Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-31/20 (V.V., V.Č, R.K., J.B., S.,G., R.G., K.B., M.V., M.K. i O.G.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Upis u sudski registar
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 346
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o privrednim društvima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o privrednim društvima
- Opći zakon o zadrugama
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-31/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-31/20, rješavajući apelaciju V.V. i dr., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija V.V., V.Č, R.K., J.B., S.,G., R.G., K.B., M.V., M.K., i O.G. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Ps 028920 16 Rev od 3. listopada 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. V.V., V.Č, R.K., J.B., S.,G., R.G., K.B., M.V., M.K. i O.G. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa ZOU Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, podnijeli su 3. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 028920 16 Rev od 3. listopada 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Županijskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Županijski sud), Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i punomoćnika tužene Zemljoradničke zadruge „Poljoprivreda“ iz Ljubuškog (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 3. lipnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Županijski sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 8. do 18. lipnja 2021. godine. Punomoćnik tužene u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelanti su tužbenim zahtjevom tražili da se utvrdi da je nezakonito i suprotno Presudi Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-P-07-000287 od 14. travnja 2008. godine održana Skupština tužene koja je započela 11. listopada 2012. godine, a završena 15. listopada 2012. godine, te da se shodno tome utvrdi ništavost odluka koje su donesene na toj Skupštini, te da se tuženoj naloži održavanje nove Skupštine na bazi stanja članova iz 1999. godine, uz naknadnu troškova postupka, te alternativni zahtjev da se navedene odluke ponište. Tužba je podnesena 14. studenoga 2012. godine Općinskom sudu u Ljubuškom, koji se po prigovoru tužene oglasio stvarno nenadležnim. Općinski sud u Ljubuškom je 4. lipnja 2013. godine predmetni spis dostavio nadležnom Općinskom sudu.
6. Odlučujući u ponovnom postupku o tužbenom zahtjevu apelanata Općinski sud je Presudom broj 64 0 P 028920 15 Ps 2 od 2. listopada 2015. godine tužbeni zahtjev u cijelosti odbio uz obvezivanje apelanata na naknadu troškova postupka uz odbijanje i alternativnog zahtjeva (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Prije svega Općinski sud je istakao da su apelanti uredili tužbeni zahtjev u ponovnom postupku na način da su povukli dio tužbenog zahtjeva, čemu se usprotivila tužena, pa shodno članku 59. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) takvo preinačenje nije dozvoljeno.
8. Na temelju ocjene provedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. 5 i 6 obrazloženja presude), u smislu članka 8. ZPP, Općinski sud je utvrdio da apelanti prema presudi Općinskog suda u Ljubuškom od 14. avgusta 2008. godine imaju status zadrugara. Zatim je Općinski sud uvidom u navedenu presudu utvrdio da je istom utvrđena ništavost Ugovora o usuglašavanju osnivačkog akta i poslovanja tužene sa Općim zakonom o zadrugama. Imajući u vidu izreku navedene presude na koju se apelanti pozivaju Općinski sud je zaključio da se radi o utvrđujućoj presudi kojom nije naložena nikakva činidba.
9. Tokom postupka je utvrđeno da je registarsko odjeljenje Općinskog suda 7. studenoga 2014. godine donijelo rješenje, koje je žalbom tuženi osporio, kojim je određeno da će se na temelju presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 012144 12 P 2 od 9. maja 2014. godine brisati promjene u registru upisa tužene nastale upisom po rješenju registarskog suda od 3. studenoga 2006. godine, koja se odnosi na upis zadrugara „Trgocoop“ d.d. Uvidom u presudu Općinskog suda u Ljubuškom od 9. svibnja 2014. godine utvrđeno je da su ništavi upisi izvršeni u sudski registar na temelju rješenja Županijskog suda od 29. travnja 2005. godine na temelju odluke tužene, kojom je izvršeno imenovanje i upis vršitelja dužnosti, te izvršen upis sticanja statusa zadrugara, te je odlukom naloženo registru da izvrši naložene promjene.
10. Međutim, Općinski sud je utvrdio da, iako je registarsko odjeljenje donijelo rješenje o brisanju navedenih promjena u registru upisa tužene, u registru nisu provedene nikakve promjene, odnosno u aktuelnom izvodu zadrugar „Trgocoop“ d.d. još uvijek ima status zadrugara. Potom je Općinski sud uvidom u rješenje o promjenama upisa u sudski registar utvrdio da je zadrugar „Trgocoop“ d.d. prilikom pristupanja tuženoj unio kapital, odnosno izvršio povećanje zadružnog udjela, tako da ukupni udio zadrugara Trgocoop d.d. iznosi 96.500,00 KM. U tom pravcu je još istaknuto da je odluka o povećanju zaduženja zadružnog udjela od 7. rujna 2007. godine donesen na sjednici Skupštine tužene. Još je naglašeno da princip donošenja odluka i glasanja pri donošenju odluka na skupštini nije promijenjen tj. glasa se po principu ponderacije. Općinski sud je imajući tu činjenicu u vidu zaključio da se predmetnom tužbom ne zahtijeva utvrđenje ništavosti načina donošenja odluka po principu ponderacije, a čije poništenje (utvrđivanje ništavosti) bi bilo nužno za uspostavu principa glasanja „jedan zadrugar jedan glas“, a što je očito intencija apelanata.
11. Općinski sud se potom pozvao na odredbu članka 4. stavak 1. točka 6. Zakona o registraciji poslovnih subjekata u F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o registraciji) koju je citirao te je dodao da iz raspoloživih dokumenata nesporno proizlazi da je Trgocoop d.d. u vrijeme održavanja sporne Skupštine tužene bio zadrugar, kao što je to još uvijek (u vrijeme odlučenja). Potom je Općinski sud iz raspoloživih dokumenata utvrdio da je sporna Skupština sazvana na način propisan člankom 34. stav 2. Općeg zakona o zadrugama i čl.16 i 54 zadružnih Pravila, pri čemu apelanti ne tvrde da nisu obaviješteni o njenom održavanju. Shodno navedenom Općinski sud je zaključio da je Skupština tužene sazvana u skladu sa člankom 11. Poslovnika skupštine tužene, da su apelanti uredno obaviješteni o vremenu njenog održavanja i prijedlogu dnevnog reda sjednice i da su se materijali nalazili u prostorijama gdje se sjednica održavala, jer suprotno nije dokazano. Prema Statutu tužene prilikom donošenja odluka zadrugari glasaju po principu ponderacije, a Statut tužene nije mijenjan, a za odluke je glasala većina prisutnih, što je u skladu sa Statutom zadruge i člankom 51. zadružnih Pravila. Iz provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je Skupština tužene sazvana na zakonom predviđen način i da su odluke donesene u skladu sa Statutom zadruge, što sve upućuje na zaključak da ne postoji ni jedan razlog za utvrđivanje ništavosti odluka.
12. U svezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđivanje da je Skupština tuženog održana nezakonito Općinski sud je naveo da se tužba za pobijanje mora se podnijeti u roku od 30 dana od dana donošenja odluke, a ukoliko je zadrugar prisustvovao sjednici Skupštine rok počinje teći narednog dana kada je zaključena sjednica Skupštine, a rok od 30 dana predviđen je člankom
346. Zakona o privrednim društvima i on je prekluzivan. Kako je iz zapisnika vidljivo da su apelanti, kao zadrugari, bili prisutni na početku sjednice, koju su napustili, Općinski sud je kao naredni dan kada su apelanti mogli saznati za odluku, uzeo dan nakon zaključenja sjednice Skupštine, 16. oktobar 2012. godine. Kako je predmetna tužba podnesena 4. lipnja 2013. godine vidljivo je da je pretekao propisani zakonski rok od 30 dana, pa je iz tog razloga odbijen i taj dio tužbenog zahtjeva.
13. Odlučujući o žalbi apelanata Županijski sud je donio Presudu broj 64 0 Ps 028920 15 Pž 2 od 16. ožujka 2016. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio u cijelosti (sve preciznije navedeno u izreci presude).
14. Nakon što je ispitao osporenu presudu u granicama propisanim člankom 221. ZPP-a Županijski sud je zaključio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te donio pravilnu i zakonitu odluku koju je obrazložio, a za što je dao jasne, potpune i razumljive razloge, koji proizlaze iz dokaza koji su cijenjeni na način koji propisuje članak 8. ZPP-a. Odluka prvostepenog suda, koju je Županijski sud u cijelosti prihvatio kao zakonitu, nije dovedena u pitanja ni žalbenim razlozima (o čemu se Županijski sud opširnije izjasnio na str. 3 i 4 obrazloženja).
15. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanata izjavljenoj protiv drugostepene presude donio Presudu broj 64 0 Ps 028920 16 Rev od 3. listopada 2019. godine kojom je reviziju odbio. Prema mišljenju Vrhovnog suda apelanti su u reviziji analizirali i cijenili izvedene dokaza i zaključke nižestupanjskih sudova tvrdeći da je drugostupanjski sud svoju odluku zasnovao na odredbama Statuta zadruge, iako nije proveden dokaz uvidom u Statut, te da drugostupanjski sud nije cijenio žalbene navode, da nije cijenio presudu Općinskog sud au Ljubuškom od 14. travnja 2008. godine, da je pogrešno cijenio vrijeme podnošenja tužbe, smatrajući da je tužba podnesena 4. lipnja 2013. godine, kada je Općinski sud u Ljubuškom, kada se oglasio stvarno nenadležnim, predmet ustupio Općinskom sudu, a ne 14. studenoga 2012. godine kada je tužba predana Općinskom sudu u Ljubuškom, a što je značajno za blagovremenost tužbe.
16. Vrhovni sud je imajući u vidu revizijske prigovore zaključio da apelanti prigovaraju činjeničnom utvrđenju nižestupanjskih sudova što se shodno članku 240. stavak 2. ZPP-a ne može isticati u reviziji. Prema mišljenju Vrhovnog suda prvostupanjski sud je izvedene dokaze cijenio u skladu sa odredbama članka 8. ZPP-a i na temelju slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio činjenično utvrđenje i pravne zaključke te donio odluku koju je u svim segmentima prihvatio drugostupanjski sud.
17. Prigovori u reviziji da nije izvršen uvid u Statut tužene ne predstavlja povredu postupka koja bi uticala na donošenje zakonite i pravilne odluke, kada apelanti pobijanje i poništenje odluka Skupštine ne traže zbog načina glasanja, koji je propisan člankom 49. Zadružnih Pravila koji propisuju da se zadrugom upravlja ponderacijom prava glasa po upisanim ulozima.
18. Nemogućnost učešća Trgocoop d.d. u donošenju odluka apelanti vide u tom što je presudom Općinskog suda u Ljubuškom od 9. svibnja 2014. godine utvrđeno da su upisi u sudski registar i vezi sa sticanjem svojstva zadrugara navedenog društva ništavi i da je navedeno društvo na temelju sudskih odluka brisano iz sudskog registra, zbog čega nije mogao učestvovati u radu Skupštine i donositi odluke. U svezi s tim prigovorom Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi svoje odluke temeljili na činjenici da je Trgocoop d.d. u vrijeme donošenja pobijanih odluka na Skupštini 11. listopada 2012. godine i 15. listopada 2012. godine imao status zadrugara, jer u registru upisa tužene nisu provedene promjene i da u izvodu iz registra Trgocoop d.d. i dalje ima status zadrugara čiji ukupni udio iznosi 96.500,00 KM (odluka o povećanju zadružnog udjela donesena je 7. rujna 2007. godine na sjednici Skupštine tužene).
19. Shodno takvim okolnostima Vrhovni sud je zaključio da apelanti zanemaruju načela registracije koja su propisana Zakonom o registraciji i to posebno načelo konstitutivnosti prema kojem u trenutku upisa u registar faktičke činjenice koje se odnose na subjekt upisa postaju pravne, odnosno u trenutku upisa u registar konstituiraju se određena prava, te djelovanje registracije prema trećim licima. Prema tome Vrhovni sud je istakao da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je u vrijeme održavanja Skupštine Trgocoop d.d. bio zadrugar tužene i da odluke koje su donesene na Skupštini nisu donesene protivno zakonu ili Statutu tužene, zbog čega nisu bile ispunjene pretpostavke za pobijanje i poništenje odluka Skupštine prema članku 346. u svezi sa člankom 257. i 258. Zakona o privrednim društvima. U postupku je utvrđeno da je Skupština sazvana na način propisan odredbama članka 34. stavak 2. Općeg zakona o zadrugama i članku 16. i 54. zadružnih Pravila pa odluke Skupštine tužene nisu ništave, u smislu članka 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ni iz razloga propisanog članom 257. stavak 1. točka 1. Zakona o privrednim društvima.
20. Međutim, Vrhovni sud je utvrdio da apelanti osnovano tvrde da su nižestupanjski sudovi pogrešno cijenili rok od 30 dana za podnošenje tužbe radi pobijanja odluka Skupštine, kada su vrijeme podnošenja tužbe računali od 4. lipnja 2013. godine kada je Općinski sud u Ljubuškom, kome je tužba podnesena 14. studenoga 2012. godine, uputio spis nadležnom Općinskom sudu. Ali, neovisno od toga Vrhovni sud je pojasnio da tužbeni zahtjev za ništavost odluka nije osnovan zbog nepostojanja razloga za ništavost odnosno poništenje odluka, o čemu se Vrhovni sud prethodno izjasnio.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvorna pravni lijek iz članka 13 Europske konvencije. Prema tvrdnjama apelanata osnovanost apelacije proizlazi iz pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava od strane redovitih sudova i to Zakona o zadrugama, ZPP-a, Zakona o registraciji a što za posljedicu dovodi do pravne nesigurnosti i zauzimanje pogrešnog stajališta u sudskoj praksi. Apelanti također smatraju da odluke nisu dovoljno obrazložene. Potom apelanti opisuju tok postupka od momenta podnošenja tužbe 14. studenoga 2012. godine Općinskom sudu u Ljubuškom koji se po prigovoru tužene oglasio nenadležnim za odlučivanje, tako da je Općinski sud spis zaprimio 4. lipnja 2013. godine, a što su i prvostupanjski i drugostupanjski sud potpuno zanemarili i sa aspekta datuma podnošenja tužbe u kontekstu blagovremenosti tužbe, ali i sa aspekta dokaza, budući da je Općinski sud cijenio „isključio dokumentaciju od trenutka slanja spisa iz Ljubuškog, odnosno od 4. 06. 2013. godine“. Prema tvrdnjama apelanata na taj način su povrijeđena procesna pravila propisana ZPP-a jer je sud sudio bez bitnog dijela spisa i na taj način donio odluku da je tužba podnesena izvan zakonom predviđenog roka, iako je tužba podnesena u zakonom propisanom roku od 30 dana. Istina, Vrhovni sud je utvrdio da je tužba podnesena u roku, ali je zanemario da su nižestupanjski sudovi odluke donijeli bez bitnog dijela spisa. Nadalje apelanti tvrde da iz raspoloživih dokumenata proizlazi da nižestupanjski sudovi nisu izvršili uvid u Statut tužene jer isti nije proveden kao dokaz u ovom predmetu iz čega slijedi povreda ZPP-a jer je sud donio odluku na temelju ocjene dokaza koji nije proveden u postupku. Osim toga, apelant tvrdi da većina njegovih prigovora nije obrazložena pa u tom pravcu navodi primjer da su sudovi zanemarili da je jedan od tužitelja B.P još 2013. godine povukao tužbu i otkazao punomoć advokatima ali prvostupanjski sud o ovome uopće nije odlučio, niti su se s druge stranke o tome mogle izjasniti čime su također povrijeđene odredbe ZPP-a, a te navode uopće nije cijenio Vrhovni sud. Apelanti također smatraju da Vrhovni sud nije cijenio navode revizije te je pogrešno primijenio materijalno pravo (Zakon o registraciji) da je upis Trgocoop d.d. Ljubuški ništav i da je isti brisan iz sudskog registra tako da su sve odluke koje je isti donosio ništave tvrdeći da u takvim okolnostima nema mjesta za primjenu načela konstitutivnosti. Apelantima nije jasno koji aktualni izvod iz registra su redoviti sudovi cijenili budući da on nije proveden kao dokaz, osim ako aktuelnim registrom sudovi ne smatraju izvod iz 2010. godine koji je predložen kao dokaz od strane tužene. Iz svega navedenog je očito da sudovi nisu sudili na temelju stanja spisa, a što Vrhovni sud uopće nije cijenio. Apelanti smatraju da Općinski sud nije imao uporište u ZPP-u da ne dozvoli preinačenje tužbe te da preinačenje po prigovoru tužene smatra povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva. Kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije apelanti dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje jer redoviti sudovi nisu razmatrali argumente koje su apelanti iznosili tokom postupka.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud, Županijski sud i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju istakli da su svi prigovori neosnovni uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Opći zakon o zadrugama ("Službeni glasnik BiH", br. 18/03 i 55/06) U konkretnom slučaju primjenjuje se Opći zakon o zadrugama ("Službeni glasnik BiH", broj 18/03) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:
Član 34.
Sjednica skupštine zadruge održava se najmanje jednom godišnje.
Sazivanje sjednice skupštine zadruge, način odlučivanja, način rada i druga pitanja koja se odnose na rad i odlučivanje skupštine uređuju se zadružnim pravilima.
24. Zakon o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH", br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 - ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 - ispravka, 7/09 - ispravka, 63/10 i 75/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 257.
Odluka skupštine dioničkog društva ništavna je ako:
1) skupština nije sazvana na način utvrđen članom 242. ovog zakona;
2) nije unesena u zapisnik;
3) je ništavnost utvrđena odlukom suda.
Član 258.
Postupak za pobijanje i poništenje odluke skupštine, kod suda kod kojeg je dioničko društvo upisano u registar društava može pokrenuti:
1) dioničar zastupljen na skupštini, čiji je prigovor na odluku unesen u zapisnik; 2) dioničar koji nije prisustvovao skupštini zbog sazivanja skupštine protivno odredbama članka 242. ovog zakona;
3) dioničar čiji prijedlog ili prigovor nije pravilno unesen u zapisnik;
4) nadzorni odbor i uprava i svaki član nadzornog odbora i uprave, ukoliko bi izvršenjem odluke počinio privredni prijestup ili krivično djelo ili dioničkom društvu nanio štetu.
Postupak iz stava 1. ovog članka može se pokrenuti u roku od 60 dana od dana održavanja skupštine.
U postupku iz stava 1. ovog članka, dioničko društvo zastupa direktor ili drugi član uprave, po ovlaštenju direktora.
Ako je tužitelj član uprave, dioničko društvo zastupa lice imenovano od nadzornog odbora, a kada su tužitelji nadzorni odbor i uprava ili njihovi članovi, zastupnika dioničkog društva postavlja sud, ako ga nije imenovala skupština.
Član 346.
Član društva ima pravo pobijati odluku skupštine protiv koje je glasao, tužbom kod nadležnog suda u roku od 30 dana od dana donošenja odluke.
25. Zakon o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/05, 68/05, 43/09, 63/14 i 32/19 - OUS F BiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/05, 68/05, 43/09 i 63/14) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:
Član 4.
Načela registracije (1) Postupak registracije poslovnih subjekata zasniva se na sljedećim načelima:
1) obaveznosti - svi poslovni subjekti definirani kao takvi ovim i drugim zakonima Federacije obavezni su, prije započinjanja poslovne djelatnosti koju namjeravaju obavljati, da se registriraju kod nadležnog registarskog suda;
2) zakonitosti - postupak registracije utvrđen je Okvirnim zakonom i ovim Zakonom; 3) oficijelnosti - nadležni registarski sud ne može odbiti uredno podnesenu i dokumentiranu prijavu a po prijemu prijave postupa po službenoj dužnosti;
4) formalnosti - registracijski obrasci imaju obaveznu pisanu formu čiji je sadržaj utvrđen ovim Zakonom;
5) prioriteta - nadležni registarski sud dužan je postupati po pojedinačnim zaprimljenim prijavama prema redoslijedu njihovog prijema;
6) konstitutivnosti - trenutkom upisa u registar faktičke činjenice koje se odnose na subjekt upisa postaju pravne, odnosno momentom upisa u registar konstituiraju se određena prava kao i djelovanje registracije prema trećim licima;
7) jednoobraznosti - registracija poslovnih subjekata utvrđuje se jednoobrazno;
8) javnosti - svako može bez dokazivanja pravnog interesa izvršiti uvid u podatke upisane u glavnoj knjizi registra i javne podatke iz zbirke isprava registra, te zahtijevati da mu se izda izvod odnosno prijepisa javnih podataka iz glavne knjige registra, a jedino se zakonom propisuje kada je za uvid ili za pribavljanje izvoda iz zbirke isprava registra nužno dokazivanje pravnog interesa.
(2) Ostvarenje prava uvida u podatke glavne knjige registra koja se vodi u elektronskom obliku te davanje izvoda iz glavne knjige registra dužan je omogućiti svaki registarski sud, bez obzira na to da li je taj sud proveo postupak registracije poslovnog subjekta
26. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
5. Povlačenje tužbe Član 59.
(1) Tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog prije nego što je tužba dostavljena tuženom. Tužba se može povući i nakon dostave tuženom, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženi na to pristane. Ako se tuženi u roku od osam dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.
(2) Povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podnesena i može se ponovo podnijeti.
27. Zadružna Pravila Zemljoradničke zadruge „Poljoprivreda“ p.o. Ljubuški od 10. srpnja 2006. godine (interni akt tužene koji je dostavljen na uvid) u relevantnom dijelu glasi: Član 49. stav 1.
Zadrugom se upravlja ponderacijom prava glasa, po upisanim ulozima.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 64 0 Ps 028920 16 Rev od 3. listopada 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 8. studenoga 2019. godine, a apelacija je podnesena 3. siječnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europske konvencije, članka 13. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
35. U konkretnom slučaju apelanti su kao zadrugari tužene pokrenuli postupak, između ostalog, i radi utvrđivanja ništavosti odluka tužene, a u cilju zaštite svojih prava. Shodno tome radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovitim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva članak 6. stav 1. Europske konvencije.
36. U kontekstu brojnih procesnih prigovora koje su apelanti iznijeli tvrdeći da su prekršene odredbe ZPP-a Ustavni sud prije svega zapaža da se apelanti nisu pozvali niti na jednu odredbu ZPP-a za koju smatraju da proizvoljno primjena, a što je suštinski uticalo na njihov procesni položaj u predmetnom postupku. Ustavni sud iz apelacionih navoda u kojima su apelanti opisali procesne propuste redovitih sudova (da sud nije odlučio o povlačenju tužbe jednog od tužitelja) ne vidi na koji način je taj eventualni propust redovitih sudova uticao na procesni položaj apelanata i kakve su štetne posljedice zbog toga imali. Potom, u svezi sa prigovorom da Općinski sud nije imao uporište u ZPP da im uskrati pravo na preinačenje tužbe Ustavni sud iz obrazloženja Općinskog suda zapaža da su apelanti u ponovnom postupku „uredili tužbeni zahtjev na način da su povukli dio tužbenog zahtjeva, čemu se usprotivila tužena“ što je bio razlog da Općinski sud ne dozvoli povlačenje tužbe. Imajući u vidu odredbu članka 59. stavak (1) ZPP-a koja propisuje uslove za povlačenje tužbe i koja to omogućava sve do zaključenja glavne rasprave, pod uslovom da na to pristane tuženi, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja kada se tužena tome usprotivila ne uočava proizvoljnost Općinskog suda u primjeni citiranog članka ZPP-a.
37. U svezi sa prigovorima koji se tiču proizvoljne primjene prava, proizvoljne ocjene dokaza, što je posljedično dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava odnosno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
39. Ustavni sud također podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenoga 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
40. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu Zakona o registraciji, Opšteg zakona o zadrugama, pri čemu ne preciziraju odredbe iz zakona za koje smatraju da su proizvoljno primijenjene. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi na temelju provedenih dokaza saglasno utvrdili da je Skupština tužene sazvana u skladu sa člankom 34. stavak 2. Opčeg zakona o zadrugama i Zadružnim Pravilima, da je u vrijeme održavanije Skupštine tužene društvo Trgocoop imalo status zadrugara i da su odluke koje su donesene na spornoj Skupštini donesene u zakonom propisanoj proceduri i na način propisan internim aktima tužene. Ustavni sud također zapaža da se Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, bavio činjenicom da rješenja na koja su se apelanti pozvala nisu provedena u sudskom registru te da su se u svezi s tim pozvali na načela propisana člankom 4. Zakona o registraciji, posebno načelo konstitutivnosti (vidi tačku 19 ove odluke). Ustavni sud također zapaža da se Vrhovni sud bavio i prigovorom apelanata da nižestupanjski sudovi nisu izvršili uvid u Statut tužene ocijenivši da taj prigovor ne predstavlja povredu postupka koji je uticao na donošenje zakonite odluke imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev (vidi tačku 17 ove odluke). U kontekstu prigovora da nižestupanjski sudovi nisu pravilno utvrdili datum podnošenja tužbe i da su na taj način pogrešno cijenili blagovremenost tužbe u svezi sa dijelom tužbenog zahtjeva, Ustavni sud zapaža da je ovaj propust uočio Vrhovni sud koji se na propust referirao, te zaključio da taj nesporni propust nižestupanjskih sudova suštinski nije uticao na konačno odlučenje u konkretnom predmetu. Prigovori apelanata da su osporene odluke donesene na temelju dijela sudskog spisa apelanti nisu ničim argumentovali da bi Ustavni sud mogao ispitati takav prigovor, pa ovaj prigovor Ustavni sud smatra paušalnim. Iako apelanti iznose brojne prigovore Ustavni sud ne zapaža da apelanti ukazuju da im je tokom postupka bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuju ravnopravno sa suprotnom stranom, da predlažu dokaze, da se izjašnjavaju o dokazima suprotne strane, iznose procesne prigovore i sl. Imajući vidu prethodno izneseno Ustavni sud ne zapaža da su izneseni prigovori u kontekstu proizvoljne primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja opravdani.
41. U kontekstu prigovora apelanata da im je prekršeno pravo na obrazloženu odluku Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Imajući u vidu data obrazloženja redovitih sudova Ustavni sud smatra da ista zadovoljavaju navedene standarde te se i ovaj prigovor smatra neutemeljenim.
42. Shodno svemu iznesenom Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
43. Kršenje prava na imovinu apelanti dovode u vezu sa proizvoljnom primjenom prava, proizvoljnom ocjenom dokaza i u svezi sa tim pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru prava na pravično suđenje utvrdivši da su prigovori neosnovani, pa slijedom toga Ustavni sud zaključuje da je i prigovor o kršenju prava na imovinu iz istog razloga neosnovan.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
44. U svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, u svezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj prigovor neosnovan.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redoviti sudovi za stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva dali obrazloženje koje je u skladu sa standardima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te utemeljeno na odredbama Zakona o registraciji, Općem zakonu o zadrugama, Zakonu o privrednim društvima, aktima tužene i ZPP-u i kada je apelantima omogućeno da u postupku učestvuju ravnopravno sa suprotnom stranom.
46. Nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske kovnencije u svezi sa pravom na pravično suđenje, jer činjenica da apelant nije bio zadovoljan ishodom postupaka po pravnim lijekovima koje je koristio ne može da vodi zaključku o kršenju tog prava
47. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić