Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2321/21 (H.B.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Djelotvoran pravni lijek
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-2321/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2321/21, rješavajući apelaciju koju je podnio H. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. B.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 012951 19 Uvp od 22. aprila 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 012951 17 U od 18. januara 2019. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/8/1-35-2-924-2/17 od 28. augusta 2017.
godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalna administrativna služba za Unsko-sanski kanton u Bihaću broj 1820-3821/08-4 od 21. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. H. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sanil Hasić i Amel Šabić iz Bosanske Krupe, podnio je 28. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 012951 19 Uvp od 22. aprila 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 012951 17 U od 18. januara 2019. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) broj FZ3/8/1-35-2-924-2/17 od 28. augusta 2017. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalna administrativna služba za Unsko-sanski kanton u Bihaću (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 1820-3821/08-4 od 21. jula 2017. godine.
2. Prvostepeni organ je Rješenjem broj 1820-3821/08-4 od 21. jula 2017. godine apelantu priznao pravo na srazmjerni dio invalidske penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu od 31,6625 KM počev od 1. jula 2008.godine.
3. Tuženi je Rješenjem broj FZ3/8/1-35-2-924-2/17 od 28. augusta 2017.godine odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 21. jula 2017.godine.
4. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca protiv rješenja tuženog od 28. augusta 2017. godine, Kantonalni sud je donio presudu od 18. januara 2019. godine kojom je odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je kod apelanta utvrđen gubitak radne sposobnosti počev od 12. aprila 2001. godine zbog bolesti, pa je razvrstan u prvu kategoriju invalidnosti, te mu je rješenjem nadležnog organa od 4. maja 2001. godine priznato pravo na invalidsku penziju počev od 12. aprila 2001.godine, kao i da je rješenjem prvostepenog organa od 19. marta 2003.godine određena visina i početak isplate invalidske penzije apelantu. Dalje je naveo da je apelant 31. jula 2008. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na usklađivanje penzija po osnovu zaključenog Sporazuma o socijalnom osiguranju BiH i R. Slovenije (,,Službeni glasnik BiH“, broj 8/07; u daljnjem tekstu: Sporazum). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je rješenjem od 21. jula 2017. godine apelantu priznato pravo na srazmjerni dio invalidske penzije kako je navedeno u dispozitivu tog rješenja. Budući da je invalidnost kod apelanta nastupila kao posljedica bolesti, naveo je da je pravilno u postupku koji je prethodio donošenju rješenja tuženog primijenjen član 52. stav 1. točka 2. Zakona penzijskom i invalidskom osiguranju. Također je ukazao da apelant na osnovu navršenog penzijskog staža u BiH u trajanju od pet godina, tri mjeseca i 20 dana nije ispunjavao uslove iz člana 52. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju za priznavanje prava na samostalnu invalidsku penziju, pa se morao uzeti u obzir i staž koji je ostvario u R. Sloveniji, shodno članu 20. Sporazuma koji propisuje da ako je osiguranik ostvario razdoblje osiguranja sukladno pravnim propisima obje države ugovornice, tada se ona zbrajaju kod ostvarivanja, očuvanja ili ponovnog priznavanja prava na davanja, u slučaju da se ne odnose na isti razdoblje. Uzimajući u obzir penzijski staž ostvaren u R. Sloveniji, naveo je da je ispunjen uslov za ostvarivanje prava na srazmjerni dio invalidske penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja.
6. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesenom protiv presude Kantonalnog suda od 18. januara 2019. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 22. aprila 2021. godine kojom je odbio predmetni zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
7. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni organ donoseći rješenje od 21. jula 2017. godine, utvrdio da kod apelanta postoji gubitak radne sposobnosti zbog bolesti počev od 12. aprila 2001. godine, pa je razvrstan u I kategoriju invalidnosti, da je na dan nastanka invalidnosti imao 56 godina života, te da radni vijek iznosi 36 godina. Zatim da ukupan penzijski staž u BiH i kod inostranog nosioca osiguranja navršen do 1. jula 2008. godine iznosi 31 godinu, jedan mjesec i sedam dana, te da priznati penzijski staž ostvaren u R. Sloveniji preračunat u pune mjesece iznosi 309 mjeseci, a da ukupan penzijski staž u BiH preračunat u pune mjesece iznosi 64 mjeseca. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni organ zaključio da apelant ispunjava uslove za sticanje prava na invalidsku penziju i priznao mu pravo na srazmjeran dio invalidske penzije. Naveo je da je prema ukupnom penzijskom stažu i pokrivenošću radnog vijeka penzijskim stažom invalidska penzija, primjenom člana 56. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, utvrđena u visini od 184,533131 KM mjesečno, koji iznos služi kao osnov za određivanje srazmjernog dijela penzije koji pada na teret tuženog i iznosi 31,6625 KM (po formuli (64 + 309) x 64). S tim u vezi je naveo da je prvostepeni organ pravilnom primjenom člana 54. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i Sporazuma utvrdio visinu srazmjernog dijela invalidske penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu od 31,6625 počev od 1. jula 2008. godine. Također je naveo da se apelantu nije mogao osigurati zajamčeni iznos penzije direktnom primjenom člana 72. st.1. i 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, jer je stavom 3. tog člana propisano da se odredbe iz st. 1. i 2. ovog člana ne odnose na osiguranike koji su ostvarili pravo na srazmjerni dio penzije prema međunarodnim ugovorima, niti na korisnike iz stava 2. koji nemaju prebivalište na teritoriji BiH, ukoliko međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno. Naime, apelant je pravo na srazmjeran dio penzije ostvario po međunarodnom ugovoru, koji nije propisao pravo na najniži iznos penzije. Naveo je da su prvostepeni organ i tuženi pravilno primijenili i član 52. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te naglasio da su u toku upravnog postupka pravilno utvrđene sve činjenice koje su od značaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja, pa apelant neosnovano ističe povredu čl. 7., 8. i
9. Zakona o upravnog postupka.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i na povredu člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelant navodi, između ostalog, da su pravno neosnovani i arbitrarni stavovi organa uprave i sudova da apelantu ne pripada pravo na minimalnu invalidsku penziju od bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja, već samo srazmjeran dio, jer je apelantu 2008. godine slovenski nosilac osiguranja priznao pravo na invalidsku penziju po osnovu staža koji je ostvario radeći u R. Sloveniji za vrijeme dok su i BiH i Slovenija bile u sastavu SFRJ.
9. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
4. Invalidska penzija Član 52.
Osiguranik, kod koga je utvrđena I kategorija invalidnosti stiče pravo na invalidsku penziju:
- ako je invalidnost prouzrokovana povredom na radu ili profesionalnom bolešću, bez obzira na dužinu penzijskog staža;
- ako je invalidnost prouzrokovana povredom van rada ili bolešću, pod uvjetom da je prije nastanka invalidnosti imao navršen penzijski staž koji mu pokriva najmanje jednu trećinu razdoblja od navršenih najmanje 20 godina života do dana nastanka invalidnosti (u daljem tekstu: radni vijek), računajući radni vijek na pune godine.
Član 54.
(1) Invalidska penzija se utvrđuje od penzijskog osnova koji se utvrđuje na način predviđen u čl. 32. do 49. ovog zakona.
(2) Kada se invalidska penzija stiče sa stažom osiguranja kraćim od broja godina staža osiguranja u skladu sa članom 32. st. 1. i 2. ovog zakona, penzijski osnov se utvrđuje na osnovu prosječne plaće ostvarene za vrijeme ukupnog trajanja osiguranja.
(3) Kada se invalidska penzija stiče sa stažom osiguranja kraćim od broja godina staža osiguranja u skladu sa članom 32. st. 1. i 2. ovog zakona, za utvrđivanje penzijskog osnova ne uzima se plaća ostvarena u godini u kojoj se ostvaruje pravo na invalidsku penziju.
6. Zajamčena penzija i najniža penzija Član 72.
(1) Osiguranicima koji su ostvarili penziju u visini od 85% od penzijskog osnova ili osiguranicima koji su ostvarili starosnu penziju sa 40 godina penzijskog staža i invalidsku penziju sa 35 godina penzijskog staža i osiguranicima koji su ostvarili invalidsku penziju po osnovu invalidnosti prouzrokovane povredom na radu ili profesionalnom bolešću osigurava se zajamčena penzija koja ne može biti manja od 80% od prosječne penzije isplaćene u decembru 2007. godine, usklađene sa članom 51. Zakona.
(2) Osiguranicima koji nisu obuhvaćeni stavom 1. ovog člana i korisnicima porodične penzije ovih osiguranika osigurava se najniži iznos penzije koji ne može biti manji od 60% od prosječne penzije isplaćene u decembru 2007. godine, usklađene u skladu sa članom 51. Zakona.
(3) Odredbe iz st. 1. i 2. ovog člana ne odnose se na osiguranike koji su ostvarili pravo na srazmjerni dio penzije prema međunarodnim ugovorima, niti na korisnike iz stava 2. koji nemaju prebivalište na teritoriji Bosne i Hercegovine, ukoliko međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona penzijskom i invalidskom osiguranju i Sporazuma, jasno ukazao da se apelantu nije mogao osigurati zajamčeni iznos penzije direktnom primjenom odredbi člana 72. st.1. i 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, jer se te odredbe ne odnose na osiguranike koji su ostvarili pravo na srazmjerni dio penzije prema međunarodnim ugovorima, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić