Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-777/20 (D. Z. i E. K.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Propisano zakonom
- Prekršajni postupak
- Oduzimanje imovine
- Pristup sudu
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prekršajima
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o prekršajima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-777/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 777/20, rješavajući apelaciju Deniza Zieležnika i Emgiade Ključanin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Deniza Zieležnika i Emgiade Ključanin podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Pr 061067 20 Pžp 3 od 27. januara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Pr 061067 16 Pr 2 od 19. decembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Deniz Zieležnik i Emgiada Ključanin (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti) iz Visokog, koje zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 26. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Pr 061067 20 Pžp 3 od 27. januara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 Pr 061067 16 Pr 2 od 19. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Ministarstva unutrašnjih poslova Zenica – PU Visoko (u daljnjem tekstu: PU Visoko) zatraženo je 4. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 17. juna 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2180/17 od 19. septembra 2019. godine usvojena je apelanticina apelacija, ukinuto Rješenje Kantonalnog suda broj 41 0 Pr 061067 17 Pžp od 3. aprila 2017. godine i predmet vraćen Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer joj kao vlasnici oduzete imovine nije pružena puna procesna zaštita pred redovnim sudovima s obzirom na to da joj nije bilo omogućeno podnijeti žalbu protiv rješenja kojim je izrečena zaštitna mjera trajnog oduzimanja vozila. Istom odlukom je odbačena kao nedopuštena apelantova apelacija izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 41 0 Pr 061067 17 Pžp od 3. aprila 2017. godine i Rješenja Općinskog suda broj 41 0 Pr 061067 16 Pr od 19. decembra 2016. godine zbog toga što ju je podnijelo neovlašteno lice.
Osporena rješenja
6. Nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 2180/17, Kantonalni sud je predmet vratio Općinskom sudu koji je održao usmeni pretres radi odlučivanja o zaštitnoj mjeri oduzimanja vozila kojim je apelant počinio prekršaje. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 41 0 Pr 061067 16 Pr 2 od 19. decembra 2019. godine kojim je apelantu u svojstvu kažnjenog lica (u izreci rješenja navedeni prekršaji za koje je apelant pravomoćno proglašen odgovornim) izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta upotrijebljenog za izvršenje prekršaja, i to vozila čiji su identifikacioni elementi navedeni u izreci rješenja, a koje je u apelanticinom vlasništvu. Izrekom navedenog rješenja apelantica je kao vlasnica predmeta kojim su počinjeni prekršaji s imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu protiv apelanta kao kažnjenog lica.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno sljedeće: da je nakon odluke Ustavnog suda zakazan pretres radi odlučivanja o zaštitnoj mjeri oduzimanja vozila; da je na pretresu na okolnost upotrebe i korištenja vozila saslušana apelantica (u rješenju doslovno interpretiran njen iskaz); da su na pretresu izvedeni svi drugi predloženi dokazi ovlaštene PU Visoko i odbrane apelanata. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog izvedenog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kako je dalje navedeno u obrazloženju, Općinski sud je van razumne sumnje utvrdio da je apelantu kao pravomoćno kažnjenom licu za prekršaje iz čl. 43. st. 2. i 3, 172. stav 2, 211. stav 2. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOSS) neophodno izreći zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta kojim su počinjeni prekršaji. U tom pravcu je Općinski sud u potpunosti ponovio obrazloženje prethodnog prvostepenog rješenja od 19. decembra 2016. godine koje je, kako je navedeno, zasnovano na izvedenim dokazima, između ostalih izjavama svjedoka koje su u saglasnosti s izvedenim materijalnim dokazima. Osim toga, iz iskaza apelanta saslušanog u svojstvu svjedoka proizlazi da je vozilom u apelanticinom vlasništvu upravljao bez vozačke dozvole. Na pretresu su, osim toga, provedeni i dodatni dokazi (materijalni dokazi koji su pobrojani na stranici 8. rješenja) iz kojih se jasno vidi da je apelantu više puta izrečena zabrana upravljanja vozilom, da nakon oduzimanja vozačke dozvole nije pristupio dodatnom ispitivanju s obzirom na dostignuti bonus kaznenih bodova, da se nije odazvao na ispit o poznavanju propisa saobraćaja i da sve navedeno ukazuje da se radi o izuzetno neodgovornom licu. U tom pravcu je prigovor apelantove odbrane da su prethodne mjere izrečene apelantu već zastarjele ocijenjen samo djelimično opravdanim jer su u vrijeme činjenja prekršaja dvije mjere bile na snazi, što je potvrđeno nespornom činjenicom da je apelantova vozačka dozvola bila deponirana u Odsjeku za administraciju u Visokom. Na pretresu je predstavnik PU Visoko izjavio, imajući u vidu Odluku Ustavnog suda broj AP 2180/17, da se ukidanje ranijeg prvostepenog rješenja nije ticalo nezakonitosti pri oduzimanju vozila od apelanta, već da se postupak ponavlja kako bi apelantica kao vlasnik vozila na neki način bila obeštećena. Osim toga, Općinski sud je istakao da iz dokaza koje je apelantica predočila, i to kupoprodajnog ugovora i potvrde o vlasništvu, uopće nije sporno da je ona vlasnica vozila i da je vozilo dala apelantu (sinu) na korištenje, pri čemu je znala da je vozilo neregistrirano i da apelant ne posjeduje vozačku dozvolu (prethodno mu oduzeta), što je u konačnici ocijenjeno kao apelanticino podstrekavanje apelanta na činjenje prekršaja.
8. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je odlučio da apelantu kao pravomoćno kažnjenom licu izrekne zaštitnu mjeru oduzimanja i prodaje, odnosno alternativno i uništenja vozila kojim je počinio prekršaje, na osnovu čl. 31. st. 1, 2. i 3. Zakona o prekršajima FBiH kojim je propisano da se predmeti upotrijebljeni za izvršenje prekršaja mogu oduzeti ako su vlasništvo okrivljenog, odnosno da se mogu oduzeti i ako nisu u vlasništvu okrivljenog, ako je to neophodno radi zaštite interesa opće sigurnosti i čuvanja života i zdravlja ljudi. Sud je navedenu zaštitnu mjeru izrekao imajući naročito u vidu činjenicu da je apelant upravljao vozilom bez vozačke dozvole, koja mu je već bila oduzeta zbog izrečene zaštitne mjere, kao i da je apelant višestruki povratnik u činjenju saobraćajnih prekršaja, a po samoj prirodi motorno vozilo predstavlja opasnu stvar. Sud je apelantici kao vlasnici vozila pružio mogućnost da iznese činjenice ili prezentira dokaze kojima bi eventualno utjecala na odluku suda da ne izriče zaštitnu mjeru oduzimanja vozila, međutim, ona je prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka izjavila da je svoje vozilo dobrovoljno dala apelantu (sinu), da vozilo nije bilo registrirano i da je znala da apelant u tom trenutku nije imao vozačku dozvolu. Prema ocjeni suda, izrečena zaštitna mjera oduzimanja vozila kojim je počinjen prekršaj srazmjerna je stepenu apelantove odgovornosti i težini počinjenih prekršaja, kojom se postiže svrha kažnjavanja, kako s aspekta generalne tako i specijalne prevencije.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 41 0 Pr 061067 20 Pžp 3 od 27. januara 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđeno rješenje Općinskog suda od 19. decembra 2019. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao navode žalbe kojom je ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, bitne povrede prekršajnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Nakon ispitivanja žalbenih prigovora, Kantonalni sud je zaključio da su oni neosnovani. U vezi s tim je, prije svega, ukazano da je Općinski sud, postupajući po Odluci Ustavnog suda broj AP 2180/17, pozvao apelanticu kao vlasnicu vozila na usmeni pretres i omogućio joj da iznese činjenice i prezentira dokaze radi zaštite imovine koja je predmet oduzimanja. Tom prilikom je apelantica, kako je dalje navedeno, izjavila da je vozilo dobrovoljno dala apelantu, da vozilo nije bilo registrirano i da je znala da apelant u tom trenutku nije imao vozačku dozvolu.
10. U pogledu neosnovanosti žalbenog navoda o povredi prava na „suđenje u razumnom roku“, navedeno je da je apelantu kao kažnjenom licu vozilo oduzeto uz uredno izdatu potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta od 19. augusta 2016. godine, da je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka dostavljen sudu 2. septembra 2016. godine, a rješenje o prekršaju doneseno 19. decembra 2016. godine, što nikako nije u suprotnosti sa standardom suđenja u razumnom roku. U pogledu neosnovanosti prigovora kojim se osporava zakonitost radnji ovlaštenih službenih lica i pogrešne primjene materijalnog prava, Kantonalni sud je ponovio relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) i Zakona o prekršajima FBiH koje je prvostepeni sud imao u vidu. Ponovljene su okolnosti konkretnog slučaja, uz zaključak da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant upravljao vozilom bez posjedovanja vozačke dozvole, da mu je vozačka dozvola oduzeta zbog izrečene zaštitne mjere, da je apelant višestruki specijalni povratnik u činjenju saobraćajnih prekršaja, a da po samoj prirodi motorno vozilo predstavlja opasnu stvar i da je u konkretnom slučaju postojao visok stepen stvorene opasnosti po sigurnost saobraćaja i njegovih učesnika, odnosno opasnosti po život i zdravlje ljudi. U tom kontekstu su ponovljene okolnosti koje se tiču apelantovog ponašanja, a koje je prvostepeni sud imao u vidu, i to da je apelant 32 puta pravomoćno kažnjavan za prekršaje, od čega je 28 puta pravomoćno kažnjavan zbog kršenja propisa o osnovama sigurnosti saobraćaja na putu, a radilo se o 16 radnji učestvovanja u saobraćaju na putu s neregistriranim motornim vozilom (član 235. stav 1. tačka 30. ZOSS-a) i devet radnji vozača koji kod sebe ne posjeduje odgovarajuću vozačku dozvolu (član 239. stav 1. tačka 28. ZOSS-a), kao i drugim kršenjima propisa o sigurnosti saobraćaja na putu. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud ispravno zaključio da razlozi zaštite opće sigurnosti i čuvanja života i zdravlja ljudi nalažu izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmeta koji su upotrijebljeni za izvršenje prekršaja jer apelant kao kažnjeno lice učestalim i kontinuiranim kršenjem pravila saobraćaja očigledno stvara opasnost za druge učesnike u saobraćaju.
11. Žalbeni osnov povrede materijalnog propisa o prekršajima, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja jer je prvostepeni sud nakon savjesne i brižljive ocjene svakog izvedenog dokaza i u njihovoj ukupnosti dao razloge o odlučnim činjenicama koje su ga dovele do zaključka da je apelantu kao kažnjenom licu neophodno izreći zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta, a koje razloge je prihvatio i Kantonalni sud. U pogledu navoda o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, ukazano je na odredbu člana 84. Zakona o prekršajima FBiH gdje su propisani „osnovi za žalbu“, kojom odredbom kao žalbeni osnov u prekršajnom postupku nije propisano pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Stoga, navedeni žalbeni razlozi nisu razmatrani. Najzad, Kantonalni sud je ocijenio da žalbenim navodima apelanata nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja, slijedom čega je postupljeno u skladu sa članom 90. Zakona o prekršajima FBiH tako što je žalba odbijena i rješenje prvostepenog suda potvrđeno.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Povreda navedenih prava je u apelaciji opširno obrazložena, a suštinski se tiče proizvoljne ocjene izvedenih dokaza, te stoga i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, čime je, kako smatraju apelanti, povrijeđeno njihovo pravo na pristup sudu. Smatraju da im je uskraćeno pravo da provedu postupak vraćanja oduzetog vozila koje nesporno predstavlja apelanticinu imovinu. Apelant ističe povredu prava na suđenje u razumnom roku jer odluka o oduzimanju vozila nije donesena u razumnom roku. Smatraju da je odluka o izricanju zaštitne mjere oduzimanja vozila pogrešna i da nije u skladu s relevantnim odredbama na koje se sud pozvao u obrazloženju jer vozilo nije moglo biti oduzeto bez naloga suda i u tom pravcu nije postupljeno u skladu s relevantnim odredbama ZKP-a. Smatraju da je zbog nezakonitog postupanja suda apelantici kao vlasnici vozila nezakonito oduzeta imovina, te je predloženo da se apelacija usvoji i utvrdi povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
b)Odgovori na apelaciju
14. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer su činjenična i pravna utvrđenja zbog kojih je izjavljena apelacija riješena i obrazložena u osporenoj odluci. Slijedom navedenog, Kantonalni sud smatra da u prekršajnom postupku protiv apelanta kao kažnjenog lica i apelantice kao vlasnice vozila nije došlo do kršenja prava koja su garantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Općinski sud je istakao da su apelanti u apelaciji ponovili navode na koje su dati jasni odgovori, kako u prvostepenom tako i u drugostepenom rješenju, da su apelanti imali pristup sudu jer su saslušani i u prethodnom i u ponovljenom postupku, da je sud razmotrio sve navode i u skladu sa zakonom donio odluke na osnovu provedenih dokaza. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. PU Visoko je navela da se u apelaciji ne uočavaju povrede garantiranih ustavnih i konvencijskih prava, te da je odluka o oduzimanju vozila kao predmeta izvršenja prekršaja pravno valjana i svrsishodna jer su navedenom mjerom zaštićeni opći interes i život i zdravlje ljudi. V.Relevantni propisi
17. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 18. stav 2.
Primjena odredaba Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (2) Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovog zakona, sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 - u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) će se mutatis mutandis primjenjivati u prekršajnom postupku: […]Glava XXIII. Odjeljak 1. pod nazivom
- “Žalba na prvostepenu presudu […] i Glava XXIX. pod nazivom "Postupak za primjenu mjera sigurnosti, za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i za opozivanje uslovne osude". […] Član 28.
Zaštitne mjere (1)Zaštitne mjere mogu se propisati samo zakonom.
(2)Za prekršaj se mogu propisati sljedeće zaštitne mjere:
1)oduzimanje predmeta, […] Član 31.
Oduzimanje predmeta (1)Predmeti koji su upotrijebljeni, ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja, ili koji su nastali izvršenjem prekršaja mogu se oduzeti ako su vlasništvo okrivljenog.
(2)Predmeti iz stava (1) ovog člana mogu se oduzeti i kada nisu vlasništvo okrivljenog ako je to neophodno radi zaštite interesa opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnosti robnog prometa ili razloga javnog morala, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
(3)Sud koji donosi rješenje o prekršaju ili ovlašteni organ koji izdaje prekršajni nalog odredit će, u skladu s posebnim propisima, da li će se oduzeti predmeti uništiti, prodati ili predati odgovarajućem ovlaštenom organu. Sredstva ostvarena prodajom pripadaju odgovarajućem budžetu u skladu sa zakonom koji uređuje pripadnost javnih prihoda.
(4)Predmeti koji se prema zakonu mogu oduzeti ili se oduzimaju, oduzet će se i kada se prekršajni postupak ne završi odlukom kojom se okrivljeni oglašava odgovornim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti ili razlozi morala, kao i u drugim slučajevima određenim posebnim zakonom. O oduzimanju predmeta donosi se posebno rješenje.
(5)Oduzimanjem predmeta ne dira se u pravo trećih osoba na naknadu štete od okrivljenog.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 41 0 Pr 061067 20 Pžp 3 od 27. januara 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su posredstvom advokata primili 28. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 26. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku u kojem je, osim prekršajne odgovornosti, u odnosu na apelanta donesena i odluka o zaštitnoj mjeri oduzimanja predmeta koji je u apelanticinom vlasništvu, Ustavni sud ukazuje na opća načela Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koja su podržana i u praksi Ustavnog suda (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 716/09 od 26. januara 2012. godine, stav 13, te Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 562/18 od 15. januara 2020. godine, stav 30, dostupne na www.ustavnisud.ba), cijeneći da se u konkretnom slučaju u odnosu na apelanta kao pravomoćno kažnjeno lice, u pogledu izrečene zaštitne mjere oduzimanja vozila, radi o „krivičnoj optužbi“ i da je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelanta primjenjiv. Što se tiče primjenjivosti navedenog člana u odnosu na apelanticu, Ustavni sud se poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2180/17 u kojoj je već odlučivano o istom pitanju (stav 43. navedene odluke), u kojoj je navedeno da se u dijelu odluke o izricanju zaštitne mjere oduzimanja predmeta odlučivalo o apelanticinim imovinskim pravima, odnosno da se ishod postupka odnosio na apelanticina građanska prava, te je zaključeno da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
26. Ustavni sud dalje podsjeća da je apelantica u prethodno podnesenoj apelaciji povodom koje je donesena Odluka broj AP 2180/17 problematizirala kvalitet Zakona o prekršajima u dijelu izrečene mjere oduzimanja predmeta (vozila) zbog prekršaja koji je počinio apelant, te da je Ustavni sud u toj odluci ispitao preciznost, jasnoću i predvidivost sporne odredbe člana 31. Zakona o prekršajima FBiH. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da apelantica nije imala na raspolaganju procesne garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je bila onemogućena podnijeti žalbu protiv rješenja kojim je izrečena zaštitna mjera trajnog oduzimanja vozila koje je njeno vlasništvo i na taj način zaštititi svoje imovinske interese.
27. S obzirom na navedeno, postavlja se pitanje da li je apelantici kao licu čija je imovina oduzeta u prekršajnom postupku protiv apelanta u ponovnom postupku pružena puna procesna zaštita i da li su apelantima u ponovnom postupku osigurane garancije prava na pravično suđenje u dijelu koji se tiče izrečene zaštitne mjere (jer je odluka o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti konačna i pravomoćna). U tom smislu, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se navodi o povredi prava na pravično suđenje svode na tvrdnju da je apelantima uskraćen pristup sudu, da su sudovi proizvoljno cijenili dokaze i da su proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) jer Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Osim toga, domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
28. Imajući u vidu da je apelacijom suštinski ukazano na ocjenu dokaza i primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u ponovnom postupku imao u vidu sve izvedene dokaze iz prethodnog postupka i da je u ponovnom postupku izveo dodatne dokaze, odnosno da je, imajući u vidu zaključak iz Odluke broj AP 2180/17, saslušao apelanticu na okolnost upotrebe i korištenja vozila od apelanta. U tom pravcu su u rješenju navedene ključne okolnosti, i to da je apelantica vozilo dobrovoljno dala apelantu na upotrebu i korištenje, pri čemu je imala saznanje da je vozilo neregistrirano i da apelant u trenutku kada mu je apelantica dala vozilo na upotrebu nije imao vozačku dozvolu jer mu je već prethodno bila oduzeta zbog počinjenog prekršaja. Iz apelanticinog navedenog postupanja, pri čemu je ključnim ocijenjeno njeno dobrovoljno davanje vozila na upotrebu apelantu, uz saznanje o svim naprijed navedenim nedostacima, izveden je zaključak da je apelantica podstrekavala na činjenje prekršaja. Imajući u vidu navedeno obrazloženje, Ustavni sud smatra da u osporenom prvostepenom rješenju nije izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza, kako onih koje je predložila nadležna PU tako i onih koje su predložili apelanti u ponovnom postupku, te da su u obrazloženju dati jasni razlozi u pogledu zaštitne mjere oduzimanja vozila u apelanticinom vlasništvu kojim je upravljao apelant kao višestruki povratnik u činjenju saobraćajnih prekršaja. Pri tome, iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantica saslušana u svojstvu svjedoka, da joj je data mogućnost da iznese činjenice i prezentira dokaze radi zaštite imovine koja je predmet oduzimanja, što ukazuje da su otklonjeni propusti na koje je Ustavni sud ukazao u prethodno donesenoj odluci, nakon čega je zaključeno da je apelantu neophodno izreći zaštitnu mjeru s ciljem zaštite interesa opće sigurnosti i čuvanja života i zdravlja ljudi.
29. Kantonalni sud je, zatim, imajući u vidu žalbene prigovore kojima je, između ostalog, ukazano na pristup sudu i suđenje u razumnom roku, naveo veoma jasno i argumentirano obrazloženje uz poziv na relevantne odredbe ZOSS-a, ZKP-a i Zakona o prekršajima FBiH iz kojeg proizlazi da je prvostepeni sud obrazložio ključne činjenice i naveo jasne razloge na kojima je zasnovana odluka o zaštitnoj mjeri oduzimanja predmeta kojim su počinjeni prekršaji. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda proizlazi da su razmotreni svi žalbeni prigovori apelanata i u tom pravcu zaključeno da su oni neosnovani uz jasne razloge koji su potkrijepljeni relevantnim odredbama Zakona o prekršajima FBiH, ZOSS-a i ZKP-a. Naime, Kantonalni sud je ponovio da je svrha zaštitne mjere da se okrivljeni spriječi da počini sličan prekršaj (čl. 28. i 31. Zakona o prekršajima FBiH), te da predmeti koji su upotrijebljeni i bili namijenjeni za izvršenje prekršaja mogu biti oduzeti i kada nisu vlasništvo okrivljenog (apelanta), ako je to neophodno radi zaštite interesa opće sigurnosti. U tom kontekstu je Kantonalni sud, potvrđujući pravilnost prvostepenog rješenja, zaključio da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjeni svi uvjeti za izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmetnog vozila, da je zaštitna mjera neophodna iz razloga opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, da apelantica kao vlasnica vozila nije uskraćena u svom pravu na naknadu štete od apelanta i da je s imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu, da nije narušen standard suđenja u razumnom roku jer je apelantu vozilo oduzeto 19. augusta 2016. godine, o čemu mu je izdata potvrda, a zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka je uslijedio 2. septembra 2016. godine, te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno.
30. Imajući u vidu naprijed navedena obrazloženja, sadržaj relevantnih odredaba ZOSS-a i Zakona o prekršajima FBiH, Ustavni sud data obrazloženja redovnih sudova ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima ni na koji način nije povrijeđeno pravo apelanata na pristup sudu jer su u ponovnom postupku apelanti saslušani u svojstvu svjedoka, razmotreni su svi njihovi navodi i data im mogućnost da iznesu činjenice i prezentiraju dokaze radi zaštite imovine koja je predmet oduzimanja, nakon čega je na osnovu provedenih dokaza donesena odluka o zaštitnoj mjeri.
31. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
32. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su isticali u pogledu prava na pravično suđenje, dakle na ocjeni dokaza i primjeni prava, za koje je Ustavni sud već utvrdio da nije prekršeno. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i njihove ocjene, uz obrazloženja u kojima Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, niti je u predmetnom postupku u suštinskom smislu apelantima bilo uskraćeno pravo na pristup sudu ili bilo koje procesno pravo propisano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su apelanti kršenje ovog prava zasnovali na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić