Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-577/20 („Verdi“ d.o.o. Bihać i A. A.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dokazni postupak
- Propisano zakonom
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Mobing
- Troškovi postupka
- Suparničari
- Tužba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o privrednim društvima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-577/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 577/20, rješavajući apelacije „Verdija“ d.o.o. Bihać i Aide Alagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije „Verdija“ d.o.o. Bihać i Aide Alagić podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 044231 19 Rev od 21. novembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 044231 18 Gž od 3. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 044231 12 P od 12. septembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Verdi“ d.o.o. Bihać iz Bihaća (u daljnjem tekstu: prvoapelant ili apelanti), kojeg zastupa Emir Imširević, advokat iz Bihaća, podnio je 12. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 044231 19 Rev od 21. novembra 2019. godine. Predmetna apelacija je registrirana pod brojem AP 577/20.
2. Aida Alagić iz Bihaća (u daljnjem tekstu: drugoapelantica ili apelanti), koju zastupa Edžerija Trejić, advokat iz Bihaća, podnijela je 14. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv iste presude Vrhovnog suda koju je osporio i prvoapelant, te protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 044231 18 Gž od 3. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 044231 12 P od 12. septembra 2018. godine. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP 599/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Prethodno je Ustavni sud odlukama o dopustivost br. AP 1392/19 od 8. maja 2019. godine i AP 1678/19 od 22. maja 2019. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjene apelacije koje su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda iz prethodne tačke ove odluke zbog toga što u vrijeme donošenja odluka o tim apelacijama nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv te presude.
4. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 577/20 i AP 599/20 odnose na isti predmet koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 577/20.
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tužiteljice Aide Skopljak (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatražio 15, 17. i 23. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelacije br. AP 577/20 i AP 599/20.
6. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelacije dostavili u periodu od 22. juna do 14. jula 2021. godine, dok tužiteljica u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelacije.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Tužiteljica je 17. oktobra 2012. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženih „Unafarmacija“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: Unafarmacija) i drugoapelantice radi naknade nematerijalne štete. Budući da je u toku postupka došlo do statusnih promjena prvobitno označene tužene Unafarmacija, tužiteljica je podneskom od 29. oktobra 2014. godine kao tužene označila prvoapelanta i drugotuženog „Džan“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kao pravne sljednike prvobitno označene tužene Unafarmacije, te je kao tuženu označila i drugoapelanticu. Konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom, sadržanim u ispravljenoj tužbi od 28. oktobra 2014. godine, tužiteljica traži da se utvrdi da je tužiteljica diskriminirana na osnovu uznemiravanja i mobinga na svom radnom mjestu od strane apelantice, te da se tuženi obavežu da joj na ime pravične naknade na ime nematerijalne štete radi povrede prava osobnosti, duševnih boli i straha isplate novčani iznos od 10.000,00 KM.
9. Općinski sud je Presudom broj 17 0 P 044231 12 P od 12. septembra 2018. godine utvrdio da je tužiteljica diskriminirana na osnovu uznemiravanja i mobinga na svom radnom mjestu tako što joj je drugoapelantica svojim radnjama povrijedila dostojanstvo lica, stvorila zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće i uvredljivo okruženje, te nefizičkim uznemiravanjem na radnom mjestu tužiteljici degradirala radne uvjete i profesionalni status. Slijedom toga obavezani su apelanti da tužiteljici na ime pravične naknade na ime nematerijalne štete radi povrede prava osobnosti, duševnih boli i straha isplate novčani iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da tužiteljici naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.690,00 KM, dok je zahtjev drugoapelantice za naknadu troškova postupka odbijen. Istom presudom je odlučeno da je tužba u odnosu na drugotuženog povučena, pa je naloženo tužiteljici da drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka, dok je drugotuženi sa viškom zahtjeva za naknadu troškova postupka odbijen.
10. Općinski sud je u obrazloženju odluke naveo da je tužiteljica na pripremnom ročištu od 10. oktobra 2016. godine povukla tužbu u odnosu na drugotuženog, s čim se drugotuženi saglasio, nakon čega je sud donio rješenje kojim je odlučio da je tužba u odnosu na drugotuženog povučena, te je tužiteljicu obavezao da mu naknadi troškove parničnog postupka.
11. Prvostepeni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio, što među strankama nije ni sporno, da je tužiteljica od 2003. do 2008. godine bila zaposlena u apoteci „Kovačević“ Bihać, čiji je vlasnik drugoapelantica, a da je od 2008. do 2013. godine bila zaposlenik Unafarmacije, čiji suosnivač i suvlasnik su bili drugoapelantica sa 50% udjela i Amir Kovačević sa 50% udjela. Utvrđeno je da su drugoapelantica i Amir Kovačević zaključili brak 24. jula 1993. godine, koji je razveden presudom Općinskog suda od 1. augusta 2011. godine. Nadalje, utvrđeno je da je odlukom o podjeli Unafarmacije od 16. decembra 2013. godine došlo do podjele društva Unafarmacija na dva nova društva, i to drugotuženog, čiji je osnivač i vlasnik Amir Kovačević, te prvoapelanta, čiji je osnivač i vlasnik drugoapelantica.
12. Nadalje, Općinski sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja, koje je rezultat izvedenih dokaza, proizlazi da je tužiteljica u toku 2012. godine bila zaposlena na poslovima protokola kod pravnog prednika prvoapelanta Unafarmacije, čiji je drugoapelantica bila suvlasnik i rukovodilac, da je u tom periodu drugoapelantica u više navrata tužiteljicu nazivala pogrdnim imenima, govorila joj da je nepismena, neškolovana, da je pjevačica, kada je trebala s tužiteljicom razgovarati da je nije zvala po imenu, već ju je zvala „Protokol“ jer je radila poslove na protokolu kod poslodavca. Utvrđeno je da je drugoapelantica neosnovano i zlonamjerno optužila tužiteljicu da je ukrala kancelarijski materijal, zbog čega je bila pokrenuta istraga protiv tužiteljice, ali je obustavljena jer je utvrđeno da nije ništa nestalo, da je tužena lupala šakom od sto, da je prijetila tužiteljici da će po nju doći SIPA i odvesti je. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je takvo ponašanje drugoapelantice trajalo u određenim vremenskim razmacima januar 2012. godine, juli, august i oktobar 2012. godine, ali da je najizraženije takvo ponašanje bilo kontinuirano oko dva mjeseca u ljeto 2012. godine. Utvrđeno je da je prijetnje i takav odnos drugoapelantica imala i prema drugim zaposlenicima, zbog čega je 11 zaposlenika podnijelo prijavu nadležnoj Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove Bihać zbog nemogućnosti uvjeta za rad i psihičkog terora nad njima. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da je prema nalazu vještaka neuropsihijatra kod tužiteljice, uslijed svega navedenog, utvrđen duševni poremećaj akutna reakcija na stres, zbog čega je tužiteljica izvjesno vrijeme koristila terapiju psihijatra, što je sve skupa uzrokovalo izvjesne duševne boli, te je hospitalizirana i liječena.
13. Općinski sud je naveo da nisu osnovani navodi drugoapelantice koji se odnose na tvrdnje da na radnom mjestu nije vršila mobing nad tužiteljicom. Naime, Općinski sud je naveo da je drugoapelantica isticala da nije ni zaposlenik Unafarmacije, niti poslodavac tužiteljici, te da stoga nije ni mogla vršiti mobing nad tužiteljicom i ostalim zaposlenicima Unafarmacije. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tačno da drugoapelantica nije bila zaposlenik Unafarmacije, međutim, bila je suosnivač i 50% suvlasnik navedenog društva, te je, prema vlastitoj izjavi, bila član Uprave društva, član Skupštine društva, te je, također, prema vlastitoj izjavi, kao magistar farmacije, vodila stručni konzalting, a koje društvo se kasnije podijelilo na dva nova naprijed navedena društva, od kojeg je jednog (prvoapelanta) drugoapelantica vlasnik i osnivač, pa je drugoapelantica često, kako je sama navela, dolazila u Unafarmaciju, dakle, bila prisutna u prostorijama navedenog društva, s obzirom na to da je imala određena prava i ovlaštenja u tom društvu. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju drugoapelantica kao suvlasnik i suosnivač Unafarmacije, te kao član Uprave društva i član Skupštine društva, shodno odredbama Zakona o privrednim društvima, imala određena prava i ovlaštenja u navedenom društvu, pa je kao takva bila nadređena kako tužiteljici tako i ostalim zaposlenicima koji su tada radili, odnosno bili zaposlenici Unafarmacije. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da se pod pojmom odgovornog lica u pravnom licu, kada je u pitanju mobing i ko može biti izvršilac mobinga, podrazumijeva ne samo direktor, starješina organa – lice koje je na vrhu hijerarhijske ljestvice kod poslodavca, već i svako drugo lice koje zauzima neko mjesto na toj ljestvici, koje zbog toga ima svojstvo nadređenog prema određenom zaposlenom i odlučuje o njegovim pravima, obavezama i odgovornosti.
14. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je, primjenom odredbi čl. 2, 3, 4. i 15. Zakona o zabrani diskriminacije, te čl. 8. i 9. Zakona o radu, koje je citirao, zaključio da navedene radnje drugoapelantice imaju elemente mobinga budući da je mobing oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekt za žrtvu, čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uvjeta ili profesionalnog statusa zaposlenog. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da je tužiteljica kod suda stvorila uvjerenje da je izglednije da se mobing dogodio nego da do njega nije došlo. S druge strane, prema ocjeni Općinskog suda, apelanti nisu dokazali da nad tužiteljicom u konkretnom slučaju nije vršen mobing. U tom smislu, Općinski sud je pojasnio da je teret dokaza na apelantima, i u smislu odredbe člana 126. ZPP apelanti snose rizik nedokazanosti, dakle da mobinga nije bilo. Kako to nisu dokazali, Općinski sud je zaključio da se radilo o svojevrsnoj posrednoj diskriminaciji i mobingu tužiteljice.
15. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u pogledu utvrđenja da je tužiteljica diskriminirana na osnovu uznemiravanja i mobinga usvojen kao osnovan (Općinski sud je očiglednom greškom naveo neosnovan), zbog čega je ocijenio da je osnovan i zahtjev za naknadu nematerijalne štete budući da je kod tužiteljice, prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra, uslijed predmetnih događanja na radnom mjestu nastao duševni poremećaj „akutna reakcija na stres“, koji duševni poremećaj se ne može povezivati sa od ranije prisutnim tjelesnim bolestima tužiteljice, zbog čega je obavezao apelante da tužiteljici na ime pravične naknade na ime nematerijalne štete radi povrede prava osobnosti, duševnih boli i straha isplate novčani iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, tj. od 17. oktobra 2012. godine pa do konačne isplate.
16. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom člana 386. stav 1. ZPP, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 31. i 32. obrazloženja presude.
17. Odlučujući o žalbama apelanata, Kantonalni sud je donio Presudu broj 17 0 P 044231 18 Gž od 3. januara 2019. godine kojom je žalbe djelimično uvažio i prvostepenu presudu u odluci o isplati preinačio tako što je obavezao apelante da tužiteljici isplate iznos od 3.000,00 KM (umjesto iznosa od 10.000,00 KM) sa zateznom kamatom od 28. oktobra 2014. godine do isplate (umjesto od podnošenja tužbe), a odbio kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužiteljice (u iznosu od 7.000,00 KM sa zateznim kamatama), dok je u preostalom dijelu žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio u preostalom pobijanom dijelu, te je odlučio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove u prvostepenom postupku i troškove postupka u povodu žalbe.
18. Prema ocjeni Kantonalnog suda, iz sadržaja opisanog ponašanja drugoapelantice prema tužiteljici kao zaposleniku, utvrđenog u prvostepenom postupku, nesumnjivo se prepoznaju elementi mobinga kako je to pravilno kvalificirao i prvostepeni sud s pozivanjem na relevantne odredbe Zakona o zabrani diskriminacije i Zakona o radu (detaljnije o tome na stranama 2. i 3. obrazloženja). Kantonalni sud je naveo da je na pravilno i potpuno utvrđene činjenice prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao, smatrajući da tužiteljica ima pravo na naknadu nematerijalne štete u smislu općih propisa o šteti i odgovornosti za štetu prema članu 200. ZOO, a u vezi sa članom 12. stav 1.c i člana 4. stav 3. (mobing) Zakona o zabrani diskriminacije.
19. Međutim, Kantonalni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su žalbe osnovane, i to protiv odluke o visini dosuđene naknade nematerijalne štete te zateznoj kamati i troškovima postupka. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete koja je previsoko odmjerena i dosuđena u iznosu od 10.000,00 KM. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su u postupku utvrđene činjenice iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke da je „kod tužiteljice uslijed mobinga na radnom mjestu nastao duševni poremećaj akutna reakcija na stres“, koji je neposredna posljedica mobinga. Dalje je utvrđeno da je tužiteljica uslijed toga izvjesno vrijeme koristila terapiju psihijatra zbog takvog psihičkog stanja, što je sve skupa uzrokovalo izvjesne duševne boli, ali, prema mišljenju vještaka neuropsihijatra, to je trajalo samo 60 dana za ukupni vremenski period predmetnog događaja, odnosno višekratnog ponašanja drugoapelantice prema tužiteljici. S obzirom na takve posljedice, odnosno stanja tužiteljice i s obzirom na relativno kraći period trajanja mobinga, Kantonalni sud je ocijenio da pravična novčana naknada nematerijalne štete iznosi znatno manje od dosuđenog iznosa, odnosno da iznosi 3.000,00 KM, u smislu člana 200. stav l. ZOO, posebno imajući u vidu konkretne okolnosti slučaja i praksu sudovanja u ovoj oblasti. Kantonalni sud je ocijenio da su osnovani žalbeni navodi apelanata i u dijelu kojim osporavaju dosuđenu zateznu kamatu, naglasivši da u podnesenoj tužbi nije bio postavljen zahtjev za zateznu kamatu, a koji je postavljen tek u toku postupka, i to podneskom od 28. oktobra 2014. godine, pa je prvostepeni sud pogrešno dosudio zateznu kamatu od podnošenja tužbe do isplate. Nadalje, s obzirom na preinačenje prvostepene presude, Kantonalni sud je naveo da je drugačiji i omjer uspjeha stranaka u parnici, pa je preinačio i odluku o naknadi parničnih troškova u prvostepenom postupku. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prema prvostepenoj presudi uspjeh tužiteljice bio cjelovit, ali prema preinačenoj presudi uspjeh tužiteljice je djelimičan, pa je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove nastale u prvostepenom postupku, a shodno članu 386. stav 2. ZPP.
20. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata o povredama odredbi parničnog postupka (koji se odnose na navode da tužiteljica nije imala pravo povući tužbu samo protiv drugotuženog, da je prvostepeni sud propustio ocijeniti dokaze, zatim na navode drugoapelantice da nije odgovorna za mobing, te da je nastupila prekluzija podnošenje tužbe), o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na strani 4. i 5. obrazloženja presude. Naime, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi da je nastupila prekluzija za podnošenje tužbe, pri čemu je ukazao na odredbu člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije (očiglednom greškom suda je naveden stav 3) kojom je propisano da je rok za podnošenje tužbe tri godine od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a objektivni rok pet godina od dana učinjene povrede. Kantonalni sud je naveo da, prema činjenicama utvrđenim pred prvostepenim sudom, slijedi da je mobing učinjen u ljeto 2012. godine, a da je tužba podnesena u oktobru 2012 godine, dakle subjektivni rok za podnošenje tužbe nije protekao, pa nije nastupila prekluzija. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz navoda tužbe iz 2012. godine slijedi da je tražena pravna zaštita u vidu naknade nematerijalne štete kao posljedice diskriminacije i mobinga, iz čega slijedi da u odnosu na zahtjev za takvu zaštitu nije nastupila prekluzija, ocijenivši da je neosnovan žalbeni navod apelanata da je tek u uređenoj tužbi iz 2014. godine tražena naknada štete zbog diskriminacije. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju jer je prvostepeni sud jasno naveo činjenice koje je ocjenom svih dokaza utvrdio. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelanti u žalbi daju vlastitu ocjenu dokaza, selektivno birajući činjenice u svoju korist, pa opširna analiza dokaza i činjenica učinjena od strane apelanata, nije dovela u sumnju ispravnost i potpunost činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda. Konačno, Kantonalni sud je naveo da se ostali navodi žalbe apelanata ponajviše iscrpljuju u analizi činjenica i njihovoj interpretaciji na način koji odgovara apelantima, što ne dovodi u sumnju činjenična utvrđenja prvostepenog suda niti pravilnost pobijane presude.
21. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 P 044231 19 Rev od 21. novembra 2019. godine reviziju odbio. Istom presudom je odbijen i zahtjev apelanata za naknadu troškova revizionog postupka.
22. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu osnovani revizioni navodi apelanata da su nižestepeni sudovi pogrešno obrazložili primjenu pravila o teretu dokazivanja, koje je odredbom člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije, kao lex specialis, drugačije regulirano u odnosu na opće pravilo iz člana 123. ZPP. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je obaveza tužiteljice u sudskom postupku, u kojem se zahtijeva zaštita od mobinga, kao posebnog vida diskriminacije, da učini sa stepenom pretežne vjerovatnoće da je bila žrtva mobinga, dok teret dokazivanja sa stepenom sigurnosti da do mobinga nije došlo, kao negativne činjenice, leži na suprotnoj strani, tj. tuženima. U konkretnom slučaju nižestepeni sudovi su svoju odluku zasnovali na zaključku da je tužiteljica u ovom postupku dokazala da je ponašanjem drugoapelantice diskriminirana na osnovu uznemiravanja i mobinga na njenom radnom mjestu tako što joj je drugoapelantica svojim radnjama povrijedila dostojanstvo lica, stvorila zastrašujuće, neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje, te nefizičkim uznemiravanjem na radnom mjestu tužiteljici degradirala radne uvjete i profesionalni status. Budući da je zaključak nižestepenih sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva donesen na osnovu pravilne primjene člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije, Vrhovni sud je ocijenio da nije ostvaren ni revizioni prigovor povrede pravila o teretu dokazivanja.
23. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan revizioni navod apelanata da je tužiteljica izvršila preinaku tužbe podneskom od 28. oktobra 2014. godine kada je umjesto prvobitno označene tužene Unafarmacija, koja je prestala da postoji, kao nove tužene označila prvoapelanta (,,Verdi“ d.o.o.) i drugotuženog (,,Džan“ d.o.o.). Navedeno jer je u toku postupka došlo do podjele preduzeća Unafarmacija na dva pravna lica – prvoapelanta i drugotuženog, te su ta pravna lica, prema odredbi člana 62. stav 3. Zakona o privrednim društvima, koji je bio na snazi u vrijeme navedenih statusnih promjena, postali njegovi pravni sljednici i solidarno odgovorni za njegove obaveze. Zbog toga se radi o ispravci tužbe, a ne o njenom subjektivnom preinačenju u smislu odredbe elana 58. ZPP. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je navedeno u konkretnoj parnici bitno zbog istaknutog prigovora neblagovremenosti podnesene tužbe i nastupanja prekluzije u odnosu na novooznačene tužene, a koji su nižestepeni sudovi pravilno odbili zaključivši da je prekluzija podnošenja tužbe radi zaštite od mobinga prekinuta podizanjem prvobitne tužbe 17. oktobra 2012. godine. Kako iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da se radi o kontinuiranom mobingu koji je trajao od januara 2012. godine, da bi posebno bio izražen u julu te godine, a kako je tužba podnesena 17. oktobra 2012. godine (preporučenom pošiljkom), Vrhovni sud je zaključio da nije protekao ni subjektivni ni objektivni rok za podnošenje tužbe propisan odredbom člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je drugostepeni sud prihvatio zaključak prvostepenog suda da je tužba blagovremena budući da iz navoda tužbe od 17. oktobra 2012. godine slijedi da je tražena pravna zaštita u vidu naknade nematerijalne štete kao posljedice diskriminacije i mobinga. Također, Vrhovni sud je naveo da se naknadno isticanje prejudicijelnog zahtjeva za utvrđenje ne smatra preinačenjem tužbe prema odredbi člana 54. st. 3. i 4 ZPP, pa materijalno-pravne posljedice podnošenja prvobitne tužbe važe i za prejudicijelni zahtjev.
24. Vrhovni sud je naveo da nižestepeni sudovi nisu povrijedili ni odredbe člana 362. stav (1) i (2) u vezi sa članom 366. ZPP. Kako je članom 62. stav 3. Zakona o privrednim društvima propisana solidarna odgovornost pravnih sljednika za obaveze pravnog prednika, to su, prema ocjeni Vrhovnog suda, novooznačeni tuženi – prvoapelant i drugotuženi obični suparničari, a ne nužni jedinstveni suparničari kako se neosnovano tvrdi u revizijama. U tom smislu Vrhovni sud je pojasnio da pojam nužnih suparničara iz člana 366. ZPP određuju materijalno-pravna pravila, dok je članom 414. ZOO propisano da svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da je tužiteljica imala pravo izbora hoće li tužiti oba pravna sljednika prvobitno označenog tuženog ili samo jednog od pravnih sljednika, kao što je postupila u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da prvostepeni sud nije povrijedio odredbe člana 366. ZPP kada je prihvatio povlačenje tužbe u odnosu na drugotuženog budući da je povlačenje tužbe u odnosu na drugotuženog bez utjecaja na status prvoapelanta u predmetnoj parnici jer se ne smatraju jednom strankom u predmetnom postupku.
25. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani ni revizioni prigovori apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je diskriminirana na osnovu uznemiravanja i mobinga na radnom mjestu tako što joj je drugoapelantica svojim radnjama povrijedila dostojanstvo lica, stvorila zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće i uvredljivo okruženje, te nefizičkim uznemiravanjem na radnom mjestu tužiteljici degradirala radne uvjete i profesionalni status, te zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime duševne boli zbog navedenog mobinga od strane apelanata. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije koja propisuje da je mobing oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekt na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uvjeta ili profesionalnog statusa zaposlenog. U tom smislu, Vrhovni sud je pojasnio da mobing podrazumijeva svako aktivno ili pasivno ponašanje od strane poslodavca, usmjereno na dostojanstvo i psihički integritet ličnosti zaposlenog kroz nepristojno i grubo ponašanje, namjerno izoliranje i zapostavljanje, verbalno napadanje, ismijavanje, ogovaranje, neopravdane stalne prijetnje (npr. otkazom ugovora o radu) i pritisci kojima se zaposleni drži u stalnom strahu, prijetnja da će se protiv njega pokrenuti istraga, namjerno izazivanje konflikata i stresa, što bi moglo dovesti do narušavanja zdravlja zaposlenog. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da zakonskom definicijom nije određeno koliko puta ili u kojem vremenskom periodu se radnje mobinga trebaju ponoviti tako da se u svakom pojedinačnom slučaju mora procjenjivati da li se radi o kontinuiranom ponašanju koje je proizvelo neku od navedenih posljedica koje se mogu okarakterizirati kao mobing na radu. Zbog toga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, bez osnova revizioni prigovori da je za utvrđenje postojanja mobinga potrebno da se ponavljanje događalo u kontinuitetu od najmanje šest mjeseci uzastopno.
26. Vrhovni sud je pojasnio da je u konkretnom slučaju tužiteljica učinila s dovoljnim stepenom vjerovatnoće činjenice da ju je drugoapelantica nazivala pogrdnim imenima, govorila joj da je nepismena, neškolovana, da je pjevačica, kada je trebala s njom razgovarati da je nije zvala po imenu, već ju je zvala ,,Protokol“ jer je tužena radila poslove na protokolu kod poslodavca, da je drugoapelantica neosnovano i zlonamjerno optužila tužiteljicu da je ukrala kancelarijski materijal, zbog čega je bila pokrenuta istraga protiv tužiteljice, ali je obustavljena jer je utvrđeno da nije ništa ukrala, da je drugoapelantica lupala šakom od sto, da je prijetila tužiteljici da će po nju doći SIPA i odvesti je, da je takvo ponašanje drugoapelantice trajalo u određenim vremenskim razmacima od januara 2012. godine, u julu, augustu i oktobru 2012. godine, ali da je najizraženije takvo ponašanje bilo kontinuirano oko dva mjeseca u ljeto 2012. godine, što je sve utjecalo na fizičko i mentalno zdravlje tužiteljice i predstavlja mobing. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da je postupanjem drugoapelantice na navedeni način, kao suvlasnika prvobitno označene prvotužene Unafarmacije i člana uprave, a sada vlasnika novo označenog prvotuženog – prvoapelanta, tužiteljica bila žrtva mobinga, koji je trajao duži vremenski period, što je kod tužiteljice dovelo do narušavanja zdravlja, ličnog ugleda i profesionalnog integriteta, za šta postoji direktna odgovornost drugoapelantice, ali i prvoapelanta kao pravnog sljednika ranijeg poslodavca Unafarmacije kada su učinjene radnje mobinga jer je poslodavac odgovoran da osigura zdravu i profesionalnu radnu sredinu i uvjete rada za svakog zaposlenog.
27. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je pravilna i odluka o troškovima postupka. U tom smislu, Vrhovni sud je naveo da je tužiteljica, u skladu sa članom 12. Zakona o zabrani diskriminacije, postavila dva zahtjeva, prvi zahtjev za utvrđenje da je bila diskriminirana na osnovu uznemiravanja i mobinga na svom radnom mjestu, a drugi zahtjev je za naknadu nematerijalne štete. S prvim zahtjevom je uspjela u cijelosti, a s drugim u procentu od 30%, pa se može smatrati da su parnične stranke približno podjednako uspjele u sporu. Zbog toga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 386. stav 2. ZPP, preinačio prvostepenu presudu u odluci o troškovima postupka i odlučio da svaka strana podmiruje svoje troškove postupka. Pored toga, Vrhovni sud je cijenio i ostale revizione navode, ali pošto nisu od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora, nije ih posebno obrazlagao.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije Navodi iz apelacije broj AP 577/20
28. Prvoapelant se u apelaciji broj AP 577/20 pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. Prvoapelant, u suštini, smatra da je u osporenoj odluci pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da su počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka. Ističe da nikako nije mogao biti obavezan na isplatu naknade nematerijalne štete jer je nastao tek u novembru 2013. godine, a da je tužiteljica svoju tužbu protiv njega uredila tek 29. oktobra 2014. godine, pa imajući u vidu član 56. ZPP, predstavlja preinaku tužbe, zbog čega je, u smislu čl. 12. i 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije, nastupila prekluzija podnesenog tužbenog zahtjeva tužiteljice jer je prošao jednogodišnji rok za podnošenje ove tužbe. Nadalje, prvoapelant smatra da se u konkretnom slučaju nije mogla povući tužba u odnosu na jednog suparničara nastalog nakon podjele Unafarmacije jer to ne dozvoljava institut jedinstvenog nužnog suparničarstva. Također, smatra da nema kontinuiteta u navodnoj diskriminaciji naspram tužiteljice, što je osnovni uvjet da bi se utvrdilo postojanje mobinga. Prvoapelant također navodi da drugostepeni sud nije dao obrazloženje o jedinstvenim nužnim suparničarima, o pojmu prekluzije, kao ni valjan pravni zaključak potkrijepljen materijalnim pravom u pogledu podjela ranijeg pravnog subjekta, te o tim statusnim promjenama. Nigdje nije objašnjen vremenski kontinuitet navodne diskriminacije koji je potreban da bi se radilo o njoj.
30. Nadalje, prvoapelant navodi da Vrhovni sud u osporenoj odluci pogrešno tumači materijalno pravo, povezujući ga s procesnim pravom. U tom smislu navodi da se ne može u toku postupka povlačiti tužba u odnosu na jednog pravnog sljednika i istovremeno usmjeriti tužba na drugog pravnog sljednika samo jer je to tako označila i uredila tužiteljica. Također navodi da redovni sudovi nisu dali obrazloženje kakav je to navodni mobing i diskriminacija, a nesporno je da tužiteljica nikad nije bila na bolovanju u spornom periodu, a taj sporni period redovni sudovi nisu nigdje utvrdili. Prvoapelant ističe da je stavljen pretjeran teret dokazivanja samo na apelante kao tužene. Konačno, prvoapelant osporava i odluku o troškovima postupka.
Navodi iz apelacije broj AP 599/20
31. Drugoapelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. Drugoapelantica u apelaciji navodi da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije dao valjano obrazloženje u odnosu na prigovore koji se odnose na neblagovremenost tužbe i nastupanja prekluzije. Također, drugoapelantica ukazuje na nedostatak obrazloženja jer se iz obrazloženja ne zna koje su to radnje koje imaju ponižavajući efekt na tužiteljicu, čija bi svrha ili posljedica bila degradacija radnih uvjeta ili profesionalnog statusa zaposlenog, u ovom slučaju tužiteljice. Nadalje, s obzirom na to da je nakon prvobitno podnesene tužbe od 17. oktobra 2012. godine došlo do statusne promjene razdvajanja prvobitno označene tužene Unafarmacije, drugoapelantica smatra da je uređenjem tužbe u pogledu pasivne legitimacije stranaka došlo do zasnivanja suparničarstva jer su sada novooznačeni tuženi – prvoapelant (,,Verdi“ d.o.o.) i drugotuženi (,,Džan“ d.o.o.) imali ulogu jedinstvenih nužnih suparničara, a ne običnih, kako to pogrešno zaključuje revizioni sud. Drugoapelantica osporava navod u odluci Vrhovnog suda da je na strani tužiteljice bilo pravo izbora hoće li tužiti oba pravna sljednika prvobitno označenog ili samo jednog od pravnih sljednika kao što je postupila u konkretnom slučaju. Osim toga, drugoapelantica navodi da u konkretnom slučaju nije ostvaren osnovni uvjet za utvrđenje postojanja mobinga na radnom mjestu, tj. vremenski kontinuitet. Drugoapelantica navodi da ni na osnovu Zakona o radu, a ni na osnovu Zakona o zabrani diskriminacije, nije bila nadređena tužiteljici, niti je odlučivala o njenim pravima i obavezama, kako to navode nižestepeni sudovi. Konačno, drugoapelantica ukazuje na proizvoljnost prilikom dosuđenja toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos nematerijalne štete. Smatra da kamate teku od dana donošenja prvostepene presude, a ne od podnošenja tužbe.
II.Odgovori na apelaciju
33. Vrhovni sud je u odgovorima na obje apelacije naveo da u postupku donošenja odluke tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelacijama. Osim toga, Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 577/20 naveo da je osporena presuda donesena primjenom odgovarajući materijalnih i procesnih zakona, u skladu sa sudskom praksom, kako je to detaljno obrazloženo u samoj presudi, u kojoj su dati odgovori na sve odlučne argumente prvoapelanta. Zbog toga, Vrhovni sud navode iz apelacije smatra neosnovanim, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbaci kao očigledno neosnovanu ili da je odbije.
34. Kantonalni sud je u odgovorima na obje apelacije naveo da su apelacije neosnovane jer je taj sud apelantima omogućio pravo na pravično suđenje na način da je u postupku po žalbi o svim odlučnim žalbenim prigovorima dao valjane i argumentirane razloge, koji imaju svoje uporište u pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog prava, a odlukom tog suda nije povrijeđeno ni pravo drugoapelantice na imovinu, pa kako postupanjem tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelacijama, predložio je da se apelacije odbiju.
35. Općinski sud je u odgovorima na obje apelacije opisao hronologiju postupanja u predmetnom postupku.
V.Relevantni propisi
36. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik» Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.
(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga. Član 4.
(Ostali oblici diskriminacije) (1) Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekom od osnova iz člana 2. stav (1) ovog zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe i stvaranje zastrašujućeg, neprijateljskog, degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja.
(2) Seksualno uznemiravanje je svaki oblik neželjenog verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja spolne prirode čiji je cilj ili efekat povreda dostojanstva lica, posebno kada se njime stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
(3) Mobing je oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog.
(4) Segregacija je djelo kojim (fizičko ili pravno) lice odvaja druga lica na osnovu jedne od nabrojanih osnova iz člana 2. ovog zakona, u skladu s definicijom diskriminacije sadržanom u članu 2. ovog zakona.
(5) Izdavanje naloga drugima za vršenje diskriminacije i pomaganje drugima prilikom diskriminacije, poticanje na diskriminaciju smatra se oblikom diskriminacije.
(6) Težim oblikom diskriminacije smatrat će se diskriminacija počinjena prema određenom licu po više osnova iz člana 2. stav (1) ovog zakona (višestruka diskriminacija), diskriminacija počinjena više puta (ponovljena diskriminacija) i diskriminacija koja postoji duže vrijeme (produžena diskriminacija).
Član 12. stav 1. c) (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:
c) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za naknadu štete);
Član 13.
(Nadležnost, rokovi i izvršenje) (1) Ako ovim zakonom nije drugačije propisano, a u skladu sa zakonima o sudovima oba entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, za sporove po tužbi iz člana 12. ovog zakona nadležan je u prvom i drugom stepenu, osim suda opće mjesne nadležnosti, i sud na čijem području tužilac ima prebivalište ili boravište, te sud u mjestu u kojem se dogodila šteta ili je počinjena radnja diskriminacije. (2) U postupcima propisanim u članu 12. ovog zakona uvijek je dozvoljena revizija.
(3) Po osnovu tužbenog zahtjeva iz člana 12. tačka b) i d) ovog zakona nadležni sud može odlučiti da žalba ne zadržava izvršenje ili određuje kraći rok za ispunjenje radnje koja je naložena tuženom.
(4) Rok za podnošenje tužbe na osnovu člana 12. ovog zakona je tri godine od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže pet godina od dana učinjenja povrede. U slučaju kontinuirane diskriminacije, rok se računa od dana posljednje učinjene radnje. Rokovi se ne računaju u slučajevima sistemske diskriminacije.
Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju iznosi tri mjeseca od dana uručenja drugostepene presude.
Član 15. stav 1.
(Teret dokazivanja) (1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.
37. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 54. st. (3) i (4) (3) Tužba za utvrđenje može se podnijeti radi utvrđivanja postojanja, odnosno nepostojanja činjenice ako je to predviđeno posebnim zakonom ili drugim propisom.
(4) Tužba za utvrđenje povrede prava ličnosti može se podnijeti, bez obzira na to da li je postavljen zahtjev za naknadu štete ili drugi zahtjev u skladu sa posebnim zakonom.
Član 58.
(1) Tužilac može, do zaključenja glavne rasprave, svoju tužbu preinačiti tako da umjesto prvobitno tuženog tuži drugu osobu.
(2) Za preinaku tužbe prema stavu 1. ovog člana potreban je pristanak osobe koja treba da stupi u parnicu umjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitni tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.
(3) Osoba koja stupa u parnicu umjesto prvobitnog tuženog mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
XX - SUPARNIČARI
Član 362. st. (1) i (2) (1) Više osoba mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari):
1) ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proističu iz iste činjenične i pravne osnove (materijalni suparničari);
2) ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se temelje na bitno istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, te ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženog (formalni suparničari); 3) ako je to drugim zakonom određeno.
(2) Do zaključenja pripremnog ročišta, može, uz uvjete iz stava 1. ovog člana, uz tužioca pristupiti novi tužilac, ili tužba može biti proširena na novog tuženog s njegovim pristankom.
Član 366.
Ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari) smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji koje su poduzeli drugi suparničari proteže se i na one koji te radnje nisu poduzeli.
Član 386. stav (2) (2)Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.
38. Zakon o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 – ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 – ispravka, 7/09 – ispravka, 63/10 i 75/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
1. Pojam spajanja, pripajanja, podjele i promjene oblika društva Član 62. stav (3) Društvo se može podijeliti prijenosom imovine i obaveza bez provođenja likvidacije na dva ili više društava, koja postaju njegovi pravni sljednici, solidarno odgovorni za njegove obaveze na jedan od sljedećih načina:
pripajanjem, kada društvo koje se dijeli prenese na dva ili više postojećih društava ukupnu imovinu i obaveze, ili, osnivanjem novih društava, kada društvo koje se dijeli prenese na dva ili više novih društava ukupnu imovinu i obaveze.
39. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Sadržina solidarnosti dužnika Član 414.
(1) Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara poveriocu za celu obavezu i poverilac može zahtevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.
(2) Od više solidarnih dužnika, svaki može dugovati sa drugim rokom ispunjenja, pod drugim uslovima i uopšte sa različitim odstupanjima.
VI.Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama prvoapelanta i drugoapelantice je presuda Vrhovnog sud, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 24. decembra 2019. godine, a apelaciju je podnio je 12. februara 2020. godine, a drugoapelantica je osporenu presudu primila 23. decembra 2019. godine, a apelaciju je podnijela 14. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
44. Prvoapelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
45. Drugoapelantica smatra da joj je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
47. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
48. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanja koja se tiču mobinga i diskriminacije na radnom mjestu, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
49. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnoj primjeni relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelanti, između ostalog, navode da je u konkretnom slučaju nastupila prekluzija podnesenog tužbenog zahtjeva jer je prošao jednogodišnji rok za podnošenje tužbe, da se u konkretnom slučaju nije mogla povući tužba u odnosu na jednog suparničara nastalog nakon podjele Unafarmacije jer to ne dozvoljava institut jedinstvenog nužnog suparničarstva, da nema kontinuiteta u navodnoj diskriminaciji naspram tužiteljice, te ističu da je stavljen pretjeran teret dokazivanja samo na apelante kao tužene. Apelanti ukazuju na proizvoljnost prilikom dosuđenja toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos nematerijalne štete i troškova postupka. Također, apelanti smatraju da obrazloženja osporenih odluka ne zadovoljavaju standarde obuhvaćene pravom na pravično suđenje.
50. U vezi s ključnim prigovorima apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koji se svode na tvrdnju da se osporene presude zasnivaju na proizvoljnoj primjeni relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
51. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju su apelanti ukazali.
52. Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji iznose brojne prigovore u kontekstu obrazloženja Kantonalnog suda, odnosno Vrhovnog suda, sa kojima se ne slažu, koji se u suštini svode na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, također, zapaža da se identičnim prigovorima bavio Vrhovni sud koji je prigovore apelanata ocijenio neosnovanim, a takav stav je obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Tako se Vrhovni sud, između ostalog, dotakao i prigovora da je u konkretnom slučaju nastupila prekluzija podnesenog tužbenog zahtjeva jer je prošao jednogodišnji rok za podnošenje tužbe. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, jasno ukazao da je tužiteljica podneskom od 28. oktobra 2014. godine izvršila preinaku tužbe kada je umjesto prvobitno označene tužene Unafarmacije, koja je prestala da postoji, kao nove tužene označila prvoapelanta i drugotuženog, koji su, u smislu člana 62. stav 3. Zakona o privrednim društvima, postali njegovi pravni sljednici i solidarno odgovorni za njegove obaveze, pri čemu je zaključio da se radi o ispravci tužbe, a ne o njenom subjektivnom preinačenju u smislu člana 58. ZPP. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je u konkretnom slučaju tužiteljica dokazala da je ponašanjem drugoapelantice diskriminirana na osnovu uznemiravanja i mobinga na njenom radnom mjestu tako što joj je drugoapelantica svojim radnjama povrijedila dostojanstvo lica, stvorila zastrašujuće, neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje, te nefizičkim uznemiravanjem na radnom mjestu tužiteljici degradirala radne uvjete i profesionalni status. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, na osnovu utvrđenja nižestepenih sudova, u obrazloženju osporene presude ocijenio da se u konkretnom slučaju radilo o kontinuiranom mobingu koji je bio posebno izražen u julu 2012. godine, a kako je tužba podnesena 17. oktobra 2012. godine (preporučenom pošiljkom), zaključio je da nije protekao ni subjektivni ni objektivni rok za podnošenje tužbe propisan odredbom člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude ukazao da se naknadno isticanje prejudicijelnog zahtjeva za utvrđenje ne smatra preinačenjem tužbe prema odredbi člana 54. st. 3. i 4 ZPP, pa materijalno-pravne posljedice podnošenja prvobitne tužbe važe i za prejudicijelni zahtjev. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, iz navedenog jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju tužba blagovremena jer iz navoda tužbe od 17. oktobra 2012. godine slijedi da je tražena pravna zaštita u vidu naknade nematerijalne štete kao posljedice diskriminacije i mobinga.
53. U vezi s apelacionim navodima da se u konkretnom slučaju nije mogla povući tužba u odnosu na jednog suparničara nastalog nakon podjele prvobitno označene tužene jer to ne dozvoljava institut jedinstvenog nužnog suparničarstva, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude ukazao na odredbu člana 414. ZOO, naglasivši da je na strani tužiteljice bilo pravo izbora hoće li tužiti oba pravna sljednika prvobitno označene tužene ili samo jednog od pravnih sljednika, kao što je postupila u konkretnom slučaju. Stoga, imajući u vidu da je povlačenje tužbe u odnosu na drugotuženog bez utjecaja na status prvoapelanta u predmetnoj parnici jer se ne smatraju jednom strankom u predmetnom postupku, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da prvostepeni sud nije povrijedio odredbe člana 366. ZPP kada je prihvatio povlačenje tužbe u odnosu na drugotuženog. U vezi s apelacionim navodima da nema kontinuiteta u navodnoj diskriminaciji naspram tužiteljice, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio i ovim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da zakonskom definicijom (član 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije) nije određeno koliko puta ili u kojem vremenskom periodu se radnje mobinga trebaju ponoviti, tako da se u svakom pojedinačnom slučaju mora procjenjivati da li se radi o kontinuiranom ponašanju koje je proizvelo neku od navedenih posljedica koje se mogu okarakterizirati kao mobing na radu, pri čemu je te revizione prigovore ocijenio kao neosnovane.
54. U vezi s apelacionim navodima kojima apelanti ističu da su nižestepeni sudovi pogrešno obrazložili primjenu pravila o teretu dokazivanja, odnosno da je stavljen pretjeran teret dokazivanja samo na apelante kao tužene, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude jasno istakao da je pravilo o teretu dokazivanja propisano odredbom člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije, kao lex specialis, drugačije regulirano u odnosu na opće pravilo iz člana
123. ZPP. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da je u konkretnom slučaju tužiteljica učinila sa dovoljnim stepenom vjerovatnoće da je bila žrtva mobinga, što je utjecalo na njeno fizičko i mentalno zdravlje, dok teret dokazivanja sa stepenom sigurnosti da do mobinga nije došlo, kao negativne činjenice, leži na suprotnoj strani, tj. apelantima u konkretnom slučaju. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude pojasnio da je tužiteljica u ovom postupku dokazala da je ponašanjem drugoapelantice diskriminirana na osnovu uznemiravanja i mobinga na njenom radnom mjestu tako što joj je drugoapelantica svojim radnjama povrijedila dostojanstvo lica, stvorila zastrašujuće, neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje, te nefizičkim uznemiravanjem na radnom mjestu tužiteljici degradirala radne uvjete i profesionalni status. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da su nižestepeni sudovi osnovanost tužbenog cijenili na osnovu člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije, iz čega proizlazi da nisu osnovani apelacioni navodi o povredi pravila o teretu dokazivanja. Ustavni sud podsjeća da se evropski standard u pogledu dokazivanja nejednakog postupanja ogleda u pristupu prema kojem lice, koje se poziva na diskriminaciju, mora učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, te učiniti vjerovatnim (dokazati opravdanu sumnju) da bi zbog nejednakog postupanja moglo doći do diskriminacije, pri čemu teret dokazivanja činjenice da do nejednakog postupanja nije došlo zbog diskriminacije leži na strani tuženog. Shodno navedenom, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog slučaja zanemario navedeno načelo (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2960/19 od 3. marta 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
55. Nadalje, u vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u osporenoj odluci bavio i ovim pitanjem, te da iz obrazloženja presude tog suda proizlazi da zahtjev za zateznu kamatu nije bio postavljen u podnesenoj tužbi od 17. oktobra 2012. godine, već tek u toku postupka, i to podneskom od 28. oktobra 2014. godine. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je slično pravno pitanje (da li zatezne kamate na utvrđeni iznos naknade nematerijalne štete, prema članu 277. ZOO, treba dosuditi od dana podnošenja tužbe ili od dana donošenja prvostepene presude) razmatrao u Odluci broj AP 3355/15 od 27. februara 2018. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 30). Ustavni sud je u navedenoj odluci konstatirao da postoji različita praksa između Suda BiH i Vrhovnog suda povodom pitanja dosuđivanja zatezne kamate na utvrđeni iznos nematerijalne štete, te da bi u citiranom predmetu praksa Vrhovnog suda bila povoljnija za apelanta jer predviđa da zatezna kamata na pravičnu naknadu nematerijalne štete teče od dana podnošenja tužbe. Također, u vezi s apelacionim navodima o odluci o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud donio odluku o troškovima postupka cijeneći uspjeh parničnih stranaka u sporu (čl. 386. ZPP) i da su na taj način (prema uspjehu u sporu) dosuđeni troškovi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke podržao stav drugostepenog suda, naglasivši da je odluka o troškovima postupka pravilna. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav izražen u Odluci broj AP 536/04 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 536/04 od 27. maja 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) prema kojem redovni sudovi imaju diskreciono pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelimičnom uspjehu u parnici, odluče na koji će način stranke snositi troškove postupka i da u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredbi o tome šta se smatra djelimičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP tumače u skladu s načelima zakonitosti i pravičnosti, uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda.
56. Dovodeći obrazloženje osporenih presuda u vezu s odredbama propisa na koje su se pozvali redovni sudovi u osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih odluka nema elemente koji ukazuju na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, koje okolnosti bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepene presude i reviziji protiv drugostepene presude, a koje su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
Pravo na imovinu
58. Apelanti su se u apelaciji pozvali i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se argumentacija apelanata u pravcu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti povredu prava na imovinu, u suštini, dovode u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud, kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, pozivanje na povredu prava na imovinu, također, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, odlučujući o prigovorima koji se u apelacijama ponavljaju, detaljno i jasno obrazložio svoju odluku uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
60. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
61. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić