Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2210/20 (A. M.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na odbranu
  • Prekršajni postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2210/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2210/20, rješavajući apelaciju Armela Muratovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-rečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Armela Muratovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 Pr 043522 20 Pžp od 20. aprila 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Gračanici broj 27 0 Pr 043522 19 Pr od 5. decembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Armel Muratović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Tuzle, kojega zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 1. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 Pr 043522 20 Pžp od 20. aprila 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Gračanici (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 27 0 Pr 043522 19 Pr od 5. decembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 29. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Rješenjem Općinskog suda od 5. decembra 2019. godine apelant i B. D. su proglašeni odgovornima što su 10. oktobra 2019. godine prouzrokovali prometnu nezgodu na način što je okrivljeni B.D., upravljajući putničkim motornim vozilom marke „mercedes“, pretjecao putničko motorno vozilo „audi“ kojim je upravljao apelant, na dijelu puta sa neisprekidanom središnjom razdjelnom linijom, u trenutku kada apelant vozilo u kretanju nije držao što bliže desnoj ivici kolovoza i na tolikoj udaljenosti od nje da ne ugrožava druge učesnike u prometu, uslijed čega je došlo do fizičkog kontakta desne bočne strane vozila B.D. i vozila apelanta, pri čemu je nastupila materijalna šteta na vozilima. Nakon prometne nezgode u kojoj je nastupila manja materijalna šteta (na vozilima nisu oštećeni vitalni dijelovi i sklopovi i mogli su se samostalno kretati na putu), okrivljeni nisu odmah uklonili vozila s puta i razmijenili lične podatke, te popunili i potpisali Evropski izvještaj o prometnoj nezgodi, već su zahtijevali vršenje uviđaja lica mjesta prometne nezgode od nadležnoga organa. Apelant je počinio prekršaje iz člana 236. stav 1. tačka 5. u vezi sa stavom 2. i članom 39. stav 2. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOSS), člana 238. stav 1. tačka 36. u vezi sa članom 130. stav 4. i članom 236. stav 1. tačka 24. u vezi sa članom 158. stav 3. istoga zakona, utvrđene su mu pojedinačne novčane kazne za navedene prekršaje, te mu je na temelju člana 24. stav 2. istoga zakona izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 190,00 KM i određen jedan kazneni poen.

5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Policijska stanica Gračanica, kao ovlašteni organ, podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka od 21. oktobra 2019. godine pokrenula prekršajni postupak protiv okrivljenih D. B. i apelanta zbog prekršaja iz člana 236. stav 1. tačka 9. u vezi sa stavom 2. i članom 57. stav 2 , iz člana 238. stav 1. tačka 36. u vezi sa članom 130. stav 4, iz člana 236. stav 1. tačka 24. u vezi sa članom 158. stav 3. i iz člana 236. stav 1. tačka 5. u vezi sa stavom 2. i članom 39. stav 2. ZOSS. Dalje, navedeno je da je održan usmeni pretres, u prisustvu okrivljenih D. B. i apelanta, te predstavnika ovlaštenog organa. Izjašnjavajući se o odgovornosti za prekršaje koji mu se zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka stavljaju na teret, apelant je istakao da ne prihvaća odgovornost za navedene prekršaje, dok je okrivljeni D. B. prihvatio odgovornost.

6. Prilikom iznošenja uvodnih riječi predstavnik ovlaštenog organa je predložio da se izvrši uvid u materijalne dokaze, i to: zapisnik o uviđaju prometne nezgode, skicu lica mjesta i fotodokumentaciju na osnovu kojih dokaza sud može izvesti zaključak da je dokazano činjenično stanje opisano u zahtjevu, te je predložio da se saslušaju svjedoci, i to: A. B., Dž. M. i N. M. Također, predloženo je da se saslušaju službenici policije koji su izvršili radnje uviđaja lica mjesta nezgode, kao i da se na temelju navedene dokumentacije izvrši prometno-tehničko vještačenje vještaka prometne struke koji bi utvrdio na koji način su se kretala oba učesnika u nezgodi, kao i ostale okolnosti nastanka nezgode. Apelant je u uvodnoj riječi također predložio da se saslušaju svjedoci predloženi od predstavnika ovlaštenog organa.

7. Tokom izvođenja dokaza predloženih od ovlaštenog organa izvršen je uvid i čitanje materijalnih dokaza taksativno pobrojanih na strani 4. rješenja. Sud je nakon izvršenog uvida i čitanja materijalne dokumentacije odbio prijedlog predstavnika ovlaštenog organa za izvođenje dokaza saslušanjem predloženih svjedoka. Odbijen je i prijedlog predstavnika ovlaštenog organa da se izvrši vještačenje vještaka prometne struke, jer bi saslušanjem svjedoka, vještačenjem okolnosti nastanka predmetne prometne nezgode od vještaka prometne struke, a potom i saslušanjem vještaka prometne struke na okolnosti nalaza i mišljenja došlo do nepotrebnog odugovlačenja postupka. Iz navedenih razloga sud je odbio i apelantov prijedlog da se izvedu dokazi saslušanjem svjedoka.

8. Da je do prometne nezgode došlo upravo u vrijeme, mjestu, na način i pod okolnostima opisanim u izreci rješenja, sud je utvrdio na osnovu podataka sadržanih u zapisniku o uviđaju prometne nezgode, skice lica mjesta nezgode i fotografija na kojima je prikazano lice mjesta nezgode i vozila koja su učestvovala u toj nezgodi.

9. Na temelju izvedenih dokaza sud je nedvosmisleno utvrdio da je apelant, upravljajući putničkim motornim vozilom marke „audi“, na dijelu regionalnog puta R460 Gračanica-Srnice u mjestu Soko, postupao suprotno odredbama člana 39. stav 2. ZOSS, jer vozilo u kretanju nije držao što bliže desnoj ivici kolovoza i na tolikoj udaljenosti od nje da, s obzirom na brzinu kretanju vozila, uvjete u prometu i stanje i osobine puta, ne ugrožava druge učesnike u prometu i sebe ne izlaže opasnosti, čime je počinio prekršaj iz člana 236. stav 1. tačka 5. navedenog Zakona, kojim je i učestvovao u prouzrokovanju predmetne prometne neugode u kojoj je nastupila manja materijalna šteta na vozilima.

10. Na temelju skice lica mjesta nezgode i fotografija koje prikazuju lice mjesta nezgode sud je nedvosmisleno utvrdio da je apelant kritične prilike postupio suprotno odredbama člana 130. stav 4. ZOSS kada je propustio zakonsku dužnost da se pridržava zabrane izražene horizontalnom prometnom signalizacijom - na kolovozu iscrtanom neisprekidanom središnjom razdjelnom linijom (VI-1), jer je dijelom vozila prešao preko te linije, čime je počinio prekršaj iz člana 238. stav 1. tačka 36. navedenog Zakona.

11. Dalje, sud je ocijenio da je apelant postupio suprotno odredbama člana 158. stav 3. ZOSS, jer poslije prometne nezgode u kojoj je prouzrokovana samo manja materijalna šteta nije razmijenio lične podatke sa drugim učesnikom - vozačem u predmetnoj prometnoj nezgodi i nije popunio i potpisao Evropski izvještaj o prometnoj nezgodi, čime su se na strani ovog okrivljenog ostvarila obilježja prekršaja iz člana 236. stav 1. tačka 24. navedenog Zakona. Osim toga, ocijenjeno je da je apelantova odbrana bila usmjerena i sračunata na izbjegavanje odgovornosti za počinjenje prekršaje, jer je u suprotnosti sa izvedenim dokazima ovlaštenog organa, koje je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojne, jer apelant nije imao primjedaba na prezentirane materijalne dokaze ovlaštenog organa.

12. Rješenjem Kantonalnog suda od 20. aprila 2020. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno.

U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je istakao da, budući da je apelant u žalbi ukazao da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba prekršajnoga postupka, na način da mu je uskratio pravo na odbranu, jer je odbio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, to proistječe da se apelant žali zbog bitne povrede postupka iz člana 85. stav 1. tačka 2. ZOP-a. Kantonalni sud je istakao da su sva prava apelanta kao okrivljenoga, koja su propisana čl. 4. i 5. ZOP-a poštovana tokom prvostepenoga postupka, kao i da je prvostepeni sud u cijelosti proveo prekršajni postupak u skladu sa odredbama ZOP-a. Kantonalni sud je istakao da iskazi predloženih svjedoka ne bi doveli u sumnju zaključak prvostepenoga suda da odlučne činjenice u ovome prekršajnom postupku nisu sporne, jer su iste potvrđene materijalnim dokazima, koje je prvostepeni sud ocijenio savjesno kako pojedinačno, tako i u vezi sa ostalim dokazima i u skladu sa odredbom člana 70. stav 1. ZOP-a.

IV. Apelacija

I. Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je tokom prvostepenog postupka sud počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, na način da je apelantu uskratio odbranu - izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka. Ukazao je da na usmenom pretresu održanom 20. novembra 2019. godine nije priznao odgovornost za prekršaje koji su mu stavljeni na teret. S obzirom da je osporavao počinjeni prekršaj, apelant je predložio saslušanje svjedoka. Sud je taj prijedlog odbio uz obrazloženje da je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju koju je prezentirao i u spis uložio predstavnik ovlaštenog organa, te da bi saslušanjem predloženih svjedoka došlo do nepotrebnog odugovlačenja postupka. Apelant smatra da mu je prvostepeni sud, protivno odredbi člana 5. ZOP-a, uskratio pravo na odbranu, te jednostranom ocjenom izveo pogrešan zaključak da je apelant počinio navedene prekršaje iako je apelant osigurao prisustvo svjedoka. II.Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je prvenstveno naglasio da je apelant u apelaciji ponovio navode koje je istakao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, koji su već ocijenjeni u drugostepenom rješenju. Kantonalni sud je u pogledu apelantovih navoda da mu je tokom postupka povrijeđeno pravo na koje se pozvao u apelaciji naveo da sud, rješavajući u svakom sudskom postupku, treba voditi računa o ekonomičnosti i efikasnosti postupka i spriječiti svako bezrazložno odugovlačenje postupka. Dovodeći načelo ekonomičnosti prekršajnog postupka u vezu sa članom 278. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, a koja odredba se, u skladu sa članom 18. ZOP-a, mutatis mutandis, primjenjuje i u prekršajnom postupku, kojom je propisano da ako sudija, odnosno predsjednik vijeća, zaključi da okolnost koju stranka i branitelj želi da dokaže nema značaj za predmet, ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovo predloženo njegovo ispitivanje, odbit će izvođenje takvog dokaza, te kako je prvostepeni sud izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka upravo odbio kao nepotreban dokaz kojem je cilj odugovlačenje postupka, dok je materijalnom dokumentacijom, koja ionako ima veću dokaznu snagu u odnosu na subjektivne dokaze, utvrđeno pravilno činjenično stanje, to ovaj sud zaključuje da navedenim postupanjem Kantonalnog suda u Tuzli, koji je potvrdio zaključke Općinskog suda u Gračanici, kao prvostepenog suda, nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

15. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih razloga navedenih u prvostepenom rješenju od 5. decembra 2019. godine. Ukazano je da je Općinski sud postupao u skladu sa odredbama čl. 64. i 70. stav 1. ZOP-a. Navedeno je da je sud, nakon izvršenog uvida i čitanja materijalne dokumentacije, odnosno materijalnih dokaza, koje je predstavnik ovlaštenog organa prezentirao i uložio u spis, odbio prijedlog predstavnika ovlaštenog organa, kao i apelantov prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem predloženih svjedoka radi nepotrebnog odugovlačenja postupka, s obzirom da je ocijenjeno da iskazi predloženih svjedoka ne bi doveli u sumnju zaključak suda da odlučne činjenice, u ovom prekršajnom postupku, nisu sporne, jer su one potvrđene materijalnim dokazima. Navedeno je da su sva prava okrivljenog, koja su propisana čl. 4. i 5. ZOP-a, ispoštovana tokom postupka, kao i da je prvostepeni sud u potpunosti proveo prekršajni postupak u skladu sa odredbama ZOP-a.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o prekršajima ("Službene novine Federacije BiH" broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Prava osoba okrivljenih za prekršaje Niko ne može biti kažnjen za prekršaj, niti se prema njemu mogu primijeniti prekršajne sankcije ako radnja koja mu se stavlja na teret prije nego što je bila izvršena nije bila zakonom, ili na zakonu osnovanom propisu određena kao prekršaj i za koju zakonom ili drugom na zakonu osnovanom propisu nije propisana vrsta i visina sankcije za učinitelja.

Član 5.

Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo zahtijevati da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud, ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom. Takve osobe imaju pravo da:

1) smatraju se nevinim dok se ne dokaže njihova odgovornost u skladu sa zakonom;

2) u najkraćem roku biti obaviještene detaljno i na jeziku koji razumiju o prirodi i razlogu optužbi protiv njih;

3) da im se da odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu njihove odbrane;

4) brani se lično, ili putem branitelja prema vlastitom izboru, ili ukoliko nemaju dovoljno sredstava, da im se on osigura besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde;

5) ispitaju ili da se u njihovo ime ispitaju svjedoci koji ih terete i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njihovu korist pod istim uvjetima kao i svjedoka koji ih terete;

6) dobiju besplatnu pomoć prevodioca ako ne razumiju jezik koji se upotrebljava u sudu.

Član 70.

Dokazi (1)Pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

(2)Sud ne može svoju odluku zasnovati na dokazima do kojih se došlo kršenjem ljudskih prava i sloboda na način utvrđen u članu 11. Zakona o krivičnom postupku.

Član 85.

Bitne povrede prekršajnog postupka Bitne povrede prekršajnog postupka postoje ako:

1) rješenje o prekršaju donio je sudija koji se morao izuzeti ili je bio izuzet od vođenja prekršajnog postupka;

2) okrivljenom su uskraćena bilo koja prava određena u čl. 4. i 5. ovog zakona; 3) sud nije bio stvarno nadležan rješavati u toj stvari;

4) prekršajni nalog ili zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka podnesen je od neovlaštenog organa;

5) nije u cijelosti odlučeno o prekršajnom nalogu ili zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, ili ako je odlučeno mimo tog zahtjeva;

6) rješenje o prekršaju zasniva se na dokazu koji se nije mogao koristiti, osim ako je očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista odluka ili 7) sud je propustio primijeniti ili je pogrešno primijenio odredbe ovog zakona, što je rezultiralo značajnom štetom po interese žalitelja.

17. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 278.

Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (1) Sudija odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno, ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.

(2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 27 0 Pr 043522 20 Pžp od 20. aprila 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 8. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 1. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] (...)

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

(…)

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

25. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, Ustavni sud ističe da se, s tim u vezi, prvenstveno, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Polazeći od općih principa Evropskog suda koji su, također, podržani i kroz praksu Ustavnog suda (Odluka o dopustivosti broj AP-716/09 od 26. januara 2012. godine, stav 13, te Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-562/18 od 15. januara 2020. godine, stav 30, dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da se i u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme, izrečenu (novčanu) kaznu i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

26. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer je sud odbio njegov prijedlog za izvođenje dokaza, zbog čega smatra da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno.

27. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

28. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudsijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

29. Ustavni sud, također, ukazuje da su redovni sudovi dužni savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Pri tome sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

30. U pogledu apelantovih navoda istaknutih u apelaciji, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Pri tome član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A, broj 235, tačka 34. i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42).

31. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da u konkretnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud detaljno analizirao sadržaj provedenih dokaza, koje je ocijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti i na temelju takve analize donio zaključak o apelantovoj krivici. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, razmatrajući apelantovu žalbu istakao da iskazi predloženih svjedoka ne bi doveli u sumnju zaključak prvostepenog suda da odlučne činjenice u ovome prekršajnom postupku nisu sporne, budući da su potvrđene materijalnim dokazima, koje je prvostepeni sud ocijenio savjesno kako pojedinačno, tako i u vezi sa ostalim dokazima i u skladu sa odredbom člana 70. stav 1. ZOP-a. Nadalje, u pogledu procesa ocjene dokaza, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon ocjene svih izvedenih dokaza kako svakog dokaza posebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti utvrdio da je nesporno da je u vrijeme i mjestu navedenim u izreci ovog rješenja došlo do prometne nezgode u kojoj su učestvovali D. B. i apelant, kao i da te nesporno utvrđene činjenice okrivljeni nisu osporili. S obzirom na takvo nesporno utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je odbio prijedlog za saslušanje svjedoka kao nepotreban dokaz kojem je cilj odugovlačenje postupka, budući da je ono već utvrđeno na temelju materijalnih dokaza, koji svakako imaju veću dokaznu snagu u odnosu na subjektivne dokaze. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u odlukama redovnih sudova.

32. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili prijedlog za izvođenje dokaza odbrane, pri čemu su dali obrazloženje koje nije u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2210/20 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio