Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2815/19 (G. K.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2815/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2815/19, rješavajući apelaciju Gorana Karamehmedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Karamehmedovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 027361 16 U od 7. maja 2019. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2/2-35-1502-4/16 od 15. septembra 2016. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Sarajevu broj FZ12/2/1-35-1-261789-17/15 od 20. jula 2016.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Karamehmedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vojkovića, kojeg zastupa Nada Mandić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 8. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 027361 16 U od 7. maja 2019. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj FZ3/2/2-35-1502-4/16 od 15. septembra 2016. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj FZ12/2/1-35-1- 261789-17/15 od 20. jula 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog zavoda PIO i Kantonalne službe zatraženo je 28. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Federalni zavod PIO su dostavili odgovor na apelaciju 4. i 24. februara 2021. godine. Kantonalna služba nije dostavila odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Fond PIORS) broj 9068/96-1.1-1810.0-602/16 od 22. februara 2016. godine apelant je ostvario pravo na starosnu penziju u iznosu od 459,69 KM mjesečno, počev od 1. januara 2016. godine. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je na dan podnošenja zahtjeva (4. februar 2016. godine) apelant imao navršenih 51 godinu, 0 mjeseci i 19 dana života, te ukupan penzijski staž od 40 godina, 3 mjeseca i 0 dana. U vezi s tim, navedeno je da je u ukupan staž uračunat penzijski staž od 6 godina, 9 mjeseci i 6 dana (period od 1. jula 1985. godine do 6. aprila 1992. godine) ostvaren kod bivšeg Društvenog fonda za penzijsko osiguranje u SRBiH (u daljnjem tekstu: Društveni fond), penzijski staž od 28 godina, 5 mjeseci i 20 dana ostvaren kod Fonda PIORS, što obuhvata penzijski staž od 15 godina, 9 mjeseci i 2 dana (period od 1. jula 1996. godine do 31. decembra 2015. godine sa prekidima), penzijski staž s uvećanim trajanjem od 4 godine, 11 mjeseci i 4 dana (period od 1. jula 1996. godine do 5. oktobra 2015. godine sa prekidima) i poseban staž u dvostrukom trajanju od 7 godina, 9 mjeseci i 14 dana (period od 1. jula 1992. godine do 30. juna 1996. godine sa prekidima), te ukupan penzijski staž ostvaren u Federaciji BiH od 5 godina, 0 mjeseci i 4 dana u koji je uračunat staž od 3 godine, 9 mjeseci i 3 dana (period od 28. septembra 2001. godine do 30. juna 2005. godine neprekidno) i penzijski staž s uvećanim trajanjem od 1 godine, 3 mjeseca i 1 dana (period od 28. septembra 2001. godine do 30. juna 2005. godine neprekidno). Također je navedeno da je rješenje utemeljeno na odredbama čl. od 41. do 48, u vezi sa čl. od 177. do 178. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o PIORS) i odredbama Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja u BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum) jer je apelant poslije 30. aprila 1992. godine ostvario staž osiguranja kod više nosilaca osiguranja (čl. 6. i 7. Sporazuma). Nadalje, navedeno je da je iznos starosne penzije na teret Fonda PIORS utvrđen u iznosu od 459,69 KM, te da je određen primjenom odredaba čl. 7. i 8. Sporazuma na način da je iznos penzije određen za ukupan penzijski staž obuhvaćen Sporazumom.

Osporene odluke

6. Rješenjem Kantonalne službe broj FZ12/2/1-35-1-261789-17/15 od 20. jula 2016. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda PIO broj FZ3/2/2-35-1502-4/16 od 15. septembra 2016. godine, odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na srazmjernu starosnu penziju. U obrazloženju je navedeno da je postupak za ostvarivanje prava na srazmjernu starosnu penziju pokrenut po apelantovom zahtjevu, u skladu s odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PIOFBiH) i Sporazuma. Također je navedeno da je ocjenom izvedenih dokaza, shodno odredbama člana 9. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), utvrđeno da je apelant rođen 14. decembra 1964. godine, te da je na dan podnošenja zahtjeva (7. oktobar 2015. godine) imao navršenih 50 godina života i ostvaren ukupan penzijski staž od 32 godine, 5 mjeseci i 14 dana. U vezi s tim, navedeno je da apelant ima staž navršen kod više nosilaca osiguranja, te da je primjenom odredaba čl. 5, 6. i 7. Sporazuma u ukupan penzijski staž od 32 godine, 5 mjeseci i 14 dana uračunat penzijski staž ostvaren kod bivšeg Društvenog fonda SRBiH, u trajanju od 6 godina, 9 mjeseci i 6 dana (period od 1. jula 1985. godine do 6. aprila 1992. godine), staž ostvaren u Federaciji BiH u trajanju od 5 godina i 4 dana u koji je uračunato 3 godine, 9 mjeseci i 3 dana (period od 28. septembra 2001. godine do 30. juna 2005. godine neprekidno) i staž sa uvećanim trajanjem od 1 godine, 3 mjeseca i 1 dana (period od 28. septembra 2001. godine do 30. juna 2005. godine neprekidno). Također je navedeno da je uračunat i ukupan penzijski staž ostvaren kod Fonda PIORS od 20 godina, 8 mjeseci i 6 dana. U vezi s tim, navedeno je da u skladu sa odredbama člana 5. stav 2. Sporazuma apelantu nije uračunat poseban staž ostvaren u Republici Srpskoj (u Vojsci Republike Srpske), u periodu od 1. jula 1992. godine do 7. novembra 1993. godine i od 16. decembra 1993. godine do 30. juna 1996. godine, jer poseban staž ostvaren na području Republike Srpske u navedenom periodu, shodno odredbama člana 5. stav

2. Sporazuma, uzima u obzir samo nosilac osiguranja koji je priznao taj staž i kod kojeg je ostvaren, prilikom odlučivanja o pravu na penziju.

7. Potom, organi uprave su se pozvali na odredbe člana 30. Zakona o PIOFBiH kojim je propisano da „osiguranik stječe pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, odnosno kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života“. Također, ukazano je da je članom 137. Zakona o PIO-u propisano da „osiguranik može steći pravo na starosnu penziju i prije navršenih godina života propisanih u članu 30. Zakona o PIO-u, kada navrši 55 godina života i 30 godina penzijskog staža (žena), odnosno 60 godina života i 35 godina penzijskog staža (muškarac), ali najduže do 31. decembra 2015 godine“. Imajući u vidu citirane odredbe čl. 30. i 137. Zakona o PIO-u, kao i nesporno utvrđenje da je apelant na dan podnošenja zahtjeva (7. oktobar 2015. godine) imao navršenih 50 godina života, 32 godine penzijskog staža, 5 mjeseci i 14 dana, zaključeno je da apelant na dan podnošenja zahtjeva (7. oktobar 2015. godine) nije ispunio uslove za priznanje prava na starosnu penziju na teret Federalnog zavoda PIO, shodno odredbama čl. 30, 82. stav 4. i 137. Zakona o PIO-u u vezi sa čl. 5, 6. i 7. Sporazuma. U vezi s tim, organi uprave su istakli da je apelant korisnik penzije od 1. januara 2016. godine koja mu je priznata rješenjem Fonda RS – Filijala Istočno Sarajevo od 22. februara 2016. godine po osnovu priznatog staža od 40 godina i 3 mjeseca i određena visina penzije na teret Fonda RS. U ukupno ostvaren penzijski staž uračunat je staž osiguranja ostvaren u SRBiH, Federaciji BiH i Republici Srpskoj (član 6. Sporazuma), pri čemu je uračunat i poseban staž u dvostrukom trajanju po osnovu učešća u Vojsci RS u precizno navedenim periodima.

8. Federalni zavod PIO je zaključio da je prvostepeno rješenje utemeljeno na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni prava, te je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 027361 16 U od 7. maja 2019. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Federalnog zavoda PIO od 15. septembra 2016. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne zaključke organa uprave iz rješenja od 20. jula 2016. godine i 15. septembra 2016. godine, te je zaključio da je pravilno utvrđeno da apelant na dan podnošenja zahtjeva (7. oktobar 2015. godine) nije ispunio uslove za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret Federacije BiH, shodno odredbama čl. 30. i 137. Zakona o PIO-u, u vezi sa članom 7. Sporazuma. Kantonalni sud je naveo da je apelant 7. oktobra 2015. godine imao navršenih 50 godina života i ukupan penzijski staž od 32 godine, 5 mjeseci i 14 dana, te da je u ukupno ostvaren penzijski staž uračunat staž osiguranja ostvaren u SRBiH za period od 1. jula 1985. godine do 6. aprila 1992. godine, kao i staž koji je apelant ostvario poslije 30. aprila 1992. godine u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, s tim da nije uračunat poseban staž u dvostrukom trajanju ostvaren u Republici Srpskoj u periodu od 1. jula 1992. godine do 30. juna 1996. godine jer se prilikom odlučenja o pravu na penziju uzima u obzir nosilac osiguranja kod kojeg je staž ostvaren i priznat (čl. 5. stav 2, 6. i 7. Sporazuma). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je apelant nakon 30. aprila 1992. godine navršio penzijski staž kod Fonda PIORS (član 12. Sporazuma), te da je rješenjem Fonda PIORS od 22. februara 2016. godine apelant ostvario pravo na starosnu penziju počev od 1. januara 2016. godine u iznosu od 456,69 KM (čl. od 41. do 43, u vezi sa čl. od 177. do 178. Zakona o PIORS i čl. 5, 6. i 7. Sporazuma), nakon što je utvrđeno da je apelant ostvario penzijski staž koji iznosi 40 godina i 3 mjeseca jer mu je, između ostalog, priznat i poseban staž u dvostrukom trajanju od 1. jula 1992. godine do 30. juna 1996. godine s prekidima (član 5. stav 2. i član 7. Sporazuma). U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da su osporeno rješenje Federalnog zavoda PIO od 15. septembra 2016. godine i rješenje Kantonalne službe od 20. jula 2016. godine doneseni na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu odredaba čl. 30. i 137. Zakona o PIO-u i čl. 5, 6. i 7. Sporazuma, te je primjenom člana 36. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije apelant je hronološki opisao tok postupka smatrajući da je u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenjeno materijalno pravo na njegovu štetu. U vezi s tim, apelant je naveo da je postupajući u smislu odredaba člana 7. Sporazuma Federalnom zavodu PIO podnio zahtjev za priznavanje prava na penziju, koji je odbijen, a da su u osporenim odlukama „navedeni razlozi suprotni sami sebi i izvedenim dokazima“. Apelant smatra da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava ukazujući na odredbe čl. 30. i 137. Zakona o PIOFBiH i čl. 5, 6. i 7. Sporazuma da je osporenim odlukama doveden u nejednak položaj prema onima kojima je priznato pravo na penziju primjenom odredaba Sporazuma.

b) Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi ukazujući da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Zavod PIO smatra da je odluka donesena na osnovu dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim organom, primjenom relevantnih odredaba Zakona o PIO-u i Sporazuma. Također je navedeno da se poseban staž koji je apelant ostvario u Vojsci Republike Srpske u periodu od 1. jula 1992. godine do 30. juna 1996. godine nije mogao uračunati u staž ostvaren kod tog nosioca osiguranja s obzirom na to da je odredbom člana 5. stav 2. Sporazuma propisano da poseban staž uzima u obzir nosilac osiguranja koji je priznao taj staž, što je Fond PIORS učinio kako proizlazi iz rješenja od 22. februara 2016. godine. Zavod PIO smatra da odlukom tog zavoda nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

13. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Starosna penzija Član 30.

(1) Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža.

(2) Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.

IV - PENZIJSKI STAŽ

Član 82.

(4) Staž osiguranja kod različitih nosilaca penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji i Republici Srpskoj priznavat će se u skladu sa ugovorom zaključenim između navedenih subjekata.

(…).

Član 137.

(2) Osiguranik može steći pravo na starosnu penziju i prije navršenih godina života propisanih u stavu 1. ovog člana, odnosno u članu 30. ovog zakona, kad navrši 55 godina života i 30 godina penzijskog staža (žena), odnosno 60 godina života i 35 godina penzijskog staža (muškarac), ali najduže do 31. decembra 2015 godine.

14. Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/00):

III - URAČUNAVANJE PENZIJSKOG STAŽA

Član 5.

Penzijski staž navršen u republikama bivše SFRJ i kod bivšeg Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika Beograd, Nosioci osiguranja uzeće u obzir za ispunjenje uvjeta za priznavanje prava i za određivanje visine penzije, u skladu sa propisima koje primjenjuju.

Poseban staž uzima u obzir Nosilac osiguranja koji je priznao taj staž.

Član 6.

Penzijski staž navršen do 30. aprila 1992. godine kod bivšeg Fonda, kao i staž osiguranja navršen poslije 30. aprila 1992. godine kod jednog od Nosioca osiguranja, Nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine, uzima u obzir i za ispunjenje uvjeta za priznavanje prava i za određivanje visine penzije.

IV - ODREĐIVANJE SRAZMJERNE PENZIJE

Član 7.

U slučaju kad je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više Nosilaca osiguranja, svaki Nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu čl. 5. i 6. ovog sporazuma, a nakon toga određuje dio penzije koji pada na njegov teret.

Član 12.

Osiguranik koji je poslije 30. aprila 1992. godine navršio penzijski staž kod jednog ili više nosilaca osiguranja, zahtjev za ostvarivanje prava podnosi Nosiocu osiguranja kod kojeg je posljednji put bio osiguran.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 027361 16 U od 7. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

22. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na ostvarivanje prava na starosnu penziju, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

23. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

25. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelantovim navodima, Kantonalni sud u osporenoj presudi kao konačnoj odluci, te organi uprave u osporenim rješenjima dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasna obrazloženja zbog čega je u okolnostima konkretnog slučaja odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret Federalnog zavoda PIO, primjenom relevantnih odredaba Zakona o PIO-u i Sporazuma. Naime, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i organi uprave u obrazloženju osporenih odluka jasno ukazali da je odredbama Sporazuma, na čiju primjenu upućuju odredbe člana 82. stav 4. Zakona o PIO-u, propisano da penzijski staž navršen do 30. aprila 1992. godine kod bivšeg Fonda, kao i staž osiguranja navršen poslije 30. aprila 1992. godine kod jednog od nosilaca osiguranja, nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine uzima u obzir i za ispunjenje uslova za priznavanje prava i za određivanje visine penzije (član 6. Sporazuma), da u slučaju kada je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više nosilaca osiguranja, svaki nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu čl. 5. i 6. tog sporazuma, a nakon toga određuje penziju koja pada na njegov teret (član 7) na način regulisan članom 8. Sporazuma.

26. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju podnio zahtjev Zavodu PIO za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije s obzirom na to da je poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž ostvario kod dva nosioca osiguranja, i to Federalnog zavoda PIO i Zavoda PIORS (čl. 5, 6. i 7. Sporazuma). Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka, pozivajući se na odredbe člana 5. stav 2. Sporazuma, jasno ukazali da apelantu u ukupan penzijski staž nije uračunat radni staž ostvaren u Republici Srpskoj od 1. jula 1992. godine do 7. novembra 1993. godine i od 16. decembra 1993. do 30 juna 1996. godine, niti je apelantu staž u navedenom periodu cijenjen kao poseban staž, te imajući u vidu da je apelant na dan podnošenja zahtjeva (7. oktobar 2015. godine) imao navršenih 50 godina života i ostvaren ukupan penzijski staž od 32 godine, 5 mjeseci i 14 dana, zaključili da nisu ispunjeni uslovi za priznavanje apelantu prava na srazmjerni dio starosne penzije, za što su dali jasne razloge, pozivajući se na relevantne odredbe čl. 30, 82. stav 4. i 137. Zakona o PIO-u i čl. 5, 6. i 7. Sporazuma. Naime, Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama organi uprave i Kantonalni sud jasno ukazali da prema članu 5. stav 2. Sporazuma poseban staž uzima u obzir nosilac osiguranja koji je priznao taj staž, te da je Fond PIORS, odlučujući o apelantovom zahtjevu za priznavanje prava na starosnu penziju, rješenjem od 22. februara 2016. godine apelantu priznao pravo na starosnu penziju jer je utvrđeno da apelantov ukupni penzijski staž iznosi 40 godina i 3 mjeseca uzimajući u obzir pored penzijskog staža koji je apelant navršio do 30. aprila 1992. godine kod bivšeg Fonda i staž osiguranja navršen poslije 30. aprila 1992. godine kod Fonda PIORS, pri čemu mu je uračunat i radni staž ostvaren u Republici Srpskoj od 1. jula 1992. godine do 7. novembra 1993. godine i od 16. decembra 1993. do 30 juna 1996. godine kao poseban staž u dvostrukom trajanju, kao i radni staž navršen kod Federalnog zavoda PIO od 28. septembra 2001. do 30. juna 2005. godine sa uvećanim trajanjem.

27. Dakle, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud utvrđujući da je Fond PIORS kao nosilac osiguranja kod kojeg je apelantu penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine i kod kojeg je apelant posljednji put bio osiguran (čl. 6. i 12. Sporazuma), rješenjem od 22. februara 2016. godine apelantu priznao pravo na starosnu penziju sa utvrđenom visinom penzije primjenom čl. 5, 6, 7. Sporazuma koji pada na teret Fonda PIORS, dali detaljne i jasne razloge zašto nije udovoljeno apelantovom zahtjevu za priznavanje prava na srazmjerni dio penzije koji pada na teret Zavoda PIO, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona PIOFBiH i Sporazuma u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

28. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe Zakona o PIOFBiH i Sporazuma, na kojima su Kantonalni sud i organi uprave utemeljili svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda i organa uprave. Štaviše, Ustavni sud ima u vidu da je apelantu kao policijskom službeniku u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine prestao radni odnos 24. avgusta 2015. godine zbog navršenih 40 godina penzijskog staža. U vezi s tim, Ministarstvo sigurnosti BiH je tokom 2012. godine zahtijevalo izmjene Zakona o policijskim službenicima BiH u pogledu ostvarivanja prava na starosnu penziju policijskih službenika, obrazlažući to mogućnošću da kada se u praksi budu primjenjivale relevantne odredbe Zakona o policijskim službenicima da će policijskom službeniku policijskog organa Bosne i Hercegovine koji ima prebivalište u RS-u kada navrši 40 godina penzijskog staža prestati radni odnos u policijskom organu, ali neće moći ostvariti penziju dok ne napuni 55 godina života, i to pod uslovom da je cijeli radni vijek bio policijski službenik. U konkretnom slučaju, problem se ispoljio u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naime, apelant je ostvario srazmjernu penziju kod Fonda PIORS jer mu je priznat poseban staž ostvaren kod tog nosioca osiguranja. Međutim, u postupku ostvarivanja srazmjerne penzije kod Fonda PIOFBiH koji je predmet ove odluke problem se izrazio u činjenici da apelant nije ispunjavao uslove za starosnu penziju niti u pogledu godina starosti (apelant je imao 51 godinu života), niti u pogledu potrebnog staža osiguranja jer apelant nije imao navršenih 40 godina penzijskog staža pa da se na njega primijeni odredba koja omogućava ostvarivanje prava na starosnu penziju bez obzira na godine starosti. Naime, Zavod PIOFBiH nije mogao kao nosilac osiguranja priznati apelantu u penzijski staž i poseban staž koji je apelant ostvario kod Fonda PIORS s obzirom na to da su nosioci osiguranja Sporazumom – članom 5. stav (2) izričito dogovorili da poseban staž uzima u obzir nosilac osiguranja koji je priznao taj staž. Budući da apelant nije ostvario poseban staž kod Zavoda PIO, taj zavod apelantu nije ni mogao priznati taj poseban staž bez obzira na to što bez tog posebnog staža apelant nema navršenih 40 godina penzijskog staža, pa tako nije ni mogao zaključiti da apelant ispunjava uslove za starosnu penziju, odnosno srazmjernu starosnu penziju.

29. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u novijoj praksi razmatrao pravno pitanje srazmjerne penzije u situaciji kada je penzijski staž nakon 30. aprila 1992. godine ostvaren kod dva nosioca osiguranja. Tako je Ustavni sud u predmetu AP 3493/20 (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3493/20 od 17. februara 2021. godine) u kojem je apelantica u tom predmetu osporila odluku redovnog suda i organa uprave vezano za pitanje izostavljanja uračunavanja staža osiguranja prilikom utvrđivanja visine penzije, odnosno srazmjerne penzije, primjenom čl. 6, 7. i 8. Sporazuma, u kojem je Ustavni sud zaključio da je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije jer Vrhovni sud i organi uprave u tom predmetu nisu prilikom utvrđivanja visine penzije uzeli u obzir staž osiguranja koji je apelantica ostvarila kod nosioca osiguranja Republike Srpske, čime je apelantici utvrđena visina penzije koja pada na teret Federalnog fonda PIO kao nosioca osiguranja (član 12. Sporazuma) u iznosu manjem od propisanog. Dakle, u Odluci Ustavnog suda broj AP 3493/20 bila je riječ o efektivnom penzijskom stažu, odnosno stažu osiguranja, za razliku od apelantovog slučaju u kojem je riječ o posebnom stažu koji priznaje samo nosilac osiguranja kod kojeg je taj staž ostvaren, odnosno ne može ga priznati Zavod PIOFBiH jer nije kod njega ostvaren.

30. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

31. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršena i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 9. Međunarodnog pakta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog prava, pa kako je Ustavni sud utvrdio da to pravo nije prekršeno, što je već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju navedenih prava, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Kantonalni sud i organi uprave u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljno jasne i argumentovane razloge, u skladu sa standardima prava na pravično suđenja, iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava kod ocjene da apelant ne ispunjava zakonom i Sporazumom postavljene uslove za ostvarivanje prava na srazmjerni dio starosne penzije kod Zavoda PIOFBiH jer nema potrebne godine života za ostvarivanje prava na starosnu penziju, niti ima potreban penzijski staž budući da mu Zavod PIOFBiH nije mogao priznati poseban staž ostvaren kod Fonda PIORS koji je apelantu priznao taj poseban staž i u srazmjernu starosnu penziju kod tog Fonda.

33. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni povrede prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao ni člana 9. Međunarodnog pakta kada apelant kršenje tih prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo na apelantovu štetu u odnosu na odluku o njegovom zahtjevu.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2815/19 (G. K.) | Sudska praksa | Aktio