Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-505/20 (Općina Čelić)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršenje
  • Javna vlast
  • Izvršni postupak
  • Stečaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-505/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-505/20, rješavajući apelaciju Općine Čelić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Čelić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ip 166876 18 Pž od 14. novembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ip 166876 18 Ip 2 od 30. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Čelić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik Lejla Hasanović, općinski pravobranitelj Zajedničkog pravobraniteljstva za općine Čelić, Teočak, Sapna i Doboj Istok, podnijela je 7. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ip 166876 18 Pž od 14. novembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ip 166876 18 Ip 2 od 30. jula 2018. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 Ip 166876 18 Ip 2 od 30. jula 2018. godine usvojen je prigovor izvršenika „Frigos“ d.o.o. u stečaju (u daljnjem tekstu: izvršenik) i izvršenje određeno rješenjem o izvršenju tog suda broj 32 0 I 141571 13 I od 13. januara 2014. godine obustavljeno i ukinute sve provedene izvršne radnje. Istovremeno, obavezan je tražitelj izvršenja, tj. apelantica da naknadi troškove izvršeniku za sastav prigovora.

3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelantica tom sudu 20. maja 2013. godine podnijela prijedlog za izvršenje na temelju izvršne isprave – presude Općinskog suda od 7. maja 2010. godine, koja je preinačena odlukom Kantonalnog suda od 20. januara 2012. godine, radi namirenja troškova parničnog postupka u određenom iznosu (u daljnjem tekstu: predmetni iznos) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. januara 2012. godine pa do isplate, na novčanim sredstvima izvršenika koja se vode na transakcijskom računu izvršenika koji se vodi kod Sparkasse banke d.d. Nadalje, ukazano je da je Općinski sud rješenjem broj 32 0 Ip 166876 13 Ip od 13. januara 2014. godine odredio predloženo izvršenje. Shodno navedenom, ukazano je da su osnovani prigovori izvršenika da se u konkretnom slučaju ima primijeniti ranije važeći Zakon o stečaju i likvidaciji (u daljnjem tekstu: Zakon). Nadalje, istaknuto je da iz stanja spisa proizilazi da je nad izvršenikom otvoren stečajni postupak 2002. godine, da je na ispitnom ročištu koje je održano u stečajnom postupku osporen izlučni zahtjev apelantice, te da ju je stečajno vijeće uputilo na pokretanje parničnog postupka. Isto tako, navedeno je da je odlukom Kantonalnog suda od 20. januara 2012. godine žalba apelantice djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice usmjeren na izlučenje imovine iz stečajne mase izvršenika, kako je to bliže navedeno u stavu I izreke navedene odluke Kantonalnog suda, dok je istom odlukom u stavu III utvrđeno potraživanje apelantice prema izvršeniku na ime troškova postupka u predmetnom iznosu, koji troškovi su i predmet naplate u ovom izvršnom predmetu.

4. Također, ukazano je da je odredbom člana 233. trenutno važećeg Zakona o stečajnom postupku propisano da će se postupak stečaja pokrenut prije stupanja na snagu tog zakona, ako je donesena odluka o otvaranju stečajnog postupka i ako je stečajni upravnik preuzeo dužnost po odredbama ranijeg zakona, završiti po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu tog zakona. Isto tako, navedeno je da je odredbom člana 63. st. 1. i 2. Zakona propisano da od dana otvaranja stečajnog postupka ne može se protiv dužnika dopustiti mjera osiguranja, niti prinudnog izvršavanja radi namirenja potraživanja u pogledu kojih postoji izvršna isprava, a da se postupci radi osiguranja i izvršenja koji su u toku prekidaju. Nadalje, ukazano je da je stavom 5. navedenog člana propisano da se odredbe stava 1. tog člana ne primjenjuju na izvršne isprave koje se odnose na troškove stečajnog postupka i na obaveze plaćanja takse za radnje dužnika u toku postupka. Zatim, istaknuto je da je odredbom člana 90. stav 1. Zakona propisano da će stečajno vijeće rješenjem uputiti povjeritelja čije je potraživanje osporeno da u roku od 8 dana od dana dostavljanja rješenja pokrene postupak pred sudom ili drugim organom radi utvrđivanja osporenog potraživanja, dok je odredbom člana 91. Zakona propisano da se troškovi postupka iz člana 90. stav 1. tog Zakona, smatraju troškovima stečajne mase ako je stečajni upravnik neosnovano osporio potraživanje. Najzad, ukazano je da je odredbom člana 102. Zakona propisano da stečajnu masu za podjelu povjeriteljima (diobnu masu) čine pored novčanih sredstava dužnika na dan otvaranja stečajnog postupka, i novčana sredstva ostvarena prodajom imovine, kao i potraživanja naplaćena u tom postupku, dok je odredbom člana 103. Zakona propisano da će se prije nego što se pristupi namirivanju povjeritelja iz diobne mase izdvojiti iznos potreban za isplatu troškova stečajnog postupka za namirenje povjeritelja stečajne mase. Imajući u vidu navedeno istaknuto je da se osnovano prigovorima izvršenika ukazuje da se predmet izvršnog postupka odnosi na troškove stečajne mase, pa je sud odlučio kao u izreci rješenja.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 Ip 166876 18 Pž od 14. novembra 2019. godine žalba apelantice je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, pored ostalog, naveo da se u predmetnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona, kako je to izvršenik isticao i u prigovoru na rješenje o izvršenju, obzirom da je stečajni postupak nad izvršenikom pokrenut prije stupanja na snagu trenutno važećeg Zakona o stečajnom postupku. Također, ukazano je da je pravilno prvostepeni sud u predmetnoj činjenično-pravnoj situaciji našao da se troškovi čije se namirenje traži podnesenim prijedlogom za dozvolu izvršenja smatraju troškovima stečajne mase, a ne troškovima stečajnog postupka, zbog čega je pravilno u konkretnom slučaju obustavio predmetni izvršni postupak i ukinuo sve provedene radnje. Naime, istaknuto je da je to zbog toga što se u smislu odredbe člana 63. st. 1. i 2. Zakona ne može protiv dužnika voditi prinudno izvršenje radi namirenja potraživanja u pogledu kojih postoji izvršna isprava, pa se neosnovano žalbom apelantice ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o troškovima koji ne predstavljaju troškove stečajne mase. Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelantica ukazuje da su nižestepeni sudovi svojim proizvoljnim tumačenjem člana 63. st. 1. i 2. Zakona izašli izvan konteksta sadržaja odredbi tih članova, iz razloga što određivanje redovnih sudova o vođenju postupaka prinudnog izvršenja radi namirenja potraživanja koja su nastala tokom stečajnog postupka ne može se poistovjetiti sa postupcima prinudnog izvršenja radi namirenja potraživanja u pogledu kojih je postojala izvršna isprava, jer član 63. stav 5. Zakona pravi izuzetak, da se navedeno ne primjenjuje na izvršne isprave koje se odnose na troškove stečajnog postupka. Također, apelantica navodi da Zakonom nije propisana nemogućnost da povjeritelj za dugovanja pravnog lica u stečaju nastala tokom izvršnog postupka pokrene izvršni postupak radi naplate svojih potraživanja. Najzad, apelantica tvrdi da se odredbe člana 63. st. 1. i 2. Zakona ne odnose na izlučne povjeritelje jer je njoj izvršnom ispravom utvrđeno izlučno pravo, a troškovi postupka su nužna posljedica vođenja tog postupka, zbog osporenog prava apelantici na izlučenje imovine. Relevantni propisi

8. Zakon o stečaju i likvidaciji ("Službene novine Federacije BiH", broj 23/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 63. st. 1., 2. i 5.

Od dana otvaranja stečajnog postupka ne može se protiv dužnika dopustiti mjera osiguranja niti prinudnog izvršavanja radi namirenja potraživanja u pogledu kojih postoji izvršna isprava.

Postupci radi osiguranja i izvršenja iz stava 1. ovog člana koji su u toku, prekidaju se.

Odredbe stava 1. ovog člana ne primjenjuju se na izvršne isprave koje se odnose na troškove stečajnog postupka i na obaveze plaćanja takse za radnje dužnika u toku tog postupka.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, a priori, podsjeća na svoje stajalište da državni organi i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju jamstva prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenome glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije glede ustavnoga prava apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelantica tvrdi da je u postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud nalazi da je u postupku usvojen prigovor izvršenika i izvršenje određeno rješenjem o izvršenju tog suda broj 32 0 I 141571 13 I od 13. januara 2014. godine obustavljeno i ukinute sve provedene izvršne radnje, te obavezana apelantica da naknadi troškove izvršeniku za sastav prigovora, sve bliže označeno u izreci rješenja. Ustavni sud smatra da je, suprotno svim navodima apelantice, Općinski sud u obrazloženju svoje odluke (vidi tačku 4. ove odluke) dao detaljne, jasne i precizne razloge zašto je obustavljeno izvršenje i ukinute sve provedene izvršne radnje budući da se predmet izvršenja ima smatrati troškovima stečajne mase, a ne troškovima stečajnog postupka, sve u smislu relevantnih zakonskih odredaba, a koji stav je potvrdio i Kantonalni sud, u kojem Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-505/20 (Općina Čelić) | Sudska praksa | Aktio