Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4976/19 (E. M.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4976/19

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4976/19, rješavajući apelaciju Esada Merdana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Esada Merdana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Rs 101948 16 Rev od 8. oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Esad Merdan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Razija Huseinagić, advokat iz Zenice, podnio je 26. decembra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 101948 16 Rev od 8. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda i tuženog JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. marta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. aprila 2021. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 101948 15 Rs od 28. maja 2015. godine poništeni su kao nezakoniti Rješenje o prestanku radnog odnosa uslijed sticanja uslova za starosnu penziju od 8. oktobra 2013. godine i Odluka od 30. oktobra 2013. godine, te je naloženo tuženom da apelantu ponovo uspostavi radno-pravni status i kontinuitet radnog staža počev od 5. oktobra 2013. godine i rasporedi ga na poslove i radne zadatke na kojima je radio prije prestanka radnog odnosa. Istovremeno, naloženo je tuženom da na ime razlike između plaće koju bi apelant ostvario kao zaposlenik tuženog u periodu od 6. oktobra 2013. godine do 13. januara 2015. godine i penzije koju je apelant ostvario u navedenom periodu, isplati apelantu određeni iznos, bliže označen u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama. Isto tako, naloženo je tuženom da Federalnom zavodu penzijsko-invalidskog osiguranja uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na ime apelanta za period od 6. oktobra 2013. godine do 13. januara 2015. godine u određenom iznosu, bliže označenom u izreci presude. Također, naloženo je tuženom da apelantu nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu, bliže označenom u izreci presude.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da među strankama nije bilo sporno da je apelant bio dugogodišnji zaposlenik tuženog, a nije bila sporna ni činjenica da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao 5. oktobra 2013. godine i to na osnovu Rješenja o prestanku radnog odnosa uslijed sticanja uslova za starosnu penziju donesenog 8. oktobra 2013. godine. Također, ukazano je da među strankama nije bila sporna činjenica da je, protiv navedenog rješenja o prestanku radnog odnosa apelant izjavio prigovor koji je Odlukom tuženog od 30. oktobra 2013. godine odbijen. Međutim, Općinski sud je naveo da je među strankama sporno bilo da li su predmetno rješenje o prestanku radnog odnosa i odluka o odbijanju prigovora zakoniti.

7. Shodno navedenom, ukazano je da iz rješenja od 8. oktobra 2013. godine proizlazi da je po osnovu predmetnog rješenja apelantu prestao radni odnos kod tuženog, a radni odnos mu je prestao zbog sticanja uslova za starosnu penziju shodno odredbama člana 30. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, odnosno zbog navršavanja 40 godina penzijskog staža. Nadalje, Općinski sud je istakao da su načini prestanka ugovora o radu regulirani odredbama člana 86. Zakona o radu, pa je tako članom 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu propisano da ugovor o radu prestaje kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, odnosno kad navrši 40 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore. Također, navedeno je da su pitanja sticanja, ostvarivanja i prestanka prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, ko se smatra osiguranikom, pitanje penzijskog staža i druga pitanja u vezi sa penzijskim i invalidskim osiguranjem, regulirana odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), pri čemu su citirane odredbe čl. 30., 82., 83. i 94. Zakona o PIO.

8. Imajući u vidu navedeno, istaknuto je da je odredbama Zakona o radu regulirano pitanje prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka ugovora o radu, dok s druge strane Zakon o PIO ne reguliše pitanje prestanka ugovora o radu, odnosno prestanka radnog odnosa, nego reguliše pitanja sticanja i ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a jedno od tih prava jeste i pravo na starosnu penziju. Nadalje, ukazano je da prema odredbama Zakona o PIO osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, ili kad navrši 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da penzijski staž, na osnovu kojeg se stiču i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, obuhvaća staž osiguranja sa efektivnim trajanjem, staž osiguranja sa uvećanim trajanjem i poseban staž, a u poseban staž, kao penzijski staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje je lice provelo u pripremama za odbranu BiH odnosno u odbrani BiH kao pripadnik Armije R BiH, odnosno Hrvatskog vijeća obrane i organa unutrašnjih poslova. Dakle, istaknuto je da penzijski staž obuhvaća i poseban staž iz člana 94. Zakona o PIO, a zainteresiranim licima nije ostavljena bilo kakva mogućnost izbora hoće li (ili neće) penzijski staž obuhvaćati i poseban staž iz člana 94. Zakona o PIO. Naime, Općinski sud je istakao da je to iz razloga što navedeni zakon nije propisao mogućnost zainteresiranim licima da odluče da li će im se u penzijski staž uračunati i poseban staž iz člana 94. Zakona o PIO, a što u stvari znači da je relevantnim odredbama ovog zakona propisano obavezno uračunavanje posebnog staža u penzijski staž onim licima koja su u relevantnom periodu učestvovala u pripremama za odbranu ili u odbrani BiH, a među koja lica spada i sam apelant.

9. Također, ukazano je da Zakon o radu, u članu 86. stav 1. tačka 3., koristi pojam “staž osiguranja”, dok Zakon o PIO, u članu 30., koristi pojam “penzijski staž”. Isto tako, Općinski sud je naveo da su pojmovi “staž osiguranja” i “penzijski staž” Zakonom o PIO definirani kao dvije suštinski različite kategorije, jer je pojam “penzijski staž” širi pojam od pojma “staž osiguranja”. Naime, ukazano je da pojam “penzijski staž” obuhvata i “staž osiguranja”, koji može biti staž osiguranja sa efektivnim trajanjem i staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, i poseban staž u koji se, u dvostrukom trajanju, računa vrijeme koje je lice provelo u pripremama za odbranu, odnosno u odbrani BiH u periodu od 30. aprila 1991. godine do 22. decembra 1995. godine. S druge strane, pojam “staž osiguranja” ne obuhvata i poseban staž. Isto tako, navedeno je da među parničnim strankama nije bila sporna činjenica da je apelant, u periodu od 8. decembra 1991. godine do 14. aprila 1996. godine bio pripadnik Oružanih snaga R BiH, a nije bila sporna ni činjenica da je poseban staž, koji je apelant ostvario učešćem u odbrani BiH kao pripadnik Armije R BiH, apelantu i evidentiran u radnoj knjižici kao penzijski staž i to u dvostrukom trajanju. Nadalje, istaknuto je da među parničnim strankama nije bila sporna ni činjenica da je 5. oktobra 2013. godine kada je apelantu i prestao radni odnos kod tuženog, apelant imao ostvaren staž osiguranja sa efektivnim trajanjem od 31 godinu, tri mjeseca i 16 dana i staž osiguranja sa uvećanim trajanjem (beneficirani staž) od četiri godine, devet mjeseci i 20 dana. Dakle, 5. oktobra 2013. godine apelant je imao navršenih 36 godina “staža osiguranja”. Ako se na ovih navršenih 36 godina “staža osiguranja” doda i vrijeme koje je apelant proveo u odbrani BiH kao pripadnik Armije R BiH, a koje mu je i evidentirano u radnoj knjižici kao vrijeme koje se priznaje za penziju i to u dvostrukom trajanju (osam godina, jedan mjesec i dva dana) proizlazi da je 5. oktobra 2013. godine apelant imao navršenih 44 godine “penzijskog staža”.

10. Konačno, istaknuto je da među parničnim strankama nije bila sporna ni činjenica da je prilikom donošenja predmetnog rješenja o prestanku radnog odnosa zbog sticanja uslova za starosnu penziju tuženi apelantu utvrđivao ukupan “penzijski staž” i to tako što je, pri donošenju odluke o prestanku radnog odnosa uzeo o obzir sav apelantov staž i to, kako staž osiguranja sa efektivnim trajanjem i staž osiguranja sa uvećanim trajanjem (beneficirani staž osiguranja) tako i poseban staž koji je on ostvario svojim učešćem u odbrani BiH kao pripadnik Armije R BiH, s tim što ovaj poseban staž tuženi nije računao u dvostrukom trajanju. Dakle, ukazano je da 5. oktobra 2013. godine kada je apelantu i prestao radni odnos kod tuženog, on nije imao ni navršenih 65 godina života, niti je imao navršenih 40 godina “staža osiguranja” nego je samo imao navršenih 40 godina “penzijskog staža”. Općinski sud je istakao da iz navedenog jasno proizlazi da se 5. oktobra 2013. godine nisu stekli uslovi za prestanak radnog odnosa apelantu “po sili zakona”, kako to tuženi neosnovano tvrdi. Naime, da bi se u konkretnom slučaju stekli uslovi za prestanak radnog odnosa “po sili zakona” neophodno je bilo da na 5. oktobra 2013. godine apelant ima navršenih 40 “staža osiguranja”, kako je to i propisano članom 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, a ne navršenih 40 godina “penzijskog staža”.

11. Prema tome, kako je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu doneseno protivno odredbi člana 86. Zakona o radu, navedeno je da je to rješenje nezakonito, a samim tim nezakonita je i odluka kojom je odbijen prigovor izjavljen na predmetno rješenje. Također, kako je na osnovu izloženog utvrđeno da je tuženi apelantu nezakonito utvrdio prestanak radnog odnosa, a istovremeno provedenim vještačenjem je utvrđena i visina naknade plaće koju bi apelant ostvario da je radio u periodu nezakonitog prestanka radnog odnosa, kao i visina doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje, istaknuto je da je Općinski sud i u ovom dijelu tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim te odlučio kao u izreci.

12. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 101948 15 Rsž od 5. aprila 2016. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka preinačena tako da je obavezan tuženi da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos koji je niži od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom.

13. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv drugostepene presude od 5. aprila 2016. godine, donio Presudu broj 43 0 Rs 101948 16 Rev od 8. oktobra 2019. godine kojom je usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Istovremeno, naloženo je apelantu da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, bliže označenom u izreci presude.

14. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je u ovom radnom sporu radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa apelantu zbog sticanja uslova za starosnu penziju, u reviziji sporno jesu li sudovi pravilno primijenili odredbu člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, kada su odlučili da apelantu nije mogao prestati radni odnos jer mu nedostaju četiri godine staža osiguranja kao uslova za prestanak radnog odnosa. Nadalje, Vrhovni sud je citirao navedenu zakonsku odredbu i naveo da je odredbom iz člana 82. Zakona o PIO definiran penzijski staž na osnovu kojeg se stiču i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja tako da on obuhvata vrijeme provedeno u osiguranju koje se računa u staž osiguranja po odredbama iz tog Zakona, dok je u daljim odredbama reguliran staž osiguranja koji se računa sa efektivnim trajanjem, staž osiguranja koji se računa sa povećanim trajanjem i poseban staž koji se računa po osnovu učešća osiguranika u Armiji R BiH. Također, ukazano je da neovisno o načinu računanja staža osiguranja, tj. da li se računa sa efektivnim trajanjem, povećanim trajanjem ili kao poseban staž, radi se o stažu osiguranja koji predstavlja pretpostavku za prestanak radnog odnosa, odnosno donošenje odluke o prestanku radnog odnosa zbog sticanja uslova za starosnu penziju, a u smislu navedenog člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu.

15. Dakle, Vrhovni sud je naveo da u situaciji kada apelant ulazi u kategoriju osiguranika kojem se računa staž osiguranja sa posebnim stažom, te kada poslodavac nije odlučio, shodno zakonskoj odredbi, da apelant može ostati u radnom odnosu, tada odluke o prestanku radnog odnosa apelanta sa navršenih 40 godina staža osiguranja nisu nezakonite. Naime, ukazano je da sadržaj pojma poseban staž, koji po stavu nižestepenih sudova ne ulazi u staž osiguranja, određen je kao dio penzijskog staža po odredbama Zakona o PIO, a taj zakon ne ograničava pojam posebnog staža samo kao staž koji ulazi u penzijski staž, već mu daje karakter staža osiguranja kao i druga dva vida staža osiguranja - sa efektivnim trajanjem i beneficiranim stažom osiguranja. Isto tako, navedeno je da iako su ostvarivanje prava na penziju i prestanak radnog odnosa dvije potpuno samostalne i međusobno nezavisne pravne situacije regulirane različitim zakonima, neophodna je njihova međusobna usklađenost i ne mogu se posmatrati odvojeno, zbog čega se u staž osiguranja računaju sva tri vida staža osiguranja. Kako su po ocjeni Vrhovnog suda, predmetne odluke zakonite to je nepravilan i zaključak nižestepenih sudova da je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu osnovan (vraćanje na posao i isplata), pa je iz navedenih razloga Vrhovni sud primjenom relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku reviziju usvojio i obje nižestepene presude preinačio na način kao u izreci ove presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant navodi da su pitanje prestanka radnog odnosa i pitanje ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, odnosno priznavanja posebnog staža u dvostrukom trajanju, zasebna pitanja i regulirana su različitim propisima. Naime, apelant ukazuje da su načini prestanka ugovora o radu regulirani članom 86. Zakona o radu, gdje je između ostalog, propisano da radni odnos prestaje navršavanjem određenih godina života – 65 i staža osiguranja

– 40 godina. S druge strane, apelant navodi da Zakon o PIO propisuje da penzijski staž obuhvata staž osiguranja sa efektivnim trajanjem, staž osiguranja sa uvećanim trajanjem i poseban staž iz člana 94. navedenog zakona – vojni staž. Shodno tome, apelant tvrdi da poseban staž iz člana

94. Zakona o PIO podrazumijeva penzijski staž, a ne staž osiguranja – radni staž u smislu člana

86. Zakona o radu, te se taj staž koristi prvenstveno za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja i ne može uticati na prestanak ugovora o radu. Nadalje, apelant ukazuje da iz niza tumačenja pojmova “staž osiguranja”, “penzijski staž”, “poseban staž”, jasno proizlazi da poseban staž ne ulazi u staž osiguranja, pa prema tome, na dan donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa 5. oktobra 2013. godine nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 86. stav 3. Zakona o radu. Najzad, apelant ukazuje da je i novi Zakon o PIO propisao u članu 37. da poseban staž iz člana 36. – tzv. vojni staž ne čini staž osiguranja bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju nositelja osiguranja i shodno članu 38. stav 1. uračunat će se u penzijski staž samo uz pismenu suglasnost lica na koga se taj staž odnosi.

b)Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je istakao da pravno pitanje koje apelant postavlja u podnesenoj apelaciji odnosi se na način prestanka radnog odnosa po članu 86. Zakona o radu i pitanje ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, odnosno uračunavanje posebnog staža u dvostrukom trajanju u penzijski staž. Također, istaknuto je da apelant pri tome smatra da poseban staž iz člana 94. Zakona o PIO („Službene novine Federacije BiH“ br. od 29/98 do 64/12) podrazumijeva penzijski staž, a ne staž osiguranja (radni staž) u smislu člana 86. Zakona o radu, te da se on koristi prvenstveno za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja i ne može uticati na prestanak ugovora o radu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant ne dovodi u pitanje primjenu Zakona o PIO, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, a to je oktobar mjesec 2013. godine, kada mu je odlukom poslodavca prestao radni odnos zbog odlaska u penziju. Isto tako, ukazano je da su po odredbama tog zakona donesene prvostepena i drugostepena odluka, kada je taj zakon bio u primjeni, a u vrijeme donošenja revizijske odluke stupio je na snagu Zakon o PIO („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/18), ali po principu temporalnog važenja zakona, na sporni odnos se primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme nastanka spornog odnosa, a to je u konkretnom slučaju Zakon o PIO („Službene novine Federacije BiH“ br. od 29/98 do 64/12) jer je sporni odnos nastao u oktobru 2013. godine. Isto tako, navedeno je da se ovo napominje iz razloga što je računanje posebnog staža u penzijski staž bilo po sili zakona, a po važećem Zakonu o PIO uz pismenu suglasnost lica na koga se taj staž odnosi — član 38. stav 1. Također, istaknuto je da po odredbi člana 37. važećeg Zakona o PIO poseban staž ne čini staž osiguranja bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju nosioca osiguranja. Međutim, ove odredbe nisu primjenljive u konkretnom slučaju jer su donesene znatno kasnije u odnosu na vrijeme kada je apelantu prestao radni odnos zbog odlaska u penziju po tadašnjim propisima (2013. godina). Najzad, Vrhovni sud je ukazao da apelant smatra da se u staž osiguranja ne računa poseban staž, te da mu uračunavanjem posebnog staža u staž osiguranja ne može prestati radni odnos, a pri tome ne dovodi u pitanje uračunavanje posebnog staža u penzijski staž po članu 82. stav 1. tačka 1. i članu 94. stav 1. Zakona o PIO. V.Relevantni propisi

19. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi: Član 86. stav 1. tačka 3.

Ugovor o radu prestaje:

3. kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja odnosno navrši 40 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore;

20. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 30. stav (2) (2) Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.

Član 82. stav (1) tačka 1.

(1) Penzijski staž, u smislu ovog zakona, na osnovu koga se stiču i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, obuhvaća:

1. vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu ovog zakona koje se računa u staž osiguranja po odredbama čl. 83. do 93. i poseban staž iz člana 94. ovog zakona;

Član 83.

U staž osiguranja sa efektivnim trajanjem (u daljem tekstu: staž osiguranja) računa se vrijeme koje je osiguranik iz čl. 8. do 12. ovog zakona proveo poslije navršene 15-te godine života u radnom odnosu odnosno na radu po osnovu koga je bio obavezno osiguran na penzijsko i invalidsko osiguranje i osigurano lice iz člana 13. ovog zakona.

Član 94. stav (1) (1) Licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine, odnosno koja su uzela učešće u odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća obrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23.

decembra 1995. godine.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Rs 101948 16 Rev od 8. oktobra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, punomoćnik apelanta je osporenu presudu primio 31. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da mu je tom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se konkretni postupak odnosi na pitanja koja se tiču apelantovih prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminativna.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

31. Ustavni sud prije svega nalazi da apelant ukazuje da poseban staž ne ulazi u staž osiguranja, pa prema tome, na dan donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa 5. oktobra 2013. godine nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 86. stav 3. Zakona o radu.

32. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi analizirao i nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su ocijenili zakonitim odluke na temelju kojih je apelantima radni odnos prestao po sili zakona, zbog ispunjavanja uvjeta za starosnu penziju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2184/09 od 13. juna 2012. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 64/12 od 20. augusta 2012. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1283/17 od 12. marta 2019. godine, te Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2002/18 od 27. novembra 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

33. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-2184/09 Ustavni sud ukazao: „S tim u vezi Ustavni sud nalazi da je Sud BiH jasno ukazao da se poseban staž osiguranja koji je apelant stekao kao pripadnik Oružanih snaga Bosne i Hercegovine računa u njegov penzijski staž, u dvostrukom trajanju, prema odredbi člana 94. stav 1. navedenog zakona, a u smislu člana 82. stav 1. tačka 1. tog zakona. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja presuda Suda BiH nisu proizvoljna niti neargumentirana, jer smatra da daju potpuno jasan odgovor kako u pogledu osnova tako i u pogledu načina utvrđivanja prava na penziju apelanta kao pripadnika policije, prema odredbi člana 119. tačka 3. Zakon o policijskim službenicima te člana 82. stav 1. tačka 1. i člana 94. stav

1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Osim toga, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama jasno obrazložen i način računanja apelantovog penzijskog staža, uključujući beneficirani i poseban staž koji je apelant ostvario u periodu od 8. aprila 1992. godine do 31. decembra 1995. godine, pozivajući se na odredbu člana 94. navedenog zakona, ističući da mu se taj period računa u penzijski staž u dvostrukom trajanju i da je apelant imao kontinuitet u osiguranju, jer je sve vrijeme bio prijavljen na penzijsko-invalidsko osiguranje“.

34. Nadalje, u predmetu broj AP-2002/18 Ustavni sud je istakao: „…da su redovni sudovi odbili apelantov zahtjev zato što su na osnovu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja utvrdili da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona jer je apelant s određenim datumom ispunio zakonske uvjete za odlazak u starosnu penziju, slijedom čega su zaključili da je pravilna odluka tuženog o prestanku ugovora o radu zbog apelantovog odlaska u starosnu penziju. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka proizlazi da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o PIO-u kojima je reguliran prestanak ugovora o radu, odnosno vrijeme koje se računa u staž osiguranja“.

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da sadržaj pojma poseban staž, koji po stavu nižestepenih sudova ne ulazi u staž osiguranja, određen je kao dio penzijskog staža po odredbama Zakona o PIO, a taj zakon ne ograničava pojam posebnog staža samo kao staž koji ulazi u penzijski staž, već mu daje karakter staža osiguranja kao i druga dva vida staža osiguranja - sa efektivnim trajanjem i beneficiranim stažom osiguranja. Naime u smislu odredaba člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, a u vezi sa odredbama čl. od 82. do 94. Zakona o PIO, neovisno o načinu računanja staža osiguranja, tj. da li se računa sa efektivnim trajanjem, povećanim trajanjem ili kao poseban staž, radi se o stažu osiguranja koji predstavlja pretpostavku za prestanak radnog odnosa, odnosno donošenje odluke o prestanku radnog odnosa zbog sticanja uslova za starosnu penziju. Budući da apelant ulazi u kategoriju osiguranika kojem se računa staž osiguranja sa posebnim stažom, te kada poslodavac nije odlučio, shodno zakonskoj odredbi, da apelant može ostati u radnom odnosu, tada odluke o prestanku radnog odnosa apelanta sa navršenih 40 godina staža osiguranja nisu nezakonite.

36. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasna obrazloženja u vezi s primjenom materijalnog prava, te da se primjena materijalnog prava u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati proizvoljnom i da samim tim nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, neosnovani.

Ostali navodi

38. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada u okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4976/19 (E. M.) | Sudska praksa | Aktio