Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-432/20 (M.H.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Miješanje u imovinu
- Pravo na pravnu sigurnost
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Dosjelost
- Upis u sudski registar
- Vlasničko-pravni odnosi
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Zakon o šumama
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o šumama
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o šumama
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-432/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 432/20, rješavajući apelaciju M.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M.H. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 050768 16 Gž od 7.
februara 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M.H. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 3. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 050768 16 Gž od 7. februara 2017. godine. Apelantica je podnijela predmetnu apelaciju nakon što je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) donio Rješenje broj 41 0 P 050768 17 Rev od 31. oktobra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-1401/17 odbacio kao preuranjenu apelaciju apelantice protiv presude Kantonalnog suda iz tačke 1. ove odluke, koja je bila zavedena pod brojem AP-1545/17 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1401/17 od 15. juna 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Visokom i zakonskog zastupnika tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 15. juna i 14. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili 18. i 21. juna 2021. godine. Tužena u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelantica 15. decembra 2014. godine podnijela tužbu protiv tužene radi utvrđenja da je na temelju dosjelosti stekla pravo vlasništva na dijelu nekretnine u Visokom u površini od 1.410 m2 (ukupna površina parcele je 47.358 m2), koja je prema navodima tužbe bila u višegodišnjem posjedu apelantičinog oca M.G., koji je nekretninu stekao na zakonit način (kupoprodajni ugovor iz 1965. godine), a nakon njegove smrti nekretninu je nastavila da koristi apelantica, bez ometanja, ali da je prilikom izlaganja nekretnina (greškom) izvršena uknjižba u korist tužene (Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine, kako stoji u vlasničkom listu zk. izvatka ).
7. Kako proizlazi iz raspoloživih dokumenata, Općinski sud je Presudom broj 41 0 P 050768 14 P od 15. januara 2016. godine odbio tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila utvrđenje da je u odnosu na tuženu na osnovu dosjelosti stekla vlasništvo na dijelu nekretnina koje su pobliže opisane u izreci presude po starom i novom premjeru, koje u naravi čine šumu (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), te je tužena dužna da trpi i dozvoli da se na osnovu presude izvrši cijepanje predmetne nekretnine u skladu sa skicom lica mjesta iz nalaza i mišljenja vještaka i da se formira nova parcela sa novom oznakom k.č., te da se izvrši otpis novoformirane parcele u novi uložak iste k.o. u korist apelantice sa dijelom 1/1 (apelantica uz apelaciju nije priložila prvostepenu presudu).
8. Odlučujući o žalbi apelantice Kantonalni sud je Presudom broj 41 0 P 050768 16 Gž od 7. februara 2017. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon što je ispitao osporenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na temelju pravilne ocjene dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.
9. Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da su apelantica i njena sestra M.A. proglašene za nasljednice iza umrlog oca M.G., ali ne i na predmetnoj nekretnini jer je apelantičin otac isknjižen sa predmetne nekretnine, te uknjiženo ranije Šumarstvo 2 Vareš, a sada tužena (Bosna i Hercegovina - Federacija Bosne i Hercegovine) na osnovu člana 44. stav 2. Zakona o šumama. Identifikaciju predmetne nekretnine utvrdio je vještak geometarske struke, koji je sačinio nalaz i mišljenje, koji je od strane Općinskog suda ocijenjen kao stručan i objektivan. Kantonalni sud je također prihvatio stav prvostepenog suda da se, shodno činjenici da je tužena vlasnik predmetne nekretnine sa dijelom 1/1 koja je upis ostvarila na osnovu Zakon o šumama prema kojem (član 44. stav 7.) pravo vlasništva nad šumama i šumskom zemljištu ne može steći njihovim korištenjem ili zauzimanjem, bez obzira na period trajanja istog, što znači da se na temelju dosjelosti ne može steći pravo vlasništva (primjena navedenog Zakona prestala je 27. novembra 2009. godine). Navedeno, kako je istakao Kantonalni sud, proizlazi iz odredbe člana 32. stav 3. Zakona o šumama ZE-DO kantona, koji je stupio na snagu 26. jula 2013. godine, koji se primjenjuje do stupanja na snagu, odnosno početka primjene Zakona o šumama koji će donijeti Parlament FBiH (nije donesen). Utvrđeno je također da nema mjesta primjeni Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, niti primjeni člana 58. Zakona o stvarnim pravima na osnovu kojeg, sve i da se može primijeniti, nije protekao rok za dosjelost koji bi se eventualno mogao računati od 27. novembra 2009. godine (dan prestanka primjene Zakona o šumama koji isključuje sticanje vlasništva korištenjem), pa do podnošenja tužbe (15. decembar 2014. godine). Osim navedenog, kako je naveo Kantonalni sud, apelantica nije dokazala (čl. 123-126. ZPP) da je prilikom izlaganja predmetnih nekretnina došlo da pogrešnog upisa tužene, odnosno da je tužena upisana kao vlasnik, bez pravnog osnova, kada se ima u vidu da apelantica prema rješenju o nasljeđivanju od 25. aprila 2006. godine nije naslijedila predmetnu nekretninu, jer je greškom, prema navodima tužbe, isknjižen apelantičin otac, niti da je u postupku izlaganja, kao i isknjiženja oca, preduzela radnje propisane Zakonom o premjeru i katastru nekretnina ili Zakonu o premjeru zemljišta (radi otklanjanja eventualne greške).
10. Kantonalni sud je također naveo da u smislu člana 2. ZPP sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, pa je shodno tome apelantica primjenom pravila o teretu dokazivanja bila u obavezi da dokaže osnovanost svog tužbenog zahtjeva na temelju dosjelosti, a ne da tužena nema osnov za sticanje prava a da se shodno tome njen osnov podrazumijeva. Odlučeno je kao u izreci presude primjenom člana 226. ZPP.
11. Odlučujući o reviziji apelantice podnesenoj protiv presude Kantonalnog suda Vrhovni sud je Rješenjem broj 41 0 P 050768 17 Rev od 31. oktobra 2019. godine reviziju odbacio (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).
12. Vrhovni sud je nakon ispitivanja dopustivosti revizije zaključio da ona ne ispunjava kriterije ni iz stava 2. člana 237. ZPP, ali ni iz stava 3. člana 237. ZPP. Potom je Vrhovni sud naglasio da u skladu sa članom 237. stav 4. ZPP u reviziji mora biti određeno formulisano pravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena jer se ne može ocjenjivati je li neko pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ako ono nije postavljeno. U tom pravcu Vrhovni sud je istakao da apelantica u vanrednoj reviziji, ali i u dopuni revizije, nije postavila određeno ni materijalno ni procesno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona, već se navodi revizije svode na obrazlaganje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava (član 44. st. 2. i 7. Zakona o šumama, člana 29. Zakona o osnovama vlasničkih odnosa i člana 359. stav 4. Zakona o stvarnim pravima) što je moguće samo u redovnoj reviziji za koju nisu ispunjeni zakonski uslovi. Tvrdnja o pogrešnoj primjeni prava prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu nije dovoljna da bi se opravdala dopuštenost revizije iz člana 237. stav 4. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo i proizvoljno ocijenili dokaze, te povrijedili princip pravne sigurnosti na apelantičinu štetu jer je Vrhovni sud u svojim odlukama iz 2016. godine (dvije odluke koje apelantica nije priložila uz apelaciju), te Kantonalni sud u svojim odlukama koje su donesene od februara 2018. godine do 7. maja 2019. godine (četiri odluke koje je apelantica priložila uz apelaciju) kod, kako tvrdi, identičnog činjeničnog i pravnog osnova već zauzeli stav koji je suprotan stavu iz osporenih odluka. Stoga su redovni sudovi odlučujući o tužbenom zahtjevu apelantice zbog činjenice da nisu slijedili sudsku praksu povrijedili princip pravne sigurnosti koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje. Apelantica zatim tvrdi da predmetna nekretnina nikada nije bila šuma jer je ograđena drvenim koljem i bodljikavom žicom (livada). Potom apelantica tvrdi da je došlo do protivpravnog upisa predmetnih nekretnina na tuženu, a na što upućuje i odredba člana 31. Zakona o zemljišnim knjigama kojom je propisano da se prilikom upisa donosi rješenje koje se dostavlja strankama, pa je rješenje trebalo biti dostavljeno i apelantici koja je bila uknjižena kao vlasnik predmetnih nekretnina. Odbijanjem tužbenog zahtjeva je prema ocjeni apelantice dovelo do legalizacije protivpravnog prisvajanja imovine apelantice i na taj način i do povrede prava apelantice na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica tvrdi da je potpuno irelevantno na koji način je opredijelila tužbeni zahtjev s obzirom da se radi o primjeni materijalnog prava, te budući da su nekretnine oduvijek bile uknjižene kao njeno vlasništvo i posjed niko bez pravnog osnova to njeno pravo ne može oduzeti. Potpuno je nejasno zašto sud oduzima apelantici imovinu i kod jasnog isticanja apelantice da se u smislu Zakona o stvarnim pravima ima izvršiti ispravka upisa i uknjižba što je apelantica istakla u završnom izlaganju, a na što se sud uopšte nije osvrnuo, jasno da su izostali jasni i zadovoljavajući razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva. Apelantica se pozvala na odluku Ustavnog suda u predmetu AP-1076/09 koju smatra primjenjivom u njenom slučaju. Predloženo je da se apelacija usvoji da se utvrdi kršenje prava apelantice na pravično suđenje i imovinu, osporena odluka ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju naveli da se apelantica neosnovano poziva na povredu prava na pravično suđenje i imovinu jer apelantica nije konkretizovala kojim radnjama redovnih sudova joj se krše prava, osim što je nezadovoljna ishodom postupka. Prema ocjeni redovnih sudova apelacija je neosnovana te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 237.
(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.
(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.
(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
(4) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova;
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjem; 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu
16. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS F BiH i 94/20 - Rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
b) Sticanje na osnovu zakona Član 58.
Sticanje dosjelošću (1) Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.
(2) Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.
(3) Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.
(4) U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.
(5) Uračunavanje vremena je moguće i ukoliko su posjednici različitog kvaliteta, pri čemu se vrijeme za koje su posjedovali prethodnici sadašnjeg posjednika preračunava u vrijeme potrebno za dosjelost.
(6) Smatra se da je nasljednik savjesni posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan posjednik, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na posjed.
(7) Na prekid odnosno zastoj proteka vremena dosjelosti na odgovarajući način se primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju proteka rokova za zastaru potraživanja.
ZAVRŠNE ODREDBE
1. Opće odredbe Član 359. stav (4) Primjena zakona (4) U rok za sticanje dosjelošću nekretnina, koje su na dan stupanja na snagu ovog zakona bile u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, kao i za sticanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se vrijeme posjedovanja dok su na snazi bili propisi, koji su izričito isključivali dosjelost.
17. Zakon o šumama ("Službene novine Federacije BiH" br. 20/02, 29/03, 37/04, 36/09 – OUS FBiH i 16/11 – Rješenje USFBiH) NAPOMENA: Presuda Ustavnog suda Federacije BiH broj U-26/08 („Službene novine FBiH“ broj 36/09 i 16/11) Osporeni Zakon moći će se primjenjivati u roku od šest mjeseci, počevši od dana objavljivanja ove presude u "Službenim novinama Federacije BiH", a po isteku tog roka ovaj zakon prestaje da važi, odnosno prestat će da se primjenjuje.
6.1. Vlasništvo i katastar šuma Član 44.
Šume i šumsko zemljište su u državnom vlasništvu (u daljem tekstu: državne šume) i vlasništvu fizičkih lica (u daljem tekstu: privatne šume).
Državne šume su u vlasništvu Federacije. U ostvarivanju prava po osnovu vlasništva nad šumom i šumskim zemljištem u državnom vlasništvu Federaciju će zastupati Federalno ministarstvo-federalni ministar.
Privatne šume, u smislu ovog zakona, su sve šume i šumsko zemljište za koje fizičko ili pravno lice valjanim dokumentima iz zemljišne knjige i katastra nekretnina dokaže da je vlasnik šume.
Kantonalna šumsko-privredna društva i kantonalne uprave za privatne šume dužni su dostaviti Federalnoj upravi podatke radi vođenja katastra šuma najdalje do 31. marta tekuće godine i obavještavati ga o svim nastalim promjenama u toku protekle godine koje su uticale na vođenje katastra.
Jedan primjerak izrađenog katastra Federalna uprava je dužna dostaviti Federalnom ministarstvu.
Ako kanton ili općina kupi šumu ili šumsko zemljište i na tom zemljištu podignu šumu, ili ako dobiju šumu ili šumsko zemljište kao poklon od bilo kog fizičkog ili pravnog lica nakon stupanja na snagu ovog zakona, te šume kantona ili općine postaju također državnim šumama.
Pravo vlasništva nad šumama i šumskim zemljištem ne može se steći njihovim korištenjem ili zauzimanjem bez obzira na period trajanja istog.
18. Zakon o šumama („Službene novine Zeničko - dobojskog kantona“ br. 8/13, 4/14 – OUS, 1/15 i 5/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o šumama („Službene novine Zeničko - dobojskog kantona“, br. 8/13, 4/14 – OUS i 1/15) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:
DIO DESETI - UPRAVLJANJE ŠUMAMA
Član 32. stav (3) (Upravljanje šumama) (3) Pravo vlasništva nad državnim šumama i šumskim zemljištem ne može se steći njihovim korištenjem ili zauzimanjem bez obzira na period trajanja istog, odnosno dosjelošću (protokom vremena).
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 P 050768 16 Gž od 7. februara 2017. godine, koja predstavlja konačnu odluku u predmetu, budući da je Vrhovni sud odbacio reviziju apelantice zbog neispunjavanja zakonskih uslova za reviziju. Ustavni sud zapaža da je apelantica protiv presude Kantonalnog suda, blagovremeno, podnijela apelaciju Ustavnom sudu (vidi tačku 2. odluka) čime je zadržala pravo da nakon odluke Vrhovnog suda, bez obzira na karakter odluke revizijskog suda podnese, u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, novu apelaciju protiv konačne odluke u tom predmetu. Stoga će Ustavni sud blagovremenost predmetne apelacija ocijeniti u odnosu na rješenje Vrhovnog suda. Dakle, iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelantičin punomoćnik rješenje Vrhovnog suda primio 12. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 3. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantica pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. U konkretnom slučaju postupak se ticao utvrđivanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, dakle, radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Apelantica prije svega ukazuje na kršenje principa pravne sigurnosti jer su redovni sudovi u konkurentom slučaju odlučili suprotno zauzetom pravnom stavu o istom činjeničnom i pravnom pitanju Vrhovnog suda, ali i Kantonalnog suda. Shodno tome apelantica se poziva na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetu broj AP-1076/09.
28. U vezi sa tim tvrdnjama Ustavni sud zapaža da apelantica nije konkretizirala ovaj prigovor, osim što je priložila četiri presude Kantonalnog suda, što samo po sebi nije dovoljno za zaključak da se radi o različitoj praksi, bez obrazloženja koji i kakav pravni stav je već zauzet, a koji je suprotan onom iz osporenih presuda. Navedeno posebno u kontekstu činjenice da je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja. Zatim, Ustavni sud podsjeća da je apelantica prema članu 237. stav (4) ZPP imala mogućnost da u reviziji, koju je koristila, jasno naznači pravno pitanje uz navođenje propisa i razloga zbog kojih smatra da je važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, naročito „ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjem“. Iz obrazloženja Vrhovnog suda vidljivo je da je apelantica tu mogućnost propustila jer ni u reviziji nije konkretizovala pravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Ustavni sud također ukazuje da je postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova sa nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda, ali se ovo, samo po sebi, ne može smatrati suprotno Konvenciji (vidi, Evropski sud, Santos Pinto protiv Portugala, broj 39005/04, stav 41, 20. maj 2008. godine, i Tudor Tudor protiv Rumunije, broj 21911/03, stav29, 24. mart 2009. godine). Stoga, imajući u vidu stav Evropskog suda, ali i činjenicu da apelantica prigovor o različitoj sudskoj praksi nije konkretizovala niti obrazložila, pri čemu je propustila da Vrhovnom sudu, koji je zadužen za ujednačavanje sudske prakse, postavi konkretno i obrazloženo pravno pitanje, u smislu stava 4. člana 237. ZPP, Ustavni sud ovaj prigovor smatra neutemeljenim. Pozivanje na praksu iz Odluke broj AP-1076/09 Ustavni sud smatra neosnovanim budući da je u tom predmetu Ustavni sud analizirao više presuda Vrhovnog suda u kojima je taj sud, kao sud najviše sudske instance koji je zadužen za ujednačavanje sudske prakse, iznosio različite stavove u radnim sporovima zaposlenika protiv istog poslodavca povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja, što u konkretnom predmetu nije slučaj, jer se u konkretnom slučaju Vrhovni sud bavio isključivo dopustivošću revizije, pri čemu je apelantica prigovor o različitoj sudskoj praksi u reviziji propustila da konkretizuje.
29. U kontekstu ostalih prigovora koji se tiču proizvoljne primjene prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne ocjene dokaza Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
31. Ustavni sud također podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
32. U kontekstu iznesenih prigovora Ustavni sud ponovo ukazuje da zadatak Ustavnog suda nije da supstituira redovne sudove u segmentu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza, te u tom pravcu upućuje na stavove iznesene u prethodnim tačkama ove odluke. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi saglasno utvrdili da apelantica, suprotno njenim tvrdnjama, nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno tvrdnje da je prilikom izlaganja nekretnina došlo do pogrešnog upisa tužene i da je tužena upisana bez pravnog osnova i da je do brisanja upisa apelantičinog prednika došlo greškom, niti da je u vezi s tim vodila postupak radi otklanjanje greške prilikom upisa, pa je suštinski primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7., 123. i 126. ZPP) odbijen tužbeni zahtjev. Ustavni sud u činjeničnim okolnostima koje su redovni sudovi utvrdili i to da je predmetna nekretnina bila upisana na Šumarstvo 2 Vareš, a da se od februara 2009. godine ista vodi na tuženoj, da je upis izvršen na temelju člana 44. stav 2. Zakona o šumama, koji je važio u relevantnom periodu, pri čemu apelantica ničim nije osporila valjanost upisa tužene u zemljišnim knjigama Ustavni sud, suprotno navodima apelantica, ne uočava proizvoljnost redovnih sudova u obrazloženju da apelantica nije dokazala osnovnost tužbenog zahtjeva po osnovu dosjelosti. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu da nije protekao ni vremenski period potreban za sticanje prava vlasništva dosjelošću, u smislu člana 359. stav (4) Zakona o stvarnim pravima u slučaju da se navedeni Zakon mogao primijeniti, imajući u vidu da je Zakonom o šumama (član 44. stav 7), koji je prestao da važi, i Zakonom o šumama ZE- DO kantona (član 32. stav 3.) izričito zabranjeno sticanje vlasništva dosjelošću na državnim šumama. Prigovori apelantice koji se tiču karaktera predmetne nekretnine da se ne radi o šumi i šumskom zemljištu već o livadi su pitanja činjeničnog stanja za koje su nadležni redovni sudovi, a ne Ustavni sud. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je pozivanje apelantice na kršenje prava na pravično suđenje u segmentima na koje je ukazala neosnovano. Ustavni sud isto tako ne zapaža, niti to apelantica tvrdi, da joj je tokom postupka bilo uskraćeno neko procesno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno sa tuženom, pri čemu nezadovoljstvo ishodom postupka samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja Ustavom zaštićenih prava.
33. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, nije prekršeno pravo apelantice iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
35. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
36. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je odbijen njen tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje da je stekla vlasništvo na predmetnoj nekretnini na temelju dosjelosti.
37. Ustavni sud podsjeća da se prije razmatranja pitanja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju mora utvrditi da li je apelantica titular prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. radi li se o „imovini“ u smislu navedenog člana.
38. Razmatrajući pitanje da li apelantica ima imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud smatra da se apelantica, postavljajući tužbeni zahtjev za utvrđenje da je vlasnik predmetne nekretnina koja se u službenim evidencijama vodi na tuženoj, pojavljuje samo kao podnositeljica zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Zatim, imajući u vidu da u zemljišnoj knjizi apelantica nije upisana kao titular prava, da tokom postupka nije dokazala nezakonitost upisa tužene na predmetnim nekretninama, niti je dokazala tužbeni zahtjev u svjetlu relevantnog zakonskog okvira Ustavni sud zaključuje da predmetna nekretnina o kojoj je riječ ne predstavlja postojeću imovinu apelantice, niti je apelantica u okolnostima konkretnog slučaja mogla imati „legitimno očekivanje“ da će na osnovu ponuđenih dokaza ostvariti prava koja je tužbenim zahtjevom tražila, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi razmotrili sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja utvrdivši da apelantica ponuđenim dokazima nije dokazala tužbeni zahtjev, niti nezakonitost upisa u zemljišnim knjigama što su obrazložili jasno i argumentovano, pri čemu je pozivanje na kršenje principa pravne sigurnosti u okolnostima konkretnog slučaja ostalo bez utemeljenja.
40. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što predmetna nekretnina ne predstavlja apelanticinu „postojeću imovinu“, niti je apelantica imala „legitimno očekivanje“ da će uspjeti u svom zahtjevu, pa stoga nema „imovinu“ u smislu navedenog člana, niti osporene odluke predstavljaju miješanje u njeno pravo na mirno uživanje imovine.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić