Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3660/19 (Z. B.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Ratni zločin
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3660/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3660/19, rješavajući apelaciju Zorana Babića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Babića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 020819 19 Krž 3 od 23. maja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Babić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slavica Bajić, advokat iz Prijedora, podnio je 19. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 020819 19 Krž 3 od 23. maja 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je, 22. novembra 2020. godine, da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 020819 16 Kri od 30. novembra 2018. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanima u izreci presude, u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije Srpske Republike BiH, a potom Republike Srpske usmjerenog protiv nesrpskog civilnog stanovništva na području općine Prijedor, u vremenskom periodu od mjeseca maja 1992. godine do kraja avgusta 1992. godine, znajući za takav napad i da njihove radnje čine dio tog napada, suprotno pravilima međunarodnog prava, počinio i pomagao progon nesrpskog civilnog stanovništva zbog njihove nacionalne i vjerske pripadnosti na teritoriji pod kontrolom vojske i policije Srpske Republike BiH, a potom Republike Srpske, čineći to ubojstvima i drugim nečovječnim djelima počinjenima u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, čime je počinio, u tački 5. osuđujućeg dijela izreke presude kazneno djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkom a)-Ubojstvo Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), sve u vezi sa članom 180. stav 1. istog Zakona, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je optužnicom Tužiteljstva BiH broj T20 0 KTRZ 000509 15 od 13. maja 2016. godine, koja je potvrđena 17. maja 2016. godine, a izmijenjena 6. septembra 2018. godine, apelantu i drugim suoptuženicima, radnjama opisanim u optužnici, na teret stavljeno izvršenje kaznenog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a) i k) KZ BiH, a sve u vezi sa članom 29., 53. i 100. stav 1. istog Zakona. Apelant se na ročištu za izjašnjenje o krivnji izjasnio da nije kriv.
6. Dalje, navedeno je da je statusna konferencija u predmetu održana 9. septembra 2016. godine. Na njoj se raspravljalo o planu izvođenja dokaza optužbe, odnosno rasporedu ročišta za glavni pretres, zatim o prijedlogu Tužiteljstva za prihvaćanje utvrđenih činjenica, te drugim pitanjima od značaja za predmetni postupak. Apelant je na statusnoj konferenciji tražio da ga se oslobodi prisustva suđenju, zbog njegovog zdravstvenog stanja. Kako se pitanje zdravstvene sposobnosti i apelantovog učešća na glavnom pretresu ukazalo spornim već prilikom održavanja statusne konferencije, te nakon što je odbrana podnijela zahtjev da se provede vještačenje njegovog zdravstvenog stanja, Vijeće je odredilo vještačenje i pregled, nakon čega je postupajući vještak prim. dr Radojka Golijan sačinila nalaz i mišljenje, te je povodom navedenog i saslušana na ročištu za glavni pretres. Vještak je u svom nalazu i mišljenju konstatirala da je apelant, zbog svojih dijagnoza i općeg zdravstvenog stanja, osoba kojoj je potrebna tuđa njega i pomoć, za promjenu položaja donjih ekstremiteta, promjenu prostorije ili izlaska i ulaska u drugu zgradu, kao i pri putovanju. Vještak je Takođe navela da je, uslijed rana na lijevom stopalu i problema sa stolicom, mišljenja da bi apelantov dolazak jednom tjedno iz Foče u Sarajevo predstavljalo veliko opterećenje, te bi bilo prihvatljivije i poželjnije da se to putovanje obavlja svakih deset dana, iz razloga što bi se apelantu morali najaviti dolasci na Sud barem pet dana ranije kako bi isti u tim terminima izbjegavao uzimanje sredstava neophodnih za pražnjenje i regulaciju stolice. Ukoliko bi se navedenom moglo udovoljiti, vještak je istakla kako bi apelant mogao prisustvovati suđenju u najdužem trajanju od 2,5 do 3 sata, kao i da bi mu bilo neophodno osigurati pauze tijekom suđenja u trajanju od 15-20 minuta, radi pasivne promjene položaja tijela, pri čemu bi mu pomagala druga osoba. Na kraju, vještak je konstatirala da je apelantovo stanje određeno trajnom dijagnozom paraplegio. Vodeći se takvim nalazom vještaka, Vijeće je donijelo odluku da se ročišta za glavni pretres u predmetu održavaju svakih petnaest dana, kako je ostalo do kraja glavnog pretresa.
7. U obrazloženju je, dalje, navedeno da na ročište za glavni pretres zakazano za 9. mart 2018. godine, nije pristupio uredno pozvani apelant, niti je svoj nedolazak opravdao. Naime, predsjednica vijeća je tog dana nakon 8,00 sati telefonski obaviještena od strane službenika Sudske policije Suda BiH, koji je postupao po naredbi Suda BiH od 22. februara 2018. godine za dovođenje apelanta koji se nalazio na izdržavanju kazne dugotrajnog zatvora u KPZ Foča, da apelant ne želi pristupiti na zakazano ročište za glavni pretres, navodeći da je bolestan i da se ne osjeća sposobnim. Međutim, predsjednica je Takođe obaviještena da zavodski liječnik KPZ Foča, svaki put, prije samog izvođenja apelanta iz KPZ Foča, obavi ljekarski pregled, kako bi se utvrdilo da li je apelant sposoban prisustvovati suđenju, što je urađeno neposredno po dolasku službenika Sudske policije Suda BiH, te kojom prilikom je zavodski liječnik utvrdio da je apelant sposoban pristupiti ročištu. U konkretnom slučaju, opravdano se postavilo pitanje opravdanosti nastavka postupka bez prisustva optuženog, jer je bilo očigledno da on ne želi pristupiti Sudu, a njegov nedolazak motiviran je isključivo razlozima lične, subjektivne prirode, odnosno nije bilo pokazatelja da je objektivno spriječen prisustvovati suđenju. Dalje, navedeno je da odredbe ZKP BiH ne reguliraju takve situacije, niti postoje odredbe koje sprječavaju Sud da u ovoj situaciji nastavi postupak čak i bez prisustva optuženog. Međutim, ova procesna situacija nalaže razmatranje osnovnih prava i sloboda optuženog sa aspekta ostalih domaćih i međunarodnih pravnih standarda i sudske prakse. Tako član 247. ZKP BiH propisuje da se „optuženom ne može suditi u odsustvu". Sud BiH je naveo da je analizom te odredbe zaključio da se izraz ,,u odsustvu" odnosi na slučajeve potpune odsutnosti optuženog iz postupka, bilo zbog toga što je nemoguće osigurati njegovo prisustvo u postupku, ili je on iz nekih razloga nedostupan organima gonjenja, npr, nalazi se u bijegu ili se krije, ne zna se gdje je, ili mu nije poznato da se postupak vodi, ili postoje druge poteškoće da se obavijesti o postupku ili osigurati njegovo prisustvo. Navedeno je Takođe da u konkretnom slučaju, evidentno postoje terminološke razlike između suđenja u odsustvu i suđenja bez prisustva optuženog, jer suđenje u odsustvu podrazumijeva situaciju gdje je prisustvo optuženog onemogućeno iz razloga kojima on ne može upravljati ili su izvan njegove kontrole, dok suđenje bez prisustva optuženog podrazumijeva da je optuženi u mogućnosti da prisustvuje, ali on to ne želi. Apelant je, pored pozitivnog liječničkog nalaza, odbio dolazak na Sud, navodeći kao razlog loše zdravstveno stanje, zbog čega Vijeće zaključuje da je očigledno njegova slobodna volja jedini razlog da se suđenje nastavi bez njegovog prisustva. Dakle, slobodna volja i izbor optuženog da ne pristupi suđenju, iako u tome nije objektivno spriječen, predstavlja jedinu prepreku čije uklanjanje je isključivo pod njegovom kontrolom. S druge strane, odlaganje postupka zbog samovolje optuženog, bilo bi potpuno suprotno interesima pravičnosti, efikasnosti i ekonomičnosti, naročito što i druga strana u postupku uživa garancije na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Takođe, Sud je ukazao da je vodio računa i o interesima žrtava i svjedoka, koji se uredno odazivaju svim pozivima Suda i pristupaju svakom zakazanom pretresu. Osim toga, navedeno je i da je Sud razmotrio sve okolnosti predmeta uključujući apelantovo ponašanje prilikom odlučivanja da odsustvuje sa suđenja, a naročito da li je njegovo ponašanje bilo namjerno, dobrovoljno, čime se jasno odrekao prava da prisustvuje suđenju; da li apelant, iako odsutan, jeste ili želi biti pravno zastupan na suđenju, ili se svojim ponašanjem odrekao prava na zastupanje; da li pravni zastupnik odsutnog optuženog može dobivati upute tijekom suđenja od apelanta i koliko je u mogućnosti iznijeti njegovu obranu imajući u vidu prirodu dokaza protiv njega, opšti javni interes, i posebni interes žrtava i svjedoka da se suđenje održi u razumnom vremenskom roku. S tim u vezi konstatirano je da je apelantova braniteljica Slavica Bajić prisutna na ročištu, te može istupati u apelantovo ime, imajući u vidu da u dotadašnjem toku postupka optuženi nije koristio mogućnost da prigovori na kvalitetu svoje odbrane, na temelju čega je Sud zaključio da je suglasan da navedeni advokat i dalje vrši njegovo zastupanje u ovom postupku, pa su time poštivane procesne garancije koje uživa optuženi. Sud BiH je naglasio da je prisustvo optuženog tokom suđenja u suštini njegovo pravo, a ne obaveza, tako da je i prema praksi Europskog suda postupak bio pravičan u svim onim situacijama kada je optuženi na cjelovit način bio obaviješten o toku postupka koji se nastavio bez njegovog prisustva. U konkretnom slučaju, odlučeno je da će apelant odmah po okončanju ročišta ili najkasnije naredni dan, dobiti audio zapis sa održanog suđenja, dok će transkript dobiti odmah po njegovoj izradi.
8. Dalje, Sud BiH je, u pogledu apelantove kaznene odgovornosti, naveo da je na temelju provedenih dokaza nesumnjivo zaključio da je apelant, radnjama opisanim u osuđujućem dijelu izreke presude ostvario obilježja kaznenog djela Zločini protiv čovječnosti.
9. Navedeno je da je u tački 5. osuđujućeg dijela izreke presude, apelantu stavljeno na teret da je počinio ubojstvo Jasmina Ališića zvanog "Jama". Na okolnost tog događaja svjedočili su svjedok A. D., F. M. i brat oštećenog, svjedok A. A.. U obrazloženju presude Sud BiH je detaljno interpretirao iskaze navedenih svjedoka. U vezi iskaza svjedoka F. M. na glavnom pretresu, odbrana je prigovarala na način da svjedok u istrazi nije ništa naveo u vezi odvođenja oštećenog "Jame". Sud BiH je u pogledu tih navoda, ukazao da je uvidom u Zapisnik o ispitivanju navedenog svjedoka broj T20 0 KTRZ 0009084 14 od 29. jula 2015. godine utvrdio da je svjedok izjavio kako je osobno čuo da je oštećeni prozivan od strane više lica koja su bila iza transportera, kao i da je izjavio da želi da naglasi da je apelant dolazio u grupu i raspoznavao neka lica jer je dosta njih poznavao, nakon čega ih je odvodio u pravcu logora "Manjača". Svjedok je naveo da je, dok je sjedio na livadi, pored njega prošao apelant, kojeg je inače odlično poznavao, noseći krvav nož koji je brisao o svoje hlače. Suočen sa navodnom razlikom u iskazima, svjedok je izjavio kako postoji razlika između prozivanja i odvođenja, te da je detaljno ispričao šta zna o ubistvima ispred logora "Manjača". Dalje, Sud je naveo da se obrana Takođe pozivala na uvjerenje o tome da je oštećeni Jasmin Ališić poginuo 1. augusta 1992. godine na Manjači na vojnoj dužnosti, na temelju čega je kasnije doneseno i Rješenje o proglašenju oštećenog umrlim, u kojem je, kao datum smrti oštećenog naveden 10. august 1992. godine, koje rješenje je kasnije ispravljeno na način da je majka oštećenog tražila da se ispravi datum smrti na osnovu Uvjerenja o smrti, pa je kao novi datum smrti naveden 1. august 1992. godine. Međutim, brat oštećenog, svjedok A. A. je potvrdio je da je oštećeni bio civil i da je u trenutku odvođenja u logor bio nenaoružan i bez uniforme, tako da nikako nije mogao poginuti na vojnoj dužnosti. Osim navedenoga, Sud BiH je naveo da je zaključak o smrti Jasmina Ališića formirao i na temelju iskaza svjedoka A D., E. S., M. T., "S1", "S4", F. M. i A. D.. Ukazano je kako je suoptuženik D. M. u svom iskazu na glavnom pretresu, tvrdio da "Jama" nije ubijen ispred "Manjače" jer je on osobno vratio "Jamu" u Prijedor tijekom noći 6. augusta 1992. godine, navodeći kako je oštećeni bio toliko pretučen da ga nije morao ni svezati, nakon čega ga je ostavio u dvorištu MUP i da ga je vidio svezanog na istom mjestu narednog dana. Apelantova braniteljica je tvrdila da je oštećenog u Prijedor vratio D. G., komandir Prvog odjeljenja interventnog voda. Apelant je izjavio da oštećenog nije ubio te prilike, nego drugi policajac. Vijeće nije poklonilo vjeru ni jednoj navedenoj tvrdnji, obzirom da ni jedna nije potkrijepljena bilo kakvim dokazom, ali i zbog činjenice da su apelantova braniteljica, apelant i optuženik D. M. iznijeli tri potpuno različite verzije događaja. Zbog svega navedenog, Vijeće je van razumne sumnje utvrdilo da je upravo apelant lišio života Jasmina Ališića "Jamu".
10. Dalje, navedeno je da je apelantu na teret stavljeno da je, nakon što je ubio oštećenog Jasmina Ališića, na isti način ubio i Saida Babića zvanog "Đuzin", na način da je "Istog dana, apelant, zajedno sa drugim pripadnicima Interventnog voda, tukli su rukama, nogama, kundacima od pušaka po svim dijelovima tijela civila Saida Babica zvani "Đuzin", da bi ga na kraju B. G. petom udario nekoliko puta u lice, te obzirom daje isti još davao znakove života, prišao mu je apelant i zaklao ga nožem." Zaključak o dokazanosti činjenica o ovom događaju sud je formirao na temelju izjava svjedoka A. D., V. P., S. S., F. M., S. B. i Z. H. detaljno interpretiranih u obrazloženju presude.
11. Apelantu je, Takođe, na teret bilo stavljeno da je "Istog dana je apelant tokom prozivanja zatvorenika radi prijema u logor Manjača, prozvao Nezira Kraka, kojeg su, obzirom da nije mogao hodati od posljedica ranijeg zlostavljanja, iz grupe zatvorenika izvela dva nepoznata lica i odvukli ga do traktorskih prikolica gdje su ga tukli apelant, zajedno sa više nepoznatih uniformiranih osoba, rukama, nogama i kolcem po cijelom tijelu, zatim su ga odvukli na jednu čistinu gdje mu je prišao apelant te ga nožem prvo prekrstio, potom ga tim nožem više puta ubadao u gornji dio tijela i u predjelu vrata uslijed čega je isti preminuo." Navedeno je da su na tu okolnost, saslušani su svjedoci "S11", E. S. i svjedok "S15“, čiji su iskazi detaljno interpretirani u presudi. Dalje, navedeno je da je obrana prigovarala iskazu svjedoka „S11“, osporavajući ga u dijelu u kojem je na glavnom pretresu izvršio identifikaciju apelanta, ističući da ga svjedok, tijekom davanja iskaza u istrazi nije imenovao. S tim u vezi Sud BiH je ukazao da je svjedok izjavio da je tada rekao da apelanta poznaje iz sporta, kao i da je s njim trenirao mladić kojeg je svjedok dobro poznavao. Taj je svjedok u navedenoj izjavi, upitan da li mu je išta poznato o ubistvu Nezira Kraka, naveo sljedeće: "Dok je "Špaga" vršio prozivanje, u jednom trenutku prilazi "Špagi" meni nepoznato lice za kojeg sam tokom boravka u logoru "Manjača" čuo da je to lice bilo sportista, odnosno, atletičar iz Prijedora i uzima nekoliko listova iz tog spiska. To lice koje je prozvalo Nezira Kraka, u trenutku dok se udaljavao od "Špage" i išao prema Neziru pokazao je nož i jasno i glasno je rekao "Zaklaću te ovim nožem." Ne mogu da se sjetim da li se isti sam javio ili je neko drugi rekao da Nezir Krak ne može da hoda, tada su, da li dvojica logoraša ili dvojica lica koja su bila zajedno sa licem koje je prozvalo Nezira Kraka, iznijeli ga do traktorskih prikolica...U tom trenutku lično vidim svojim očima da lice koje je prozvalo Nezira Kraka, sa tom dvojicom meni nepoznatih lica počinju da ga maltretiraju i premlaćuju. Nakon što su ga premlatili kod već navedenih traktorskih prikolica, odvlače ga niže moje lijeve strane na jednu čistinu, otprilike od mene 15-20 metara i lično sam mogao da vidim da to lice koje ga je prozvalo uzima nož, sa kojim ga je prvo prekrstio, da bi ga zatim ubadao i u lijevu i u desnu ruku i na kraju ga je, nisam siguran, zaklao ili ubo u vrat." Sud BiH je naveo da je navedeni svjedok, dakle, dao identičan iskaz kao što je to uradio u istrazi, navodeći ime i prezime osobe za koju je tada znao da je sportaš, atletičar i da je trenirao zajedno s jednim momkom kojeg je svjedok poznavao. Dalje, Sud BiH je naveo da se iz iskaza mnogih svjedoka, nedvosmisleno može zaključiti, kako je to već nekoliko puta i istaknuto, da su apelanta skoro svi poznavali kao atletičara, sportaša koji je bio poznat, ali i po tome što je proglašavan za sportaša grada Prijedora, kao i da je većina svjedoka izjavila da su ga uglavnom znali po nadimku "Babin" ili "Bakin". Dakle, uzimajući u obzir iskaze svjedoka "S11" i E. S., te nalaz i mišljenje vještaka odbrane, kao i činjenicu da je svjedok "S11", jasno identificirao apelanta kao izvršioca radnje ubistva oštećenog Nezira Kraka, bez ikakve sumnje da se radi upravo o apelantu, Sud BiH ga je proglasilo krivim i po ovoj tački optužnice.
12. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 020819 19 Krž 3 od 23. maja 2019. godine odbijena je, kao neosnovana, žalba Tužiteljstva BiH izjavljena protiv presude Suda BiH od 23. aprila 2019. godine. Istom je presudom djelomično usvojena apelantova žalba pa je prvostupanjska presuda preinačena u odluci o kazni, na način da je apelantu za kazneno djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa članom 180.stav 1. KZ BiH, za koje je proglašen krivim prvostupanjskom presudom, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 13 godina, te je, uzimajući kao utvrđenu kaznu dugotrajnog zatvora izrečenu pravosnažnom presudom Suda BiH broj S1 1 K 011967 12 Kri od 27. marta 2014. godina u trajanju od 35 godina, uz primjenu člana 53. stav 2.tačka a) i člana 55. KZ BiH, apelant osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina. Apelantu je u izrečenu jedinstvenu kaznu uračunat pritvor i vrijeme provedeno na izdržavanju kazne. U ostalom dijelu prvostupanjska presuda ostala je neizmijenjena.
13. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazneno pravnoj sankciji, sa prijedlogom da Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni pretres ili da je preinači tako što će ga osloboditi od optužbe.
14. Dalje, navedeno je da je apelant u žalbi iznio prigovor povrede prava na obranu ističući da je 9. marta 2019. godine, održan pretres bez njegovog prisustva. Obrana je napomenula da je navedenog dana održan pretres na koji apelant nije pristupio uslijed lošeg zdravstvenog stanja. U pogledu ovih navoda, Apelacijsko vijeće je navelo da iz prvostupanjske presuda proizlazi da je prvostupanjski sud detaljno analizirao pitanje održavanja ročišta bez apelantovog prisustva. Apelacijsko vijeće se složilo sa argumentacijom kojom se prvostupanjski sud vodio prilikom odlučivanja o prigovoru obrane da na taj dan nije moguće održati pretres ukoliko apelant nije prisutan, pri čemu se ukazivalo na kršenje zakonske odredbe člana 247. ZKP-a BiH. Ukazano je da je prvostupanjski sud ispravno zaključio da je apelant imao pravo prisustvovati suđenju. Međutim, iako uredno obaviješten i svjestan posljedica neodazivanja, odnosno nepristupanja na Sud, on se tog prava svjesno odrekao, navodeći kao razlog općenito zdravstvene smetnje/tegobe zbog kojih ne može pratiti suđenje, bez da su iste potvrđene ljekarskim nalazima ili nalazom vještaka odgovarajuće struke. Takođe, Apelacijsko vijeće je razmotrilo i prigovor apelanta koji je tvrdio da nije provedeno vještačenje njegovog psihičkog stanja u smislu da li je uopće sposoban pratiti suđenje, budući da je 100% invalid. Vijeće je našlo da je prigovor neosnovan, budući da je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom provedeno vještačenje apelantovog zdravstvenog stanja i prim. dr. Radojka Golijanin je utvrdila da je apelant paraplegičar, te je preporučila određenu dinamiku suđenja koja bi odgovarala apelantu, što je vijeće uvažilo i glavni pretres se tako i održavao do kraja, što je i navedeno u prvostupanjskoj presudi.
15. Navedeno je da je apelant u žalbi naveo da je tijekom postupka došlo do izmjene optužnice tako da je prvostupanjsko vijeće odučilo da se u odnosu na optuženog Mrđu, u odnosu na tačku 6. optužnice ima postupati po potvrđenoj optužnici, dok u odnosu na ostale optužene ima postupiti po izmijenjenoj optužnici. Ta se tačka odnosi i na radnju ubistva „Jame" za šta su kao suučesnici optuženi Mrđa i apelant, pri čemu je činjenični opis različit i sadrži različite verzije u potvrđenoj i izmijenjenoj optužnici, u čemu je obrana vidjela bitnu povredu postupka. Apelacijsko vijeće je navelo da je, izvršivši uvid u spis Vijeće je utvrdilo da je prvostupanjsko vijeće postupajući po prijedlogu Tužiteljstva BiH za izmjenu optužnice, u odnosu na tačku 6. optužnice odlučilo da prema optuženom Mrđi ne prihvati izmjenu optužnice, jer izmijenjena optužnica sadrži dodatnu kriminalnu količinu koja optuženog Mrđu dovodi u nepovoljniji položaj. Međutim, analizom potvrđene i izmijenjene optužnice iz tačke 6. koja se između ostalog odnosi i na radnju ubistva Jasmina Ališića zv. „Jama." lako se da zaključiti da je opis ovog događaja u odnosu na učešće apelanta identičan i u potvrđenoj i izmijenjenoj optužnici. Stoga je Sud BiH našao neosnovanim navod odbrane da se radi o različitom činjeničnom opisu u dva optužna akta.
16. Dalje, navedeno je da je Apelacijsko vijeće razmatrajući apelantove žalbene prigovore koji ukazuju da je činjenično stanje iz pobijane presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno i detaljnom analizom sadržaja pobijane presude, te nakon izvršenog uvida u spis predmeta, došlo do zaključka da se radi o neutemeljenim tvrdnjama. Vijeće je Takođe našlo da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i da pobijana presuda sadrži valjane i prihvatljive razloge o svim odlučnim činjenicama na osnovu kojih je donesena osuđujuća presuda.
17. Apelantova obrana je u vezi sa zaključkom prvostupanjske presude koji se odnosi na ubistvo oštećenog Jasmina Ališića zvanog Jama navela da nitko od svjedoka, izuzev A. D., nije očevidac događaja i da su svi ostali svjedoci, na kojima je prvostupanjska presuda temeljila zaključak o apelantovoj krivnji, imali posredna saznanja, pri čemu se svjedok S1 nije sa sigurnošću izjasnio tko je bio učesnik u ovom događaju. Takođe, tvrdio je da su svjedoci F. M. i A. D. dali kontradiktorne iskaze, tako da se na osnovu ovakvih dokaza nije mogao donijeti pouzdan zaključak o učešću apelanta na način opisan u tački 5. osuđujućeg dijela presude. Apelacijsko vijeće je navelo da je cijeneći prigovore žalbe u ovom dijelu našlo da su u prvostupanjskoj presudi detaljno analizirani iskazi svjedoka koji su svjedočili u vezi ovog događaja. Prema ocjeni tog vijeća svjedok A. D. koji je bio očevidac stradanja oštećenog na način opisan u izreci, i u vezi sa licem koje ga je izvelo iz autobusa naveo je da je to bio policajac Grabež, te da je oštećeni tada premlaćen, da bi ga jedan od njih potom lišio života nožem. U vezi sa tim licem, svjedok je naveo da nije znao njegovo ime, ali da je čuo da su ga zvali Babin i da je čuo da je bio iz Tukova. Svjedok F. M. je vidio kako apelant odvodi oštećenog iza transportera i kako nakon toga briše krvav nož od hlače. Taj je svjedok isto izjavio i tijekom istrage, tako da za Apelacijsko vijeće nije bilo dileme da je svjedok dosljedan u onom što je izjavio na pretresu. Navedeno je da je, u pogledu tih okolnosti, relevantan i iskaz svjedoka A. D. koji je promatrao scenu ubijanja logoraša tog jutra. Svjedok je detaljno i uvjerljivo opisao kako je ujutro ispred logora Manjača ubijeno osam logoraša i način na koji se to desilo, te je naveo kako su oni najprije premlaćeni od strane 10 ili 20 policajaca, ali da nakon što bi svakom od njih policajci zadali udarce "do smrti", zadnji koji bi prilazio žrtvi, bajunetom bi im zadavao ubodne rane i tako "faktički sve i jednu žrtvu završavao", a na sebi je imao bijelu majicu i trenerku. Kada se ovo svjedočenje dovede u vezu sa iskazom svjedoka A. D. koji je sve promatrao i koji je naveo da je oštećenog lišio života lice pod nadimkom Babin, koji nadimak apelant nije osporio, koji su pored ovog svjedoka naveli i svjedoci S5 i S. S. koji su apelanta poznavali kao sportaša tog nadimka, te da je svjedok F. M. izjavio da je apelant na sebi imao bijelu majicu, kao i da je S1 u svom svjedočenju rekao da je apelant nosio "kao neku sablju", jasno je da je prvostupanjski sud ispravno zaključio da je upravo apelant lišio života oštećenog.
18. Dalje, Apelacijsko vijeće je navelo da je, kada je u pitanju ubistvo oštećenog Saida Babića zvani "Đuzin", apelant u žalbi naveo da postoje značajne razlike u iskazima svjedoka na temelju čijih iskaza je prvostupanjsko vijeće zasnovalo zaključak o apelantovoj krivnji. Apelant je naveo kako je svjedok A. D. ubojstvo oštećenog opisao različito od svjedoka V. P., pri čemu se te razlike odnose i na vrijeme i na mjesto kada se prema njihovim iskazima ubojstvo dogodilo, kao i na mjesto na koje su oštećenom nanesene ubodne rane. Takođe, apelant je naveo da je svjedok V. P. u izjavio koju je dao u istrazi naveo da je policajac Boško Grabež odveo Đuzinog iza prikolice kada su ga premlatili i da mu je tada Grabež nanio ubod nožem u predjelu prsa, da bi ga zatim ponovno nožem ubolo lice koje je u foto albumu prepoznao kao Darka Mrđu. Pored ovih iskaza ni svjedok S4 ne spominje da je vidio apelanta da je ubio Đuzinog, nego da su mu rekli ostali zatvorenici. Odbrana je osporavala i iskaz svjedoka S. B.. Apelacijsko vijeće je navelo da je prilikom ocjene ovih žalbenih navoda, analizirajući argumentaciju prvostupanjskog suda, utvrdilo da je prvostupanjski sud pravilno cijenio dokaze u vezi sa ovom tačkom, te se prigovori odbrane ne mogu prihvatiti kao osnovani. Ukazano je da je prvostupanjsko vijeće detaljno analiziralo iskaze svjedoka A. D. koji je opisao kako se oštećenom Đuzinu obratio policajac Grabež, da bi ga Grabež i ostali premlatili, nakon čega ga je zaklala osoba koja je prethodno ubila i Jasmina Ališića. Na isti način je odvođenje Đuzina potvrdio i svjedok
V. P., kao i svjedok S. S.. I svjedok S4 je naveo kako je čuo od drugih zatvorenika da je
oštećenog Đuzina apelant „likvidirao“ nožem. Na temelju navedenoga, Apelacijsko vijeće je zaključilo da, kada se svi ti iskazi sagledaju pojedinačno i u cjelini, u potpunosti čine osnovanim zaključak prvostupanjskog suda kada je utvrdio da je apelant lišio života oštećenog.
19. Dalje, navedeno je da je apelant u žalbi osporavao i zaključak koji je prvostupanjski sud donio u pogledu ubojstva oštećenog Nezira Kraka tvrdeći da izjave svjedoka na kojima se temeljio zaključak, nisu u skladu jedna sa drugom, pa tako svjedok S11, E. S. i A. D. na različit način opisuju ubojstvo oštećenog. Takođe, tvrdio je da ni identifikacija apelanta od strane svjedoka nije pouzdana: svjedok S11 nije u izjavi naveo da je apelant odgovoran za ubistvo oštećenog Kraka. Takođe, nije cijenjen ni nalaz vještaka sudske medicine koji je analizirao nalaz obducenta koji je vršio ispitivanje uzroke smrti, u kojemu je navedeno da je na tijelu Nezira Kraka koje je izvađeno iz Vrbasa, uočena prostrijelna rana na glavi, te da nisu konstatirane ubodne rane. Apelacijsko vijeće je, ocjenom svih prigovora žalbe u ovom dijelu, kao i dokaza koje je prvostupanjsko vijeće cijenilo u pogledu ove tačke, utvrdilo da su dokazi izvedeni u pogledu ove tačke, pouzdani i uvjerljivi, te da nema značajnijih kontradiktornosti koje bi ukazivale na drugačiji zaključak u pogledu djelovanja postupanja apelanta za koje je bio optužen u ovoj tački. Istaknuto je da je prvostupanjski sud zaključak zasnovao najprije na iskazu svjedoka S11 koji je bio neposredni očevidac događaja ubojstva oštećenog. Svjedok je uvjerljivo opisao da je apelant to jutro ispred logora Manjača prozvao Nezira Kraka, ali da se on nije odazvao jer je prethodno bio teško pretučen, pa je opisao da su ga izvukli do prikolice, gdje ga je apelant nastavio tući sa još nekim vojnicima, da bi ga potom odvukli niže na neku čistinu, pa ga je apelant na kraju nožem "krstio“ u predjelu ramena i grudi i zaklao. Ovaj svjedok je izjavio da poznaje apelanta iz sporta, jer je sa njim trenirao mladić kojeg je svjedok dobro poznavao. Identičnu izjavu svjedok je dao i u toku istrage, što njegov iskaz čini pouzdanim pa Apelacijsko vijeće nije našlo ni da je njegovo svjedočenje nepouzdano i neuvjerljivo. Taj je iskaz dodatno potkrijepljen iskazom E. S. koji je Takođe naveo da je oštećeni Krako "odvučen" u neki krater prilikom lišenja života. Konačno i svjedok S15 je izjavila da je inspektor koji je vodio slučaj u SUP Banja Luka rekao da je oštećeni Krako imao na tijelu vidljive ubodne rane, koje su se vidjele na fotografijama. Apelacijsko vijeće je navelo da sve navedeno ukazuje na činjenicu da je prvostupanjski sud bez sumnje donio ispravan zaključak i da ne stoje prigovori kojima je odbrana nastojala dovesti u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u vezi sa ovom tačkom presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovi i člana 6. Evropske konvencije.
21. Smatra da je tijekom postupka pred Sudom BiH došlo do povrede zabrane suđenja u odsustvu propisane Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i Europskom konvencijom. Naveo je da je tijekom kaznenog postupka, među ostalima, bilo zakazano ročište 9. marta 2018. godine, koje je, kako apelant tvrdi, održano u njegovom odsustvu. Naveo je da je obrana u žalbi protiv prvostupanjske presude, vezano za ovo, tvrdila da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz člana 297. stav 1. ZKP BiH, ali je apelaciono vijeće odbilo taj žalbeni razlog kao neosnovan. Apelant smatra da je takvim postupanjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, pozivajući se na standarde Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Colozza protiv Italije od 12. februara 1985. godine. Apelant tvrdi da predmetnom ročištu nije pristupio jer nije bio zdravstveno sposoban.
22. Dalje, apelant je naveo da je tijekom prvostupanjskog postupka tražio izuzeće sudskog vijeća iz razloga što je sumnjao u pristranost istog jer je isto vijeće sudilo u okončanom postupku protiv apelanta broj S11 K 01196712 Kri. U žalbi na prvostupanjsku presudu odbrana je isticala ovaj žalbeni razlog i tvrdila da je ovakvim postupanjem došlo do povrede odredaba kaznenog postupka. Ukazao je da je isto prvostupanjsko vijeće već ranije vodilo sudski postupak protiv apelanta za kazneno djelo Zločin protiv čovječnosti kada je apelant i osuđen na zatvorsku kaznu tako da je pred sobom imalo optuženog o kojem je ranije stvorilo određeno negativno mišljenje, za razliku od druge dvojice optuženih koje sudsko vijeće nije poznavalo. Smatra da se moglo odrediti drugo sudsko vijeće, a ne da se insistira da isto vijeće mora voditi postupak, odnosno da apelant ima pravo na suđenje pred nepristranim sudom, te da je ovakvim postupanjem došlo je do povrede prava na pravično suđenje.
23. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženju sudsku odluku. Smatra da Apelacijsko vijeće nije ispitalo, odnosno analiziralo kvalitetu prvostupanjske presude sa činjeničnog i pravnog aspekta. Tvrdi da se ne radi se o potpunom nepostojanju navedenih razloga već o nekoherentnošću tih razloga što predstavlja primjer proizvoljnosti u odlučivanju. Naveo je da je prvostupanjskom presudom apelant osuđen da je počinio kazneno djelo Zločin protiv čovječnosti - ubojstvom. Tako je utvrđena njegova kaznena odgovornost za tri ubojstva. Tokom postupka Tužiteljstvo BiH je izvelo dokaze, kako saslušanjem svjedoka tako i dokaze materijalne prirode kako bi se dokazali navodi optužbe, dok je s druge strane odbrana izvela dokaze saslušanjem svjedoka i dokaze materijalne prirode, kako bi dokazala nevinost apelanta. U samoj završnoj riječi odbrane dana je ocjena iskaza svjedoka optužbe, a potom je i u žalbi protiv prvostupanjske presude ukazano na bitne razlike u izjavi svjedoka kojima sud poklanja vjeru kao i na nepotpunost sudskog obrazloženja. Prvostupanjska presuda ne sadrži kvalitetne razloge zbog čega cijeni samo izjave nekih svjedoka dok uopće nema argumenata na suštinske činjenične argumentacije odbrane. Takođe, Apelacijsko vijeće nije dalo argumente - odgovore na argumente iznesene u žalbi protiv prvostupanjske presude. Ali u drugostupanjskoj presudi nema odgovora na argumentaciju žalbenih razloga odbrane, na ukazivanje različitosti u bitnim činjenicama vezano za ovo ubistvo. Niti u jednoj rečenici nema obrazloženja na žalbene navode vezano za različitosti oko prikazivanja ubistva Jasmina Ališića a izjave ova dva svjedoka su u bitnom različite. Ali, obje izjave se koriste za utvrđenje istog činjeničnog stanja. Od Apelacijskog vijeća se očekivalo da odluka sadrži obrazloženje vezano za brojnu materijalnu dokumentaciju, vezano za pitanje zašto se nije tokom postupka od strane optužbe utvrdilo na koje oštećene se odnose fotografije leševa, te odgovor na to šta ukazuju iskazi svjedoka koji su navodno bili očevici ubistava Nezira Kraka i Saida Babića, a nisu mogli identificirati leševe na fotografijama koji su fotografirani dan nakon stradanja.
24. Dalje, u okviru povrede prava na pravično suđenje istakao je različito tretiranje potvrđene optužnice od 17. maja 2016. godine i izmijenjene optužnice od 6. septembra 2018. godine u odnosu na apelanta i optuženog Mrđu. Smatra da je zaključak Apelacijskog vijeća da je opis događaja za radnju ubistva Ališić Jame u odnosu na apelanta identičan, očita povreda apelantovog prava na obrazloženu presudu.
b)Odgovor na apelaciju
25. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju , u pogledu apelantovih navoda o povredi prava da mu ne bude suđeno u odsustvu, naveo da su prvostupanjski i drugostupanjski sud cijenili su prigovore odbrane optuženog u vezi sa ovim navodom i o tome su dali argumentaciju u naznačenim presudama. Dalje, u pogledu apelantovih navoda u vezi sa pravom na nepristran sud, Sud BiH je istakao da je odluka suda da se nastavi sa suđenjem pred istim vijećem kao i u drugom postupku koji se vodio protiv optuženog pravilna. Činjenica da je postupalo isto vijeće, nije sama po sebi dovoljna da se nepristranost suda dovede u pitanje. Ukazano je da je iz presuda Suda BiH u ovom predmetu jasno da je odluku o apelantovoj krivnji sud utemeljio isključivo na dokazima koji su van razumne sumnje ukazivali da je optuženi počinio navedene radnje inkriminacije. Niti u jednoj od presuda nema naznaka da je sud postupao proizvoljno u ocjeni činjenica i dokaza, kao i da je postupao sa već formiranim preduvjerenjem o apelantu kako se u apelaciji implicira. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na obrazloženu sudsku odluku, u kojima tvrdi da nisu cijenjeni dokazi obrane u vezi sa nekim od dijelova inkriminacije Sud se pozvao na argumentaciju danu u svojim presudama, naročito prvostupanjskoj presudi, u kojoj su svi relevantni dokazi detaljno cjenjeni i u vezi sa kojima je data relevantna argumentacija. Imajući u vidu sve navedeno, predloženo je da se apelacija odbaci ili odbije.
26. Tužiteljstvo BiH smatra da su prigovori u apelaciji koji se odnose na suđenje optuženom u odsustvu, paušalni, što je vidljivo i iz činjenice da apelant samo ponavlja razloge koje je naveo i u žalbi na prvostupanjsku presudu. Istaknuto je da je Sud BiH u paragrafima 35-40 drugostupanjske presude, jasno naveo razloge zbog kojih je Vijeće odlučilo nastaviti postupak bez prisustva optuženog, detaljno navodeći razloge zbog kojih se neće smatrati da je došlo do suđenja u odsustvu u smislu člana 247. ZKP BiH. U pogledu apelantovih navoda da je tijekom prvostupanjskog postupka tražio izuzeće sudskog vijeća iz razloga što je sumnjao u njegovu pristranost, Tužiteljstvo je istaklo da je o zahtjevu za izuzeće sudskog vijeća odlučeno na općoj sjednici Suda BiH, a u skladu sa odredbama člana
32. ZKP BiH, o čemu je Sud obavijestio apelanta i njegovu braniteljicu. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na obrazloženu odluku, Tužiteljstvo je navelo kako te navode nalazi neosnovanim, budući da se o tim pitanjima u svojim presudama bavili i prvostupanjski i drugostupanjski Sud, navodeći u svojim presudama razloge o svim odlučnim činjenicama. Tužiteljstvo je, s obzirom na navedeno, predložilo da Ustavni sud BiH apelaciju odbaci, odnosno odbije.
V.Relevantni propisi
27. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Član 4.a) Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.
Zločini protiv čovječnosti Član 172. stav (1) tačke g) h) i i) (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) lišenje druge osobe života (ubistvo) [...]
28. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 - ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka US BiH i 42/18 - Rješenje US BiH i 65/18).
Član 2. stav (1) Princip zakonitosti (1) Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uvjetima propisanim u Kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZ BiH) i u drugim zakonima Bosne i Hercegovine u kojima su propisana krivična djela i u zakonom propisanom postupku.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 247 Zabrana suđenja u odsustvu Optuženom se ne može suditi u odsustvu.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, Takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Suda BiH broj S1 1 K 020819 19 Krž 3 od 23. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. st. 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
36. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanata u vezi s izvršenjem kaznenog djela Zločini protiv čovječnosti, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
37. Apelant tvrdi mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su sudovi propustili brižljivo i savjesno ocijeniti provedene dokaze, da je povrijeđeno načelo zabrane suđenja u odsustvu, da osporena presuda ne sadrži razloge i obrazloženja o odlučnim činjenica, kao i da mu je uskraćena garancija u vezi sa nepristranim sudom. Sve navedeno, po mišljenju apelanta, upućuje na zaključak da mu nisu bile osigurane garancije pravičnog postupka.
38. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju kazneni postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRNJ, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelanti smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštivanja garancija ustanovljenih članom 6. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. Dalje, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV i Heglas protiv Češke Republike, br. 5935/02, stav 84., 1. marta 2007). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bukov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan Takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvaliteta dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili točnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bukov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine).
40. Razmatrajući navode kojima je ukazao na ocjenu dokaza u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tijekom postupka pred Sudom BiH, o čemu su se prvostupanjsko i Apelacijsko vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom kaznenom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu te izvođenju zaključka da je upravo apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret i za koja je proglašen krivim. U vezi s pitanjem da li je apelant u inkriminirano vrijeme počinio kaznena djela na način i u periodu kako je navedeno u izreci presude, te da li mu je u kontekstu prirode i razloga optužbe bilo omogućeno pravo na obranu, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjsko vijeće, imajući u vidu apelantovo negiranje krivnje i prigovore koje je istakao tijekom postupka, pojedinačno analizirao svaki od općih elemenata predmetnog kaznenog djela (širok i sistematičan napad, status osoba prema kojima je napad usmjeren, znanje i svijest o napadu) utvrđujući da je apelant u relevantnom periodu bio u sastavu formacija koje su vršile napad na civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti, da su bili uniformirani i naoružani dok je njihova individualna odgovornost detaljno i opširno obrazložena u presudama Suda BiH. Pri tome su detaljno analizirani svi izvedeni dokazi, optužbe i odbrane, između ostalog sadržaji iskaza svjedoka među kojima su i svjedoci odbrane nakon čega je izvršena njihova pojedinačna i međusobna analiza u vezi sa svakom od tačaka izreke presude pojedinačno. Posebna pažnja je, kako proizlazi iz obrazloženja presude posvećena ispitivanju vjerodostojnosti iskaza svjedoka, posebno onih za koje je apelant prigovarao da su kontradiktorni ili različiti u odnosu na iskaze dane tijekom istrage, u odnosu na iskaze dane tijekom glavnog pretresa. Navedeni iskazi svjedoka su dovedeni u vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima, nakon čega je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant, u relevantnom periodu navedenom u izreci presude, počinio kazneno djelo Zločini protiv čovječnosti.
41. Dalje, apelant tvrdi da je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom povrijeđena garancija suđenja u odsustvu, budući da je ročište zakazano 9. marta 2018. godine održano bez njegovog prisustva. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da pravo na usmenu i javnu raspravu, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, generalno podrazumijeva da optuženi mora biti prisutan na pretresu pred prvostupanjskim sudom (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Tierce i ostali protiv San Marina, stav 94). Nadalje, član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije ne garantira optuženom pravo da bude osobno prisutan u svim okolnostima i njegov izostanak može uslijediti zbog posebnih okolnosti koje su u vezi sa organiziranjem rasprave (vidi, Colozza protiv Italije, Izvještaji Komisije, stav 117 (1983)). Najzad, suđenje u odsustvu samo po sebi nije u suprotnosti sa Konvencijom u slučaju kada se utvrdi da se optuženi odrekao prava da se pojavi na suđenju i sam se brani (vidi, Sejdović protiv Italije, [GC], stav 82). Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud, u obrazloženju presude, konstatirao da na predmetno ročište nije pristupio uredno pozvani apelant, niti je svoj nedolazak opravdao. Ukazano je da je predsjednica vijeća je tog dana nakon 8,00 sati telefonski obaviještena od strane službenika Sudske policije Suda BiH, koji je postupao po naredbi Suda BiH od 22. februara 2018. godine za dovođenje apelanta koji se nalazio na izdržavanju kazne dugotrajnog zatvora u KPZ Foča, da apelant ne želi pristupiti na zakazano ročište za glavni pretres, navodeći da je bolestan i da se ne osjeća sposobnim. Međutim, predsjednica je Takođe obaviještena da zavodski liječnik KPZ Foča, svaki put, prije samog izvođenja apelanta iz KPZ Foča, obavi ljekarski pregled, kako bi se utvrdilo da li je apelant sposoban prisustvovati suđenju, što je urađeno neposredno po dolasku službenika Sudske policije Suda BiH, te kojom prilikom je zavodski liječnik utvrdio da je apelant sposoban pristupiti ročištu. S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud je razmotrio sve okolnosti predmeta uključujući apelantovo ponašanje prilikom odlučivanja da odsustvuje sa suđenja, a naročito da li je njegovo ponašanje bilo namjerno, dobrovoljno, čime se jasno odrekao prava da prisustvuje suđenju; da li apelant, iako odsutan, jeste ili želi biti pravno zastupan na suđenju, ili se svojim ponašanjem odrekao prava na zastupanje; da li pravni zastupnik odsutnog optuženog može dobivati upute tijekom suđenja od apelanta i koliko je u mogućnosti iznijeti njegovu obranu imajući u vidu prirodu dokaza protiv njega, opšti javni interes, i posebni interes žrtava i svjedoka da se suđenje održi u razumnom vremenskom roku. S tim u vezi konstatirano je da je apelantova braniteljica prisutna na ročištu, te može istupati u apelantovo ime, imajući u vidu da u dotadašnjem toku postupka optuženi nije koristio mogućnost da prigovori na kvalitetu svoje odbrane, na temelju čega je Sud zaključio da je suglasan da navedeni advokat i dalje vrši njegovo zastupanje u ovom postupku, pa su time poštivane procesne garancije koje uživa optuženi. Sud BiH je naglasio da je prisustvo optuženog tokom suđenja u suštini njegovo pravo, a ne obaveza, tako da je i prema praksi Europskog suda postupak bio pravičan u svim onim situacijama kada je optuženi na cjelovit način bio obaviješten o toku postupka koji se nastavio bez njegovog prisustva. U konkretnom slučaju, odlučeno je da će apelant odmah po okončanju ročišta ili najkasnije naredni dan, dobiti audio zapis sa održanog suđenja, dok će transkript dobiti odmah po njegovoj izradi. Sud BiH je, dakle, pozivajući se na relevantne odredbe ZKPBiH, praksu Komiteta za ljudska prava, te Europsku konvenciju i stavove Europskog suda, dao iscrpne razloge i obrazloženja zbog čega nastavak suđenja u apelantovom odsustvu ne predstavlja kršenje ZKPBiH, te zbog čega ne predstavlja kršenje osnovnih apelantovih prava. S obzirom na to da apelant nije tvrdio da na predmetno ročište nije uredno pozvan, da tom ročištu nije prisustvovala njegova braniteljica, te da po njegovom održavanju apelant nije bio upoznat sa tijekom i sadržajem ročišta, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove navode u ovom dijelu.
42. Apelant je tvrdio i da je Sud BiH povrijedio garancije u pogledu suđenja pred nepristranim sudom s obzirom na to da je isto prvostupanjsko vijeće je već ranije vodilo sudski postupak protiv apelanta za kazneno djelo Zločin protiv čovječnosti kada je apelant i osuđen na zatvorsku kaznu tako da je pred sobom imalo optuženog o kojem je ranije stvorilo određeno negativno mišljenje. Apelant tvrdi da se moglo odrediti drugo sudsko vijeće, a ne da se insistira da isto vijeće mora voditi postupak.
43. Ustavni sud podsjeća da je „nepristranost“ odsustvo predrasuda ili unaprijed utvrđenog stava prema strankama. Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora se ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje osobne predrasude suca koji je sudio u određenom predmetu. Postojanje nepristranosti se, Takođe, ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristranošću (vidi, Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07).
44. U konkretnom slučaju iz apelacionih navoda ne proizlazi da se dovodi u pitanje subjektivna nepristranost suda. Naime, apelanti su osporili pristranost sudskog vijeća, budući da je isto sudsko vijeće odlučivalo u drugom predmetu u kojemu je apelant osuđen i izrečena mu je kazna zatvora.
45. U pogledu objektivne nepristranosti, Ustavni sud ukazuje da se mora utvrditi da li se, neovisno od ponašanja određenog suca, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudac nije nepristran, apelantov stav jeste važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op.cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno „pravda se ne treba samo provesti već se mora i vidjeti da se ona provodi“ (vidi, Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, Serija A broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu.
46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u predmetu broj S1 1 K 011967 12 Kri od 27. marta 2014. godine presudu Suda BiH donijelo vijeće u sastavu sutkinja Mira Smajlović, predsjednik vijeća, sudac Zoran Božić, član vijeća i sutkinja Enida Hadžiomerović, dakle, identično vijeće koje je donijelo prvostupanjsku presudu u konkretnom predmetu broj S1 1 K 020819 16 Kri od 30. novembra 2018. godine. S tim u vezi Ustavni sud konstatira da se niti prvostupanjski niti drugostupanjski sud u osporenim presudama nisu očitovali o apelantovim prigovorima o pristranosti suda, kojim je tražio da se vijeće suda u ovom predmetu izuzme, jer je donijelo presudu u drugom predmetu i osudilo apelanta. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, u odgovoru na apelaciju, naveo da je odluka suda da se nastavi sa suđenjem pred istim vijećem kao i u drugom postupku koji se vodio protiv apelanta pravilna, uz tvrdnju da činjenica da je postupalo isto vijeće, nije sama po sebi dovoljna da se nepristranost suda dovede u pitanje. Osim toga, navedeno je da je iz osporenih presuda Suda BiH u ovom predmetu jasno da je odluku o apelantovoj krivnji sud utemeljio isključivo na dokazima koji su van razumne sumnje ukazivali da je optuženi počinio navedene radnje inkriminacije, kao i da niti u jednoj od presuda nema naznaka da je sud postupao proizvoljno u ocjeni činjenica i dokaza, kao i da je postupao sa već formiranim preduvjerenjem o apelantu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud drži da se Sud BiH o ovim apelantovim navodima izjasnio na uvjerljiv i logičan način. Pri tome, Ustavni sud konstatira da osim apelantove tvrdnje da je prvostupanjsko vijeće bilo pristrano radi navodnog ranije zauzetog stava o apelantu u drugom odvojenom i okončanom predmetu, apelant nije ponudio druge dokaze o tome, niti Ustavni sud iz osporene prvostupanjske presuda vidi bilo kakvo postupanje koje bi ukazivalo na pristranost navedenog vijeća. Naime, analizirajući prvostupanjsku presudu Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud detaljno cijenio provedene dokaze, na opširan način interpretirajući izjave svjedoka i materijalne dokaze, te opisujući proces njihove ocjene. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da iz načina na koji je Sud BiH postupao u konkretnom kaznenom postupku, ne proizlazi da je taj sud postupao pristrano.
47. Imajući u vidu naprijed navedene okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim tvrdnje da je dokazni postupak proveden na apelantovu štetu, odnosno da su mu tijekom postupka bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Nasuprot tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelant počinio djela koja su mu stavljena na teret, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje. Stoga, ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Proizlazi da navodima apelanata o proizvoljnoj ocjeni dokaza u vezi sa proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tom Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili sve navode koje je apelant ponovio u apelaciji i dali razloge zašto su oni neutemeljeni odnosno zašto ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne kazneno pravne stvari.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je tijekom postupka pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, kada ništa ne upućuje na povredu prava na nepristran sud i pravičan postupak u cjelini, te kada odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima niti je apelantu uskraćeno pravo na obranu.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić