Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-472/20 (F. J.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Vanjskotrgovinskoj komori Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o Vanjskotrgovinskoj komori Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Vanjskotrgovinskoj komori Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-472/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-472/20, rješavajući apelaciju Faruka Jašarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Faruka Jašarevića podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 027856 19 Rev od 12. decembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Faruk Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 027856 19 Rev od 12. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužene u predmetnom postupku Vanjskotrgovinske komore Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i tužena su 11., odnosno 16. juna 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 020124 15 P od 24. maja 2016. godine poništene su odluke upravnog odbora tužene o razrješenju apelanta s pozicije generalnog sekretara i imenovanju vršioca dužnosti generalnog sekretara od 26. januara 2012. godine, o pokretanju disciplinskog postupka protiv apelanta od 26. januara 2012. godine i o formiranju komisije za primopredaju dužnosti, naloženo tuženoj da apelanta vrati na poziciju generalnog sekretara tužene, obavezana tužena na isplatu plata i naknada apelantu za period od 1. januara 2013. do 31. januara 2016. godine i regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2013, 2014. i 2015. godinu sa zakonskim zateznim kamatama te da uspostavi sva prava iz radnog odnosa, tako što će uplatiti sve poreze i doprinose na platu i iz plate počev od 26. januara 2012. godine pa do povratka apelanta na poziciju generalnog sekretara tužene sa zakonskim zateznim kamatama. Navedenom presudom odbijeni su apelantovi tužbeni zahtjevi da se obaveže tužena da mu isplati sve razlike plata i naknada za period od 26. januara do 31. decembra 2012. godine, da se utvrdi da apelant ima utvrđen (ugovoren) profesionalni radnopravni status na neodređeno vrijeme i bez vremenskog ograničenja mandata, dok je tužena obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.
6. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 020124 16 Gž od 19. septembra 2016. godine, apelantova žalba je djelimično uvažena i pobijana presuda preinačena u stavu VI izreke tako što je tužena obavezana da isplati tužitelju sve razlike plata i naknada uz razlike plata za period od 26. januara do 31. decembra 2012. godine sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda u stavu VII kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđivanje apelantovog radnopravnog statusa na neodređeno vrijeme i bez vremenskog ograničenja mandata. Istom presudom žalba tužbe je djelimično usvojena, prvostepena presuda djelimično preinačena u stavu I izreke tako što je odbijen apelantov zahtjev za poništenje odluka upravnog odbora tužene za pokretanje disciplinskog postupka i o formiranju komisije za primopredaju dužnosti, dok je u preostalom dijelu žalba tužene odbijena i prvostepena presuda potvrđena u preostalom dosuđujućem dijelu.
7. Presudom revizijskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 020124 16 Rev od 24. novembra 2016. godine, odbijena je revizija tužene.
8. Postupajući po apelacije tužene, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4947/16 od 6. decembra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je odbio kao neosnovanu apelaciju tužene podnesenu protiv prethodno navedenih presuda Suda BiH.
9. Apelant je 14. oktobra 2016. godine Sudu BiH, u smislu člana 192. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZIP), podnio prijedlog za donošenje rješenja kojim bi se tuženoj odredio naknadni primjereni rok za ispunjenje nenovčane obaveze, te isplatu sudskih penala u iznosu od 1.000,00 KM za svaki dan zakašnjenja ukoliko tužena ne izvrši dugovanu radnju.
10. Odlučujući o podnesenom prijedlogu apelanta Sud BiH je prvostepenim rješenjem broj S1 3 I 023278 16 I od 2. decembra 2016. godine prijedlog djelimično usvojio odredivši tuženoj naknadni rok od osam dana od dana prijema rješenja za ispunjenje nenovčane obaveze (povrat na posao), a u slučaju neispunjenja obaveze u ostavljenom roku, tužena je obavezana na isplatu iznosa od 500,00 KM na ime sudskih penala za svaki dan zakašnjenja (sve detaljnije navedeno u dispozitivu rješenja).
11. Odlučujući o žalbi tužene, Sud BiH je donio rješenje broj S1 3 I 023278 16 Gž od 30. marta 2017. godine kojim je žalbu usvojio i prvostepeno rješenje preinačio na način da je apelantov prijedlog odbijen. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da prema raspoloživim dokazima apelant nije podnio prijedlog za izvršenje (nenovčane obaveze vraćanja na posao), već prijedlog za određivanje naknadnog primjerenog roka za vraćanje apelanta na posao na osnovu izvršne isprave – pravosnažne presude, u smislu odredbe člana 192. stav 1. ZIP-a koja se odnosi na izvršenje nenovčane obaveze, tražeći istovremeno i isplatu sudskih penala u slučaju da tužena u ostavljenom roku ne izvrši traženu nenovčanu obavezu. Prema ocjeni Suda BiH, u konkretnom slučaju se ne radi o obligacionom odnosu čije se uredno ispunjenje štiti određivanjem penala, već se radi o obavezi koju može ispuniti samo tužena u izvršnom postupku primjenom odredaba čl. 209. i 210. ZIP-a u vezi sa odredbom člana 204. istog Zakona. Kako radnja tužene ne glasi na obavezu ispunjenja nenovčane obaveze, prvostepeni sud je pogrešnom primjenom odredbe člana 192. ZIP-a prijedlog usvojio, pa je shodno tome žalba usvojena, te odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
12. Postupajući po apelantovoj apelaciji, Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP- 1625/17 od 10. aprila 2019. godine, odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesena protiv rješenja Suda BiH broj S1 3 I 023278 16 Gž od 30. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Postupak okončan osporenom odlukom
13. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 027856 18 P od 7. decembra 2018. godine, obavezana je tužena da apelantu, na ime naknade štete zbog neispunjenja obaveze isplate plata, koje bi ostvario na poziciji generalnog sekretara tužene u periodu 1. februara do 31. oktobra 2016. godine, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (stav I izreke); naloženo je tuženoj da za isti period apelantu uplati poreze i doprinose kod nadležnih fondova u iznosima navedenim u stavu II izreke, naloženo je tuženoj da apelantu nadoknadi štetu zbog neispunjenja uplate regresa za godišnji odmor za 2016. godinu u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom (stav III izreke), te je obavezana tužena da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka (stav VI izreke). Presudom su odbijeni apelantovi tužbeni zahtjevi za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđene doprinose i poreze, kao i dio zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni regres (st. IV i V izreke).
14. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je tužena izvršila presudu Suda BiH broj S1 3 P 020124 15 P od 24. maja 2016. godine u pogledu dospjelih novčanih obaveza u cijelosti zaključno sa 12. oktobrom 2016. godine, u okviru roka za dobrovoljno ispunjenje. Dalje je naveo da kako je 28. septembra 2016. godine, tužena primila drugostepenu presudu broj S1 3 P 020124 16 Gž od 19. septembra 2016. godine, rok za dobrovoljno ispunjenje nenovčane činidbe - vraćanja na radno mjesto apelanta istekao je zaključno sa 13. oktobrom 2016. godine, odnosno nakon 15 dana od dana prijema drugostepene presude. S obzirom da tužena nije ispunila obavezu - vraćanja apelanta na radno mjesto generalnog sekretara tužene u paricionom roku, Sud BiH je zaključio da je apelant stekao pravo da podnese prijedlog u izvršnom postupku za vraćanje na radno mjesto. S tim u vezi, obrazložio je da je uvidom u izvršni spis Suda BiH broj S1 3 I 023278 16 I utvrdio da apelant nije podnio prijedlog za vraćanje na radno mjesto generalnog sekretara tužene u prekluzivnom roku od 30 dana, od dana kada je stekao pravo da taj prijedlog podnese sudu (od 13. oktobra do 12. novembra 2016. godine), koji je propisan odredbom 210. ZIP-a, čime je izgubio ne samo pravo na tužbu u materijalnom smislu (pravo na prinudno ostvarenje nenovčane obaveze), nego je izgubio i samo materijalno pravo da bude vraćen na navedeno radno mjesto.
15. Sud BiH je naveo da je iz dokaza - Akt prijava i odjava osiguranja broj 01-5-01-5-1571-7/16 od 21. oktobra 2016. godine sa Poreskom prijavom i Poreskom odjavom, proizilazi da je tužena Poreskoj upravi FBiH, 31. oktobra 2016. godine, izvršila istovremenu prijavu i odjavu apelanta zaključno sa danom 31. januar 2016. godine dakle, prije isteka prekluzivnog roka do kojeg je apelant mogao zahtijevati vraćanje na rad, zbog čega, apelant osnovano smatra da ima pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade. Po mišljenju Suda BiH, bez obzira na činjenicu da je apelant izgubio pravo na tužbu u materijalnom smislu i samo materijalno pravo na vraćanje na rad na navedenu poziciju, propustom da u prekluzivnom roku u izvršnom postupku traži prinudno izvršenje, ne sprečava apelanta da u parničnom postupku traži naknadu štete zbog izgubljene zarade do trenutka do kada je apelant mogao podnijeti prijedlog za prinudno vraćanje na rad. Sud BiH je naveo da odredba člana 80. stav 2. tačka b) Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOR), uz primjenu odredaba člana 154. stav.1., čl. 155. i 293. Zakona obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) predstavlja pravni osnov tužbenog zahtjeva apelanta za naknadu štete zbog izgubljene zarade i drugih naknada. Budući da je Sud BiH u presudi broj S 1 3 P 020124 15 P, utvrdio da je razrješenje apelanta sa pozicije generalnog sekretara tužene bilo nezakonito i da je apelantu prestao radni odnos nezakonitim postupanjem tužene, koje se sastoji u radnjama donošenja navedenih nezakonitih odluka citiranih u presudi, te kako apelant nije radio temeljem nezakonitih odluka tužene, postoji krivica na strani tužene, u smislu odredbe člana 154. stav 1. i člana 155. ZOO, usljed čega je apelant pretrpio štetu, jer nije primao platu (obična šteta), niti ostale naknade, koje su primali drugi zaposlenici regres i dr. (izmakla korist), a koje bi primao i apelant da je u spornom periodu radio. Stoga je Sud BiH ocijenio da apelant, pozivom na odredbe citiranih članova ZOO-a, a u vezi s odredbom člana 80. ZOR-a, te imajući u vidu odlučnu činjenicu da se odgovornost tužene, kao poslodavca za štetu koju zaposlenik pretrpi na radu ili u vezi sa radom, utvrđuje prema općim načelima o odgovornosti za štetu i zasniva na načelu pretpostavljene krivice, osnovano zahtijeva naknadu štete zbog izgubljene zarade, koju bi ostvario na poziciji generalnog sekretara tužene, uplatu pripadajućih poreza i doprinosa, sve za period od 1. februar 2016. godine do 31. oktobra 2016. godine, kao i regresa za godišnji odmor za 2016. godinu.
16. Sud BiH je naveo da je odbio tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđene doprinose i poreze, zbog toga što zakonske zatezne kamate mogu potraživati samo nadležni organi tj. fondovi i poreske uprave, a ne apelant. Dalje je naveo da je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos dosuđenog regresa za godišnji odmora za 2016. godinu, jer je odredbom člana 217. ZOO-a, propisano da teku od prvog dana po isteku godine za koju se regres potražuje, tj. od 1. januara 2017. godine, što je bilo razlog odbijanja dijela zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate, za period od 7. aprila do 31. decembra 2016. godine.
17. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 027856 19 Gž od 4. aprila 2019.godine, žalba tužene je usvojena i prvostepena presuda preinačena u stavu I, II, III i VI izreke prvostepene presude na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plata i regresa, uplatu doprinosa i poreza, te je obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
18. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je prvostepeni sud pogrešno tumačio odredbu člana 293. ZOO kao osnov za ostvarivanje prava na naknadu štete. S tim u vezi, ukazao je da primjenom ove odredbe, obligacija utvrđena pravosnažnom presudom može se zamijeniti zahtjevom za naknadu štete samo u onom roku u kome povjerilac može zahtijevati prinudno izvršenje, te da nakon isteka roka za prinudno izvršenje svako davanje naknadnih rokova dužniku nema nikakve pravne posljedice. Istaknuo je da je rok za pokretanje prinudnog izvršenja istekao 12. novembra 2016. godine, pa davanje naknadnog roka tuženom dopisom od 15. januara 2018. godine i podnošenje tužbe za naknadu štete zbog neispunjenja od 9. februara 2018. godine, ne može biti osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Po mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, apelant je propustio pokrenuti izvršni postupak u kome je imao mogućnost prinudnim putem realizovati sudsku presudu u dijelu uspostavljanja radno-pravnog statusa, pa kako je izgubio pravo da prinudnim putem ostvari potraživanje utvrđeno sudskom presudom, ne pripada mu pravo da zahtijeva naknadu štete koja je nastala zbog nerealizacije potraživanja. Drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je prvostepeni sud zaključio da apelantu i pored činjenice da nije pokrenuo izvršni postupak pripada pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade do trenutka kada je mogao podnijeti prijedlog za izvršenje, što je protivno odredbi člana 211. stav 1. ZIP-a. Budući da apelant nije podnio zahtjev za vraćanje na posao u izvršnom postupku, niti je tužena dobrovoljno vratila apelant na rad, drugostepeno vijeće Suda BiH je ocijenilo da je zahtjev za isplatu naknade štete zbog neisplaćenih plata od pravosnažnosti presude do momenta kada je apelant mogao podnijeti prijedlog za izvršenje, lišen pravnog osnova. Također je ocijenilo pogrešnim zaključak prvostepenog suda da se i na ovaj spor protežu štetne posljedice nezakonitog akta, niti se propust da se zahtijeva prinudno izvršenje sudske odluke može smatrati nastavkom štetnih posljedica radnji o kojima je pravosnažno meritorno presuđeno.
19. Presudom revizijskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 027856 19 Rev od 12. decembra 2019. godine, djelimično je uvažena apelantova revizija i drugostepena presuda preinačena na način da je žalba tužene uvažena u dijelu kojim je prvostepenom presudom odlučeno o isplati plata, doprinosa i poreza (stav I i II ) na način da se odbija tužbeni zahtjev opredijeljen na isplatu plata za period od 20. septembra do 31. oktobra 2016. godine u određenom novčanom iznosu te uplatu poreza i doprinosa na navedeni iznos, pa je tužena obavezana da apelantu za period od 1. februara do 19. septembra 2016. godine isplati na ime plata ukupan iznosu od 32.625,65 KM, umjesto dosuđenog ukupnog iznosa od 39.643,56 KM, te da nadležnim fondovima na dosuđene iznose plata za isti period uplati pripadajuće poreze i doprinose. U preostalom dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa, poreza i regresa, žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je također obavezana tužena da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, dok je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
20. U obrazloženju presude revizijsko vijeće Suda BiH je navelo da propisani institut iz člana
293. ZOO predstavlja zamjenu za izvršenje jer se mogućnost naknadnog pozivanja dužnika vezuje za istek roka određenog pravosnažnom presudom. Dalje je naveo da primjenom ove odredbe, obligacija utvrđena pravosnažnom presudom može se zamijeniti zahtjevom za naknadu štete samo u onom roku u kome povjerilac može zahtijevati prinudno izvršenje. Istaknuo je da nakon isteka roka za prinudno izvršenje, svako davanje naknadnih rokova dužniku nema nikakve pravne posljedice. Također je istaknuo da je rok za pokretanje prinudnog izvršenja istekao 12. novembra 2016. godine, pa davanje naknadnog roka tuženom dopisom od 15. januara 2018.godine i podnošenje tužbe za naknadu štete zbog neispunjenja od 9. februara 2018.godine, ne može biti osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva. U tom pogledu, po mišljenju revizijskog vijeća Suda BiH, prvostepeni sud je nepravilno primijenio materijalno pravo. Međutim, prema shvatanju revizijskog vijeća Suda BiH, drugostepeni sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva bio dužan primijeniti materijalno pravo po vlastitoj ocjeni, ne vezujući se za pravni osnov tužbenog zahtjeva, kako to propisuju odredbe člana 7. stav 2.) i člana 20 stav 3.) Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je ukazao da je propustivši da primjeni relevantne odredbe radno pravnog zakonodavstva, u pobijanoj presudi materijalno pravo pogrešno primijenjeno.
21. Revizijsko vijeće Suda BiH je navelo da, iako apelant nije u zakonom propisanom roku podnio prijedlog za prinudno izvršenje presude za vraćanje na rad, koji je prema odredbi člana 210. ZIP-a istekao 12. novembra 2016. godine, apelantu pripada pravo na naknadu izgubljenih plata i pripadajućih doprinosa i poreza za period od dana vještačenja 1. februara do 19. septembra 2016. godine kada je presuda S 1 3 P 20124 15 P od 24. maja 2016. godine postala pravosnažna, te regresa za 2016. godinu, sve primjenom odredbi člana 80. ZOR-a, te člana 50. ZOR-a. S tim u vezi, obrazložio je da je tek 19. septembar 2016. godine, odluka o nezakonitom otkazu i vraćanju apelanta na rad postala pravosnažna, što zahtjeve za isplatu plata do predmetnog dana čini osnovanim bez obzira na činjenicu što apelant naknadno nije podnio prijedlog za vraćanje na rad. Dalje je ukazao da u prilog navedenom govore i odredbe člana 211. ZIP-a, kojima se, za prijedlog za vraćanje na rad, vezuje mogućnost naplate plata dosuđenih presudom, te plata dospjelih od pravosnažnosti presude pa nadalje, dok se plate za period od izvršenog vještačenja pa do pravosnažnosti presude ovim zakonom uopće ne tretiraju, slijedom čega nisu mogle ni biti isplaćene u izvršnom postupku, niti se vezati za prijedlog za vraćanje na rad, kako to drugostepeni sud pogrešno zaključuje. S obzirom da su iznosi dosuđeni presudom S 1 3 P 20124 16 Gž od 19. septembra 2016. godine dobrovoljno isplaćeni, a kako se novčani iznosi na ime plata, doprinosa, poreza i regresa koje apelant potražuje za period od 1. februar do 19. septembra 2016. godine ne odnosi na period od pravosnažnosti presude, već do pravosnažnosti presude, revizijsko vijeće Suda BiH je zaključilo da u ovom dijelu zahtjev za naknadu izgubljene zarade nije uslovljen podnošenjem prijedloga za vraćanje na rad, pa je u ovom dijelu uvažio reviziju i pobijanu presudu preinačio kao u izreci. I prema shvatanju revizijskog vijeća Suda BiH, pravilno je prvostepeni sud utvrdio visine dosuđenih naknada za period od 1. februara 2016. godine do 31. augusta 2016. godine, pravilno je utvrđeno da apelantu pripada pravo na isplatu regresa za 2016. godinu u određenom iznosu, te je pravilno prvostepeni sud obavezao tuženu da apelantu izvrši uplatu doprinosa i poreza kod nadležnih fondova na utvrđenu platu. Međutim, u preostalom dijelu, revizijsko vijeće Suda BiH je odbilo tužbeni zahtjev opredijeljen na isplatu plata i pripadajućih doprinosa, poreza i kamata, za period od pravosnažnosti prvostepene presude tj. 20. septembra pa do 31. oktobra 2016. godine. S tim u vezi, ukazao je da je apelant navedene naknade mogao potraživati u izvršnom postupku vraćanja na rad, kako to propisuje odredba člana 211. ZIP-a, a koju radnju je propustio poduzeti.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
22. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Naime, apelant smatra proizvoljnim stav Suda BiH u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za isplatu plata i uplatu doprinosa za period od 20. septembra do 31. oktobra 2016. godine, jer je u skladu sa ugovorom o radu i ZOR-om, tužena, kao institucija sa javnim ovlastima, bila obavezna bezuslovno izvršiti sudsku odluku i vratiti ga na radno mjesto i isplatiti plate i uplatiti doprinose. Također ističe da mu je tužena pričinila štetu zbog koje treba odgovarati po općim pravilima odgovornosti za štetu i ZOR-a. Apelant se poziva na odredbe člana 48. i člana 17. stav 1. tačka e) ZOR-a, te smatra da u periodu od 1. februara do 31. oktobra 2016. godine nije imao prekid ugovora o radu i da je imao status zaposlenika tužene. Također smatra da bi se odbijanjem tog dijela tužbenog zahtjeva prihvatilo nezakonito postupanje tužene i uskraćeno apelantu pravo na pravnu zaštiti od ovakvog nezakonitog ponašanja tužene. Također ističe da revizijsko vijeće Suda BiH proizvoljno tumačilo i primijenilo odredbu člana 211. ZIP-a. Posebno ističe da ne postoji niti jedna odredba ZOR-a i ZOO koja upućuje na zaključak da zaposlenik nema pravo da u samostalnoj parnici, na osnovu pravosnažne odluke o poništenju nezakonitog otkaza, ostvari pravo na naknadu štete zbog neisplaćenih plata za period od dana okončanja glavne rasprave u prethodnoj parnici do isticanje roka za pokretanje izvršnog postupka. Također smatra da niti jednom odredbom ZIP-a ili nekog drugog zakona nije određeno da zaposlenik gubi pravo na naknadu plate ukoliko u određenom roku ne pokrene izvršenje radi vraćanja na rad. Apelant ukazuje i da član 211. ZIP-a propisuje da povjerilac ima dispoziciju, a ne obavezu da potražuje naknade plata u izvršnom postupku.
24. Apelant se poziva na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Čikanović protiv Hrvatske, te smatra da je činjenični osnov i pravne okolnosti njegovog predmeta skoro identičan kao u navedenoj Odluci. Također se poziva i na Komentare zakona o izvršnim postupcima u FBiH i RS, što je detaljno obrazložio u apelaciji.
25. U pogledu prava na imovinu, apelant navodi da je na njega stavljen pretjerani teret i da nije ispunjen uslov proporcionalnosti. Dalje navodi da okolnost da je mogao potraživati naknade plate za sporni periodu u izvršnom postupku ne daje pravo Sudu BiH da onemogući apelanta u istom parničnom postupku ishoduje ostatak svoje imovine. Također navodi da se način na koji je Sud BiH protumačio i primijenio relevantne odredbe ZIP-a u ovom predmetu može smatrati pretjeranim formalizmom.
II.Odgovor na apelaciju
26. Sud BiH navodi da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava i da su apelantovi navodi neosnovani. Ističe da su navedene povrede bile predmet i revizionih prigovora, na koje je revizijsko vijeće dalo odgovore u obrazloženju osporene odluke, kod kojeg obrazloženja ostaje u cijelosti.
27. Tužena smatra da su redovni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev u spornom dijelu. Ističe da je apelant naknade za sporni period mogao tražiti u izvršnom postupku u skladu sa članom 211. ZIP-a, a koju radnju je propustio poduzeti. Osim toga, smatra paušalnim apelantove navode o povredi prava na imovinu, jer je nikad nije ni imao.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o izvršnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 18/03) Član 209.
Izvršenje na osnovu izvršne isprave, kojom je dužniku naloženo da povjerioca vrati na rad, odnosno u službu, provodi se primjenom odgovarajućih odredbi ovog zakona.
Rok za podnošenje prijedloga za izvršenje Član 210.
Prijedlog za izvršenje iz člana 209. ovog zakona može se podnijeti u roku od trideset dana od dana kada je povjerilac stekao pravo da taj prijedlog podnese. Naknada plaće u slučaju vraćanja zaposlenika na rad Član 211.
Povjerilac koji je podnio prijedlog da bude vraćen na posao, odnosno u službu može predložiti da Sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je dužnik dužan isplatiti na ime plaće mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovno ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa.
Prijedlog za naknadu može se spojiti s prijedlogom za izvršenje radi vraćanja na rad ili može biti podnesen naknadno do završetka izvršnog postupka.
Rješenje kojim se prijedlog za naknadu prihvata ima djejstvo rješenja kojim se utvrđuje postojanje obaveze dužnika i djejstvo rješenja o izvršenju i može biti provedeno prije njegove pravosnažnosti.
Dužnik može predložiti da se rješenje iz stava 3. ovog člana stavi van snage, ako su se nakon njegovog donošenja izmijenile okolnosti na osnovu kojih je doneseno. Mjesečna naknada plaće određuje se u iznosu koji bi povjerilac ostvario da je bio na radu, a obuhvata i plaćanje poreza te drugih davanja po osnovu plaće.
29. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08, 60/10, 32/13 i 93/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 17. stav 1. tačka e) Prekidima ugovora o radu ne smatraju se prekidi rada nastali zbog:
e) perioda između otkaza ugovora o radu i dana povratka na radno mjesto na osnovu odluke Suda Bosne i Hercegovine ili drugog organa, saglasno ugovoru o radu i zakonu;
a) Plaće Član 48. stav 1.
1. Zaposlenik ima pravo na plaću radnog mjesta na koje je raspoređen u skladu s ugovorom o radu, koja zavisi od složenosti poslova koje obavlja, stepena stručne spreme, odgovornosti za izvršenje poslova i drugih kriterija utvrđenih Zakonom o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 50/08 i 35/09) ili aktom poslodavca.
b) Naknade Član 50. st. 1. i 3.
1. Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih zakonom i aktom poslodavca.
3. Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv.
Član 80. stav 2.
2. Ako Sud Bosne i Hercegovine utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:
a) vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plate u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu; ili
b) isplati zaposleniku:
• naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio;
• naknadu na ime pretrpljene štete;
• otpremninu na koju zaposlenik ima pravo u skladu s aktom poslodavca ili ugovorom o radu;
• druge naknade na koje zaposlenik ima pravo u skladu s aktom poslodavca, ili ugovorom o radu.
30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94) Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Pravo zahtevati naknadu umjesto dosuđenog Član 293.
(1) Ako dužnik ne ispuni svoju obavezu u roku koji mu je određen pravosnažnom odlukom, poverilac ga može pozvati da je ispuni u naknadnom primerenom roku i izjaviti da po isteku tog roka neće primati ispunjenje, nego će tražiti naknadu štete zbog neispunjenja.
(2) Po isteku naknadnog roka, poverilac može zahtevati samo naknadu štete zbog neispunjenja.
31. Zakon o Vanjskotrgovinskoj komori Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 30/01 i 72/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 2.
1. Komora je samostalna, nevladina, nepolitička i neprofitna javno pravna asocijacija privrednih subjekata i privrednih asocijacija sa teritorije Bosne i Hercegovine, sa funkcijama usmjerenim na razvoj i unapređenje ekonomskih odnosa BH privrede sa inostranstvom, uključujući i partnerski odnos i zastupanje interesa članova kod nadležnih organa Bosne i Hercegovine i odgovarajućih asocijacija u inostranstvu.
2. Komora ima svojstvo pravnog lica sa pravima i obavezama utvrđenim ovim zakonom i podzakonskim aktima donesenim na osnovu ovog zakona.
3. U svim svojim aktivnostima Komora će djelovati u saradnji i /ili dogovoru sa:
a) Privrednom komorom Federacije Bosne i Hercegovine;
b) Privrednom komorom Republike Srpske;
c) Ministarstvom vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine.
4. Na osnovu člana 2. Zakona o upravi, Komora primjenjuje javna ovlaštenja u skladu s ovim zakonom.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH broj S1 3 P 027856 19 Rev od 12. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantova zastupnica je primila 10. januara 2020. godine a apelacija je podnesena 7. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
39. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
40. U pogledu apelacionih navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
41. U kontekstu navedenog pitanja, Ustavni sud prvo podsjeća da je prvostepenom odlukom Suda BiH usvojen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plata i regresa i uplatu doprinosa, te je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na zakonske zatezne kamate. Postupajući po žalbi tužene, drugostepeno vijeće Suda BiH je usvojilo žalbu tužene i prvostepena presuda preinačena na način što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Međutim, postupajući po apelantovoj reviziji, revizijsko vijeće Suda BiH je djelomično uvažilo reviziju i drugostepenu presude preinačilo na način da je odbijen tužbeni zahtjev opredijeljen na isplatu plata za period od 20. septembra do 31. oktobra 2016. godine u određenom novčanom iznosu te uplatu poreza i doprinosa na navedeni iznos, dok je tužena obavezana da apelantu za period od 1. februara do 19. septembra 2016. godine isplati na ime plata određeni iznos, te za isti period uplati pripadajuće poreze i doprinose. Dakle, osporenom presudom Suda BiH apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plata i uplatu doprinosa je odbijen samo u jednom manjem dijelu, za period od 20. septembra do 31. oktobra 2016. godine.
42. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je revizijsko vijeće Suda BiH ukazalo da je 19. septembar 2016. godine, odluka o nezakonitom otkazu i vraćanju apelanta na rad postala pravosnažna, što zahtjeve za isplatu plata do predmetnog dana čini osnovanim bez obzira na činjenicu što apelant nije naknadno podnio prijedlog za vraćanje na rad. Međutim, u pogledu preostalog dijela (isplata plata i pripadajućih doprinosa, poreza i kamata, za period od pravosnažnosti prethodne prvostepene presude tj. 20. septembra pa do 31. oktobra 2016. godine), revizijsko vijeće Suda BiH je ukazalo da je apelant navedene naknade mogao potraživati u izvršnom postupku vraćanja na rad, kako to propisuje odredba člana 211. ZIP-a, koju radnju je apelant propustio poduzeti. Imajući u vidu navedeno, kao i okolnost da je revizijsko vijeće Suda BiH detaljno razmotrilo sve posebne okolnosti ovog predmeta, primijenilo materijalno pravo po vlastitoj procjeni i usvojilo veći dio tužbenog zahtjeva, dok je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen obrazložilo razloge zbog kojih smatra da je apelant te naknade mogao potraživati u izvršnom postupku vraćanja na rad u smislu člana 211. ZIP-a, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja ovakvo tumačenje člana 211. ZIP-a ne čini proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da je revizijsko vijeće Suda BiH detaljno i jasno analiziralo sve okolnosti konkretnog slučaja (da je apelant imao pravosnažnu presudu o vraćanja na radno mjestu i isplatu plata, da je tužena isplatila apelantu dosuđene plate i ostale naknade, da apelant nije vraćen na posao niti je pokrenuo izvršni postupak radi vraćanja na posao, a niti radi isplate plata i drugih naknada), doveli ih u kontekst relevantnih odredaba ZOR-a i ZIP-a koje se odnose na pitanje isplata plata u slučaju postojanja prethodne pravosnažne presude iz radnog spora, te detaljno obrazložili tumačenje i primjenu tih odredbi na konkretan slučaj. Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
43. U pogledu apelantovog pozivanja na odluku Evropskog suda u predmetu Čikanović protiv Hrvatske kojom je utvrđena povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, odluka od 5. februara 2015. godine, zahtjev broj 27630/07), Ustavni sud zapaža da iz navedene odluke proizilazi da je podnosilac zahtjeva 1991. kao višak dobio otkaz u Općini Borovo, koji je uspješno osporio u sudskom postupku 1996. godine, kada je donesena presuda kojom je utvrđeno da je otkaz nezakonit, te je naloženo Općini Borovo vratiti podnosioca zahtjeva natrag na posao. Međutim, kada je u drugoj parnici zatražio isplatu naknade plaće za vrijeme dok nije radio, sudovi su takav zahtjev djelomično odbili, uz obrazloženje da podnosilac zahtjeva nije pravovremeno (u roku od 30 dana od pravosnažnosti te presude) tražio izvršenje presude radi povratka na posao, pa ne može tražiti niti naknadu plaće za vrijeme nakon što je presuda postala pravosnažna (nakon 1996. godine). Razmatrajući navedeni predmet, Evropski sud je u prvom redu ukazao: „ s obzirom da se od osobe koja je dobila konačnu i ovršnu presudu protiv lokalnih vlasti ne može zahtijevati da naknadno pokrene ovršni postupak za njeno izvršavanje, Sud smatra očitim da takav pojedinac također ne smije snositi nikakve negativne posljedice zbog toga što to nije učinio“. Nadalje, Evropski sud je ukazao i da: „sudovi nisu uzeli u obzir to vremensko razdoblje te su odbili potraživanje podnositelja za isplatom zaostataka plaća na temelju toga što navodno nije poštovao rok koji, na način kako su ga izračunali domaći sudovi, u navedenim okolnostima nije mogao ni ispoštovati. To je umanjilo samu bit podnositeljeva prava na pristup sudu zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije“ (vidi Odluka Čikanović protiv Hrvatske, st. 54. i 61, dostupna na Internet stranici Ureda za zastupanje Republike Hrvatske pred Evropskim sudom www.uredzastupnika.gov.hr).
44. Apelant smatra da je činjenični osnov i pravne okolnosti njegovog predmeta skoro identičan kao u navedenoj Odluci. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da u apelantovom slučaju, za razliku od poslodavca u predmetu Čikanović, poslodavac nije organ javne vlasti, nego tužena Vanjskotrgovinska komora Bosne i Hercegovine, koja je, prema odredbi člana 2. st. 1. i 2. Zakona o vanjskotrgovinskoj komori Bosne i Hercegovine, samostalna, nevladina, nepolitička i neprofitna javno pravna asocijacija privrednih subjekata i privrednih asocijacija sa teritorije Bosne i Hercegovine, sa funkcijama usmjerenim na razvoj i unapređenje ekonomskih odnosa BH privrede sa inostranstvom, uključujući i partnerski odnos i zastupanje interesa članova kod nadležnih organa Bosne i Hercegovine i odgovarajućih asocijacija u inostranstvu, te ima svojstvo pravnog lica sa pravima i obavezama utvrđenim ovim zakonom i podzakonskim aktima donesenim na osnovu ovog zakona. Nadalje, apelant ne navodi, niti iz stanja spisa proizilazi, da je iz nekog razloga bio spriječen pravovremeno podnijeti prijedlog za izvršenje radi vraćanja posao (vidi tač. 9-12. Odluke), pa da mu je na taj način onemogućeno pravo na pristup sudu. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelantovom tužbenom zahtjevu u pretežnom dijelu udovoljeno te da, u kontekstu stavova iz navedene presude Evropskog suda, ništa ne ukazuje da su u apelantovom slučaju postojale okolnosti koje bi ukazivale da se navedeni rok koji je propisan odredbama ZIP-a „nije mogao ni ispoštovati“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u datim okolnostima nema ništa što bi ukazivalo da je postupanje odnosno odlučenje Vrhovnog suda umanjilo „samu bit podnositeljeva prava na pristup sudu zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije“ pa se stoga stavovi navedeni u Odluci Čikanović protiv Hrvatske ne mogu primijeniti u apelantovom predmetu.
45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
46. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplata plata i pripadajućih doprinosa, poreza i kamata za određeni period, u skladu sa odredbom člana 211. ZIP-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
48. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
49. Na osnovu člana 59. st. (1). i (3). Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić