidu da je prošlo više od dvadeset godina od događaja navedenih u optužnici, te da je opravdano očekivati da je protek vremena uticao na tačnost i vjerodostojnost sjećanja svjedoka. Isto tako je navedeno da je sud svoju konačnu odluku temeljio prvenstveno na usmenim i neposrednim svjedočenjima na glavnom pretresu, pri čemu su izvjesne nedosljednosti između iskaza različitih svjedoka predstavljale relevantan faktor u procjeni njegove dokazne težine. Istovremeno, kako je to naveo Sud BiH, značajno je naglasiti da ove nedosljednosti nisu nužno diskreditovale cijelo svjedočenje svjedoka, tj. ako je svjedok podrobno ispričao suštinu događaja o kojima se radi, periferne devijacije nisu nužno dovele u pitanje istinitost takvog dokaza. U svakom slučaju Sud BiH je istakao da su razlozi prihvatljivosti pojedinih iskaza, te ocjena njihovog kredibiliteta i osnovanosti detaljno obrazloženi u odnosu na apelantovu krivicu.
10. Kada je u pitanju primjena materijalnog prava u konkretnom slučaju, Sud BiH je istakao (bliže opisano u tač. 82-90 presude) da se primjena KZBiH na konkretno krivično djelo temelji na odredbi člana 4a) navedenog zakona, odnosno da se ovdje radi o izuzetku od opštih načela u smislu čl. 3 i 4 KZBiH. S tim u vezi je, između ostalog, navedeno da zločini protiv čovječnosti u vrijeme izvršenja inkriminisanih radnji nisu bili propisani kao krivično djelo u Krivičnom zakonu SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), ali da čine imperativni princip međunarodnog prava i da je nesporno da su 1992. godine bili sastavni dio međunarodnog običajnog prava. Zločini protiv čovječnosti su, kako je navedeno, zločini po međunarodnom pravu u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje, tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio ovo djelo kao krivično djelo i propisao posebnu krivičnu sankciju, nije suprotna članu 7 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pritom je navedeno i da su neosnovani prigovori, koje je apelantov branilac istakao u završnoj riječi, da je preuzeti KZSFRJ bio blaži za počinioce sa aspekta zaprijećene kazne s obzirom na to da predmetno krivično djelo nije ni bilo propisano u KZSFRJ.
11. Potom je Sud BiH elaborirao postojanje zakonskih obilježja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH u vezi sa čl. 26, 29 i 180 navedenog zakona (bliže opisano u tač. 91-103 presude). S tim u vezi je na opširan način ukazano na opšte elemente predmetnog krivičnog djela koji se odnose na postojanje u konkretnom slučaju širokog ili sistematičnog napada, zatim, da je apelantovo djelo učinjeno kao dio takvog napada, te da je takav napad usmjeren protiv bilo kojeg civilnog stanovništva i da je apelant znao za takav napad (bliže sve opisano u tač. 104-164 presude). U tom smislu je, između ostalog, Sud BiH naveo da zaključak o postojanju širokog i sistematičnog napada na području opštine Prijedor proizilazi iz prihvaćenih utvrđenih činjenica, te iskaza svjedoka optužbe, jer je nesrpsko civilno stanovništvo navedene opštine bilo podvrgnuto utvrđenom obrascu nasilničkog ponašanja, koji se manifestovao kroz oduzimanje lične imovine, ograničenje kretanja i protivpravno odvođenje u logore Keraterm, Omarska i Trnopolje. Posljedično navedenom, Sud BiH je istakao da je na takav način ispunjen prvi opšti elemenat predmetnog krivičnog djela, budući da navedena teza optužbe nije dovedena u pitanje niti jednim dokazom koji je na glavnom pretresu izvela odbrana. Dalje je navedeno, između ostalog, da Sud BiH nalazi da je dokazano da je cilj napada (koji je bio širok i sistematičan) bilo civilno muslimansko, hrvatsko i romsko stanovništvo opštine Prijedor, odnosno da je apelant u potpunosti bio svjestan svojih djela i njihovih posljedica i da je pristao biti dio napada, koji se sistematski odvijao na području opštine Prijedor, čime je ispunjen i ovaj posljednji opšti elemenat krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH (nexus).
12. Zatim je Sud BiH obrazložio postojanje pojedinačne pravne kvalifikacije u osnovu zločina protiv čovječnosti (bliže opisano u tač. 165-201 presude), navodeći, između ostalog, da je apelant u ubijanju civila bošnjačke nacionalnosti i u nečovječnom postupanju prema licima nesrpske nacionalnosti postupao sa diskriminatorskom namjerom, jer su žrtve bile odabrane isključivo po osnovu nacionalne, vjerske i etničke pripadnosti.
13. U nastavku je Sud BiH na opširan način elaborirao pojedinačne inkriminacije po tačkama izreke presude (1-5 osuđujućeg dijela, bliže opisano u tač. 202-255 presude).
14. Tako je u odnosu na tačku 1 izreke osuđujućeg dijela presude (ubistvo M.M. i S.M.) ukazano, između ostalog, i na sadržaj svjedočenja svjedoka S-6 (majka oštećenog-ubijenog S.M.), te da je apelantova odbrana prilikom ispitivanja ovog svjedoka prezentovala mu izjavu iz istrage u kojoj ona nije rekla da je vidjela da je apelant ubio njenog sina. Naime, Sud BiH je naveo da je uvidom u izjavu (iz istrage) ovog svjedoka zaista utvrdio da ona nije navela da je vidjela kako apelant puca u njenog sina i M.B., ali je dala razložno i logično objašnjenje zašto nije smjela pričati da je sve to vidjela. Svjedok je, kako je to navedeno, i u tom zapisniku iz istrage iskazala strah zbog svjedočenja i zatražila mjere zaštite. Takođe je navedeno i da je jasno da taj svjedok, nakon što je dobila mjere zaštite, te kada je predmet došao u fazu glavnog pretresa, svjedoči bez straha, iskreno i uvjerljivo, a što je i svrha mjera zaštite koje su joj dodijeljene. Na osnovu samog svjedočenja S-6, kao i drugih saslušanih svjedoka, Sud BiH je istakao da nije mogao zaključiti da taj svjedok ima motiv ili razlog da apelanta lažno tereti, a nema sumnje da ga dobro poznaje, jer su bili komšije i čak i kumovi. Kada je u pitanju ocjena iskaza svjedoka S-6, Sud BiH je ukazao da bez obzira na to što nije u istrazi navela da je vidjela upravo apelanta da ubija njenog sina i M.B., njene razloge ocjenjuje opravdanim. Pritom je navedeno i da je iskaz svjedoka S-6 potkrijepljen iskazima drugih svjedoka, na osnovu kojih je van svake razumne sumnje utvrđeno apelantovo prisustvo na mjestu događaja. Dakle, Sud BiH je naveo da je jasno da je sud na raspolaganju imao iskaz samo jednog svjedoka koji je vidio da apelant ubija dvije osobe, ali da je iskaz ovog svjedoka jasan, nedvosmislen, u bitnim dijelovima potkrijepljen iskazima drugih svjedoka, te da navedeni svjedok nema razloga da neosnovano tereti apelanta i da njegov iskaz nije doveden u pitanje drugim dokazima, slijedom čega je apelant proglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkom a) - ubistvom dvaju lica u kritično vrijeme i mjestu.
15. U nastavku obrazloženja presude su dalje obrazložena činjenična utvrđenja uz navođenje sadržaja iskaza svjedoka kada su u pitanju inkriminisane radnje stavljene na teret apelantu u odnosu na pokušaj ubistva H.O. (tačka 2 osuđujućeg dijela izreke presude, bliže opisano u tač. 223-234 presude), nečovječno postupanje prema mldb. M.V. i civilu F.H. (tač. 3 i 4 izreke osuđujućeg dijela presude, bliže opisano u tač. 235-245 presude) i ubistvo E.B. i M.O. i nečovječno postupanje prema M.B. (tačka 5 izreke osuđujućeg dijela presude, bliže opisano u tač. 246-256 presude).
16. Tako je, u odnosu na tačku 5 izreke osuđujućeg dijela presude, Sud BiH, između ostalog, naveo da nije mogao prihvatiti navode iz iskaza svjedoka odbrane I.K., ocjenjujući prvenstveno činjenicu da je njegov iskaz pročitan, odnosno da nije mogao biti podvrgnut direktnom i unakrsnom ispitivanju (zbog nedostupnosti tog svjedoka), zatim, činjenicu da on tim iskazom nastoji da negira druga dva iskaza, i to svjedoka M.B. (očevidac navedenih ubistava čijem iskazu je sud u potpunosti poklonio vjeru) i koji je saslušan na glavnom pretresu i svjedoka E.B. (čiji je iskaz pročitan), te naročito činjenicu da je svjedok I.K. kritične prilike bio u grupi sa srpskom vojskom i apelantom, odnosno da je bio pripadnik VRS, u kom smislu je motivisan da umanji sopstvenu krivičnu odgovornost, kao i odgovornost apelanta. Zbog navedenog je Sud BiH ukazao da je, van razumne sumnje, zaključio da je apelant počinio radnje koje mu se i ovom tačkom optužnice stavljaju na teret.
17. Presudom Suda BiH u Apelacionom vijeću (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 026747 19 Krž od 11. novembra 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH i apelantovog branioca, te potvrđena prvostepena presuda.
18. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je prvostepeno vijeće u najboljem položaju da ocijeni vjerodostojnost svjedoka, što je ono i učinilo u slučaju svjedoka I.K. i S-6, kao i svih drugih svjedoka, te je, u vezi s tim, dalo adekvatne i dovoljne razloge. Činjenica da prvostepeno vijeće nije ocijenilo dokaze na način koji je odgovarao odbrani, kako je to navelo Apelaciono vijeće, ne čini prvostepenu presudu manjkavom i nepotpunom, već jasnom i koncentrisanom na bitne elemente krivičnog djela za koje se apelantu i sudi. Takođe je navedeno da, ukoliko je prvostepeno vijeće ustanovilo da su utvrđene činjenice koje idu na apelantovu štetu, odnosno koje upućuju na zaključak o dokazanosti optužbe, same po sebi nisu osnov za zaključak o različitom tretmanu stranaka u postupku. Stoga je navedeno da prvostepena presuda sadrži valjanu ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka, pa i onih protivrječnih, te da u tom pogledu nije došlo do povrede prava na odbranu.
19. Kada je u pitanju prigovor u vezi sa dostavljanjem audio-zapisa sa glavnog pretresa odbrani, Apelaciono vijeće je navelo da je imalo u vidu ne samo odredbe člana 253 ZKPBiH nego i druge odredbe ZKPBiH, kao npr. član 155, te nalazi da zapisnik sa pretresa ne mora biti vođen u obliku pisanog zapisnika, nego da se može vršiti audio ili audio-vizuelno snimanje. U konkretnom slučaju cijeli tok prvostepenog postupka je sniman na audio i videozapis. Takav zapis su stranke i apelantov branilac imali pravo i mogućnost da pregledaju i da dobiju CD. Dalje je navedeno da se jasno u odredbi člana 253 stav (1) ZKPBiH navodi da „prijepis preduzete radnje će se na opravdan zahtjev stranaka i branioca dostaviti strankama i braniocu najkasnije u roku od tri dana od preduzete radnje na glavnom pretresu“, što znači da je apelantov branilac trebalo da blagovremeno podnese zahtjev sudu za dostavljanje audio-snimaka koji su mu bili potrebni za pripremanje završne riječi, pa bi sud razmotrio podneseni zahtjev i postupio po njemu, kao što je to učinio sa zahtjevom od 22. aprila 2019. godine. Stoga je istaknuto da propust apelantovog branioca da podnese zahtjev ne može predstavljati povredu prava na odbranu, pa se stoga ovaj žalbeni prigovor odbija kao neosnovan.
20. Dalje je navedeno i da je neosnovan žalbeni prigovor apelantove odbrane da se izjava svjedoka H.O. (koji je u međuvremenu umro), odnosno zapisnik o saslušanju navedenog svjedoka ne može koristiti u ovom krivičnom postupku protiv apelanta kao dokaz. S tim u vezi je Apelaciono vijeće ukazalo na sadržaj odredbe člana 297 stav (1) tačka i) ZKPBiH, navodeći da nema posebnih formalnih pravila za ocjenu zakonitosti pojedinih, tačno određenih dokaza, nego da sud, u smislu člana 10 navedenog zakona, ocjenjuje zakonitost svakog pojedinačnog dokaza prema okolnostima konkretnog slučaja. U tom smislu je ukazano na zaključke prvostepenog suda u vezi sa zakonitošću ovog dokaza (bliže opisano u tač. 34-40 presude). S obzirom na navedeno, Apelaciono vijeće je ukazalo da navedeni zapisnik po svom sadržaju zadovoljava sve uslove koji su propisani u članu 152 stav (1) ZKPBiH, a činjenica da u uvodnom dijelu zapisnika ne stoji da se krivični postupak vodi protiv apelanta, nije relevantna u pogledu ocjene njegove zakonitosti, jer je navedeni svjedok ispitivan na opšt e okolnosti o događajima u Prijedoru u periodu od aprila do septembra 1992. godine, te je svjedok u tim okvirima pomenuo i apelanta i njegove radnje, što je potom dovelo i do apelantovog krivičnog gonjenja i procesuiranja. Takođe je navedeno i da je neosnovan prigovor apelantove odbrane da nije bila u prilici unakrsno ispitati navedenog svjedoka s obzirom na to da se radi o specifičnoj situaciji koja je jasno predviđena zakonom, i to u odredbi člana 273 stav (2) ZKPBiH. Naime, Apelaciono vijeće je istaklo da je navedeni svjedok u međuvremenu preminuo, te da je zbog tog razloga njegovo svjedočenje na glavnom pretresu postalo nemoguće. U takvoj procesnoj situaciji navedeno je da je prvostepeno vijeće pravilno postupilo kada je dozvolilo da se njegov iskaz iz istrage pročita na glavnom pretresu, a apelantovoj odbrani je pružena mogućnost da iznese pitanja koja bi postavila svjedoku da je svjedočio pred ovim sudom, te na taj način nije postupljeno protivno zakonu, niti je odbrani uskraćeno bilo koje pravo koje joj po zakonu pripada, niti se prvostepena presuda zasniva na nezakonitom dokazu.
21. Zatim je, između ostalog, navedeno i da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i da prvostepena presuda sadrži valjane i prihvatljive razloge o svim odlučnim činjenicama na osnovu kojih je donesena kako osuđujuća, tako i oslobađajuća presuda. U tom smislu je ukazano da je prvostepeni sud dao dovoljnu argumentaciju da je apelant u ubijanju civila bošnjačke, hrvatske i romske nacionalnosti i u nečovječnom postupanju prema licima nesrpske nacionalnosti postupao sa diskriminatornom namjerom, jer su žrtve bile odabrane isključivo po osnovu nacionalne, vjerske i etničke pripadnosti. Dakle, Apelacioni sud je istakao da je van svake razumne sumnje utvrđeno da je apelant radnjama opisanim u osuđujućem dijelu izreke prvostepene presude počinio progon drugim nečovječnim djelima i ubistvima nesrpskog civilnog stanovništva opštine Prijedor. U svjetlu navedenog zaključka, Apelacioni sud je na opširan način elaborirao svaku od pet tačaka izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude (bliže opisano u tač. 89-122 presude).
22. U kontekstu navedenih činjeničnih utvrđenja, Apelaciono vijeće je, između ostalog, navelo (u odnosu na tačku 1 izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude-apelantovo ubistvo civila M.B. i S.M) da je odbrana u žalbi problematizovala pitanje kredibiliteta i verodostojnosti iskaza svjedoka S-6. Međutim, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno ocijenio iskaz ovog svjedoka, te izvršio poređenje njenog iskaza iz istrage i sa glavnog pretresa, pri tome uočavajući nepodudarnosti na koje i žalba ukazuje i, u konačnici, obrazložio zašto je poklonio vjeru ovom svjedoku uprkos utvrđenim razlikama u iskazima. S tim u vezi je dalje ukazano na zaključke i argumentaciju prvostepenog suda u vezi sa iskazom navedenog svjedoka uz navođenje da Apelaciono vijeće prihvata utvrđenje prvostepenog suda da se na osnovu samog svjedočenja S-6, kao i drugih saslušanih svjedoka na ovu okolnost, nije moglo zaključiti da taj svjedok ima motiv ili razlog da apelanta lažno tereti s tim da je svjedoku nesumnjivo bio poznat apelantov identitet s obzirom na to da ga dobro poznaje, jer su bili ne samo komšije nego čak i kumovi. Stoga je navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se ovom svjedoku može pokloniti vjera i pored navedenih nepodudarnosti u iskazima u istrazi i na glavnom pretresu, jer je dala uvjerljive razloge u tom pogledu. Takođe je Apelacioni sud naveo i da je od posebnog značaja činjenica da je iskaz navedenog svjedoka potkrijepljen iskazima drugih svjedoka u pogledu identifikacije apelanta. Iako je navedeni svjedok S-6 jedini očevidac lišavanja života navedenih oštećenih, Apelaciono vijeće je ukazalo da drugi posredni dokazi, takođe, svako u granicama svoje percepcije, daju bitne informacije na osnovu kojih je prvostepeni sud mogao zatvoriti krug relevantnih činjenica i izvesti jedini pravilan i logičan zaključak da je apelant svojim radnjama, kako je to opisano u izmijenjenoj optužnici, na odlučujući način doprinio izvršenju krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Prema tome, navedeno je da je prvostepeni sud osnovu svih izvedenih dokaza kako subjektivnih, tako i materijalnih, ocjenjujući ih pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, van svake razumne sumnje utvrdio da je apelant ostvario sva bitna obilježja bića krivičnog djela progon ubistvom civila M.B. i S.M. sa direktnim umišljajem, te da je to počinio u saizvršilaštvu sa drugim srpskim vojnicima.
23. Osim toga, između ostalog, obrazložen je i žalbeni prigovor (u odnosu na tačku 5 izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude-ubistvo E.B. i M.O, te nečovječno postupanje prema M.B.) koji se odnosi na ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka I.K (bliže opisano u tač. 114-122 presude). Naime, Apelaciono vijeće je ukazalo da prihvata utvrđenje prvostepenog vijeća da treba u cijelosti pokloniti vjeru iskazu svjedoka M.B., koji je bio prisutan kritične prilike zajedno sa ubijenim E.B. i M.O., kao i drugim svjedocima optužbe koji su izvedeni na ovu okolnost, te da svi, kada se ocijene kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, jasno ukazuju na optuženog kao počinioca predmetnih inkriminacija. Dakle, navedeno je da postoji očevidac inkriminisanog događaja iako odbrana neosnovano u žalbi tvrdi suprotno. S tim u vezi je dalje istaknuto da, nasuprot navedenim svjedocima, prvostepeni sud opravdano ne poklanja vjeru pročitanom iskazu svjedoka I.K., koji svojim iskazom nastoji da negira druga dva iskaza svjedoka M.B. i E.B., te naročito činjenicu da je svjedok I.K. kritične prilike bio u grupi sa srpskom vojskom i optuženim apelantom, odnosno da je bio pripadnik VRS, u kom smislu je motivisan da isključi ili barem umanji sopstvenu krivičnu odgovornost, kao i apelantovu odgovornost, a pored toga, nije mogao biti podvrgnut unakrsnom ispitivanju kako bi se otklonile sve sumnje u pogledu njegovog kredibiliteta i vjerodostojnosti.
24. S obzirom na navedeno (u kontekstu elaboriranih žalbenih prigovora u odnosu na svih pet tačaka izreke prvostepene presude u osuđujućem dijelu), Apelaciono vijeće je ukazalo da nema sumnje da se predmetni događaj desio na način kako je opisano u izreci prvostepene presude, odnosno da je apelant kao saizvršilac učestvovao u progonu ubistvom i nečovječnim postupanjem, te da je pravilno u prvostepenoj presudi utvrđeno da je apelant individualno krivično odgovoran u odnosu na sve radnje za koje je proglašen krivim, jer ih je počinio neposredno i lično sa direktnim umišljajem.
25. Potom je Apelaciono vijeće obrazložilo žalbeni prigovor povrede krivičnog zakona (bliže opisano u tač. 135-162 presude). S tim u vezi je prvostepeni sud na pravilan način pravno kvalifikovao radnje izvršenja apelanta kao zločine protiv čovječnosti, odnosno pravilno je primijenio KZBiH, te je za svoju odluku dao valjanu i dovoljnu argumentaciju. Naime, istaknuto je da se radi o krivičnom djelu koje, kao takvo, nije bilo propisano i sankcionisano krivičnim zakonom koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela (KZSFRJ), ali kako se radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava, a u pitanju su djela kojima su ostvarena bitna obilježja bića krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav (1) KZBiH, to su ispunjeni uslovi iz člana 4a) KZBiH. Dalje je navedeno da jasno proizilazi da su 1992. godine zločini protiv čovječnosti predstavljali dio međunarodnog običajnog prava, te da njihova zakonska formalizacija u okviru domaćeg zakonodavstva kroz KZBiH, te njegova primjena ne predstavljaju kršenje prava zagarantovanih Evropskom konvencijom. Naime, Apelaciono vijeće je ukazalo da su apelantove inkriminacije u vremenu kada su izvršene sadržavale krivično djelo definisano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu, te da u tom smislu primjena KZBiH iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz člana 7 Evropske konvencije, jer je djelo za koje je apelant proglašen krivim bilo propisano u međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno.
26. Kada je u pitanju žalbeni prigovor koji se odnosi na utvrđenje prvostepenog suda o postojanju širokog i sistematičnog napada na području opštine Prijedor, Apelaciono vijeće je navelo da je takav napad uključivao označena područja i sela u kojima su pretežno živjeli bosanski muslimani i bosanski Hrvati i Romi, što proizilazi iz prihvaćenih utvrđenih činjenica, te iskaza svjedoka optužbe. Pritom je navedeno i da odlučna činjenica jeste i apelantov status u vrijeme izvršenja krivičnog djela, odnosno činjenica da je on bio pripadnik rezervnog sastava PS Tukovi, koja je pripadala SJB Prijedor, što je zasigurno uticalo na apelantovu sposobnost da počini krivično djelo, na šta ukazuju i sam način počinjenja i cilj s kojim je djelo počinjeno. Dakle, ukazano je da je navedeno svojstvo apelantu omogućilo da u vrijeme i na mjestu kako je to navedeno u izreci prvostepene presude počini krivično djelo progon izvršen ubistvima i drugim nečovječnim djelima slične prirode prema nesrpskom civilnom stanovništvu. Konačno, Apelaciono vijeće je navelo da u potpunosti podržava utvrđenje prvostepenog suda da je apelant bio potpuno svjestan svojih djela i njihovih posljedica, te da je pristao biti dio napada koji se sistematski odvijao na području opštine Prijedor.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
27. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Takođe, apelant ukazuje i na kršenje člana 7 Evropske konvencije.
28. Naime, apelant, prije svega, u apelaciji, u smislu navoda o kršenju prava na odbranu, navodi da su njegovoj odbrani audiosnimci sa pojedinih glavnih pretresa (14. i 28. januara 2019. godine i 11. i 25. februara 2019. godine) dostavljeni tek 30. aprila 2019. godine zajedno sa audiosnimcima pretresa od 11. marta i 8. aprila 2019. godine. Na navedeni način je, po apelantovoj ocjeni, uskraćeno njegovoj odbrani da se kvalitetno pripremi za završno izlaganje u smislu člana 297 stav (1) tačka d) ZKPBiH. Pravo na odbranu je, kako se to dalje navodi, prekršeno i time što je prvostepeni sud sasvim paušalno, neargumentovano, bez dovoljno razloga i razumijevanja odlučio da ne povjeruje iskazu svjedoka (odbrane) I.K. Takođe se ukazuje i da prvostepeni sud nije smio pokloniti vjeru iskazu svjedoka S-6 sa glavnog pretresa umjesto iskazu kojeg je taj svjedoka dao u fazi istrage (10 godina ranije), a koji svjedok je na glavnom pretresu u bitnom promijenio svoj prvobitni iskaz, tvrdeći da je vidjela apelanta kako puca u njenog sina i ubija ga. U takvoj situaciji, prema apelantovom mišljenju, prvostepeni sud nije smio pokloniti vjeru izjavi sa glavnog pretresa, odnosno trebalo je da pokloni vjeru izjavi koja je povoljnija za apelanta, putem poštovanje instituta prava na odbranu optuženog. Takođe je ukazano da je na glavnom pretresu čitana, tj. korišćena kao dokaz izjava koju je oštećeni H.O. (koji je u međuvremenu umro) dao na zapisnik Državnoj agenciji za istrage i zaštitu, a čijem korišćenju se apelantova odbrana protivila tvrdeći da je taj dokaz nezakonit i da se ne može koristiti u ovom krivičnom postupku.
29. Dalje se u apelaciji navodi da je prvostepena presuda nerazumljiva i protivrječna samoj sebi ili njenim razlozima. U tom smislu apelant elaborira na opširan način svaku od pojedinih (pet) tačaka izreke prvostepene presude u osuđujućem dijelu. Potom, apelant u apelaciji navodi i povredu Krivičnog zakona na njegovu štetu, u smislu člana 4 KZBiH, ukazujući da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio postojanje opštih elemenata krivičnog djela - zločini protiv čovječnosti. U tom smislu apelant elaborira na opširan način elemente predmetnog krivičnog djela, navodeći da je prvostepeni sud pogriješio kada je u konkretnom slučaju na paušalan način utvrdio postojanje širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, pozivanjem na izjave svjedoka, a bez smještanja događaja koje navedeni svjedoci opisuju u odgovarajući kontekst, te bez navođenja hronologije, karaktera i intenziteta oružanih sukoba na teritoriji opštine Prijedor. S tim u vezi se navodi da se prihvatanje utvrđenih činjenica (na osnovu rješenja Suda BiH od 29. novembra 2018. godine) moglo odnositi samo na opšti političko-istorijski kontekst dešavanja koja su prethodila sukobima iz 1992. godine, te o političko-administrativnoj organizaciji na geografskom području koje tretira optužnica. U tom smislu apelant navodi hronologiju dešavanja na području Prijedora koja su prethodila inkriminisanim radnjama za koje se apelant tereti, te posljedično navedenom apelant smatra da je na području opštine Prijedor u inkriminisanom periodu postojao aktivan oružani sukob, te da se ne može izvesti zaključak o postojanju apelantove svijesti o takvom napadu, pa stoga u konkretnom slučaju izostaje neksus, odnosno nema ni namjere kao nužnog elementa krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret. Takođe, apelant navodi i da primjena KZBiH, koji je stupio punih 11 godina nakon navodnog počinjenja djela, predstavlja kršenje člana 7 stav 1 Evropske konvencije, te da je očigledno da u ovom krivičnom postupku nije dokazano da je apelant imao bilo koju komandnu odgovornost, niti veze sa organima vlasti i njihovim navodnim planovima, već da je bio samo pripadnik rezervnog sastava za koji nije dokazano van svake razumne sumnje da je vršio bilo kakve protivzakonite radnje koje su izvan dometa njegovih redovnih aktivnosti.
30. Na kraju, u odnosu na postupanje Apelacionog vijeća, u apelaciji se navodi da je vidljivo da to vijeće u cijelosti podržava činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda bez obzira na niz prigovora apelantove odbrane, a imajući u vidu posebno činjenicu statusa apelanta kao rezervnog policajca.
31. U dopuni apelacije je ponovo ukazano na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, kao i označene zakonske odredbe koje apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršene.
b) Odgovor na apelaciju
32. Sud BiH je, između ostalog, naveo da je bezrazložno ponovno obrazlaganje činjenica koje je taj sud izložio valjano i argumentovano u drugostepenoj presudi, pri kojim obrazloženjima Sud BiH u potpunosti ostaje, ocjenjujući da prema apelantu nije učinjena nijedna od isticanih povreda. Takođe je istaknuto da je predmetni postupak prošao sve faze koje zakon nalaže, te da je apelant iscrpio sve zakonom predviđene pravne lijekove, te da su u predmetnom postupku u tom kontekstu ispoštovana sva prava i data mogućnost na osporavanje svih pitanja spornih za odbranu. Stoga je Sud BiH ukazao da nema sumnje da je taj sud svestranom analizom i ocjenom dokazne građe, kako je to naloženo odredbom člana 281 ZKPBiH, dao ispravne odgovore na sva sada i apelacijom otvorena pitanja prije nego što je donio istinitu i na zakonu zasnovanu odluku o apelantovom učešću u inkriminisanom događaju.
V.Relevantni propisi
33. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se nezvanični prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Načelo zakonitosti Član 3.
(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.
Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4.
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijeniće se zakon koji je blaži za učinioca.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema opštim načelima međunarodnog prava Član 4.a) Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim načelima međunarodnog prava.
Pokušaj Član 26. stav (1) (1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj. Saučesništvo Član 29.
Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kazniće se kaznom propisanom za to krivično djelo.
Zločini protiv čovječnosti Član 172. stav (1) tač. a), h) i k) (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) lišenje druge osobe života (ubistvo);
[...]
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, polnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
[...]
k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
Individualna i komandna odgovornost Član 180. stav (1) (1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz [...] člana 172. (Zločini protiv čovječnosti), kriva je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice niti utiče na ublažavanje kazne.
34. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7. stav (3) Pravo na odbranu (3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 152. stav (1) Sadržaj zapisnika (1) Zapisnik sadrži: naziv organa pred kojim se obavlja radnja, mjesto gdje se obavlja radnja, dan i čas kad je radnja započeta i završena, imena i prezimena prisutnih osoba i u kojem svojstvu radnji prisustvuju, kao i naznačenje krivičnog predmeta po kojem se preduzima radnja.
Član 155. stav (1) Snimanje audio-vizuelnim sredstvima (1) Sve preduzete radnje u toku krivičnog postupka, u pravilu, snimaju se uređajem za zvučno snimanje. [...].
Član 253. stav (1) Način vođenja zapisnika (1) O radu na glavnom pretresu vodi se zapisnik. Ako je glavni pretres sniman u skladu s članom 155. ovog zakona, prepis preduzete radnje će se na opravdan zahtjev stranaka i branioca dostaviti strankama i braniocu najkasnije u roku od tri dana od preduzete radnje na glavnom pretresu. O opravdanosti zahtjeva odlučuje sudija, odnosno predsjednik vijeća.
(2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se određeni dio zapisnika pročita ili reprodukuje, a pročitaće ga ili reprodukovati uvijek ako to zahtijevaju stranke, branilac ili osoba čija se izjava unosi u zapisnik.
Član 273.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 290. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. [...] Član 297. stav (1) tač. d) i i) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu,
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,
35. Zakon o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH” br. 61/04, 46/06 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na sopstvenu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazani materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.
VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 026747 19 Krž od 11. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelant i njegov branilac su primili 11. decembra 2019. godine a apelacija je podnesena 17. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 7 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6 st. 1 i 3a), b) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odlaganja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega; [...]
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
43. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
44. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
45. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je sproveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno sproveli dokazni postupak i ocijenili sprovedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima.Uopšteno, apelant osporava da je samostalno ili kao saučesnik učestvovao u inkriminisanim radnjama koje su mu stavljene na teret predmetnim krivičnim djelom-zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav (1) KZBiH. Pritom apelant ukazuje i na proizvoljnu primjenu materijalnog prava zbog sudskog utvrđenja postojanja u konkretnom slučaju širokog i sistematičnog napada na području opštine Prijedor kao apelantovog znanja o postojanju takvog napada, te neksusa (nexus) između apelantovih radnji i napada. Takođe, apelant ukazuje i na kršenje prava na obrazloženu sudsku odluku, kao i nemogućnost da pripremi kvalitetno odbranu zbog neblagovremenog dostavljanja pojedinih audiosnimaka sa označenih pretresa. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
46. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari sproveli dokazni postupak i ocijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
47. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da član 6 Evropske konvencije, mada garantuje pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teiheira de Castro protiv Portugalije, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Evropske konvencije prirodu utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bukov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe, mora se imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi, Evropski sud, Szilagui protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
48. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala „optužba“, tako i onih koje je predlagao apelant i njegova odbrana. Dalje, Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne) prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno apelantova odbrana, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim sprovedenim dokazima. Dakle, Sud BiH je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio svaku od inkriminisanih radnji iz tač. 1- 5 izreke osuđujućeg dijela osporene prvostepene presude, a koje radnje čine krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH. S tim u vezi, a u svjetlu apelacionih navoda, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporene prvostepene presude u pogledu tumačenja i primjene člana 273 stav (2) ZKPBiH u odnosu na pitanje zakonitosti dokaza, tj. izjave koju je oštećeni H.O. (koji je u međuvremenu umro) dao na zapisnik u fazi istrage, budući da, i pored nejasnoće u pogledu konkretizacije krivičnog predmeta na samom zapisniku, iz njega nesporno sadržajno proizilazi da je ta istražna radnja preduzeta upravo na okolnosti koje su apelantu stavljene na teret u ovom krivičnom postupku (vidi tačku 7 ove odluke). Pritom Ustavni sud ima u vidu da je apelantovoj odbrani nesporno omogućeno da ospori kako samu zakonitost korišćenja ovog dokaza na glavnom pretresu, tako i sadržaj tog dokaza-izjave iz faze istrage. Dalje, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u obrazloženju prvostepene presude kada je u pitanju ocjena kvaliteta i vjerodostojnosti dokaza odbrane, tj. iskaza svjedoka I.K. za kojeg je u predmetnom krivičnom postupku utvrđena nemogućnost da se obezbijedi njegova prisutnost na glavnom pretresu, imajući u vidu da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud izvršio analizu sadržaja navedenog dokaza i doveo ga u kontekst ostalih izvedenih dokaza, a posebno iskaz svjedoka očevica M.B (vidi tačku 16 ove odluke). Isto tako, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi poseban naglasak stavili i kada je u pitanju apelantova odgovornost po tački 1 izreke osuđujućeg dijela osporene prvostepene presude a koja je isključivo zasnovana na svjedočenju svjedoka S-6, tj. majke ubijenog-oštećenog S.M. U takvim situacijama (zasnivanje osuđujuće presude na iskazu jedinog, tj. jednog ključnog svjedoka) od esencijalne je važnosti da se obezbijedi da prava odbrane budu ispoštovana u konvencijskom smislu, a što se prvenstveno ogleda u tome da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa takvim svjedokom i da ga ispita bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi, Klimentiev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Upravo je, prepoznajući bitnost vjerodostojnosti iskaza navedenog svjedoka S-6 Sud BiH stavio naglasak na potrebu da se njeni iskazi iz faze istrage i sa glavnog pretresa ocijene sa posebnom pažnjom, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u odnosu na ovu tačku optužnice, tj. presude, odnosno da bi se otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti, te vjerodostojnosti njenog iskaza i kredibiliteta oštećene kao svjedoka, pri čemu je, takođe, ocijenjeno i njeno držanje i ponašanje tokom davanja iskaza.
49. Dalje, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne nalazi proizvoljnost ni u načinu na koji su redovni sudovi, tj. oba vijeća Suda BiH obrazložila utvrđenje postojanja širokog i sistematičnog napada, te apelantove svjesnosti i pristanka da učestvuje u takvom napadu. S tim u vezi, Ustavni sud najprije podsjeća da je članom 4 Zakona o ustupanju predmeta određeno da, nakon što sasluša stranke, sud može, na sopstvenu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ. Ustavni sud zapaža da iz osporene prvostepene presude proizilazi da je prvostepeni sud rješenjem od 29. novembra 2018. godine djelimično prihvatio prijedlog Tužilaštva BiH da se prihvate kao utvrđene činjenice iz pobrojanih predmeta MKSJ nakon što je data prilika apelantovoj odbrani da se o tome izjasni. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ove činjenice osporava u prvostepenom postupku i da, s tim u vezi, sprovodi dokaze, kao i u žalbi na prvostepenu presudu. Nadalje, a suprotno apelantovim tvrdnjama, kako je i ukazano u osporenim presudama, zaključak redovnih sudova o postojanju širokog i sistematskog napada nije zasnovan samo na činjenicama koje su prihvaćene kao utvrđene u označenim predmetima MKSJ već i na iskazima konkretno označenih svjedoka. Najzad, iz obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da je apelant znao za napad i da su njegove radnje činile dio tog napada s obzirom na to da je apelant kao sastavni dio formacija (Rezervne stanice milicije koja je djelovala u okviru Stanice javne bezbjednosti Prijedor) koje su vršile napad znao za napad i bio svjestan svojih djela i htio da bude dio napada. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti apelantove tvrdnje u ovom dijelu.
50. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu cjelovit aspekt sagledavanja predmetnog krivičnog postupka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi sve dokaze detaljno analizirali, te dali razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH i Apelacionog vijeća da je apelant upravo osoba koja je počinila inkriminisane radnje za koje je, u konačnici, proglašen krivim za krivično djelo iz člana 172 KZBiH (zločini protiv čovječnosti). Ustavni sud primjećuje da je naročito u tom pogledu u relevantnim dijelovima osporenih odluka dato detaljno obrazloženje u vezi sa vrijednosti iskaza svjedoka. Dakle, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka datih kako na (glavnom) pretresu, tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelacionim navodima, proizilazi da obrazloženja osporenih odluka sadrže i dio u kojem je elaborirano pitanje apelantove odgovornosti u predmetnom krivičnom djelu, u smislu člana 180 stav (1) KZBiH a u odnosu na pojedine tačke u vezi sa čl. 29 i 26 KZBiH. Obrazloženja redovnih sudova data u odnosu na navedena pitanja se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnim, budući da su zasnovana na sprovedenom dokaznom postupku, a ne paušalnim zaključivanjem suda. Takođe, iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizilazi da je apelantovoj odbrani tokom predmetnog postupka data razumna mogućnost da izloži svoj predmet, kao i da je tu mogućnost ona iskoristila, uključujući, između ostalog, i komentarisanje, prigovaranje i osporavanje uloženih dokaza optužbe u cijelosti.
51. S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod u vezi sa postupanjem Apelacionog vijeća, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i u navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno vođenja-administriranja predmetnog krivičnog postupka i ocjene kvaliteta pojedinih dokaza, kao i primjene materijalnog prava. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizilazi i da je Apelaciono vijeće posebno raspravilo i apelantov (žalbeni) prigovor koji se tiče blagovremenosti dostavljanja pojedinih audiozapisnika u smislu adekvatne pripreme apelantove odbrane. Po ocjeni Ustavnog suda, ovim prigovorom se pokreće pitanje pružanja potpunih i iscrpnih informacija o optužbama protiv apelanta, odnosno obezbjeđenja neophodnih uslova (vremena) za pripremu odbrane. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je u konkretnom slučaju apelant osuđen upravo za inkriminisane radnje u okviru krivičnog djela koje mu je optužbom stavljeno na teret – zločini protiv čovječnosti. Prito Ustavni napominje da su tač. a) i b) stava 3 člana 6 Evropske konvencije povezane, te da se pravo na obavještavanje o prirodi i uzroku optužbe mora razmatrati u svjetlu prava optuženog da priprema svoju odbranu (vidi, Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], broj predstavke 25444/94, st. 52-54, ECHR 1999 II), kao i da se nedostaci u obavještavanju o optužbi mogu ispraviti i u žalbenom postupku ako optuženi ima priliku pred višim sudovima iznijeti svoju odbranu, te pobijati svoju osudu u pogledu svih bitnih pravnih i činjeničnih aspekata (vidi, Dallos protiv Madžarske, st. 49-52, Sipavieius protiv Litve, st. 30-33, Zhupnik protiv Ukrajine, st. 39-43, I.H. i drugi protiv Austrije, st. 36-38). S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i da je koristio mogućnost da u žalbenom postupku pred Apelacionim vijećem iznese svoju odbranu, odnosno da istakne sve prigovore u vezi sa proceduralnim propustima, uključujući i predmetni prigovor čemu je u obrazloženju osporene drugostepene presude posvećena pažnja i u čijem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost (vidi tačku 19 ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta apelant, odnosno njegova odbrana imala dovoljno informacija koliko je to bilo potrebno-neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega i pripreme odbrane. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da iz sadržaja relevantnih zakonskih odredaba (član 155 ZKPBiH) ne proizilazi ex lege obaveza snimanja audio-vizuelnim sredstvima svih preduzetih radnji u toku krivičnog postupka, uključujući i održavanje glavnog pretresa, već da se to, u pravilu, radi. Međutim, kako iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizilazi da su u konkretnom slučaju glavni pretresi snimani audiosredstvima, upravo je Apelaciono vijeće s tim u vezi ukazalo da je apelantova odbrana imala i da je propustila da iskoristi mogućnost blagovremenog obraćanja zahtjevom prvostepenom sudu, u smislu člana 253 stav (1) ZKPBiH, za dostavljanje prepisa preduzetih radnji sa pojedinih glavnih pretresa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da su neosnovane navedene apelantove tvrdnje u smislu (ne)obezbjeđenja garancija obuhvaćenih članom 6 stav 3a) i b) Evropske konvencije.
52. Pritom Ustavni sud ima u vidu i apelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostepene odluke navodno nije u skladu sa standardima prava na obrazloženu sudsku odluku uz argumentaciju da je Apelaciono vijeće suštinski samo potvrdilo odlučenje Suda BiH iz osporene prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog suda, tako i Ustavnog suda kada su u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje po žalbi) podsjeća da čak i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40 sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim-raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu osporena prvostepena presuda Suda BiH) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
53. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela-zločini protiv čovječnosti donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, u prilog čemu ide i činjenica da je u predmetnom krivičnom postupku apelant oslobođen optužbe za pojedine inkriminisane radnje. Pritom Ustavni sud ponovo napominje da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizilazi da je utvrđenje postojanja širokog i sistematičnog napada protiv nesrpskog civilnog stanovništva (primarno bošnjačkog) opštine Prijedor i apelantovog učešća u tome zasnovano isključivo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu, već na cjelokupnosti sprovedenog dokaznog postupka na usmenom (i javnom) pretresu, u smislu odredaba čl. 15 i 281 ZKPBiH, čija primjena se u konkretnom slučaju Ustavnom sudu ne čini proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Sud BiH, a potom i Apelaciono vijeće načinom sprovođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza sprovedenih u postupku i da su posljedično tome proizvoljno primijenili materijalno pravo, a što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, niti je apelant bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku, u smislu člana 6 stav 3d) Evropske konvencije.
54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1 i 3a), b) i d) Evropske konvencije. Kažnjavanje samo na osnovu zakona
55. Član 7 Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći strožija kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.
2. Ovaj član ne utiče na ishod suđenja i kažnjavanje bilo kog lica za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema opštim pravnim principima koja priznaju civilizovani narodi.
56. U suštini, apelantovi navodi o povredi navedenog prava svode se na tvrdnju da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti KZSFRJ kao zakon koji je važio u vrijeme kada su preduzete radnje za koje je proglašen krivim, a ne KZBiH.
57. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u vezi sa apelacionim prigovorima o retroaktivnoj primjeni KZBiH u pogledu krivičnog djela zločini protiv čovječnosti zaključio da ne postoji povreda člana 7 Evropske konvencije, jer stav 2 tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2874/13 od 8. decembra 2015. godine, stav 46 sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud je isticao da predmetni stav korespondira i sa stanovištem Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine).
58. Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „(...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003. godine, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tač. 8-13 (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbelu, već citiran, §§ 83-85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definisano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7 Evropske konvencije očigledno neosnovani. Dalje, Ustavni sud podsjeća i na to da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi, Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine), podsjećajući na stanovište iz predmeta Šimšić, istakao (tačka 55): „(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima. Sud je smatrao da je irelevantna činjenica da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992-1995. s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.“
59. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupi od navedenog stanovišta. Pri tome podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, član 7 stav 1 Evropske konvencije garantuje ne samo zabranu retroaktivnosti strožijeg zakona već i retroaktivnost mnogo blažeg zakona. Ovo načelo sadržano je u pravilu da, kada postoje razlike između krivičnog prava koje je na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela i kasnijeg krivičnog zakona koji je donesen prije konačne odluke, sudovi moraju primijeniti zakon čije su odredbe povoljnije za optuženog. Pri tome pravila o retroaktivnosti se odnose samo na odredbe koje propisuju krivična djela i kazne (vidi, Evropski sud, Scoppola protiv Italije broj 2, presuda od st. 109 i 110). Najzad, prema stanovištu Evropskog suda, kada međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasno sankciju za ratne zločine, domaći sud može da, pošto je ustanovio krivicu optuženog, odredi kaznu na osnovu unutrašnjeg krivičnog zakonodavstva (vidi, Evropski sud, Konovov protiv Letonije, presuda od 17. maja 2010. godine, stav 212).
60. Dovodeći navedena stanovišta u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen krivim za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav (1) tačka h) u vezi s tač. a) i k) KZBiH koje je počinio u periodu maj-avgust 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada protiv nesrpskog civilnog stanovništva opštine Prijedor. Dakle, radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločini protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. S obzirom na to da međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasne sankcije za ratne zločine, Sud BiH je u apelantovom slučaju kako u pogledu krivičnog djela, tako i kazne mogao jedino primijeniti KZBiH iz 2003. godine kao mjerodavno domaće krivično zakonodavstvo s obzirom na to da KZSFRJ kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije propisivao ni navedeno krivično djelo, pa stoga ni sankciju za takvo djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da konkretna situacija nema kao rezultat kršenje pravila o retroaktivnosti u smislu člana 7 Evropske konvencije.
61. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi člana 7 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3a), b) i d) Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio inkriminisane radnje obuhvaćene krivičnim djelom (zločini protiv čovječnosti) koje mu je stavljeno na teret. Takođe je apelant imao i odgovarajuće vrijeme za pripremu odbrane i jednaku mogućnost kao i „optužba“ da predlaže dokaze. Dakle, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje na apelantovu štetu uz navođenje jasnih i argumentovanih razloga, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.
63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7 Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo iako kao takvo u to vrijeme nije bilo prepoznato važećim domaćim zakonom.
64. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
65. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević