Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2997/19 (M. A.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kazna
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Reformatio in peius
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2997/19
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2997/19, rješavajući apelaciju Mirka Ateljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirka Ateljevića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 028332 19 Kž od 30. aprila 2019. godine i S1 3 K 028332 18 K od 18.
januara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirko Ateljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa advokat Kerim Čelik iz Sarajeva, podnio je 19. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 028332 19 Kž od 30. aprila 2019. godine i S1 3 K 028332 18 K od 18. januara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 6. novembra 2020. godine od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 19. novembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužilaštvo BiH je 7. maja 2018. godine protiv apelanta i B. K. podiglo optužnicu (potvrđena 14. maja 2018. godine) zbog postojanja osnovane sumnje da su 5. aprila 2018. godine neovlašteno vršili međunarodni prenos radi prodaje opojne droge iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku, čime su počinili krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav (1) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).
6. Po provedenom dokaznom postupku, Tužilaštvo BiH je podneskom od 3. decembra 2018. godine, a zatim i usmeno na glavnom pretresu održanom 14. januara 2019. godine, izmijenilo prvobitno potvrđenu optužnicu. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je navedeni podnesak dostavljen Sudu BiH pod nazivom „Precizirana optužnica“ protiv apelanta i M. B. zbog postojanja osnovane sumnje da su se udružili s ciljem neovlaštenog međunarodnog prenosa i prodaje opojne droge iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku, čime su počinili krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav (1) u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. KZBiH.
7. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 028332 18 K od 18. januara 2019. godine apelant je zajedno s optuženim B. K. proglašen krivim da je u vrijeme (5. aprila 2018. godine), u mjestu i na način, pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. KZBiH, u vezi sa članom 29. KZBiH (saučiniteljstvo), a sve u vezi sa članom 26. istog zakona (pokušaj), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru u označenom periodu.
8. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno koji dokazi optužbe i odbrane optuženih su izvedeni u predmetnom postupku (pobliže opisano na str. 4. i 5. presude), te je ukazano i na sadržaj završne riječi koju je iznijela apelantova braniteljica (pobliže opisano na strani 6. presude), a s čijim navodima se apelant u cijelosti saglasio. U završnoj riječi, apelantova braniteljica nije sporila apelantovo prisustvo u inkriminirano vrijeme, ali je negirala posjedovanje ikakve opojne droge, a da je apelantova uloga tzv. čistača isključivo temeljena na pretpostavkama saslušanih pripadnika Granične policije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GPBiH). Također je ukazano i na okolnosti koje se tiču apelantove mlađe životne dobi i da nije osuđivan.
9. Zatim je Sud BiH ukazao na sadržaj člana 195. KZBiH, kao i čl. 29. (saučiniteljstvo), 33. (sadržaj krivice) i 35. (umišljaj) navedenog zakona, te na pravne standarde koji se tiču standarda dokazivanja, prava na odbranu i razmatranja o ocjeni dokaza (pobliže navedeno na str. 7. i 8. presude).
10. Nakon provedenog dokaznog postupka i svestrane ocjene svih izvedenih dokaza, Sud BiH je istakao da je sa sigurnošću utvrdio da su optuženi počinili krivičnopravne radnje opisane u izreci presude koje predstavljaju krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav (1) KZBiH. U vezi s tim je navedeno da sud navedeno utvrđenje zasniva na provedenim dokazima optužbe subjektivne i objektivne prirode, koje u toku glavnog pretresa odbrana nije dovela u sumnju. Prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku navedeno je da je sud cijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici, uporedio činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio s činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu. Također je navedeno i da je sud ispitao i sve uložene materijalne dokaze kako bi odlučio o njihovoj pouzdanosti i dokaznoj vrijednosti. Isto tako je ukazano da je sud, prilikom donošenja odluke u ovom predmetu, uzeo u obzir sve dokaze provedene na glavnom pretresu, upuštajući se u njihovu analizu u onoj mjeri koliko je to relevantno za donošenje konačne odluke o krivičnoj odgovornosti optuženih za izvršenje krivičnog djela koje im je stavljeno na teret. Argumentirajući navedeno, Sud BiH je ukazao na sadržaj pojedinačno saslušanih troje svjedoka (zaposlenih u GPBiH, pobliže opisano na str. 9– 11. presude), navodeći pritom da opis događaja, kako su to naveli ti svjedoci u svojim iskazima, proizlazi i iz označenih materijalnih dokaza. Isto tako je navedeno da je Sud BiH iskaze navedenih svjedoka cijenio kao iskrene, uvjerljive i potkrijepljene drugim dokazima, tim prije što su iskazi svih svjedoka saglasni kako međusobno tako i u saglasnosti s dokazima objektivne prirode, a ni odbrana unakrsnim ispitivanjem nije uspjela ukazati na značajnije propuste u iskazima svjedoka (postupali u skladu sa svojim ovlaštenjima). Dakle, ukazano je da iz navedenih iskaza, kao i prezentirane materijalne dokumentacije proizlazi (osim zaključka da su optuženi preduzeli krivičnopravne radnje za koje se terete) da je u njihovim radnjama ostvaren i međunarodni element počinjenog krivičnog djela jer iz iskaza svjedoka proizlazi da su optuženi zaustavljeni u neposrednoj blizini granice sa Republikom Hrvatskom.
11. Dalje je, između ostalog, ukazano i da je na glavnom pretresu svoj nalaz i mišljenje obrazložila stalni sudski vještak Iva Trezner, koja je po naredbi Tužilaštva BiH od 10. aprila 2018. godine izvršila vještačenje 33 pakovanja sa sadržanom nepoznatom materijom, a koja su oduzeta po potvrdama GPBiH. Nakon provedenog vještačenja, kako je to navedeno, utvrđeno je da navedena biljna materija sadrži psihotropnu supstancu tetrakanaabiol u udjelu većem od zakonom dozvoljenog, kao i da ta biljna materija predstavlja opojnu drogu ,,cannabis“. U vezi s tim je istaknuto da sud nije imao razloga da ne prihvati svjedočenje ovog dugogodišnjeg vještaka, čije je svjedočenje potkrijepljeno dostavljenim nalazom i mišljenjem FMUP, Federalna uprava policije, od 12. aprila 2018. godine, u kojem je na detaljan način opisana metodologija rada vještaka prilikom vještačenja biljne materije oduzete po označenim potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta od 5. i 6. aprila 2018. godine.
12. Cijeneći sadržajne elemente i rezultate izvedenih dokaza, Sud BiH je naveo da je optužba ponudila dovoljne dokaze i da su se na osnovu njihove svestrane analize i ocjene pouzdano utvrdile sve odlučne činjenice na osnovu kojih je nesporno izveden zaključak da su optuženi preduzeli radnje usmjerene na ostvarenje neovlaštenog prenosa opojne droge preko državne granice, u čemu su ih spriječila ovlaštena službena lica GPBiH (inkriminirane radnje pobliže opisane na str. 12–14. presude). Naime, suprotno tvrdnjama apelantove odbrane, Sud BiH je ukazao da su objektivno posmatrano optuženi izvršili predmetno krivično djelo, te da se ovdje radi o saizvršiocu koji je svjesno i voljno preduzimao radnje izvršenja, pri čemu su optuženi svjesni da pojedine radnje, uključujući i apelantove radnje, predstavljaju jednu cjelinu. U tom smislu je navedeno da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant jeste išao ispred optuženog B. K. i NN lica, te da sud zaključuje da, suprotno tvrdnjama apelantove odbrane, nisu samo pretpostavke saslušanih svjedoka, već apelantove radnje zaista predstavljaju radnje koje su usmjerene na izviđanje puta i osiguranje nesmetanog prenosa opojne droge preko granice, naročito kada se ima u vidu da je u pitanju noć, da se radi o nepristupačnom terenu, te da je u pitanju nezvanični granični prelaz.
13. Odlučujući o vrsti i mjeri krivične sankcije, Sud BiH je istakao da je imao u vidu propisanu kaznu za predmetno krivično djelo, kao i svrhu kažnjavanja, te posebno cijenio sve relevantne olakšavajuće i otežavajuće okolnosti u smislu člana 48. KZBiH. U vezi s tim je navedeno da je sud, prilikom odmjeravanja kazne zatvora, najprije cijenio jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra ili povredu zaštićenog dobra, zatim okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kao i pobude iz kojih je djelo učinjeno. Isto tako je navedeno da je cijenjen visok stepen opasnosti prometovanjem opojnih droga, koje ne samo da štetno utječu na zdravlje konzumenata, već dovode i do enormnog bogaćenja ljudi koji vrše neovlašteni promet opojnim drogama. U značajnoj mjeri, kao olakšavajuće okolnosti, koje su po svom sadržaju i obimu cijenjene u kontekstu odredbe člana 49. tačka b) KZBiH, Sud BiH je istakao da je cijenio porodične prilike optuženih, činjenicu da su ranije neosuđivani, da se radi o licima mlađe životne dobi, da je djelo ostalo u pokušaju, zbog čega su izbjegnute štetne posljedice, te njihov korektan odnos u toku postupka. Cijeneći sve navedeno, istaknuto je da je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, iako se radi o kazni ispod zakonskog minimuma propisanog za predmetno krivično djelo, srazmjerna težini počinjenog krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti optuženih, te da će se s tako odmjerenom kaznom na odgovarajući način postići ciljevi kako generalne tako i specijalne prevencije.
14. Presudom Suda BiH u apelacionom vijeću (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 3 K 028332 19 Kž od 30. aprila 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, dok je uvažena branioca optuženog B. K. i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni tako da se navedeni optuženi osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od godinu i šest mjeseci za krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. KZBiH.
15. U obrazloženju presude je, prije svega, ukazano na sadržaj žalbi branilaca optuženih. Tako je navedeno da je apelantov branilac žalbu izjavio zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji s prijedlogom da se prvostepena presuda preinači i apelantu izrekne blaža krivičnopravna sankcija. Isto tako je navedeno i da je branilac optuženog B. K. izjavio žalbu zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji. Također je navedeno da su se na sjednici apelacionog vijeća (od 30. aprila 2019. godine) branioci optuženih izjasnili da u cijelosti ostaju pri izjavljenim žalbama i da nemaju ništa dodati, a optuženi su bili saglasni s njihovim navodima.
16. S obzirom na navedeno, apelaciono vijeće je navelo da na osnovu odredbe iz člana 306. ZKPBiH presudu ispituje samo u granicama žalbenih navoda, pa je obaveza podnosioca žalbe da žalbu sastavi tako da ona može poslužiti kao osnov za ispitivanje presude.
17. U kontekstu žalbenih navoda o odluci o krivičnopravnoj sankciji, apelaciono vijeće je prvenstveno ukazalo na standarde odlučivanja o žalbi (pobliže opisano u tač. 15–19. presude), a zatim je ukazano da se u žalbi apelantovog branioca ističe da prvostepeni sud nije cijenio sve olakšavajuće okolnosti na strani apelanta (da je apelant lice mlađe životne dobi, lice koje ranije nije osuđivano i lice protiv kojeg se ne vodi neki drugi postupak, te da je djelo ostalo u pokušaju, odnosno da nije nastupila štetna posljedica, niti je tim djelom ostvarena bilo kakva protivpravna imovinska korist).
18. Razmotrivši žalbene prigovore apelantove odbrane na odluku o krivičnopravnoj sankciji, apelaciono vijeće je istaklo da oni nisu osnovani zato što je prvostepeni sud razmotrio sve okolnosti konkretnog slučaja, uključujući i okolnosti na koje žalba ukazuje, te imalo u vidu sve subjektivne i objektivne faktore koji se odnose na krivično djelo i njegovog počinioca, kako to i nalaže odredba člana 48. KZBiH. Dakle, navedeno je da je sve okolnosti koje utječu na visinu kazne prvostepeni sud pravilno cijenio i ispravno iskoristio svoje diskreciono pravo prilikom njihovog valoriziranja, zaključujući da okolnosti koje su uzete u razmatranje u svojoj ukupnosti opravdavaju izrečenu kaznu zatvora. Shodno prethodno navedenom, a suprotno žalbenim navodima, ukazano je da se blažom kaznom od one koju je odmjerio prvostepeni sud apelantu ne bi postigla svrha kažnjavanja.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13. Evropske konvencije.
20. Naime, apelant u apelaciji na opširan način ukazuje na mnogobrojne proceduralne propuste koje je navodno počinio Sud BiH, kako u fazi istrage tako i tokom prvostepenog postupka, a koji se, prije svega, odnose na zakonitost pojedinačno označenih (materijalnih) dokaza iz faze istrage, koji su izvedeni i na glavom pretresu i na kojima je u konačnici, između ostalog, zasnovana osuđujuća (osporena) prvostepena presuda. Isto tako se ukazuje da je Sud BiH svoj zaključak o krivici apelanta (i optuženog B. K.) zasnovao na iskazima trojice svjedoka optužbe, koji su svi zaposleni kao ovlaštena službena lica u GPBiH. Stoga, apelant smatra da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, odnosno da se radilo o očiglednoj proizvoljnoj ocjeni dokaza od Suda BiH. Također se navodi i da naknadna izmjena optužbe, naslovljena kao „Precizirana optužnica“, nakon sedam mjeseci od podizanja prvobitne optužnice, predstavlja proširenu, odnosno novu optužnicu kojom je dodata i kriminalna količina, što je sve za posljedicu imalo kršenje prava na pravično suđenje jer se nije mogao „adekvatno braniti“.
21. Dalje, u odnosu na izrečenu krivičnopravnu sankciju apelant ističe da, unatoč formalnopravno ocijenjenim olakšavajućim okolnostima, kazna zatvora u trajanju od dvije godine, na koju je osuđen prvostepenom presudom Suda BiH, a koja je u cijelosti potvrđena osporenom presudom apelacionog vijeća, predstavlja prestrogo odmjerenu kaznu. Prema apelantovoj ocjeni, izrečena kazna zatvora je bez sumnje isuviše stroga u odnosu na stepen odgovornosti, držanje i apelantove lične prilike, njegovu ličnost i prevenciju, odnosno da je u konkretnom slučaju potpuno izostala individualizacija u kažnjavanju apelanta i optuženog B. K.
22. U svjetlu prethodnih navoda o nepravičnosti postupka, a u kontekstu prava na djelotvoran pravni lijek, apelant ističe da obrazloženje apelacionog vijeća o odbijanju apelantovih žalbenih razloga predstavlja povredu prava na pravično suđenje jer ne predstavlja savjesnu ocjenu žalbenih razloga. U tom smislu se ističe da osporena drugostepena presuda na vrlo stereotipan način tretira žalbenu argumentaciju odbrane, reducirajući svaki svoj odgovor na paušalne zaključke da je „prvostepeni sud izveo pravilan zaključak, pravilno zaključio, detaljno obrazložio, te da stoga drugostepeni sud neće ponavljati istu argumentaciju“. Pritom se navodi da je način na koji je prvostepeni sud iznio obrazloženje svoje presude apsolutno nezadovoljavajući u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, apelant smatra da nije imao priliku da njegove žalbene navode suštinski razmotri sud višeg stepena, iako je formalnopravno iskoristio pravni lijek, pa je takav pravni lijek bio sam sebi svrha, odnosno potpuno iluzoran.
b)Odgovori na apelaciju
23. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je apelantu i njegovoj formalnoj odbrani na raspolaganju bilo korištenje redovnog pravnog lijeka – žalbe, i to po svim žalbenim osnovama iz člana 296. ZKPBiH. Međutim, apelant je posredstvom svog branioca žalbu izjavio isključivo po žalbenom osnovu odluke o krivičnopravnoj sankciji, koja je u konačnici odbijena kao neosnovana osporenom presudom apelacionog vijeća. Stoga je apelantu pristup sudu, i to s aspekta dvostepenosti, bez sumnje bio omogućen, a koji je i iskoristio u obimu koji je za njega i bio sporan, pa sada naknadno osporavanje pravomoćnih presuda ostaje bez formalnog utemeljenja. Opreza radi, ocijenjeno je da apelantu tokom postupka nije povrijeđeno bilo koje pravo zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
24. Tužilaštvo BiH je navelo da su navodi apelacije potpuno neosnovani zato što su prvostepeno i drugostepeno vijeće Suda BiH detaljno razmatrali sve činjenice u ovom postupku, te su i svi dokazi koje je odbrana predlagala i neposredno izvedeni pred Sudom BiH. Takvim postupanjem, prema ocjeni Tužilaštva BiH, nije narušeno niti jedno Ustavom zagarantirano apelantovo pravo, te da je sud nakon saslušanih svjedoka, te nakon uvida u sve materijalne dokaze, došao do zaključka da je apelant van svake razumne sumnje počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Dalje je navedeno i da su svi dokazi u predmetnom postupku pribavljeni, te sve istražne radnje provedene na zakonit način. Isto tako je ukazano da je u postupku razmatranja optužnice Sud BiH potvrdio optužnicu, nakon čega je proveden krivični postupak, u kojem je odbrani data mogućnost da izvodi svoje dokaze, odnosno da brani apelanta pred Sudom BiH. Stoga je istaknuto da apelantu ni u kojem trenutku nije bilo uskraćeno njegovo pravo na odbranu, izvođenje dokaza, te saslušanje svjedoka odbrane, što dovodi do zaključka da je sigurno bio upoznat s krivičnim djelom za koje se tereti i da je osuđen pred Sudom BiH u krivičnom postupku u skladu s odredbama ZKPBiH. Naglašeno je da je Sud BiH pravilno cijenio kako olakšavajuće tako i otežavajuće okolnosti, te u skladu s tim i odmjerio kaznu. Na kraju je navedeno da su apelantovi navodi paušalni i neprecizni, iz čega proizlazi neosnovanost predmetne apelacije.
V.Relevantni propisi
25. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) koji je važio u vrijeme učinjenja krivičnog djela (7. maja 2018. godine). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Opća pravila za odmjeravanje kazne Član 48. stav (1) (1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a osobito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca.
Ublažavanje kazne Član 49.
Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:
a) kad zakon propisuje da se učinilac može blaže kazniti;
b) kad sud utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i s ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. stav (1) (1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
26. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka Ustavnog suda i 42/18 – rješenje Ustavnog suda, 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 7. stav (3) Pravo na odbranu (3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 290. stav (8) Sadržaj presude (8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti Sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uvjetnu osudu ili da treba izreći mjeru sigurnosti ili oduzimanje imovinske koristi.
Član 296.
Žalbeni osnovi Presuda se može pobijati:
a) zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka,
b) zbog povrede Krivičnog zakona,
c) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,
d) zbog odluke o krivičnopravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude putem sredstava javnog informiranja.
Član 297. stav (1) tač. d) i i) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu,
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, Član 300. stav (1) Odluke o krivičnopravnoj sankciji, troškovima postupka, imovinskopravnom zahtjevu i objavljivanju presude (1) Presuda se može pobijati zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi kad tom odlukom nije prekoračeno zakonsko ovlaštenje, ali Sud nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja i zbog toga što je Sud primijenio ili nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne, o oslobađanju od kazne, ili o uvjetnoj osudi, iako su za to postojali zakonski uvjeti. Član 306.
Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 K 028332 19 Kž od 30. aprila 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelantov branilac je primio 23. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
34. Ustavni sud prije svega zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim proizvoljno primijenjenim pozitivnopravnim propisima kako u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti tako i u pogledu izrečene krivičnopravne sankcije. Apelant, također, ukazuje i na kršenje prava na obrazloženu sudsku odluku, kao i da bude blagovremeno obaviješten o „optužbi“, tj. krivičnom djelu koje mu je stavljeno na teret.
35. Kada je u pitanju zakonitost pojedinačno označenih materijalnih dokaza na koje se ukazuje predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je apelantova odbrana, prije svega, imala mogućnost da se usprotivi njihovom korištenju, ali da iz stanja spisa predmeta proizlazi da to nije učinila ni u jednoj fazi predmetnog krivičnog postupka. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi da je apelantovoj odbrani bilo onemogućeno da na glavnom pretresu prigovori zakonitosti tih dokaza, niti da ospori njihov sadržaj. Dalje, kada je u pitanju apelantov navod vezan za blagovremenost obavještavanja o „optužbi“ u predmetnom krivičnom postupku, Ustavni sud ističe da se pravo na obavještavanje o prirodi i uzroku optužbe mora razmatrati u svjetlu prava optuženog da priprema svoju odbranu (vidi Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], broj predstavke 25444/94, st. 52–54, ECHR 1999 II). Iz navedenog proizlazi da se radi o prigovoru koji se u smislu procesnopravnih normi u konkretnom slučaju ima posmatrati u svjetlu odredbe člana 7. stav (3) ZKPBiH kojim je garantirano pravo optuženom da mu se osigura dovoljno vremena za pripremanje odbrane. Isto tako, Ustavni sud ističe da oba navedena prigovora (zakonitost dokaza i osiguranje dovoljnog vremena za pripremu odbrane), odnosno njihovo kršenje, čine jedan od osnova obuhvaćenih bitnim povredama odredbi krivičnog postupka u smislu člana 297. stav (1) tač. d) i i) ZKPBiH, zbog kojih se osporena prvostepena presuda može pobijati u smislu člana 296. tačka a) navedenog zakona. Također, apelantovo osporavanje zaključka prvostepenog suda da je učestvovao u inkriminiranim radnjama, koje čine predmetno krivično djelo, primarno se tiče utvrđenog činjeničnog stanja, a koje također može biti predmet ispitivanja i osporavanja po žalbi pred drugostepenim sudom u smislu člana 296. tačka c) ZKPBiH.
36. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz žalbe koju je apelant izjavio protiv prvostepene presude proizlazi da je ona izjavljena isključivo zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji (član 300. stav (1) ZKPBiH). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na sadržaj člana 306. ZKPBiH kojim su propisane granice ispitivanja presude tako što je propisano da „vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom”, dakle, apelaciono vijeće je prilikom ispitivanja konkretne prvostepene presude vezano za navode žalbe. Pri tome, Ustavni sud konstatira da je sud po službenoj dužnosti vezan i zabranom reformatio in peius (član 307), te obavezom iz člana 309. ZKPBiH kojom je propisano načelo beneficium cohaesionis. Međutim, Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije zaključuje da nije bilo osnova za primjenu navedenih načela budući da je apelaciono vijeće, krećući se u okvirima žalbi koje su postavili branioci optuženih (isključivo zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji), potvrdilo osporenu prvostepenu presudu u odnosu na odluku o kazni koja je izrečena apelantu.
37. Prema tome, Ustavni sud konstatira da su navodi o nezakonitosti dokaza, činjeničnom utvrđenju na osnovu kojeg je izveden zaključak o apelantovoj krivici, te blagovremenosti obaviještenosti o „optužbi“, po prvi put istaknuti u predmetnoj apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi izneseni u tom smislu neosnovani jer ih apelant ne može s uspjehom isticati prvi put u postupku pred Ustavnim sudom, a da u toku postupka pred redovnim sudovima nije problematizirao ova pitanja, uslijed čega se redovni sudovi i nisu mogli očitovati o tome. U vezi s tim, Ustavni sud, shodno svojoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), ukazuje da je apelant, ukoliko je takve prigovore želio s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, morao ih je, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnoj fazi postupka. Međutim, budući da apelant ove navode nije isticao u postupku po žalbi, niti ih je isticao saoptuženi, proizlazi da je prvostepena odluka u tom dijelu postala pravomoćna, odnosno da apelant u odnosu na ovaj dio navoda nije iskoristio raspoložive pravne lijekove. Stoga, Ustavni sud u ovom apelacionom postupku ne može ispitivati apelacione navode u ovom dijelu jer je, propustom da izjavi žalbu u kojoj bi problematizirao ova pitanja (odnosno da podnese žalbu i iz drugih osnova propisanih članom 296. ZKP-a, a ne samo zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji), apelant onemogućio da se drugostepeni sud, tj. apelaciono vijeće u skladu sa svojom nadležnošću izjasni o ovim navodima. Suprotno tumačenje bi vodilo zaključku da Ustavni sud može ispitivati prvostepenu presudu iako apelant u ovom dijelu (vezanom za zakonitosti i ocjenu dokaza, te obavještavanje o optužbi) nije iskoristio djelotvorne pravne lijekove propisane ZKP-om, što je u suprotnosti s odredbom člana 18. Pravila Ustavnog suda.
38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će nastaviti ispitivanje predmetne apelacije isključivo u odnosu na apelacione navode kada je pitanju odluka o kazni (zatvora) koja je izrečena apelantu. Ovo zato što član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira određena prava u odnosu na „odlučivanje o [...] bilo kojoj krivičnoj optužbi [...]”, te je jasno da u krivičnim predmetima navedeni član pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući i određivanje visine kazne (vidi, na primjer, presude Evropskog suda za ljudska prava; u daljnjem tekstu. Evropski sud; u predmetima Eckle protiv Njemačke od 15. jula 1982. godine, serija A, broj 51, str. 34–35, st. 76– 77. i T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. decembra 1999. godine, broj predstavke 24724/94, stav 108. i Aleksandr Dementyev protiv Rusije, presuda od 28. novembra 2013. godine, broj predstavke 43095/05, stav 23).
39. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u dijelu odluke o kazni u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije.
40. Budući da je pogledu izrečene kazne zatvora apelant osporio način na koji su redovni sudovi primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Nadalje, Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, broj predstavke 37801/97, stav 36. i Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
41. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi utvrđenje redovnih sudova, nakon provedenog dokaznog postupka, da je apelant predmetno krivično djelo izvršio umišljajno. U vezi s tim, iz obrazloženja osporene prvostepene odluke dalje proizlazi da je Sud BiH na detaljan način obrazložio koje je sve okolnosti (otežavajuće i olakšavajuće) imao na apelantovoj strani prilikom utvrđivanja kazne zatvora u trajanju od dvije godine za krivično djelo za koje je apelantu utvrđena odgovornost (neovlašten promet opojnim drogama). U tom smislu, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni člana 48. KZBiH primarno od strane Suda BiH, a zatim i apelacionog vijeća budući da odluka o kazni apelantu nije zasnovana na paušalan način, već uzimanjem u obzir svih relevantnih okolnosti u kontekstu predmetnog krivičnog djela, kao što su jačina ugrožavanja zaštićenog dobra ili povreda zaštićenog dobra, zatim okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kao i pobude iz kojih je djelo učinjeno, pri čemu je cijenjen i visok stepen opasnosti prometovanjem opojnih droga. U prilog prednjem zaključku, Ustavni sud posebno ukazuje na činjenicu da su brojne olakšavajuće okolnosti na strani apelanta rezultirale da Sud BiH u njegovom slučaju primijeni institut ublažavanja kazne iz člana 49. tačka b) navedenog zakona i utvrdi kaznu ispod zakonskog minimuma (najmanje tri godine zatvora) propisanog za predmetno krivično djelo. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelacije kojima se osporava način na koji su redovni sudovi odlučili prilikom izricanja krivičnopravne sankcije apelantu.
42. Pritom je Ustavni sud imao u vidu i apelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostepene odluke navodno nije u skladu sa standardima prava na obrazloženju sudsku odluku uz argumentaciju da je apelaciono vijeće suštinski samo potvrdilo odlučenje Suda BiH iz osporene prvostepene presude u odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji apelantu, referirajući se pritom na stavove iz obrazloženja osporene prvostepene presude, bez potrebe njihovog ponavljanja. U vezi s tim, Ustavni sud (u svjetlu načela prakse kako Evropskog suda tako i Ustavnog suda kada je u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje o žalbi) podsjeća da samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40. s ostalim referencama iz prakse Evropskog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim – raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed raspravljeno pravno pitanje.
43. Dakle, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja izrečena kazna zatvora apelantu u trajanju od dvije godine (za krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama) nije dovela u pitanje poštovanje garancija obuhvaćenih pravom na pravično suđenje, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o povredi člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
44. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ove navode dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je apelaciono vijeće, odlučujući o apelantovoj žalbi, krećući se u okviru u kojem se ona osporava (član 306. ZKPBiH), odnosno okvirima koje je postavio apelant, razmotrilo njegove žalbene navode za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te potvrdio osporenu prvostepenu presudu u tom dijelu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da su i prvostepeno vijeće i apelaciono vijeće, koje se kretalo u okviru apelantovih žalbenih razloga, dali jasna, logična i argumentirana obrazloženja primjenom pozitivno-pravnih propisa u vezi s odlukom o apelantovoj kazni koja mu je izrečena za počinjenje krivičnog djela, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.
46. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je apelant u dijelu koji se odnosi na izrečenu sankciju i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević