Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-765/20 (M. P.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Stjecanje bez osnova
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-765/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 765/20, rješavajući apelaciju Milice Pavljašević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milice Pavljašević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 199556 19 Rev od 4. novembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 199556 15 Gž od 13.

juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 199556 14 P od 18. maja 2015. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 6.

Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milice Pavljašević podnesena zbog navodne povrede člana 2. stav 1. tač. c), k), l) i n) (odjeljak II - Ljudska prava i osnovne slobode) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, čl. 1. i 30. Evropske socijalne povelje i čl. 17. i

23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milica Pavljašević (u daljnjem tekstu: apelantica) sa prebivalištem u Beču, Republika Austrija, koju zastupa apelanticin srodnik Tunjo Jokić iz Tuzle, podnijela je 25. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 199556 19 Rev od 4. novembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 199556 15 Gž od 13. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 199556 14 P od 18. maja 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar - Kantonalna administrativna služba Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.u periodu od 11. do 16. juna 2021. godine.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. do 22. juna 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužitelj je 8. aprila 2014. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelantice radi stjecanja bez osnova.

6. Podneskom od 19. januara 2015. godine tužitelj je konačno opredijelio tužbeni zahtjev (potraživao isplatu za period od 1. februara 2007. godine do 1. februara 2012. godine, a povukao je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na period od 13. maja 1996. godine do 31. januara 2007. godine).

7. Apelantica je na pripremnom ročištu od 19. januara 2015. godine istakla protivtužbeni zahtjev.

8. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 199556 14 P od 18. maja 2015. godine obavezana je apelantica da za period od 8. aprila 2009. godine do 1. februara 2012. godine isplati tužitelju određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen višak tužiteljevog zahtjeva za naknadu na ime neosnovanog obogaćenja preko dosuđenog iznosa i “preko dosuđenog perioda”, te troškova postupka preko dosuđenog iznosa (stav 1). Prvostepenom presudom odbijen je apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužitelj da u određenom roku donese rješenje kojim će apelanticu ponovo uvesti u pravo na starosnu penziju sa pravom na isplatu neisplaćenih penzija počev od dana sa kojim joj je to pravo ukinuto na protivpropisan način (bliže navedeno u izreci presude) i da joj nadoknadi troškove postupka (stav 2). Istom presudom primljeno je na znanje povlačenje dijela tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je potraživan određeni novčani iznos na ime neosnovanog obogaćenja za period od 13. maja 1996. godine do 31. januara 2007. godine (stav 3).

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je privremenim rješenjem tužitelja od 24. decembra 1996. godine apelantici (po njenom zahtjevu od 13. novembra 1996. godine) priznato pravo na starosnu penziju, a koje je zamijenjeno trajnim rješenjem od 12. augusta 2006. godine. Zatim, navedeno je da nije sporno da je apelantica u periodu od 1. aprila 1994. godine do 26. maja 2009. godine bila u radnom odnosu u Republici Austriji. Također, navedeno je da je tužitelj, u skladu sa članom 246. stav 1. tačka 4. Zakona o upravnom postupku, izvršio obnovu postupka i da je rješenjem tužitelja od 12. marta 2012. godine poništeno rješenje od 12. augusta 2006. godine i da apelantici nije priznato pravo na starosnu penziju. Dalje, istaknuto je da je u obrazloženju rješenja od 12. marta 2012. godine navedeno da je tužitelj, postupajući po službenoj dužnosti, kao organ nadležan za obnovu postupka koji je okončan rješenjem od 12. augusta 2006. godine, utvrdio da je austrijski nosilac osiguranja po apelanticinom zahtjevu od 2. juna 2010. godine pokrenuo postupak za invalidsku penziju iz kojeg je utvrđeno da je apelantica bila u radnom odnosu u Republici Austriji od 1. aprila 1994. godine do 26. maja 2009. godine. Zatim, navedeno je da je apelantica prilikom podnošenja zahtjeva za starosnu penziju od 13. novembra 1996. godine prešutjela činjenicu da je u radnom odnosu u inozemstvu, te da se smatra da je tužitelj doveden u zabludu. Nadalje, navedeno je da je protiv rješenja od 12. marta 2012. godine apelantica izjavila žalbu, koja je rješenjem Federalnog zavoda PIO Mostar od 4. septembra 2012. godine odbijena kao neosnovana, a da je u pouci o pravnom lijeku navedeno da nezadovoljna stranka ima pravo da podnese tužbu Kantonalnom sudu u roku od 30 dana od dana prijema rješenja. Općinski sud je naveo da apelantica nije podnosila tužbu Kantonalnom sudu protiv rješenja Federalnog zavoda PIO Mostar od 4. septembra 2012. godine.

10. Nadalje, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stječu i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih ovim zakonom s tim što se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja. Zatim, navedeno je da je institut neosnovanog obogaćenja reguliran odredbama člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da podrazumijeva prelaz imovine jednog lica u imovinu drugog lica, ako taj prelaz nema osnova u pravnom poslu ili zakonu, odnosno ako se osnov nije ostvario, ili je naknadno otpao. Općinski sud je naveo da je tužitelj dokazao osnovanost dijela tužbenog zahtjeva, imajući u vidu da je nesporno utvrđeno da je apelantica ostvarivala pravo na starosnu penziju od dana uspostavljanja tog prava, pa sve do prestanka (1. februar 2012. godine), kada je tužitelj prestao sa isplatama s obzirom na činjenicu da je apelantica u periodu od 1. aprila 1994. godine do 26. maja 2009. godine, dakle u vrijeme podnošenja zahtjeva za starosnu penziju od 13. novembra 1996. godine, bila u radnom odnosu u Republici Austriji.

11. Nadalje, navedeno je da na drugačiju odluku nisu od utjecaja apelanticini navodi da je rješenje tužitelja od 12. marta 2012. godine kojim je izvršena obnova postupka doneseno nakon proteka subjektivnog i objektivnog roka, koji su propisani odredbama člana 246. stav 1. tačka 4. i člana 249. stav 3. Zakona o upravnom postupku. Zatim, navedeno je da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o tužbi tužitelja protiv apelantice radi neosnovanog obogaćenja, odnosno vraćanja iznosa na ime starosne penzije koji ne pripadaju apelantici koji se mogu tražiti samo tužbom pred nadležnim sudom u skladu sa odredbama ZOO. Općinski sud je ukazao da nije osnovan apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužitelj da donese rješenje kojim će je ponovo uvesti u pravo na starosnu penziju. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelantica u upravnom postupku mogla isticati ovakav zahtjev, odnosno u sudskom postupku podnijeti tužbu Kantonalnom sudu protiv rješenja od 4. septembra 2012. godine. Općinski sud je naveo da se isticanje protivtužbenog zahtjeva ne može raspravljati u konkretnom sudskom postupku.

12. Apelantica je protiv prvostepene presude podnijela žalbu, te je predmetni spis 11. septembra 2015. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 199556 15 Gž od 13. juna 2019. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda (st. 1. i 2).

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se žalba u bitnom svodi na ponavljanje prigovora koje je prvostepeni sud pravilno ocijenio. Kantonalni sud je ukazao da je apelantica imala mogućnost da protiv rješenja Federalnog zavoda PIO Mostar od 4. septembra 2012. godine pokrene upravni spor i da na taj način ospori mišljenje i zaključak iz navedenog rješenja u smislu odredbe člana 103. Zakona o PIO a u vezi sa Sporazumom o socijalnom osiguranju zaključenim između Bosne i Hercegovine i Republike Austrije, što je apelantica propustila učiniti. Kantonalni sud je istakao da je sud u predmetnom parničnom postupku vezan pravosnažnim rješenjem nadležnog organa uprave koje je doneseno nakon provedenog upravnog postupka, slijedom čega se svi žalbeni navodi koji su izneseni isključivo u tom smislu smatraju neosnovanim. Zatim, navedeno je da nije osnovan žalbeni prigovor kojim je ukazano da prvostepeni sud nije pravilno raspravio prigovor zastare potraživanja. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud rok zastare od pet godina, u smislu člana 371. ZOO, računao od dana podnošenja tužbe, pa s obzirom na to da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 8. aprila 2014. godine, prvostepeni sud je utvrdio da su potraživanja do 8. aprila 2009. godine zastarjela. U odnosu na apelanticin protivtužbeni zahtjev, Kantonalni sud je naveo da se u parničnom sudskom postupku ne može raspravljati o takvom protivtužbenom zahtjevu o kome se može odlučivati samo u upravnom postupku (uspostavljanje prava na penziju i isplata), posebno imajući u vidu da apelantica nije pokrenula upravni spor protiv rješenja Federalnog zavoda za PIO Mostar od 4. septembra 2012. godine kojim je odbijena kao neosnovana njena žalba podnesena protiv rješenja tužitelja od 12. marta 2012. godine kojim je utvrđeno da apelantica nema pravo na starosnu penziju.

14. Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju, te je predmetni spis 10. oktobra 2019. godine dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje po reviziji. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 199556 19 Rev od 4. novembra 2019. godine odbijena je apelanticina revizija.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani revizioni navodi o povredi člana

8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je ukazao da apelantica ne može sa uspjehom svoju subjektivnu ocjenu dokaza suprotstaviti ocjeni dokaza koju su dali nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud ocijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja i za svoju odluku dao odgovarajuće razloge (član 231. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP), pa shodno tome, nije bilo povrede odredaba člana 209. ZPP. Zatim, navedeno je da su nižestepeni sudovi, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom materijalnog prava usvojili dio tužbenog zahtjeva za povrat neosnovano isplaćenih penzija i odbili apelanticin protivtužbeni zahtjev. Nadalje, navedeno je da su nižestepeni sudovi utvrdili da je u periodu od 8. aprila 2009. godine do 1. februara 2012. godine apelantici na ime penzije isplaćen određeni novčani iznos koji joj ne pripada, pa je u obavezi da ga vrati tužitelju. Dakle, istaknuto je da je izvršen prelaz imovine tužitelja u imovinu apelantice koji nema osnova u pravnom poslu ili zakonu, ili ako je taj osnov naknadno otpao, što je slučaj u konkretnom predmetu. Zatim, navedeno je da je apelantici na ime penzije za određeni vremenski period isplaćen određeni novčani iznos koji joj ne pripada, pa je u obavezi da taj novčani iznos vrati tužitelju (član 210. ZOO). Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ponovljeni prigovor kojim je ukazano da je potraživanje tužitelja zastarjelo. Vrhovni sud je ukazao da nije u sudskoj nadležnosti postavljeni protivtužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se obaveže tužitelj da donese rješenje kojim će je ponovo uvesti u pravo na starosnu penziju i o njemu se nije moglo meritorno odlučiti, već je protivtužbeni zahtjev trebalo odbaciti (član 67. stav 1. tačka 1. ZPP). Vrhovni sud je naveo da su za apelanticu iste pravne posljedice kada se pravosnažno tužba odbaci ili odbije, jer u oba slučaja nova tužba nije dozvoljena.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i član 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Pored toga, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te član 2. stav 1. tač. c), k), l) i n) (odjeljak II - Ljudska prava i osnovne slobode) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, čl. 1. i 30. Evropske socijalne povelje i čl. 17. i 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

17. Apelantica je u suštini navela hronologiju postupaka koji su vođeni u vezi sa pravom na starosnu penziju, te hronologiju za konkretni parnični postupak, te je ukazala koje radnje je preduzimala tokom navedenih postupaka. Apelantica je navela da je osporavala tužbeni zahtjev ukazujući da je bila prinuđena da se zaposli u Austriji, da je penzionerima u toj državi dozvoljen rad, te da nisu osnovane tvrdnje tužitelja da ga je ona dovela u zabludu jer je prešutjela odlučnu činjenicu da je zasnovala radni odnos u Austriji. Dalje, navela je da je bespravno izvedena iz prava na starosnu penziju koju je ostvarila prema propisima u Bosni i Hercegovini. Apelantica je navela da je članom 249. stav 3. Zakona o upravnom postupku propisano da nakon proteka roka od pet godina od dostavljanja konačnog rješenja stranci obnova upravnog postupka se ne može tražiti, niti se može pokrenuti postupak po službenoj dužnosti zbog čega se u ovom slučaju ima smatrati da je postupak zastario, jer je period zastare počeo donošenjem konačnog rješenja (12. august 2006. godine) i istekao je 12. augusta 2011. godine. Dalje, navedeno je da je sa tužiteljem postigla usmeni sporazum o vansudskom poravnanju po kojem će biti vraćena u pravo na isplatu starosne penzije, pa je kao neuka stranka odustala od podnošenja redovnog pravnog lijeka protiv rješenja tužitelja od 4. septembra 2012. godine. S obzirom na to da je propustila redovan pravni lijek kojim je mogla podnijeti tužbu protiv rješenja tužitelja kojom bi tražila vraćanje prava na isplatu starosne penzije i isplatu obustavljenih penzija, apelantica je ukazala da je, u skladu sa članom 74. ZPP, podnijela protivtužbu kojom je tražila da sud donese rješenje kojim će obavezati tužitelja da je ponovo uvede u pravo na starosnu penziju sa pravom na isplatu obustavljenih i neisplaćenih penzija. Apelantica je navela da je presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 12. novembra 2019. godine utvrđeno da član 116. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/18) nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

18. Apelantica je ukazala da je dugotrajnim vođenjem postupka narušeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Dalje, navela je da je u tri navrata upućivala urgenciju Kantonalnom sudu za postupanje. Apelantica je navela da je, zbog dužine trajanja postupka, pretrpjela ne samo materijalnu štetu proisteklu iz troškova postupka već da je pretjerano dug postupak uzrokovao i nematerijalnu štetu, pa zbog toga smatra da, u skladu sa zakonom, ima pravo na naknadu zbog dugotrajnog vođenja postupka.

b)Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju konačne odluke.

20. Kantonalni sud je naveo da u predmetnoj pravnoj stvari nije došlo do povrede prava na koja se pozvala apelantica. Dalje, naveo je da veliki broj predmeta opterećuje rad ovog suda, što utječe na njegovu efikasnost, te da se svake godine donosi plan rješavanja predmeta, i to prema Uputstvu Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH o izradi plana rješavanja predmeta, tako da se predmeti rješavaju prema starosti podnesene tužbe prvostepenom sudu.

21. Općinski sud je naveo hronologiju parničnog postupka, te je istakao da je efikasnim postupanjem izbjegao nepotrebno odugovlačenje postupka. Općinski sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja se pozvala apelantica.

22. Tužitelj je naveo da nisu osnovani apelacioni navodi, te je ukazao da su osporene presude pravilne i da su zasnovane na zakonskim odredbama, pa je predložio da se apelacija odbije. Također, naveo je da je apelantici pravo na starosnu penziju prestalo na osnovu člana 103. Zakona o PIO, a ne primjenom odredbe člana 116. tog zakona na koju se poziva apelantica, za koju je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine utvrdio da nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dIjelu glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 67. stav (1) tačka 1) (1) Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

1) da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost;

24. Zakon o obligacionim odnosima FBiH («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 210.

(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi.

(2) Odredba prethodnog stava shodno se primenjuje kad je neki deo imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.

(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.

(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

25. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09) koji je primijenjen u konkretnom slučaju, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 103.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču se i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih ovim zakonom, s tim što se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Evropske socijalne povelje i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima

27. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i Evropske socijalne povelje Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda.

28. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. Član 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

30. Ustavni sud naglašava da je članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu. S obzirom na to da se apelantica poziva na povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ističe da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovom ustavu“, u smislu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Evropska socijalna povelja i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nisu navedene u Ustavu Bosne i Hercegovine, ni u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini zbog čega Ustavni sud nije nadležan ni za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Evropske socijalne povelje i Opće deklaracije o ljudskim pravima.

31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na navode o povredi člana II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1, člana 1. Protokola broj 1 i člana 14. Evropske konvencije, te člana 6. Međunarodnog pakta

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 199556 19 Rev od 4. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 8. januara 2020. godine a apelacija je podnesena 25. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te član 6. Međunarodnog pakta. Također, apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na stjecanje bez osnova, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

aU odnosu na osporene odluke

39. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

40. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak vođen po tužiteljevoj tužbi kojom je tražio da mu apelantica na ime neosnovanog obogaćenja za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos (djelimično usvojen tužbeni zahtjev), te da je odlučeno o apelanticinom protivtužbenom zahtjevu kojim je tražila da se obaveže tužitelj da donese rješenje kojim će apelanticu ponovo uvesti u pravo na starosnu penziju sa pravom na isplatu neisplaćenih penzija (odbijen protivtužbeni zahtjev). Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi na sve tri instance imali u vidu činjenice konkretnog predmeta, te da su svoje stavove i zaključke u pogledu osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva obrazložili pozivom na relevantne odredbe ZOO. Također, navedeno je da su se redovni sudovi izjasnili u odnosu na apelanticine navode koje je isticala u toku postupka i koje ponavlja u apelaciji, a koji se odnose na rješenje tužitelja od 12. marta 2012. godine (potvrđeno rješenjem drugostepenog organa od 4. septembra 2012. godine) kojim je poništeno rješenje od 12. augusta 2006. godine i odlučeno da apelantica nema pravo na starosnu penziju. U vezi s tim, navedeno je da su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili zašto takvi navodi ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno zbog čega se u predmetnom parničnom postupku ne može ispitivati zakonitost navedenih rješenja koja su donesena u upravnom postupku u čemu Ustavni sud, nasuprot apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odbio apelanticin protivtužbeni zahtjev, što je kao pravilno odlučenje prihvatio i drugostepeni sud, te da, s tim u vezi, iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da se u parničnom postupku nije moglo raspravljati o takvom protivtužbenom zahtjevu kojim je tražena ponovna uspostava prava na starosnu penziju i isplata penzije, jer se o takvom zahtjevu može raspravljati samo u upravnom postupku. Međutim, navedeno je da je Vrhovni sud povodom pitanja protivtužbenog zahtjeva drugačijeg stava u odnosu na nižestepene sudove zbog toga što je prema zaključku revizionog suda apelanticin protivtužbeni zahtjev, u skladu sa relevantnim odredbama ZPP, trebalo odbaciti, a ne odbiti, jer kao takav nije u sudskoj nadležnosti, ali da su za apelanticu iste pravne posljedice bez obzira da li je protivtužbeni zahtjev odbačen ili odbijen. Shodno navedenom, Ustavni sud ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kako u pogledu tužbenog zahtjeva, tako i u pogledu protivtužbenog zahtjeva.

41. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na proizvoljnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelanticinu štetu.

U odnosu na dužinu trajanja postupka Relevantni principi

42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

43. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak pokrenut tužbom od 8. aprila 2014. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 4. novembra 2019. godine. Dakle, parnični postupak je trajao pet godina i sedam mjeseci, što je period koji će Ustavni sud razmatrati. Analiza dužine trajanja postupka

44. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku u kojem je tužitelj podnio tužbu protiv apelantice radi stjecanja bez osnova, a da je apelantica u toku postupka podnijela protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužitelj da donese rješenje kojim će je ponovo uvesti u pravo na starosnu penziju. S obzirom na to da su redovni sudovi odlučivali o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu, te imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu.

45. Analizirajući apelanticino ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantica tri puta slala urgenciju za postupanje Kantonalnom sudu s ciljem donošenja drugostepene odluke.

46. Analizirajući ponašanje redovnih sudova Ustavni sud, prije svega, uočava da su u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom od 8. aprila 2014. godine, a da je prvostepena presuda donesena 18. maja 2015. godine, dakle, prvostepeni postupak je trajao nešto duže od jedne godine. Nadalje, navedeno je da je predmetni spis 11. septembra 2015. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi kome su bile potrebne tri godine i devet mjeseci da donese drugostepenu presudu. Zatim, istaknuto je da je Vrhovnom sudu bilo potrebno manje od mjesec dana da donese odluku po izjavljenoj reviziji, računajući od 10. oktobra 2019. godine kao datuma kada je predmetni spis dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje. Ustavni sud ukazuje da se razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u odnosu na postupak kao cjelinu, te da eventualni periodi pasivnosti u radu suda u jednoj fazi postupka ne predstavljaju, per se, povredu prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, iako je primjetno da je postupak pred drugostepenim sudom trajao nešto duže, sagledavajući postupak u cjelini, zatim, okolnost da je konačna odluka u konkretnom predmetu donesena prije podnošenja apelacije, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja ukupna dužina predmetnog postupka od pet godina i sedam mjeseci zadovoljava standarde suđenja u razumnom roku.

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

48. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelantica nije izričito izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirana, iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelantica, osim pozivanja na kršenje navedenog prava, nije ponudila bilo kakav argument i dokaz koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana, odnosno da je, u smislu standarda tog prava, drugačije tretirana u odnosu na druga lica u istoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, budući da apelantica u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.

49. Također, apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 6. Međunarodnog pakta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 6. Međunarodnog pakta, također, neosnovani.

50. U vezi s navodima o kršenju člana II/3.a) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2. i 8. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su predmet osporavanja odluke donesene u parničnom postupku koji je pokrenut po tužbi radi stjecanja bez osnova pa, stoga, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenih članova, te ih u konkretnom slučaju neće uzeti u razmatranje.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi u obrazloženju ovih odluka jasno obrazložili zašto smatraju da je na strani apelantice, shodno relevantnim odredbama ZOO, došlo do neosnovanog obogaćenja, te su detaljno obrazložili zbog čega se u konkretnom predmetu nije moglo raspravljati o apelanticinom protivtužbenom zahtjevu u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne nalazi da je dužina postupka u relevantnom periodu od pet godina i sedam mjeseci, u okviru kojeg su redovni sudovi donijeli tri odluke, prešla granice „razumnog roka“.

52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da apelantica nije ponudila argumente u prilog tvrdnji o njenoj navodnoj diskriminaciji.

53. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 6. Međunarodnog pakta kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

54. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka a) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić