Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3193/19 (Z. P.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Penzija
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Protek roka
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 156
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3193/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-3193/19, rješavajući apelaciju Zijaha Poprženovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), st. (3) tačka c) i (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijaha Poprženovićaa podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 022112 14 U od 11. oktobra 2017. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zijah Poprženović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 027561 16 U od 28. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijah Poprženović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 6. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 022112 14 U od 11. oktobra 2017. godine.
2. Apelant je 13. aprila 2020. godine dostavio dopunu apelacije kojom je osporio presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 027561 16 U od 28. januara 2020. godine. Nadalje, apelant je takođe u konkretnom predmetu dostavio dopunu apelacije 11. septembra 2020. godine.
Uvodne napomene
3. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Federacije Bosne i Hercegovine – Kantonalne administrativne službe za Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) broj 0001984660138-0 od 30. maja 2008. godine, koje je postalo pravosnažno 29. juna 2008. godine, apelantu je, kao brigadiru Vojske FBiH, priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 966,4499 KM počev od 1. aprila 2000. godine. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je apelantu pravo na starosnu penziju priznato po osnovu Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske FBiH („Službene novine FBiH, br. 2/00; u daljnjem tekstu: Uredba).
Postupak okončan odlukom koja je osporena apelacijom
4. Rješenjem Kantonalne administrativne službe matični broj 0001984660138-0 od 27. juna 2014. godine apelantu je, kao brigadiru Vojske FBiH, nastavljena isplata prijevremene povoljnije starosne penzije u visini od 934,6607 KM, počev od 1. avgusta 2013. godine, i određeno je da se tim rješenjem zamjenjuje rješenje od 30. maja 2008. godine.
5. Apelant je podnio žalbu protiv tog rješenja, koja je odbijena rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zavod) broj FZ 3/2-1984660138 od 16. jula 2014. godine.
6. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja zavoda, koja je odbijena presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 022112 14 U od 11. oktobra 2017. godine.
Postupak okončan presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 027561 16 U od 28.
januara 2020. godine
7. Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj FZ12/2/1-35-1-38853-3/14 od 29. marta 2016. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.
8. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je apelant 15. oktobra 2014. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika („Službeni list SFRJ", broj: 7/85, 74/87 i 20/89 i „Sl. list RBiH", broj: 2/92 i 13/94; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO vojnih osiguranika). Ukazano je da je u provedenom postupku utvrđeno da je apelant rođen 20. marta 1947. godine, da mu je rješenjem matičnibroj:1984660138, kao brigadiru Vojske FBiH, priznato pravo na starosnu penziju u skladu sa odredbama Uredbe i da je rješenjem Kantonalne administrativne službe od 27. juna 2014.godine, određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije počev od 1. avgusta 2013.godine u skladu sa odredbom člana 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata. Dalje, ukazano je da je odredbama člana 156. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Sl. novine FBiH", broj: 4/09; u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona PIO), koji je stupio na snagu 27. januara 2009. godine, a primjenjuju se od 1. januara 2009. godine, propisano da se stupanjem na snagu ovog Zakona prestaje se primjenjivati Zakon o PIO vojnih osiguranika, kao i Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika („Narodni list HRHB", broj: 46/95). Imajući u vidu činjenicu da je apelant podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju u skladu sa odredbama Zakona o PIO vojnih osiguranika 15.oktobra 2014. godine, dakle nakon prestanka važenja tog Zakona, to je shodno odredbi člana 156. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO odlučeno kao u izreci rješenja.
9. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Kantonalne administrativne službe, koja je odbijena rješenjem Fonda broj FZ3/2/2-35-1-633-7/00 od 13. oktobra 2016. godine, uz obrazloženje da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito.
10. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Zavoda koja je odbijena presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 027561 16 U od 28. januara 2020. godine.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da je, imajući u vidu odredbe člana 156. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO te podatke iz spisa predmeta, odnosno da je apelant prvi put zahtjev podnio 15. oktobra 2014. godine, što ni on sam ne spori, zaključio da u momentu podnošenja zahtjeva nije važio Zakon o PIO vojnih osiguranika odnosno da je predmetni zahtjev podnesen neblagovremeno. Dakle, imajući u vidu da se zakonitost prvostepenog rješenja cijeni prema propisima koji važe u času donošenja rješenja, Kantonalni sud je ocijenio da je Zavod pravilno prihvatio rješenje prvostepenog organa kojim je odbijen apelantov zahtjev.
12. Apelant u apelaciji tvrdi da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini tvrdi da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni relevantni propisi, jer se, po njegovom mišljenju, konkretna pravna stvar trebala riješiti primjenom Zakona o PIO vojnih osiguranika, te da je diskriminisan u odnosu na svoje kolege koji su penzionisani prema odredbama Zakona o PIO vojnih osiguranika i drugih propisa (u prilog čemu je uz apelaciju dostavio precizirane određene odluke organa uprave i Kantonalnog suda koje se odnose na druga precizirana lica) .
13. Apelant se u dopuni apelacije od 13. aprila 2020. godine, kojom osporava presudu Kantonalnog suda od 28. januara 2020. godine, u suštini ostaje kod navoda iz apelacije odnosno poziva se na povredu istih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu se pozvao u apelaciji i u vezi sa tim u suštini ponavlja iste navode kao u apelaciji. U dopuni apelacije od 11. septembra 2020. godine apelant u suštini ponavlja svoj stav i navode da je osporenim odlukama došlo do povrede njegovog prava na imovinu i zabrane diskriminacije.
14. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02 - OUS, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12)
15. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“ broj 4/09), objavljen 26. januara 2009. godine, u relevantnom dijelu glasi:
Član 50.
U članu 156. dodaje se stav 3. koji glasi:
Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaju se primjenjivati:
1. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94), Član 52.
Ovaj Zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjivat će se od 01. 01. 2009. godine.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije i dopuna apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 18. stav (1). Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a)Protek roka za podnošenje apelacije
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 022112 14 U od 11. oktobra 2017. godine, Ustavni sud je pošao i od naprijed citiranih odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda te člana 18. stav (3). tačka c) Pravila Ustavnog suda.
18. Član 18. stav (3). tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
19. Ustavni sud podsjeća da je apelant prvobitno podnesenom apelacijom osporio presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 022112 14 U od 11. oktobra 2017. godine. Imajući u vidu da je navedena osporena odluka Kantonalnog suda apelantu uručena 9 novembra 2017. godine, a da je apelacija podnesena 6. avgusta 2019. godine, proizilazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno tome, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu odluku.
b)Prima facie
20. Pri ispitivanju dopustivosti dopune apelacije, kojom je apelant osporio presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 027561 16 U od 28. januara 2020. godine, Ustavni sud je pošao od naprijed citiranih odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda te člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
21. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
22. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
23. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni relevantnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
24. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je Kantonalni sud osporenom presudom, broj 09 0 U 027561 16 U od 28. januara 2020. godine od 28. januara 2020. godine, u konačnici odbio apelantov zahtjev od 15. oktobra 2014. godine za priznavanje prava na starosnu penziju u skladu sa odredbama Zakona o PIO vojnih osiguranika, uz obrazloženje da je u skladu sa odredbama člana 156. stav 3. Zakona o izmjenama Zakona o PIO, taj zakon prestao da važi prije podnošenja zahtjeva, zbog čega je zahtjev neblagovremen. Dovodeći u vezu obrazloženja osporene odluke i nižestepenih odluka organa uprave sa odredbama čl. 50. i 52. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, citiranim u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zapaža da su se redovni sud i organi uprave zapravo pozvali na odredbu člana 50. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, a kojom je izmijenjen raniji tekst odredbe člana 156. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, na način da je dodat stav 3. kojim je određeno da se danom stupanja na snagu tog Zakona, između ostalih, prestaje primjenjivati Zakon o PIO Vojnih osiguranika, te odredbu člana 52. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO kojom je određeno da će se taj zakon primjenjivati od 1. januara 2009. godine. Dovodeći u vidu navedeno, sa obrazloženjima osporene i nižestepenih odluka, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud u osporenoj presudi, kao konačnoj odluci, kao i organi uprave u nižestepenim odlukama donesenim u konkretnom postupku, dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u kojim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni relevantnih propisa.
25. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto pravno pitanje, odnosno apelaciju podnesenu protiv presude Kantonalnog suda kojom je u konačnici odbijen zahtjev apelanta u tom predmetu za priznavanje prava na invalidsku penziju prema odredbama Zakona o PIO vojnih osiguranika sa sličnim obrazloženjem kao u konkretnom slučaju, te da u vezi s tim Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis Odluka o dopustivosti AP-3654/20 od 27. novembra 2020. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
26. U vezi sa navodima o povredi prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno naznačio u vezi sa kojim ustavnim pravom smatra da je diskriminisan, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant svoje navode o diskriminaciji u vezi sa pravom na pravično suđenje zapravo temelji na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio relevantne dolaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, zatim okolnost da apelant nije Ustavnom sudu dostavio niti jednu odluku koja bi ukazivala da je Kantonalni sud konačnom odlukom odlučio drugačije u istoj pravnoj situaciji (dostavio je određena prvostepena rješenja, te jednu presudu iz koje proizilazi da je jedan predmet vraćen organu uprave na ponovni postupak), te imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenom odlukom diskriminisani po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i navodi apelanata o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
27. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3). tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević