Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-776/20 (M. M. i O. M.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-776/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-776/20, rješavajući apelaciju Mersudina Mešanovića i Osmana Mešanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mersudina Mešanovića i Osmana Mešanovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 020521 19 Kž od 28. novembra 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mersudin Mešanović i Osman Mešanović (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant, odnosno apelanti) iz Srebrenika, koje zastupa Mersija Mešanović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 27. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 020521 19 Kž od 28. novembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 28. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 7. maja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 020521 18 K od 4. juna 2019. godine prvoapelant je oglašen krivim zbog toga što je, na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo lažno prijavljivanje iz člana 234. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci. Istom presudom, drugoapelant je oglašen krivim zbog toga što je, na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo lažno prijavljivanje iz člana 234. stav 1. KZBiH, u vezi sa članom 31. KZBiH. Drugoapelantu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, te je istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ako drugoapelant u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Apelanti su oslobođeni od obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka, te je određeno da isti padaju na teret budžetskih sredstava Suda BiH.

6. U obrazloženju prvostepene presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da je Tužilaštvo BiH izmijenilo/preciziralo optužnicu podneskom od 26. februara 2019. godine. Dalje, da je nasuprot prigovoru istaknutom u izjašnjenju odbrane taj sud prihvatio izmijenjenu optužnicu s obzirom da tužilac na osnovu člana 275. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici. Sud BiH je naveo da je cijenio činjenicu da je odbrana, u cilju izjašnjenja i pripremanja odbrane, imala dovoljno vremena da razmotri akt Tužilaštva BiH kojim se precizira optužnica. Nadalje, da upoređivanjem teksta precizirane optužnice sa optužnicom koja je potvrđena jasno proizlazi da preciziranom optužnicom tužilac nije povrijedio granice subjektivnog i objektivnog identiteta analogno članu 280. stav 1. ZKPBiH, a sve u skladu sa članom 275. ZKPBiH, niti je apelantima na teret stavljena veća količina kriminalnih aktivnosti. Sud BiH je zaključio da navedena intervencija tužioca predstavlja preciziranje činjeničnog stanja nakon izvedenih dokaza, odnosno konkretizaciju činjeničnog stanja kroz preciziranje optužnice, s obzirom da su u činjeničnom opisu samo izmijenjene okolnosti koje se odnose na bliža svojstva krivičnog djela koja ga konkretizuju, a nisu odlučujuća za izmjenu predmeta optuženja, slijedom čega je postupak nastavljen u skladu sa preciziranom optužnicom.

7. Sud BiH je dalje naveo da su u toku dokaznog postupka, kao dokazi optužbe, u svojstvu svjedoka saslušani J. M., E. H., K. A., Am. B., E. B., M. M., N. Š., Me. B., Mu. B. i M. R. (vještak), te da je izvršen uvid u materijalne dokaze (detaljno pobrojane na str. 5-7 presude). Nadalje, da su u fazi izvođenja dodatnih dokaza optužbe u svojstvu svjedoka saslušani i svjedoci A. M. i N. G., kao i da su prezentovani i provedeni određeni materijalni dokazi (detaljno pobrojani na str. 7 i 8 presude), dok je odbijen prijedlog optužbe da se kao dodatni svjedok sasluša K. A. (razlozi detaljno navedeni na stranici 8 presude). Sud BiH je naveo da su po prijedlogu odbrane apelanata na glavnom pretresu saslušani svjedoci J. M., M. O., D. A., M. R. (vještak), M. M., N. Š., Ad. B. (vještak), kao i apelanti, te da je izvršen uvid u materijalne dokaze (detaljno pobrojane na str. 8 i 9 presude). Dalje, da je odbijen prijedlog odbrane da se kao dokaz pribavi medicinska dokumentacija iz nadležnog KPZ - pritvorske jedinice, vezano za zdravstveno stanje svjedoka Me. B. u vrijeme davanja iskaza, kad se navedeni svjedok nalazila pod mjerom pritvora po odluci Suda BiH u drugom predmetu, na okolnost tvrdnje i predloženog dokazivanja odbrane da je bila pod uticajem opojnih droga u vrijeme svjedočenja, pa da njen iskaz nije validan. Sud BiH je istakao da je isti dokaz nepotreban, jer je ocijenio i zaključio da je svjedok Me. B. u vrijeme davanja iskaza bila u normalnom, zadovoljavajućem zdravstvenom psihofizičkom stanju za davanje razumnog, logičnog, održivog i istinitog iskaza, odnosno da to ničim nije ozbiljno dovedeno u pitanje, nezavisno od činjenice da li se radi o uživatelju opojnih droga, posebno imajući u vidu i činjenicu da se svjedok u to vrijeme nalazila pod mjerom pritvora, čime je realno bila umanjena mogućnost da konzumira opojnu drogu ili da je pod uticajem opojne droge u vrijeme svjedočenja. Osim toga, Sud BiH je naveo da je odbijen i prijedlog odbrane za dopunu nalaza i mišljenja vještaka M. R. od 27. jula 2016. godine kako bi se provjerilo da li je je prvoapelant, osim što je skriptor potpisa na dostavljenoj punomoći advokatu N. G. od 25. aprila 2015. godine, skriptor i rukopisom napisanog teksta/ovlaštenja sadržanih u istoj punomoći. Sud BiH je istakao da navedeni prijedlog nije prihvaćen s obzirom na to da je svjedok N. G. prilikom saslušanja potvrdio da je tekstualni dio sačinjen u rukopisu na navedenoj punomoći on lično popunio, s tim da je taj dio punomoći bio popunjen prije nego što ga je prvoapelant potpisao, zbog čega je prijedlog za provođenje ovog dokaza odbijen kao nepotreban.

8. Sud BiH je istakao da je savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te donio odluku kao u izreci, temeljeći presudu na činjenicama i dokazima koji su izneseni na javnom i usmenom glavnom pretresu. Dalje, da su u toku postupka provedeni materijalni dokazi na osnovu kojih je nesporno utvrđeno da je prvoapelant pravosnažnom Presudom Suda BiH broj S1 2 K 003825 10 K od 11. oktobra 2011. godine (potvrđena Presudom Suda BiH broj S1 2 K 003825 11 Kž od 31. januara 2012. godine u odluci o krivnji i izrečenoj kazni) oglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. KZBiH, krivično djelo krivotvorenje isprava iz člana 373. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZFBiH, a kojom presudom mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 15 godina. Sud BiH je naveo da su u tom predmetu, pored prvoapelanta, bili optuženi i Mu. B. i Me. B. (svjedoci u konkretnom predmetu), a koji su zaključili sporazume o priznanju krivice, koji su razmatrani i prihvaćeni, nakon čega je donesena presuda Suda BiH broj S1 2 K 002904 10 Ko od 20. decembra 2010. godine (pravosnažna 20. januara 2011. godine), kojim su oglašeni krivim zbog krivičnog djela neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi stava 1. KZBiH, koje krivično djelo je Mu. B. počinio u sticaju, te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, dok je Me. B. izrečena kazna zatvora od jedne godine. Sud BiH je istakao da je nesporno da su Mu. B., nakon što je zaključio sporazum o priznanju krivice, te E. H. u krivičnom postupku protiv prvoapelanta, saslušani u svojstvu svjedoka, a koji iskazi su, u sklopu drugih provedenih dokaza, bili osnov za donošenje odluke Suda BiH o krivičnoj odgovornosti prvoapelanta za navedena krivična djela, te za izricanje navedene jedinstvene kazne zatvora. Sud BiH je iskazao da navedene činjenice nesporno proizlaze iz objektivnih dokaza optužbe, a koje u toku postupka nisu osporavane od strane odbrane apelanata (detaljnije na str. 17 i 18 presude).

9. Sud BiH je analizirao izvedene dokaze, pri čemu je ukazao na iskaze svjedoka E. H., Me. B., zatim M. M. i N. Š. (ovlaštena službena lica koja su provodila istražne radnje), svjedoka A. M., kao i svjedoka M. J. i K. A. (notara u čijim notarskim uredima su ovjerene izjave Me. B. i E. H.), svjedoka Am. B. i E. B. (ovlaštenih službenih lica Državne agencije za istrage i zaštitu, a na okolnosti kontakata ostvarenih telefonskim putem), svjedoka Mu. B. (suprug Me. B.), kao i iskaze apelanata (detaljno navedeno na str. 18- 25 presude). Sud BiH je potom dao ocjenu relevantnosti iskaza svjedoka odbrane M. J., M. O. i D. A., pri čemu je istakao da navedene izjave nije mogao koristiti kao relevantne, jer iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da oni ne raspolažu relevantnim saznanjima o konkretnom predmetu, budući da nisu imali priliku vidjeti sporne izjave potpisane od strane E. H. i Me. B., niti su im poznate okolnosti pod kojima su izjave potpisivane, kao ni njihov sadržaj (detaljno obrazloženo na str. 26 i 27 presude).

10. Sud BiH je istakao da je u cijelosti prihvatio iskaze svjedoka čiji sadržaj je, u kontekstu drugih provedenih dokaza, bio osnov za donošenje ove odluke, a što se, prije svega, odnosi na iskaze svjedoka Me. B., N. G., Mu. B., M. M. i N. Š., koji su cijenjeni kao istiniti i objektivni, te saglasni u odlučnim činjenicama. U odnosu na iskaz svjedoka Me. B., koji je odbrana nastojala diskreditovati, Sud BiH je, između ostalog, naveo da je njeno svjedočenje bilo ubjedljivo i dosljedno, a sadržaj njenog iskaza u odlučnim činjenicama u potpunosti saglasan sa drugim provedenim dokazima, koji su bili osnov za donošenje odluke. U odnosu iskaze apelanata, date u svojstvu svjedoka, Sud BiH je istakao da ih nije prihvatio kao objektivne i istinite, jer u odlučnim činjenicama nisu u saglasnosti sa prihvaćenim relevantnim dokazima, kao i zbog činjenice što su tako dati iskazi očigledno bili usmjereni na izbjegavanje krivične odgovornosti. Nadalje, s obzirom da su svi materijalni dokazi pribavljeni u skladu sa zakonom i da sadrže sve elemente koje ih čine autentičnim i relevantnim, Sud BiH je naveo da je te dokaze prihvatio kao dokaze na kojima se može zasnivati sudska odluka. Sud BiH je, također, naveo da je, u pogledu njihovih sadržaja, prihvatio izjave svjedoka E. H. i A. M., koji su dati u istrazi, nasuprot njihovih iskaza sa glavnog pretresa. Kada su u pitanju dokazi pribavljeni poduzimanjem posebnih istražnih radnji prema prvoapelantu, Sud BiH je naveo da ih je prihvatio kao zakonite, jer iz tih dokaza proizlazi da su lica koja su učestvovala u njihovom prikupljanju poduzimala sve radnje u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama. Međutim, naveo je da sadržaj prezentovanih razgovora nema poseban i relevantan značaj za utvrđivanje pravno relevantnih činjenica, odnosno da se ne radi o relevantnim komunikacijama u kontekstu dokazivanja pojedinih tvrdnji optužbe. S obzirom na to, Sud BiH je naveo da se nije upuštao ni u ocjenu iskaza vještaka Ad. B., kriminalističkog vještaka za mobilne telefonske aparate i telekomunikacionu tehnologiju u Federalnoj upravi policije - Centar za forenzička ispitivanja, vještačenje i istraživanje. S druge strane, Sud BiH je naveo da su u cijelosti prihvaćeni dokazi koji se odnose na analizu ostvarenih telefonskih kontakata, sačinjenu od strane Državne agencije za istrage i zaštitu, te, s tim u vezi, da su kao stručni, objektivni i uvjerljivi cijenjeni iskazi svjedoka Am. B. i E. B. (autori analize). Sud BiH je istakao da je prihvatio dokaze odbrane drugoapelanta koji se odnose na njegovo zdravstveno stanje, te da ih je cijenio u sklopu odluke o krivično-pravnoj sankciji (sve detaljno obrazloženo na str. 27-30 presude).

11. Vezano za činjenična utvrđenja, Sud BiH je, pored ostalog, istakao da je nesporno da je advokat N. G., koji je zastupao prvoapelanta, bio angažovan od strane prvoapelanta da pokuša izdejstvovati ponavljanje krivičnog postupka u njegovu korist, u predmetu po čijoj presudi se nalazi na izdržavanju kazne, kao i da mu je prvoapelant za te potrebe potpisao punomoć. Dalje, da je navedena punomoć provedena u okviru dokaznog postupka kao dokaz optužbe i da iz iste proizlazi da je potpisana nekoliko dana prije sačinjavanja i podnošenja prijedloga, odnosno krivične prijave protiv E. H. i Mu. B.. Sud BiH je, također, istakao da je potpis na punomoći bio predmet vještačenja od strane vještaka grafologa M. R., koji je u nalazu iznio mišljenje da je prvoapelant skriptor spornog potpisa na punomoći. U odnosu na sačinjavanje izjava koje su potpisali Me. B. i E. H., a čiji potpisi su ovjereni od strane notara J. M. i K. A., Sud BiH je istakao da je nesporno da je navedene izjave sačinio advokat N. G. postupajući po uputama drugoapelanta. Nadalje, da se u utvrđivanju pravno relevantnih činjenica oslonio na iskaz svjedoka advokata N. G., dovodeći isti u vezu sa iskazima svjedoka Me. B. i E. H., koji su naveli da su izjave već bile pripremljene. Sud BiH je naveo da su upravo te izjave su bile osnov za podnošenje krivične prijave od strane prvoapelanta protiv E. H. i Mu. B., jer se prvoapelantov punomoćnik N. G. na iste pozvao u prijedlogu prvoapelanta za krivično gonjenje svjedoka E. H. i Mu. B. zbog davanja lažnog iskaza. Nadalje, da je taj postupak u kojem su, prema planu prvoapelanta, E. H. i Mu. B. trebali biti oglašeni krivim za krivično djelo davanje lažnog iskaza, trebao biti osnov za ponavljanje krivičnog postupka u korist prvoapelanta u predmetu broj S1 2 K 003825 10 K. Pored toga, Sud BiH je istakao da iz svih provedenih dokaza proizlazi da svjedoci E. H. i Me. B. nisu samoinicijativno dali sporne izjave, kako je odbrana pokušala nametnuti, već da su iste date na nagovor i pod pritiskom prvoapelanta. S tim u vezi, Sud BiH je zaključio da način na koji je prvoapelant izdejstvovao potpisivanje spornih izjava govori u prilog zaključku da je prvoapelant znao da su svjedoci E. H. i Mu. B. dali istinite iskaze u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega i u kojem je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, te da je umišljajno postupao kada je vršio uticaj na navedena lica da promijene iskaze. U konačnici, Sud BiH je naveo da je, na osnovu svih provedenih dokaza na kojima se presuda temelji, nesporno utvrdio da je prvoapelant uz pomoć drugoapelanta, izdejstvovao potpisivanje izjava od strane Me. B., koja je zbog straha izjavu dala u korist prvoapelanta, te potpisivanje izjave od strane E. H., koji je u istoj naveo da je lagao u krivičnom postupku koji je vođen protiv prvoapelanta, iako su svjedoci Me. B. i E. H. naveli da su u navedenom krivičnom postupku govorili istinu. Također, Sud BiH je istakao da je i drugoapelant postupao sa direktnim umišljajem, odnosno da je znao da prijavljena lica E. H. i Mu. B. nisu počinili krivično djelo za koje su prijavljeni, pomažući prvoapelantu da počini predmetno krivično djelo (sve detaljno obrazloženo na str. 30-34 presude).

12. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 020521 19 Kž od 28. novembra 2019 godine odbijene su kao neosnovane žalbe braniteljice apelanata i prvoapelanta, te je prvostepena presuda potvrđena.

13. U obrazloženju drugostepene presude Sud BiH je analizirao žalbene prigovore koji se odnose na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. ZKPBiH, pri čemu je, između ostalog, naveo da su apelanti neargumentovano isticali da je došlo do povrede prava na odbranu zbog odbijanja prijedloga za izvođenje kao dokaza medicinske dokumentacije iz nadležnog KPZ vezano za zdravstveno stanje svjedoka Me. B. u vrijeme davanja iskaza, kao i radi odbijanja prijedloga za dopunu nalaza i mišljenja vještaka M. R., a na okolnosti utvrđivanja skriptora predmete punomoći. U tom smislu, Sud BiH je ukazao na odredbu člana 239. stav 2. ZKPBiH, te istakao da su okolnosti koje se žele dokazati izvođenjem predloženog dokaza već dovoljno razjašnjene kroz druge dokaze i da je odbijanje takvog prijedloga u potpunoj saglasnosti sa principima efikasnosti i ekonomičnosti postupka. Osim toga, Sud BiH je ocijenio kao neosnovane žalbene navode kojima je ukazivano na činjenicu postupanja istovjetne tužiteljice u svim predmetima protiv prvoapelanta, kao i ovlaštenih službenih lica, te na smetnje u ostvarivanju komunikacije „optuženog i branioca“, budući da se žalbama samo paušalno označava taj žalbeni osnov. Dalje, istakao je da se ukazuju neosnovanim, paušalnim i neargumentovanim i navodi da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Također, da je prvostepeni sud u cijelosti postupio u skladu sa odredbom člana 290. stav 7. ZKPBiH. Sud BiH je zaključio da je prvostepeni sud iznio dovoljne i u svemu prihvatljive razloge za svoje stavove i činjenična utvrđenja, oslanjajući se na relevantne dokaze koji potkrepljuju cjelinu stava koji je taj sud zauzeo. Nadalje, da nema osnova isticati prigovore vezane za ocjenu iskaza svjedoka, kako je to u žalbama pokušano, samo zato što ocjena tih iskaza i analiza sprovedena prilikom donošenja zaključka o istom ne odgovara jednoj od strana u postupku (detaljno obrazloženo na str. 5-10 presude).

14. Sud BiH je dalje cijenio žalbene prigovore odbrane kojima se ukazivalo na povredu krivičnog zakona, pri čemu je naveo da se žalbama samo paušalno označava ovaj žalbeni osnov kroz iznošenje tvrdnji, odnosno vlastitih zaključaka da se iz izvedenih dokaza nije mogla utvrditi krivica apelanata. Sud BiH je istakao da navedeni prigovori nisu mogli predstavljati valjanu osnovu za ispitivanje prvostepene presude. Osim toga, da su navedeni prigovori neosnovani, s obzirom da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalni zakon (detaljno obrazloženo na str. 10 i 11 presude).

15. U odnosu na žalbene prigovore koji ukazuju da je činjenično stanje iz pobijane presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno, Sud BiH je naveo da je detaljnom analizom sadržaja pobijane presude, te nakon izvršenog uvida u spis predmeta, došao do zaključka da se radi o neutemeljenim tvrdnjama. Dalje, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i da pobijana presuda sadrži valjane i prihvatljive razloge o svim odlučnim činjenicama na osnovu kojih je donesena osuđujuća presuda u odnosu na apelante. Također, Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno ocijenio sve dokaze u skladu sa odredbama ZKPBiH, primjenjujući prevashodno načelo pretpostavke nevinosti iz člana 3. ZKPBiH, koja otjelovljuje opšti princip prava prema kojem tužilaštvo snosi teret dokazivanja krivice optuženog. Nadalje, Sud BiH je, pored ostalog, naveo da je advokat N. G. angažovan od strane prvoapelanta da pokuša izdejstvovati ponavljanje krivičnog postupka u njegovu korist, da su izjave svjedoka Me. B. i E. H. sačinjene od strane drugoapelanta, a što je potvrdio svjedok N. G., kao i da iz sadržaja analize ostvarenih telefonskih razgovora proizlazi postojanje komunikacije između svih lica koje su učestvovale u opisanim radnjama u inkriminisanom periodu posebno između drugoapelanta i svjedoka E. H. i notara, te advokata N. G., a iz čega nesumnjivo proizlazi zaključak da su i prvoapelant i drugoapelant uzeli učešće u opisanim krivičnopravnim radnjama. U konačnici, Sud BiH je zaključio da pobijana presuda sadrži valjano i potpuno obrazloženje, s obzirom da detaljno analizira objektivne dokaze i iskaze svjedoka, kako pojedinačno tako i u njihovoj logičnoj povezanosti, te donosi ispravne zaključke u pogledu njihove istinitosti i pouzdanosti. Nadalje, da su žalbeni navodi neosnovani, te da je prvostepeni sud primjenom načela slobodne ocjene dokaza izveo pravilne zaključke, koje u cijelosti prihvata i drugostepeni sud (detaljno obrazloženo na str. 11-14 presude). IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, prije svega, ukazuju na odlučenje redovnih sudova u konkretnom predmetu, te ističu da je drugostepenom presudom, kojom se potvrđuje prvostepena presuda, utvrđen drugačiji način krivičnog djela od strane drugoapelanta (apelanti ističu da se u drugostepenoj presudi navodi „da su izjave pomenutih svjedoka“ sačinjene od strane drugoapelanta, dok se u prvostepenoj presudi navodi da su navedene izjave sačinjene od strane drugoapelanta i advokata N. G., odnosno da je iste sačinio advokat N. G.), a čime je prekoračena precizirana optužnica Tužilaštva BiH od 26. februara 2019. godine, odnosno da je drugostepena presuda potvrdila činjenični opis prvobitne optužnice Tužilaštva BiH od 6. novembra 2017. godine. Apelanti navode da su navedenim povrijeđene odredbe ZKPBiH. Apelanti dalje osporavaju način na koji je su redovni sudovi cijenili izvedene dokaze, te tvrde da se povreda ZKPBiH ogleda i u odbijanju prijedloga odbrane da se pribavi medicinska dokumentacija vezano za liječenje svjedoka Me. B. u vrijeme davanja iskaza, pri čemu ukazuju na obrazloženje Suda BiH dato s tim u vezi. Nadalje, apelanti navode da se radi o „privilegovanom svjedoku“, čiji je iskaz korišten i u postupku koji je okončan naredbom o neprovođenju istrage protiv Mu. B. i E. H.. Dalje, apelanti smatraju da su i u tom postupku, kao i u konkretnom postupku svjedoci bili Mu. B., E. H., kao i postupajući tužilac iz „prvog postupka“ u kojem je prvoapelant osuđen na kaznu zatvora 15 godina. Dalje, da su isti tužilac, te isto ovlašteno službeno lice postupali na okolnosti presretnutih komunikacija, te da je na osnovu iskaza svjedoka Me. B., donio naredbu o nesprovođenju istrage. Apelanti navode da je zbog toga što je provedenim istražnim postupkom u konkretnom postupku postupao isti tužilac došlo do povrede člana 34. u vezi sa članom 29. ZKPBiH. Također, apelanti navode da je odbijen prijedlog odbrane za dopunu nalaza i mišljenja vještaka M. R. kako bi se utvrdilo da li je prvoapelant, osim što je skriptor potpisa na| dostavljenoj punomoći advokatu N. G. skriptor i rukopisom navedenog teksta/ovlaštenja u istoj punomoći. Apelanti dalje ukazuju na iskaz advokata N. G., koji je predložen kao dodatni svjedok Tužilaštva BiH, te ističu da je do povrede odredaba ZKPBiH došlo i odbijanjem prijedloga odbrane za direktnim ispitivanjem navedenog svjedoka. Apelanti, također, navode da su svi prigovori odbrane u pogledu nepotpunosti dokaza, te nezakonitosti odbijeni kao neosnovani.

II.Odgovor na apelaciju

17. Sud BiH je naveo da se u apelaciji ne navode novi argumenti ili dokazi, koji već nisu bili istaknuti u žalbi na prvostepenu presudu, te da su kao takvi razmatrani i cijenjeni od strane drugostepenog suda. Dalje, da iz sadržaja osporene odluke proizlazi valjano i dostatno obrazloženje u pogledu navodnih povreda prava na pravično suđenje. Sud BiH je naveo da je u postupku protiv apelanata cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da se na osnovu takve ocjene i analize došlo do nepobitnog zaključka da su apelanti počinili krivično-pravne radnje za koje su se teretili. Osim toga, da izvedeni dokazi optužbe objektivno isključuju mogućnost bilo kakvog drugog zaključka u odnosu na osporavane činjenice, a koji zaključak nije mogao biti doveden u pitanje ni ponovljenim navodima apelanata. Vezano za navodne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka h) ZKPBiH, odnosno da je presudom prekoračen predmet optužbe, slijedom čega je došlo i do povrede prava na odbranu, Sud BiH je uputio na razloge date u prvostepenoj presudi u kojima je opisana uloga drugoapelanta u sačinjavanju spornih izjava koja se ogledala u davanju uputa advokatu N. G., što je potvrdio i navedeni advokat u svojstvu svjedoka, a pri kojem utvrđenju je drugostepeni sud ostao u cijelosti, ne nalazeći bilo kakvu kontradiktornost obrazloženja drugostepene presude u odnosu na navedenu odlučnu činjenicu utvrđenu od strane prvostepenog suda. U konačnici, Sud BiH je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužilaštvo BiH je navelo da osporenom odlukom Suda BiH nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje, te da je Sud BiH i u prvostepenom postupku i u postupku po žalbi savjesno, cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi, donio i obrazložio sudsku odluku. Nadalje, da je Sud BiH pravilno cijenio sve dokaze i da je donio pravilnu i zakonitu odluku. U odnosu na postupak na koji se apelanti pozivaju, a u kojem je prvoapelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, Tužilaštvo BiH je navelo da je vezano za navedeni postupak, također, ulagana apelacija i da je Ustavni sud u predmetu broj AP-1431/12 odbacio kao nedopuštene apelacije koje je podnio prvoapelant protiv Presude Suda BiH broj S1 2 K 003825 11 Kž od 31. januara 2012. godine, Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 003825 12 Kž 8 od 5. juna 2012. godine i Presude Suda BiH broj S1 2 K 003825 12 Kžk od 3. jula 2012. godine. Na osnovu izloženog, Tužilaštvo BiH je predložilo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Krivični zakon BiH («Službeni glasnik BiH», br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18).

20. U konkretnom slučaju primjenjuje Krivični zakon BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14 i 22/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Pomaganje Član 31.

(1) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.

(2) Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se osobito: davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje na raspolaganje učiniocu sredstava za učinjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za učinjenje krivičnog djela te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.

Lažno prijavljivanje Član 234. stav (1) (1) Ko prijavi neku određenu osobu da je učinila krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, a zna da ta osoba nije učinilac, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 - ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka US BiH, 42/18 - Rješenje US BiH, 65/18 i 22/21

– Odluka US BiH).

22. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 - ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka US BiH, 42/18 - Rješenje US BiH i 65/18) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 29.

Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

a) ako je oštećen krivičnim djelom,

b) ako mu je osumnjičeni odnosno optuženi, njegov branitelj, Tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena,

c) ako je s osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniteljem, Tužiteljem ili oštećenim u odnosu staratelja, staranika, usvojitelja, usvojenika, hranitelja ili hranjenika,

d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,

e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom,

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 34.

Izuzeće Tužitelja i drugih učesnika u postupku (1) Odredbe o izuzeću sudije shodno se primjenjuju i na Tužitelja i osobe koje su na osnovu zakona ovlaštene da ga zastupaju u postupku, zapisničare, sudske tumače, stručne osobe, kao i na vještake, ako za njih nije što drugo određeno.

(2) Tužitelj odlučuje o izuzeću osoba koje su na osnovu zakona ovlaštene da ga zastupaju u krivičnom postupku. O izuzeću Tužitelja odlučuje kolegij Tužilaštva. (3) O izuzeću zapisničara, sudskog tumača, stručne osobe i vještaka odlučuje vijeće, predsjednik vijeća ili sudija, a do podizanja optužnice tužilac.

(4) Kada ovlaštene službene osobe preduzimaju istražne radnje na osnovu ovog zakona, o njihovom izuzeću odlučuje Tužitelj. Ako prilikom preduzimanja radnje učestvuje zapisničar, o njegovom izuzeću odlučuje službena osoba koja preduzima radnju.

Član 239. stav (2) Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća (2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.

Član 263. stav (2) Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 K 020521 19 Kž od 28. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 20. januara 2020. godine, a drugoapelant 22. januara 2020. godine (zastupnik apelanata je osporenu presudu primio 16. januara 2020. godine), a apelacija je podnesena 27. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelanti pobijaju navedenu presudu tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

30. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, te da stoga apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti tvrde da je došlo do povrede člana 34. u vezi sa članom 29. ZKPBiH, zbog toga što je u konkretnom postupku postupao isti tužilac kao i u predmetu u kojem je prvoapelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Proizlazi da apelanti ukazuju na povredu principa nepristrasnosti. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su odredbom člana

29. ZKPBiH propisani razlozi za izuzeće sudije, te da je odredbom člana 34. ZKPBiH, između ostalog, propisano da se odredbe o izuzeću sudije shodno primjenjuju, pored ostalih, i na tužioca. Ustavni sud, također, zapaža da je odredbom člana 34. stav 2. ZKPBiH, između ostalog, propisano da o izuzeću tužioca odlučuje kolegij Tužilaštva. Dakle, slijedi da su apelanti imali mogućnost, u smislu odredbe člana 34. stav 2. ZKPBiH, tražiti izuzeće postupajućeg tužioca, ako su smatrali da su postojali razlozi za izuzeće, ali iz dostavljene dokumantacije uz apelaciju ne proizlazi da su apelanti tu mogućnost koristili, nego da je na tu okolnost ukazano tek u žalbi. Nadalje, da je Sud BiH u obrazloženju drugostepene presude naveo da su neosnovani žalbeni navodi kojima je ukazivano na činjenicu postupanja istovjetne tužiteljice u svim predmetima protiv prvoapelanta, budući da se žalbama samo paušalno označava taj žalbeni osnov. Imajući u vidu navedeno, kao i to da apelanti nisu dostavili bilo kakve dokaze, niti su iznijeli bilo kakve argumente koji bi išli u prilog njihovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su ovi apelacioni navodi neosnovani.

32. Nadalje, apelanti smatraju da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

34. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

35. Razmatrajući navode apelanta kojima ukazuju na proizvoljnu ocjenu dokaza, te na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud zapaža da su apelanti identične prigovore isticali tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to prije svega, na iskazima svjedoka Me. B., N. G., Mu. B., M. M. i N. Š., koji su cijenjeni kao istiniti i objektivni, te saglasni u odlučnim činjenicama, zatim na iskazima svjedoka E. H. i A. M., koji su dati u istrazi, kao i na iskazima svjedoka Am. B. i E. B., cijeneći da su stručni, objektivni i uvjerljivi, na nalazu i mišljenju vještaka M. R., kao i na ostalim materijalnim dokazima. Nadalje, slijedi da prvostepeni sud nije mogao koristiti kao relevantne iskaze svjedoka odbrane M. J., M. O. i D. A., jer ne raspolažu relevantnim saznanjima, kao i da se nije upuštao u ocjenu iskaza vještaka Ad. B., cijeneći da sadržaj prezentiranih razgovora nema poseban i relevantan značaj za utvrđivanje pravno relevantnih činjenica. Osim toga, slijedi da prvostepeni sud nije prihvatio kao istinite i objektivne iskaze apelanata jer nisu u saglasnosti sa prihvaćenim relevantnim dokazima, te jer su očigledno bili usmjereni na izbjegavanje krivične odgovornosti. Dalje, Ustavni sud zapaža da su navodi apelanata bili predmet dodatne analize drugostepenog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve dokaze, u skladu sa odredbama ZKPBiH, kao i da pobijana presuda sadrži valjano i potpuno obrazloženje, s obzirom da detaljno analizira objektivne dokaze i iskaze svjedoka, kako pojedinačno tako i u njihovoj logičnoj povezanosti, te da su doneseni ispravni zaključci u pogledu njihove istinitosti i pouzdanosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelanti, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nisu ponudili odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

36. U odnosu na apelacione navode kojima se ukazuje na to da je drugostepenom presudom utvrđen drugačiji način izvršenja krivičnog djela od strane drugoapelanta, a čime je prekoračena precizirana optužnica Tužilaštva BiH, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je sporne izjave sačinio advokat N. G. postupajući po uputama drugoapelanta, dok iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da su izjave svjedoka Me. B. i E. H. sačinjene od strane drugoapelanta, a što je potvrdio svjedok N. G.. Međutim, Ustavni sud, također, zapaža da je drugostepenom presudom u cijelosti potvrđena prvostepena presuda, pri čemu je Sud BiH u obrazloženju drugostepene presude istakao da je činjenično stanje u pobijanoj presudi pravilno i potpuno utvrđeno i da pobijana presuda sadrži valjane i prihvatljive razloge o svim odlučnim činjenicama na osnovu kojih je donesena osuđujuća presuda u odnosu na apelante. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da parafrazirana formulacija drugostepenog suda predstavlja očiglednu omašku, zbog čega su neosnovani i navodi apelanata da je drugostepenom presudom utvrđen drugačiji način izvršenja krivičnog djela od strane drugoapelanta.

37. Dalje, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na odbranu, budući da je Sud BiH odbio njihov prijedlog da se pribavi medicinska dokumentacija vezano za liječenje svjedoka Me. B. u vrijeme davanja iskaza, kao i prijedlog za dopunu nalaza i mišljenja vještaka M. R.. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene je li potrebno pozvati određene svjedoke, te bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, Odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34. i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010, godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42.).

38. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da redovni sud i u smislu odredaba člana 263. stav (2) ZKPBiH ima diskreciono ovlaštenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet. Dovodeći u vezu navedene principe sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da apelanti, u konkretnom slučaju, nisu ničim dokazali da su njihovi prijedlozi proizvoljno odbijeni, da bi upravo ti dokazi bitno utjecali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka ili da je dokazni postupak zloupotrijebljeni na štetu apelanata. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prijedlog odbrane apelanata da se kao dokaz pribavi medicinska dokumentacija iz nadležnog KPZ - pritvorske jedinice, vezano za zdravstveno stanje svjedoka Me. B. u vrijeme davanja iskaza odbijen kao nepotreban, jer je ocijenjeno da je svjedok Me. B. u vrijeme davanja iskaza bila u normalnom, zadovoljavajućem zdravstvenom psihofizičkom stanju za davanje razumnog, logičnog, održivog i istinitog iskaza, odnosno da to ničim nije ozbiljno dovedeno u pitanje, nezavisno od činjenice da li se radi o uživatelju opojnih droga, posebno imajući u vidu i činjenicu da se svjedok u to vrijeme nalazila pod mjerom pritvora, čime je realno bila umanjena mogućnost da konzumira opojnu drogu ili da je pod uticajem opojne droge u vrijeme svjedočenja. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je kao nepotreban odbijen i prijedlog odbrane za dopunu nalaza i mišljenja vještaka M. R., a budući da je svjedok N. G. prilikom saslušanja potvrdio da je tekstualni dio sačinjen u rukopisu na navedenoj punomoći on lično popunio. Osim toga, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja drugostepene presude, da je navedene razloge prihvatio i drugostepeni sud, koji je istakao da su apelanti neosnovano isticali da je došlo do povrede prava na odbranu, jer su okolnosti koje se žele dokazati izvođenjem predloženog dokaza već dovoljno razjašnjene kroz druge dokaze i da je odbijanje takvog prijedloga u potpunoj saglasnosti sa principima efikasnosti i ekonomičnosti postupka, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje su apelanti zahtijevali. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može razloge koje su sudovi dali u vezi sa ovim pitanjem ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi koji se odnose na kršenje prava na odbranu u smislu člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije neosnovani.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene pozitivno-pravnih propisa, kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata, kao i kada apelantima nije uskraćeno pravo na odbranu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-776/20 (M. M. i O. M.) | Sudska praksa | Aktio