Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3572/19 („Vranica“ d.d. Sarajevo u stečaju)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izvršni postupak
  • Stečaj
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3572/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-3572/19, rješavajući apelaciju „Vranica“ d.d. Sarajevo u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Vranica“ d.d. Sarajevo u stečaju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 586790 18 Pž 2 od 27. februara 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Vranica“ d.d. Sarajevo u stečaju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 586790 18 Pž 2 od 27. februara 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Vranica“ d.d. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ip 586790 18 Pž 2 od 27. februara 2019. godine. Uvodne napomene

2. Apelantica je na osnovu pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 278307 12 Ps od 19. decembra 2014. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda 65 0 Ps 278307 15 Pž od 31. maja 2016 godine, podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv „Hayat“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi isplate novčanih sredstava.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Ip 586790 16 Ip od 14. jula 2016 godine usvojen je apelanticin prijedlog na način, u visini i obimu kako je to pobliže opisano u samom rješenju, nakon čega je sud rješenje dostavio na provođenje poslovnim bankama kod kojih izvršenik ima otvoren račun. Poslovna banka izvršenika (Ziraatbank BH DD Sarajevo) je podneskom od 20. oktobra 2016. godine obavijestila sud da je u cijelosti izvršeno rješenje o izvršenju.

4. Po okončanju izvršnog postupka Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je odlučujući u parničnom postupku o podnesenoj reviziji protiv presude Kantonalnog suda 65 0 Ps 278307 15 Pž od 31. maja 2016 godine, donio je rješenje broj 65 0 Ps 278307 16 Rev od 16. aprila 2017. godine kojom je ukinuo drugostepenu presudu. Postupak protivizvršenja u kojem je doneseno osporeno rješenje

5. Općinski sud je postupajući po prijedlogu izvršenika protiv apelantice, na osnovu rješenja Vrhovnog suda od 16. aprila 2017. godine, rješenjem broj 65 0 I 586790 17 I 2 od 25. septembra 2017. godine dozvolio predloženo protivizvršenje kojim je naloženo apelantici da izvršeniku vrati precizirani novčani iznos sa kamatama (na način preciziran u izreci rješenja) i odredio troškove postupka u iznosu od 1.989,00 KM.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je, nakon uvida u dokumentaciju predmetnog spisa, utvrdio da je osnovan prijedlog za protivizvršenje iz razloga što je apelantica naplatila od izvršenka iznos od 308.836,60 KM na osnovu izvršne isprave (presude Općinskog suda koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda) koja je odlukom Vrhovnog suda ukinuta. Također, Općinski sud je naveo da je apelantica dužna vratiti ono što je dobila na osnovu izvršne isprave koja je izgubila pravno dejstvo u skladu sa odredbom člana 54. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), zbog čega je odlučio kao u izreci rješenja. Osim toga, na prijedlog izvršenika, nakon pravosnažnosti i izvršnosti rješenja kojim je naloženo apelantici da izvršeniku vrati ono što je dobila u ovom izvršnom postupku, Općinski sud je naveo da će shodno odredbi člana 56. ZlP u eventualno daljnjem postupku donijeti posebno rješenje o protivizvršenju.

7. Odlučujući o apelanticinom prigovoru protiv rješenja o protivizvršenju od 25. septembra 2017. godine, Općinski sud je donio rješenje broj 65 0 Ip 586790 17 Ip 2 od 19. februara 2018. godine kojim je odbio kao neosnovan prigovor apelantice i u cijelosti ostavio na snazi rješenje od 25. septembra 2017. godine. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo nesporno utvrđene činjenice da je okončan izvršni postupak (koji je pokrenula apelantica protiv izvršenika) u kojem je apelantica namirena u cijelosti, kao i da je izvršenje provedeno na osnovu pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda od 19. decembra 2014. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 31. maja 2016. godine, dok je u revizionom postupku drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Dakle, odlukom Vrhovnog suda izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju je izgubila svojstvo izvršnosti odnosno, stekli su se uslovi za donošenje rješenja o protivizvršenju (član 54. ZIP-a), te je apelantica dužna vratiti ono što je dobila na osnovu izvršne isprave koja je izgubila pravno dejstvo.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Ip 586790 18 Pž 2 od 27. februara 2019. godine u postupku odlučivanja o žalbi apelantice protiv rješenja od 19. februara 2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je odbijen prigovor apelantice i potvrđeno rješenje o protivizvršenju od 25. septembra 2017. godine.

9. U obrazloženju rješenja su prije svega istaknuti žalbeni navodi apelantice, konkretno osnovi zbog kojih pobija osporeno rješenje, te je u vezi s tim naveo da žalba ne osporava činjenično utvrđenje okončanog izvršnog postupka (po prijedlogu apelantice), na osnovu pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je rješenjem Vrhovnog suda ukinuta drugostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak (u kojem je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje) odnosno, da je ukinuta pravosnažnost i izvršnost izvršne isprave, te je ukazao na odredbe čl. 54.-59. ZlP-a koji predviđaju pravnu situaciju da (kada je proveden izvršni postupak) izvršenik može da zatraži da mu tražitelj izvršenja vrati ono što je izvršenjem dobio uz ispunjenje zakonskih uslova. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 54. ZIP-a ispravno zaključio da je prijedlog za protivizvršenje osnovan i da je neosnovan prigovor apelantice, te da ovakav zaključak u cijelosti prihvata i taj sud obzirom da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni zakonski uslovi za donošenje takve odluke. Naime, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da je izvršna isprava ukinuta i da više ne postoji u obimu i po sadržaju u kojem je postojala kada je poslužila kao osnov za određivanje izvršenja u izvršnom postupku (otpao osnov za izvršenje koje je određeno na osnovu takve izvršne isprave), te da u takvom slučaju izvršenik stiče pravo da mu se vrati ono što je apelantica izvršenjem dobila jer je otpao pravni osnov izvršenja. S tim u vezi je ukazano da je bez uticaja na odluku suda pozivanje apelantice da nije bilo mjesta za donošenje pobijane odluke jer izvršna isprava nije pravosnažno ukinuta odnosno preinačena. Ovo iz razloga što je u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju, odnosno u vrijeme provođenja izvršenja egzistirala izvršna isprava koja je naknadno ukinuta (u revizionom postupku), zbog čega je apelantica u obavezi da vrati izvršeniku novčani iznos koji je stekla bez osnova.

10. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 202. ZPP i članom 21. ZlP-a, iz razloga što u obrazloženju rješenja nije naveo prigovore apelantice o nedopustivosti protivizvršenja pozivanjem na presudu Ustavnog suda FBiH broj U- 27/15 od 23. marta 2016. godine, kojom je utvrđeno da čl. 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03, 32/04 i 42/06) nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Ovo iz razloga što je predmet ovog postupka protivizvršenje i donošenje rješenja po prijedlogu za protivizvršenje, dok način isplate koji se navodi u žalbi nije od uticaja za ovaj postupak. Također, bez uticaja su na zakonitost i pravilnost prvostepene odluke je ocijenjeno i pozivanje apelantice da je prvostepeni sud prilikom donošenja osporenog rješenja pogrešno primijenio odredbe čl. 30., 32., 33., 40. i 42. Zakona o stečajnom postupku. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe ZIP i da su neosnovani žalbeni navodi apelantice istaknuti u tom pravcu, zbog čega je odlučio kao u izreci rješenja.

Apelacioni navodi

11. Apelantica smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica je navela hronologiju predmetnog postupka (izvršenja i protivizvršenja), dok iz navoda apelacije proizlazi da je povreda navedenih prava rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, apelantica je citirala odredbe čl. 30., 32., 33., 40. i 42. Zakona o stečajnom postupku koje redovni sudovi nisu primijenili u konkretnom postupku, te ukazala na presudu Ustavnog suda FBiH broj U-27/15 od 23. marta 2016. godine. Apelantica navodi da je nad njenom imovinom otvoren stečajni postupak 2012. godine i smatra da je u takvoj situaciji (prema važećem Zakonu o stečajnom postupku) zabranjeno provoditi izvršenje protiv nje sve dok ne budu u cijelosti namireni svi povjerioci višeg isplatnog reda odnosno općeg i nižeg isplatnog reda (što izvršenik nije dokazao).

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek

13. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku protivizvršnja u kojem apelantica ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

14. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelanticinoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku u kojem je, po prijedlogu izvršenika protiv apelantice, na osnovu odluke Vrhovnog suda od 16. aprila 2017. godine, rješenjem broj 65 0 I 586790 17 I 2 od 25. septembra 2017. godine dozvoljeno predloženo protivizvršenje. U vezi s tim, Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetima koja su pokretala slična pravna pitanja vezana za protivizvršenje u situaciji kad je izvršna isprava u revizionom postupku preinačena u pogledu visine dosuđenog potraživanja (vidi odluku AP-2799/17 od 10. septembra 2019. godine, tačka 15), a koji se stav može analogno primijeniti i u apelanticinom slučaju, smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona ranije utvrđena navedenom izvršnom ispravom, koja je kao takva ukinuta, pa je otpao osnov na osnovu kojeg je apelant u prethodnom izvršnom postupku (u kojem je imao poziciju tražioca izvršenja) naplatio precizirani novčani iznos. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Nadalje, imajući u vidu da su navodi apelantice o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelantice o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

18. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno da je u konkretnom slučaju, suprotno apelacionim navodima, apelantica u cijelosti naplatila svoje potraživanje u izvršnom postupku koji je protiv izvršenika pokrenula na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda od 19. decembra 2014. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 31. maja 2016 godine. S druge strane, utvrđeno je da je (nakon okončanja izvršnog postupka) Općinski sud, na osnovu odredbe člana

54. ZIP-a dozvolio protivizvršenje koje je predložio izvršenik na osnovu rješenja Vrhovnog suda od 16. aprila 2017. godine kojim je ukinuta drugostepena presuda (izvršna isprava izgubila pravno dejstvo).

19. U vezi s prednjim Ustavni sud dakle smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kojom je zapravo potvrdio odlučenje i razloge prvostepenog suda, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelantice na imovinu bilo proizvoljno. Naime, Kantonalni sud je u osporenoj presudi kojom je okončan predmetni postupak istakao da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 54. ZIP-a dozvolio predloženo protivizvršenje, kao i da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe Zakona o stečaju jer se u konkretnom slučaju radi o postupku protivizvršenja u kojem je bez značaja pozivanje na način isplate povjerilaca (u stečajnom postupku). Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević