Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1181/20 (B. V.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Dokaz
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1181/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1181/20, rješavajući apelaciju Bojana Vukojičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bojana Vukojičića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 030671 19 Kž 5 od 10. januara 2020. godine i S1 2 K 030671 19 K od 24. oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bojan Vukojičić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokatica Nina Kisić iz Sarajeva, podnio je 27. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 030671 19 Kž 5 od 10. januara 2020. godine i S1 2 K 030671 19 K od 24. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 14. juna 2021. godine od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 25. juna 2021. godine, dok Tužilaštvo BiH odgovor na apelaciju nije dostavilo u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužilaštvo BiH je optužnicom od 25. marta 2019. godine (koja je potvrđena 3. aprila 2019. godine) optužilo apelanta zajedno sa ostala tri lica (Rajko Đuković, Srđan Vukojičić i Milisav Tešović) da su počinili krivično djelo Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav (2) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH).

6. Na ročištu za izjašnjenje o krivnji od 13. maja 2019. godine, svi optuženi su se izjasnili da nisu krivi za radnje koje su im potvrđenom optužnicom stavljene na teret. Glavni pretres je započeo 29. maja 2019. godine. Na ročištu za početak glavnog pretresa, tužilac je precizirao optužnicu u pogledu pravne kvalifikacije djela, na način da se optuženi terete za počinjenje krivičnog djela Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav (2) KZ BiH, u vezi sa stavom (1) navedenog Zakona.

7. Sud BiH je u toku postupka (na nastavku glavnog pretresa održanog 16. oktobra 2019. godine) u odnosu na optužene Rajka Đukovića, Srđana Vukojičića i Milisava Tešovića, uz saglasnost stranaka i branilaca optuženih, razdvojio (rješenjem) postupak u odnosu na navedene optužene od postupka protiv apelanta i pod novim brojem predmeta održao ročište za razmatranje sporazuma o priznanju krivnje. U posebnom postupku je donesena presuda Suda BiH od 16. oktobra 2019. godine protiv optuženih Rajka Đukovića, Srđana Vukojičića i Milisava Tešovića.

8. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 030671 19 K od 24. oktobra 2019. godine apelant je oglašen krivim da je kao organizator zajedno sa ostalim članovima te grupe (Rajko Đuković, Milisav Tešović i Srđan Vukojičić) u vrijeme (od septembra do 8. oktobra 2018. godine), mjestu (teritorij Bosne i Hercegovine i Republike Crne Gore) i na način pobliže opisan u tač. 1. i 2. izreke presude počinio krivično djelo Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav (2) KZ BiH, u vezi sa stavom (1) KZ BiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina u koju mu se ima uračunati označeno vrijeme provedeno u pritvoru. Presudom je apelantu izrečena i novčana kazna u označenom iznosu, koju je dužan platiti u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti presude, te određeno da će se ista zamijeniti kaznom zatvora u slučaju da se ne može u cijelosti platiti. Također je presudom apelantu izrečena mjera sigurnosti oduzimanja označenog predmeta, dok je odbijen prijedlog Tužilaštva BiH da se od apelanta oduzme novac u označenom iznosu kao imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela. Konačno, presudom je apelant obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka, čiji će iznos sud utvrditi posebnim rješenjem, po pribavljanju potrebnih podataka.

9. U obrazloženju presude je navedeno (pobliže opisano na str. 5-7- presude) prije svega koji su označeni svjedoci i sudski vještaci saslušani u toku dokaznog postupka, kao i koji materijalni dokazi su uloženi u spis predmeta, uključujući između ostalih i zapisnike o ispitivanju osumnjičenih Rajka Đukovića, Milisava Tešovića i Srđana Vukojičića, te zapisnike o pretresanju osobe, stana, drugih prostorija i pokretnih stvari Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA).

10. Zatim je ukazano na sadržaj završne riječi Tužilaštva BiH, koje je između ostalog navelo da nije imalo rezultata kako je optuženi apelant došao u posjed opojne droge, ali da je bez sumnje dokazano da je apelant organizirao grupu za prijevoz opojne droge, te na koji način je počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret (uz napomenu da se u konkretnom slučaju radi o najvećoj količini opojne droge „Cannabis“ koja je do sada oduzeta-preko 700 Kg).

11. S druge strane je navedeno (pobliže opisano na str. 7-9. presude) da apelantova odbrana nije imala dokaznih prijedloga u toku dokaznog postupka, a da je apelantova braniteljica u završnoj riječi navela da odbrana u konkretnom predmetu nije izvodila svoje dokaze, jer je ocijenila da je zakonitost i vjerodostojnost dokaza Tužilaštva BiH takva da ista ne podržava navode optužnice. Pritom je ukazano i da je apelantova braniteljica navela da nije sporno ni sa stanovišta činjenica ni sa stanovišta Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) da se njen branjenik-apelant nalazio u putničkom motornom vozilu kritičnog dana, da je lišen slobode u okviru zaustavljanja nezakonitog prijevoza opojne droge „Cannabis“, te da je od njega oduzet mobilni telefon označene marke, ali da su za odbranu sporni navodi iz optužnice da je apelant nabavio navedenu opojnu drogu, da je organizirao i rukovodio organiziranom grupom ljudi radi međunarodnog prijevoza opojne droge. Isto tako je navedeno i da je apelantova braniteljica istakla prigovor nezakonitosti na uložene označene zapisnike o ispitivanju osumnjičenih Rajka Đukovića, Srđana Vukojičića i Milisava Tešovića sa obrazloženjem da su isti pribavljeni i izvedeni suprotno odredbama ZKP BiH, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također je, između ostalog, navedeno da je apelantova braniteljica istakla da apelantova odbrana nije imala mogućnost da unakrsno ispita (sa)optužene Rajka Đukovića, Srđana Vukojičića i Milisava Tešovića, čiji zapisnici o saslušanju u svojstvu osumnjičenih su pročitani na glavnom pretresu, a što je apelantovo fundamentalno pravo kao optuženog, propisano u članu 6. Evropske konvencije. Pritom je apelantova braniteljica osporila i vjerodostojnost zapisnika o ispitivanju osumnjičenih, a posebno izjava koje je dao tada osumnjičeni Rajko Đuković, ističući da se radi o osobi koja se karijerno bavi trgovinom opojnom drogom i ljudima. U svjetlu istaknutog je Sud BiH naveo da se apelant saglasio sa navodima svoje braniteljice i nije imao ništa za dodati.

12. Dalje je Sud BiH ukazao (u dijelu Relevantno materijalno pravo; str. 10. i 11. presude) na sadržaj odredbe člana 195. KZ BiH i osnov njene inkriminacije. Zatim je ukazano na činjenično utvrđenje iz tačke 1. izreke presude, navodeći da isto proizlazi iz prije svega iskaza koje su (tada osumnjičeni) Srđan Vukojičić i Rajko Đuković dali na zapisnik u prostorijama SIPA i Tužilaštvu BiH, a kojom prilikom su u cijelosti priznali izvršenje predmetnog krivičnog djela, detaljno ga opisali, te objasnili apelantovu ulogu kao organizatora, ali i svoju ulogu kao pripadnika grupe (pobliže opisano na str. 11-14. presude). S tim u vezi je navedeno da su navedeni iskazi međusobno saglasni u odnosu na postojanje bitnih, odlučnih činjenica koje se apelantu stavljaju na teret, isti se po svom sadržaju logično nadovezuju tako da njihova vjerodostojnost nije dovedena u sumnju (pobliže opisano na strani 14. presude). Također je navedeno i da su navedeni iskazi potvrđeni ostalim provedenim dokazima optužbe i to materijalnim dokazima prikupljenim u toku istrage, o čemu su na glavnom pretresu svjedočili inspektori SIPA (R.R. i S.S.), kao i iskazom svjedoka O.J, na čiji je sadržaj pobliže ukazano u nastavku obrazloženja presude (str. 15-18. presude), a kojim iskazima je Sud BiH poklonio vjeru. Potom je Sud BiH obrazložio i svoje uvjerenje da je apelant počinio krivičnopravne radnje opisane u tački 2. izreke presude, a što proizlazi prije svega iz zapisnika o ispitivanju tada osumnjičenih Srđana Vukojičića, Rajka Đukovića i Milisava Tešovića, koji su u cijelosti priznali izvršenje krivičnog djela, zatim iz iskaza saslušanih svjedoka R.R, S.S., D.D, krim vještaka Nine Knežević, kao i iz materijalnih dokaza izvedenih na glavnom pretresu. Svi provedeni dokazi, kako je to naveo Sud BiH, međusobno saglasni u odnosu na postojanje odlučnih činjenica koje se apelantu stavljaju na teret, isti se po svom sadržaju logično nadovezuju tako da njihova vjerodostojnost nije dovedena u sumnju (pobliže opisano na str. 18-21. presude). S tim u vezi je Sud BiH istakao da je, suprotno navodima apelantove braniteljice istaknutim u završnoj riječi (da se radio nezakonitim dokazima), utvrdio da su zapisnici o ispitivanju osumnjičenih Rajka Đukovića, Srđana Vukojičića i Milisava Tešovića (T-1 do T-4) zakoniti dokazi. Prednji zaključak je Sud BiH argumentirao u smislu odredbi člana 10. st. (1) i (2) i člana 78. ZKP BiH, navodeći da su predmetni iskazi uzeti u zakonom propisanom postupku i na zakonom propisan način, a određene manjkavosti na koje apelantova braniteljica ukazuje (nije sačinjen snimak ispitivanja, dužina trajanja ispitivanja u odnosu na broj strana zapisnika, nije konstatirana pauza na zapisniku, osumnjičeni Rajko Đuković nije saslušan na okolnost postojanja organizirane grupe kojom upravlja apelant, nego koje je isti pripadnik), ni u kojem slučaju ne čine ove dokaze nezakonitim (pobliže opisano na strani 21. presude). Dalje je Sud BiH obrazložio i neosnovanost prigovora apelantove braniteljice istaknutog u završnoj riječi u vezi sa nemogućnošću unakrsnog ispitivanja optuženih (pobliže opisano na strani 22. presude). S tim u vezi je, između ostalog, istaknuto da je u konkretnom slučaju tužilac u okviru izvođenja svojih dokaza koristio navedene zapisnike tako što ih je pročitao na glavnom pretresu, a što je u skladu sa odredbom člana 273. stav (3) ZKP BiH. Apelantova odbrana, kako je to navedeno, u toku postupka imala je mogućnost da osporava navedene dokaze, isticanjem prigovora ili eventualno kroz izvođenje svojih dokaza, na koji način je u cijelosti ispoštovano pravo na odbranu apelanta. Zatim je, u svjetlu iskaza svjedoka R.R, S.S. i D.D, obrazložena i neosnovanost prigovora braniteljice iz završne riječi kojim je nastojala osporiti kredibilitet iskaza koji je u toku istrage dao osumnjičeni Rajko Đuković uz argumentaciju da se radi o osobi koja se karijerno bavi trgovinom opojnom drogom i ljudima i dr. (pobliže opisano na str. 22-25. presude).

13. U nastavku obrazloženja je Sud BiH u smislu člana 56. ZKP BiH obrazložio i neosnovanost prigovora apelantove braniteljice (iz završne riječi) u vezi sa (ne)zakonitošću pribavljanja svih dokaza do koji se došlo na osnovu usmene naredbe za pretresanje koju je izdao sudija za prethodni postupak Suda BiH (pobliže opisano na str. 25. i 26. presude). S tim u vezi je prije svega ukazano da ovim prigovorom ne osporava sadržaj dokaza proisteklih iz izvršenog pretresa, nego zakonitost njihovog pribavljanja. U tom smislu je ukazano da je sud izvršio uvid u istražni dio spisa, te da je konkretnom slučaju ispoštovana suština pravilnog i zakonitog postupanja u prikupljanju dokaza pretresanjem pokretnih stvari i lica, koja se ogleda u činjenici da postoji zahtjev ovlaštenog lica za pretresanje, da je naredbu za pretresanje izdao nadležni sud, da je pretresanje izvršeno u skladu sa tom naredbom, o čemu je Sudu BiH dostavljen i izvještaj o postupanju po usmenoj naredbi za pretres, te se ni u kojem slučaju ne može raditi o nezakonitim dokazima. Zatim je ukazano (pobliže opisano na str. 26-30. presude) na sadržaj iskaza krim vještaka Nine Knežević koja je obavila hemijsko vještačenje oduzete materije po naredbi Tužilaštva BiH, te iskaz svjedoka-stručno lice Irhada Kosa u vezi sa pretresanjem privremeno oduzetih mobilnih telefona i njihovim sadržajem od osumnjičenih (sim kartica, pozivi, te sms komunikacija).

14. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je naveo da svi naprijed navedeni dokazi posmatrani pojedinačno i u međusobnoj vezi tvore čvrst i zatvoren krug utvrđenih činjenica koje u svojoj ukupnosti mogu dovesti do jedinog zaključka, da je apelant, u radnjama opisanim u tač. 1. i 2. izreke presude, ostvario sva bitna obilježja bića krivičnog djela Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ BiH, te da je isto izvršio sa direktnim umišljajem (pobliže opisano na str. 30. i 31. presude).

15. Presudom Suda BiH u Apelacionom vijeću (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 2 K 030671 19 Kž 5 od 10. januara 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH i apelantove braniteljice, te potvrđena prvostepena presuda Suda BiH od 24. oktobra 2019. godine.

16. U obrazloženju presude je, na početku, ukazano na navode žalbe apelanta i njegove braniteljice (pobliže opisano u tač. 15-53. presude). S tim u vezi je Apelaciono vijeće istaklo da primjećuje da se tim žalbama u najvećoj mjeri nastoje osporiti zakonitost izjava osumnjičenih Rajka Đukovića, Srđana Vukojičića i Milisava Tešovića, pri tome navodeći da je povrijeđeno i pravo na odbranu apelanta. S tim u vezi je navedeno da navedene izjave u istrazi uzete uz poštovanje odredbi čl. 77. i 78. ZKP BiH (ispitivanje osumnjičenog, pouka osumnjičenom o njegovim pravima), pri čemu su optuženi izjave dali u prisustvu branilaca, uz upozorenje da iste mogu biti korištene kao dokaz u toku postupka (član 78. stav (2) tačka c) ZKP BiH). Dalje je Apelaciono vijeće ukazalo na sadržaj odredbe 273. stav (3) ZKP BiH, navodeći pritom da iz sadržaja iste nema zakonskih prepreka da navedene izjave budu predmetom ocjene suda prilikom donošenja presude, kao i da se radi o izuzetku od neposrednog sprovođenja dokaza, ali da citirana odredba omogućava korištenje ovakvih dokaza uz uslov da je ispoštovana odredba člana 78. stav (2) tačka c) ZKP BiH, a što u ovom predmetu nije dovedeno u pitanje. Stoga je navedeno da se ne može reći da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na odbranu, odnosno da se radi o nezakonitim dokazima. Kada je u pitanju navod odbrane o nezakonitosti ovih izjava, Apelaciono vijeće je istaklo da osim paušalnog navođenja, odbrana nije konkretizirala navedeni prigovor na način da je ukazala da se radi o dokazu koji je pribavljen povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona, a kako je to propisano članom 10. stav (2) ZKP BiH, uslijed čega se vijeće neće upuštati u detaljnije razmatranje ovih prigovora. S obzirom na navedeno, Apelaciono vijeće je istaklo da nije bilo zakonskih prepreka da navedene izjave (osumnjičenih) budu uvedene u dokaznu građu, te da sud na istima zasnuje odluku.

17. Kada je u pitanju pozivanje odbrane na odredbu člana 79. ZKP BiH koja se odnosi na snimanje zapisnika na audio ili video traku, Apelaciono vijeće napominje da odbrana osim isticanja da u konkretnom slučaju ispitivanje osumnjičenih nije snimano audio-vizuelnim sredstvima, nije konkretizovala zbog čega smatra da je usljed navedenih okolnosti (sastavljanja pisanog zapisnika bez snimanja audio-vizuelnim sredstvima), došlo do povrede ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, odnosno da je došlo do bitnih povreda procesnog zakona u smislu člana 10. stav (2) ZKP BiH. S tim u vezi, Apelaciono vijeće podsjeća da se zaključak o nezakonitosti određenog dokaza ne može zasnovati isključivo na činjenici da je prilikom njegovog pribavljanja povrijeđena neka odredba procesnog zakona (osim ako to nije izričito propisano, kao što je npr. u članu 78. stav (6) ZKP BiH), nego se u tim situacijama mora cijeniti cilj odredbe (koja nije primijenjena ili je prekršena), značaj propusta da se postupi u skladu sa njom na osnovna prava i slobode, pa se tek tada može izvesti zaključak o zakonitosti ili nezakonitosti određenog dokaza. Svako suprotno postupanje značilo bi, kako je to istaklo Apelaciono vijeće, da bilo koja povreda odredbi procesnog zakona prilikom pribavljanja dokaza, automatski ima za cilj posljedicu nezakonitosti tog dokaza. Također je ukazano da je važno napomenuti da pomenuti član 79. stav (2) ZKP BiH nije isključiv kada je u pitanju snimanje izjave na audio-video traku, tj. zakon je propisao i drugi način uzimanja izjave, iz kojeg razloga Apelaciono vijeće smatra da sačinjavanje pisanog zapisnika u konkretnom slučaju nije dovelo do bitne povrede postupka ili do dovođenja optuženog u nepovoljan položaj.

18. Kada su u pitanju navodi odbrane koji se odnose na način sastavljanje zapisnika i unošenja sadržaja izjava osumnjičenih, Apelaciono vijeće je navelo da je odredbom člana 79. stav (1) ZKP BiH propisano da će se u zapisnik doslovno unijeti bitni dijelovi iskaza, tako da i ne postoji obaveza da se u zapisnik u cijelosti prenese sve ono što su osumnjičeni govorili (već samo bitni dijelovi), pa u tom smislu i ne stoje navodi odbrane o bilo kakvim neregularnostima prilikom sačinjavanja zapisnika. Pored toga, Apelaciono vijeće je istaklo da odbrana osim paušalnog navođenja nije iznijela konkretnu argumentaciju kojom bi se doveo u pitanje sadržaj izjave osumnjičenih. U tom smislu je navedeno da su osumnjičeni i njihovi branioci uredno potpisali navedene izjave pri čemu nisu imali bilo kakvih primjedbi na sadržaj i način sastavljanja zapisnika, iz kojeg razloga je i ovaj prigovor odbrane odbijen kao neosnovan.

19. Što se tiče navoda žalbe da osumnjičeni Rajko Đuković i Milisav Tešović nisu saslušani na okolnosti iz tačke 1. prvostepene presude, Apelaciono vijeće je navelo da navedeno nije relevantno u konkretnom slučaju, s obzirom da je prvostepeno vijeće razmatralo sadržaj izjava navedenih osumnjičenih tj. njihovih kazivanja o načinu djelovanja grupe i prebacivanju opojne droge, te da je to pitanje moglo jedino biti od značaja isključivo prilikom donošenja presude u odnosu na ove osumnjičene, ali ne i u konkretnom slučaju gdje je sud samo cijenio sadržaj njihovog kazivanja prilikom utvrđivanja apelantove krivice.

20. Suprotno navodima odbrane apelanta u pogledu nerazumljivosti izreke prvostepene presude, Apelaciono vijeće je istaklo da je činjenični opis djela izreke navedene presude u potpunosti jasan i određen, te da sadrži sve odlučne činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim. U tom smislu, Apelaciono vijeće je ukazalo da je izrekom prvostepene presude jasno opisano na koji način je apelant djelovao kao organizator, kao i djelovanje drugih pripadnika grupe. Dakle, Apelaciono vijeće je istaklo da je izrekom presude opisana aktivna radnja činjenja apelanta, koja ukazuje na njegovo umišljajno postupanje, tako da ne postoje bilo kakve nejasnoće i kontradiktornosti koje bi dovele u pitanje razumljivost izreke presude (pobliže obrazloženo u tač. 62-73. presude). Dakle, sa aspekta formalne ispravnosti prvostepene presude, Apelaciono vijeće je navelo da je Sud BiH u njoj iznio dovoljne i u svemu prihvatljive razloge za svoje stavove i činjenična utvrđenja, oslanjajući se na relevantne dokaze koji potkrjepljuju cjelinu stava koji je prvostepeni sud zauzeo.

21. U nastavku obrazloženja je Apelaciono vijeće obrazložilo i neosnovanost žalbenog prigovora odbrane u vezi sa radnjom pretresanja u smislu člana 56. ZKP FBiH (pobliže opisano u tač. 78-81. presude). S tim u vezi je, između ostalog, navedeno da iz materijalne dokumentacije, tačnije usmene naredbe sudije za prethodni postupak za pretres, proizlazi da je postupak pretresanja proveden i izvršen u skladu sa odredbom člana 60. ZKP BiH (Postupak izvršenja naredbe za pretresanje), te da je nakon što su pretresi okončani, sudija za prethodni postupak koji je izdao usmenu naredbu bio obaviješten o izvršenim radnjama tako što je sačinjena pismena naredba od ovlaštenih službenih lica koja su provodila pretres. Pritom je ukazao i da je važno napomenuti da je i odbrani omogućen uvid u službenu zabilješku sudije za prethodni postupak koji je izdao usmenu naredbu (što odbrana ne negira), a iz čega proizlazi da odbrana nije ostala uskraćena za upoznavanje sa istom, niti je povrijeđeno bilo koje pravo odbrani koje je zagarantirano kroz ZKP BiH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

22. Potom je, između ostalog, u obrazloženju (u dijelu Pogrešno utvrđeno činjenično stanje; pobliže opisano u tač. 83-99. presude) ukazano na neosnovanost žalbenih navoda apelantove braniteljice koji se odnose na osporavanje utvrđenja prvostepenog suda da je apelant „organizirao i rukovodio“ organiziranom grupom ljudi, argumentirajući da zapisnici o saslušanju ostalih optuženih u svojstvu osumnjičenih sadrže unutrašnje i uzajamne protivrječnosti, te su protivrječni drugim izvedenim dokazima. S tim u vezi je Apelaciono vijeće između ostalog navelo da se radi o izjavama koje su u većoj mjeri međusobno saglasne, koje se međusobno nadovezuju, te zajedno tvore cjelinu koja ukazuje u način djelovanja svih osumnjičenih, pri čemu se posebno izdvajala apelantova uloga. Pritom je ukazano i da je, suprotno žalbenim navodima, za Apelaciono vijeće kao i za Sud BiH potpuno irelevantno što se iskazi pojedinih osumnjičenih i svjedoka razlikuju u nekim okolnostima koji nisu od značaja za pravilno utvrđivanje i kao takve ne bi mogle dovesti do drugačije odluke suda. Ono što je krucijalno, kako je to istaklo Apelaciono vijeće, jeste da su iskazi osumnjičenih saglasni u pogledu apelantove organizatorske uloge, kao i u pogledu drugih detalja koji se odnose na dogovaranje, te prijevoz opojne droge iz Republike Crne Gore na dogovorene destinacije unutar Bosne i Hercegovine. Stoga je navedeno da su razlike, na kojim odbrana insistira, drugorazrednog i nebitnog značaja da bi ozbiljnije dovele u sumnju samu egzistenciju inkriminiranog događaja. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U veoma opširno koncipiranoj apelaciji, apelant prije svega ističe da odluka o njegovoj krivici počiva na (glavnom pretresu) pročitanim zapisnicima o saslušanju Rajka Đukovića, Milisava Tešovića i Srđana Vukojičića u svojstvu osumnjičenih. S tim u vezi se navodi da navedena tri lica tokom istrage ni na glavnom pretresu nisu saslušani u svojstvu svjedoka, niti su saslušani u svojstvu optuženih-odbrana apelanta i apelant dakle nije imala mogućnost da ova lica unakrsno ispita (a što je pravo direktno garantirano članom 6. stav 3.d) Evropske konvencije). Pritom apelant ističe da „vrijedi napomenuti i da je isto Sudsko vijeće prihvatilo sporazume o priznanju krivice Rajka Đukovića, Milisava Tešovića i Srđana Vukojičića, od kojih su neki sklopljeni na dan kada je odbrana apelanta iznijela Završnu riječ na glavnom pretresu (napravljena je pauza od sat vremena da optuženi Tešović pristupi sklapanju sporazuma o priznanju krivice)“. Zatim se navodi i da je Sud BiH propustio obrazložiti kako navode odbrane apelanta u prvostepenom postupku, tako i odgovoriti na žalbene navode odbrane. Obrazlažući prednje tvrdnje, apelant ističe da se osporene presude baziraju na dokazima na kojima ne mogu počivati sudske odluke u skladu sa standardima pravičnog suđenja. U nastavku apelacije se na opširan način navodi koje označene odredbe ZKP BiH su prekršene prilikom sačinjavanja predmetnih zapisnika o saslušanju navedenih lica (u svojstvu osumnjičenih), ukazujući pritom da u konkretnom slučaju nikakvih procesnih garancija procjene pouzdanosti izjava datih u svojstvu osumnjičenih nije bilo. S tim u vezi se apelant referira na odredbe člana 79. ZKP FBiH, te da su riječi „u pravilu“ iz navedenog člana obavezujućeg karaktera, tj. da se ispitivanje osumnjičenog ne snima samo u iznimnim situacijama. Potom se ukazuje i na postojanje označenih protivrječnosti u navedenim zapisnicima o saslušanju osumnjičenih u odnosu na postojanje bitnih odlučnih činjenica, kao i da u odnosu na njih redovni sudovi nisu u osporenim odlukama ponudili obrazloženje. Dalje se između ostalog, u svjetlu navoda o nemogućnosti unakrsnog ispitivanja naprijed označenih lica, ukazuje na nepravilnu primjenu odredbe člana 7. stav (3) ZKP BiH (pravo na odbranu) u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Potom se na opširan način obrazlaže da je u konkretnom slučaju radnja pretresanja provedena nezakonito, a čija zakonitost je prema navodima apelanta od presudne važnosti za cijeli predmet, te da je Sud BiH na „fleksibilan“ način pokušao obrazložiti nedostatak zakonite procedure. Konačno, apelant se u svjetlu argumentiranja činjeničnih utvrđenja u ovoj krivičnopravnoj stvari referira ponovno na naprijed navedene zapisnike i tvrdnje da isti sadrže „unutrašnje i uzajamne protivrječnosti“, kao i da su protivrječni drugim izvedenim dokazima. Isto tako se navodi i povreda prava na pravično suđenje tokom žalbenog postupka, u kom smislu apelant ukazuje osporena drugostepena presuda nije odgovorila na označene žalbene navode, te da je došlo i do prekoračenja žalbenih navoda koje je prema shvatanju apelanta nesporno utjecalo na povredu navedenog prava. II.Odgovor na apelaciju

24. Sud BiH je naveo da ostaje kod svih navoda, razloga, stavova i zaključaka iznesenih u osporenoj drugostepenoj presudi, tako da taj sud smatra da je nesvrsishodno i ovom prilikom iste ponovo isticati. Isto tako je navedeno da osporenom (drugostepenom) presudom ni u kom slučaju nisu povrijeđene odredbe člana II.3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. V.Relevantni propisi

25. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18 i 46/21).

26. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme učinjenja krivičnog djela (od septembra do 8. oktobra 2018. godine), a koji u relevantnom dijelu glasi:

Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. st. (1) i (2) (1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(2) Ko organizira grupu ljudi radi učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

27. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka Ustavnog suda, 42/18-Rješenje Ustavnog suda, 65/18 i 22/21–Odluka Ustavnog suda). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7. stav (3) Pravo na odbranu (3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 56.

Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe (1) Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti kada postoji opasnost od odlaganja. Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju može se saopćiti sudiji za prethodni postupak i telefonom, radio-vezom ili drugim sredstvom elektronske komunikacije.

(2) Kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, sudija za prethodni postupak će dalji tok razgovora zabilježiti. U slučaju kada se koristi zvučni ili stenografski zapisnik, sudija za prethodni postupak je dužan dati zapisnik na prijepis, ovjeriti istovjetnost prijepisa i predati originalni zapisnik i prijepis Sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe. U slučaju doslovnog bilježenja razgovora, sudija za prethodni postupak će potpisati kopiju zapisnika i predati je Sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe.

Član 78. stav (2) tač. a) i c) i stav (6) Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:

a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja,

c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, (6) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

Član 79.

Način ispitivanja osumnjičenog (1) O svakom ispitivanju osumnjičenog sačinjava se zapisnik. Bitni dijelovi iskaza unijet će se doslovno u zapisnik. Nakon što je zapisnik sačinjen, osumnjičenom će se pročitati zapisnik i predati kopija zapisnika.

(2) Ispitivanje osumnjičenog u pravilu se snima na audio ili video traku, [...]. Član 273. stav (3) Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (3) Ako se u toku glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu s članom 78. stav (2) tačka c) ovog zakona.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 290. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 030671 19 Kž 5 od 10. januara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelantova braniteljica je primila 4. februara 2020. godine, a apelant 6. februara 2020. godine, dok je apelacija podnesena 27. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, iz kojeg razloga će Ustavni sud ispitati navode apelacije po ovom pravnom osnovu.

33. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

[...]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

35. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud ukazuje da, iako je osnovna svrha člana 6. Evropske konvencije, kada je riječ o krivičnom postupku, da osigura pošteno suđenje na „sudu“ koji je nadležan da rješava o „svakoj krivičnoj optužbi“, to ne znači da se taj član ne primjenjuje i na pretkrivični postupak. Prema tome, član 6. može biti mjerodavan prije nego što predmet dođe u fazu suđenja (pred sud) ako i u mjeri u kojoj postoji vjerovatnost da će pravičnost suđenja biti ozbiljno narušena inicijalnim nepoštovanjem odredaba tog člana (vidi, Evropski sud za ljudska prava-u daljnjem tekstu: Evropski sud, Imbrioscia protiv Švajcarske, presuda od 24. novembra 1993. godine, stav 36, Serija A broj 275, te Salduz protiv Turske, presuda od 27. novembra 2008. godine [GC], broj 36391/02, stav 50).

36. Navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje se suštinski tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i s tim u vezi proizvoljno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima u pogledu krivičnopravne odgovornosti apelanta za krivično djelo Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav (2) KZ BiH, u vezi sa stavom (1) navedenog Zakona. Također se ukazuje i na proizvoljnost u postupanju Apelacionog vijeća u svjetlu poštivanja apelantovog prava na obrazloženu sudsku odluku kod odlučivanja o žalbi apelantove odbrane protiv osporene prvostepene presude Suda BiH. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija apelantu u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je identične navode kao i u apelaciji apelant iznosio pred redovnim sudovima na obje sudske instance.

37. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi (u svjetlu apelacionih navoda) u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod u vezi sa nezakonitošću dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantuje pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to prije svega pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, presuda od 10. marta 2009. godine, stav 89. i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, presuda od 28. jula 2009. godine, stav 41.). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane, odnosno mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, presuda od 17. decembra 2013. godine), budući da korištenje dokaza iz faze istrage neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) člana 6. Evropske konvencije (vidi Belevitskiy protiv Rusije, broj predstavke 72967/01, presuda od 1. marta 2007. godine, stav 117.).

38. Ustavni sud na početku ističe da se suština apelacionih navoda (u kontekstu ocjene dokaza) tiče tvrdnje apelantove odbrane da je njegova krivica u odlučujućem dijelu zasnovana na zapisnicima (T-1 do T-4) o ispitivanju u to vrijeme osumnjičenih Rajka Đukovića, Milisava Tešovića i Srđana Vukojičića. U tom smislu, apelant posebice naglašava činjenicu da ta lica nisu niti u jednoj fazi postupka bila unakrsno ispitana, posljedično čemu apelant smatra da mu je na navedeni način uskraćeno njegovo pravo na odbranu. U svjetlu garancija obuhvaćenih navedenim pravom, Ustavni sud smatra prije svega smatra potrebnim razmotriti svojstvo navedenih lica u predmetnom krivičnom postupku (u njegovom autonomnom konvencijskom značenju). Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su navedena tri lica zajedno sa apelantom bila prvobitno osumnjičena, a potom i optužena zbog predmetnog krivičnog djela. Isto tako, iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlazi da su navedena lica u fazi istrage ispitana u svojstvu osumnjičenih od strane SIPA i Tužilaštva BiH. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da ZKP BiH svojim odredbama (Odjeljak 4 - Ispitivanje osumnjičenog; čl. 77-79) propisuje ko vrši ispitivanje osumnjičenog, kako se ono vrši, pouku o njegovim pravima, kao i sam način ispitivanja osumnjičenog. Dakle, nijednom zakonskom odredbom nije propisana obaveza da osumnjičeni u fazi istrage bude unakrsno ispitan. S druge strane, kada je u pitanju faza postupka nakon optuženja apelanta zajedno sa navedena tri lica, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta proizlazi da su se navedena tri lica u svojstvu optuženih (kao i apelant) izjasnili na ročištu za izjašnjenje o krivnji da nisu krivi za radnje koje su im potvrđenom optužnicom stavljene na teret. Zatim, Ustavni sud ističe da iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlazi da su zapisnici o ispitivanju navedena tri lica korišteni kao materijalni dokazi Tužilaštva BiH u dokaznom postupku u smislu člana 273. stav (3) ZKP BiH (izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza). S obzirom na primjenu navedene zakonske odredbe, proizlazi da su se oni u svojstvu optuženih koristili pravom neiznošenja svoje odbrane ili odgovaranja na postavljanje pitanja u toku glavnog pretresa, imajući u vidu da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi nespornim da su navedena tri lica (u svojstvu osumnjičenih) imala mogućnost da se izjasne o djelu koje im se stavlja na teret i iznesu sve činjenice i dokaze koje im idu u korist u smislu člana 78. stav (2) tačka c) ZKP BiH. Pritom, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da su u konkretnom slučaju izjave navedena tri lica iz istrage uzete uz poštovanje odredbi čl. 77, 78. i 79. ZKP BiH, odnosno da se ne radi o dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona, a kako je to propisano članom 10. stav (2) navedenog Zakona. Dalje, Ustavni sud ima u vidu i da odredba člana 259. stav (2) ZKP BIH propisuje obavezu sudije, odnosno predsjednika vijeća da pouči optuženog da može dati iskaz u toku dokaznog postupka u svojstvu svjedoka i ako odluči da da takav iskaz, da će biti podvrgnut direktnom i unakrsnom ispitivanju. Iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da bez prethodne saglasnosti optuženog on ne može biti saslušan u svojstvu svjedoka i podvrgnut unakrsnom ispitivanju. Osim toga, u svjetlu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud ima u vidu i zakonsku odredbu člana 231. ZKP BiH koja se odnosi na pregovaranje o krivici, a kojom je propisano da osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac mogu do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa pred apelacionim vijećem pregovarati s tužiocem o uslovima priznavanja krivice za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti. Pritom, Ustavni sud podsjeća da se u smislu relevantnih zakonskih odredbi ZKP BiH (čl. 277. i 278.) glavni pretres smatra završenim nakon davanja završnih riječi, te da posljednja riječ uvijek pripada optuženom, nakon čega se sud povlači na vijećanje i glasanje radi donošenja presude. Dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud naglašava da su navedena tri lica od momenta optuženja i svo vrijeme trajanja dokaznog postupka u ovoj pravnoj stvari imali status saoptuženih. Ovdje se, prema tome, nije radilo o postojanju objektivnih okolnosti nemogućnosti saslušanja svjedoka na glavnom pretresu, već o nepostojanju uopšte zakonske mogućnosti u procesnopravnom smislu predlaganja (kao dokaza u subjektivnom smislu) njihovog saslušanja u svojstvu svjedoka, čak i u autonomnom konvencijskom značenju tog pojma, u situaciji kada se ta lica nisu koristila svojim pravom davanja iskaza u svojstvu svjedoka na koji (jedini) način bi oni mogli biti unakrsno ispitani od stane apelantove odbrane.

39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog predmeta ne može govoriti o kršenju apelantovog prava na odbranu u predmetnom krivičnom postupku, zbog nemogućnosti unakrsnog ispitivanja osumnjičenih/optuženih Rajka Đukovića, Milisava Tešovića i Srđana Vukojičića. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je Tužilaštvo BiH nakon potvrđivanja optužnice pregovaralo sa navedena tri lica o uslovima priznavanja krivice za predmetno krivično djelo za koje su optuženi, što je rezultiralo u konačnici i sporazumom o priznanju krivnje te razdvajanjem postupka u odnosu na njih i donošenjem presude u posebnom postupku. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, navedena okolnost u korelaciji sa apelacionim navodom da su neki od sporazuma o priznanju krivnje (od trojice saoptuženih) sklopljeni na dan kada je odbrana apelanta iznijela završnu riječ na glavnom pretresu, nije od utjecaja na prethodni zaključak Ustavnog suda. Ovo iz razloga jer, kako je to naprijed ukazano, pregovaranje o krivici traje do završetka glavnog pretresa, uključujući dakle i fazu davanja završnih riječi kako je to učinjeno u konkretnom slučaju. Stoga, u situaciji kada je apelantova odbrana nesporno imala efektivnu mogućnost pobijanja zakonitosti i osporavanja sadržaja zapisnika o saslušanju navedena tri lica iz faze istrage (a tu priliku je i iskoristila kako za vrijeme postupka pred prvostepenim sudom tako i u svojoj žalbi), slijedi da u konkretnom slučaju primjena označenih odredbi ZKP BiH koje se odnose na institut pregovaranja o krivici nije stavila apelantovu odbranu u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu, niti je postupanje organa javne vlasti u konkretnom slučaju (SIPA, Tužilaštva BiH i Suda BiH) ugrozilo garancije obuhvaćene pravom na odbranu, zbog čega se kao neosnovanim čine navodi apelacije u ovom dijelu u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

40. Zatim, Ustavni sud ukazuje da zapisnici o ispitivanju Rajka Đukovića, Milisava Tešovića i Srđana Vukojičića u svojstvu osumnjičenih nisu bili jedini dokazi na kojima se temeljila osporena osuđujuća prvostepena presuda protiv apelanta (uporedi Schenk, citirano gore, stav 48.). Na okolnost dokazivanja počinjenja inkriminiranih radnji u apelantovom slučaju su izvedeni i drugi kako subjektivni i materijalni dokazi na glavnom pretresu, koje je apelantova odbrana imala mogućnost osporavati. Ovo se prije svega odnosi na mogućnost unakrsnog ispitivanja svjedoka optužbe (ovlaštena službena lica R.R, S.S. i D.D, odnosno stručno lice I.K, te svjedoka O.J.), te krim vještaka Nine Knežević. S druge strane, Ustavni konstatira da apelantova odbrana nije predlagala nikakve dokaze. Pritom, Ustavni sud zapaža da su oba redovna suda u konkretnom slučaju raspravili i (ne)osnovanost tvrdnji apelantove odbrane u vezi sa radnjom pretresanja u smislu člana 56. ZKP FBiH, te dali obrazloženja koja se Ustavnom sudu ne doimaju proizvoljnima. S tim u vezi, iz obrazloženja osporene prvostepene presude, proizlazi da apelant nije iznio nikakve tvrdnje koje osporavaju pouzdanost podataka dobivenih na osnovu preduzete radnje pretresanja apelantovog mobitela, već je svoje apelacione navode isključivo usmjerio i ograničio na formalnu upotrebu takvih podataka, tj. dokaza u predmetnom krivičnom postupku (usporedi, npr. ibid Bykov, citirano gore, stav 95.). Prema tome, činjenica da apelant nije bio uspješan ni u kojem koraku ne mijenja činjenicu da je imao učinkovitu mogućnost osporiti sve dokaze te se usprotiviti njihovoj upotrebi (vidi ibid. Schenk, stav 47).

41. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud prije svega zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza koje je predlagalo Tužilaštvo BiH. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Sud BiH stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka te zaključaka u pogledu sadržaja spornih zapisnika o ispitivanju (iz istrage) izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo je, prepoznajući bitnost spornih zapisnika o ispitivanju, Sud BiH u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se njihov sadržaj cijeni sa posebnom pažnjom, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih proturječnosti proizašlih iz njihovog sadržaja u svjetlu ostalih izvedenih dokaza na glavnom pretresu, koje je apelantova odbrana imala priliku unakrsno ispitati i pobijati. Pri tome nije izostala ocjena pojedinih razlika nekih okolnosti za koje je utvrđeno da nisu od značaja za pravilno utvrđivanje i kao takve ne bi mogle dovesti do drugačije odluke suda u pogledu apelantove organizatorske uloge, kao i u pogledu drugih detalja koji se odnose na dogovaranje, te prijevoz opojne droge iz Republike Crne Gore na dogovorene destinacije unutar Bosne i Hercegovine. Stoga, po ocjeni Ustavnog suda, redovni sudovi su izvedene dokaze detaljno analizirali, te dali razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak redovnih sudova da je apelant upravo osoba koja je kao organizator (zajedno sa ostalim članovima-saoptuženima Rajkom Đukovićem, Milisavom Tešovićem i Srđanom Vukojičićem) počinila inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret, u sklopu rukovođenja organizirane grupe ljudi radi međunarodnog prijevoza opojne droge, i za koje je između ostalog u konačnici oglašen krivim (Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav (2) KZ BiH, u vezi sa stavom (1) KZ BiH). Dakle, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju odbrani apelanta da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj svih izvedenih dokaza kako iz faze istrage, tako i sa glavnog pretresa. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem istinitosti istih kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Stoga, Sud BiH je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant iz počinio predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Pri tome, iz stanja spisa predmeta (a što ni apelant ne spori u apelaciji) proizlazi da je apelantovoj odbrani tokom predmetnog postupka data razumna mogućnost da izloži svoj predmet, uključujući između ostalog i komentiranje, prigovaranje i osporavanje dokaza optužbe u cijelosti. Konačno, Ustavni sud zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije.

42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava odbrane apelanta nisu odgovarajuće poštovana u pogledu načina na koji je proveden dokazni postupak u ovoj krivičnopravnoj stvari ili da je procjena domaćih sudova u ocjeni dokaza bila proizvoljna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, budući da su u konkretnom slučaju ispoštovana sva prava odbrane apelanta. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu. Također, i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio inkriminirane radnje obuhvaćene krivičnim djelom Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav (2) KZ BiH, u vezi sa stavom (1) KZ BiH, koje mu je (preciziranom) optužnicom stavljeno na teret. Pri tome je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i „optužba“ da predlaže i pobija dokaze. Dakle, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje na štetu apelanta, uz navođenje jasnih i argumentiranih razloga, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1181/20 (B. V.) | Sudska praksa | Aktio