Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-680/20 (M. R.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 226
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 226
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-680/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 680/20, rješavajući apelacije Mladena Romančuka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Mladena Romančuka podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 027424 19 Kž 14 od 8. novembra 2019. godine i S1 3 K 027424 18 K od 11. jula 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mladen Romančuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 19. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 027424 19 Kž 14 od 8. novembra 2019. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 680/20.
2. Apelant, kojeg zastupa Dejan Bogdanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 19. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Suda BiH br. S1 3 K 027424 19 Kž 14 od 8. novembra 2019. godine i S1 3 K 027424 18 K od 11. jula 2019. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 688/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istu osporenu odluku, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 680/20.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 27. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 7. maja 2021. godine, dok Tužilaštvo BiH u ostavljenom roku nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 027424 18 K od 11. jula 2019. godine apelant (radnjama opisanim pod alinejama 1. i 2. osuđujućeg dijela izreke presude) i optuženi Z. G. (u daljnjem tekstu: drugooptuženi; radnjama opisanim pod alinejom 1. osuđujućeg dijela izreke presude) proglašeni su krivim da su počinili krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi sa članom 195. stav 1. KZBiH. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, te je određeno da mu se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. Osim toga, određeno je da se od apelanta trajno oduzimaju predmeti izvršenja krivičnog djela oduzeti po potvrdi Državne agencije za istrage i zaštitu BiH od 4. jula 2017. godine (detaljno pobrojani u izreci presude), kao i da će se oduzeta opojna droga nakon pravomoćnosti presude uništiti. Apelant i drugooptuženi su obavezani da naknade troškove krivičnog postupka, i to troškove sudskog paušala u određenom novčanom iznosu, dok je konstatirano da će visina ostalih troškova krivičnog postupka biti utvrđena posebnim rješenjem nakon pribavljanja relevantnih podataka. Istom presudom drugooptuženi je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u oslobađajućem dijelu izreke presude počinio krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 2. KZBiH, u vezi sa članom 195. stav 1. KZBiH, te je određeno da troškovi krivičnog postupka, kao i nužni izdaci drugooptuženog i nužni izdaci i nagrada njegovog branioca u odnosu na oslobađajući dio presude padaju na teret budžetskih sredstava.
8. U obrazloženju prvostepene presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da su u konkretnom predmetu kao dokazi optužbe saslušani svjedoci S. S., R. R., T. Š. M., O. T., Ž. Z. i Nj. M., da je neposredno saslušan i vještak G. R. R., kao i da je izvršen uvid u materijalne dokaze (detaljno pobrojane na str. 8. i 9. presude). Nadalje, da su na prijedlog apelantove odbrane neposredno saslušani svjedoci R. N. i S. N., te da je izvršen uvid u materijalne dokaze (detaljno pobrojane na stranici 10. presude). Sud BiH je istakao da je imao u vidu i cijenio sve izvedene dokaze, ali da će u presudi obrazlagati i iznositi zaključke samo o činjenicama koje su od suštinske važnosti za odluku.
9. Sud BiH je dalje dao ocjenu zakonitosti dokaza, pri čemu je, između ostalog, istakao da su u naredbama za preduzimanje posebnih istražnih radnji prema apelantu i drugooptuženom (sve do naredbe od 4. jula 2017. godine) obrazloženi razlozi koji bi opravdavali tvrdnju da se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način, kao i razlozi zbog čega bi pribavljanje dokaza u istražnom predmetu bilo povezano s nerazmjernim teškoćama. Nadalje, da iz dispozitiva naredbi proizlazi da su izdate na osnovu odredbi člana 116. i člana 118. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Sud BiH je naveo da naredbe sadrže obrazloženje kumulativnih uvjeta za izdavanje takve vrste naredbe, i to obrazloženje osnova sumnje da je lice protiv kojeg je određena naredba, samo ili s drugim licima, učestvovalo ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela za koje se može odrediti primjena iste, kao i razloga zbog kojih se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način. Dalje, da je sadržaj naredbi koje su uložene kao dokaz odbrane u konkretnom predmetu u skladu s odredbom člana 116. stav 1. ZKPBiH, zbog čega ih je ocijenio zakonitim, s obzirom na to da sadrže potrebna obrazloženja.
10. Nadalje, da je uvidom u naredbe o određivanju posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. tač. a), d) i e) ZKPBiH utvrdio da je sudija za prethodni postupak razmatrao svaki pojedinačno podnesen prijedlog Tužilaštva BiH u pogledu postojanja osnova sumnje, kao i postojanja drugog uvjeta za njihovu primjenu – nemogućnosti pribavljanja dokaza na drugi način, te da je u naredbama dao argumentirane razloge o prihvaćanju prijedloga Tužilaštva BiH. U odnosu na prigovor odbrane koji se odnosi na vremensko trajanje provedenih posebnih istražnih radnji, Sud BiH je istakao da su posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 116. stav 2. tačka a) ZKPBiH prema apelantu trajale ukupno pet mjeseci i 21 dan, istražne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima iz člana 116. stav 2. tačka d) ZKPBiH ukupno dva mjeseca i 23 dana, a istražne radnje korištenja prikrivenih istražilaca i korištenja informatora iz člana 116. stav 2. tačka e) ZKPBiH ukupno šest mjeseci, a što je u skladu sa članom 118. stav 3. ZKPBiH kojim su propisani maksimalni rokovi trajanja ovog oblika posebnih istražnih radnji. Sud BiH je zaključio da su u konkretnom slučaju pravilno primijenjene odredbe čl. 116. i 117. ZKPBiH, pa da su samim tim prigovori odbrane usmjereni na osporavanje zakonitosti izdavanja naredbi, kao i njihovog vremenskog trajanja, u cijelosti neosnovani.
11. U odnosu na isticani prigovor zakonitosti koji je odbrana obrazlagala činjenicom da je GPS koji je postavljen na vozilo korišten van zakonom određenih rokova, odnosno u dužem vremenskom trajanju, što je potvrdio i svjedok R. R., Sud BiH je naveo da je postupajući tužilac naglasio da su poteškoće u skidanju GPS uređaja, a da se ne ugrozi tajnost istrage, uzrokovale probijanje roka u kojem je mogla biti vršena posebna istražna radnja. Nadalje, da, prema tužiočevoj tvrdnji, za vrijeme u kojem nije mogao biti skinut GPS uređaj, nakon što je istekla naredba, službena lica nisu preduzimala nikakve radnje u vezi s navedenom posebnom istražnom radnjom. Pri tome je Sud BiH istakao da je navedeni prigovor odbrane neosnovan, prije svega zbog činjenice da su posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka d) ZKPBiH trajale u okviru zakonom predviđenih rokova, a činjenica da samo postavljanje GPS-a, a samim tim i njegovo uklanjanje, zahtijeva tajnost, što se moglo ostvariti u određenom vremenskom intervalu, odnosno pogodnom momentu. Dalje, s obzirom na to da iz izvještaja, a i iskaza svjedoka, proizlazi da se nikakve radnje, pa samim tim ni praćenje GPS-om, nije vršilo van vremena određenog u naredbi, Sud BiH je istakao da se navodi odbrane ukazuju neosnovanim i paušalno iznesenim (Sud BiH je prethodna pitanja o zakonitosti dokaza detaljno obrazložio na str. 22–28. presude).
12. Sud BiH je zatim analizirao i cijenio izvedene dokaze, pri čemu je, između ostalog, istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka i svestrane ocjene svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sa sigurnošću utvrdio da su apelant i drugooptuženi počinili krivično-pravne radnje opisane u alineji 1. izreke presude, a koje predstavljaju krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH. Nadalje, da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da su u počinjenju krivičnog djela pored apelanta učestvovali i drugooptuženi, kao i lice R. D., te da je navedena grupa djelovala u kontinuitetu od septembra 2016. do 4. jula 2017. godine. Sud BiH je zatim ukazao na to šta proizlazi iz sadržine izvedenih dokaza, i to materijalne dokumentacije sačinjene na okolnosti realizacije posebnih istražnih radnji, zatim na iskaze svjedoka S. S., Ž. Z., R. R., T. M. Š. i O. T. (ovlaštena službena lica Državne agencije za istrage i zaštitu BiH), kao i drugih materijalnih dokaza (sve detaljno navedeno na str. 28–45. presude). Osim toga, Sud BiH je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, kako subjektivne tako i objektivne prirode, izveo zaključak da je radnjama opisanim u alineji 2. izreke presude apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Sud BiH je istakao da je prilikom odlučivanja cijenio i dokaze odbrane apelanta i drugooptuženog, koji su u cijelosti prihvaćeni u smislu njihovog izvođenja. Pri tome je Sud BiH ukazao na to šta proizlazi iz sadržine iskaza svjedoka S. S., Nj. M., R. R., R. N. i S. N., iskaza, te nalaza i mišljenja vještaka hemijske struke G. R. R., kao i iz dokaza objektivne prirode. Sud BiH je istakao da je apelantova odbrana u spis uložila dokaze koji se poklapaju sa dokazima optužbe. U odnosu na subjektivne dokaze izvedene na prijedlog apelantove odbrane, Sud BiH je naveo da su u svojstvu svjedoka saslušani R. N. i S. N., čije se svjedočenje odnosilo na radnju pretresa apelanta, odnosno vozila kojim je upravljao. Pri tome je istakao da nije imao razloga da ne prihvati navedene iskaze s obzirom na to da su prisustvovali radnji pretresanja, a koja je, kako to slijedi iz njihovih iskaza, izvršena u skladu sa zakonom, a što, nasuprot tvrdnjama odbrane, dodatno ukazuje da su sve radnje koje su provedene prilikom pretresa apelanta i njegovog vozila zakonite (sve detaljno navedeno na str. 45–54. presude).
13. Sud BiH je dalje istakao da se u konkretnom slučaju radi o međunarodnom prometu opojne droge, tj. prometu koji se odvija preko državne granice i prelazi okvire jedne države. Nadalje, da je navedeno utvrđeno na osnovu činjenice da je droga iz Republike Srbije prebačena na područje Bosne i Hercegovine (Bijeljina), odakle je preduzetim radnjama izvršenja apelanta i drugooptuženog bila i trebala biti dalje distribuirana u Republiku Hrvatsku. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je svaka dilema da se radi o međunarodnom prenosu opojne droge otklonjena iskazima saslušanih svjedoka S. S., Ž. Z., Nj. M., kao i provedenom materijalnom dokumentacijom, s obzirom na to da su svi prelasci državne granice apelanta i R. D. dokumentirani, kao i njihov prelazak u Republiku Hrvatsku. U odnosu na umišljaj apelanta i drugooptuženog, Sud BiH je istakao da su predmetno krivično djelo počinili s direktnim umišljajem, a što proizlazi iz njihovih zabranjenih radnji, te činjenice da su bili svjesni zajedničkog djelovanja koje su realizirali na način kako je to opisano u činjeničnom opisu presude. Sud BiH je istakao da su apelant i drugooptuženi u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili sposobni za rasuđivanje i u mogućnosti da shvate i razumiju značaj svojih radnji, kao i da su potpuno sposobni da donose odluke i da shvate njihov značaj. Nadalje, zaključio je da su apelant i drugooptuženi u konkretnom slučaju bili svjesni da je riječ o supstancama koje su proglašene za opojne droge i da su svjesni da nemaju potrebno ovlaštenje za stavljanje u promet opojne droge, a što su htjeli, te su se neovlašteno bavili prenosom, prodajom i prometom opojne droge.
14. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 027424 19 Kž 14 od 8. novembra 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH, apelanta, apelantovog branioca, kao i branioca drugooptuženog, te je potvrđena prvostepena presuda.
15. U obrazloženju drugostepene presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da je, odlučujući o prigovorima odbrane u smislu zakonitosti naredbi za izvođenje posebnih istražnih radnji od 23. septembra 2016. i 4. jula 2016. godine, izvršio uvid u prijedloge Tužilaštva BiH kojima se zahtijevalo određivanje/produženje posebnih istražnih radnji, te utvrdio da je provođenje posebnih istražnih radnji trajalo u zakonom propisanim rokovima, da su provođene posebne istražne radnje iz člana 116. stav 1. tač. a), d) i e) i da su sve naredbe izdate zbog postojanja osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. KZBiH.
16. Sud BiH je također naveo da su neosnovani navodi odbrane u pogledu nedostataka u sadržaju naredbi, tj. obrazloženosti postojanja osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo, odnosno zašto se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi. Nadalje, da je utvrdio da su u inicijalnom prijedlogu Tužilaštva BiH (od 22. septembra 2016. godine) na osnovu kojeg je izdata naredba za određivanje posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 1. tač. a), d) i e) ZKPBiH (od 23. septembra 2016. godine) detaljno navedene sve relevantne okolnosti, operativna saznanja za konkretno označena lica, iz kojih proizlazi postojanje osnova sumnje, kao i razlozi zbog kojih je neophodno upravo određivanje posebnih istražnih radnji, odnosno zašto se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način. Također, da je u uvodu predmetne naredbe (kao i svih drugih naredbi koje su slijedile) jasno naznačeno da se izdaje na prijedlog Tužilaštva BiH, a što upućuje da su upravo razlozi navedeni u prijedlozima razmotreni i da, prema ocjeni sudije za prethodni postupak, imaju uporište u dokumentaciji priloženoj uz predmetne prijedloge. Sud BiH je naveo da su prikupljeni rezultati posebnih istražnih radnji opravdavali produženje postojećih posebnih istražnih radnji, odnosno njihovo proširenje na druge osumnjičene. Nadalje, da je obrazloženje osnova sumnje, kao i razloga zašto se na drugi način dokazi ne mogu pribaviti, kako su opisani u inicijalnoj naredbi, dodatno osnaženo rezultatima posebnih istražnih radnji provedenih na osnovu te naredbe, te da je svaka nova naredba o produživanju/proširivanju posebnih istražnih radnji sadržavala obrazloženje tih navoda.
17. U odnosu na istaknuti prigovor zakonitosti naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji od 3. odnosno 4. jula 2017. godine, a koji se tiče navodnog prekoračenja roka od tri mjeseca zbog prisustva GPS uređaja na apelantovom vozilu, Sud BiH je istakao da podržava stav prvostepenog suda koji je o tome dat u pobijanoj presudi. Nadalje, iako primjećuje propuste u provođenju spomenute istražne radnje, Sud BiH je naveo da oni nisu doveli do povrede prava na pošteno suđenje, pa pribavljanje dokaza na takav način nije dovelo do zaključka da oni nisu mogli biti dijelom krivičnog progona. Sud BiH je zaključio da se ne radi o dokazima koji su zahtijevali donošenje odluke u smislu njihovog odbijanja ulaganja u spis, s obzirom na to da sporni GPS evidentno nije bio aktivan van zakonom dozvoljenog roka, već isključivo u okviru rokova precizno određenih izdatim naredbama (ukupno dva mjeseca i 23 dana), a koja činjenica proizlazi iz sadržaja izvještaja o izvršenju posebne istražne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima. Dalje, zaključio je da i pored činjenice što je uređaj za praćenje fizički prisutan na vozilu van zakonom dozvoljenog roka, dokazi prikupljeni provođenjem posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka d) ZKPBiH nisu nezakoniti.
18. U odnosu na prigovore odbrane u smislu sadržajne nepodudarnosti inicijalne naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji od 23. septembra 2016. godine sa naredbom o provođenju istrage od 22. septembra 2016. godine, Sud BiH je istakao da određene sadržajne razlike predmetnih akata nisu bile suštinske prirode da bi se njima doveo u pitanje osnov za izdavanje naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji, zbog čega su navedeni prigovori odbijeni kao neosnovani.
19. Sud BiH je dalje naveo da je paušalan prigovor odbrane kojim se ukazivalo na to da je naredba od 23. septembra 2016. godine prekoračena, i to na način da je informator premašio obim njegovog dozvoljenog postupanja određenog odredbom tačke III predmetne naredbe, čime je dovedena u pitanje zakonitost tih dokaza. Nadalje, uzimajući u obzir sadržaj tačke III, kojom je dosta široko određen obim djelovanja informatora, Sud BiH je naveo da je, budući da se žalbom uopće ne konkretizira u čemu se reflektira takvo postupanje informatora, ostao potpuno lišen mogućnosti dati adekvatno obrazloženje na istaknuti prigovor.
20. Sud BiH je dalje naveo da nije mogao prihvatiti ni prigovore odbrane o nezakonitom pretresu motornog vozila koje je koristio apelant, obavljenom na osnovu nezakonite naredbe sudije za prethodni postupak, nezakonito sačinjenom izvještaju o nadzoru, odnosno navode da Sud BiH nije postupao u skladu sa članom 56. stav 2, članom 58, članom 118. stav 3. i članom 122. ZKPBiH, što je dovelo do toga da u presudi egzistiraju dokazi koji ne bi smjeli da se nalaze u sudskom spisu kao zakonito pribavljeni dokazi, jer su svi, osim naredbe od 3. jula 2017. godine, koja je nezakonita, zapravo plodovi otrovne voćke. Pri tome je Sud BiH istakao da su radnje iz člana 116. stav 2. tač. d) i e) i člana 58. ZKPBiH preduzete na osnovu usmenih naredbi sudije za prethodni postupak. Nadalje, da su navedene radnje preduzete u skladu s procesnim zakonom, a uzimajući u obzir sadržaje osporenih naredbi i dovodeći ih u vezu s odredbom člana 56. stav 1. ZKPBiH, koja pruža mogućnost podnošenja usmenog zahtjeva za izdavanje naredbe, te odredbe člana 118. stav 2. ZKPBiH koja propisuje mogućnost započinjanja sa izvršavanjem mjere iz člana 116. ZKPBiH i na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak (Sud BiH je detaljno ukazao na žalbene navode odbrane te, u vezi s tim, dao svoj stav na str. 9–31. presude). IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te ukazuje i na kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je osporena presuda nezakonita, te da je zasnovana na nezakonitim dokazima (izvještaj o nadzoru od 6. jula 2017. godine, naredba za pretresanje od 4. jula 2017. godine, naredba za provođenje radnje iz člana 116. stav 2. tačka d) od 3. jula 2017. godine i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od 4. jula 2017. godine), a suprotno članu 10, članu 56. stav 2, članu 58, članu 118. stav 3. i članu 122. ZKPBiH. Apelant ističe da se Sud BiH „oglušio“ na zahtjev odbrane postavljen u podnesku, koji je uložen kao dokaz br. O1-10 i O1-11 (iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da se radi o molbi za uvid i kopiranje od 5. decembra 2018. godine i dopisu Suda BiH broj S1 2 K 023095 16 Krn od 6. decembra 2019. godine), shodno odredbi člana 56. stav 2. ZKPBiH, kojima se osporavala zakonitost u fazi ispitivanja naredbe od 3. jula 2017. godine. U vezi s tim, apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu, kao i pravo na adekvatan odgovor budući da se Sud BiH nije upustio u raspravljanje navedenog prigovora, odnosno zahtjeva odbrane. Apelant smatra da je navedenom naredbom znatno ugroženo apelantovo pravo na privatnost i slobodno kretanje, i to toliko da ulazi u nedozvoljeno i nepotrebno miješanje države. Apelant dalje navodi da je Sud BiH propustio dati razložno obrazloženje zakonitosti predmetne naredbe, a s obzirom na tezu odbrane da je prekoračen rok od tri mjeseca zbog prisustva GPS uređaja u trajanju od sedam mjeseci u apelantovom automobilu. Pri tome, apelant ističe da Sud BiH, propuštajući da se očituje o zahtjevima odbrane u postupku ispitivanja postupanja po čl. 56, 58, 118. i 122. ZKPBiH, te izostavljajući razložna obrazloženja zakonitosti naredbi od 3. i 4. jula 2017. godine zapravo sprečava apelanta da aktivno i sadržajno konzumira privilegije uspostavljene navedenim članovima i na taj način doprinese svestranoj raspravi predmeta. U odnosu na događaj od 23. septembra 2016. godine apelant smatra da se nepravično suđenje ogleda u tome što se Sud BiH u svojim presudama „oglušio“ na navode odbrane. Nadalje, smatra da je naredba od 23. septembra 2016. godine nezakonita iz više razloga i da njen sadržaj ne odgovara zahtjevima kako ih je prvostepeni sud razmatrao u paragrafima 35–37. Pri tome, ističe da u predmetnoj naredbi nema vjerovatnoće da je apelant počinio predmetno krivično djelo, kao i da je sadržajno popuno različita u odnosu na dokaz odbrane O1-2 (naredba o provođenju istrage od 22. septembra 2016. godine), a o čemu Sud BiH nije dao argumentirano obrazloženje iako je to bio dužan u skladu s odredbom člana 290. stav 7. ZKPBiH. Nadalje, da je navedena naredba prekoračena i da je u fazi provođenja člana 116. stav 2. tačka e) ZKPBiH postupano protivno naredbi, nezakonito, premašujući obim dozvoljenog postupanja informatora ,,Oktagona“. b)Odgovor na apelaciju
22. Sud BiH je naveo da se u apelacijama ne navode novi argumenti ili dokazi koji već nisu bili istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude, te da ih je kao takve razmatralo i cijenilo drugostepeno vijeće. Nadalje, da i iz sadržaja osporene odluke od 8. novembra 2019. godine proizlazi valjano i jasno obrazloženje u pogledu navodnih povreda prava na pravično suđenje. Sud BiH ističe da su razmatrani, ocijenjeni i obrazloženi apelantovi navodi kojima ukazuje na nezakonitosti naredbi o provođenju posebnih istražnih radnji od 3. jula 2017. i 23. septembra 2016. godine, a što je dovelo do nezakonitosti i drugih dokaza proisteklih iz njih. U vezi s tim, navodi da je tom prilikom konstatirano da prvostepena presuda ne čini bilo kakve pogreške koje bi dovele u pitanje ispravnost njenih osnova i pravilnost zaključaka koji iz njih proizlaze. U konačnici, Sud BiH je istakao da navodne povrede na koje se apelant pozvao nisu učinjene, te je predložio da se predmetne apelacije odbiju kao neosnovane.
V.Relevantni propisi
23. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. st. (1) i (2) (1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(2) Ko organizira grupu ljudi radi učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
24. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 – odluka
USBiH)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 56.
Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje (1) Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti kada postoji opasnost od odlaganja. Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju može se saopćiti Sudu i telefonom, radio-vezom ili drugim sredstvom elektronske komunikacije.
(2) Kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, Sud će daljnji tok razgovora zabilježiti. U slučaju kada se koristi zvučni ili stenografski zapisnik, zapisnik se u roku od 24 sata mora dati na prijepis čija će se istovjetnost ovjeriti i čuvati s originalnim zapisnikom.
Član 58.
Sadržaj naredbe za pretresanje Naredba za pretresanje sadrži:
a) naziv Suda koji izdaje naredbu, osim kada se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog zahtjeva i potpis sudije za prethodni postupak koji izdaje naredbu,
b) ako se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog zahtjeva, to će se navesti uz naznačenje imena sudije za prethodni postupak koji izdaje naredbu i vremena i mjesta izdavanja,
c) ime, odjel ili rang ovlaštene osobe na koju se naredba odnosi,
d) svrha pretresanja,
e) opis osobe koju treba pronaći ili opis stvari koje su predmet pretresanja,
f) određivanje ili opis mjesta, prostorija ili osoba koje se traže, s navođenjem adrese, vlasništva, imena ili sličnog za sigurno utvrđivanje identiteta,
g) uputstvo da se naredba ima izvršiti između 6 sati i 21 sata ili ovlaštenje da se naredba može izvršiti u bilo koje vrijeme ako to Sud izričito odredi,
h) ovlaštenje izvršitelju naredbe da može bez prethodne najave ući u prostorije koje se imaju pretresti ako to Sud izričito odredi,
i) uputstvo da se naredba i oduzete stvari donesu u Sud bez odlaganja,
j) pouku da osumnjičeni ima pravo obavijestiti branitelja i da se pretresanje može izvršiti i bez prisustva branitelja ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti.
Član 116. stav (1) i stav (2) tač. a), d) i e) Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,
d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima,
e) korištenje prikrivenih istražitelja i korištenje informatora, Član 118. st. (1), (2) i (3) Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1) Istražne radnje iz člana 116. stava 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog Tužitelja koji sadrži: podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 116. stava 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog Tužitelja, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
(2) Izuzetno, ako se pismena naredba ne može dobiti na vrijeme i ako postoji opasnost od odlaganja, može se započeti s izvršavanjem mjere iz člana 116. ovog zakona i na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak. Pismena naredba sudije za prethodni postupak mora biti pribavljena u roku od 24 sata od izdavanja usmene naredbe.
(3) Istražne radnje iz člana 116. stav (2) tač. od a) do d) i tačka g) ovog zakona mogu trajati najduže do mjesec dana, a ako one daju rezultate i postoji razlog da se nastavi s njihovim provođenjem radi prikupljanja dokaza, mogu se na obrazložen prijedlog tužioca produžiti za još mjesec dana, s tim da mjere iz tač. od a) do c) mogu trajati ukupno najduže šest mjeseci za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za ostala krivična djela najduže četiri mjeseca. Mjere iz tač. d) i g) mogu trajati ukupno najduže tri mjeseca za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za ostala krivična djela najduže dva mjeseca. Izuzetno u odnosu na krivično djelo organiziranog kriminala i krivična djela terorizma istražne radnje iz člana 116. stav (2) tač. od a) do d) i tačka g) ovog zakona, ako one daju rezultate i postoji razlog da se nastavi s njihovim provođenjem radi prikupljanja dokaza, mogu se na obrazložen prijedlog tužioca produžiti još do tri mjeseca. Prijedlog za radnju iz člana 116. stav (2) tačka f) ovog zakona može se odnositi samo na jednokratni akt, a zahtjev za svaku narednu radnju protiv istog lica mora sadržavati razloge koji opravdavaju njenu upotrebu.
* Određuje se način izvršenja Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 5/16 od 1. juna 2017. godine tako što će se, dok Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne izvrši ovu odluku, odredbe člana 84. st. 2, 3. i 4, člana 117. tačka d), člana 118. stav 3, člana 225. stav 2. i člana 226. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) primjenjivati u skladu s navedenom odlukom, standardima iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te praksom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Evropskog suda za ljudska prava.
Član 122.
Korištenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. Prikriveni istražitelj i informator iz člana 116. stava 2. tačke e. ovog zakona, kao i osobe koje su provele istražne radnje iz člana 116. stava 2. tačke f. ovog zakona mogu se saslušati kao svjedoci, ili kao zaštićeni svjedoci o toku provođenja radnji ili o drugim važnim okolnostima.
Član 290. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Suda BiH broj S1 3 K 027424 19 Kž 14 od 8. novembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. decembra 2019. godine (apelantov branilac je osporenu presudu primio 27. decembra 2019. godine), a apelacije su podnesene 19. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te ukazuje na to da mu je povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
33. Apelant smatra da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nezakoniti, odnosno da se osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, te, u vezi s tim, da je Sud BiH proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise, kao i da nije zadovoljen standard obrazložene odluke. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu.
34. Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine).
35. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje na način na koji to on tvrdi, odnosno jesu li redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije primjenjujući relevantne procesno-pravne norme.
36. Naime, dovodeći naprijed citirane standarde u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, da je Sud BiH, uvidom u naredbe za preduzimanje posebnih istražnih radnji prema apelantu i drugooptuženom, utvrdio da je sudija za prethodni postupak razmatrao svaki podneseni prijedlog Tužilaštva BiH u pogledu postojanja osnova sumnje, kao i postojanja drugog uvjeta za njihovu primjenu – nemogućnosti pribavljanja dokaza na drugi način, te da je u naredbama dao argumentirane razloge o prihvaćanju prijedloga Tužilaštva BiH. Nadalje, da naredbe sadrže obrazloženje kumulativnih uvjeta za izdavanje takve vrste naredbe (obrazloženje osnova sumnje da je lice protiv kojeg je određena naredba, samo ili s drugim licima, učestvovalo ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela za koje se može odrediti primjena iste, kao i razloga zbog kojih se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način), kao i da je sadržaj naredbi u skladu s odredbom člana 116. stav
1. ZKPBiH, zbog čega ih je ocijenio zakonitim. Također slijedi da su prikupljeni rezultati posebnih istražnih radnji opravdavali njihovo produženje, odnosno proširenje na druge osumnjičene. Osim toga, Sud BiH je utvrdio da je provođenje posebnih istražnih radnji trajalo u zakonom propisanim rokovima. U odnosu na navode apelacije da je GPS koji je postavljen na apelantovo vozilo korišten van zakonom određenih rokova, Ustavni sud zapaža da je istovjetan prigovor bio predmet razmatranja Suda BiH u redovnom postupku. Naime, Sud BiH je u obrazloženju prvostepene presude naveo da se nikakve radnje, pa samim tim ni praćenje GPS-om, nije vršilo van vremena određenog u naredbi (detaljnije navedeno u tački 11. ove odluke). Osim toga, i iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da sporni GPS evidentno nije bio aktivan van zakonom dozvoljenog roka, već isključivo u okviru rokova precizno određenih izdatim naredbama, te da primijećeni propusti u provođenju sporne istražne radnje nisu doveli do povrede prava na pošteno suđenje (detaljnije navedeno u tački 17. ove odluke).
37. Zatim, Ustavni sud ukazuje da su, prema obrazloženjima Suda BiH u osporenim odlukama, koji je detaljno ispitao apelantove navode koje on ponavlja u apelaciji, sporni akti u svemu doneseni u skladu s odredbama ZKPBiH. Ustavni sud, također, podsjeća da je apelant imao efikasnu mogućnost osporiti vjerodostojnost navedenih dokaza i usprotiviti se njihovoj upotrebi, a tu priliku je i iskoristio kako za vrijeme postupka pred prvostepenim sudom tako i kasnije u postupku po korištenom redovnom pravnom lijeku (apelant i njegov branilac aktivno su učestvovali u svim fazama krivičnog postupka). Pri tome, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH ispitao osnovanost apelantovih tvrdnji, te dao obrazloženje za svoje odluke. Činjenica da apelant nije bio uspješan ni u kojem koraku ne mijenja činjenicu da je imao efikasnu mogućnost osporiti dokaze, te se usprotiviti njihovoj upotrebi. Osim toga, Ustavni sud ističe da ovi dokazi nisu bili jedini dokazi na kojima se zasnivala osuđujuća presuda u apelantovom slučaju. Dakle, prilikom donošenja osuđujuće presude protiv apelanta Sud BiH je izvedene dokaze analizirao pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, pri čemu je u međusobnu vezu doveo kako sadržaj materijala pribavljen posebnim istražnim radnjama tako i iskaze svih saslušanih svjedoka (S. S., R. R., T. Š. M., O. T., Ž. Z., Nj. M., R. N. i S. N.), vještaka G. R. R., te sadržaj drugih materijalnih dokaza. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava apelantove odbrane nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena Suda BiH bila proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao i da je osuđujuća presuda zasnovana na „nezakonitim“ dokazima. Slijedom iznesenog, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženjima osporenih odluka razmotrio navode koje apelant ponavlja u apelaciji, te, s obzirom na jasno i argumentirano obrazloženje osporenih presuda, smatra da su neosnovani apelantovi navodi u vezi s nezakonitošću dokaza. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne procesne norme, koje se odnose na provođenje posebnih istražnih radnji, te kod zaključka da su svi dokazi koji su dobiveni provođenjem posebnih istražnih radnji zakoniti dokazi. Pojedinačna analiza svakog apelantovog navoda svela bi se na ponavljanje zaključaka redovnih sudova, te imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, nalazi da su ispoštovane sve proceduralne garancije prava na pravičan postupak.
38. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno navodima apelacije, u osporenim presudama odgovorio na navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stavove dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
39. U odnosu na apelantove navode da se Sud BiH „oglušio“ na zahtjev/prigovor odbrane postavljen u podnesku, koji je uložen kao dokaz br. O1-10 i O1-11, a čime ukazuje na povredu prava na odbranu, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da se radi o molbi za uvid i kopiranje od 5. decembra 2018. godine i dopisu Suda BiH broj S1 2 K 023095 16 Krn od 6. decembra 2019. godine. Međutim, Ustavni sud nalazi da apelant uopće nije konkretizirao sadržaj navedenih dokaza, niti suštinu isticanog zahtjeva/prigovora, zbog čega takav paušalan prigovor ne može biti predmet ispitivanja Ustavnog suda. Osim toga, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Sud BiH imao u vidu i cijenio sve izvedene dokaze, ali da je u presudi obrazlagao i iznosio zaključke samo o činjenicama koje su od suštinske važnosti za odluku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, niti proizvoljnost u primjeni krivičnog procesnog prava, odnosno ne nalazi da je na bilo koji način narušeno apelantovo pravo na odbranu.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
41. Apelant, također, ukazuje i na kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije konkretizirao u čemu se tačno ogleda kršenje bilo kojeg aspekta ili garancije obuhvaćene pravom na privatni i porodični život, dom i prepisku, već se ti apelantovi navodi suštinski zasnivaju na navodima o nezakonitosti naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni procesnog prava u kontekstu određivanja posebnih istražnih radnji, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, u vezi s pravom na pravično suđenje, kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, odnosno da je došlo do proizvoljne primjene odredbi ZKPBiH, ili da postupak u cjelini nije bio pravičan ili da je na bilo koji način narušeno apelantovo pravo na odbranu.
43. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelant ove navode veže za proizvoljnu primjenu procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić