Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-653/21 (E. R.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 70
- Zakon o prekršajima
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o prekršajima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-653/21
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 653/21, rješavajući apelaciju Enesa Rustempašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Enesa Rustempašića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Pr 092606 20 Pžp od 17. decembra 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 Pr 092606 20 Pr 2 od 2.
septembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Enes Rustempašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Selma Rustempašić- Hozić, advokat iz Bugojna, podnio je 2. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Pr 092606 20 Pžp od 17. decembra 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 Pr 092606 20 Pr 2 od 2. septembra 2020. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio svaki rad nižestepenim sudovima na predmetu“, a do donošenja odluke Ustavnog suda glede podnesene apelacije“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Ministarstva unutrašnjih poslova Srednjobosanskog kantona zatraženo je 22. marta 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Rješenjem Općinskog suda broj 46 0 Pr 092606 20 Pr 2 od 2. septembra 2020. godine apelant je proglašen krivim što je: a) 4. juna 2019. godine u prometnoj nezgodi u kojoj je sudjelovalo apelantovo vozilo marke „Volvo“ apelant prešao lijevu kolovoznu traku, gdje je svojim prednjim dijelom vozila ostvario kontakt s prednjom lijevom stranom putničkog motornog vozila marke „Audi A8“ kojim je upravljao A. K., čime je počinio prekršaj iz čl. 55. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama (u daljnjemu tekstu: ZOSP), kažnjivo prema čl. 238. st. 1. tačka 10. ZOSP-a; b) što je napustio mjesto prometne nezgode, čime je počinio prekršaj iz čl. 158. st. 2. ZOSP-a, kažnjivo prema čl. 236. st. 2. ZOSP-a; c) što je upravljao motornim vozilom pod djelovanjem alkohola u količini od 1,93 promila, čime je počinio prekršaj iz čl. 174. st. 1. i 2. ZOSP-a, kažnjivo po čl. 234a. st. 3. ZOSP-a; d), te što je upravljao vozilom koje nije registrirano, čime je počinio prekršaj iz čl. 207. st. 1. ZOSP-a, što je kažnjivo po čl. 234a. st. 1. tačka 8. i st. 2. ZOSP-a. Na osnovu naprijed navedenog, a primjenom člana 22. Zakona o prekršajima (u daljnjemu tekstu: ZOP), apelant je kažnjen za prekršaj pod tačkom a) novčanom kaznom u iznosu od 50,00 KM i dodijeljen mu je jedan kazneni bod, pod tačkom b) novčanom kaznom u iznosu od 50,00 KM i dodijeljen mu je jedan kazneni bod, pod tačkom c) novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM, te mu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od šest mjeseci, te pod tačkom d) novčanom kaznom od 200,00 KM i dodijeljena su mu dva kaznena boda. Primjenom člana 24. ZOP-a apelantu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 800,00 KM, zabrana upravljanja motornim vozilom u trajanju od šest mjeseci i dodijeljena su mu četiri kaznena boda.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 20. juna 2019. godine Policijska stanica Bugojno podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta. Apelant je na usmenom pretresu pred sudom negirao odgovornost za počinjeni prekršaj, tvrdeći da u navedeno vrijeme nije upravljao vozilom marke „Volvo“. Apelantova braniteljica je navela da je na dan kada se dogodila saobraćajna nezgoda bio vjerski praznik Bajram, da je apelantovo vozilo cijeli dan bilo parkirano ispred porodične kuće, koja se nalazi iza ugostiteljskog objekta „Tajči“, te da apelant nije upravljao svojim motornim vozilom. U večernjim satima između 22 i 23 sata policijski službenici su apelanta našli u navedenom ugostiteljskom objektu i obavijestili ga da je oštećeni A. K. naveo da ga je apelant udario svojim vozilom. Tom prilikom su policijski službenici izvršili pregled apelantovog vozila, odnosno pregled vozila je izvršen ne u momentu nastanka saobraćajne nezgode nego 2–3 sata poslije, a vozilo se nalazilo ispred porodične kuće i tada je utvrđeno da na vozilu nema nikakvih tragova eventualne saobraćajne nezgode. Braniteljica je istakla da je apelant sarađivao s policijom, otišao u policijsku stanicu gdje je izvršeno ispitivanje i utvrđena koncentracija alkohola u krvi. Ukazala je da su s apelantom tog dana bili njegov sin i sinova djevojka N. T., kao i da je apelant u ugostiteljskom objektu „Tajči“ bio sa još nekoliko prijatelja, između ostalog F. A. i još dvojicom koja su u inozemstvu.
6. Dalje, u obrazloženju je navedeno da je sud izvršio uvid u dokaze predložene od predstavnika ovlaštenog organa (zapisnik o uviđaju saobraćajne nezgode, zapisnike o alkotestiranju, službene zabilješke, fotodokumentaciju, bliže označene u rješenju), te je u svojstvu svjedoka saslušao oštećenog A. K., policijske službenike označene u rješenju, kao i svjedoke koje je predložio apelant.
7. Sud je uvidom u zapisnik o uviđaju saobraćajne nezgode utvrdio da je prilikom prometne nezgode bila noć, da je na tom dijelu puta vidljivost bila dobra, da je put pregledan, u zavoju, osvijetljen, mokar i bez oštećenja, da na licu mjesta prometne nezgode nisu pronađeni tragovi. Sud je također utvrdio oštećenja koja su nastala na vozilu: na vozilu „Volvo“ oštećen je prednji lijevi blatobran i prednji lijevi branik, dok su na vozilu oštećenog oštećena prednja lijeva vrata, lijevi retrovizor, zadnji lijevi blatobran i zadnja lijeva vrata. Osim toga, utvrđeno je da je registracija za vozilo marke „Volvo“ istekla 30. maja 2019. godine. Dalje, sud je konstatirao da su izjave učesnika saobraćajne nezgode različite: apelant je tvrdio da kritičnog dana nije upravljao vozilom „Volvo“ i da se u periodu od 18,00 sati pa do dolaska policijskih službenika nalazio u ugostiteljskom objektu „Tajči“ sa šest prijatelja, te da nije prouzrokovao prometnu nezgodu, dok je oštećeni naveo da je u trenutku nastanka prometne nezgode uočio da je vozilom upravljao upravo apelant, kojeg lično poznaje kao uposlenika Agencije Securitas. Dalje, uvidom u alkotest utvrđeno je da je nakon izvršenog alkotestiranja kod apelanta utvrđeno prisustvo alkohola u organizmu u iznosu od 1,93 promila, dok kod oštećenog alkotest nije pokazao prisustvo alkohola u organizmu.
8. Sud je izvršio uvid u službene zabilješke dvije policijske patrole u kojima je navedeno da su uočili da se ispred ugostiteljskog objekta „Tajči“ parkira vozio „Volvo“ i da iz njega izlazi apelant. U tom su trenutku uočena oštećenja na navedenom vozilu. Uvidom u izvod iz RNK-a od 27. maja 2020. godine sud je utvrdio koje kazne i za koje prekršaje su izrečene apelantu. Osim toga, sud je saslušao svjedoke, oštećenog, policajce iz dvije policijske patrole, kao i svjedoke čije je saslušanje predložio apelant.
9. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je činjenice koje je istakao apelant, kao i činjenice iz izjava svjedoka koje je apelant predložio doveo u vezu s navodima iz prekršajnog zahtjeva, kao i sa izjavama saslušanih policajca, koji su jasno i precizno opisali na koji način je apelant uočen sa svojim vozilom u saobraćaju. Također, činjenicu da je okrivljeni upravljao navedene noći vozilom „Volvo“ u svom iskazu potvrdio je i saslušani svjedok-oštećeni koji apelanta lično poznaje. Sve izjave navedenih svjedoka sud je u obrazloženju rješenja detaljno interpretirao. Sud je naveo da je, na osnovu svega navedenog, stava da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Dalje, navedeno je da je izjavama svjedoka – policijskih službenika sud posvetio posebnu pažnju budući da su te izjave dale ovlaštene službene osobe koje, smatrao je sud, nemaju nikakvog razloga navesti drugačije činjenično stanje nego što je to ustanovljeno na licu mjesta. Dakle, sud je utvrdio da je apelant zaista tom prilikom upravljao vozilom i da je samo zbog utjecaja alkohola ostvario kontakt sa vozilom drugog sudionika u prometu, pri tome napuštajući mjesto na kojem se dogodila prometna nezgoda. Dalje, navedeno je da sud nije prihvatio kao validne izjave svjedoka koje je predložio apelant koji su, vjerojatno zbog rođačkih i prijateljskih odnosa, pokušali pomoći apelantu radi izbjegavanja prekršajne odgovornosti, izjavivši da je apelant bio u objektu „Tajči“ i da taj objekt nije napuštao sve do dolaska policije. Sud je smatrao da je apelantova odbrana usmjerena na izbjegavanje odgovornosti, kao i da su apelantovi navodi paušalni budući da ničim nisu potkrijepljeni i dokazani.
10. Sud je naveo da je prilikom odmjeravanja vrste i visine kazne cijenio težinu počinjenih prekršaja, apelantovu prekršajnu odgovornost, kao i njegove materijalne i porodične prilike. Sud je u obzir uzeo i činjenicu da je svaka apelantova radnja grubi prekršaj protiv sigurnosti javnog prometa i da je njima doveo u opasnost ne samo sebe već i druge učesnike u prometu. Kao otežavajuću okolnost na apelantovoj strani cijenjena je činjenica da je upravljao vozilom u stanju opijenosti, odnosno doveo se u alkoholizirano stanje u kojem nije mogao sigurno upravljati vozilom u javnom prometu, neodgovorno sjeo za upravljač vozila i izazvao saobraćajnu nezgodu u kojoj samo sretnim okolnostima on ili neko drugi nije nastradao.
11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 46 0 Pr 092606 20 Pžp od 17. decembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda od 2. septembra 2020. godine.
12. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant žalbu protiv prvostepenog rješenja podnio zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršajima i odluke o sankciji, s prijedlogom da drugostepeni sud uvaži žalbu i preinači pobijano rješenje i okrivljenika oslobodi prekršajne odgovornosti ili da predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je ukazao da, iako u žalbi nije posebno naznačeno, iz žalbenih prigovora je zaključio da je žalba podnesena i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o zaštitnoj mjeri.
13. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je, ispitujući žalbene navode koji se odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, ovaj sud utvrđuje da su oni neosnovani. Ukazano je da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju na sasvim jasan, određen i detaljan način obrazložio svoju odluku, precizno navodeći na kojim činjenicama i dokazima zasniva svoje zaključke, koje je u svemu prihvatio i Kantonalni sud, zbog čega je žalba izjavljena po tom pravnom osnovu ocijenjena neosnovanom. Dalje, ukazano je da je, ispitujući prvostepeno rješenje u pogledu žalbenih navoda koji se odnose na povredu materijalnog propisa o prekršaju, utvrđeno da je ispravan zaključak prvostepenog suda da je apelant, postupivši na način opisan u izreci pobijanog rješenja, ostvario sva bitna obilježja prekršaja iz čl 55. i 158, člana 174. stav 2. i člana 207. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH. Nadalje, navedeno je da je, ispitujući prvostepeno rješenje povodom žalbe zbog odluke o sankciji i zaštitnoj mjeri, Kantonalni sud izvršio uvid u spis predmeta, te uzeo u obzir i cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje se odnose na same prekršaje i apelanta kao počinitelja prekršaja, pa je u vezi s tim utvrdio da je prvostepeni sud apelantu za učinjene prekršaje izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 800,00 KM i zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od šest mjeseci, ocijenivši ih u cijelosti adekvatnima i primjerenima prirodi i težini konkretno počinjenih prekršaja, okolnostima pod kojima su prekršaji učinjeni, stepenu ispoljene krivice, kao i da će se izrečenom novčanom kaznom i zaštitnom mjerom u cijelosti postići neophodno potrebna kako opća tako i posebna svrha kažnjavanja, posebno imajući u vidu činjenicu da je okrivljenik prema stanju u spisu predmeta ranije prekršajno kažnjavan. Kantonalni sud je ukazao da se ostali apelantovi žalbeni prigovori ne mogu podvesti niti pod jedan žalben razlog propisan odredbom člana 84. Zakona o prekršajima s obzirom na to da se u žalbenim navodima vrši ocjena i analiza provedenih dokaza. Kantonalni sud je istakao da po članu 84. ZOP-a žalba po tom osnovu nije dopuštena, pa se taj sud i nije mogao upuštati u ocjenu osnovanosti tih navoda jer je ocjena izvedenih dokaza na usmenom pretresu u isključivoj nadležnosti prvostepenog suda.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je donošenjem osporenog rješenja prvostepeni sud počinio povrede materijalnog prava, koje se ogledaju u tome što sud nije primijenio odredbe člana 15. Zakona o krivičnom postupku FBiH, koju je, shodno odredbi člana 18. ZOP-a, bio obavezan, mutatis mutandis, primijeniti. Smatra da iz obrazloženja pobijanog rješenja nesporno proizlazi da sud prilikom donošenja rješenja nije primijenio odredbu člana 15. stav 2. ZKPFBiH iz razloga što je sud samo utvrdio činjenice koje apelanta terete, a nije utvrđivao činjenice koje mu idu u korist, kao i da je prilikom odmjeravanja kazne sud uzeo u obzir samo otežavajuće okolnosti, dok nije uzeo u obzir nijednu olakšavajuću okolnost. Ukazao je da je zaposlen u Agenciji Securitas d.o.o., da je otac dvoje djece, oboje studenti, da svojom plaćom kao samohrani otac svoju djecu izdržava i školuje, da mu oduzimanje vozačke dozvole znači prestanak radnog dugogodišnjeg odnosa u navedenoj agenciji, te da prestanak radnog odnosa kod navedenog poslodavca znači apsolutno ugrožavanje egzistencije okrivljenog i njegove djece, kao i prestanak školovanja djece. Smatra da su osporenim rješenjima, osim apelanta, kažnjena i njegova djeca, te da su mu iz tog razloga povrijeđena prava na pravično suđenje, kao i pravo na imovinu. Na koncu, istakao je da je drugostepeno rješenje kojim je odbijena apelantova žalba doneseno u periodu kada postupajuća sutkinja, koja je odlučivala o apelantovoj žalbi, nije radila u periodu kada je drugostepeno rješenje doneseno, a drugostepeno rješenje postupajuća sutkinja nije ni potpisala.
b)Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri pravnom stajalištu iz svoje osporene odluke, u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi razlozi kojim se Kantonalni sud rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi. Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koja se apelant poziva, niti ostalih prava zajamčenih Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama, odnosno Ustavom Bosne i Hercegovine. U pogledu navoda iz apelacije koji se tiču rada postupajuće sutkinje na dan 17. decembar 2020. godine, u službenoj evidenciji postoji da je imenovana sutkinja radila navedenog dana. Dalje, u pogledu informacije da postupajuća sutkinja nije potpisala drugostepenu odluku, ukazano je da u spisu predmeta stoji original odluke s potpisom postupajuće sutkinje u skladu s odredbom člana 74. stav 1. tačka 10) Zakona o prekršajima i odredbi člana 62. st. 2. i 3. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju, a na prijepis odluke koji je dostavljen strankama i prvostepenom sudu stavljen je otisak štambilja o ovjeri tačnosti prijepisa od šefice sudske pisarnice R. B. u skladu sa članom 62. stav 5. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju.
16. Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka u kojem su provedeni dokazi predloženi od predstavnika ovlaštenog organa i apelanta, sud je utvrdio da je apelant počinio prekršaje koji su mu zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka stavljeni na teret. Sud je detaljno opisao na osnovu kojih je dokaza i iskaza svjedoka koje je prihvatio došao do zaključka da je okrivljeni počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret i iznesenim činjenicama od saslušanih svjedoka-policijskih službenika sud je posvetio posebnu pažnju jer su date od ovlaštenih službenih lica, koje, prema mišljenju suda, nemaju nikakvog razloga istaknuti drugačije činjenično stanje, nego što je to ustanovljeno na licu mjesta, pa je sud utvrdio da je okrivljeni zaista tom prilikom upravljao vozilom i da je samo zbog utjecaja alkohola ostvario kontakt sa vozilom drugog učesnika, pri tome napuštajući mjesto na kojem se dogodila saobraćajna nezgoda, što ukazuje da sud nije prihvatio kao validnu izjavu svjedoka čije je saslušanje predložio apelant, koji su vjerovatno zbog rođačkih i prijateljskih odnosa probali pomoći okrivljenom radi izbjegavanja prekršajne odgovornosti jer su saglasno izjavili da je okrivljeni bio u ugostiteljskom objektu „Tajči“ i da nije napuštao objekt sve do dolaska policije, to sud smatra da je odbrana okrivljenog za počinjene prekršaj iznesena kako bi eventualno izbjegla odgovornost, a navodi okrivljenog da su paušalni jer ih nisu potkrijepili i dokazali, pa ih je sud ocijenio kao pokušaj da se okrivljeni oslobode odgovornosti. Dalje, navedeno je da je prilikom odmjeravanja vrste i visine kazne sud cijenio težinu počinjenih prekršaja, prekršajnu odgovornost okrivljenog, njegove materijalne i porodične prilike. Navedene sankcije sud je izrekao uzimajući u obzir težinu počinjenih prekršaja, prekršajnu odgovornost okrivljenog, njegove materijalne i porodične prilike, smatrajući kako će se njima u potpunosti ostvariti specijalna i generalna prevencija, a okrivljeni ubuduće neće činiti ista ili druga djela prekršaja.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik FBiH“ broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 18. stav (2) Primjena odredaba Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (2) Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovog zakona sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 - u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) će se mutatis mutandis primjenjivati u prekršajnom postupku: Glava I. pod nazivom „Osnovna načela“[...] Glava XVI. pod nazivom „Troškovi krivičnog postupka“[...] Član 70. stav (1) Dokazi (1) Pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi..
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 46 0 Pr 092606 20 Pžp od 17. decembra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 6. januara 2021. godine, a apelacija je podnesena 2. marta 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
26. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, Ustavni sud ističe da se u vezi s tim, prvenstveno, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Polazeći od općih principa Evropskog suda koji su također podržani i kroz praksu Ustavnog suda (Odluka o dopustivosti broj AP 716/09 od 26. januara 2012. godine, stav 13, te Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 562/18 od 15. januara 2020. godine, stav 30, dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da se i u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme, izrečenu sankciju i njenu svrhu, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
27. Naime, u konkretnom slučaju su osporene odluke donesene u prekršajnom postupku, pokrenutom po zahtjevu PS Bugojno za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je apelant odgovoran za počinjene prekršaje, zbog čega mu je izrečena novčana kazna i mjera sigurnosti. Prvostepeni sud je u obrazloženju osporenog rješenja pobrojao dokaze provedene tokom postupka i detaljno opisao postupak njihove ocjene.
28. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant u postupku pred Ustavnim sudom tvrdi da redovni sudovi nisu primijenili odredbe člana 15. ZKPFBiH koje je, shodno odredbi člana 18. ZOP-a, bio obavezan primijeniti. Apelant tvrdi da sud prilikom donošenja rješenja nije primijenio odredbu člana 15. stav
2. ZKPFBiH iz razloga što je sud samo utvrdio činjenice koje apelanta terete, a nije utvrđivao činjenice koje mu idu u korist. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja detaljno pobrojao dokaze provedene tokom postupka. Također, detaljno je opisano šta je sud utvrdio iz svakog provedenog dokaza i na koji je način te dokaze cijenio pojedinačno i u vezi s drugim provedenim dokazima. Dalje, sud je obrazložio zašto nije dao povjerenje iskazima svjedoka koji su saslušani na apelantov prijedlog, obrazloživši svoj stav činjenicom da su iskazi tih svjedoka u suprotnosti s drugim provedenim dokazima i da su vjerovatno dati u namjeri da bi se umanjila ili izbjegla apelantova prekršajna odgovornost. Dakle, iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je Općinski sud, slobodnom ocjenom izvedenih dokaza, van razumne sumnje utvrdio da je apelant bio vozač predmetnog vozila u vrijeme kada se dogodila predmetna prometna nezgoda, da je napustio mjesto na kojem se nezgoda dogodila, kao i da je u vrijeme događaja bio pod utjecajem alkohola. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene odluke proizlazi da je i Kantonalni sud (u svjetlu žalbenih navoda o kršenju člana 69. stav (3) Zakona o prekršajima) raspravio apelantove žalbene navode koji se odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka i utvrdio da nisu osnovani budući da je prvostepeni sud na sasvim jasan, određen i detaljan način obrazložio svoju odluku, precizno navodeći na kojim činjenicama i dokazima zasniva svoje zaključke, koje je u svemu prihvatio i Kantonalni sud. Osim toga, Kantonalni sud je, ispitujući prvostepeno rješenje u pogledu navoda o povredi materijalnog propisa o prekršaju, utvrdio da je ispravan zaključak prvostepenog suda da je apelant, postupivši na način opisan u izreci pobijanog rješenja, ostvario sva bitna obilježja prekršaja iz čl. 55. i 158, člana 174. stav 2. i člana 207. ZOSP-a. Kantonalni sud je, u pogledu odluke o sankciji i zaštitnoj mjeri, izvršio uvid u spis predmeta i podnesenu žalbu, uzeo u obzir i cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i našao da je sankcija i mjera sigurnosti izrečena apelantu u cijelosti adekvatna i primjerena prirodi i težini konkretno počinjenih prekršaja, okolnostima pod kojima su prekršaji učinjeni i stepenu ispoljene krivice. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Općinski sud načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj prekršajnoj stvari, kao ni ocjenom dokaza i svih relevantnih okolnosti izašao iz okvira zahtjeva člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je navedeni redovni sud imao i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta. Također, Ustavni sud suprotno apelantovim navodima ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je prvostepeni sud primijenio relevantno materijalno i procesno pravo (ZOSP, ZOP i ZKPFBiH). Naime, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi prilikom donošenja odluke o sankciji apelantu naveli da su cijenili i olakšavajuće i otežavajuće okolnosti u odnosu na apelanta, pa je prvostepeni sud naveo da je cijenio apelantove „materijalne i porodične prilike“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud drži da obrazloženja koja su redovni sudovi dali u osporenim odlukama zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
29. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (pravo na imovinu), Ustavni sud zapaža da ove navode apelant nije obrazložio i konkretizirao, ali da se oni suštinski dovode u kontekst povrede prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje i ovo pozivanje na povredu navedenog prava smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom prekršajnom postupku sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen odgovornim za počinjenje prekršaja iz ZOSP-a, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom prekršajnog postupka poštovani standardi prava na pravično suđenje obuhvaćeni članom 6. Evropske konvencije.
31. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se radi o navodima koji se vežu za primjenu prava u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
32. S obzirom na odluku o meritumu u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić