Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-363/20 (S. L.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Legitiman cilj
  • Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Miješanje u privatni život
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-363/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 363/20, rješavajući apelaciju Saše Labotića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Saše Labotića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 033973 19 Gž od 27. novembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Saša Labotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Branislav Cvijanović advokat iz Banjae Luke, podnio je 27. januara 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 033973 19 Gž od 27. novembra 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH (u daljnjem tekstu. VSTSBiH) zatraženo je 10. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 16. juna 2021. godine a VSTSBiH 22. juna 2021. godine i 1. jula 2021. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Odlukom Prvostepene disciplinske komisije VSTSBiH (u daljnjem tekstu:

prvostepena komisija) od 3. juna 2019. godine apelant, kao tužilac Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci, proglašen je odgovornim za disciplinski prekršaj iz člana 57 tačka 19 Zakona o VSTSBiH- namjerno davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u vezi s prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim drugim pitanjima koja su u nadležnosti Savjeta, te mu je izrečena disciplinska mjera smanjenje plate od 50% na period od šest mjeseci. Ovo stoga što je utvrđeno da je apelant u prijavnim obrascima za mjesta sudija, tužilaca i stručnih saradnika koje je podnio VSTSBiH 7. juna 2013. godine, 22. januara 2014. godine, 2. aprila 2014. godine i 22. decembra 2017. godine, svjestan činjenice da je Presudom Suda BiH broj KPS-109/07 od 28. februara 2008. godine pravosnažno osuđen zbog krivičnog djela nedozvoljeno korišćenje autorskih prava iz člana 243 stav 1 KZBiH, na pitanje: „Da li ste osuđivani za krivična djela? Potrebno je dati potpune podatke, uključujući naziv suda, vrstu počinjenog djela i svaku izrečenu kaznu (uključujući brisane osude)“, odgovorio: „Ne“, čime je, uprkos tome što je pod materijalnom i krivičnom odgovornosti svojim potpisom potvrdio da su informacije navedene u obrascima istinite i tačne i da razumije da može biti isključen iz razmatranja za imenovanje na položaj za koji se prijavio, odnosno da može biti razriješen sudijske ili tužilačke funkcije ukoliko se ustanovi da neki od podataka koje je dostavio nije tačan, ili navodi na pogrešno zaključivanje VSTSBiH, dostavio lažnu i nepotpunu informaciju koja je bila od značaja prilikom razmatranja i odlučivanja o imenovanju apelanta na poziciju tužioca Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci na koju je apelant i imenovan odlukom od 27. maja 2014. godine, odnosno prilikom razmatranja apelantove prijave za poziciju tužioca Republičkog tužilaštva Republike Srpske po konkursu iz 2017. godine.

6. Prvostepena komisija je obrazložila i da je u postupku utvrđeno da je apelant navedenom presudom Suda BiH proglašen krivim što je neutvrđenog vremenskog perioda, počev od 22. juna 2005. godine, u Banjoj Luci protivno članu 34 Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH, kao vlasnik samostalne radnje „Oskar 2000“, bez odobrenja autora ili drugog nosioca autorskog prava iznajmljivao filmove, DVD-ove i DIVIX filmove za kućnu upotrebu, čime je počinio krivično djelo nedozvoljeno korišćenje autorskih prava iz člana 243 stav 1 KZBiH. Prvostepena komisija je navela da je na osnovu citiranih zakonskih odredaba, u skladu sa optužnicom Tužilaštva BiH broj KT-305/06 od 3. jula 2007. godine, apelantu izdat krivični nalog kojim je apelantu na osnovu istog zakonskog propisa, uz primjenu člana 46 stav 3 i stav 6 KZBiH, izrečena novčana kazna u iznosu od 900,00 KM koju je dužan uplatiti u tri jednake rate u intervalima preciziranim u odluci, te je utvrđeno da, ukoliko apelant ne izvrši navedenu uplatu, kazna će se zamijeniti kaznom zatvora, na način da će se za svakih započetih 50,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora. Obrazloženo je da su u navedenom krivičnom postupku apelantu na osnovu člana 74 KZBiH trajno oduzeti video filmovi DVD i DIVIX, pobrojani u Rješenju Ministarstva trgovine i turizma - Republička tržišna inspekcija - Odjeljenje Bijeljina od 23. juna 2005. godine, a koji su nakon pravosnažnosti presude uništeni.

7. S tim u vezi je obrazloženo da VSTSBiH, prema odredbama Zakona o VSTS, ima isključivu nadležnost za imenovanje prijavljenih kandidata na dužnost nosilaca pravosudnih funkcija pod uslovima utvrđenim tim zakonom i Poslovnikom VSTSBiH, kao i nadležnost za utvrđivanje disciplinske odgovornosti i izricanje disciplinskih mjera. Kada je u pitanju disciplinski prekršaj iz člana 57 tačka 19 Zakona o VSTSBiH, prema stavu prvostepene komisije, kao i prema dosadašnjoj praksi, očito je da ovaj disciplinski prekršaj mogu počiniti kandidati u konkursnoj proceduri u vezi sa prijavom za radno mjesto sudije i tužioca a koji budu imenovani na tu poziciju. Prvostepena komisija je obrazložila da ovaj disciplinski prekršaj mogu počiniti i nosioci pravosudne funkcije a koji učestvuju u konkursnoj proceduri s ciljem unapređenja i napredovanja u službi. Takođe, ozbiljnost ovog prekršaja, prema mišljenju te komisije, ogleda se i u članu 72 Zakona o VSTSBiH kojim je propisano da se zastara ne primjenjuje na disciplinski prekršaj iz člana 57 tačka 19 Zakona o VSTSBiH.

8. Obrazloženo je da je bitno obilježje ovog disciplinskog prekršaja, takođe, i namjera a u konkretnom slučaju, imajući u vidu dokaze koji su sprovedeni u ovom disciplinskom postupku, prvostepena komisija je istakla da nalazi da je apelant disciplinski prekršaj počinio sa direktnim umišljajem, odnosno da je bio svjestan svog postupanja i da je htio njegovo izvršenje. Ovakav zaključak prvostepene komisije, kako je obrazloženo, proizilazi kao nepobitan iz svih dokaza koji su sprovedeni u toku disciplinskog postupka, te činjenice da je apelant bio svjestan da je osuđivan za krivično djelo, te da se od njega traži i informacija o brisanim osudama, te da je bio svjestan posljedica svojih radnji, a što je potvrdio i potpisivanjem izjave na kraju sva četiri prijavna obrasca. Nadalje, prvostepena komisija je istakla da je zaključak da je apelant disciplinski prekršaj počinio sa direktnim umišljajem ta komisija izvela na osnovu apelantove izjave koju je dao prilikom saslušanja kao stranke u ovom disciplinskom postupku a koja je citirana u odluci. Prema obrazloženju te komisije, apelant je, kako proizilazi iz svega, bio svjestan da bi njegova ranija osuđivanost eventualno mogla biti nešto loše u konkursnoj proceduri za mjesto za koje je aplicirao, te iako je mislio da postoji mogućnost provjere od VSTSBiH, on je svojevoljno izabrao da u svom sopstvenom interesu tumači odredbe krivičnih zakona o rehabilitaciji, odnosno brisanju osude, a pri tome je zanemario odredbe Zakona o VSTSBiH, kao i sadržaj prijavnog obrasca koji je u skladu sa Zakonom o VSTSBiH, pa je svojevoljno potpisao sadržaj izjave na kraju obrasca.

9. Obrazloženo je da je prvostepena komisija konstatovala da su standardi integriteta i doličnog ponašanja definisani etičkim pravilima (Kodeksom tužilačke etike) koja imaju dopunjujući karakter za osnovnu normu disciplinskog prekršaja, te da ovi standardi važe za sve tužioce, uključujući u konkretnom slučaju ponašanje kandidata u konkursnoj proceduri na osnovu koje su imenovani za poziciju tužilaca. Prvostepena komisija je ukazala i na odredbu 4.1 Kodeksa tužilačke etike prema kojoj tužilac, kao predmet stalnog nadzora javnosti, slobodno i voljno prihvata ograničenja koja mu nameće funkcija koju obavlja. Zbog svega navedenog, prvostepena komisija je zaključila da iz svega navedenog nalazi da su se u izreci opisanim radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 57 tačka 19 Zakona o VSTSBiH, te je apelantu izrekla disciplinsku mjeru kao u dispozitivu.

10. Protiv navedene odluke apelant i Ured disciplinskog tužioca VSTSBiH (u daljnjem tekstu: Ured) su podnijeli žalbe Drugostepenoj komisiji za tužioce (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) koja je odlukom od 10. septembra 2019. godine usvojila žalbu Ureda i preinačila prvostepenu odluku na način da je apelantu za počinjeni navedeni disciplinski prekršaj izrečena mjera razrješenja dužnosti, dok je apelantova žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju je navedeno da, u pogledu žalbenih navoda Ureda, Drugostepena komisija navode smatra osnovanim. Istaknuto je da ta komisija ima uvjerenje da je Prvostepena komisija pravilno utvrdila činjenično stanje u pogledu disciplinske odgovornosti i da je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene svih dokaza izvela pravilan zaključak prilikom utvrđivanja disciplinske odgovornosti apelanta, ali da ta komisija nije dovoljno ocijenila utvrđene činjenice prilikom svog opredjeljenja za disciplinsku mjeru smanjenja plate koju je izrekla, te na osnovu njih nije izvela objektivan zaključak da je utvrđeno ponašanje apelanta (detaljno činjenično i pravno opisano u izreci odluke prvostepene komisije) u koliziji sa obavljanjem tužilačke funkcije. Drugostepena komisija je obrazložila da je činjenica da je apelant disciplinski prekršaj počinio sa direktnim umišljajem, odnosno da je bio svjestan svog postupanja i da je htio njegovo izvršenje, kao i utvrđena činjenica da je bio svjestan da bi njegova ranija osuđivanost eventualno mogla biti nešto loše u konkursnoj proceduri za mjesto za koje je aplicirao, kao i utvrđene pobude iz kojih je disciplinski prekršaj počinjen, te da je stepen zaštićenog dobra i te kako trebalo da bude ocijenjen prilikom izbora disciplinske mjere. Drugostepena komisija je istakla da smatra da Prvostepena komisija nije izvela pravilan zaključak da se ovdje radi o ozbiljnom disciplinskom prekršaju iz kojeg je vidljivo da je apelant nepodoban i nedostojan da dalje vrši tužilačku dužnost.

11. Obrazloženo je da, prema uvjerenju te komisije, činjenica da apelant nije disciplinski odgovarao u nešto više od četiri godine provedene u pravosuđu nije mogla imati uticaja na izbor disciplinske mjere, jer se ovo smatra relativno kratkim vremenom provedenim u pravosuđu da bi se to moglo ocijeniti kao olakšavajuća okolnost kada je u pitanju izricanje disciplinske mjere apelantu koji je proglašen odgovornim za disciplinski prekršaj iz člana 57 tačka 19 Zakona o VSTSBiH, posebno imajući u vidu činjenicu da je apelant dao lažne podatke u konkursnoj proceduri o svojoj krivičnoj osuđivanosti. Drugostepena komisija je istakla da na izbor disciplinske mjere od većeg značaja nije moglo biti ni to što je za krivično djelo apelantu izrečena sankcija od 900,00 KM, te da je to krivično djelo počinio kao student prava 2005. godine, posebno ocjenjujući činjenicu da je disciplinski prekršaj počinio kao kandidat za nosioca pravosudne funkcije, dakle, kao diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom koji je morao biti svjestan posljedica prikrivanja svoje ranije osuđivanosti, te da za nosioce pravosudnih funkcija važe viši standardi nego za „obične građane“, jer nosioci pravosudnih funkcija imaju vrlo važnu ulogu u sprovođenju pravde. Obrazloženo je i da je apelant morao shvatiti zbog kojeg razloga je tu informaciju morao navesti u prijavnom obrascu, odnosno zašto je nije smio prikriti, posebno ocjenjujući izjavu na kraju obrasca koju je potpisao. Kako je obrzaloženo, jedan od uslova koje kandidati za nosioce pravosudnih funkcija moraju ispunjavati jeste da se odlikuju profesionalnom nepristrasnošću i visokim moralnim kvalitetima, a što je kao uslov propisano članom 22 Zakona o VSTSBiH. Pri tome je istaknuto da ta komisija primjećuje da samim prestankom pravnih posljedica osude ne znači nužno da je osuđena osoba ponovo stekla visoke moralne standarde, pa ukoliko se to primijeni na ovaj konkretan slučaj i činjenicu da je apelant prikrio svoju raniju osuđivanost iako je to od njega izričito traženo, može se, prema mišljenju te komisije, zaključiti da nije bio iskren i pošten kandidat u konkursnoj proceduri i da nije imao korektan odnos prema svojoj prošlosti, pozivajući se na zakonsku rehabilitaciju koja mu je povratila njegovu reputaciju, ali sigurno nije izbrisala njegovu prošlost u smislu da može negirati svoju osuđivanost i uskratiti podatke koje je trebalo unijeti u prijavu za mjesto tužioca, pa je samim time spriječio Savjet da bude informisan o njegovoj prošlosti.

12. S tim u vezi je zaključeno da je pogrešna ocjena Prvostepene komisije da kao olakšavajuću okolnost ne izrekne najtežu disciplinsku mjeru, jer je imala u vidu i prirodu krivičnog djela koje spada u grupu krivičnih djela protiv autorskih prava, koje u konkretnom slučaju, imajući u vidu navedeno, ne može biti od odlučujućeg značaja za izricanje blaže disciplinske mjere, a što se osnovano ističe u žalbenom navodu Ureda. Obrazloženo je i da bi se, imajući u vidu navedene razloge zbog kojih je apelantu potrebno izreći mjeru razrješenja od dužnosti, obezbijedila dosljednost i pravičnost u disciplinskoj praksi VSTSBiH u svim disciplinskim predmetima koji se odnose na slične disciplinske prekršaje i okolnosti, pa je samim i osnovan prigovor Ureda kada se poziva na disciplinski predmet M.R. koji je prošao sve faze preispitivanja unutar VSTSBiH (prvostepena i drugostepena, kao i VSTSBiH kao cjeline), te je takva odluka potvrđena i od Suda BiH, kao i Odlukom Ustavnog suda BiH. Obrazloženo je i da se žalbenim navodom Ureda osnovano ukazuje da se izrečenom disciplinskom mjerom smanjenja plate ne ostvaruje princip generalne prevencije, odnosno da se ne utiče na sve ostale kandidate u konkursnoj proceduri da daju iskrene i tačne podatke o sebi i svojoj prošlosti. Istaknuto je da ta komisija posebno ukazuje da su standardi u pogledu ugleda i morala nosilaca pravosudnih funkcija znatno viši u odnosu na druge struke, imajući u vidu ulogu koju sudije i tužioci imaju radi obezbjeđenja vladavine prava i sprovođenja pravde, pa samim tim, kada se kandidati odluče konkurisati na neku od pravosudnih pozicija, svjesno prihvataju niz dužnosti, kao i ograničenja koja ta funkcija nosi sa sobom. Zbog navedenog, Drugostepena komisija je preinačila odluku prvostepene komisije na način naveden u dispozitivu. Analogno navedenom, Drugostepena komisija je odbila kao neosnovane apelantove žalbene navode, te je donijela odluku kao u dispozitivu.

13. Protiv navedene odluke apelant je podnio žalbu VSTSBiH koji je Odlukom broj 04- 07-6-71-22/2019 od 16. oktobra 2019. godine žalbu odbio i potvrdio odluku Drugostepene komisije. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je, imajući u vidu odredbe člana 60 stav (6) Zakona o VSTSBiH, a u vezi sa odredbama člana 103 Poslovnika VSTSBiH, VSTSBiH kao cjelina predmetnu odluku ispitivao samo u dijelu koji se odnosi na izrečenu disciplinsku mjeru, pa je u cijelosti prihvatio razloge koje je u obrazloženju svoje odluke navela Drugostepena disciplinska komisija, smatrajući da je izrečena disciplinska mjera, razrješenje od dužnosti, proporcionalna prirodi i težini počinjenog disciplinskog prekršaja, da je u skladu sa dosadašnjom disciplinskom praksom VSTSBiH, te da će se izrečenom mjerom ostvariti svrha i ciljevi disciplinskog sankcionisanja nosilaca pravosudnih funkcija od disciplinskih organa VSTS.

14. Protiv navedene odluke apelant je podnio žalbu Sudu BiH koji je Presudom broj S1 3 P 033973 19 Gž od 27. novembra 2019. godine žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je, u skladu sa Zakonom o VSTSBiH, taj savjet na sjednici održanoj 11. i 12. jula 2012. godine usvojio sadržaj prijavnog obrasca za mjesta sudija, tužilaca i stručnih saradnika, a koji je apelant kao kandidat u konkursnoj proceduri popunjavao. Informacija o ranijoj osuđivanosti, uključujući i brisane osude u navedenom obrascu, kako je obrazloženo, potpada pod kriterijum podobnosti kandidata za nosioca pravosudne funkcije, koji za svrhu ima ostvarenje legitimnog cilja zaštite prava drugih, kao i provjere ispunjenja zakonskih uslova za obavljanje dužnosti sudije ili tužioca sa posebnim fokusom zaštite funkcionisanja pravosudnog sistema u cjelini. U tom smislu, prema mišljenju Suda BiH, potrebno je istaći da osobe koje se kandiduju za dužnost nosioca pravosudne funkcije moraju ispunjavati uslove najvišeg standarda u pogledu ugleda, poštenja i iskrenosti, jer se tako gradi povjerenje javnosti u pravosudni sistem u cjelini zbog čega je dužnost svih kandidata u konkursnoj proceduri za nosioca pravosudne funkcije, pa samim tim i dužnost apelanta, bila da u prijavne obrasce unese sve tražene informacije koje moraju biti istinite i tačne, te da ih na taj način učini dostupnim VSTSBiH. Obrazloženo je da je apelantu moralo biti poznato da su zahtjevi u pogledu ugleda i morala za nosioce pravosudnih funkcija znatno strožiji u odnosu na druge profesije posebno u slučajevima krivične osude, te da su iz tog razloga i izričito tražene informacije o brisanim osudama.

15. Sud BiH je naveo da apelant u žalbi osporava namjeru davanja lažnih informacija o ranijoj osuđivanosti u prijavnom obrascu, jer je smatrao da treba da postupa po zakonu imajući u vidu da je u pitanju brisana krivična osuda. S tim u vezi, istaknuto je da je nesporna činjenica da se apelant četiri puta prijavljivao na pozicije u pravosuđu, odnosno konkurse koje je objavljivao VSTSBiH i svaki put svjesno zanemario jasnu naznaku u prijavnom obrascu da treba da se navedu i brisane osude. Ovakvo ponavljanje radnje, prema mišljenju Suda BiH, ukazuje na svjesno i namjerno davanje netačnih podataka a naknadno otkrivanje informacija zbog kojih je apelant razriješen dužnosti ukazuje na činjenicu da je apelant, popunjavajući prijavni obrazac, davao lažne i obmanjive informacije pri čemu je apelant prilikom popunjavanja prijavnog obrasca ujedno potpisao i izjavu kojom se obavezao da će ispraviti svaku netačnu informaciju, što nije učinio, te da može biti razriješen sudijske ili tužilačke funkcije ukoliko se ustanovi da neki od podataka koje je sam dostavio nije tačan ili navodi na pogrešno zaključivanje, što se u konkretnom slučaju i dogodilo.

16. Sud BiH je obrazložio da, u odnosu na žalbene navode da ovakvo postupanje VSTSBiH predstavlja posrednu diskriminaciju, ističe da nosilac pravosudne funkcije mora biti visokih moralnih načela i da su svi kandidati koji se prijavljuju u tom smislu jednaki, jer njihovo izdvajanje u odnosu na ostale profesije ima legitiman cilj. Poređenje sa ostalim osuđenim licima za koje je brisana osuda, prema mišljenju Suda BiH, nema smisla jer oni nisu i ne mogu biti u istoj poziciji kao lica za koje je brisana osuda a obavljaju sudsku ili tužilačku funkciju. Ovakvim ponašanjem kandidata u konkursnoj proceduri za nosioca pravosudne funkcije, kako je obrazložio taj sud, kandidati demonstriraju odsustvo temeljnih moralnih načela i shvatanja koje treba da odlikuju nosioca pravosudne funkcije, pa je samim tim, u smislu ocjene dostojnosti obavljanja pravosudne funkcije, ovakvo ponašanje veći problem čak i od samog krivičnog djela za koje je osuđen. Sud BiH je istakao da, koliku važnost u jednoj državi i društvu imaju tužioci, ukazuju i međunarodni dokumenti koji govore o uslovima obavljanja funkcije tužioca - Smjernice UN o ulozi tužioca usvojene na Osmom kongresu UN o prevenciji zločina i postupanju prema prestupnicima, Havana, Kuba, od 27. avgusta do 7. septembra 1990. godine i Preporuka (2000) 19 Savjeta ministara državama članicama o ulozi javnog tužilaštva u krivičnopravnom sistemu. Obrazloženo je da smjernica 3. propisuje da „tužioci kao osnovni akteri u dijeljenju pravde dužni su u svakom trenutku čuvati čast i dostojanstvo svoje profesije", dok član 1. Preporuke Savjeta ministara utvrđuje da 1. "javni tužioci“ su javni organi koji, u ime društva i u interesu javnosti, osbezbjeđuju sprovođenje zakona u slučajevima u kojima kršenje zakona podliježe krivičnoj odgovornosti, uzimajući pritom u obzir i prava pojedinca i potrebu postojanja djelotvornog krivičnopravnog sistema. Sud BiH je istakao, da su krivične osude za obavljanje određenih profesija izuzetno važne, ukazuje i presuda Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Jankauskas protiv Litvanije (br. 2), zahtjev broj 50446/09 od 27. juna 2017. godine. U navedenom predmetu je podnosilac apelacije, kako je citirao Sud BiH, podnio zahtjev advokatskoj komori Litvanije za upis u imenik advokatskih pripravnika ali u zahtjevu podnosilac prijave nije pominjao svoju raniju osudu koja je brisana iz evidencije. Prema obrazloženju Suda BiH, nakon što su kasnije izašle na vidjelo informacije o osudi, podnosilac je odlukom suda časti advokatske komore izbrisan s popisa advokatskih pripravnika zbog toga što je zatajio informacije relevantne za ocjenu njegove dostojnosti za obavljanje advokature a Evropski sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koji se odnosi na pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života ( a na koje pravo se pozvao i konkretni apelant u kontekstu njegovog prava da nakon brisane osude bude izjednačen sa ostalim građanima) jer je miješanje u prava pojedinca bilo u skladu sa zakonom u pogledu ostvarivanja legitimnog cilja, te je bilo nužno u demokratskom društvu kako bi se taj cilj ostvario. Istaknuto je da je u navedenoj presudi Evropskog suda obrazloženo da je isključenje sprovedeno s ciljem zaštite prava drugih, a u skladu s propisanim obavezama advokata, te zbog zaštite pravosudnog sistema u cjelini jer „advokati igraju vrlo važnu ulogu u sprovođenju pravde". Evropski sud se, kako je obrazložio Sud BiH, u navedenoj presudi posebno osvrnuo i na činjenicu da podatke o ranijoj osuđivanosti podnosilac nije naveo prilikom podnošenja prijave komori, te je istakao da je „Sud smatrao da je podnosilac zahtjeva morao shvatiti zbog čega je to trebalo učiniti".

17. Sud BiH je, takođe, istakao da je već raspravljao o ovim pitanjima i u svojoj Odluci broj S1 ZP 007111 11 Gž od 4. novembra 2011. godine u kojoj je konstatovao, da bi VSTSBiH pravilno primijenio odredbu člana 22 Zakona o VSTSBiH, opravdan je dalji rezon prvostepene disciplinske komisije, koji je prihvaćen u pobijanoj odluci, a to je “da je tuženi u prijavu za mjesto sudije ili tužioca trebalo da unese i podatke o osuđivanosti bez obzira što su izrečene osude brisane“. Istaknuti rezon ima opravdanje u već navedenoj zakonskoj odredbi prema kojoj su sudije i tužioci osobe koje se odlikuju profesionalnom nepristrasnošću, visokim moralnim kvalitetima i dokazanim stručnim sposobnostima. Iz ovog proizilazi da se sudije i tužioci trebaju suzdržavati od ponašanja koje dovodi u pitanje povjerenje javnosti i kredibilitet sudstva i tužilaštva. Sud BiH je istakao i da je protiv navedene presude podnesena i apelacija Ustavnom sudu, ali da je Ustavni sud u predmetu broj AP-4836/11 odbacio kao nedopuštenu apelaciju M.R. zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Obrazloženo je i da je neosnovan i prigovor žalbe da je izrečenom disciplinskom mjerom razrješenja od dužnosti povrijeđen zakon, jer je, prema mišljenju tog suda, VSTSBiH pravilno postupio kada je prihvatio objektivan zaključak disciplinskih komisija da je utvrđeno ponašanje apelanta, detaljno činjenično i pravno opisano u izreci odluke prvostepene disciplinske komisije, u koliziji sa obavljanjem tužilačke funkcije. Zato je, i prema shvatanju tog suda, opravdan zaključak iz pobijane odluke da je apelantu pravilno izrečena disciplinska mjera razrješenja dužnosti. Izrečena disciplinska mjera je proporcionalna težini učinjenog disciplinskog prekršaja, radnjama njegovog izvršenja i okolnostima pod kojim je učinjen. Kako je navedeno, svi ostali žalbeni navodi nisu od uticaja na drugačiju odluku u konkretnoj pravnoj stvari, pa je taj sud donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo iz čl. 7 i 14 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelant navodi sadržaj osporenih odluka, te ističe da je mimo svih zakonskih odredaba rezonovanje i Suda BiH i disciplinskih komisija da formular za prijavu, koji uz to nema ni utvrđen sadržaj i koji predstavlja tehnički dokumenat, treba biti smatran pravnim aktom. Navodi i da je, shodno Krivičnom zakonu, svaka osoba kojoj je sankcija brisana neosuđivana osoba, te da apelant nije davao niti lažne, niti obmanjive informacije jer se smatra neosuđivanim. Smatra i da je imao pravo da bude u ravnopravnom položaju sa svim ostalim kandidatima i da ovakvo postupanje VSTS predstavlja posrednu diskriminaciju, jer je apelant stavljen u istu poziciju kao lica koja su osuđivana, ali nisu rehabilitovana. Takođe, smatra da prilikom izricanja sankcije nije vođeno računa o stepenu odgovornosti, težini prekršaja i dotadašnjem radu i ponašanju apelanta. Apelant navodi i da nije imao namjeru sakriti navedenu činjenicu, već da je bio u zabludi s obzirom na to da je sankcija brisana, te da navedeno predstavlja osnov za isključenje njegove krivice.

b) Odgovor na apelaciju

19. Sud BiH je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji, da taj sud ostaje kod svih razloga datih u obrazloženju svoje presude, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

20. VSTSBiH je u opširnom odgovoru naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva, te je istakao obrazloženja osporenih odluka, kao i da nije tačna tvrdnja apelanta da sadržaj prijavnog obrasca nije utvrđen. Navodi i da su odgovori na sve tvrdnje koje je apelant istakao u apelaciji dati u osporenim odlukama zbog čega smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o VSTSBiH („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) relevantne odredbe glase:

Član 22.

Stručne sposobnosti Sudije i tužioci su osobe koje se odlikuju profesionalnom nepristrasnošću, visokim moralnim kvalitetima i dokazanim stručnim sposobnostima te imaju odgovarajuću obuku i stručnu spremu.

Član 35.

Postupak imenovanja Savjet svojim Poslovnikom o radu uređuje postupak imenovanja i može zahtijevati korišćenje standardnog prijavnog materijala.

Član 54.

Opšte odredbe o disciplinskoj odgovornosti za disciplinske prekršaje Sudija, tužilac, dodatni sudija ili sudija-porotnik, uključujući i predsjednike sudova, glavne tužioce i njihove zamjenike, disciplinski su odgovorni za zakonom propisane disciplinske prekršaje koje su učinili s umišljajem ili iz nehata.

Član 57. stav 1. tačka 19.

19. namjerno davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u vezi s prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim drugim pitanjima koja su u nadležnosti Savjeta;

Član 58.

Vrste disciplinskih mjera (1) Savjet može izreći jednu ili više slijedećih disciplinskih mjera :

(a) pismenu opomenu koja se javno ne objavljuje;

(b) javnu opomenu;

(c) smanjenje plate za iznos do 50 posto, na period do jedne godine;

(d) privremeno ili trajno upućivanje u drugi sud ili tužilaštvo;

(e) premještanje s mjesta predsjednika suda na mjesto sudije, ili s mjesta glavnog tužioca ili zamjenika glavnog tužioca na mjesto tužioca;

(f) razrješenje od dužnosti.

(2) Kao posebnu mjeru, umjesto ili uz disciplinsku mjeru iz prethodnog stava, Savjet može, ako nađe za shodno, odrediti da sudija ili tužilac učestvuje u programima rehabilitacije, savjetovanju ili stručnom usavršavanju.

(3) Sva prava i privilegije koje proističu iz radnog odnosa sudije, predsjednika suda, glavnog tužioca, zamjenika glavnog tužioca odnosno tužioca koji je razriješen dužnosti na -osnovu sprovedenog disciplinskog postupka, prestaju njegovim smjenjivanjem od strane Savjeta. Sudiji ili tužiocu koji je prema ovom članu razriješen dužnosti nije dozvoljeno da dalje vrši dužnost sudije ili tužioca.

Član 59.

Principi za određivanje mjera (1) Kod izricanja disciplinskih mjera mora se rukovoditi principom proporcionalnosti.

Prije izricanja mjera za disciplinske prekršaje, disciplinske komisije uzimaju u obzir slijedeće činjenice:

(a) broj i težinu učinjenog disciplinskog prekršaja i njegove posljedice; (b) stepen odgovornosti;

(c) okolnosti pod kojima je disciplinski prekršaj učinjen;

(d) dosadašnji rad i ponašanje učinioca prekršaja;

i (e) sve druge okolnosti koje mogu uticati na odluku o težini i vrsti disciplinske mjere, uključujući stepen kajanja i/ili saradnje koju je sudija ili tužilac pokazao tokom disciplinskog postupka.

(2) Disciplinska mjera razrješenja od dužnosti određuje se samo u predmetima u kojim je utvrđen ozbiljan disciplinski prekršaj, a iz težine prekršaja je jasno da je prekršilac nepodoban ili nedostojan da dalje vrši dužnost.

(3) Savjet može uzeti u obzir svako prethodno privremeno udaljenje od vršenja dužnosti određeno tokom postupka o kojem je riječ, te u skladu s tim odlučiti da smanji mjeru ili može po sopstvenoj volji odlučiti da je privremeno udaljenje samo po sebi dovoljno kao mjera za utvrđeni disciplinski prekršaj ili prekršaje.

22. U Poslovniku o radu VSTSBiH („Službeni glasnik BiH“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16, 48/17, 88/17 i 41/18) relevantne odredbe glase: Član 35. stav 1.

(Prijavni materijal) (1) Savjet utvrđuje sadržaj obrasca za prijavu, koji je dostupan na internet stranici Savjeta.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 033973 19 Gž od 27. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. decembra 2019. godine a apelacija je podnesena 27. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i čl. 7, 8 i 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a on obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na praviču i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja presuda kojom je potvrđena odluka donijeta u disciplinskom postupku protiv apelanta koji je obavljao dužnost tužioca. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da apelanti u ovakvom slučaju (sudije, tužioci) uživaju garancije člana 6 stav 1 Evropske konvencije s aspekta garancije koju pruža „građanskiˮ nivo prava na pravično suđenje (vidi, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 147/09 od 23. marta 2012. godine, stav 59, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine, st. 36-39, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati slučaj u svjetlu zaštite apelantovih „građanskih pravaˮ koju pružaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Suda BiH, tvrdeći da je njome proizvoljno primijenjeno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, ouopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

33. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da je apelant u više navrata predavao obrasce za prijavu na konkurse koje je objavio VSTSBiH i da niti u jednom obrascu nije naveo činjenicu da je bio pravosnažno proglašen krivim za krivično djelo nedozvoljeno korišćenje autorskih prava iz člana 243 stav 1 KZBiH jer je smatrao da nije, iako je u obrascu predviđeno davanje infomacije i o brisanim krivičnim osudama, u obavezi upisati navedenu osudu, jer je ona brisana iz kaznene evidencije. Zbog navedenog je protiv apelanta vođen disciplinski postupak koji je, shodno odredbama čl, 52, 57, 58 i 59 Zakona o VSTS, rezultirao izricanjem disciplinske sankcije koja se sastojala u razrješenju sa dužnosti okružnog tužioca zbog čega je Sud BiH odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv odluka donesenih u disciplinskom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Sud BiH, donoseći navedenu odluku, proizvoljno primijenio pravo. Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH za svoje odlučenje dao jasno i argumentovano obrazloženje koje je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud ukazuje da se Sud BiH pozvao i na presudu Evropskog suda u predmetu Jankauskas protiv Litvanije a u navedenoj presudi je iskazan stav da „advokati igraju vrlo važnu ulogu u sprovođenju pravde“, kao i u zaštiti pravosudnog sistema u cjelini. Ustavni sud smatra da se, kako je to obrazložio i Sud BiH, ovakav stav mora primijeniti, osobito, i na sudije i tužioce s obzirom na njihovu ulogu u društvu u cjelini, te da oni moraju trpjeti veći stepen kontrole nego ostali obični građani. Ovo i stoga što je odredbama člana 22 Zakona o VSTSBiH, između ostalog, stavljen akcenat na visoke moralne kvalitete kandidata i nosilaca funkcija sudija i tužilaca a koji nedvojbeno uključuje i saznanja o ranijoj pravosnažnoj krivičnoj osuđivanosti, pa makar ta osuda bila i brisana iz kaznene evidencije. Samim tim, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u primjeni prava kada se od kandidata za poziciju sudija i tužilaca traži da u prijavnom obrascu za mjesto sudije i tužioca postoji obaveza navođenja i onih krivičnih presuda koje su brisane iz evidencije.

34. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 4836/11 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP-4836/11 od 12. februara 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu apelaciju M.R., dotadašnjeg tužioca u Kantonalnom tužilaštvu Kantona Sarajevo a koji je osporio presudu Suda BiH kojom je potvrđena odluka Drugostepene komisije koja mu je izrekla disciplinsku sankciju razrješenja sa dužnosti tužioca zbog davanja netačnih informacija u prijavnom obrascu za mjesto tužioca u kojem nije naveo da je ranije krivično gonjen i pravosnažno osuđen. Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio da nema ništa što bi ukazivalo da je Sud BiH proizvoljno primijenio pravo kada je donio osporenu presudu.

35. Zbog svega navedenog, te kako apelant svojim tvrdnjama nije doveo u pitanje zaključke Suda BiH, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

37. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo iz čl. 7, 8 i 14 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vezuje za proizvoljnu primjenu prava, odnosno za kršenje prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije prekršeno. Ustavni sud naglašava da, osim iz navedenog razloga, u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na poštivanje privatnog i porodičnog života s obzirom da je do miješanja u navedeno pravo nesporno došlo na osnovu odredaba Zakona o VSTSBiH koji je javan i dostupan, te da je donošenjem osporenih odluka kojima je apelant kažnjen razrješenjem sa dužnosti ostvaren legitimni cilj, pa je to miješanje bilo nužno u demokratskom društvu kako bi se taj cilj ostvario s obzirom na značaj funkcije koju je apelant obavljao. Pri tome Ustavni sud ističe da u ovakvim slučajevima javni interes ima primat nad interesom pojedinca a kako je to već rečeno u prethodim tačkama ove odluke. Takođe, iz navedenih razloga Ustavni sud smatra da nije bilo ni diskriminacije apelanta s obzirom da nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantu postupano drugačije u odnosu na osobe koje su se nalazile (i nalaze) u istoj ili sličnoj situaciji kao apelant. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni apelantovog prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao ni prava iz čl. 7 i 14 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Sud BiH proizvoljno primijenio pravo kada je odbio apelantovu žalbu i potvrdio odluku Drugostepene komisije kojom je apelantu izrečena sankcija razrješenja sa funkcije okružnog tužioca, jer je apelant u više navrata u prijavnom obrascu za poziciju tužioca upisao da nije krivično osuđivan iako se izričito traži taj podatak a apelant je smatrao da tu činjenicu ne treba navoditi, jer je osuda brisana iz kaznene evidencije pri čemu je apelant zanemario značaj funkcije tužioca u društvu.

39. Nema kršenja prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao ni prava iz čl. 7 i 14 Evropske konvencije kada je miješanje u apelantov privatni život, koje se sastojalo u razrješenju sa funkcije tužioca jer je u prijavnim obrascima za to mjesto zatajio informaciju o ranijoj osuđivanosti, bilo u skladu sa zakonom i kada je to miješanje imalo legitimni cilj i kada je bilo nužno u demokratskom društvu s obzirom na značaj funkcije koju je apelant obavljao i kada nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantu postupano drugačije u odnosu na osobe koje su se nalazile (i nalaze) u istoj ili sličnoj situaciji kao apelant.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-363/20 (S. L.) | Sudska praksa | Aktio