Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-308/20 (DC „Gradačac“ d.d. Gradačac)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-308/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 308/20, rješavajući apelaciju DC „Gradačac“ d.d. Gradačac i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija DC „Gradačac“ d.d.

Gradačac, „Sarajevske pivare“ d.d. Sarajevo i „Zottsee“ d.o.o.

Gradačac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 111620 17 Rev od 7. novembra 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. DC „Gradačac“ d.d. Gradačac (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 24. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 111620 17 Rev od 7. novembra 2019. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 308/20.

2. „Sarajevska pivara“ d.d. Sarajevo i „Zottsee“ d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: drugoapelant i trećeapelant), koje zastupa Zijad Hasanhodžić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 31. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 111620 17 Rev od 7. novembra 2019. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 401/20. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije protiv iste presude, donesene u parničnom postupku koji je vođen po tužbi T. Š., J. Š., E. B., E. O., M. Š., A. Š. i I. M. (u daljnjem tekstu: tužitelji) protiv apelanata, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 308/20 i AP 401/20 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 308/20.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i tužitelja zatraženo je 21. i 22. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužitelji su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 23. juna do 6. jula 2021. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Odlučujući o tužbi tužitelja protiv apelanata radi utvrđivanja ništavosti odluke Skupštine društva, Nadzornog odbora i ugovora o prodaji, v. sp. 15.000,00 KM, Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj 32 0 P 1111620 12 P od 8. aprila 2015. godine. Navedenom presudom u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je na nezakonit način sazvana i održana skupština prvoapelanta (5. decembra 2011. godine), te da su sljedstveno tome ništave odluke br. 02/11 i 03/11 donesene na toj skupštini (kojima je razriješen Nadzorni odbor i imenovan novi Nadzorni odbor prvoapelanta, u daljnjem tekstu: NO), kao i da se utvrdi da je ništava Odluka NO prvoapelanta broj 1/12 od 8. decembra 2011. godine o odobravanju otuđenja imovine društva. Zatim, da se utvrdi da su ništavi Sporazum (vansudska nagodba) i ugovori o prodaji sačinjeni kod notara (koji su zaključili apelanti, pobliže precizirani u izreci prvostepene presude), da oni ne proizvode nikakvo pravno dejstvo pa da se dosljedno tome brišu upisi u javnim evidencijama i uspostavi ranije stanje koje je prethodilo upisu po ništavim ugovorima o prodaji, kao i da se obavežu apelanti da tužiteljima solidarno naknade troškove postupka (stav 1. izreke). Istom presudom (st. 2., 3. i 4. izreke) obavezani su tužitelji da apelantima naknade troškove parničnog postupka u određenim iznosima, dok je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka preko dosuđenih iznosa.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (brojni materijalni dokazi, saslušanje tužitelja T. Š. u svojstvu parnične stranke, te svjedoka M. P.) utvrdio da NO prvoapelanta nije sazvao skupštinu radi izjašnjavanja o godišnjem izvještaju (koji uključuje finansijski izvještaj i izvještaje revizora, nadzornog odbora i odbora za reviziju) zbog čega su „Graps“ d.o.o. Gradačac i K. T. kao dioničari prvoapelanta sa više od 10% ukupnog broja dionica sa pravom glasa sazvali skupštinu prvoapelanta na način što su obavještenje o održavanju skupštine objavili u dnevnom listu 5. novembra 2011. godine (u kojem su naveli datum održavanja skupštine

– 5. decembar 2011. godine, mjesto održavanja – sjedište prvoapelanta i dnevni red). Dalje, utvrđeno je da je skupština sazvana bez prethodnog podnošenja zahtjeva NO prvoapelanta za njeno sazivanje, da je skupština održana zakazanog datuma, ali u prostorijama ,,Graps“ d.o.o. Gradačac iz razloga što prostorije prvoapelanta nisu bile uvjetne, kao i da je na skupštini bilo prisutno ukupno sedam dioničara zastupljenih sa 98,733% dionica sa pravom glasa (procentualno 93,1197% ukupnog kapitala prvoapelanta) kao i članovi NO (sve precizirano u obrazloženju presude). Također, izglasano je (aklamacijom) da se ne usvaja zapisnik sa prethodne skupštine, donesena je odluka da se ne usvaja finansijski izvještaj o poslovanju za prethodnu godinu, dok je za prijedlog odluke o razrješenju dosadašnjeg NO glasalo pet dioničara (sa 61,187% dionica ili 61,9721% glasova) od prisutnih sedam. Osim toga, većinom glasova prisutnih dioničara izabran je novi NO prvoapelanta, dok je prijedlog tužitelja T. Š. odbijen kao neblagovremen, te je utvrđeno da je T. Š. na zapisniku skupštine istakao prigovor u vezi s mjestom održavanja skupštine, kao i da je istog dana kada je dobio obavještenje o sazivanju skupštine predao u sjedište prvoapelanta prijedlog za članove NO, dok su prema listi vlasnika vrijednosnih papira prvoapelanta (od 27. novembra 2011. godine) tužitelji imali pravo odlučivanja u skupštini. Također, novoizabrani nadzorni odbor prvoapelanta je 8. decembra 2011. godine donio odluku o odobrenju otuđenja imovine prvoapelanta nakon čega su prvoapelant i drugoapelant 15. decembra 2011. godine zaključili Sporazum (vansudsku nagodbu o izmirenju duga prvoapelanta prema drugoapelantu na način da mu prvoapelant ustupi određeno zemljište, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) nakon čega su istog dana zaključeni ugovori o prodaji predmetne nekretnine između prvoapelanta i drugoapelanta, odnosno drugoapelanta i trećeapelanta.

9. Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor prvoapelanta o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja iz razloga što su „tužitelji kao dioničari [prvoapelanta], aktivno legitimirani za odlučivanje o tužbenom zahtjevu“. S druge strane, sud je utvrdio da je osnovan prigovor drugoapelanta (o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani) iz razloga što drugoapelant nije dioničar prvoapelanta čije održavanje skupštine i odluke donesene na istoj osporavaju tužitelji u konkretnom predmetu. Dalje, Općinski sud je u vezi sa utvrđenjem ništavosti odluka skupštine prvoapelanta (kojima je razriješen i imenovan novi NO prvoapelanta) ukazao na odredbe člana 242. Zakona o privrednim društvima (u daljnjem tekstu: ZPD) i člana 26. Statuta prvoapelanta, te je zaključio da tužitelji nisu dokazali da je skupština održana van sjedišta prvoapelanta s obzirom na to da je objavljeno održavanje skupštine u dnevnim novinama (član 242. ZPD-a). S druge strane, sud je istakao da neobavještavanje Komisije za vrijednosne papire o održavanju skupštine, kao ni činjenica da prvoapelant nije po nalogu suda dostavio podatke da li su sazivači skupštine prije zakazivanja zahtijevali od NO njeno sazivanje, ne ukazuje na krupan propust zbog koga bi odluke skupštine bile ništave. Naime, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su tužitelji bili obaviješteni o održavanju skupštine prvoapelanta, da je skupština imala kvorum za odlučivanje i da glasanje aklamacijom pri izboru radnih tijela nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost odluka skupštine o razrješenju i imenovanju novog NO (koji su vršeni glasanjem putem glasačkih listića), odnosno da iz provedenih dokaza proizlazi da je skupština prvoapelanta sazvana na zakonit način i da su zakonite odluke donesene na njoj. Neosnovanost tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti sporazuma i ugovora o prometu nekretnina između prvoapelanta i drugoapelanta, odnosno između drugoapelanta i trećeapelanta prvostepeni sud nalazi u činjenicama da je za taj promet postojala saglasnost i odluka NO prvoapelanta od 8. decembra 2011. godine, kao i mišljenje Poreznog ureda Tuzla da tržišna vrijednosti tih nekretnina odgovara cijeni po kojoj su one prometovane. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je zaključio da navedeni Sporazum i ugovori o prometu nekretnina nisu u suprotnosti sa prinudnim propisima i moralom društva, zbog čega je odbio kao neosnovan ovaj dio tužbenog zahtjeva. Odluku o troškovima postupka sud je donio u skladu sa odredbama čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 111620 15 Gž 2 od 13. marta 2017. godine djelomično je uvažena žalba tužitelja i preinačena je prvostepena presuda na način što je utvrđeno da su ništave odluke Skupštine prvotuženog br. 02/11 i 03/11 od 5. decembra 2011. godine kojima je razriješen stari i imenovan novi NO prvoapelanta, kao i odluka o troškovima postupka (sadržana u stavu 2. izreke prvostepene presude) na način da je određeno da tužitelji i prvoapelant podmiruju svoje troškove prvostepenog parničnog postupka (stav 1. izreke). Istom presudom je u preostalom dijelu odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostepena presuda (stav 2. izreke), te je obavezan prvoapelant da naknadi tužiteljima troškove žalbenog postupka, dok je odbijen zahtjev trećeapelanta za naknadu troškova žalbenog postupka (stav 3. izreke).

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je naveo da tužitelji traže utvrđenje ništavosti odluka skupštine prvoapelanta kojima je razriješen stari i imenovan novi NO prvoapelanta, iz razloga što su one donesene na skupštini koja je nezakonito sazvana i održana. Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 241. stav

2. ZPD-a kojom je propisano ko može da sazove skupštinu društva, odnosno odredbu člana 244. ZPD-a koja predviđa mogućnost i način kada dioničari ili grupa dioničara (sa više od 10% ukupnog broja dionica sa pravom glasa) podnose zahtjev za zakazivanje skupštine i u kojoj situaciji mogu neposredno sazvati skupštinu. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da iz navedenih odredaba (član 244. stav 1. ZPD-a) proizlazi da određena lica imaju ovlaštenje da bez prethodnog podnošenja zahtjeva NO, skupštinu sazovu samo u slučaju kada pet mjeseci po isteku poslovne godine NO nije sazvao skupštinu radi izjašnjavanja o godišnjem izvještaju društva (koji uključuje finansijski izvještaj i izvještaje revizora, nadzornog odbora i odbora za reviziju). Dakle, na tako sazvanoj skupštini ne mogu se donositi druge odluke osim odluka u vezi s navedenim izvještajima društva, odnosno lica iz stava 1. člana 244. ZPD-a donošenje drugih odluka skupštine mogu izdejstvovati samo putem podnošenja pismenog zahtjeva NO za sazivanje skupštine (s dnevnim redom koji oni predlože NO za donošenje tih drugih odluka). Kantonalni sud je ukazao na nesporno utvrđene činjenice u pogledu sazivanja skupštine prvoapelanta (bez prethodnog pismenog zahtjeva nadzornom odboru, mjesta održavanja skupštine i odluka koje su donesene na njoj), te je istakao da je skupština prvoapelanta sazvana suprotno odredbi člana 244. ZPD-a, odnosno da u konkretnom slučaju prilikom sazivanja skupštine nije pravilno primijenjena ni odredba člana 242. ZPD-a. Ovo posebno ako se ima u vidu da skupština nije održana u sjedištu prvoapelanta kako je to bilo određeno u obavještenju o sazivanju, već je održana u prostorijama ,,Grapsa“ d.o.o. Gradačac. Naime, u takvom slučaju je obavještenje o zakazivanju skupštine, istog dana kada je objavljeno u dnevnom listu, trebalo biti upućeno svakom dioničaru preporučenim pismom, telefaksom ili elektronskom poštom na adresu dioničara koji se na listi kod Registra nalazio 30 dana prije datuma održavanja skupštine, što je izostalo u konkretnom slučaju. Dalje, Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 257. tačka 1. i 258. stav 1. tač. 1. i 2. ZPD-a (koje propisuju ništavost odluka Skupštine dioničarskog društva, odnosno koja lica mogu pokrenuti postupak za pobijanje i poništenje odluke skupštine), te je u smislu naprijed navedenog (razrješenju i imenovanju novog NO prvoapelanta) zaključio da je prvostepeni sud svoju odluku u tom dijelu zasnovao na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno da je osnovana žalba tužitelja u tom dijelu.

12. S druge strane, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovana žalba tužitelja kojom pobijaju prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen njihov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti odluke NO prvoapelanta od 8. decembra 2011. godine (o odobravanju otuđenja imovine prvoapelanta), ništavosti sporazuma (vansudske nagodbe) i ugovora o prodaji predmetne nekretnina koje su zaključili apelanti (15. decembra 2011. godine). Naime, pravilno je prvostepeni sud odlučio kada je zahtjev tužitelja u ovom dijelu odbio, ali ne iz razloga koji su navedeni u prvostepenoj presudi, već iz razloga što, u skladu sa odredbama čl. 271. i 270. ZPD-a, dioničari niti grupe dioničara nemaju ovlaštenja za pobijanje odluka NO, odnosno da tužitelji u konkretnom slučaju nemaju aktivnu legitimaciju za pobijanje odluke NO prvoapelanta (kojom je odobreno otuđenje imovine). Dakle, sporazum (vansudska nagodba) i ugovor o prodaji predmetne nekretnine predstavljaju pravne poslove prvoapelanta (kao jedne od ugovornih strana), u vezi s kojim tužitelji kao njegovi dioničari nemaju ovlaštenja za pobijanje pravne valjanosti tih poslova. Slijedom toga, tužitelji nemaju ni ovlaštenja za pobijanje ugovora o daljnjoj prodaji predmetnih nekretnina koje su zaključili drugoapelant i trećeapelant. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je na osnovu odredbi čl. 229. tačka 4. i 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude, odluku o troškovima postupka u odnosu na prvoapelanta preinačio je na osnovu člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 2. ZPP-a, dok je u odnosu na drugoapelanta i trećeapelanta potvrdio odluku o troškovima postupka i odbio zahtjev trećeapelanta za naknadu troškova žalbenog postupka.

13. Odlučujući o reviziji tužitelja, Vrhovni sud je donio Presudu broj 32 0 P 111620 17 Rev od 7. novembra 2019. godine, usvojio reviziju i preinačio drugostepenu presudu u odbijajućem dijelu (stav 2. izreke) na način da što je utvrđeno da su ništavi odluka NO prvoapelanta od 8. decembra 2011. godine (o odobravanju otuđenja imovine društva), Sporazum (vansudska nagodba) od 15. decembra 2011. godine i ugovori o prodaji predmetne nekretnine zaključeni istog datuma između apelanata, te je naloženo brisanje upisa u javnim evidencijama i uspostava ranijeg stanja koje je prethodilo upisu po ništavim ugovorima o prodaji, kao i odluka o troškovima postupka (st. 1. i 3.) na način što su obavezani apelanti da tužiteljima solidarno naknade troškove postupka. Istom presudom odbijen je zahtjev drugoapelanta za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.

14. Vrhovni sud je u obrazloženju presude prvo konstatirao da tužitelji „pobijaju drugostepenu presudu u odbijajućem dijelu“, te je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, predmet spora u fazi s revizionim postupkom, te je istakao da nije zakonita odluka drugostepenog suda kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja (pobliže naveden u izreci presude). U vezi s tim, Vrhovni sud je kratko ponovio odlučenje i obrazloženje drugostepenog suda, te je istakao da tužitelji osnovano ukazuju da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da tužitelji u konkretnom slučaju nisu aktivno legitimirani da pobijaju odluke NO prvoapelanta, kao i ovlaštenje za pobijanje pravnih poslova prvoapelanta kao ugovorne strane. Naime, kako se dalje navodi, ZPD ne sadrži posebne odredbe o ništavosti odluka NO i načinu pobijanja eventualno nevaljanih odluka, pa se u pogledu ništavosti na odgovarajući način primjenjuju odredbe ZPD-a o ništavosti odluka skupštine dioničkog društva kao posebnog zakona, kao i odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kao općeg zakona kojima su regulirani osnovi obligacionih odnosa i ugovorni i drugi obligacioni odnosi u oblasti prometa robe i usluga. Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 257. ZPD-a kojom je propisano kada je odluka dioničkog društva ništavna, kao i na odredbu člana 109. ZOO-a kojom je propisano da sud po službenoj dužnosti pazi na ništavost na koju se može pozvati svako zainteresirano lice, te je istakao da tužitelji kao dioničari prvoapelanta imaju pravni interes da traže utvrđenje ništavosti odluka nadzornog odbora čije imenovanje je utvrđeno ništavim. Naime, u konkretnom slučaju je postao pravomoćan dio presude kojim je utvrđeno da su ništave odluke Skupštine prvoapelanta br. 03/11 i 02/11 od 5. decembra 2011. godine kojima je razriješen i imenovan novi NO prvoapelanta, odnosno smatra se da su te odluke ništavne od dana donošenja i ne proizvode pravne učinke. Dalje, znači da i odluka koju je donio novoimenovani NO prvoapelanta od 8. decembra 2011. godine (o odobravanju otuđenja imovine) u sklopu svojih nadležnosti propisanih članom 269. stav 1. tačka 7. ZDP-a ne proizvodi pravno dejstvo jer je donesena od nezakonito imenovanog NO. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nestala pravna osnova za zaključenje sporazuma – vansudske nagodbe o izmirenju duga koji je imao prvoapelant prema drugoapelantu na način da se zaključi pred notarom (15. decembra 2011. godine) ugovor o prodaji predmetne nekretnine (između prvoapelanta i drugoapelanta). Dakle, s obzirom na to da je naknadno nestao osnov za zaključenje predmetnih pravnih poslova, a dopuštenost obavezivanja je bitan element ugovora i bez njega ugovor ne može ni nastati (čl. 51. i 52. ZOO-a), Vrhovni sud je zaključio da je u ovom dijelu odluka drugostepenog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na to da je ništav pravni posao na osnovu kojeg je drugoapelant stekao osnov za upis prava vlasništva, ništav je i pravni posao kojim je drugoapelant prodao trećeapelantu predmetnu nekretninu istog dana jer drugoapelant nije bio vlasnik i nije mogao na trećeg prenijeti više prava nego što ga sam ima. Slijedom navedenog, osnovan je i zahtjev tužitelja za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja u javnim evidencijama koje je prethodilo upisu po ništavim ugovorima o prodaji, te posjedovnog stanja primjenom odredbe člana 104. stav 1. ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a usvojio reviziju tužitelja i preinačio drugostepenu presudu. Odluku o troškovima cijelog postupka Vrhovni sud je donio primjenom odredbi čl. 386. stav 1., 387. stav 1. i 396. stav 1. ZPP-a, dok je odbio kao neosnovan zahtjev drugoapelanta za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju jer ova procesna radnja nije bila potrebna za vođenje konkretne parnice. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da su osporenom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava apelanti su naveli hronologiju predmetnog postupka, te su istakli da u momentu zaključenja predmetnih ugovora (kojim je prometovana predmetna nekretnina – zemljište) osnov nije bio nedopušten, odnosno nije bio protivan Ustavu, prinudnim propisima, niti moralu društva. U vezi s tim, apelanti su naveli da se Vrhovni sud u konkretnom slučaju pozvao na odredbe čl. 51. i 52. ZOO-a, te je u obrazloženju svoje odluke naveo da je osnov za zaključenje ugovora naknadno nestao i pozvao se na navedene odredbe ZOO-a koje uređuju nedopuštenost osnova za zaključenje ugovora prilikom zaključenja. Također, apelanti su naveli postupak sazivanja skupštine prvoapelanta navodeći da je ona sazvana u skladu sa odredbama člana 244. ZPD-a, te su istakli da je cijena predmetne nekretnine utvrđena od nadležnih općinskih organa i vještaka, odnosno da je u vrijeme zaključivanja ugovora o prodaji postojao pravni osnov – dugovanje prvoapelanta prema drugoapelantu. Osim toga, drugoapelant i trećeapelant su naveli da je raniji nadzorni odbor prvoapelanta u svom mandatu također donosio odluke o prodaji nekretnina prvoapelanta, nakon čega su zaključivani ugovori o kupoprodaji koje je zaključivao prvoapelant sa drugim fizičkim i pravnim licima, te da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud mogao samo cijeniti da li su se stekli uvjeti za primjenu odredbi čl. 259–261. ZPD-a (naknada štete i odgovornost članova nadzornog odbora).

II.Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci, te da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelanata navedena u apelacijama.

17. Kantonalni sud je u svom odgovoru kratko naveo hronologiju predmetnog postupka istaknuvši da pri donošenju svoje odluke nije došlo do povrede prava apelanata koje su navedene u apelacijama.

18. Tužitelji su u odgovoru naveli da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili način tumačenja i primjenu zakona od redovnih sudova, osim u slučajevima kada je došlo do povrede ustavnih prava. Međutim, s obzirom na to da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava apelanata, tužitelji su predložili da se predmetne apelacije odbace.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 250. stav 1.

(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

20. Zakon o privrednim društvima FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 – ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 – ispravka, 7/09 – ispravka, 63/10 i 75/13):

Član 242.

Obavještenje o dnevnom redu, mjestu, datumu i vremenu održavanja skupštine mora biti objavljeno najmanje u jednom dnevnom listu koji se izdaje u Federaciji, najkasnije 30 dana prije datuma određenog za zasjedanje skupštine.

Ako je održavanje skupštine zakazano van mjesta sjedišta dioničkog društva, obavještenje iz stava 1. ovog člana mora biti u istom roku upućeno svakom dioničaru preporučenim pismom, telefaksom ili elektronskom poštom, na adresu iz liste dioničara iz člana 241. stav 3.ovog zakona.

Član 244.

Zahtjev za sazivanje skupštine može podnijeti:

1) dioničar ili grupa dioničara sa više od 10% ukupnog broja dionica s pravom glasa;

2) član nadzornog odbora;

3) odbor za reviziju.

Zahtjev za sazivanje skupštine, sa prijedlogom dnevnog reda, podnosi se nadzornom odboru u pismenoj formi.

Ukoliko nadzorni odbor, u roku od 45 dana od dana podnošenja zahtjeva, ne objavi obavještenje o sazivanju skupštine, na način iz člana 242. ovog zakona, podnosilac zahtjeva ovlašten je na isti način neposredno sazvati skupštinu i obavezan je o tome pismeno obavijestiti Komisiju.

Lica iz stava 1. ovog člana ovlaštena su neposredno sazvati skupštinu i u slučaju da skupština nije sazvana šest mjeseci po isteku roka za izradu godišnjeg obračuna.

Član 257.

Odluka skupštine dioničkog društva ništavna je ako:

1) skupština nije sazvana na način utvrđen članom 242. ovog zakona;

2) nije unesena u zapisnik;

3) je ništavnost utvrđena odlukom suda.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima i koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 51.

(1)Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov.

(2)Osnov je nedopušten, ako je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.

(3)Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako nije izražen.

Član 52.

Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.

Član 104.(stav 1.)

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

Član 109. (stav 1.)

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 111620 17 Rev od 7. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 29. novembra i 4. decembra 2019. godine, a apelacije su podnijeli 24. i 31. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

29. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju vodio po tužbi tužitelja protiv apelanata radi utvrđivanja ništavosti odluka Skupštine društva i NO prvoapelanta, te zaključenih ugovora o prodaji predmetne nekretnine (koje su zaključili prvoapelant i drugoapelant, kao i drugoapelant i trećeapelant), iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

30. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju odluku Vrhovnog suda kojom je u konačnici u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, dok iz navoda apelacija proizlazi da apelanti smatraju da je osporena presuda rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

31. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

33. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je Vrhovni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižestepenim sudovima, na temelju ovlaštenja sadržanog u članu 250. stav 1. ZPP-a, uvažio reviziju tužitelja (kojom su pobijali drugostepenu presudu u odbijajućem dijelu – vezanom za ništavost odluka NO o odobravanju otuđenja imovine društva, sporazum i ugovor o prodaji zaključene između prvoapelanta i drugoapelanta te između drugoapelanta i trećeapelanta te brisanje prava u zemljišnim knjigama i uspostavu ranijeg stanja) i preinačio drugostepenu presudu u odbijajućem dijelu tako da je u konačnici usvojen tužbeni zahtjev tužitelja. Tom odredbom je propisano: „Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu“. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude dao jasne i precizne razloge zašto je usvojena revizija tužitelja, odnosno zašto je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu, te je dao iscrpne razloge zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

34. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelanata, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom, koje u suštini među parničnim strankama i nije sporno, u konačnici preinačio odbijajući dio drugostepene presude (u pogledu ništavosti odluke NO prvoapelanta o odobravanju otuđenja imovine društva, Sporazuma – vansudske nagodbe i ugovora o prodaji predmetne nekretnine) tako da je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen u cijelosti. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelanata i zaključku drugostepenog suda (u dijelu odluke koju je preinačio), jasno i argumentirano obrazložio da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe ZPD-a u pogledu ništavosti odluka skupštine dioničarskog društva, kao i odredbe ZOO-a kojima su regulirani osnovi obligacionih odnosa i ugovorni odnosi, te je u tom kontekstu istakao da tužitelji kao dioničari prvotuženog imaju pravni interes da traže utvrđenje ništavosti odluka NO prvoapelanta čije je imenovanje utvrđeno ništavim. Pri tome, Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe ZPD-a i ZOO-a i izveo zaključak da zbog ništavosti odluka o razrješenju i imenovanju NO prvotuženog (koje su postale pravosnažne u predmetnom sporu jer protiv tog dijela parnične stranke nisu izjavljivale reviziju) odluka koju je donio novoimenovani NO prvoapelanta ne proizvodi pravno dejstvo budući da je donesena od nezakonito imenovanog NO. Također, Vrhovni sud je istakao da je slijedom navedenog nestao pravni osnov za zaključenje predmetnih pravnih poslova (sporazuma – vansudske nagodbe i ugovora o prodaji predmetne nekretnine), odnosno da su oni ništavi i kao takvi ne proizvode nikakvo pravno dejstvo. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenu presudu utemeljio na činjeničnom stanju utvrđenom od prvostepenog suda, pozivajući se na relevantne odredbe ZPD-a i ZOO-a, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Apelanti smatraju da je osporenom presudom povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.

37. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava od Vrhovnog suda, koji je dao detaljne razloge zbog čega je u konačnici usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPD-a i ZOO-a, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.

39. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-308/20 (DC „Gradačac“ d.d. Gradačac) | Sudska praksa | Aktio