Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3614/19 (B. D.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3614/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3614/19, rješavajući apelaciju Boška Devića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Boška Devića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 024100 19 Krž 2 od 21. juna 2019. godine i S1 1 K 024100 17 Kri od 7. decembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Boško Dević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Marinko Brkić, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 024100 19 Krž 2 od 21. juna 2019. godine i S1 1 K 024100 17 Kri od 7. decembra 2018. godine. Apelant je 19. septembra 2019. godine dostavio „uređenu“ apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 27. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 024100 17 Kri od 7. decembra 2018. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkom a), a sve u vezi sa članom 29 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), te je na osnovu člana 285 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) uz primjenu čl. 39, 40 i 48 KZBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Apelant je proglašen krivim jer je kao pripadnik Vojske Republike Srpske, u okviru širokog i sistematičnog napada Vojske Republike Srpske, pripadnika milicije i paravojnih formacija usmjerenog protiv civilnog stanovništva na području Bosanske Krajine, i to bosanskih Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata zbog njihove nacionalne i vjerske pripadnosti, […] znajući za takve napade, svjestan da svojim radnjama učestvuje u izvršenju napada u namjeri da počini progon civilnog bošnjačkog stanovništva na nacionalnoj i vjerskoj osnovi ubistvima, tako što je zajedno sa M. K., Z. A. i O. R., naoružan/i vatrenim oružjem, 11. avgusta 1992. godine u večernjim časovima, u mjestu Gornji Kamičak, opština Ključ, izveo iz kuća civile bošnjačke nacionalnosti Huseina B., Mesuda D., Rifeta D. i Muniba D. (u daljnjem tekstu: oštećeni), te ih na opisani način lišili/o života.

6. Sud BiH je naveo da su tokom postupka saslušani brojni svjedoci i da su provedeni obimni materijalni dokazi, koji su pobrojani u Anexu II i čine sastavni dio presude. U toku postupka su, u smislu člana 273 stav 2 ZKPBiH, pročitani iskazi svjedoka Almaze B., Arifa D. i Nure D. iz istrage jer su ti svjedoci, u međuvremenu, preminuli, a odbrani je pri tome data mogućnost da se izjasni u pogledu pitanja koja bi postavila navedenim svjedocima da su svjedoci neposredno svjedočili pred Sudom. Takođe, na glavnom pretresu su, u smislu člana 273 stav 2 ZKPBiH, pročitani i iskazi svjedoka Razije B., Gojka G. i Alage B. jer su ti svjedoci zbog zdravstvenog stanja onemogućeni da pristupe u Sud BiH. Dalje, Sud BiH je, u skladu sa članom 263 stav 2 ZKPBiH, odbio prijedlog za izvođenje dokaza odbrane – saslušanja svjedoka Suada H. i Zikreta B., koji su kao inspektori u ranijoj Policijskoj upravi Ključ preduzimali prve istražne radnje na rasvjetljavanju ratnog zločina u Gornjem Kamičku i prikupljali informacije od Ismeta H. i Tesima D., o čemu su sačinjavali službene zabilješke. Sud BiH je naveo da okolnosti koje odbrana želi da dokaže predloženim svjedocima nisu od značaja za ovaj predmet, da je izvođenje predloženih dokaza nepotrebno zato što su ti svjedoci neposredno svjedočili na glavnom pretresu, kojom prilikom su iscrpljene sve zakonske mogućnosti u pogledu predočavanja istim ranijih izjava iz istrage. Takođe, Sud BiH je odbio izvođenje dodatnih dokaza Tužilaštva BiH (saslušanje svjedoka Azre Š. i Senade K.), o čemu je dao razloge.

7. Dalje, Sud BiH je naveo da je odbrana tokom postupka iskazima svjedoka Nikole Š., Radenka S., Radomira Š. i svjedočenjem apelanta u svojstvu svjedoka dokazivala tezu da je apelant za vrijeme događaja činjenično obuhvaćenih optužnicom boravio na izvođenju radova u okviru radne akcije na dalekovodu Bosanski Petrovac – Ključ, i u presudi su interpretirani ti iskazi (par. 60–65). Sud BiH je naveo da je ocjenom tih iskaza zaključio da su se svi svjedoci istovjetno odredili po pitanju vremenske odrednice početka radova (juni 1992. godine), te njihovog okončanja (decembar 1992. godine). Isto tako, svjedoci su saglasno potvrdili da su se radovi izvodili do kasno uveče, odnosno do kada je bilo vidljivo, kao i da prilikom izvođenja radova nisu bili naoružani, već da je njihovo lično naoružanje držano kod kuće, gdje bi se po završetku radova i vraćali budući da na tom terenu nisu imali obezbijeđen smještaj za spavanje. Međutim, sve i da Sud BiH prihvati dokazanim da je apelant učestvovao u izvođenju opisanih radova, niko od navedenih svjedoka odbrane koji su se očitovali na okolnost apelantovog alibija nije se mogao jasno očitovati u pogledu apelantovog kretanja i ponašanja 11. avgusta 1992. godine, u večernjim časovima, niti da su vidjeli apelanta na izgradnji dalekovoda. Nasuprot tome, svjedoci optužbe, kojim je Sud BiH poklonio vjeru, jasno i nedvosmisleno su naveli odlučnu činjenicu apelantovog prisustva u selu Kamičak 11. avgusta 1992. godine, posebno svjedok Adil D. koji je u svom iskazu, između ostalog, naveo: „Taj lik ja ne mogu nikad zaboravit, da je to osoba koje je bila tu veče 11. avgusta pred mojom kućom i da odvelo moga babu i mog komšiju Mesuda, ispred moje kuće“. Apelantovo prisustvo u selu Kamičak kritične prilike potvrđeno je i iskazima svjedoka Fuvada D. te pročitanim iskazom svjedokinje Razije B., kao i iskazima drugih svjedoka. Pri tome je Sud BiH imao u vidu i materijalni dokaz replike tužilaštva (T- 181), odnosno projektnu dokumentaciju za izgradnju navedenog dalekovoda Sanica – Petrovac koji datira iz septembra 1992. godine, slijedom čega je i nelogično da su se radovi izvodili prije nego je sam projekat izrađen. Navedeno je da je odbrana prigovarala zakonitosti ovog dokaza (T-181), međutim, imajući u vidu da je projektna dokumentacija Tužilaštvu BiH dostavljena uz propratni dopis Elektroprijenosa BiH broj 06-10042-1/2018 od 18. oktobra 2018. godine, to je Sud BiH izjavljeni prigovor ocijenio neosnovanim i odbio.

8. Sud BiH je naveo da je činjenicu da je apelant zajedno s drugim licima naoružan vatrenim oružjem 11. avgusta 1992. godine u večernjim časovima došao u selo Gornji Kamičak i potom učestvovao u izvođenju iz kuća civila bošnjačke nacionalnosti – oštećenih utvrdio prevashodno iz iskaza svjedoka Adila D. (iskaz interpretiran u par. 133–136). Ovaj svjedok je, prema stavu Suda BiH, na veoma uvjerljiv i upečatljiv način govorio o licu koje odvodi njegovog oca kritične prilike, precizirajući jasno na koji način mu je to poznato, odnosno sa kojeg mjesta i udaljenosti je posmatrao to lice, dodatno upotpunivši svoj iskaz na glavnom pretresu spontano i samoinicijativno izjavivši da sve vrijeme dok daje iskaz na glavnom pretresu posmatra apelanta kako sjedi preko puta njega u sudnici i da njegov lik nikad ne može zaboraviti. Svjedok je i u istrazi, među predočenih devet fotoalbuma, prepoznao samo jedno lice, odnosno apelanta objasnivši na glavnom pretresu u više navrata da je samo to lice posmatrao „direktno“, da taj lik ne može zaboraviti, te da je siguran da se radi o licu koje je uveče 11. avgusta 1992. godine odvelo njegovog oca i komšiju Mesuda. To je, prema ocjeni Suda BiH, i prirodno s obzirom na to da se radi o licu koje je prethodno razgovaralo sa njegovim ocem, koje govori ostalim ukućanima da uđu u kuću, a time i svjedoku, što oni i čine, koje potom i odvodi njegovog oca u pravcu kuća „Nuhića“, iz kog pravca su se ubrzo potom čuli pucnji, na kojem mjestu su u ranim jutarnjim časovima tijela njegovog oca i ostalih komšija pronađena mrtva i unakažena. Iskaz svjedoka Adila D. Sud BiH je ocijenio uvjerljivim i vjerodostojnim s obzirom na to da je konzistentan, odnosno da u navedenom iskazu nema kontradiktornosti i da je u korelaciji sa ostalim izvedenim dokazima, o čemu je u presudi dato detaljno pojašnjenje. Dalje su interpretirani i iskazi svjedoka Fuvada D. i iskaz svjedokinje Razije B. (iskaz iz istrage pročitan na glavnom pretresu). Sud BiH je na osnovu iskaza svjedoka Adila D. u odlučujućem dijelu, te iskaza Fuvada D. i Razije B., te imajući u vidu i druge potkrepljujuće iskaze ostalih svjedoka Tužilaštva BiH, utvrdio da je kritične prilike u grupi vojnika koji su došli u selo Gornji Kamičak bio prisutan i apelant, kojeg je svjedok Adil D. jasno i nesumnjivo prepoznao, prethodno decidirano opisavši ga, a potom i identifikujući ga na predočenim fotoalbumima, a potom i u sudnici tokom svjedočenja, a koji opisi su u korelaciji sa opisima koje su u svojim iskazima naveli i svjedoci Fuvad D. i Razija B. Sud BiH je imao u vidu da su svjedoci Adil D., Fuvad D. i Razija B. saglasno i jednoobrazno opisali „tog plavog vojnika“, svako s obzirom na svoju percepciju događaja i učestvovanja u događaju, a koji opis su dali samo za jednog od prisutnih vojnika ne pominjući pri tome da je, osim apelanta, kritičnim događajima prisustvovao još neki plavi vojnik sa tim istim ili sličnim opisom, odnosno istim ili sličnim karakteristikama. Sud BiH je imao u vidu i da je odluku o apelantovom identitetu u odlučujućoj mjeri zasnovao na iskazu svjedoka Adila D. slijedom čega je sa posebnom pažnjom cijenio njegov iskaz.

9. Da je apelant skupa s drugim licima, u namjeri da ih liši života, odveo oštećene putem prema kućama Osmana D. i Hamdije N. Sud BiH je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka Adila D. koji je nesumnjivo prepoznao apelanta, zatim Fuvada D. i pročitanom iskazu Razije B., kao i iskazima svjedokā Samira D., svjedoka A, Muhareme D., Tesime D. i drugih, koji iskazi su u presudi detaljno interpretirani, koji su saglasno potvrdili da je grupa u kojoj je Sud BiH utvrdio da se nalazio i apelant odvela oštećene u pravcu izlaza iz sela Gornji Kamičak. Zatim, Sud BiH je na osnovu istih iskaza, te iskaza svjedoka Dike D., Smaila D., pročitanog iskaza Arifa D. i Razije B., utvrdio da se iz pravca u koji apelant zajedno s drugim vojnicima odvodi oštećene, nakon oko 15-30 minuta čuju pucnji, pri čemu svjedok Samir D. navodi da se tu veče nisu čuli nikakvi drugi pucnji, a niti to proizlazi iz iskaza bilo kojeg drugog svjedoka. Nadalje, Sud BiH je takođe utvrdio da su sljedećeg jutra, upravo iz pravca, odnosno u mjestu iz kojeg su se prethodno i čuli pucnji pronađena mrtva i izmasakrirana tijela, odnosno u blizini kuća Osmana D. i Hamdije N. a što su potvrdili svjedoci Samir D., Adil D., Ferid D., Fuvad D., Muharema D. i Ejub D., a što je saglasno i posrednim saznanjima Dike D., svjedoka A, Enesa H. i drugih. Kada su u pitanju okolnosti u vezi sa obavljenim uviđajem 12. avgusta 1992. godine, osim iskaza svjedoka koji su se očitovali na navedenu okolnost, Sud BiH je dodatno imao u vidu i iskaz svjedoka Gojka G., krim. tehničara u SJB Ključ, koji je u smislu odredbe člana 273 stav 2 ZKPBiH pročitan na glavnom pretresu, a koji je obavio radnju uviđaja vezanu za ubistvo oštećenih.

10. Sud BiH je naveo da nije imao neposredne dokaze na okolnost dešavanja, odnosno postupanja prema oštećenim nakon što su odvedeni, a potom i ubijeni, niti ko je u konačnici nanio tjelesne povrede oštećenim, a potom pucanjem iz vatrenog oružja ih i ubio. Međutim, oslanjanjem na izvedene dokaze i dovođenjem u međusobnu vezu, utvrđeno je da su oštećeni stradali na mjestu na kojem su i odvedeni, odnosno na putu u blizini kuća Osmana D. i Hamdije N., kao i da su stradali na način kako to svjedoče svjedoci Tužilaštva BiH s obzirom na činjenice da su upravo na tom mjestu sutradan rano ujutro 12. avgusta 1992. godine i nađena njihova unakažena tijela, a u prilog čemu govore i materijalni dokazi T-25 na okolnost obavljenog uviđaja. Kada se sve navedeno dovede u međusobnu vezu, Sud BiH je našao da su sve utvrđene činjenice u ovom predmetu međusobno čvrsto i neraskidivo vezane na način da čine jednu jedinstvenu logičku cjelinu, odnosno zatvoreni krug činjenica – indicija koje isključuju svaki drugi zaključak, te upućuju na jedini mogući pouzdan i razumni zaključak, a to je da je apelant zajedno s drugim licima, s kojim je prethodno došao u selo Kamičak i odveo oštećene, kao saizvršilac, pucajući iz vatrenog oružja i nanoseći im druge povrede, lišio života oštećene. Naime, u međuvremenu, nakon što su oštećeni posljednji put viđeni kritične prilike živi upravo sa apelantom i drugim njemu poznatim licima, ubrzo nakon odvođenja oštećenih u pravcu u kojem su i odvedeni čuli su se pucnji, te da se ujutro i ispostavilo da su oštećeni upravo u pravcu u kojem su bili i odvedeni i odakle su se čuli pucnji pronađeni mrtvi i izmasakrirani.

11. Dalje, Sud BiH je naveo da su neki svjedoci, kada su se raspitivali o sudbini svojih najmilijih (pročitani iskaz Nure D., iskaz svjedoka odbrane Ismeta H. i drugi), čuli da su za ubistva oštećenih odgovorni „Srbi iz Peći“, međutim, radi se o nepotkrepljenim i neprovjerenim navodima, nasuprot uvjerljivim i vjerodostojnim iskazima svjedoka Tužilaštva BiH na osnovu kojih je, van razumne sumnje, utvrđeno da se apelant 11. avgusta 1992. godine u večernjim časovima nalazio u selu Gornji Kamičak, da je skupa s drugim licima u namjeri da ih liše života odveo oštećene putem prema izlazu iz sela, gdje su ih pucanjem iz vatrenog oružja i ubili.

12. Presudom Suda BiH donesenom u vijeću Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 1 K 024100 19 Krž 2 od 21. juna 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH, apelanta i apelantovog branioca i Presuda Suda BiH broj S1 1 K 024100 17 Kri od 7. decembra 2018. godine je potvrđena.

13. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim prigovore apelanta i njegovog branioca u kontekstu bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka d) ZKPBiH i dovođenja odbrane u podređen procesni položaj jer su odbijeni pojedini dokazni prijedlozi odbrane. Prema ocjeni apelacionog vijeća, u toku postupka stranke su uživale jednaka prava u smislu predlaganja i izvođenja dokaza, te su stranke izvodile svoje dokaze koje je sud i cijenio. Citirane su odredbe člana 239 stav 2 i člana 263 stav 2 ZKPBiH, te je ukazano da te zakonske odredbe obavezuju sud da detaljno razmotri svaki dokazni prijedlog, te da se stara o efikasnom vođenju krivičnog postupka, iz kojih razloga je prvostepeno vijeće nakon razmatranja dokaznog prijedloga odbrane odlučilo da se ne saslušavaju svi svjedoci koje je odbrana predlagala s obzirom na to da je predloženo saslušanje više svjedoka na iste okolnosti, odnosno onih koji nisu bili značajni za donošenje odluke o glavnoj stvari, a što bi i prema mišljenju apelacionog vijeća nepotrebno odugovlačilo krivični postupak. Ukazano je da je sud razmotrio prijedlog odbrane u tom kontekstu, te da je donio odluku koji će se dokazi dalje provesti, vodeći računa o relevantnosti tih dokaza, kao i načelima efikasnosti i ekonomičnosti krivičnog postupka, te da je, iako u obrazloženju prvostepene presude nisu obrazloženi svi razlozi za odbijanje pojedinih dokaznih prijedloga odbrane, nesporno da je na nastavcima glavnih pretresa predsjednik vijeća usmeno obrazložio zašto se pojedini prijedlozi odbrane ne prihvataju, a što žalbe, osim paušalnog navođenja da je odbrana dovedena u podređen položaj, nisu dovele u pitanje. Stoga je apelaciono vijeće ocijenilo da je izostanak pojedinih procesnih odluka u obrazloženju prvostepene presude doveo do povrede apelantovog prava na odbranu, pri čemu je odbrana sa tim bila upoznata, pa je imala mogućnost da takvu odluku vijeća (iako nije navedena u presudi) osporava žalbom na prvostepenu presudu.

14. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i žalbene navode da su izvedeni dokazi T- 11/2 (zapisnik o saslušanju svjedoka Adila D. od 11. novembra 2016. godine) i T-11/3 (zapisnik o apelantovom prepoznavanju od 11. novembra 2016. godine, sa fotoalbumom - 2 od 11. jula 2016. godine) pribavljeni na procesno nezakonit način. Naime, apelaciono vijeće je navelo da je, suprotno apelantovim žalbenim prigovorima kojim se ukazuje na nezakonitost radnje apelantovog prepoznavanja od svjedoka Adila D., prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi detaljno obrazložilo sadržaj „spornih“ dokaza, uključujući i samu radnju apelantovog prepoznavanja, usljed čega nalazi da je u cijelosti ispoštovana odredba člana 85 st. 3 i 4 ZKPBiH s obzirom na to da je svjedoku Adilu D. pružena prilika da se izjasni o licima koja je vidio kada su došli po njegovog oca, a potom je dao detaljan opis lica čiji je izgled zapamtio. Nakon toga, svjedoku su predočene fotografije različitih lica, a među kojima je jedino prepoznao apelanta kao lice koje je učestvovalo u odvođenju njegovog oca. Imajući u vidu da ZKPBiH propisuje obavezu pokazivanja svjedoku više nepoznatih lica sa traženim licem s ciljem provjeravanja da li svjedok između više sličnih lica može prepoznati traženo lice koje je ranije vidio na mjestu učinjenja krivičnog djela ili na nekom drugom mjestu, za apelaciono, kao ni za prvostepeno vijeće, takođe, nije od odlučujećeg značaja to što je došlo do određenih vremenskih preklapanja u zapisniku o saslušanju svjedoka i zapisniku o prepoznavanju na osnovu fotografija. U tom smislu apelaciono vijeće je istaklo da je tek nakon što je svjedok završio svjedočenje, i to tako što je opisao apelanta, pristupljeno radnji prepoznavanja, a za što je sačinjen poseban zapisnik. Vremensko preklapanje zapisnika ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost radnje prepoznavanja jer su oba zapisnika sastavljena prilikom saslušanja svjedoka, pri čemu je i radnja prepoznavanja sastavni dio iskaza svjedoka, tj. nadovezuje se na njegov iskaz, a pri tome je u cijelosti ispoštovana procedura propisana članom 85 st. 3 i 4 ZKPBiH (par. 101, 102 i 103 prvostepene presude). Zakonitost prepoznavanja putem fotografija nije dovedena u pitanje niti navodima branioca da su na zadnjoj stranici fotoalbuma navedena imena lica na fotografijama s obzirom na to da iz iskaza svjedoka Adila D. ne proizlazi da je prilikom uvida u fotografije bio upoznat s imenima i nacionalnim pripadnostima lica koja se nalaze u fotoalbumu. Takođe, apelaciono vijeće ne smatra nepravilnim to što je Tužilaštvo BiH sačinilo dva odvojena zapisnika prilikom saslušanja svjedoka i identifikacije apelanta putem fotografija.

15. Dalje, apelaciono vijeće je istaklo da, suprotno navodima žalbe, smatra da prvostepena presuda formalno sadrži sve potrebne elemente dobro obrazložene i razumljive razloge s obzirom na to da su u obrazloženju presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama na način da takvo obrazloženje u konačnici omogućuje ispitivanje presude, a što je u konkretnom slučaju vidljivo već prima facie analizom obrazloženja presude. Kada su u pitanju žalbeni navodi kojim se dovodi u pitanje obrazloženje sudske presude u pogledu pouzdanosti iskaza svjedoka Adila D., apelaciono vijeće je napomenulo da je prvostepeno vijeće imalo u vidu i ispitalo razlike u iskazima ovog svjedoka, te mu je, u smislu člana 15 ZKPBiH poklonilo punu vjeru jer se radi o iskazu svjedoka koji je bio vrlo detaljan u pogledu odlučnih činjenica. Bez obzira na to što u pojedinim dijelovima nije potkrijepljen iskazima drugih svjedoka, iskaz ovog svjedoka je bio takvog kvaliteta da upućuje na jedini moguć razuman zaključak u ovom predmetu, a što nužno i ne zahtijeva potvrdu u iskazima drugih svjedoka. Takođe, vijeće je imalo u vidu i dalo pojašnjenje za razlike ispoljene u iskazima kako ovog svjedoka tako i drugih svjedoka tužilaštva koji su svjedočili u ovom predmetu na okolnost događaja u selu Gornji Kamičak 11. avgusta 1992. godine, ali je vijeće zaključilo i dalo sasvim razumno obrazloženje da se radilo o nebitnim razlikama koje nisu dovele u pitanje suštinu događaja, niti je time doveden u pitanje njihov kredibilitet. Suprotno navodima žalbe, apelaciono vijeće smatra da je prvostepeno vijeće dalo ocjenu vjerodostojnosti iskaza koje su svjedoci dali u istrazi i na glavnom pretresu, zatim dovodeći ih u međusobnu vezu s iskazima drugih svjedoka kojom prilikom je utvrđeno da se isti iskazi ne razlikuju u pogledu odlučnih činjenica, tj. ne postoje bitne razlike koje bi dovele u pitanje suštinu događaja.

16. Dalje, apelaciono vijeće je vezano za žalbene prigovore kojima se ukazivalo na dužinu trajanja istrage u ovom predmetu (više od sedamnaest godina), istaklo da iz spisa proizlazi da su prve istražne radnje u ovom predmetu provođene nakon završetka ratnih dejstava u BiH, ali je, prema provedenim dokazima, istraga u konkretnom slučaju intenzivirana i sveobuhvatnije provođena nakon što je Tužilaštvo BiH preuzelo predmet u svoju nadležnost, pri čemu je sasvim opravdano da Tužilaštvo BiH pojedine svjedoke, usljed proteka vremena, ponovo saslušava kako bi se provjerili njihovi raniji navodi i provela potpunija istraga. Isto tako, s obzirom na to da odbrana ukazuje na član 13 ZKPBiH (pravo na suđenje bez odlaganja), apelaciono vijeće je napomenulo da se u konkretnom slučaju nije radilo o jedinstvenoj istrazi koja je neprekidno provođena, tj. nije postajo kontinuitet istrage, pri čemu je u konačnici Tužilaštvo BiH provelo metodološki detaljniju i sveobuhvatniju istragu koja je rezultirala podizanjem optužnice. U prilog tome govori činjenica da je tako provedena istraga dovela do identifikacije izvršilaca predmetnog krivičnog djela (uključujući i apelanta) jer osim saslušavanja svjedoka Tužilaštvo BiH je koristilo i druge metode usmjerene ka utvrđivanju njihovog identiteta, a što se ne ukazuje na bilo kakvu nezakonitost ili nepravilnost koja bi dovela u pitanje integritet istrage.

17. Apelaciono vijeće je istaklo da je odbrana u toku prvostepenog postupka osim isticanja određenih manjkavosti vezanih za iskaz iz istrage svjedoka Fuvada D. (nije bio prisutan zapisničar, iako je potpisan u zapisniku), nije iznijela konkretnije prigovore kojim bi se dovelo u pitanje zakonitost ovog dokaza niti provedene istrage u cjelini, iz kojeg razloga vijeće nije moglo detaljnije ispitati navedene prigovore. Dalje, apelaciono vijeće je navelo da je ispitujući žalbene prigovore odbrane o vjerodostojnost iskaza svjedoka Adila D. utvrdilo da je prvostepena presuda dala detaljno obrazloženje pouzdanosti iskaza ovog svjedoka imajući u vidu da je utvrđenje suda o apelantovom identitetu u odlučujućoj mjeri zasnovano na njegovom iskazu. Upravo suprotno navodima odbrane, vijeće je s posebnom pažnjom cijenilo njegov iskaz i pravilno utvrdilo da je takvog kvaliteta da upućuje na jedini mogući zaključak, te da on nije ostavio bilo kakvu dilemu u pogledu uloge optuženog u inkriminisanom događaju, a kako je to u utvrđeno u prvostepenoj presudi. Iako je svjedok Adil D. jedini svjedočio na okolnost apelantovog identiteta, apelaciono vijeće je istaklo da se njegovo svjedočenje uklapa u kontinuitet iskaza drugih svjedoka koji su svjedočili o inkriminisanom događaju na način da su svjedoci saglasno govorili o dolasku naoružanih vojnika u selo, te odvođenju i likvidaciji civila. Ono što je krucijalno za ovaj predmet jeste sigurnost svjedoka koji je svjedočio na okolnost apelantove identifikacije, kao i drugih svjedoka koji su svjedočili na okolnost dolaska vojnika u selo Gornji Kamičak. Upravo ovakvi događaji koji su u konačnici doveli do ubistva ukazuju na karakter tog čina koji odstupa od uobičajenih događanja, odnosno radi se o događaju koje se ne može vidjeti svakodnevno, te time ni potisnuti iz sjećanja, pa je svjedocima koji su to neposredno posmatrali to svakako moglo biti urezano u sjećanju.

18. Suprotno prigovorima apelanta i njegovog branioca da je svjedok Adil D. u kratkom periodu dao dvije različite izjave, apelaciono vijeće je utvrdilo da se nije radilo o suštinskim razlikama, već je ovaj svjedok prilikom davanja druge izjave pojasnio svoju raniju izjavu, te mu je tom prilikom, nakon što je opisao lice koje je zapamtio, prezentovan set fotoalbuma radi identifikacije tog lica. Apelaciono vijeće je ocijenilo da žalbenim navodima nije doveden u pitanje kredibilitet, odnosno istinitost svjedočenja svjedoka Adila D. koji je uvjerljivo i dosljedno opisao događaj kada je iz kuće odveden njegov otac, a kojom prilikom mu se urezao u pamćenje apelantov izgled, pri čemu apelaciono vijeće nije našlo postojanje motiva na strani ovog svjedoka da neosnovano tereti apelanta, niti je odbrana na to ukazala, što posebno dolazi do značaja u situaciji kada svjedok, kako to proizlazi iz njegovog iskaza, nije prije tog događaja vidio ili poznavao apelanta. Takođe, neosnovanim su ocijenjeni i navodi odbrane kojim se dovodi u pitanje zapažanje svjedoka o apelantovoj visini s obzirom na to da se radilo o orijentacionoj procjeni svjedoka, usljed čega se nije moglo ni očekivati da se svjedok najpreciznije izjasni u tom pogledu.

19. Suprotno navodima žalbe branioca, za apelaciono vijeće, kao i za prvostepeno vijeće potpuno je irelevantno što se iskazi pojedinih svjedoka razlikuju u nekim okolnostima koji nisu od značaja za pravilno utvrđivanje i kao takve ne bi mogle dovesti do drugačije odluke suda. Međutim, u pogledu broja vojnika, posebno je naglašeno da su svjedoci, osim apelanta, u toku postupka identifikovali i ostalu trojicu naoružanih vojnika, pa je prvostepeno vijeće, ocjenom iskaza tih svjedoka, van svake razumne sumnje izvelo zaključak o učešću četvorice vojnika u odvođenju civila, iako su se pojedini svjedoci različito izjašnjavali o broju vojnika koje su vidjeli, apelaciono vijeće napominje da su o tome govorili na osnovu svojih zapažanja. Međutim, imajući u vidu da je nesporno utvrđen identitet četvorice vojnika (uključujući i apelanta), apelaciono vijeće smatra da je prvostepeno vijeće i u tom dijelu pravilno utvrdilo činjenično stanje. Za apelaciono vijeće je svakako bilo očekivano postojanje određenih nedosljednosti u iskazima svjedoka uzrokovanim raznolikim kako objektivnim tako i subjektivnom okolnostima kao što su protek vremena, ličnost samog svjedoka, odnosno njegove individualne karakteristike, okolnosti događaja, različite mogućnosti percepcije svjedoka i različite sposobnosti interpretacije istih događaja, kao i sasvim normalan proces zaborava manje važnih detalja. Pomenute razlike su drugorazrednog i nebitnog značaja da bi ozbiljnije dovele u sumnju samu egzistenciju inkriminisanog događaja. Apelaciono vijeće je ukazalo da bi bilo daleko više osnova za sumnju o postojanju dogovora svjedoka o sadržaju iskaza na apelantovu štetu da se radilo o potpuno identičnim iskazima svjedoka, bez ikakvih razlika. Nadalje, ocijenjeni su neosnovanim i navodi žalbe o različitim izjavama ovih svjedoka na glavnom pretresu i istrazi (uključujući i iskaz svjedoka Adila D.), a kojim bi se doveo u pitanje njihov kredibilitet s obzirom na to da je prvostepeno vijeće cijenilo izjave koje su date u istrazi, te na glavnom pretresu, a kojom prilikom je utvrđeno da su navedeni iskazi (u pogledu bitnih okolnosti koje se odnose na suštinu događaja) u odlučnom dijelu podudarni, tako da vjerodostojnost ovih svjedoka nije dovedena u pitanje. Napomenuto je da su ovi svjedoci ispitivani kako od Tužilaštva BiH tako i od odbrane, kojom prilikom je i sudsko vijeće postavljalo pitanja svjedocima u pogledu pojašnjenja određenih navoda, tako da je prvostepeno vijeće bilo u prilici da izvede zaključak o kredibilitetu saslušanih svjedoka.

20. Prema ocjeni apelacionog vijeća, prvostepeno vijeće je dalo vrlo detaljan osvrt na tezu odbrane kojom se nastojao dokazati apelantov alibi u inkriminisanom događaju, kojom prilikom je vijeće s posebnom pažnjom cijenilo dokaze koje je odbrana izvodila u tom pravcu. U presudi su takođe obrazloženi razlozi za odbijanje i ostalih apelantovih žalbenih navoda.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da se iz obrazloženja osporenih presuda može zaključiti da pretresno i žalbeno vijeće nisu dali jasnu i kritičnu analizu svih izvedenih dokaza, a iz kojih analiza bi bilo vidljivo da je izvršena pravilna ocjena svih argumenata apelantove odbrane. Smatra da se navedeni izostanak tiče ocjene i činjeničnog zaključenja o broju izvršilaca krivičnog djela, izgleda vojnika i apelanta (kao i njihovih uniformi te posebno apelantove visine), apelantovog alibija, odbijanja prijedloga za saslušanje svjedoka, kao i činjenice koje se tiču nezakonitosti dokaza pribavljenih u fazi istrage, te dužini trajanja istrage. Pojašnjava da je inicijalnim i izmijenjenim optužnim aktom Tužilaštvo BiH teretilo apelanta i još tri lica da su počinili predmetno krivično djelo, ali da u toku glavnog pretresa i u žalbenom postupku sud nije utvrđivao broj vojnika koji su kritičnog događaja u noći 11. avgusta 1992. godine bili u naselju Gornji Kamičak, (navodi da su imenovani svjedoci ukazali da su u selo došla tri, dva ili jedan vojnik). Pored toga, ukazuje da je odbrana pouzdano dokazala da apelant nije mogao biti jedan od izvršilaca zločina jer nije fizički mogao biti na mjestu izvršenja krivičnog djela u utorak naveče 11. avgusta 1992. godine budući da je svakodnevno i sve od jutra pa do sumraka bio u radnoj jedinici, a koja je jedinica (od 12 do 15 vojnika) izvodila građevinske radove izgradnje 110 kW dalekovoda preko planine Grmeč, od mjesta Gornja Sanica, opština Ključ, do Bosanskog Petrovca. Apelant smatra da je Tužilaštvo BiH imalo obavezu da, van svake razumne sumnje, dokaže apelantovu krivicu, ali da su pretresno i žalbeno vijeće, ignorisanjem čvrstih i saglasnih „alibijskih“ dokaza i pogrešnim činjeničnim zaključivanjem, na apelantovu štetu, povrijedili garantovano procesno načelo iz člana 3 stav 2 ZKPBiH (in dubio pro reo). Nadalje, apelant naglašava da sud uopšte nije dao jasnu, kritičnu i preciznu ocjenu svih i nekonzistentnih svjedočenja jedinog ključnog svjedoka Adila D., što je bila jedna od primarne i obligatorne procesne obaveza suda. U tom kontekstu, apelant detaljno analizira dijelove iskaza ovog svjedoka koji, kako smatra, potvrđuju da se radi o nekonzistentnom svjedoku kojem ne treba pokloniti vjeru. Nadalje, apelant ističe da niko od istražno saslušanih svjedoka ili lica koja bi bila izvor pouzdanih informacija do 11. jula 2016. godine nije pomenuo apelantovo ime i prezime, pa je nejasno kako se njegova slika našla u fotoalbumu 2 i zašto je, na stranici 3 tog dokaza, Adilu D. objelodanjeno apelantovo ime i prezime. U vezi s tim, smatra da je istražna radnja prepoznavanja apelanta nezakonit dokaz. Ističe da je njegovo prepoznavanje od svjedoka Adila D. izvršeno suprotno odredbi člana 85 stav 3 ZKPBiH. Identifikacija apelanta se trebala izvršiti i nepristrasno ocjenjivati u skladu s relevantnom i brojnom sudskom praksom anglosaksonskih sudova, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu i domaćih sudova, poštujući utvrđene činjenice i sve specifičnosti konkretnog krivičnopravnog događaja. Dalje, smatra da su u postupku počinjene bitne povrede krivičnog postupka u vezi s povredom prava na odbranu jer je sud odbio prijedlog apelantove odbrane da se saslušaju inspektori SIPA-e, a u prvostepenoj presudi, u par. 33 i 34, izostalo je obrazloženje razloga za odbijanje prijedloga za saslušanje svjedoka odbrane Novaka M., Nihada Č., ali i predloženog svjedoka odbrane Rajka K., koji su u toku 2015. godine saslušavali dva važna svjedoka optužbe i ključnog svjedoka Adila D. i da su ti svjedoci, u kratkom periodu (poslije godinu dana), u bitnom mijenjali svoje prvobitne istražne iskaze. Na taj način apelantu je povrijeđen ravnopravni stranački položaj i procesno pravo na djelotvornu odbranu. Prvostepeni sud je, bez odluke, odbio apelantov prijedlog o saslušanju svjedoka Rajka K., a na okolnosti na koje su saslušana čak tri svjedoka optužbe (Mirzet Z., Fahrudin Ć. i Atif Dž.). Suprotno odbijajućoj odluci, sud je, u istoj situaciji, dozvolio apelantu saslušanje svjedoka Ismeta H., sa kojim je 13. februara 1998. godine obavljen informativni razgovor u zgradi PU Ključ, što upućuje na selektivnost procesnih odluka, a time i povredu apelantovih prava. Apelantu je onemogućeno da on pobija sadržaj i vremenski značaj izrade Projekta o izgradnji 110 k\W dalekovoda Sanica – Bosanski Petrovac (replički dokaz T-181), a kojem dokazu su i pretresno i žalbeno vijeće dali određeni dokazni značaj u relativizaciji i pobijanju apelantovih alibijskih dokaza. Predloženi svjedok Mirko M. je nesporno učestvovao u izradi navedenog projekta, ali je logično da je kao inženjer geodezije morao da radi i na terenskom području i u prethodnom dijelu geodetskog projektovanja trase dalekovoda. Dalje, ukazuje da prilikom drugog istražnog saslušanja svjedoka optužbe Fuvada D., u njegovoj kući i na kraju istrage (3. decembra 2016.), ispitivanju ovog svjedoka nije bila prisutna N. M., zapisničar, iako je na tom zapisniku konstatovana njena prisutnost. Takođe, smatra da su mu povrijeđena prava jer se nakon potvrđene optužnice nastavio istražni postupak, a čiji su se rezultati koristili u dokaznom postupku. Pored toga, a što je posebno važno, ističe da je tužilačka istraga u ovom krivičnom predmetu trajala čak i poslije podizanja i potvrđivanja prvobitne optužnice, sve do druge polovine jula 2017. godine (18. jula 2017. godine).

b) Odgovor na apelaciju

22. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da se u apelaciji uglavnom radi o navodima koji su već isticani i u žalbi na prvostepenu presudu, o čemu se apelaciono vijeće očitovalo u drugostepenoj odluci. U tom pogledu vezano za navode apelanta kojim se ukazuje na izostanak ocjene dokaza u vezi s provjerom iskaza svjedoka, ocjene nekonzistentnosti u iskazima, te ocjene apelantovih alibijskih dokaza, broja izvršilaca krivičnog djela, izgleda vojnika i apelanta, ukazano je da je o istim prigovorima detaljno razmatrano u drugostepenoj presudi (par. 59–80) u okviru žalbenog osnova zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud BiH je istakao da je prvostepeno vijeće dalo ocjenu vjerodostojnosti svih iskaza koje su svjedoci dali u istrazi i na glavnom pretresu, kojom prilikom je utvrđeno da se isti iskazi ne razlikuju u pogledu odlučnih činjenica, tj. ne postoje bitne razlike koje bi dovele u pitanje suštinu događaja, te da su pravilno cijenjeni i dokazi koje je odbrana izvodila u tom pravcu dokazivanja apelantovog alibija, ali da oni nisu uvjerili prvostepeno vijeće u apelantov alibi, posebno ako se ima u vidu da se ti dokazi kose sa saglasnim iskazima svjedoka Tužilaštva, a prije svega iskazom svjedoka Adila D. koji je bio siguran u pogledu identiteta i učešća apelanta u inkriminisanom događaju, a što je sud u ovom pogledu našlo pouzdanim i uvjerljivim za donošenje zaključaka o odlučnim činjenicama. Kada su u pitanju apelantovi navodi vezano za odbijanje saslušanja pojedinih svjedoka odbrane, ocijenjeno je, kako je to navedeno i u drugostepenoj presudi, da je prvostepeni sud razmotrio navedene prijedloge odbrane, te da je na bazi tog prijedloga donio odluku koji će se dokazi dalje provesti, vodeći računa o relevantnosti tih dokaza, kao i načelima efikasnosti i ekonomičnosti krivičnog postupka, te da je evidentno da se radilo o prijedlozima dokaza za koje je vijeće utvrdilo da nisu imali posebnog značaja za odlučivanje u ovom predmetu, odnosno da ne bi imali posebnu dokaznu vrijednost za prvostepeno vijeće kod donošenja konačne odluke, usljed čega se u konačnici i nije dozvolilo njihovo provođenje. Sama činjenica da su izostale pojedine procesne odluke u obrazloženju prvostepene presude ne dovode do povrede apelantovog prava na odbranu, posebno imajući u vidu da je nesporno utvrđeno da je pretresao vijeće razmotrilo dokazni prijedlog odbrane nakon čega je na pretresu donesena i ukratko obrazložena odluka o tome koji će se dokazi provesti (uključujući i odluku o neprovođenju pojedinih dokaza), pri čemu je odbrana sa time bila upoznata, pa je imala mogućnost da takvu odluku vijeća osporava žalbom na prvostepenu presudu. U konačnici, istaknuto je da su neosnovane apelantove tvrdnje vezane za navodnu nezakonitost dokaza pribavljenih u toku istrage, kao i da je predmetna istraga trajala dugo, i da je ona nezakonito produžena i nakon optuženja, o čemu je sud u svojim odlukama dao obrazloženje, te je posebno naglašeno da odbrana tokom postupka nije dovela u pitanje zakonitost apelantovog prepoznavanja, odnosno nije dokazano da je procedura obavljena na zakonom zabranjen način.

23. U obimnom i detaljnom odgovoru na apelaciju, Tužilaštvo BiH je navelo da navodi iz apelacije nisu tačni, što proizlazi iz osporenih presuda. Pojašnjeno je da se u apelaciji netačno navodi da je veći broj svjedoka optužbe (svjedoci Razija B., Arif D. i Adis D.) pouzdano i saglasno tvrdio da su inkriminirajuće noći u selo Gornji Kamičak došla tri vojnika. Suprotno naprijed navedenom, samo je svjedokinja Muharema D. precizirala koliko vojnika ulazi u selo, i to četvorica, te da ni jedan drugi svjedok nije rekao koliko je vojnika ušlo u selo. Nadalje istaknuto je da iz izreke osporavanih presuda jasno proizlazi da su izvršioci predmetnog krivičnog djela apelant (osuđen), M. K. (postupak prekinut zbog bolesti), Z. A. (nedostupan pravosudnim organima – podignuta optužnica) i O. R. (umro). Ovo je jasno potvrđeno iskazima svjedoka optužbe, pa tako svjedok Adil D. prepoznaje apelanta, svjedok „A“ i Adis B. prepoznaju M. K., svjedoci Samir D. i Ejub D. prepoznaju Z. A., dok svjedok Ejub na osnovu ranijeg poznavanja identifikuje i O. R. Svoje jasno mišljenje o tome iznijelo je i apelaciono vijeće u paragrafu 68 drugostepene presude. Pravilno je prvostepeno vijeće (par. 136 i 137 prvostepene presude) u sklopu ocjene cjelokupnog svjedočenja svjedoka Adila D. utvrdilo da je iskaz ovog svjedoka uvjerljiv i vjerodostojan s obzirom na to da je konzistentan jer u njegovom svjedočenju nema kontradiktornosti, a on je i u korelaciji s ostalim izvedenim dokazima, koji stav je i apelaciono vijeće potvrdilo (par. 70.i 71 drugostepene presude). Takođe, u ocjenu cjelokupnog svjedočenja navedenog svjedoka uključeno je i apelantovo prepoznavanje putem fotografija u istrazi i potvrda istoga na glavnom pretresu, kao i načina kako je izvršeno, a koje je samim načinom prepoznavanja dovedeno pravilno u vezu i s prepoznavanjem od drugih svjedoka i njihovom potvrdom istog načina (par. 145 i 146 prvostepene presude i par. 60– 67 drugostepene presude). Pravilno je izveden zaključak od prvostepenog vijeća i pravilno obrazložen stav se opisi apelanta od svjedoka Adila D. koji ga je i prepoznao u fotoalbumu, Fuvada D. i Razije B. odnose na apelanta (par. 143 i 144 prvostepene presude). Apelaciono vijeće je u paragrafu 66 drugostepene presude istaklo da su neosnovani navodi odbrane kojim se dovodi u pitanje zapažanje svjedoka o apelantovoj visini s obzirom na to da se radilo o orijentacionoj procjeni svjedoka, usljed čega se i nije moglo očekivati od svjedoka da se najpreciznije izjasne u tom pogledu. Tužilaštvo BiH je takođe istaklo da je pravilno prvostepeno vijeće postupilo (par. 60– 71) kada nije prihvatilo tezu odbrane u pogledu apelantovog alibija, kao i da je dalo detaljan osvrt na tu tezu odbrane i s posebnom pažnjom cijenilo dokaze koje je odbrana izvodila u tom pravcu (paragraf 75 drugostepene presude). Napomenuto je da je protiv apelanta kao jednog od izvršilaca krivičnog djela za koje je i osuđen osporavanim presudama podnesena krivična prijava od Kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova Bihać, Policijska uprava Ključ, 25. februara 1998. godine, a da je podnesena i još jedna krivična prijava protiv apelanta i 9. juna 1998. godine za krivično djelo iz tačke 2 prvobitne optužnice (događaj u selu Krasuljama, opština Ključ) u odnosu na koje događaje je vođena objedinjena istraga. Protiv apelanta, kao i drugih prijavljenih lica vodila se istraga kod nadležnih pravosudnih institucija u Bihaću, a nakon što je predmet rješenjem Suda BiH od 16. jula 2012. godine preuzet nastavljen je rad na predmetu u Tužilaštvu BiH, te su u odgovoru navedeni i pojedini dokazi (bliže opisani u odgovoru) gdje svjedoci pominju „učitelja iz Humića“ i „učitelja Boška iz Humića“ kao jednog od izvršilaca krivičnog djela iz osporavanih presuda. Apelantovi navodi koji se odnose na povredu ravnopravnog stranačkog položaja i procesnog prava na djelotvornu odbranu, a sve zbog odbijanja prijedloga za saslušanje svjedoka odbrane (Novaka M., Nihada Ć., Suada H., Zikreta B., Rajka K. i Mirka M.) Tužilaštvo BiH smatra neosnovanim. Naime, argumenti iz apelacije koji se odnose na neprihvatanje od Suda predloženog svjedoka odbrane Mirka M. uz naznaku da se radi o relevantnom i neposrednom svjedoku prije svega su netačni. Nakon saslušanih više svjedoka na okolnosti navodnog alibija svjedočenje još jednog svjedoka je irelevantno, a očigledno to nije neposredni svjedok na sam događaj koji je predmet optužnice, kako to navodi odbrana, da bi tome dala na značaju. Suprotno navodima iz apelacije, Tužilaštvo BiH je stava da je prvostepeno vijeće u par. 33 i 34 prvostepene presude dalo pravilne razloge za odbijanje svjedoka odbrane Suada H. i Zikreta B. i dalo ocjenu kvaliteta službenih zabilješki kao eventualnih dokaza, a koje je odbrana namjeravala koristiti prilikom saslušanja ovih svjedoka. Sud BiH je, imajući u vidu zakonske odredbe iz člana 239 stav 2 i 263 stav 2 ZKPBiH, detaljno razmotrio svaki dokazni prijedlog, te je nakon razmatranja dokaznog postupka odbrane odlučio da se ne saslušaju svi svjedoci koje je odbrana predložila s obzirom na to da je predloženo više svjedoka na iste okolnosti, odnosno onih koji nisu bili značajni za donošenje odluke o glavnoj stvari, a što bi, prema mišljenju apelacionog vijeća, nepotrebno odugovlačilo postupak. Dalje, pojašnjeno je da su nakon podizanja optužnice u odnosu na apelanta i Mladena Kovačevića u Tužilaštvu BiH egzistirala još dva predmeta za iste događaje u odnosu na druga lica, a jedan od ta dva predmeta u odnosu na dva lica u vezi s predmetnim događajem još uvijek je otvoren, te je sasvim logično da su se u postojećim otvorenim predmetima preduzimale određene radnje. Tužilaštvo BiH je u odnosu na druga lica, kao i za potrebe dodatnih dokaza u ovom predmetu predložilo saslušanja dva svjedoka kao dodatnih dokaza u ovom predmetu i predložena kao dokazi optužnicom koja je navedenog datuma podignuta protiv jednog od imenovanih počinilaca. Takođe, suprotno navodima iz apelacije, prvostepeno i drugostepeno vijeće su dali pravilnu ocjenu svjedočenja svjedoka Fuada D. ukazujući da je njegovo svjedočenje uvjerljivo i potkrijepljeno drugim dokazima pri čemu je ovaj svjedok svjedočio na glavnom pretresu i da je izjava iz istrage bila podložna provjeri kako u direktnom tako i unakrsnom ispitivanju (par. 138–141 prvostepene presude).

V.Relevantni propisi

24. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) u relevantnom dijelu glasi:

Zločini protiv čovječnosti Član 172. stav (1) tač. a) i h) (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a) lišenje druge osobe života (ubistvo);

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;

25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18 i 22/21

– odluka USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 3.stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 239. st. (2), (3) i (4) Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća (2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.

(3) Ukoliko ovim zakonom nije drugačije propisano, o prijedlozima stranaka i branitelja odlučuje sudija, odnosno predsjednik vijeća.

(4) Odluke sudije, odnosno predsjednika vijeća se uvijek objavljuju i, s kratkim obrazloženjem razmatranih činjenica, unose u zapisnik o glavnom pretresu.

Član 263. stav (2) Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 290. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 024100 19 Krž 2 od 21. juna 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelantov branilac je primio 19. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 17. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

32. Član 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

33. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

34. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

35. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

36. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

37. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da član 6 Evropske konvencije, mada garantuje pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to prije svega pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Evropske konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).

38. Takođe, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizuje zaključke redovnih sudova u pogledu apelantove uloge i doprinosa u izvršenju predmetnog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede principa in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni princip može da bude doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom principu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog, već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih principa i ZKPBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50 i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).

39. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala „optužba“ tako i onih koje je predlagao apelant i njegova odbrana. Dalje, Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno apelantova odbrana, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Dakle, Sud BiH je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio inkriminisane radnje opisane u izreci osporene prvostepene presude, a koje radnje čine krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH.

40. Ovo se posebno odnosi na dokaz – iskaz ključnog svjedoka Tužilaštva BiH Adila D. koji je Sud BiH imao u vidu kod utvrđivanja apelantove krivične odgovornosti, ali koji dokaz nije bio jedini dokaz od odlučnog značaja kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka. Ustavni sud ima u vidu da je u apelantova krivična odgovornost u odnosu krivično djelo za koje je proglašen krivim u najvećoj mjeri zasnovana na iskazu – svjedočenju svjedoka Adila D. U takvim situacijama (zasnivanje osuđujuće presude na iskazu jednog ključnog svjedoka) od esencijalne je važnosti obezbijediti u konvencijskom smislu da prava odbrane budu ispoštovana, a što se prevashodno ogleda u tom da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa takvim svjedokom i ispita ga bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Upravo je, prepoznavajući bitnost vjerodostojnosti iskaza svjedoka Adila D., Sud BiH stavio naglasak na potrebu da se njegov iskaz cijeni s posebnom pažnjom, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u odnosu na apelantovu krivicu, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti, te vjerodostojnosti njegovog iskaza i kredibiliteta svjedoka, pri čemu je takođe cijenjeno i njegovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu cjelovit aspekt sagledavanja predmetnog krivičnog postupka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi sve dokaze detaljno analizirali, te dali razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH i apelacionog vijeća da je upravo apelant lice koje je počinilo inkriminisane radnje za koje je u konačnici proglašen krivim za krivično djelo iz člana 172 KZBiH (zločini protiv čovječnosti). Ustavni sud primjećuje da je naročito u tom pogledu u relevantnim dijelovima osporenih odluka dato detaljno obrazloženje u vezi s vrijednosti iskaza i drugih svjedoka, koji iskazi su potkrijepili vjerodostojnost iskaza svjedoka Adila D.. Dakle, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka, datih kako na (glavnom) pretresu tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice.

41. Osim toga, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da obrazloženja osporenih odluka sadrže i dio u kojem je elaborirano pitanje apelantove izvršilačke odgovornosti u predmetnom krivičnom djelu. Obrazloženja redovnih sudova data u odnosu na navedena pitanja se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnima budući da su zasnovana na provedenom dokaznom postupku, a ne paušalnim zaključivanjem suda. Takođe, nema proizvoljnosti ni u stavu apelacionog vijeća iz osporene drugostepene presude u odnosu na žalbeni prigovor u vezi s nedonošenjem posebnih procesnih odluka po uloženim prigovorima apelantove odbrane u vezi sa zakonitosti pojedinih dokaza, imajući u vidu da iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlazi da je apelantovoj odbrani tokom predmetnog postupka data razumna mogućnost da izloži svoj predmet, kao i da je tu mogućnost ona iskoristila, uključujući, između ostalog, i komentarisanje, prigovaranje i osporavanje uloženih dokaza optužbe u cijelosti.

42. S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod u vezi s postupanjem apelacionog vijeća, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno vođenja predmetnog krivičnog postupka i ocjene kvalitete pojedinih dokaza. Pritom, Ustavni sud ima u vidu i apelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostepene odluke navodno nije u skladu sa standardima prava na obrazloženu sudsku odluku uz argumentaciju da je apelaciono vijeće suštinski samo potvrdilo odlučenje Suda BiH iz osporene prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog suda tako i Ustavnog suda kada je u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje po žalbi) podsjeća da čak i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40 sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim-raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu osporena prvostepena presuda Suda BiH) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela zločina protiv čovječnosti donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Dakle, Sud BiH je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, tj. zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkom a), a sve u vezi sa članom 29 KZBiH. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Sud BiH je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, niti da je u predmetnom postupku došlo do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Sud BiH, a potom i apelaciono vijeće, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

44. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je apelant problematizovao i pitanje poštovanja principa jednakosti u postupanju strana u postupku jer je sud odbio da provede određene dokaze (sasluša svjedoke) koje je on predlagao. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6 stav 3d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke, ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Jermenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i broj AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Premda pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uslovima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu, Ustavni sud ističe da neka manja nejednakost koja ne utiče na pravičnost postupka u cjelini neće dovesti do kršenja člana 6 Evropske konvencije (vidi Verdú Verdú protiv Španije, st. 23–29).

45. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da redovni sud, u smislu odredaba člana 263 stav (2) ZKPBiH, ima diskreciono ovlašćenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je nepotreban, ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaj za predmet. Dovodeći u vezu navedene principe s navodima da sud nije dozvolio provođenje dokaza, Ustavni sud zapaža da apelant, u konkretnom slučaju, nije dokazao da je njegov prijedlog proizvoljno odbijen, da bi upravo ti dokazi bitno uticali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH naveo jasne razloge zbog kojih je odbijen prijedlog odbrane da se provede dokaz saslušanja svjedoka – saslušanja svjedoka odbrane Suada H. i Zikreta B., jer je zaključio da okolnosti koje odbrana želi da dokaže predloženim svjedocima nisu od značaja za ovaj predmet, odnosno da je izvođenje predloženih dokaza nepotrebno. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelaciono vijeće u paragrafu 17 drugostepene presude ocijenilo da su u toku postupka stranke uživale jednaka prava u smislu predlaganja i izvođenja dokaza, te su stranke izvodile dokaze koji su cijenjeni od Suda. Za ovakav stav apelaciono vijeće je dalo valjano obrazloženje ukazujući u njemu, između ostalog, i da je prvostepeno vijeće u slučajevima kada nije dalo obrazloženje u presudi za odbijanje pojedinih dokaza to učinilo na način da je na glavnom pretresu predsjednik vijeća davao usmena obrazloženja. Nadalje, u drugostepenoj presudi je navedeno i da je Sud, imajući u vidu zakonske odredbe iz člana 239 stav 2 i 263 stav 2 ZKPBiH, nakon razmatranja dokaznog postupka odbrane odlučio da se ne saslušaju svi svjedoci koje je odbrana predložila s obzirom na to da je predloženo više svjedoka na iste okolnosti, odnosno onih koji nisu bili značajni za donošenje odluke o glavnoj stvari, a što bi prema mišljenju apelacionog vijeća nepotrebno odugovlačilo postupak, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, pogotovo kada se uzme u obzir mnogobrojnost provedenih dokaza u ovom postupku.

46. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koji se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove veoma opširne i obimne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da je Sud BiH kao redovni sud dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant suštinski nije bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na „optužbu“ i da ništa ne ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6 stav 3d) Evropske konvencije.

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivice, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio inkriminisane radnje obuhvaćene krivičnim djelom (zločini protiv čovječnosti) koje mu je stavljeno na teret, pri čemu je obrazloženo da nema povrede apelantovog prava na odbranu. Dakle, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje na apelantovu štetu, uz navođenje jasnih i argumentovanih razloga, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.

49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3614/19 (B. D.) | Sudska praksa | Aktio