Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2270/21 (S. K.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2270/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2270/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Samir Kanlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Samir Kanlić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Pr 040084 21 Pžp od 17. maja 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 Pr 040084 20 Pr od 9. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Samir Kanlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, podnio je 25. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 Pr 040084 21 Pžp od 17. maja 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 Pr 040084 20 Pr od 9. marta 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 7. stav 2. tačka a) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira BPK, te je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 250,00 KM, dok je oštećena (L.F.) sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnični postupak.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza (iskaza oštećene kao svjedoka, iskaza svjedoka M.M., iskaza svjedoka E.D., službenog lica PS Goražde, prekršane prijave) utvrdio da se apelant, u vrijeme i na mjestu navedenom u dispozitivu prvostepenog rješenja, naročito drsko ponašao prema oštećenoj na način da je grubo vrijeđao i bezobzirno se ponašao prema njoj na javnom mjestu. Zatim da je opisano ponašanje apelanta imalo za posljedicu uznemirenost i negodovanje oštećene, kao i osjećaj ugrožavanja sigurnosti sa osjećajem fizičke ugroženosti, a naročito jer se u blizini mjesta događaja, u autu nalazilo njeno mldb. dijete. Dalje je naveo da je opisano ponašanje apelanta imalo za posljedicu i uznemirenost svjedoka M.M., a što proizlazi iz iskaza ovog svjedoka pred sudom. Naveo je da su se na navedeni način u radnjama apelanta ostvarila bitna obilježja bića prekršaja koji mu je stavljen na teret. U odnosu na apelantove navode da prvostepeni sud nije prihvatio da se kao svjedok sasluša M.H., kao neposredni svjedok događaja, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, pozivajući apelanta na zakazani usmeni pretres, apelantu dostavio pisani poziv kojim je apelant upoznat sa obavezama i posljedicama propuštanja prema čl. 66., 67. i 68. Zakona o prekršajima, a koji se tiču pozivanja svjedoka i dostavljanja isprava kao dokaza koji se mogu donijeti na usmeni pretres. Dalje je naveo da je apelant na zapisnik s usmenog pretresa od 25. februara 2021. godine izjavio da ne želi ništa izjaviti u svoju odbranu, osim što je svjedok M.H., kojeg je imao namjeru pozvati, otišao u Srbiju poslom (profesionalni vozač) i nije mogao pristupiti. Naveo da se apelant nakon takvog iskaza upustio u raspravljanje, unakrsno je ispitivao svjedoke predložene od strane podnosioca zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, dok je u završnoj riječi predložio saslušanje svjedoka M.H. S tim u vezi je naveo da je apelant na navedeni način postupao suprotno čl. 68. i 69. Zakona o prekršajima, a koji se tiču postupka na usmenom pretresu. Također je naveo da je apelant imao pravo iznijeti svoju odbranu, pozvati svjedoke i osigurati njihovo pojavljivanje, iznositi i dokaze, ispitati svjedoke koje je pozvala protivna strana, pa su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu. Budući da apelant nije osigurao pojavljivanje svjedoka na usmenom pretresu, da na usmenom pretresu nije dokazivao i dokazao da je propuštanje pozivanja bilo potpuno van njegove kontrole, da je samo naveo odsustvo svjedoka odnosno svoju namjeru da pozove svjedoka, te da je prijedlog za pozivanje svjedoka dao tek u završnoj riječi, Kantonalni sud je naveo da je pravilno odbijen apelantov prijedlog za pozivanje svjedoka M.H. Naveo je da, dakle, u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni člana 68. stav 3. Zakona o prekršajima, jer apelant nije ispoštovao odredbe stava 1. istog člana.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi, između ostalog, da su sudovi morali osigurati saslušanje svjedoka M.H., koji je očevidac događaja, te ističe da je navedeni svjedok na dan suđenja bio u Srbiji gdje je obavljao djelatnost autoprijevoznika. Također navodi da je bilo izvan njegove mogućnosti da osigura prisustvo navedenog svjedoka na suđenje zakazano za 25. februara 2021. godine, budući da je navedeni svjedok dobio poziv i otišao u Srbiju 24. februara 2021. godine, jer je imao tzv. turu za Srbiju.

5. Zakon o prekršajima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 68.

Svjedoci i isprave (1) Ako okrivljeni, ili ovlašteni organ namjeravaju pozvati svjedoke, oni moraju osigurati pojavljivanje takvih svjedoka na usmenom pretresu. U slučaju da svjedok ne želi dobrovoljno pristupiti na sud svaka od strana može zahtijevati od suda da pozove takve svjedoke. Svaki takav zahtjev mora se podnijeti najmanje osam dana prije dana određenog za usmeni pretres. Ako sud odobri takav zahtjev za pozivanje i ako je neophodno dodatno vrijeme da bi se ti pozivi uručili, sud može odgoditi usmeni pretres.

(3)Usmeni pretres neće biti odgođen ili pomjeren zbog propuštanja bilo koje strane da osigura svjedoke ili isprave, osim ako sud ne utvrdi da je to propuštanje bilo potpuno van kontrole te strane.

Član 69.

Postupak na usmenom pretresu (3)Okrivljeni ima pravo iznijeti svoju odbranu, ali nije obavezan govoriti ili iznositi dokaze.

(4)Svaka strana ima pravo biti saslušana i ispitati svjedoke koje je pozvala protivna strana.

(5)Svaka strana ima pravo prezentirati dokaze i podnositi prijedloge tokom usmenog pretresa.

(7)Usmeni pretres bit će proveden od suda na način koji okrivljenom garantira sva prava predviđena čl. 4. i 5. ovog zakona.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne Zakona o prekršajima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2270/21 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio