Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4588/19 (S. S.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4588/19
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4588/19, rješavajući apelaciju Sanjina Sinanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sanjina Sinanovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 028967 19 Gž od 16. septembra 2019. godine i S1 3 P 028967 18 P od 17. maja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sanjin Sinanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirela Kanlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. novembra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 028967 19 Gž od 16. septembra 2019. godine i S1 3 P 028967 18 P od 17. maja 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Centralne banke BiH (u daljnjem tekstu: tužena) i Ivana Solde (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 22. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor 1. decembra 2020. godine, tužena 8. decembra 2020. godine, a umješač 9. decembra 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 028967 18 P od 17. maja 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi javni oglas od 7. februara 2018. godine za prijem u radni odnos u Centralnu banku BiH za popunu radnog mjesta rukovodilac Odjeljenja za sisteme sigurnosti - jedan izvršilac u Sektoru za administraciju i finansije Centralnog ureda Centralne banke BiH (u daljnjem tekstu: javni oglas), kao i Odluka tužene, broj preciziran u presudi, od 6. juna 2018. godine i Odluka tužene, broj preciziran u presudi, od 26. aprila 2018. godine proizašle iz javnog oglasa kao nezakonite, te da se naloži tuženoj da ponovno objavi javni oglas i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. Presudom je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka, precizirane u presudi, te je odbijen zahtjev umješača za nadoknadu troškova postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno da je tužena 7. februara 2018. godine objavila javni oglas i da se apelant, koji je zaposlen kod tužene na poziciji samostalni stručni saradnik za pitanja sigurnosti i analitike, prijavio na javni oglas. Utvrđeno je da je Odlukom tužene, broj preciziran u presudi, od 13. februara 2018. godine imenovana Komisija za izbor kandidata po javnom oglasu koju su činili Silvija Ramljak, predsjednica, Senad Džananović, član, i Zlatan Širić, član. Utvrđeno je da je Komisija imenovala Igora Soldu (adresa stanovanja Mostar, Ulica Stjepana Radića), kao osobu za izradu i ocjenu testova vezane za poslove oglašenog radnog mjesta i utvrđivanje rezultata. Ista komisija je imenovala još dvije osobe, jednu za izradu testa poznavanja engleskog jezika, te osobu koja će provesti psihološko testiranje kandidata. Komisija je, u skladu sa članom 8. stav (2) Uputstva o postupku po javnom oglasu kod tužene (u daljnjem tekstu: Uputstvo), od osoba predloženih za sačinjavanje i ocjenjivanje testova zatražila da daju pismenu izjavu o povjerljivosti, što su navedene osobe i učinile, te tako i Igor Soldo, potvrđujući pod punom moralnom i disciplinskom odgovornošću da podatke o testovima i njihovom sadržaju, kao i podatke o rezultatima neće saopćavati bilo kome, niti ih koristiti u bilo koje svrhe osim za nepristrasno utvrđivanje znanja i sposobnosti kandidata, te da će, ukoliko ustanovi da je sa bilo kojim od prijavljenih kandidata u krvnom, odnosno tazbinskom srodstvu, bez odgađanja tražiti izuzeće od izvršenja datog zadatka. Komisija je 26. februara 2018. godine održala svoj prvi sastanak na kojem je razmatrala sve prijave kandidata, konstatirajući koji kandidati ispunjavaju opće i posebne uvjete, a među njima je bio i apelant, te Ivan Soldo (adresa stanovanja Mostar, Ulica Stjepana Radića).
6. Nadalje je utvrđeno da se, zbog sumnje u regularnost postupka, na dan pismenog testiranja 14. marta 2018. godine apelant neposredno prije početka testiranja obratio prisutnim kandidatima ističući da ima informaciju da je stvarni cilj javnog oglasa prijem unaprijed određenog kandidata Ivana Solde iz Mostara, te je zatražio od prisutnih zaposlenika da se o ovome obraćanju sačini službena zabilješka, što je i urađeno. Utvrđeno je i da je Komisija za izbor kandidata, nakon okončanog testiranja koje je bilo šifrirano i koje se sastojalo od testiranja iz oblasti poznavanja poslova radnog mjesta i iz oblasti poznavanja engleskog jezika, dostavila rezultate testiranja koje je Odjeljenje za ljudske resurse tužene 15. marta 2018. godine objavilo na web-stranici tužene i prema kojima je od 10 testiranih kandidata samo jedan, i to kandidat Ivan Soldo, ostvario potreban broj bodova da bi pristupio intervjuu, dok nijedan od ostalih kandidata nije ostvario potreban prag bodova dovoljan za daljnje testiranje. Nakon toga donesena je odluka o prijemu kandidata Ivana Solde u radni odnos kod tužene koju je potpisala viceguvernerka tužene Želimira Raspudić u odsutnosti guvernera tužene. Protiv navedene odluke od 26. aprila 2018. godine o prijemu Ivana Solde apelant je izjavio prigovor, osporavajući rad Komisije, samo bodovanje, kroz dalje isticanje da je on (apelant) pokazao najveće profesionalne sposobnosti prilikom testiranja, ukoliko se ne uzme u obzir favorizirani kandidat Ivan Soldo. Rješavajući po navedenom prigovoru tužena je svojom odlukom od 6. juna 2018. godine odbila apelantov prigovor kao neosnovan nakon čega je apelant tuženoj podnio zahtjev za slobodan pristup informacijama, tražeći da mu se dostavi sva relevantna dokumentacija vezana za postupak odabira kandidata, tako i testovi, jer je, zbog izuzetno niskog broja bodova ostvarenog na pismenom testiranju, posumnjao da su njegovi odgovori pogrešno bodovani. Nakon urgencije tužena je donijela rješenje o slobodnom pristupu informacijama, te rješenje o izmjeni rješenja o slobodnom pristupu informacijama koja su precizirana u presudi.
7. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je suština spora činjenica da je Komisija imenovala osobu istog prezimena i mjesta stanovanja (Mostar, Ulica Stjepana Radića), kao i kandidata Ivana Soldu, kasnije izabranog kandidata, čime su, prema apelantovom mišljenju, bile ispunjene pretpostavke da se Igor Soldo izuzme od bilo kakvog učešća po predmetnom javnom oglasu, bez obzira na datu izjavu o povjerljivosti. Sud BiH je, u vezi s tim, istakao da, i po njegovoj ocjeni, identičnost prezimena, grada i ulice navedenih osoba samo po sebi dovodi do sumnje u regularnost predmetne procedure, posebno u okolnostima našeg društva koje se teško nosi sa pojavom korupcije (nepotizma). Sud BiH je obrazložio da je, međutim, u predmetnom dijelu javnog oglasa za navedenu radnu poziciju bilo potrebno izraditi testove i provjeriti znanje kandidatima za što nesporno Komisija nije imala dovoljne stručne kapacitete (uostalom, ni za engleski jezik), pa je logičan i objektivan izbor bio osoba koja ima iskustva u radu u segmentu sigurnosti, upravo na istoj poziciji, a također i iskustvo rada u izbornim komisijama. Sud BiH je istakao da se u toku postupka nije osporavao navod svjedoka poimenično navedenog u presudi, koji je naveo da je Igor Soldo bio rukovoditelj oglašenog radnog mjesta u razdoblju od 2013. godine do augusta 2017. godine, te da i iz zapisnika Komisije za izbor kandidata od 16. novembra 2016. godine proizlazi da je i ranije po osnovu internog oglasa kod tužene Igor Soldo bio angažiran na izradi testova. S druge strane, kako je naveo Sud BiH, ta ista osoba Igor Soldo odgovorno je tvrdila da ne postoje pretpostavke za njegovo izuzimanje u radu u Komisiji, upravo onako kako stoji u njegovoj izjavi o povjerljivosti.
8. Navedene okolnosti, po ocjeni Suda, isključuju spomenutu sumnju u izbor kandidata, jer je imenovanje Igora Solde bio logičan izbor Komisije, koji i sam daje garancije svojoj objektivnosti, a koju je i sama Komisija mogla održati, jer se testiranje kandidata odvijalo pod šiframa. Zbog navedenog, prema mišljenju tog suda, nije bilo osnovano apelantovo pozivanje na povrede postupka zbog potrebe izuzeća/isključenja službene osobe Igora Solde zbog sumnje u njegovu nepristranost, jer za to nisu postojale pretpostavke. Sud BiH je naveo i da je za apelanta nezakonito bilo i postupanje Komisije, tač. 2) i 6) Uputstva, koja dopušta imenovanje trećih osoba izvan Komisije od kojih je pojedinim osobama povjereno da vrše izradu i ocjenu testova, smatrajući da je upravo Komisija ta koja treba da provodi postupak ispitivanja kandidata obavljanjem testiranja, a shodno odredbama čl. 8. i 11. Zakona o radu u institucijama BiH. Sud BiH je istakao da je, međutim, upravo kako to tužena i umješač navode, odredbom stava 8. člana 8. Zakona o radu u institucijama BiH propisano da se postupak prijema zaposlenika u radni odnos detaljnije utvrđuje pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji poslodavca ili drugim aktom poslodavca, što je tužena detaljno uredila Uputstvom. Zbog navedenog, kako je obrazloženo, taj sud ne vidi ništa sporno što se navedenim uputstvom tužene bliže uređuje postupak prijema zaposlenika u radni odnos i na način da Komisija može zadužiti osobe za izradu testova i utvrđivanje rezultata testiranja u situacijama kada je potrebno utvrđivati specifično znanje i sposobnosti vezane za oglašene pozicije kojim Komisija ne raspolaže u dovoljnoj mjeri.
9. Sud BiH je istakao da je apelantu bilo sporno i što je, u odsutnosti guvernera tužene, odluku o izboru i prijemu kandidata u radni odnos potpisala viceguvernerka Želimira Raspudić za koju smatra da je neovlaštena službena osoba, budući da je odluku potpisala bez saglasnosti Upravnog vijeća tužene, kako to predviđa član 18. Pravilnika tužene od 28. decembra 2015.godine. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je Upravno vijeće tužene na sjednici održanoj 28. decembra 2015. godine donijelo zaključak kojim je u vezi sa članom 18. Pravilnika tužene ovlastilo guvernera Senada Softića da, u slučaju odsutnosti ili spriječenosti, imenuje viceguvernera koji će ga zamjenjivati u periodu ne dužem od 15 dana, to za taj sud nije bilo dileme da je navedena odluka potpisana od ovlaštene osobe kojoj nije bila potrebna posebna saglasnost Upravnog vijeća tužene. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je naveo da proizlazi da tužena nije počinila označene povrede, te da je osporena odluka tužene o prijemu kandidata Ivana Solde od 26. aprila 2018. godine donesena na zakonit način, a analogno tome, zakonitom se iskazuje i odluka tužene od 6. juna 2018. godine u kojoj su, prema mišljenju tog suda, pravilno data obrazloženja razloga zbog kojih se ne prihvaćaju razlozi apelantove žalbe. Sud BiH je obrazložio da je, s tim u vezi, bez osnova apelantov zahtjev da se poništi označeni javni oglas, kao i njegov zahtjev da se ponovno objavi javni oglas za popunu istog radnog mjesta. Navedena utvrđenja su bila razlog odbijanja tužbenog zahtjeva, ocjenjujući da je označeni konkursni postupak protivno navodima tužbe, proveden na zakonit način. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.
10. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Apelacionom vijeću Suda BiH, koji je Presudom broj S1 3 P 028967 19 Gž od 16. septembra 2019. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje, te istaknuto da je, prema mišljenju tog suda, pravilno prvostepeni sud primijenio odredbu člana 8. Zakona o radu u institucijama BiH. Obrazloženo je da je citiranom zakonskom odredbom jasno propisana procedura prijema novih zaposlenika u institucijama BiH, između ostalog, a što je bilo sporno u predmetnoj pravnoj stvari, stavom 8. citirane zakonske odredbe propisano je pravo poslodavca da postupak prijema novih zaposlenika u radni odnos detaljnije regulira internim podzakonskim aktom. S obzirom na to da se, prema mišljenju tog suda, radi o eksplicitnoj pravnoj normi, za taj sud je nesporno pravo poslodavca da sve segmente prijema zaposlenika uredi na način koji najviše odgovara instituciji koja je u pitanju. Samim tim, prema obrazloženju tog suda, činjenica da je tužena, shodno odredbama člana 8. Uputstva, imenovala Komisiju za izbor i prijem zaposlenika koja je, poštujući specifičnosti radnog mjesta za koje je konkurs oglašen, angažirala stručna lica van Komisije za izradu i ocjenjivanje testova, ne utječe na zakonitost provedene konkursne procedure. Štaviše, suprotno žalbenim navodima, prema mišljenju tog suda, ovakvo postupanje tužene je u cijelosti u skladu sa citiranim odredbama kako zakonskog, tako i podzakonskog teksta, čime su apelantovi žalbeni navodi neosnovani, a pobijana odluka pravilna.
11. Sud BiH je, s tim u vezi, naveo da je odredbom člana 8. stav 2. Uputstva određeno da Komisija utvrđuje oblasti testiranja, zavisno od posebnih uvjeta propisanih za konkretno radno mjesto, kao i da utvrđuje kome će povjeriti izradu testova i utvrđivanje rezultata testiranja, rok u kome će testovi biti izrađeni, s tim da se ovaj zadatak može povjeriti kako službenicima tužene, tako i fizičkim i pravnim licima izvan tužene uz odobrenje guvernera. Imajući u vidu citiranu odredbu internog akta poslodavca, prema mišljenju Suda BiH, jasno je da je u konkretnoj pravnoj stvari ispoštovana propisana procedura uslijed čega nije došlo do povrede zakonitosti od tužene. Dalje, navedeno je da je odredbom stava 6. istog člana propisano da lice zaduženo za izradu testa utvrđuje rezultate testiranja pod šiframa, potpisuje ih i dostavlja organizacionom obliku Centralnog ureda za ljudske resurse, koji ih dostavlja Komisiji. Sud BiH je naveo da je uvidom u provedene materijalne dokaze, kao i iskaze svjedoka date pred prvostepenim sudom, uključujući i apelantove navode, utvrđeno da je nesporno da je testiranje kandidata obavljeno u šifriranom obliku, čime je, prema ocjeni tog vijeća, zadovoljen propisani stepen tajnosti o ličnosti kandidata kako u postupku izrade, tako i u postupku ocjene testa. Obrazloženo je da, slijedom navedenog, taj sud ne prihvata žalbene navode kojim se ukazuje na učinjene povrede u ovom dijelu konkursne procedure, kao ni one koji se odnose na kontradiktornost zakonskog i podzakonskog akta, čime je pobijana odluka u ovom dijelu pravilna. Sud BiH je istakao da posebno napominje da, imajući u vidu sve društvene pojave koje su postale dio naše svakodnevice, a koje se posebno ogledaju u visokom stepenu korupcije i nepotizma u bosanskohercegovačkoj stvarnosti, lako se može razumjeti apelantov skepticizam, kao i njegovo nepovjerenje u zakonitost provedene procedure uslijed ličnih obilježja izabranog kandidata i osobe kojoj je povjerena izrada jednog od testova. Međutim, prema mišljenju tog suda, sam subjektivni apelantov osjećaj, kao lično involviranog lica, koji je potkrijepljen „rekla-kazala“ dokazima, ne može biti osnov za presuđenje predmetne pravne stvari u apelantovu korist.
12. Sud BiH je istakao da sama činjenica da navedena dva lica imaju isto prezime ne mora nužno da znači da su rodbinski povezani, niti da imaju bilo kakve sporne relacije. Ovo posebno kada se uzme u obzir nesporna činjenica raseljavanja ljudi unutar BiH, kao i okolnosti koje proizlaze iz iskaza saslušanih svjedoka, a koje se odnose na to da je izabrani kandidat rođen u Bileći, dok je lice imenovano za izradu testa na drugoj stvarnoj adresi. Sud BiH je istakao da ove okolnosti stranke nisu osporavale i da su one u saglasnosti sa iskazima svjedoka datih pred prvostepenim sudom, pa ih taj sud ocjenjuje istinitim. Obrazloženo je da je tačno da bi bio ostvaren veći stepen objektivnosti da nije bilo navedenih poklapanja između izabranog kandidata i lica koje je odlukom Komisije bilo zaduženo za izradu jednog od testova, međutim, postojanje ovih okolnosti, prema mišljenju tog suda, samo po sebi, ne utječe na drugačiji stav tog suda. S tim u vezi, obrazloženo je da, imajući u vidu činjenicu da je lice koje je imenovano da izradi i ocijeni test u njegovom stručnom dijelu, prema iskazu svjedoka Zlatana Širića, a koji nije bio osporen od parničnih stranaka, bio rukovodilac oglašenog radnog mjesta u razdoblju od 2013. godine do augusta 2017. godine, kao i da je i ranije po osnovu drugih internih oglasa kod tužene bio angažiran na izradi testova, za taj sud je ovakav izbor opravdan, pa je pobijana odluka i u ovom dijelu pravilna. Obrazloženo je da je nesporno da je, ujedno, Komisija zadužena za izbor i prijem zaposlenika, pored Igora Solde, za izradu i ocjenjivanje testova imenovala još dva lica, što samo po sebi ukazuje da se radi o uobičajenoj praksi tužene, te da je angažiranje trećih lica, izvan Komisije, postalo svojevrsni standard na koji tužena ima zakonsko pravo. Kako je obrazloženo, sva tri imenovana lica su potpisala izjave o povjerljivosti koje povlače razne vidove odgovornosti a da bi došlo do utvrđenja kršenja neke od obaveza propisanih izjavom, ona moraju biti potkrijepljena odgovarajućim dokazima koji bi nesporno ukazivali na nepravilnosti u radu imenovanog lica u okviru funkcije kojom je zadužen. Kako, prema ocjeni tog suda, u predmetnoj pravnoj stvari apelant nije dokazao da je došlo do kršenja bilo koje obaveze imenovanog lica, pobijana odluka prvostepenog suda kojom je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, prema mišljenju tog suda, jeste pravilna. Sud BiH je istakao i da je ista situacija i sa bodovanjem ponuđenih odgovora prijavljenih kandidata, jer je i ovo isključivo pravo poslodavca, koje je kao takvo sasvim logično i razumno s obzirom na to da samo poslodavac može realno da ocijeni koji je stepen znanja prijavljenih kandidata minimalno potreban za obavljenje poslova oglašenog radnog mjesta.
13. Sud BiH je obrazložio da je neosnovan i žalbeni navod kojim se ukazuje na nepravilnost pobijane odluke u dijelu kojim je vršena ocjena ovlaštenja viceguvernera za potpis odluke o prijemu i izboru kandidata. Kako je obrazloženo, članom 18. Pravilnika tužene propisano je da, u odsutnosti ili spriječenosti guvernera, njegovu dužnost, u skladu sa Zakonom o tuženoj i Pravilnikom, obavlja viceguverner kojeg on ovlasti uz prethodnu saglasnost Upravnog vijeća. Sud BiH je istakao da, upravo zaključak sa sjednice Upravnog vijeća od 28. decembra 2015. godine, na koju se apelant poziva, daje ovlaštenje guverneru tužene da, u slučaju odsutnosti ili spriječenosti, u periodu ne dužem od 15 dana imenuje viceguvernera koji će ga mijenjati. S tim u vezi je istaknuto da je nesporno da je osoba koju je ovlastio guverner Želimira Raspudić i da je ona i potpisala odluku o prijemu i izboru kandidata, uslijed čega ne može biti sporno ni ovlaštenje za potpis bilo koje odluke koju donese tužena, a koja je u nadležnosti guvernera. S tim u vezi, a imajući u vidu da samo odsustvo guvernera za vrijeme trajanja, odnosno okončanja procedure izbora i donošenja odluke o izboru i prijemu kandidata nije bilo sporno za parnične stranke, prema mišljenju tog suda, ne može predstavljati osnov za pitanje postojanja ovlaštenja guvernera da potpiše odluku o prijemu kandidata nakon okončane konkursne procedure. Imajući u vidu sve navedeno Sud BiH je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je nesporno da je Uputstvo tužene u suprotnosti sa odredbama člana 8. Zakona o radu u institucijama BiH i da on kao podzakonski akt protivno svim propisima derogira odredbe člana 8. navedenog zakona. Navodi i da je nesporno da tužena, iako je upozorena na to nije izvršila provjeru postojanja rodbinskih veza između kandidata Ivana Solde i osobe kojoj su testovi dati na izradu i ocjenu Igora Solde iako je nesporno da imaju isto prezime i stanuju na istoj adresi. Navodi i da testovi nisu pravilno ocijenjeni, te da je apelant imao najbolje urađene testove s obzirom i na svoje radno iskustvo unutar institucije tužene, te da davanje testova na izradu i pregled trećim licima u potpunosti anulira postojanje komisije i čini ga nepotrebnim, te ne isključuje i mogućnost manipuliranja testovima. Smatra i da je odluku o prijemu u radni odnos Ivana Solde potpisala viceguvernerka iako nije imala ovlaštenje za to s obzirom na to da je članom
18. Pravilnika tužene propisano da, ako je guverner odsutan ili spriječen da obavlja svoju djelatnost, dužnost glavnog izvršnog funkcionera tužene, a u skladu sa Zakonom o tuženoj i Pravilnikom tužene, vrši viceguverner kojeg ovlasti guverner uz prethodnu saglasnost Upravnog vijeća, a koje ovlaštenje nije imala viceguvernerka za potpisivanje sporne odluke, te da je pogrešno tumačenje da je zaključkom od 28. decembra 2015. godine viceguvernerki dato ovlaštenje za potpisivanje sporne odluke.
b)Odgovor na apelaciju
15. Sud BiH je naveo da nije bilo kršenja prava na koje se apelant poziva, da je taj sud u svojim presudama dao jasne i argumentirane razloge za njihovo donošenje i odgovore na pitanja koja apelant ostavlja i u apelaciji i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
16. Tužena je navela apelantove tvrdnje, te istakla da su one neosnovane jer ne postoji niti jedna zakonska odredba kojom bi bilo zabranjeno davati testove na izradu i ispravku trećim osobama s obzirom na to da je reguliranje pitanja zapošljavanja u institucijama BiH u potpunosti dato u nadležnost poslodavcima, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva zbog čega apelaciju treba ili odbaciti kao prima facie, ili odbiti kao neosnovanu.
17. Umješač je naveo da nije bilo kršenja apelantovog prava i da apelaciju treba odbiti ili odbaciti.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o radu u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05- prestao da važi član 48. stav 2, 50/08 – ZO, 60/10, 32/13 i 93/17) relevantne odredbe glase: Član 6. st. 5, 6. i 8.
5. Poslodavac imenuje Komisiju za izbor zaposlenika koja razmatra pristigle prijave kandidata u smislu ispunjavanja opštih i posebnih uslova, sprovodi postupak ispitivanja kandidata testiranjem, te poslodavcu dostavlja listu uspješnih kandidata radi daljeg postupanja.
6. Poslodavac na osnovu liste uspješnih kandidata donosi odluku o prijemu kandidata u radni odnos.
8. Postupak prijema zaposlenika u radni odnos detaljnije se uređuje Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji poslodavca (u daljem tekstu: Pravilnik) ili drugim aktom poslodavca.
19. U Uputstvu o postupku po javnom oglasu u Centralnoj banci BiH-koristi se neslužbeni tekst Uputstva za potrebe Ustavnog suda BiH u ovom predmetu-relevantne odredbe glase: Član 8. st. 2. i 6.
2) Komisija utvrđuje oblasti testiranja, zavisno od posebnih uslova propisanih za konkretno radno mjesto, ukupan mogući broj bodova za svaku oblast iz koje će se vršiti testiranje, eventualnu obavezu provođenja psihološkog testiranja, kao i način mjesto i vrijeme testiranja. Komisija utvrđuje kome će povjeriti izradu testova i utvrđivanje rezultata testiranja, kao i rok u kome će se testovi izraditi, te utvrditi rezultati testiranja, s tim da izradu testova može povjeriti službenicima Centralne banke i svojim članovima, a može inicirati da se izrada testova i provjera znanja kandidata povjeri fizičkom ili pravnom licu koje ima znanja i sposobnosti za izradu i ocjenu testova. (...) 6) Lice zaduženo za izradu testa utvrđuje rezultate testiranja pod šiframa, potpisuje ih i dostavlja organizacionom obliku Centralnog ureda za ljudske resurse, koji ih dostavlja Komisiji.
[...]
20. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16) relevantne odredbe glase:
Član 12. stav (1) (1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 13.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 028967 19 Gž od 16. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. oktobra 2019. godine a apelacija je podnesena 30. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovig građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasni sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku vezanom za prava koja proistječu iz prijave na javni oglas, odnosno na prava iz radnog odnosa. Prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.
29. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude Suda BiH, tvrdeći da je tim presudama proizvoljno primijenjeno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
31. Dovodeći u kontekst citirane odredbe Zakona o radu u institucijama BiH i Uputstva tužene sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je navedenim odredbama institucijama BiH na koje se primjenjuje navedeni Zakon o radu u institucijama BiH dato pravo da samostalno pobliže uređuju postupak prijema novih zaposlenika svojim pravilnicima, kako je to tužena i učinila svojim uputstvom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža i da pri tome niti jednom odredbom tog zakona, kako je to i obrazložio Sud BiH, nije propisana zabrana angažiranja osoba mimo izabrane komisije a radi izrade i provjere testova za kandidate koji se prijavljuju na javni oglas, ali da je propisano da izabrana komisija sastavlja listu kandidata a što je, prema činjenicama predmeta, i učinjeno na prijedlog lica koje je pregledalo testove. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da se u konkretnom slučaju radilo i o specifičnom radnom mjestu u Sektoru osiguranja koje iziskuje posebna znanja i obuku koji, kako su to i obrazložili redovni sudovi, nisu obuhvaćeni djelatnošću tužene. Ustavni sud, također, smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Sud BiH proizvoljno primijenio pravo ni kada je zaključio da apelant ničim nije dokazao da su navedena lica u bilo kakvom srodstvu, te da činjenica da nose isto prezime i da su slučajno prijavljeni na istoj adresi (kako iz činjenica predmeta proizlazi utvrđeno je da je kandidat Ivan Soldo fiktivno prijavljen na navedenoj adresi, a da je inače nastanjen na drugoj) ne predstavlja dokaz da su zaista u srodstvu zbog čega je i odbijen apelantov zahtjev za izuzeće lica imenovanog za sastavljanje i pregled testova. Pri tome Ustavni sud zapaža i da iz činjenica predmeta proizlazi i da je apelantu, kao zaposleniku tužene, bilo poznato da je navedeno lice kojem je povjerena izrada i pregled testova i ranije učestvovalo u izradi i ocjeni testova za prijem u radni odnos kod tužene, te da je isto lice bilo i apelantov nadređeni u periodu preciziranom u presudi. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 12. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoje tvrdnje, te da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant dokazao svoju tvrdnju vezanu za, kako je sam i naveo, eventualnu mogućnost da postoji srodnički odnos između navedenih lica. Također, Ustavni sud zapaža i da iz činjenica predmeta proizlazi da apelant, također shodno odredbama člana 12. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, nije dokazao, odnosno nije ponudio nikakav dokaz da su njegovi odgovori na spornom testiranju pogrešno ocijenjeni iz kojeg razloga se apelant na navedene tvrdnje ne može sa uspjehom pozivati ni u postupku pred Ustavnim sudom. Također, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, Upravno vijeće tužene svojim zaključkom od 28. decembra 2015. godine dalo ovlaštenje guverneru tužene da, u slučaju odsutnosti ili spriječenosti, u periodu ne dužem od 15 dana, imenuje viceguvernera koji će ga zamjenjivati i da je osoba koju je ovlastio guverner Želimira Raspudić i potpisala odluku o prijemu i izboru spornog kandidata. Zbog svega navedenog te kako apelant svojim navodima nije doveo u pitanje zaključke Suda BiH i uzimajući u obzir da je taj sud na sve ove apelantove tvrdnje već dao odgovore i obrazloženja u svojim presudama koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
32. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Sud BiH proizvoljno primijenio pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev s obzirom na to da je Zakonom o radu u institucijama BiH dato ovlaštenje institucijama da postupak prijema novih zaposlenika preciziraju svojim pravilnicima u kom smislu su izrada i ocjena testova kandidata za prijem u radni odnos kod tužene u konkretnom slučaju povjerene licima koja su stručna, ali koja nisu članovi komisije za izbor, kada apelant ničim nije dokazao da su njegovi odgovori na testiranju bili najbolji i najkvalitetniji, kada apelant nije dokazao da između primljenog kandidata i osobe koja je sačinila i ocjenjivala testove postoji rodbinska veza i kada je nesporno da je zaključkom Upravnog odbora tužene dato ovlaštenje guverneru tužene da, u slučaju svoje odsutnosti ili spriječenosti, ovlasti nekog od viceguvernera koji će ga zamjenjivati i obavljati njegove dužnosti.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević