Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-740/20 (M. H.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dokazni postupak
  • Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prekršajni postupak
  • Oduzimanje imovine
  • Prekršaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-740/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 740/20, rješavajući apelaciju Mirsada Halilovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. srpnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Mirsada Halilovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 Pr 013707 19 Pžp 2 od 18. prosinca 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 1 Pr 013707 19 Pr 2 od 26. rujna 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirsad Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Franjo Marjanović, odvjetnik iz Žepča, podnio je 19. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 Pr 013707 19 Pžp 2 od 18. prosinca 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 1 Pr 013707 19 Pr 2 od 26. rujna 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Ministarstva unutarnjih poslova Zenica – PU Maglaj (u daljnjem tekstu: PU) zatraženo je 30. svibnja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sudionici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 3. do 10. lipnja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 42 1 Pr 013707 19 Pr 2 od 26. rujna 2029. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, apelant je proglašen krivim za prekršaje iz čl. 172. stavak 2. i 174. stavak 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH (u daljnjem tekstu: ZOSP). Apelantu su za počinjene prekršaje utvrđene pojedinačne novčane kazne, a zatim izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 430,00 KM i zaštitna mjera oduzimanja predmeta – putničkog vozila koje je evidentirano u vlasništvu Marine Tomić, a u faktičkom vlasništvu Nedžiba Halilovića, apelantovog brata. Apelantu je, osim toga, izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od dva mjeseca.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 20. rujna 2018. godine PU podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta jer je u vrijeme i u mjestu opisanom u izreci rješenja upravljao vozilom u vlasništvu Marine Tomić pod utjecajem alkohola (1,72 g/kg), pri čemu kod sebe nije imao vozačku dozvolu. Općinski sud je nakon ukidanja prethodnog prvostupanjskog rješenja u ponovnom postupku izveo dokaze predložene od ovlaštenog organa i apelanta. Na str. 4. i 5. rješenja su pobrojani i interpretirani izvedeni dokazi, između ostalih i iskazi svjedoka i apelanta u svojstvu svjedoka, koji su ocijenjeni u smislu odredbe članka 296. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) i članka 18. Zakona o prekršajima (u daljnjem tekstu: ZOP), nakon čega je izveden nesumnjiv zaključak da je apelant počinio prekršajne radnje opisane u izreci rješenja. Pri odmjeravanju kazne Općinski sud je uvažio olakšavajuće okolnosti kod apelanta, i to da je nezaposlena osoba i da je otac troje malodobne djece, smatrajući da će se i na taj način ostvariti svrha kažnjavanja.

7. Općinski sud se u pogledu zaštitne mjere oduzimanja vozila pozvao na odredbu članka 31. st. 1. i 2. ZOP-a kojom je propisano da se predmeti koji su upotrijebljeni i bili namijenjeni za izvršenje prekršaja mogu oduzeti ako su vlasništvo okrivljenog, odnosno da se mogu oduzeti i kada nisu njegovo vlasništvo, ako je to nužno radi zaštite interesa opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnosti robnog prometa i u drugim slučajevima predviđenim zakonom. S obzirom na to da iz kupoprodajnog ugovora o prijenosu vlasništva od 15. kolovoza 2018. godine i apelantovog iskaza proizlazi da je vlasnik vozila Nedžib Halilović, apelantov brat (u daljnjem tekstu: N. H.), Općinski sud je u svojstvu svjedoka saslušao N. H. osiguravši mu procesne garancije i pristup sudu. U svom iskazu, kako je dalje obrazloženo, N. H. je naveo da je vozilo kojim je upravljao apelant u inkriminiranom razdoblju kupio od Marine Tomić, da vozilo u službenim evidencijama nije preveo na sebe, da je apelantu dao vozilo na korištenje i da za navedeno nema nikakav pismeni ugovor. U svezi s oduzimanjem vozila kao predmeta izvršenja prekršaja, Općinski sud je imao u vidu da je vozilo službeno evidentirano na Marinu Tomić, da je vozilo faktičko vlasništvo N. H., da je apelant generalno višestruki povratnik u činjenju prekršaja iz oblasti ZOSP-a i ponavljač vožnji u alkoholiziranom stanju. Sve navedene okolnosti, a naročito vožnja u alkoholiziranom stanju, prema ocjeni Općinskog suda, ukazuju na apelantovu društvenu opasnost jer je registru novčanih kazni evidentiran na iznos od 1.340,80 KM neplaćenih kazni. Razlozi koje je navela apelantova obrana u pravcu da predmetno vozilo ne smije biti oduzeto jer nije u apelantovom vlasništvu, prema ocjeni Općinskog suda, nisu mogli dovesti do drugačije odluke suda. U svezi s tim je istaknuto da predmetno vozilo koje je oduzeto od apelanta nije protupravno otuđeno od vlasnika, već je apelantu, višestrukom povratniku u čijim rukama je vozilo (imovina) postalo opasno sredstvo po opću sigurnost i zdravlje ljudi, N. H. dao na korištenje, što ne isključuje pravo treće osobe, dakle vlasnika, da zahtijeva naknadu štete od apelanta kao okrivljenog. U tom kontekstu je navedena odredba članka 31. ZOP-a u kojoj su propisani uvjeti za izricanje zaštitne mjere, prema kojoj, nasuprot tvrdnji apelantove obrane, nije potreban pristanak okrivljenog, odnosno apelanta za oduzimanje predmeta kojim je počinjen prekršaj.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 42 1 Pr 013707 19 Pžp 2 od 18. prosinca 2019. godine odbijena je kao neutemeljena žalba apelantove obrane i potvrđeno rješenje Općinskog suda od 26. rujna 2019. godine. U obrazloženju je navedeno da je žalbom ukazano na bitne povrede prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i povredu prava na imovinu u dijelu rješenja kojim je izrečena zaštitna mjera oduzimanja vozila. Nakon ispitivanja pobijanog rješenja u svezi sa žalbenim navodima, Kantonalni sud je zaključio da su oni neutemeljeni. U svezi s tim je navedeno da su neutemeljene tvrdnje o nepravilnosti činjeničnog stanja jer iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da vlasnik predmetnog vozila nije N. H. budući da nakon kupovine predmetno vozilo nije preveo na sebe; da je vozilo u vrijeme počinjenja prekršaja bilo registrirano na Marini Tomić, da je vozilo privremeno oduzeto od apelanta, o čemu mu je izdana potvrda o privremenom oduzimanju. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na odredbu članka 208. stavak 7. ZOSP-a kojom je propisano da je vlasnik vozila dužan odjaviti vozilo u roku od 15 dana ako je vozilo prodano, uništeno ili otpisano i ako je vlasnik promijenio stalno prebivalište, odnosno sjedište. U istom roku vlasnik vozila je dužan prijaviti promjenu bilo kojeg podatka koji je upisan u potvrdi o registraciji i potvrdi o vlasništvu vozila. Kantonalni sud je također ukazao na relevantne odredbe Pravilnika o registriranju vozila (u daljnjem tekstu: Pravilnik) kojim je reguliran postupak promjene vlasništva nad vozilom i prema kojem potvrda o vlasništvu vozila ili prometna dozvola predstavljaju isprave kojim se dokazuje vlasništvo vozila, slijedom čega su neutemeljenim ocijenjeni navodi žalbe da se vlasnikom vozila treba smatrati N. H. koji je apelantu vozilo dao na korištenje. Osim toga, u prilog takvom stavu govori potvrda o vlasništvu vozila na ime Marina Tomić. Stoga su neutemeljeni navodi žalbe da je N. H. postao vlasnik vozila zaključenjem kupoprodajnog ugovora, koji zapravo služi samo kao dokaz u postupku prilikom podnošenja zahtjeva za promjenu vlasništva nad vozilom.

9. Kantonalni sud je dalje naveo da se žalbom pobija i sami razlog za izricanje zaštitne mjere, koji je prema tvrdnjama žalbe nejasan i nerazumljiv i ukazuje na nedostatak razloga o odlučnim činjenicama. Nasuprot tvrdnjama žalbe, iz zapisnika o usmenom pretresu od 19. studenog 2018. godine proizlazi da je saslušana svjedokinja Marina Tomić, a u ponovnom postupku je saslušan N. H., odnosno kupac vozila, što znači da im je dana mogućnost da iznesu činjenice i prezentiraju dokaze radi zaštite svoje imovine koja je predmet oduzimanja, čime se postupilo u skladu s Odlukom Ustavnog suda broj AP 1973/14 od 7. ožujka 2017. godine.

10. Kantonalni sud je ocijenio da je neutemeljeno pozivanje na povredu materijalnog propisa jer je, prema odredbi članka 29. ZOP-a, svrha zaštitne mjere da se okrivljeni spriječi da počini sličan prekršaj, pri čemu sud cijeni sve okolnosti konkretnog slučaja. U svezi s tim, Kantonalni sud se pozvao na sadržaj odredbe članka 31. ZOP-a kojim je reguliran institut zaštitne mjere „oduzimanje predmeta“, prema kojem se, između ostalog, predmeti kojima je počinjen prekršaj mogu oduzeti i kada nisu u vlasništvu okrivljenog, ako je to nužno radi zaštite interesa opće sigurnosti čuvanja života i zdravlja ljudi i u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Kantonalni sud je ocijenio da je apelant, kršenjem pravila prometa, naročito vožnjom u alkoholiziranom stanju, stvorio opasnost za druge sudionike u prometu, pri čemu ranije izrečene zaštitne mjere i kazne nisu djelovale na apelanta u smislu uzdržavanja od činjenja prekršaja, pa ponavljanje i uporno činjenje prekršaja predstavlja otežavajuću okolnost koju je trebalo cijeniti prilikom izricanja zaštitne mjere. Stoga, žalbeni navodi ne mogu utjecati na prvostupanjsko rješenje u dijelu odluke o zaštitnoj mjeri jer je utvrđena apelantova upornost u kršenju saobraćajnih propisa, zbog čega je zaključeno da je izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmeta (vozila) sasvim opravdana.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo iz čl. II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 7. stavak 1. Europske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem zbog pogrešne ocjene dokaza i stoga proizvoljne primjene materijalnog prava. U biti, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza izveli pogrešan zaključak, naročito u dijelu u kojem je izrečena zaštitna mjera oduzimanja vozila. U tom pravcu se poziva na odredbe Zakona o obligacijskim odnosima kojim su regulirani načini stjecanja vlasništva, smatrajući da se pobijanim rješenjima nikako nije moglo naložiti oduzimanje vozila kojim je upravljao jer je vlasnik vozila njegov brat N. H. U tom kontekstu ističe da odredbama ZOSP-a nije predviđena mjera oduzimanja vozila od nevlasnika za kršenje prometnih propisa. Smatra da u pobijanim rješenjima nedostaju valjani, potpuni i jasni razlozi za prekršajnu odgovornost i zaštitnu mjeru. Predloženo je da se apelacija usvoji.

b)Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud smatra da je pobijano rješenje pravilno i zakonito, da su u rješenju navedeni jasni razlozi, odnosno dani odgovori na sve žalbene navode koje je apelant ponovio u apelaciji.

13. Općinski sud je istaknuo da je pobijano prvostupanjsko rješenje utemeljeno na zakonu, da njime nisu povrijeđena apelantova ustavna i konvencijska prava i da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, niti je bilo kršenja načela zakonitosti.

14. U opširnom odgovoru na apelaciju PU je suštinski ukazala da su prvostupanjski i drugostupanjski sud zakonito i pravilno odlučili u prekršajnom postupku protiv apelanta i da su rješenja pobijana apelacijom u skladu sa zakonom.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravak, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Članak 172. stavak (2) (2) Kad upravlja motornim vozilom, vozač mora kod sebe nositi valjanu vozačku dozvolu i dužan ju je pokazati na zahtjev ovlaštene osobe.

Članak 174. stavak (2) (2) Smatra se da je pod djelovanjem alkohola osoba za koju se analizom krvi ili krvi i urina ili drugom metodom mjerenja količine alkohola u organizmu utvrdi da količina alkohola u krvi iznosi više od 0,3 g/kg ili ako je prisutnost alkohola u organizmu utvrđena odgovarajućim sredstvima ili uređajima za mjerenje alkoholiziranosti, što odgovara količinama većim od 0,3 g/kg ili kod koga se, bez obzira na količinu alkohola u krvi, stručnim pregledom utvrdi da pokazuje znake poremećenosti izazvane djelovanjem alkohola.

Članak 208. stavak (7) (7) Vlasnik vozila dužan je odjaviti vozilo ako je prodano, uništeno ili otpisano i ako je vlasnik promijenio stalno prebivalište, odnosno sjedište, u roku od 15 dana. U istome roku vlasnik vozila dužan je prijaviti promjenu bilo kojeg podatka koji je upisan u potvrdi o registraciji i u potvrdi o vlasništvu vozila.

16. U Zakonu o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 63/14) relevantne odredbe glase:

Članak 18. stavak (2) Primjena odredbi Kaznenoga zakona i Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (2) Ukoliko nije drukčije propisano odredbama ovoga zakona, sljedeće odredbe Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 - u daljnjem tekstu: Zakon o kaznenom postupku) primjenjivat će se mutatis mutandis u prekršajnom postupku: […] Glava XXIII. Odjeljak 1. pod nazivom "Žalba na prvostupanjsku presudu"; […] i Glava XXIX. pod nazivom "Postupak za primjenu mjera sigurnosti, za oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom i za opozivanje uvjetne osude".

Članak 28. stavak (1) i stavak (2) točka 1) Zaštitne mjere (1) Zaštitne mjere mogu se propisati samo zakonom.

(2) Za prekršaj se mogu propisati sljedeće zaštitne mjere:

1) oduzimanje predmeta, Članak 31.

Oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji su uporabljeni, ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja, ili koji su nastali izvršenjem prekršaja mogu se oduzeti ako su vlasništvo okrivljenika.

(2) Predmeti iz stavka (1) ovoga članka mogu se oduzeti i kada nisu vlasništvo okrivljenika, ako je to neophodno radi zaštite interesa opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnosti robnog prometa ili razloga javnoga morala, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

(3) Sud koji donosi rješenje o prekršaju ili ovlašteno tijelo koje izdaje prekršajni nalog odredit će, sukladno posebnim propisima, hoće li se oduzeti predmeti uništiti, prodati ili predati odgovarajućem ovlaštenom tijelu. Sredstva ostvarena prodajom pripadaju odgovarajućem proračunu sukladno zakonu koji uređuje pripadnost javnih prihoda.

(4) Predmeti koji se prema zakonu mogu oduzeti ili se oduzimaju, oduzet će se i kada se prekršajni postupak ne završi odlukom kojom se okrivljenik oglašava odgovornim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti ili razlozi morala, kao i u drugim slučajevima određenim posebnim zakonom. O oduzimanju predmeta donosi se posebno rješenje.

(5) Oduzimanjem predmeta ne dira se u pravo trećih osoba na naknadu štete od okrivljenika.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 42 1 Pr 013707 19 Pžp 2 od 18. prosinca 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje apelant je primio 21. prosinca 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. veljače 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo iz čl. II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. Europske konvencije, članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 7. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

23. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, Ustavni sud ističe da se u svezi s tim, prije svega, postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, odnosno pitanje radi li se o „kaznenoj“ optužbi protiv apelanta u smislu članka 6. Europske konvencije. Polazeći od općih načela Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) koja su podržana i u praksi Ustavnog suda (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 716/09 od 26. siječnja 2012. godine, stavak 13., te Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 562/18 od 15. siječnja 2020. godine, stavak 30., dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju, s obzirom na opseg prekršene norme – novčana kazna i zaštitna mjera oduzimanja predmeta, radi o „kaznenoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju članak 6. Europske konvencije primjenjiv.

25. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se svode na tvrdnju da su sudovi proizvoljno cijenili dokaze, što je imalo za posljedicu da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996–II, stavak 78.).

26. U pogledu apelacijskih navoda kojima je ukazano na činjenično stanje i ocjenu dokaza, Ustavni sud prvenstveno ističe da su Europski sud i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istodobno, imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36., i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da u pobijanom prvostupanjskom rješenju nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, kako onih koje je predložila nadležna PU tako i onih koje je predložio apelant. Ustavni sud ističe da je prvostupanjski sud proveo dokazni postupak u kojem je saslušao svjedoke, izvršio uvid u materijalne dokaze, te da je cijenio svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj međusobnoj svezi, te dao detaljne razloge za svoje zaključke, naročito u pogledu zaštitne mjere oduzimanja vozila. Kantonalni sud je zatim dao obrazloženje zašto apelantovi žalbeni navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče apelantove odgovornosti za počinjeni prekršaj, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZOSP-a i ZOP-a. Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, u obrazloženjima pobijanih odluka ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga su neutemeljeni navodi da su pobijane odluke utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

28. Nadalje, u odnosu na navode da u pobijanim odlukama nisu obrazložene ključne činjenice i da nisu navedeni razlozi na kojima je utemeljena odluka o zaštitnoj mjeri oduzimanja predmeta, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja pobijanih rješenja proizlazi da je svrha zaštitne mjere da se okrivljeni spriječi da počini sličan prekršaj (čl. 28. i 31. ZOP-a), te da predmeti koji su upotrijebljeni i bili namijenjeni za izvršenje prekršaja mogu biti oduzeti i kada nisu vlasništvo okrivljenog (apelanta), ako je to nužno radi zaštite interesa opće sigurnosti. U tom kontekstu su redovni sudovi ocijenili konkretne okolnosti u svezi s relevantnim zakonskim odredbama, te zaključili da su ispunjeni svi uvjeti za izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmetnog vozila. Navedeno iz razloga što je u postupku nesporno utvrđeno (na temelju iskaza svjedoka i apelanta u svojstvu svjedoka) da je apelant vozilo koristio na temelju ovlaštenja svog brata N. H., da je N. H. vozilo kupio od Marine Tomić, ali nikada u službenim evidencijama nije izvršio prijenos prava vlasništva na vozilu, da N. H. s apelantom nikada nije sačinio nikakav ugovor o korištenju vozila i da je prema službenim evidencijama vlasnik vozila Marina Tomić. Pri tome iz činjenica predmeta nespornim proizlazi da su i Marina Tomić i apelantov brat N. H. saslušani u svojstvu svjedoka, te im je dana mogućnost da iznesu činjenice i prezentiraju dokaze radi zaštite imovine koja je predmet oduzimanja. Osim toga, redovni sudovi su imali u vidu da ranije izrečene kazne nisu djelovale na apelanta u smislu uzdržavanja od činjenja prekršaja, te da, prema ocjeni redovnih sudova, okolnost upornog činjenja prekršaja predstavlja otežavajuću okolnost koju je trebalo cijeniti prilikom izricanja novčane kazne i zaštitne mjere jer je nesporno dokazana apelantova upornost u kršenju pravila prometa u alkoholiziranom stanju. Slijedom iznesenog, redovni sudovi su jasno ukazali da predmetno vozilo treba oduzeti iz razloga opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, kao i zbog toga što apelant svojim radnjama i upornim kršenjem propisa iz prometa stvara opasnost za sve druge sudionike u prometu, zbog čega su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, zaključili da je izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmeta sasvim opravdana, zakonita i ispravna odluka. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da vlasnik vozila, odnosno treća osoba nije uskraćen u svom pravu na naknadu štete od apelanta. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja, sadržaj relevantnih odredaba članka ZOSP-a i ZOP-a, Ustavni sud dano obrazloženje redovnih sudova ne smatra proizvoljnim.

29. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi

30. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na kažnjavanje na temelju zakona iz članka 7. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovih prava temelji na istim navodima koje je isticao u pogledu prava na pravično suđenje, dakle činjeničnom stanju i ocjeni dokaza, za koje je Ustavni sud već utvrdio da nije prekršeno. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni i navodi o kršenju prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 7. stavak 1. Europske konvencije.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za pobijane odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i njihove ocjene, te kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da prekršajni postupak koji je vođen protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 7. stavak 1. Europske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

33. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-740/20 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio