Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3869/19 („Modern Times“ Društvo sa ograničenom odgovornošću za upravljanje nekretninama)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građevinska dozvola
- Proporcionalnost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Propisano zakonom
- Javni interes
- Šta se smatra imovinom
- Miješanje u imovinu
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Opća zabrana diskriminacije
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3869/19
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3869/19, rješavajući apelaciju „Modern Times“ društvo sa ograničenom odgovornošću za upravljanje nekretninama, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija „Modern Times“ društvo sa ograničenom odgovornošću za upravljanje nekretninama.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 016858 19 Uvp 2 od 19. jula 2019. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu „Modern Times“ društvo sa ograničenom odgovornošću za upravljanje nekretninama u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija „Modern Times“ društvo sa ograničenom odgovornošću za upravljanje nekretninama podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 016858 19 Uvp 2 od 19. jula 2019. godine i broj 09 0 U 016858 13 U od 30. marta 2016. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo broj 05-23-1499/12 od 29.
novembra 2012. godine i Rješenja Službe za upravu za prostorno uređenje i komunalne poslove Općine Centar Sarajevo broj 07-23- 142/05 od 29. juna 2012. godine u odnosu na ostale navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na nediskriminaciju iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Modern Times“ društvo sa ograničenom odgovornošću za upravljanje nekretninama (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 016858 19 Uvp 2 od 19. jula 2019. godine i broj 09 0 U 016858 13 U od 30. marta 2016. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-23-1499/12 od 29. novembra 2012. godine i Rješenja Službe za upravu za prostorno uređenje i komunalne poslove Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) broj 07-23-142/05 od 29. juna 2012. godine. Apelant je podneskom od 14. oktobra 2019. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe zatraženo je 22. januara 2021. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Služba su odgovor na apelaciju dostavili 29. januara i 8. februara 2021. godine, dok Ministarstvo u ostavljenom roku nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
Tok postupka 5.,,Slovenijales“ d.d. Ljubljana, Republika Slovenija (u daljnjem tekstu: apelantov prednik), 13. januara 2005. godine Službi je podnio zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za rekonstrukciju poslovnih objekata na lokaciji Marijin Dvor u Sarajevu.
6. Služba je Rješenjem broj 07-23-142/05 od 25. jula 2005. godine odbila zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za rekonstrukciju predmetnih poslovnih objekata.
7. Apelantov prednik je 17. augusta 2005. godine izjavio žalbu, a Ministarstvo je Rješenjem broj 05-23-18183/05 od 26. maja 2006. godine poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak.
8. Apelant, koji je tada imao naziv „Zelo“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu kupoprodajnog ugovora od 3. februara 2006. godine stekao je pravo vlasništva na predmetnim nekretninama.
9. U ponovljenom postupku Rješenjem Službe broj 07-23-142/05 od 8. juna 2007. godine odbijen je zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za rekonstrukciju poslovnih objekata.
10. Apelant je 6. jula 2007. godine izjavio žalbu koja je odbijena Rješenjem Ministarstva broj 05- 23-6380/07 od 11. septembra 2008. godine.
11. Tužbom od 4. novembra 2008. godine apelant je pokrenuo upravni spor.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 002432 08 U od 18. oktobra 2011. godine apelantova tužba je uvažena, rješenja organa uprave su poništena i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
Osporene odluke
13. U ponovljenom postupku Rješenjem Službe broj 07-23-142/05 od 29. juna 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za rekonstrukciju.
14. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je, postupajući po presudi Kantonalnog suda od 18. oktobra 2011. godine, na podlozi činjenica utvrđenih u ranijem i u ponovnom postupku utvrđeno da je na spornim nekretninama, po kulturi zgrada i dio zgrade sa dvorištem, apelant uknjižen kao vlasnik, da je uvidom na licu mjesta utvrđeno da su ranije izgrađeni objekti srušeni, odnosno dva objekta su srušena uslijed ratnih događaja, a jedan je uklonjen nakon rata prema Programu demolicije. U međuvremenu je usvojen Regulacioni plan „Gradski centar Marijin dvor” („Službene novine KS” broj 28/07; u daljnjem tekstu: regulacioni plan), te je spis predmeta dostavljen urbanisti na izjašnjenje. Uvidom u pribavljeni izvještaj urbaniste od 22. maja 2012. godine utvrđeno je da se radi o zahtjevu za rekonstrukciju objekata, a uvidom u regulacioni plan utvrđeno je da u vrijeme izrade plana objekti nisu egzistirali na terenu tako da nisu ni prikazani na karti postojećeg stanja. Na navedenim parcelama je planirana izgradnja koncertne dvorane, zbog čega je navedeno da se s aspekta planske dokumentacije ne može dati rekonstrukcija objekata koji se planom ne zadržavaju i ne egzistiraju na terenu. Apelant je dopisom od 31. maja 2012. godine pozvan na izjašnjenje o svim bitnim činjenicama i okolnostima odlučnim za donošenje rješenja, o čemu se apelant izjasnio 14. juna 2012. godine.
15. Polazeći od navedenog činjeničnog stanja, Služba je citirala odredbe čl. 69, 79. i 80. Zakona o prostornom uređenju (u daljnjem tekstu: ZPU), te je navela da se u skladu s tim odredbama ne može udovoljiti podnesenom zahtjevu imajući u vidu da se postavljeni zahtjev odnosi na izdavanje urbanističke saglasnosti za rekonstrukciju poslovnih objekata, da je apelantu pružena mogućnost da se izjasni o svim činjenicama, da u konkretnom slučaju objekti ne egzistiraju na terenu, te da je rekonstrukcija moguća samo ukoliko je u skladu s regulacionim planom i da postoji važeći regulacioni plan kojim ranije izgrađeni objekti nisu predviđeni za zadržavanje, već da je na predmetnim parcelama planirana izgradnja koncertne dvorane.
16. Rješenjem Ministarstva broj 05-23-1499/12 od 29. novembra 2012. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba od 19. jula 2012. godine.
17. Ministarstvo je u obrazloženju navelo da je prvostepeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano. U vezi s tim, Ministarstvo je navelo da iz odredbi čl. 79. i 80. ZPU proizlazi da je urbanistička saglasnost upravni akt koji se donosi kada se utvrdi da je građenje u skladu s regulacionim planom ili urbanističkim projektom. Prvostepeni organ se u ponovnom postupku, a postupajući po presudi, pravilno očitovao u vezi s tim pravnim pitanjem kada je naveo da se objekt, čija se rekonstrukcija traži, nalazi u obuhvatu za koji je u međuvremenu usvojen regulacioni plan, da je urbanista uvidom u regulacioni plan utvrdio da u vrijeme izrade plana ti objekti nisu egzistirali na terenu, tako da nisu prikazani na karti postojećeg stanja, a da je na navedenim parcelama planirana izgradnja koncertne dvorane, tako da s aspekta planske dokumentacije ne može udovoljiti apelantovom zahtjevu. Prilikom rješavanja ovog zahtjeva prvostepeni organ je strankama omogućio da se upoznaju sa činjenicama utvrđenim u postupku, te da se o njima očituju, što je apelant i učinio i na kraju je ostao pri svom zahtjevu, ali njegovi navodi nisu bili od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.
18. Apelant je tužbom od 9. januara 2013. godine pokrenuo upravni spor.
19. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 U U 016858 13 U od 30. marta 2016. godine odbijena je apelantova tužba.
20. Kantonalni sud je u obrazloženju ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog i drugostepenog organa, te je citirao odredbe čl. 69, 79. i 80. ZPU. Zatim je naveo da kada se ima u vidu postavljeni zahtjev za izdavanje odobrenja za urbanističku saglasnost za rekonstrukciju predmetnih objekata, zatim da se odredbama člana 69. ZPU propisuje šta se podrazumijeva pod rekonstrukcijom objekta, da predmetne građevine na terenu ne postoje, i da je donesen regulacioni plan, to apelant i ne može dobiti urbanističku saglasnost za rekonstrukciju navedenih poslovnih objekata, koji se planom ne zadržavaju i ne egzistiraju na terenu. Kako je apelant na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava odbijen sa zahtjevom za izdavanje urbanističke saglasnosti za rekonstrukciju objekata koji na licu mjesta više ne postoje, pobijanom presudom nije došlo do povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, na koje se apelant pozvao. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je cijenio apelantove navode da postupak traje 15 godina, zbog čega kao vlasnik trpi štetu, ali ti navodi nisu od utjecaja u upravnom sporu, pa ukoliko apelant zaista trpi štetu, ima mogućnost pokrenuti postupak za naknadu štete. S obzirom na izloženo, Kantonalni sud je zaključio da su osporeno i prvostepeno rješenje doneseni na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega su tužbeni prigovori neosnovani i nisu doveli u sumnju njihovu zakonitost jer nisu mogli utjecati na drugačije rješenje ove upravne stvari, pa je tužba odbijena kao neosnovana.
21. Nezadovoljan navedenom presudom apelant je 25. aprila 2016. godine putem Kantonalnog suda Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) podnio zahtjev za vanredno preispitivanje, a Vrhovni sud se Rješenjem broj 09 0 U 016858 16 Uvp od 28. marta 2019. godine proglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio stvarno nadležnom Kantonalnom sudu u Sarajevu.
22. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 016858 19 Uvp 2 od 19. jula 2019. godine zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 30. marta 2016. godine je odbijen.
23. Kantonalni sud je u obrazloženju ponovio činjenična utvrđenja i pravne zaključke iz osporene odluke, te je naveo da donošenjem pobijane presude taj sud nije povrijedio kantonalni zakon ili drugi kantonalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku, koja su mogla biti od utjecaja za rješavanje ove upravne stvari, zbog čega je neosnovan zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Kantonalni sud je također naveo da kako je apelant na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava odbijen sa zahtjevom za izdavanje urbanističke saglasnosti za rekonstrukciju objekata koji više ne postoje na licu mjesta, pobijanom presudom nije došlo do povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Kantonalni sud je također naveo da će apelant moći uživati svoju imovinu ako svoj zahtjev eventualno uskladi s važećim zakonskim propisima koji omogućavaju rekonstrukciju njegovih bivših objekata, ukoliko to bude omogućavao regulacioni plan, uključujući i ispunjenje drugih propisanih uvjeta.
24. Iz spisa predmeta proizlazi da je Rješenjem o izmjenama podataka Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-Reg-18-002683 od 29. maja 2018. godine kod apelanta došlo do promjene u nazivu tako da je umjesto „Zelo“ d.o.o. Sarajevo sadašnji naziv apelanta „Modern Times“ društvo sa ograničenom odgovornošću za upravljanje nekretninama.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
26. Naime, apelant prvenstveno smatra da u konkretnom slučaju organi uprave i Kantonalni sud nisu dali odgovor na brojna pitanja koja je postavljao tokom postupka, odnosno u svojim odlukama nisu na pravno valjan način obrazložili zašto neke navode ne prihvaćaju kao osnovane, čime su mu povrijedili pravo na obrazloženu odluku. U tom pogledu, apelant ističe da nije dat odgovor na pitanje kako je i ko ušao u posjed spornih nekretnina i po kojem osnovu je proveden program demolicije, niti je dat odgovor na navode da je iz zemljišnoknjižnog izvoda Općinskog suda vidljivo postojanje izgrađenih objekata, i da se urbanista koristio zemljišnoknjižnim izvodom koji nije bio ovjeren, nije sadržavao pečat suda, niti broj protokola i ZK ured, niti je sadržavao datum izdavanja, te je sadržavao nepotpune podatke o stvarnom zemljišnoknjižnom stanju. Zatim se navodi da se Kantonalni sud u presudama od 30. marta 2016. godine i 19. jula 2019. godine pozvao na odredbe čl. 79. i 80. ZPU, ali da se ti propisi nisu mogli primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na to da apelant nije tražio odobrenje za građenje i građevinsku dozvolu, već isključivo saglasnost za rekonstrukciju objekta, pa su trebale biti primijenjene odredbe čl. 68. stav 1. i 75. stav 1. ZPU. Apelant, također, tvrdi da je osnovano očekivao da će regulacioni plan biti usklađen s Urbanističkim planom Grada Sarajeva od 1986. do 2016. godine i prilozima koji definiraju izgradnju sekundarnih centara, te Odlukom o provođenju urbanističkog plana Grada Sarajeva za urbano područje Sarajevo za period od 1986. do 2015. godine kojem je gradsko jezgro Marijin Dvor rezervirano za stambeno-poslovnu gradnju, i da neće kao u konkretnom slučaju biti u suprotnosti s odredbama Odluke o usvajanju prostornog plana Kantona Sarajevo za period od 2003. do 2023. godine. Na kraju, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku jer je predmetni postupak trajao više od 14 godina.
27. U vezi s navodima o povredi prava na imovinu, apelant navodi da mu je kao vlasniku nekretnina godinama onemogućeno korištenje imovine odbijanjem zahtjeva da mu se izda saglasnost i omogući i dozvoli sanacija i rekonstrukcija njegovih poslovnih objekata koji su porušeni, čime su mu nanesene ogromne materijalne štete, te mu se kao vlasniku više od 14 godina zabranjuje raspolaganje i korištenje njegove imovine, tim više što javne vlasti niti jednim potezom niti jednom inicijativom nisu ponudile otkup, eksproprijaciju ili dogovor za provođenje plana. Apelant smatra da je njegova situacija identična situaciji u predmetu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Sporrong i Lonnrroth protiv Švedske, gdje je Evropski sud ustanovio povredu prava na imovinu aplikanata jer se javna vlast, zabranom gradnje i rekonstrukcije objekata, umiješala u njegovo pravo na mirno uživanje imovine. Apelant, također, ističe da nije određen rok u kojem se treba izgraditi ono što je predviđeno regulacionim planom i da on nema načina da to ubrza, niti može tražiti da se obešteti zato što u dugom vremenskom roku nije izgrađeno ono što je planirano, a za to vrijeme njegove nekretnine gube na vrijednosti. Osim toga, smatra da je nedopustivo da bude žrtva izrade, a pogotovo donošenja brojnih izmjena i dopuna planskih akata predmetnog područja. Apelant ukazuje da je izmjenom regulacionog plana iz 2019. godine na tom području uključen sadržaj, i to turistički, stambeni i drugi, te je dozvoljena gradnja objekata do 100 m, a koncertna dvorana ostaje u tragovima, što, prema apelantovom mišljenju, potvrđuje da donosioci nisu imali namjeru provesti regulacioni plan na osnovu kojeg su donesene osporene odluke, što vlasti imaju pravo, ali nemaju pravo osporavati njegovo pravo na mirno uživanje imovine. Nadalje, apelant smatra da je Kantonalni sud bio u obavezi ispitati je li došlo do povrede njegovog prava na imovinu, te da nije dovoljno da sud samo navede da nije došlo do povrede, a da ne obrazloži svoj zaključak.
28. Apelant naposljetku ističe da se u konkretnom slučaju radi o nejednakom pristupu u ostvarivanju prava s obzirom na to da je susjednom investitoru dozvoljeno da neposredno uz apelantove nekretnine i suprotno osnovnim postavkama i rješenjima koja su sadržana u izmjenama i dopunama regulacionog plana izvrši gradnju, te da ga javna vlast ni u čemu nije ograničavala niti ometala u mirnom uživanju imovine kao što je to urađeno u njegovom slučaju, pa smatra da je na taj način došlo do očiglednog kršenja prava na zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
b)Odgovori na apelaciju
29. Kantonalni sud smatra da u konkretnom slučaju u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva.
30. Služba je navela da je za predmetni obuhvat usvojen regulacioni plan prema kojem je na navedenim parcelama planirana izgradnja koncertne dvorane, tako da se s aspekta planske dokumentacije ne može dati rekonstrukcija objekta koji se planom ne zadržavaju i ne egzistiraju na terenu. Dalje se navodi da je Vlada Kantona Sarajevo na sjednici održanoj 6. juna 1997. godine donijela zaključak kojim se usvaja Program demolicije za Kvadrant „B“ na Marijinom Dvoru. U vezi s apelantovim navodima da se urbanista poslužio krivotvorenim zemljišnoknjižnim izvodom, koji nije bio ovjeren, nije sadržavao pečat suda, niti broj protokola suda, Služba navodi da se u spisu predmeta nalazi original zemljišnoknjižnog izvoda, te da je naknadno tokom postupka dostavljen original s pravom vlasništva uknjiženim u korist apelantovog prednika. Služba dalje ističe da je postupak donošenja regulacionog plana u nadležnosti gradonačelnika Grada Sarajeva i Gradskog vijeća koje je na sjednici od 24. aprila 2019. godine donijelo odluku o izmjenama i dopunama Odluke o pristupanju izradi izmjena i dopuna regulacionog plana. Naposljetku, u odnosu na apelantove navode o dužini trajanja postupka, Služba je navela da je u postupku donosila odluke poštujući upute Ministarstva i Kantonalnog suda.
V.Relevantni propisi
31. Zakon o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
9. Ocjena dokaza Član 9.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
14. Ekonomičnost postupka Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
32. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 33. stav (1) Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.
2. Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 41.
Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.
Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.
Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
33. Zakon o prostornom uređenju Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 7/05), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Ovim zakonom propisuje se plansko uređenje prostora, planovi prostornog uređenja, njihov sadržaj i postupak donošenja, parcelacija i uređenje građevinskog zemljišta, odobravanje građenja, izrada investiciono-tehničke dokumentacije, izradnja građevina, nadzor nad građenjem (u daljem tekstu:
prostorno uređenje) i druga pitanja od značaja za prostorno uređenje i građenje na području Kantona Sarajevo (u daljem tekstu: Kanton).
Član 2. stav (1) Poslovi prostornog i urbanističkog planiranja su poslovi od posebnog interesa za Kanton.
Član 37.
Regulacioni plan donosi se za urbano područje na kojem predstoji intenzivna izgradnja, rekonstrukcija ili sanacija, kao i za uređenje prostora.
Regulacionim planom detaljno se planira uređenje prostora, a naročito:
[…]
• uvjeti za građenje i preduzimanje drugih aktivnosti u prostoru, […] Na osnovu regulacionog plana Općinsko vijeće donosi Program uređenja gradskog građevinskog zemljišta.
VI - ODOBRAVANJE GRAĐENJA
Član 66. st. (1) i (2) Građenja građevina i drugi zahvati u prostoru mogu se odobriti samo u skladu sa planom prostornog uređenja, ovim zakonom, posebnim zakonima i propisima donesenim na osnovu tih zakona.
Odobravanje građenja i odobravanje izvođenja drugih zahvata u prostoru, u smislu ovog zakona, podrazumijeva provođenje postupka izdavanja urbanističke saglasnosti, izdavanja odobrenja za građenje i upotrebne dozvole.
Član 68. stav (1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na izgradnju građevina primjenjuju se i na izvođenje drugih zahvata: rekonstrukciju, dogradnju, nadziđivanje, promjena namjene građevine, konzervaciju građevine, osim radova tekućeg održavanja za koje se ne donosi upravni akt.
Član 69.
Pod rekonstrukcijom građevine, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se radovi kojima se mijenjaju konstruktivni elementi koji mogu biti od uticaja na stabilnost građevine ili njenih dijelova, kojima se uvode nove instalacije i ugrađuje nova oprema u građevinu, osim uvođenja novih instalacije i ugradnje nove opreme u organizaciji javnih komunalnih preduzeća, mijenja namjena i vanjski izgled građevine kao i kojima se mijenjaju uvjeti po kojima je, na osnovu odobrenja za građenje izgrađena građevina. Zamjena instalacija i opreme, ako se izvodi prema uvjetima utvrđenim u građevnoj dozvoli, ne smatra se rekonstrukcijom.
Pod rekonstrukcijom građevine podrazumijevaju se i radovi kojima se građevina čije oštećenje je nastalo zbog starosti građevine ili kao posljedica elementarnih nepogoda, prirodnih ili tehničkih katastrofa i ratnih djelovanja i prelazi 60% oštećenja, dovodi u stanje koje je imala prije oštećenja.
Za radove rekonstrukcije na građevinama graditeljskog nasljeđa može se donijeti urbanistička suglasnost pod uvjetom da investitor prethodno pribavi saglasnost kantonalne ustanove za zaštitu sa uvjetima za izradu projekta za izvođenje.
Član 75. stav (1) Pod sanacijom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se radovi na oštećenim građevinama kojima se građevina dovodi u stanje prije oštećenja (elementarne nepogode, klizišta, tehničke katastrofe, ratna dejstva). Sanacija iz stava 1. ovog člana odnosi se na građevine koje su legalno izgrađene.
Urbanistička saglasnost Član 79.
Urbanistička saglasnost je upravni akt i donosi se kada se utvrdi da je građenje u skladu sa planom prostornog uređenja, drugim uvjetima utvrđenim za taj prostor, ovim zakonom, posebnim zakonima i propisima donesenim na osnovu tih zakona.
Član 80. stav (1) Rješenje o urbanističkoj saglasnosti (u daljem tekstu: urbanistička saglasnost) donosi se na osnovu regulacionog plana ili urbanističkog projekta (član 6. tačka 1).
Član 83. stav (1) Urbanistička saglasnost donesena suprotno odredbama ovog zakona, propisima donesenim na osnovu ovog zakona i donesenom planu ništava je.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 016858 19 Uvp 2 od 19. jula 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelantov punomoćnik presudu Kantonalnog suda primio 15. augusta 2019. godine, a da je apelacija podnesena 11. oktobra 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu suštinu apelantovih navoda, Ustavni sud će prvenstveno razmotriti navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
1. Pravo na imovinu
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
40. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
41. Ustavni sud najprije ukazuje na to da se pri razmatranju je li povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma „imovina“, koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je odlukama koje su donijeli nadležni organi uprave i sudovi odbijen apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za rekonstrukciju poslovnih objekata koji su, kako to proizlazi iz činjenica i navoda iz odgovora na apelaciju, uknjiženi s pravom vlasništva u korist apelantovog prednika. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju, u smislu relevantne prakse Ustavnog suda u predmetu u kojem je Ustavni sud razmatrao apelaciju istog apelanta u odnosu na iste nekretnine u vezi s postupkom sanacije (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2545/14 od 22. marta 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 37), radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod obim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
42. Shodno navedenom, budući da se u konkretnom postupku odlučivalo o apelantovoj imovini koja uživa zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje je li u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog slučaja odbijanje da se izda urbanistička saglasnost za rekonstrukciju objekata predstavlja kontrolu korištenja imovine u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
43. S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.
Je li miješanje predviđeno zakonom?
44. Prilikom ocjene zakonitosti miješanja u imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uvjetima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo kontroliranja korištenja imovine „donošenjem zakona“. Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti poštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma „zakon“ (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.
45. U odgovoru na pitanje je li miješanje u konkretnom slučaju bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud odluke o odbijanju apelantovog zahtjeva zasnivali na odredbama čl. 68, 79. i 80. ZPU. Imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi kojima je propisano šta se podrazumijeva pod rekonstrukcijom objekata, te koji uvjeti moraju biti ispunjeni za urbanističku saglasnost za rekonstrukciju, Ustavni sud zapaža da je miješanje u apelantovu imovinu predviđeno zakonom jer je odbijanje apelantovog zahtjeva provedeno u skladu s relevantnim odredbama ZPU. Razmatrajući u vezi s tim apelantove tvrdnje da se navedene odredbe nisu mogle primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na to da apelant nije tražio odobrenje za građenje i građevinsku dozvolu, već isključivo saglasnost za rekonstrukciju objekta, i da su trebale biti primijenjene odredbe člana 68. stav 1. ZPU, Ustavni sud zapaža da je navedenom odredbom propisano da se odredbe koje se odnose na izgradnju građevina primjenjuju, pored ostalog, i na rekonstrukciju. Nadalje je odredbom člana 66. ZPU propisano da se građenje građevina i drugi zahvati u prostoru mogu odobriti samo u skladu s planom prostornog uređenja, te da odobravanje podrazumijeva provođenje postupka izdavanja urbanističke saglasnosti, odobrenja za građenje i upotrebne dozvole. Iz navedenog, dakle, proizlazi da je u svakom slučaju zahtjev za rekonstrukciju objekata morao biti usklađen s prostornim planom i da je za rekonstrukciju morala biti izdata urbanistička saglasnost, za šta u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti. Pored toga, u odnosu na apelantove tvrdnje o primjeni člana 75. ZPU, Ustavni sud zapaža da su tom odredbom propisani uvjeti za sanaciju objekata, što nije predmet konkretnog zahtjeva. Pri tome, Ustavni sud uočava da je apelant u vezi s istim nekretninama podnosio i zahtjev za sanaciju koji je odbijen, što proizlazi iz sadržaja naprijed navedene Odluke o dopustivosti i meritumu AP 2545/14 (vidi st. 36–44) u kojoj su bile osporene odluke donesene u upravnom postupku i upravnom sporu kojima je odbijen njegov zahtjev za izdavanje odobrenja za sanaciju njegovih poslovnih objekata na istoj lokaciji Marijin Dvor Sarajevo.
46. Stoga, Ustavni sud zapaža da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo „u skladu sa zakonom“ u smislu autonomnog značenja tog pojma iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Je li miješanje bilo u javnom interesu?
47. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u javnom interesu, Ustavni sud podsjeća na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o jasnim zakonskim odredbama čiji se javni interes ogleda u potrebi da se regulira plansko uređenje prostora i druga pitanja od značaja za prostorno uređenje i građenje na području Kantona Sarajevo i Općine (član 1. ZPU), kao i uvjeti pod kojim se može, između ostalog, izvršiti rekonstrukcija objekata. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je smisao planskog uređenja prostora, a time i rekonstrukcije objekata, kao jednog od segmenata planskog uređenja prostora, zapravo, omogućavanje korištenja prostora u skladu s interesom zajednice kao cjeline uz poštovanje uvjeta propisanih standardima urbanističko-građevinske struke, što svakako predstavlja javni interes (vidi, AP 2545/14, stav 42).
Je li miješanje proporcionalno cilju?
48. U vezi s ovim pitanjem, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva od javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora da snosi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50). Procjenjujući usklađenost sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Evropski sud je naglasio da se moraju sveukupno razmotriti razni interesi koji su u pitanju, imajući u vidu načelo da je Evropska konvencija namijenjena zaštiti prava koja su „praktična i djelotvorna“. Dakle, u konkretnom slučaju postavlja se pitanje je li kontrola korištenja apelantove imovine proporcionalna legitimnom cilju koji se želio postići, odnosno uspostavlja se li time pravična ravnoteža između apelantovog prava i općeg interesa.
49. U konkretnom slučaju Ustavni sud nije mogao zaključiti da je odbijanjem apelantovog zahtjeva za rekonstrukciju poslovnih objekata koji više ne postoje na licu mjesta na apelanta stavljen pretjeran teret. Naime, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da je riječ o objektima koji su porušeni tokom i neposredno nakon ratnih dešavanja i koji više ne postoje duži niz godina, te da je apelant zemljište na kojem su ti objekti bili sagrađeni stekao nakon što su sporni objekti bili srušeni. Također, Ustavni sud zapaža da apelant sporno zemljište, koje je njegovo vlasništvo, i dalje može iskorištavati i s njime raspolagati, zbog čega se mogu prihvatiti apelantove tvrdnje da su mu nanesene ogromne materijalne štete i da mu se kao vlasniku više od 14 godina zabranjuje raspolaganje i korištenje njegove imovine. Ovo naročito kod činjenice da osporenim odlukama i nije odlučivano o korištenju i raspolaganju apelantovom imovinom, već isključivo o zahtjevu za rekonstrukciju objekata koji ne postoje, što predstavlja samo jednu od mogućnosti iskorištavanja apelantovih nekretnina. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da javne vlasti nisu ponudile eksproprijaciju, Ustavni sud zapaža da bi bilo pretjerano očekivati da će javne vlasti u svakom slučaju nakon donošenja urbanističkog i regulacionog plana vršiti eksproprijaciju nekretnina koje nisu u skladu s tim planom, ovo pogotovo što je riječ o planovima koji su podložni izmjenama. Iz navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proporcionalno ciljevima koji se žele postići budući da javni interes koji se ogleda u dosljednom poštovanju uvjeta i procedura propisanih ZPU, u smislu da se izgradnja objekata, pa dakle i rekonstrukcija objekata, može vršiti tek kada se ispune zakonom propisani uvjeti, koji u konkretnom slučaju nisu ispunjeni, što u datim okolnostima preteže nad apelantovim interesom da kao vlasnik predmetne parcele bez ispunjavanja uvjeta dobije urbanističku saglasnost za rekonstrukciju objekata koji više ne postoje (vidi, mutatis mutandis, AP 2545/19, tačka 43) i nisu u skladu s regulacionim planom.
50. Naposljetku, u pogledu apelantovih navoda da je njegov slučaj sličan kao u predmetu Evropskog suda Sporrong i Lönnorth protiv Švedske (naprijed citiran) u kojem se Evropski sud, u suštini, bavio pitanjem povrede prava aplikanata na mirno uživanje imovine zbog dugog perioda u kome su dozvole za eksproprijaciju i zabranu gradnje bile na snazi. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ističe da su predmet konkretnog apelacionog postupka odluke donesene u upravnom postupku povodom apelantovog zahtjeva za rekonstrukciju poslovnih objekata primjenom relevantnih odredbi ZPU. Dakle, predmet konkretnog postupka okončanog osporenim odlukama nije eksproprijacija apelantovog zemljišta, zbog čega Ustavni sud smatra da se predmetna odluka Evropskog suda i zaključci iz te odluke, koji su se prvenstveno bavili pitanjem postojanja dozvole za eksproprijacije nekretnina koja je rezultirala zabranom gradnje, ne mogu analogno primijeniti u apelantovom slučaju.
51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
2. Pravo na pravično suđenje
52. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
53. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
54. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda da je prvi stav člana 6. Evropske konvencije primjenjiv, pored postupaka koji imaju karakter privatnog prava, i na postupke izdavanja građevinskih i drugih dozvola koje se tiču nekretnina, a imaju direktne posljedice na pravo vlasništva na imovini i uopćeno postupke čiji ishod utječe na korištenje ili uživanje prava na imovinu (vidi, na primjer, Evropski sud, Fredin protiv Švedske (br. 1), presuda od 18. februara 1991. godine, serija A, broj 192, tačka 63). Imajući to u vidu, Ustavni sud konstatira da upravni postupak i spor u kojem je apelant nastojao pribaviti urbanističku saglasnost za rekonstrukciju ranijih objekata koji su postojali na njegovim nekretninama predstavlja spor o građanskim pravima i obavezama u smislu značenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
aU odnosu na osporene odluke
55. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da su mu povrijedili pravo na obrazloženu odluku.
56. U pogledu apelantovih navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je to pitanje razmatrao prilikom razmatranja zakonitosti miješanja u pravo na imovinu (vidi tačku 45. ove odluke), zbog čega se apelant umjesto posebnog obrazloženja upućuje na te razloge.
57. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo za podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Ustavni sud, također, napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni.
58. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant vodio radi dobivanja urbanističke saglasnosti za rekonstrukciju ranije postojećih objekata, te da iz odredbi na koje su se redovni sudovi pozvali jasno proizlazi koje činjenice su relevantne prilikom odlučivanja o navedenom zahtjevu. Kod takvog pravnog i činjeničnog stanja ukazuju se neosnovanim apelantovi navodi kojima osporava postojanje pravnog osnova za demoliciju, ukazuje na sadržaj upisa u zemljišnoj knjizi u kojima je evidentirano postojanje spornih objekata, te eventualnu usklađenost regulacionog plana s drugim općim aktima, s obzirom na to da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je obrazloženje tih apelantovih navoda bilo suštinski važno za ishod spora. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove prigovore kojima ukazuje na nedostatak obrazloženja osporenih odluka. Konačno, apelant identične prigovore iznosi i u apelaciji i oni, prema ocjeni Ustavnog suda, ne mogu dovesti do drugačije odluke, o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio.
59. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
c)Suđenje u razumnom roku Relevantna načela
60. Razmatrajući apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
61. Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da je apelantov pravni prednik 13. januara 2005. godine Službi podnio zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti, te da je apelant na osnovu kupoprodajnog ugovora od 3. februara 2006. godine stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. Imajući u to u vidu, Ustavni sud smatra da sporni period za apelanta počinje teći od dana zaključenja navedenog kupoprodajnog ugovora. Prema tome, imajući u vidu da je o zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti konačno odlučeno presudom Kantonalnog suda od 19. jula 2019. godine, Ustavni sud zapaža da je postupak u odnosu na apelanta trajao 13 godina i pet mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
62. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče apelantovog zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti za rekonstrukciju i da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti u konkretnom slučaju, radilo o nešto složenijem predmetu.
63. Ocjenjujući postupanje nadležnih organa i redovnih sudova, Ustavni sud najprije zapaža da se u trenutku apelantovog stjecanja prava vlasništva na spornim nekretninama upravni postupak nalazio u stadiju ponovnog odlučivanja pred prvostepenim organom, te da, iako su odluke organa uprave u tom postupku bile donesene u razumnom roku, iz stanja u spisu proizlazi da su poništene u upravnom sporu presudom Kantonalnog suda od 18. oktobra 2011. godine. S obzirom na to, Ustavni sud zapaža da je postupanje organa uprave u tom dijelu postupka bilo nedjelotvorno. U vezi s postupanjem Kantonalnog suda u upravnom sporu, Ustavni sud zapaža da je tom sudu trebalo više od tri godine da presudom od 18. oktobra 2011. godine odluči o apelantovoj tužbi od 4. novembra 2008. godine, te mu je trebalo također više od tri godine da donese presudu od 30. marta 2016. godine kojom je odlučio o apelantovoj tužbi od 9. januara 2013. godine, pri čemu Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije navodio razloge kojima bi opravdao dužinu trajanja postupka. U vezi s postupkom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje od 25. aprila 2016. godine, Ustavni sud zapaža da, iako je apelant zahtjev podnio stvarno nenadležnom sudu, Vrhovnom sudu je trebalo približno tri godine da se rješenjem proglasi stvarno nenadležnim za odlučivanje. Stoga, Ustavni sud zapaža da se zbog nedjelotvornosti u postupanju organa uprave, te činjenice da je predmetni postupak pred sudovima radi odlučivanja u upravnom sporu ukupno trajao približno devet godina, dužina upravnog postupka i upravnog spora ne može smatrati razumnom.
64. S obzirom na sve navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zaključuje, cijeneći ukupno trajanje predmetnog postupka, da je zbog nedjelotvornosti u postupanju organa uprave i značajnog perioda odlučivanja redovnih sudova došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
65. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
66. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
67. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
3. Nediskriminacija
68. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud naglašava da član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opće načelo zabrane diskriminacije i garantira uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Dalje, odredbe Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju podrazumijevaju i da javni organi nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kom osnovu, dakle, osnovno načelo nediskriminacije je prošireno i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Evropskom konvencijom, kako to predviđa član
14. Evropske konvencije.
69. Ustavni sud zapaža da apelant u prilog tvrdnjama o povredi prava na nediskriminaciju navodi da se radi o nejednakom pristupu u ostvarivanju prava s obzirom na to da je susjednom investitoru dozvoljeno da neposredno uz nekretnine apelanta i suprotno osnovnim postavkama i rješenjima koja su sadržana u izmjenama i dopunama regulacionog plana izvrši gradnju, te da ga javna vlast ni u čemu nije ograničavala niti ometala u mirnom uživanju imovine kao što je to urađeno u njegovom slučaju. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da ti navodi sami po sebi ne upućuju da je apelant u okolnostima konkretnog slučaja na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je različito tretiran u odnosu na pravno lice na koje se poziva u apelaciji. Ovo zbog toga što apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi sa sigurnošću upućivali na to da se apelant nalazio u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i navedeno pravno lice, odnosno da je i ono tražilo urbanističku saglasnost za rekonstrukciju objekata koji na terenu ne postoje, te da je tom pravnom licu, za razliku od apelanta, data urbanistička saglasnost za rekonstrukciju u smislu relevantnih odredbi ZPU koja nije bila usklađena sa regulacionim planom (vidi, mutatis mutandis, AP 2545/18, st. 46. i 47) Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju neosnovani.
VIII.Zaključak
70. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak okončan nakon što je proteklo 13 godina i pet mjeseci, za čije trajanje je utvrđen pretežni doprinos organa uprave koji nisu postupali djelotvorno, te redovnih sudova koji su imali značajne periode odlučivanja u upravnom sporu.
71. S druge strane, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što ukazuje da je u osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i povrijeđeno apelantovo pravo na obrazloženu odluku s obzirom na to da su organi uprave i Kantonalni sud naveli jasne razloge za njihovo donošenje, pri čemu nema ništa što upućuje da su razlozi na koje je apelant ukazivao bili suštinski važni za odlučivanje o apelantovom zahtjevu.
72. Ustavni sud, dalje, zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su nadležni organi i Kantonalni sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti za rekonstrukciju u okolnostima konkretnog slučaja postupali u skladu sa zakonom i u javnom interesu, te kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proporcionalno budući da javni interes koji se ogleda u poštovanju uvjeta i procedura propisanih ZPU preteže nad apelantovim interesom.
73. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju kada apelant, osim navoda o kršenju navedenog prava, nije dostavio bilo kakav dokaz da je, zbog odbijanja zahtjeva za rekonstrukciju objekata, diskriminiran u uživanju prava koja proizlaze iz ZPU.
74. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
75. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić