Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4351/20 (M. B.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 9. EK – sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti
- Disciplinska mjera
- Izuzeće
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Disciplinski postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopuni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Poslovnik o dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o dopuni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjeni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4351/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4351/20, rješavajući apelaciju Milana Blagojevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka a), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Blagojevića podnesena protiv odluka Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine br. 04-07-6-1699-4/2020 od 30. septembra 2020. godine, 04-07-6-1699-2/2020 i 04-07-6-1699-3/2020 od 16.
septembra 2020. godine i 04-07-6-315-70/2019 od 15. maja 2019.
godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Blagojevića podnesena protiv Rješenja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj SU-11-1212-3/20 od 24. novembra 2020. godine zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milan Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 2. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv odluka Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (u daljnjem tekstu: VSTS) br. 04-07-6-1699- 4/2020 od 30. septembra 2020. godine, 04-07-6-1699-2/2020 i 04-07-6-1699-3/2020 od 16. septembra 2020. godine, 04-07-6-315-70/2019 od 15. maja 2019. godine, te Rješenja Ustavnog suda broj SU-11-1212-3/20 od 24. novembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Apelant je predmetnom apelacijom zatražio izuzeće sudije izvjestioca i pravnog savjetnika sudije koji su postupali u predmetu broj AP 222/20, te sudije Zlatka M. Kneževića koji je u vrijeme odlučenja o citiranom predmetu obavljao dužnost predsjednika Ustavnog suda. Zahtjev za izuzeće motivisan je isključivo nezadovoljstvom Odlukom broj AP 222/20. Uslovi i postupak za izuzeće predsjednika Ustavnog suda, odnosno sudije regulisani su članom 90 Pravila Ustavnog suda, a odluku o tome, u smislu stava (3) citiranog člana, donosi Ustavni sud većinom glasova sudija, na prijedlog predsjednika Ustavnog suda, odnosno sudije. Nezadovoljstvo odlukom Ustavnog suda, prema članu 90 Pravila Ustavnog suda, nije razlog za traženje izuzeća sudije ili predsjednika Ustavnog suda. Istovremeno, Pravila Ustavnog suda ne predviđaju izuzeće pravnog savjetnika sudije Ustavnog suda koji je postupao u predmetu. Na osnovu navedenog, Ustavni sud je zaključio da je prijedlog za izuzeće neosnovan.
3. Odlukom o dopustivosti broj AP 2388/19 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2388/19 od 25. juna 2019. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Odluke VSTS-a broj 04-07-6-315-70/2019 od 15. maja 2019. godine o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka (koju apelant osporava predmetnom apelacijom) zbog toga što je u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji predmetni disciplinski postupak protiv apelanta još bio u toku.
4. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 222/20 Ustavni sud je djelimično usvojio apelantovu apelaciju utvrdivši kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja pred nepristrasnim sudom, što je bio razlog za ukidanje osporene konačne odluke VSTS-a i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 222/20 od 23. juna 2020. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od VSTS-a i Ureda disciplinskog tužioca zatraženo je 12. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
6. VSTS i Ured disciplinskog tužioca su odgovor na apelaciju dostavili 22. odnosno 23. jula 2021. godine.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Disciplinski postupak
8. Ured disciplinskog tužioca je 20. juna 2018. godine, pred Prvostepenom disciplinskom komisijom VSTS-a (u daljnjem tekstu: Prvostepena disciplinska komisija) podnio je disciplinsku tužbu broj UDT-322/18, dopunjenu 8. oktobra 2018. godine, dopunjenu i izmijenjenu 12. novembra 2018. godine i dopunjenu i izmijenjenu 21. januara 2019. godine, protiv apelanta, sudije Okružnog suda u Banjaluci, zbog disciplinskog prekršaja iz člana 56 tačka 4 Zakona o VSTS-u: „odavanje povjerljivih informacija koje proizlaze iz vršenja dužnost sudije“, člana 56 tačka 9 Zakona o VSTS-u: „donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano kršenje pravila postupka“, člana 56 tačka 16 Zakona o VSTS-u: „upuštanje u aktivnosti koje su nespojive sa dužnostima sudije“ i člana 56 tačka 22 Zakona o VSTS-u: „ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske funkcije“, te povrede odredaba Kodeksa sudijske etike, konkretno članova 1.2, 4.2. i 4.3. Kodeksa sudijske etike, kojima je propisano: „Sudija ne smije imati neprikladnih veza sa zakonodavnom i izvršnom vlasti, tako da javnost mora imati predodžbu o nepostojanju takvih veza ili uticaja“, „sudija se ponaša na način da afirmiše povjerenje javnosti u integritet pravosuđa“ i „sudija, kao i svaki drugi građanin, ima pravo na slobodu izražavanja, misli, savjesti, vjeroispovijesti, udruživanja i okupljanja, ali da se u ostvarivanju tih prava uvijek ponaša na takav način da očuva dignitet sudijskog položaja, nepristrasnost i nezavisnost pravosuđa.“
9. VSTS je Odlukom broj 04-07-6-315-70/2019 od 15. maja 2019. godine (koju apelant osporava predmetnom apelacijom) usvojio prijedlog Prvostepene disciplinske komisije za produženje roka za okončanje disciplinskog postupka broj UDT-322/18 od 20. juna 2018. godine i utvrdio opravdanim produženje roka za okončanje disciplinskog postupka protiv apelanta, tako da se disciplinski postupak u ovom predmetu morao okončati najkasnije u roku od šest mjeseci, počev od 20. juna 2019. godine. Iz obrazloženja odluke proizlazi da su ročišta za glavnu raspravu pet puta odgađana, i to četiri puta zbog apelantovih podnesenih zahtjeva za izuzeće, te jedanput na zahtjev Ureda disciplinskog tužioca. Takođe, disciplinska tužba je izmijenjena i dopunjena tri puta od Ureda disciplinskog tužioca, za što je bilo potrebno uzeti u obzir vrijeme neophodno da se apelant upozna s navodima izmijenjene i dopunjene tužbe i eventualno dostavi odgovor na izmjenu i dopunu tužbe. Uzimajući u obzir navedene okolnosti zbog kojih se predmetni disciplinski postupak objektivno nije mogao okončati u predviđenom roku, zaključeno je da su razlozi za produženje roka u skladu sa članom 73 Zakona o VSTS-u.
10. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2388/19 odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv odluke VSTS-a iz prethodne tačke (vidi tačku 3 ove odluke).
11. Odlukom Prvostepene disciplinske komisije broj 04-07-6-315-78/2019 od 11. jula 2019. godine apelant je proglašen odgovornim za disciplinske prekršaje iz člana 56 tačka 4 Zakona o VSTS-u: „odavanje povjerljivih informacija koje proizilaze iz vršenja dužnost sudije“, člana 56 tačka 9 Zakona o VSTS-u: „donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano kršenje pravila postupka“ i člana 56 tačka 22 Zakona o VSTS-u: „ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske funkcije“, pa mu je primjenom odredbi člana 58 stav 1 tačka (c) i člana 59 Zakona o VSTSBiH izrečena disciplinska mjera smanjenje plate za iznos od 15% na period od šest mjeseci. Ured disciplinskog tužioca je povukao dio disciplinske tužbe, dok je u preostalom dijelu disciplinska tužba odbijena.
12. Iz obrazloženja odluke proizlazi da je u pogledu tačke a) disciplinske tužbe („odavanje povjerljivih informacija koje proizlaze iz vršenja dužnost sudije“) utvrđeno da je apelant nakon vijećanja i glasanja u predmetu Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 019131 16 K, obavljenog 8. juna 2017. godine, zatražio od predsjednika sudskog vijeća da prilikom javne objave presude obavijesti prisutne da on kao član vijeća ima izdvojeno neslažuće mišljenje. Nakon što je predsjednik vijeća to odbio upozorivši ga da bi javnim saopštavanjem izdvojenog mišljenja bila povrijeđena tajnost vijećanja i glasanja, te nakon što je javno objavljena presuda i predsjednik vijeća i drugi član vijeća napustili sudnicu, tuženi (apelant) obratio se prisutnim riječima: „Imam potrebu da kažem zbog javnosti i prisutnih medija, a to se odnosi na slučaj koji je vjerovatno prvi u sudskoj praksi ovdašnjoj, a to je samo trenutak da ja imam izdvojeno suprotno neslažuće mišljenje u pogledu djela iz tačke jedan optužnice – teško ubistvo u pokušaju. Ja smatram da je i za to djelo optuženi trebao biti oslobođen i zbog prisutnih medija i javnosti, dakle, obavještavam da ću svoje izdvojeno napisano mišljenje sa potpunim obrazloženjem dostaviti u spis, i ovu priliku koristim da kažem da molim i zahtijevam da se moje izdvojeno mišljenje ne zatvara ni u kakav poseban omot, jer se prema Zakonu o krivičnom postupku u poseban omot samo zatvara zapisnik o vijećanju i glasanju. Pored toga molim i tražim da se moje izdvojeno neslažuće mišljenje dostavi strankama u postupku i oštećenom. Toliko, hvala“, nakon čega je u članku „Vučkoviću 11 godina zatvora za pokušaj ubistva bivše djevojke“ objavljenog na internet stranici „Nezavisnih novina“, istog dana, preneseno: „Zanimljivo da je Milan Blagojević jedan od članova tročlanog sudskog vijeća rekao da ima izdvojeno mišljenje, te da smatra da je optuženi trebao biti oslobođen“. Na taj način apelant je postupio suprotno odredbama čl. 68 i 77 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
13. Prvostepeno disciplinsko vijeće je ukazalo da je odredbom člana 68 stav 1 ZKPRS propisano da se o vijećanju i glasanju sastavlja poseban zapisnik, dok je stavom 2 istog člana navedeno da zapisnik o vijećanju i glasanju sudskog vijeća sadrži tok glasanja i odluku koja je donesena. Stav 3 istog člana propisuje da zapisnik potpisuju svi članovi vijeća i zapisničar, a da će se odvojena mišljenja priključiti zapisniku o vijećanju i glasanju, ako nisu unesena u zapisnik, dok je stavom 4 određeno da će se zapisnik o vijećanju i glasanju zatvoriti u poseban omot i da ovaj zapisnik može razgledati samo vijeće višeg suda kada rješava o pravnom lijeku i u tom slučaju dužno je da zapisnik ponovo zatvori u poseban omot i da na omotu naznači da je razgledalo zapisnik. Odredbom člana 77 stav 1 istog zakona propisano je da se vijećanje i glasanje vrši u tajnom zasjedanju, dok je stavom 2 istog zakonskog člana propisano da u prostoriji u kojoj se vrši vijećanje i glasanje mogu biti prisutni samo članovi vijeća i zapisničar.
14. Razmatranjem navedenih zakonskih odredbi Prvostepena disciplinska komisija je zaključila da je apelant javnom objavom neslažućeg izdvojenog mišljenja povrijedio navedene odredbe ZKPRS, te samim tim počinio disciplinske prekršaje iz člana 56 tačke 4 i 9 Zakona o VSTS-u: „odavanje povjerljivih informacija koje proizlaze iz vršenja dužnosti sudije“ i „donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano kršenje pravila postupka“. Naime, kako je dalje navedeno u obrazloženju odluke, iz navedenih odredbi nesumnjivo proizlazi tajnost vijećanja i glasanja u krivičnim vijećima. Javnom objavom svog izdvojenog, neslažućeg mišljenja apelant je jasno pokazao svoju volju u pogledu glasanja u konkretnom krivičnom postupku, a sasvim razumljivo i način glasanja ostalih članova krivičnog vijeća. Na ovaj način apelant je javno obznanio povjerljivu informaciju koja proizlazi iz dužnosti sudije i izvršio disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 4 Zakona o VSTS-u: „odavanje povjerljivih informacija koje proizlaze iz vršenja dužnost sudije“.
15. U pogledu navoda o disciplinskom prekršaju iz člana 56 tačka 9 Zakona o VSTS-u („donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano kršenje pravila postupka“), istaknuto je da iz odredaba člana 68 ZKPRS jasno proizlazi mogućnost člana krivičnog vijeća da izdvoji svoje mišljenje. Dakle, apelantovo pravo na izdvojeno neslažuće mišljenje uopšte nije predmet ovog postupka. Međutim, kako je dalje navedeno, postavlja se pitanje da li apelant može takvo mišljenje javno obznaniti i dostaviti ga strankama u postupku u pisanoj formi, a Prvostepena disciplinska komisija je smatrala da je takvo apelantovo postupanje suprotno navedenim zakonskim odredbama. Naime, član 68 stav 3 ZKPRS jasno propisuje da će se odvojena mišljenja priključiti zapisniku o vijećanju i glasanju, ako nisu unesena u zapisnik. Dakle, prema navedenoj odredbi izdvojena ili odvojena mišljenja mogu se unijeti u sam zapisnik ili ukoliko nisu unesena u zapisnik o vijećanju i glasanju priključiće mu se. Dalje je navedeno da, ukoliko bi se prihvatilo apelantovo mišljenje da izdvojena mišljenja ne predstavljaju dio zapisnika, postavlja se pitanje na koji bi se način izdvojeno mišljenje koje je uneseno na zapisnik izdvojilo iz samog zapisnika o vijećanju i glasanju i da li bi javno objavljivanje i takvog mišljenja predstavljalo povredu tajnosti vijećanja i glasanja. Sam etimološki pojam riječi priključiti podrazumijeva spojiti, združiti s kim ili čim, pripojiti, dodati kome ili čemu. Dakle, prema mišljenju Prvostepene disciplinske komisije, izdvojena ili odvojena mišljenja predstavljaju dio zapisnika o vijećanju i glasanju i kao takva ne mogu biti javno objavljena. U prilog tome govori i odredba člana 68 stav 4 ZKPRS koja propisuje „zapisnik o vijećanju i glasanju zatvoriće se u poseban omot. Ovaj zapisnik može razgledati samo vijeće višeg suda kada rješava o pravnom lijeku i u tom slučaju dužno je da zapisnik ponovo zatvori u poseban omot i da na omotu naznači da je razgledalo zapisnik.“
16. Prvostepeno disciplinsko vijeće je dalje istaklo da je takođe nesporno da članovi krivičnog vijeća tokom vijećanja i glasanja mogu iznijeti svoja zapažanja u pogledu provedenog krivičnog postupka, proceduralnih nedostataka i činjeničnog opisa djela i eventualno izdvojiti svoje mišljenje u odnosu na odluku vijeća. Međutim, takva zapažanja člana vijeća u vezi s primjenom zakona o krivičnom postupku i krivičnog zakona na konkretan slučaj, koja mogu biti suprotna u odnosu na zapažanja ostalih članova krivičnog vijeća, ne opravdavaju javno objavljivanje izdvojenog mišljenja i ne mogu biti relevantna u postupku utvrđivanja disciplinske odgovornosti tuženog (apelanta) za konkretan disciplinski prekršaj.
17. Još je istaknuto da Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u članu 10 stav 2 navodi da se korišćenje sloboda može podvrgnuti formalnostima, uslovima i ograničenjima propisanim zakonom, što je upravo u konkretnom slučaju i propisano odredbama ZKPRS, odnosno da je zapisnik o vijećanju i glasanju tajan i član sudskog vijeća ga ne može javno objaviti, niti na taj način dovesti u neugodan i kompromitirajući položaj preostale članove vijeća.
18. U pogledu prakse Ustavnog suda, na koju se apelant takođe pozvao, istaknuto je da Ustavni sud postupa u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Pravilima Ustavnog suda gdje je jasno propisano da se izdvojeno mišljenje sudije javno objavljuje.
19. Konačno, istaknuto je da je tačan apelantov navod da je Konsultativno vijeće evropskih sudija donijelo Mišljenje broj 11 od 18. decembra 2008. godine u kojem se u tačkama 51 i 52 navodi da izdvojeno mišljenje treba da bude objavljeno zajedno s većinskim mišljenjem, te da sudije na taj način izražavaju potpuno ili djelimično neslaganje s odlukom koju je donijela većina sudija i navode razloge za svoje neslaganje. Međutim, kako je u obrazloženju naglašeno, navedeno mišljenje Konsultativnog vijeća evropskih sudija nije pravno obavezujuće za Prvostepenu disciplinsku komisiju u konkretnom slučaju u odnosu na primjenu ZKPRS.
20. U pogledu tačke c) disciplinske tužbe, na osnovu iskaza većeg broja svjedoka, utvrđeno je da je apelant prisustvujući seminaru „Primjena Zakona o zaštiti tajnih podataka“ održanom 17. marta 2017. godine, u prostorijama Centra za edukaciju sudija i tužilaca Republike Srpske (u daljnjem tekstu: CESTRS) u Banjaluci, upadicama i komentarima ometao rad edukatora i onemogućavao redovno odvijanje seminara, omalovažavajući jednog od edukatora i njegov fizički izgled, tvrdeći da ne liči na pravnika, a drugom edukatoru rekao da „nema pojma“, nakon čega je, po završetku seminara, upozorio načelnicu Sektora za početnu obuku u CESTRS V. P. da mu se ubuduće sklanja s puta, da ne želi da je vidi i da joj je bolje da se ne pojavljuje na seminaru na kojem je on učesnik. Dakle, na navedeni način apelant je prekršio svoju etičku obavezu da se uvijek ponaša na način da očuva dignitet sudijskog položaja, što predstavlja kršenje etičkog kodeksa i prekršaj iz člana 56 tačka 22 Zakona o VSTS-u: „ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske funkcije“.
21. U tačkama d), e), f), g) i h) dopuna i izmjena disciplinske tužbe navodi se da je apelant postupajući u pet žalbenih parničnih predmeta, navedenih u ovim tačkama tužbe, suprotno članu 377 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPPRS), kojim i nije predviđena mogućnost da članovi sudskog vijeća višeg suda izrađuju ili dostavljaju strankama „izdvojeno neslažuće mišljenje“ i kojim je propisano da zapisnik o vijećanju i glasanju može razgledati samo viši sud, kad rješava o pravnom lijeku, pismeno izradio i uputio strankama uz presudu i svoja izdvojena neslažuća mišljenja sa sjednice vijeća, u kojim je izložio detalje vijećanja i glasanja o odluci strankama u postupku, odnosno uporno i neopravdano prekršio pravila postupka i izvršio disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 9 Zakona o VSTS-u: „donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano kršenje pravila postupka.“
22. Razmatrajući odredbe člana 377 ZPPRS, Prvostepeno disciplinsko vijeće je ukazalo da je jasno da ZPPRS, za razliku od ZKPRS, ne predviđa mogućnost da članovi vijeća višeg suda izrađuju ili dostavljaju strankama „izdvojeno neslažuće mišljenje“, a samim tim niti odredbu da se izdvojeno neslažuće mišljenje priključuje zapisniku o vijećanju i glasanju. Ukoliko bi ZPPRS sadržavao navedenu odredbu, izdvojeno neslažuće mišljenje priključilo bi se zapisniku o vijećanju i glasanju na kojeg se primjenjuju pomenute odredbe o tajnosti navedenog dokumenta, te da ga može razgledati samo viši sud kad rješava o pravnom lijeku. Imajući u vidu navedeno, Prvostepena disciplinska komisija je zaključila da nije bilo uslova za utvrđivanje disciplinske odgovornosti tuženog apelanta u vezi s tačkama d), e), f), g) i h) dopuna i izmjena disciplinske tužbe s obzirom na odsustvo zakonske zabrane sačinjavanja izdvojenog neslažućeg mišljenja i njegovog dostavljanja strankama u postupku.
23. U pogledu apelantovog prigovora da mu je nezakonito onemogućeno da dobije prepis tonskog zapisnika sa svih ročišta održanih u ovom predmetu, u smislu člana 355 ZPPRS, istaknuto je da je apelant u toku postupka obaviješten dopisom od 29. oktobra 2018. godine da je to pitanje jasno definisano odredbama Poslovnika VSTS-a, kojim je propisano da se rasprave pred Komisijama snimaju uređajima za zvučno snimanje, te da svaka stranka može zahtijevati audiosnimak glavne rasprave, koji se dostavlja svim strankama u roku od pet dana od dana podnošenja zahtjeva. U pogledu dostavljanja tonskog zapisa održanih ročišta, apelantu je na njegov zahtjev dostavljen tonski zapis održanog pripremnog ročišta, a što je potvrdio i apelant u svom dopisu od 26. septembra 2018. godine. S obzirom na navedeno, Prvostepena disciplinska komisija se pozvala na odredbe člana 92 stav 12 Poslovnika VSTS-a, koji propisuje da „Svaka stranka može zahtijevati audiosnimak glavne rasprave. Audiosnimak se dostavlja svim strankama u roku od pet dana od dana podnošenja zahtjeva.“ Kako apelant nije zahtijevao dostavljanje audiosnimaka glavne rasprave, u smislu citirane odredbe Poslovnika VSTS-a, oni mu nisu ni dostavljeni.
24. Konačno, istaknuto je da je tokom postupka apelant u više navrata podnosio zahtjev za izuzeće pojedinih članova Prvostepene disciplinske komisije i predsjednika VSTSBiH Milana Tegeltije koji je zadužen za odlučivanje o zahtjevima za izuzeće članova disciplinske komisije i članova Vijeća, te da su svi ovi zahtjevi odbijeni ili odbačeni.
25. U pogledu apelantovih navoda iznesenih u završnoj riječi u kojoj apelant iznosi svoja zapažanja o nezakonitom postupanju Prvostepene disciplinske komisije na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. aprila 2019. godine, koja je onemogućila apelanta da izvede dokaz (PowerPoint prezentacija s relevantnim zakonskim odredbama Zakona o zaštiti tajnih podataka), Prvostepena disciplinska komisija je istakla da predmet tačke c) disciplinske tužbe nije pitanje tumačenja i primjene pojedinih odredaba Zakona o zaštiti tajnih podataka, već pitanje apelantovog ponašanja na predmetnom seminaru, te je iz tog razloga i odbijeno prezentovanje pojedinih odredaba navedenog zakona na glavnoj raspravi. U preostalom dijelu Prvostepena disciplinska komisija je smatrala da su apelantovi prigovori neosnovani, odnosno nisu takvog karaktera da bi uticali na odluku komisije u pogledu apelantove odgovornosti i izrečene disciplinske mjere.
26. Nakon što je utvrdila da je apelant počinio navedene disciplinske prekršaje, Prvostepena disciplinska komisija se opredijelila za izricanje disciplinske mjere, smanjenje plate za iznos od 15% na period do šest mjeseci iz člana 58 stav 1 tačka (c) Zakona o VSTS-u, prethodno cijeneći sve principe i pravila iz člana 59 Zakona o VSTS-u, a u vezi sa kriterijumima koji su utvrđeni Smjernicama za određivanje disciplinskih mjera u disciplinskim postupcima (usvojene na sjednici Vijeća 8. jula 2016. godine; u daljnjem tekstu: Smjernice). Prvostepena disciplinska komisija je od otežavajućih okolnosti imala u vidu činjenice da je apelant počinio tri disciplinska prekršaja, da je počinjenje prekršaja iz tačke 1.1 izreke odluke imalo za posljedicu ugrožavanje integriteta odluka krivičnog vijeća i tajnosti vijećanja i glasanja, a u pogledu tačke 1.2 izreke odluke nanesenu štetu očuvanju digniteta sudijskog položaja, odnosno povjerenja javnosti u integritet pravosuđa, dok je od olakšavajućih okolnosti uzeta u obzir činjenica da je apelant prekršaje počinio iz nehata, da do sada nije disciplinski odgovarao, da je izdvojeno mišljenje saopštio isključivo radi sopstvenog osjećaja pravičnosti, te da je na predmetnom seminaru istupao u namjeri da ukaže na potrebu očuvanja nezavisnosti pravosuđa u odnosu na ostale grane vlasti.
27. Drugostepena disciplinska komisija za sudije VSTS-a (u daljnjem tekstu: Drugostepena disciplinska komisija), odlučujući o apelantovoj žalbi, donijela je Odluku broj 04-07-6-315-86/2019 od 2. oktobra 2019. godine kojom se apelantova žalba djelimično uvažava, te se Odluka Prvostepene disciplinske komisije broj 04-07-6-315-78/2019 od 11. jula 2019. godine preinačava u pogledu vrste počinjenih disciplinskih prekršaja i izrečene disciplinske mjere, tako da se disciplinska tužba odbija u pogledu disciplinskog prekršaja iz člana 56 tačka 9 Zakona o VSTS-u („donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano kršenje pravila postupka“), dok se za počinjene disciplinskog prekršaja iz člana 56 tačka 4 i tačka 22 Zakona o VSTS-u („odavanje povjerljivih informacija koje proizlaze iz vršenja dužnost sudije“ i „ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske funkcije“) apelantu izriče disciplinska mjera javna opomena. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i potvrđena Odluka Prvostepene disciplinske komisije broj 04-07-6-315-78/2019 od 11. jula 2019. godine.
28. Drugostepena disciplinska komisija je, prije svega, ocijenila neosnovanim apelantov prijedlog da bude pozvan na sjednicu na kojoj se bude odlučivalo o njegovoj žalbi. U vezi s tim je istaknuto da odredbama Poslovnika VSTS-a, kao i odredbama ZPPRS, nije propisano da se stranke pozivaju na sjednicu Drugostepene disciplinske komisije. Naime, dužnost pozivanja stranke u žalbenom postupku postoji samo za slučaj da Drugostepena disciplinska komisija odluči da o žalbi stranke donese odluku na osnovu održane rasprave (supsidijarna primjena člana 217 stav 1 u vezi sa članom 218 stav 1 ZPPRS). Međutim, odlučivanje o žalbi na osnovu održane rasprave nije uslovljeno prijedlogom žalioca, već ocjenom Drugostepene disciplinske komisije da li su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uslovi za zakazivanje rasprave, propisani odredbom člana 217 stav 2 ZPPRS. U konkretnom slučaju, Drugostepena disciplinska komisija je ocijenila da ne postoji potreba da se radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja na raspravi pred Drugostepenom komisijom ponovo izvedu već izvedeni dokazi, niti da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom disciplinskom postupku potrebno održati raspravu pred Drugostepenom disciplinskom komisijom.
29. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi prigovori da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer na glavnoj raspravi nije saslušan u svojstvu stranke na okolnosti navedenog disciplinskog prekršaja, da ga Prvostepena disciplinska komisija nije upozorila da je dužan kao stranka da govori istinu i da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo, niti ga je saslušala kao stranku u smislu člana 104 stav 2 ZPPRS budući da ga niko od članova Prvostepene disciplinske komisije nije ispitao iako on u postupku nije imao punomoćnika. U vezi s tim, Drugostepeno disciplinsko vijeće je navelo da, suprotno apelantovim navodima, na ročištu od 28. maja 2019. godine izveden je dokaz njegovim saslušanjem u svojstvu stranke. Okolnosti da članovi Prvostepene disciplinske komisije nisu apelantu tokom iskaza postavljali pitanja, prema ocjeni Drugostepene disciplinske komisije, nema značaj pogrešne primjene člana 104 stav 2 ZPPRS, tim više što se ni u žalbi ne tvrdi da je izvođenje dokaza saslušanjem apelanta započelo njegovim ispitivanjem od Ureda disciplinskog tužioca. Osim toga, ukazano je da činjenica da apelant prije davanja svog iskaza nije poučen o obavezi da govori istinu, niti je upozoren na posljedice davanja lažnog iskaza, sama po sebi ne oduzima tom iskazu pravni karakter dokaza saslušanjem stranke, niti predstavlja povredu odredaba parničnog postupka koja je bila od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke u konkretnom slučaju. Ovo tim više što apelant u žalbi nije tvrdio da Prvostepena disciplinska komisija odlučne činjenice nije utvrdila na osnovu njegovog iskaza, već eventualno na osnovu njegovih informativnih izjava datih u odgovoru na tužbu ili njegovoj završnoj riječi.
30. Takođe je istaknuto da je Prvostepena disciplinska komisija, pravilno primjenjujući član 8 ZPPRS, opisala proces pojedinačne ocjene dokaza, pa tako i ocijenila iskaze svjedoka Senaida Ibrahimefendića i Pašage Mešića, dovela svaki ocijenjeni dokaz u vezu s drugim dokazima i izvođenju zaključaka o dokazanosti pravno relevantnih činjenica koje su predstavljale stvarni i pravni osnov za donošenje odluke.
31. Konačno, Drugostepeno disciplinsko vijeće je ocijenilo neosnovanim i apelantove navode o povredi pravila postupka koje apelant nalazi i u činjenici da mu nisu, u skladu s odredbama ZPPRS, na njegov zahtjev, dostavljeni zapisnici s ročišta u ovom disciplinskom predmetu. Drugostepeno disciplinsko vijeće je, kao i Prvostepeno disciplinsko vijeće, istaklo da je navedeno pitanje regulisano Poslovnikom VSTS-a, pa stoga nema mjesta supsidijarnoj primjeni odredaba ZPPRS. Prema odredbama čl. 92 st. 10 i 12 Poslovnika VSTS-a, propisano je da se vrši tonsko snimanje ročišta i da se audiosnimak dostavlja strankama. Poslovnikom nije propisana izrada pismenih zapisnika, pa stoga nije ni propisana obaveza njihove dostave strankama na njihov zahtjev.
32. Razmatrajući žalbene navode koji se tiču primjene materijalnog prava, Drugostepeno disciplinsko vijeće je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, koje žalbom nije dovedeno u sumnju niti jednim konkretnim prigovorom činjenične prirode, zaključilo da je pravilno Prvostepena disciplinska komisija primijenila materijalno pravo utvrđenjem da se u apelantovim radnjama opisanim u tački a) disciplinske tužbe ostvaruje obilježje disciplinskog prekršaja iz člana 56 tačka 4 Zakona o VSTS-u: „odavanje povjerljivih informacija koje proizlaze iz vršenja dužnost sudije, te dalo razloge, izložene na str. 20–22 odluke, koje, u bitnom, kao pravilne i potpune prihvata i Drugostepena disciplinska komisija.
33. Drugostepena disciplinska komisija je istakla da predmetni disciplinski postupak, kao i sama žalba, otvara pitanje manjinskog sudijskog mišljenja, odnosno prava sudije da izrazi i javno iznese svoje manjinsko pravno mišljenje. U vezi s tim je navedeno da nije sporno da je u pojedinim evropskim zemljama dozvoljeno javno saopštavanje i objavljivanje izdvojenog neslažućeg mišljenja i u postupcima pred redovnim sudovima, a da se kao argumenti za takva zakonska rješenja navode jačanje pouzdanja u sudstvo jer potiče većinu na oštroumnije rasuđivanje, spajanje slobode izražavanja i lične savjesti, mogućnost otkrivanja slabosti u pravnom sistemu i uticanje na njegove promjene u budućnosti, jemčenje jednakog odnosa prema svim članovima sudskih vijeća i njihovim pojedinačnim stavovima. Među takve zemlje spadaju npr. Grčka, Irska, Poljska, Rumunija, Slovačka, Španija, Švedska, Norveška, Litvanija i Ukrajina.
34. Drugostepena disciplinska komisija je dalje istakla da Bosna i Hercegovina ne pripada tom pravnom krugu evropskih zemalja, te je ponovo ukazala na odredbe čl. 68 i 77 ZKPRS. Takođe je ukazala da je odredbama člana 292 stav 1 istog zakona propisano da će sud odmah objaviti presudu nakon što je ona izrečena, a da ako sud nije u mogućnosti da istog dana po završetku glavnog pretresa izrekne i objavi presudu, odložiće objavljivanje presude najviše za tri dana i odrediće vrijeme i mjesto objavljivanja presude, dok je u stavu 2 istog člana navedeno da će sud u prisutnosti stranaka i branilaca, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika javno pročitati izreku i saopštiti ukratko i razloge presude. Stoga, po shvatanju Drugostepene disciplinske komisije, suprotno apelantovom pravnom rezonovanju, pravilno je Prvostepena disciplinska komisija protumačila odredbe čl. 68 i 77 ZKPRS kada je zaključila da sudija ima pravo na izdvojeno neslažuće mišljenje, ali ne i pravo na javno saopštavanje takvog mišljenja prilikom objavljivanja presude, budući da se strankama i braniocima, njihovim zakonskim zastupnicima i punomoćnicima samo javno čita izreka i saopštavaju ukratko razlozi presude. Kod zbornog odlučivanja, ako presuda nije jednoglasna, ona predstavlja mišljenje većine koja je za nju glasala i u toj presudi nema mišljenja sudije koje se razlikuje od većinskog mišljenja. Legitimni cilj navedenog zakonskog rješenja o tajnosti vijećanja i glasanja i zabrani javnog objavljivanja izdvojenog neslažućeg mišljenja je zaštita autoriteta suda i njegovih sudija, čuvanje nezavisnosti sudija od neprimjerenih političkih pritisaka, osiguranje jasnoće i nedvosmislenosti donesenih odluka i očuvanje međusobne kolegijalnosti sudija. U vezi s tim, Drugostepena disciplinska komisija je naglasila da u određenom broju evropskih zemalja izdvojeno sudijsko mišljenje nije uopšte dopušteno (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Malta, Holandija, Austrija), a da neke zemlje ne dopuštaju objavu izdvojenog neslažućeg sudijskog mišljenja, kao što je to slučaj u Njemačkoj, Češkoj ili Mađarskoj.
35. Drugostepena disciplinska komisija je smatrala neprihvatljivim apelantov pravni stav da odvojeno manjinsko mišljenje ne predstavlja sastavni dio zapisnika o vijećanju i glasanju. Na osnovu sadržaja odredbe člana 68 stav 3 ZKPRS, prema mišljenju Drugostepene disciplinske komisije, može se zaključiti da je pravilo da se odvojeno mišljenje unosi u zapisnik o vijećanju i glasanju i čini njegov sastavni dio, a rješenje da se odvojeno mišljenje priključuje zapisniku o vijećanju i glasanju predviđeno je zbog mogućeg većeg obima tog odvojenog mišljenja. Međutim, to ne znači da i u tom slučaju priključeno odvojeno mišljenje ne čini sastavni dio zapisnika o vijećanju i glasanju.
36. Ocijenjen je neosnovanim i žalbeni prigovor u pogledu navodnog narušavanja prava na pravično suđenje i prava na slobodu izražavanja mišljenja zagarantovanih Evropskom konvencijom budući da je u članu 10 stav 2 Evropske konvencije kao jedno od ograničenja ovih prava navedeno očuvanje autoriteta i nepristrasnosti sudske vlasti.
37. Takođe je istaknuto da se apelant neosnovano u svojoj žalbi poziva i na praksu Ustavnog suda, prema kojoj se sa odlukama suda javno objavljuju i izdvojena mišljenja sudija. U tom pogledu, Ustavni sud postupa u skladu s Pravilima Ustavnog suda, odnosno u skladu sa članom 43 stav 2, kojim je propisano da se izdvojeno mišljenje prilaže uz odluku kao aneks, te da se odluka objavljuje u službenim glasilima i publikaciji Ustavnog suda zajedno s izdvojenim mišljenjem. Stoga se praksa i postupanje Ustavnog suda ne može analogno primijeniti na rad redovnih sudova jer ZKPRS izričito propisuje tajnost vijećanja i glasanja i način na koji se postupa u slučaju izdvajanja mišljenja sudije. Ovako utvrđena pravila postupanja u radu ustavnih sudova u odnosu na redovne nisu specifična samo za pravosudne sisteme u Bosni i Hercegovini, već su karakteristična i za pojedine evropske države (Kipar, Češka, Danska, Latvija, Mađarska, Slovenija).
38. Nadalje, istaknuto je da neosnovano apelant, na osnovu činjenice da je Prvostepena disciplinska komisija odbila disciplinsku tužbu u odnosu na tačke g) do h) (objavljivanje izdvojenih neslažućih mišljenja u parničnim sudskim postupcima), a da ga je proglasila disciplinski odgovornim za javno objavljivanje izdvojenog neslažućeg mišljenja u krivičnom postupku, izvodi zaključak da je odluka Prvostepene disciplinske komisije diskriminatorna jer dovodi do zabranjenog razlikovanja po osnovu statusa sudije, odnosno stranke u zavisnosti od vrste sudskog postupka. Ne ulazeći u pravilnost tumačenja odredaba ZPPRS od Prvostepene disciplinske komisije, prema mišljenju Drugostepene disciplinske komisije, eventualno različito zakonsko normiranje tajnosti vijećanja glasanja, odnosno mogućnosti objavljivanja neslažućeg sudijskog mišljenja u parničnom i krivičnom postupku, može imati legitiman cilj i ne predstavlja diskriminaciju. Drugostepena disciplinska komisija je takođe zaključila da se, suprotno pravnom stavu Prvostepene disciplinske komisije, u naprijed navedenim radnjama tuženog (apelanta) ne stiče, pored disciplinskog prekršaja iz člana 56 tačka 4 Zakona o VSTS-u, i disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 9 istog zakona: „Donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno ili neopravdano pravila postupka“. U konkretnom slučaju, kako je dalje navela Drugostepena disciplinska komisija, radi se o prividnom sticaju po osnovu konsumpcije jer je disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 9 sadržan u disciplinskom prekršaju iz člana 56 tačka 4 Zakona o VSTSBiH. Prouzrokovane posljedice radnjama opisanim pod tačkom 1.1 Prvostepene disciplinske odluke u konkretnom slučaju čine jednu zabranjenu posljedicu i ne predstavljaju elemente posebnih disciplinskih prekršaja.
39. U pogledu tačke c) disciplinske tužbe, koja se odnosi na disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 22 Zakona o VSTS-u: „ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske funkcije“, a koji se odnosi na apelantovo ponašanje na seminaru „Primjena Zakona o zaštiti tajnih podataka“, održanom 17. marta 2017. godine u Banjaluci, istaknuto je da je stečeno uvjerenje o postojanju, odnosno nepostojanju odlučnih činjenica u pogledu ovog disciplinskog prekršaja Prvostepena disciplinska komisija opravdala uvjerljivim i logičnim razlozima koji imaju osnov u iskazima saslušanih svjedoka, pri čemu je u razlozima prvostepene odluke jasno navedeno zbog čega se nije mogla pokloniti vjera iskazima svjedoka P. M. i S. I. da apelant tokom spornog seminara nije upućivao bilo kakve uvrjedljive riječi edukatorima i zaposlenici CESTRS V. P.
40. U vezi s odlukom o disciplinskoj mjeri, Drugostepena disciplinska komisija je imala u vidu sve okolnosti na koje je ukazala i Prvostepena disciplinska komisija, okolnosti, ali i činjenice da je Drugostepena disciplinska komisija utvrdila da je apelant počinio dva, a ne tri disciplinska prekršaja, da niti jedan počinjeni prekršaj ne obuhvata nepoštenje, da nije bio vođen željom da zadovolji lični interes, niti se rukovodio pohlepom ili osvetoljubivošću. Drugostepena disciplinska komisija je zaključila da je disciplinska mjera javna opomena adekvatna prirodi i težini počinjenih disciplinskih prekršaja i stepenu odgovornosti počinioca, te da će se njenim izricanjem ostvariti svrha kažnjavanja.
41. Odlukom VSTS-a broj 04-07-6-315-94/2019 od 28. novembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba, te je potvrđena Odluka Drugostepene disciplinske komisije broj 04-07-6-315-86/2019 od 2. oktobra 2019. godine.
42. Nakon ispitivanja žalbenih razloga za koje je utvrđeno da su neosnovani, pozivajući se na član 17 stav 5, u vezi sa članom 60 stav 6 Zakona o VSTS-u i članom 104 stav 1 tačka b) Poslovnika VSTSBiH, Vijeće kao cjelina je žalbu odbilo i potvrdilo odluku Drugostepene disciplinske komisije.
43. Odlukom Ustavnog suda broj AP 222/20 usvojena je apelantova apelacija, osporena odluka VSTS-a iz tačke 40 ove odluke od 28. novembra 2019. godine je ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak. Ustavni sud je u odluci utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje isključivo u segmentu suđenja pred nepristrasnim sudom jer je utvrđeno da je Ružica Jukić, u to vrijeme član i potpredsjednica VSTS-a, u svojim izjavama u medijima iskazala predrasude i nesklonost prema apelantu. Prigovore u vezi s nepristrasnošću Milana Tegeltije, u to vrijeme predsjednika VSTS-a, Ustavni sud je odbio kao neosnovane. U citiranoj odluci Ustavni sud se nije bavio ostalim aspektima prava na pravično suđenje na koje je apelant ukazao, niti prigovorima u kontekstu kršenja ostalih apelantovih prava na koja se pozvao.
44. U ponovnom postupku Vijeće VSTS-a je kao cjelina, odlučujući o žalbi protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije od 2. oktobra 2019. godine, donijelo novu konačnu Odluku broj 04-07-6-1699-4/2020 od 30. septembra 2020. godine kojom je žalba odbijena i osporena odluka potvrđena.
45. Iz odluke proizlazi da je predmet nakon odluke Ustavnog suda vraćen VSTS-u na ponovno odlučivanje po hitnom postupku, te da je apelant pored žalbe podnio i zahtjev za izuzeće predsjednika Vijeća i članova Vijeća koji su učestvovali u radu Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije, o čemu je odlučeno posebnim rješenjima. U obrazloženju je navedeno da je Vijeće VSTS-a apelantovu žalbu ispitivalo u dijelu koji se odnosio na izrečenu disciplinsku mjeru, te je nakon ispitivanja žalbenih razloga zaključeno da je disciplinska mjera koja je izrečena (javna opomena iz člana 58 tačka b) Zakona o VSTS-u proporcionalna prirodi i težini počinjenih disciplinskih prekršaja, za što je u osporenoj odluci dato mjerodavno obrazloženje koje je to Vijeće u cijelosti prihvatilo.
46. U vezi s apelantovim prigovorima o povredi pravila postupka jer mu na njegov zahtjev nisu dostavljeni zapisnici sa ročišta, Vijeće VSTS-a se pozvalo na odredbe člana 92 st. 10 i 12 Poslovnika kojima je propisano da se vrši tonsko snimanje ročišta i da se audiosnimak na zahtjev dostavlja strankama. Dakle, kako je Vijeće VSTS-a istaklo, Poslovnikom nije propisana izrada pismenih zapisnika, te stoga nije ni propisana obaveza njihove dostave strankama na njihov zahtjev. Još je naglašeno da je u obje nižestepene odluke jasno navedeno da je sporno pitanje regulisano Poslovnikom VSTS-a, te da stoga nema mjesta supsidijarnoj primjeni ZPPRS.
47. U vezi s apelantovim prigovorima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u pogledu odlučivanja u dijelu disciplinskog prekršaja koji se odnosi na izdvajanje sudijskog mišljenja u krivičnom postupku, Vijeće VSTS-a je navelo da su tokom postupka nadležne disciplinske komisije u pogledu primjene materijalnog prava zaključile da su u apelantovim radnjama, koje su bile predmet disciplinskog postupka, ostvarena obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 56 tačka 4 Zakona o VSTS-u: „odavanje povjerljivih informacija koje proizlazi iz vršenja dužnosti sudije“, a za takav zaključak nadležne disciplinske komisije VSTS-a su dale razloge koje je kao pravilne prihvatilo i Vijeće VSTS-a. Zatim je Vijeće VSTS-a navelo da apelant ponavlja žalbene navode koje je isticao tokom postupka, i to da u postupku nije saslušan kao stranka, o čemu se Drugostepena disciplinska komisija detaljno izjasnila prilikom odbijanja tog žalbenog prigovora, za što su dati relevantni razlozi koje prihvata i Vijeće VSTS-a. Vijeće VSTS-a je navelo da se Drugostepena disciplinska komisija relevantno bavila i prigovorom koji apelant ponavlja, a tiče se disciplinskog prekršaja iz člana 56 tačka 22 Zakona o VSTS-u koji se odnosi na apelantovo ponašanje na seminaru „Primjena Zakona o zaštiti tajnih podataka“ održanom u Banjaluci u kontekstu ocjene dokaza i izvođenja zaključka o dokazanosti pravno relevantnih činjenica koje su predstavljale stvarni i pravni osnov za donošenje odluke, a tim prigovorom se detaljno bavila Drugostepena disciplinska komisija.
48. U pogledu Odluke Ustavnog suda broj AP 222/20 u vezi s postupanjem sudije Ružice Jukić, konstatovano je da imenovana bivša članica VSTS-a i potpredsjednica VSTS-a nije učestvovala u donošenju odluke (ranije joj je istekao mandat člana Vijeća VSTS-a).
49. Zbog svega navedenog, Vijeće VSTS-a je kao cjelina u smislu člana 17 stav 5 a u vezi sa članom 60 stav 6 Zakona o VSTS-u i člana 104 stav 1 tačka b) Poslovnika VSTS-a zaključilo da su žalbeni prigovori neosnovani potvrdivši u cijelosti odluku Drugostepene disciplinske komisije.
Osporena rješenja o izuzeću
50. VSTS je u ponovnom postupku, nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 222/20, rješavao (nove) apelantove zahtjeve za izuzeće predsjednika VSTS-a i članova VSTS-a koji su učestvovali u nadležnim disciplinskim komisijama.
51. Rješavajući apelantov zahtjev za izuzeće predsjednika VSTS-a Milana Tegeltije, VSTS je donio Rješenje broj 04-07-6-1699-3/2020 od 16. septembra 2020. godine kojim je zahtjev za njegovo izuzeće od postupanja u okviru disciplinskog postupka, odnosno od postupanja po zahtjevu za izuzeće ostalih članova Vijeća u okviru disciplinskog predmeta odbijen kao neosnovan. Cijeneći zahtjev tuženog (apelanta) VSTS je zaključio da navodi iz zahtjeva ne ukazuju na bilo kakve objektivne pokazatelje sumnje u nepristrasnost Milana Tegeltije u disciplinskom predmetu, te su prigovori ocijenjeni paušalnim i neargumentovanim. VSTS je prilikom odlučenja imao u vidu i stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 222/20 u vezi s navodima o kršenju principa nepristrasnosti Milana Tegeltije.
52. Predsjednik VSTS-a Milan Tegeltija je rješavajući apelantov zahtjev za izuzeće članova VSTS-a koji su bili članovi Prvostepene disciplinske komisije (Berina Alihodžić i Selim Karamehić) i Drugostepene disciplinske komisije (Goran Nezirević, Dragomir Vukoje i Mahmut Švraka) odbio zahtjev kao neosnovan Rješenjem broj 04-07-6- 1699-3/2020 od 16. septembra 2020. godine. U rješenju je navedeno da je članom 60 stav (6) Zakona o VSTSBiH predviđena mogućnosti da se izjavi žalba na odluku drugostepene disciplinske komisije o kojoj odlučuje Vijeće kao cjelina, što predstavlja treći dodatni stepen preispitivanja odluke u disciplinskom postupku i mogućnost da žalbu, o kojoj je već odlučeno u drugostepenom postupku, ponovo razmotri ovo tijelo u punom sastavu. Osim toga, shodno članu 60 stav (6) Zakona o VSTS-u, postupanje VSTS-a u sastavu koji je određen članom 4 stav 1 Zakona o VSTS-u nije suprotno načelima prava na pravično suđenje i ne pokreće pitanje objektivne nepristrasnosti suda, o čemu je svoj stav zauzeo i Ustavni sud u svojoj praksi (AP 3080/09, AP 4005/16 i AP 222/20).
Osporeni akt Ustavnog suda
53. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za pristup informacijama, Ustavni sud je Rješenjem broj SU-11-1212-1/20 od 10. novembra 2020. godine odbio apelantov zahtjev uz obrazloženje da je pitanje koje se pokreće regulisano članom 28 stav (2) Pravila Ustavnog suda kojim je propisano da niko nema pravo davati podatke o sudiji izvjestiocu i pravnom savjetniku sudije kojem je predmet raspoređen, niti podatke koji se odnose na odlučivanje u predmetu, nezavisno od statusa predmeta (u postupku/okončan).
54. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja iz prethodne tačke, Ustavni sud je Rješenjem broj SU-11-1212-3/20 od 24. novembra 2020. godine žalbu odbio. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da iz formulacije člana 28 stav (2) Pravila Ustavnog suda jasno proizlazi da se pravilo bez izuzetka primjenjuje na sve predmete nezavisno od njihovog statusa, te shodno tome proizlazi da ništa ne ukazuje da je Ustavni sud postupao suprotno Pravilima Ustavnog suda i Zakona o slobodi pristupa informacijama BiH. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
55. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršen princip vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant, takođe, tvrdi da je prekršena i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
56. Apelant je, prije svega, zatražio izuzeće sudije izvjestioca i pravnog savjetnika koji su postupali u predmetu broj AP 222/20, te predsjednika Ustavnog suda koji je u vrijeme donošenja citirane odluke obavljao tu funkciju. Razlozi za takav zahtjev motivisani su nezadovoljstvom odlukom Ustavnog suda jer nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje na nepristrasan sud u vezi s medijskim izjavama bivšeg predsjednika VSTS-a Milana Tegeltije tokom trajanja disciplinskog postupka (o čemu se apelant iscrpno izjasnio na str. od 5 do 12 apelacije).
57. U vezi s Odlukom VSTS-a broj 04-07-6-315-70/2019 od 15. maja 2019. godine koju apelant osporava i kojom je usvojen prijedlog Prvostepene disciplinske komisije za produženje roka za okončanje disciplinskog postupka za šest mjeseci, do 20. decembra 2019. godine, apelant, prije svega, ističe da su i prijedlog i sporna odluka doneseni bez pružene mogućnosti apelantu da se o prijedlogu izjasni jer je, prema apelantovom mišljenju, sve „odrađeno u tajnosti“, iako se ne radi tek o procesnim pitanjima, već i pitanjima koja su od krucijalne važnosti za pravilnu primjenu prava i pravično suđenje. Prema apelantovom mišljenju, nije postojao niti jedan valjan pravni osnov za produženje roka za okončanje disciplinskog postupka, pa stoga, imajući u vidu da je nastavak rasprave bio zakazan za 24. juni 2019. godine, a postupak je morao biti okončan do 20. juna 2019. godine (jer je disciplinska tužba podnesena 20. juna 2018. godine), nastupila je zastarjelost vođenja disciplinskog postupka u dijelu za koji je apelant proglašen odgovornim ranijom konačnom odlukom VSTS-a od 28. novembra 2019. godine. Apelant zapravo predmetnom apelacijom pokreće pitanje kvaliteta člana 73 Zakona o VSTS-u, zatim kršenja principa vladavine prava u kontekstu odluke VSTS-a o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka koju smatra nezakonitom i bez relevantnog obrazloženja (o čemu se iscrpno izjasnio na str. od 12 do 19 apelacije).
58. Apelant predmetnom apelacijom osporava i rješenja VSTS-a od 16. septembra 2019. godine kojim je, prema apelantovim tvrdnjama, nezakonito (ponovo) odbijen zahtjev za izuzeće tadašnjeg predsjednika VSTS-a Milana Tegeltije, ističući da se o tome detaljno izjasnio i u apelaciji AP 222/20, te vijeća VSTS-a kao cjeline, a u tom kontekstu problematizuje i dovodi u pitanje kvalitet odredbe člana 60 stav (6) Zakona o VSTS-u u dijelovima kojima je propisano da u postupku po žalbi protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije, izjavljenoj Vijeću kao cjelini: „Članovi Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije imaju pravo učestvovati u donošenju odluke o istoj stvari“ jer je propisivanje ovog člana suprotno pravu na pravično suđenja pred nepristrasnim sudom, u vezi sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine (o čemu se apelant iscrpno izjasnio na str. od 20 do 28 apelacije).
59. Apelant dovodi u pitanje i zakonitost konačne odluke VSTS-a od 30. septembra 2020. godine (o čemu se apelant iscrpno izjasnio na str. od 28 do 51 apelacije). Prije svega, apelant dovodi u pitanje kvalitet odredbe člana 103 stav 2 Poslovnika VSTS-a, odnosno dio odredbe koji glasi: „Odluka Drugostepene disciplinske komisije može se pobijati samo zbog izrečene disciplinske mjere“ jer je propisivanje ovog člana suprotno pravu na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravu na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije, sve u vezi sa članom I/2 i II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine navodeći da su na tim neustavnim i podzakonskim odredbama zasnovane osporene odluke. Apelant ističe da je u predmetnom disciplinskom postupku proizvoljno izveden zaključak da je odgovoran za disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 4 Zakona o VSTS-u: „odavanje povjerljivih informacija koje proizlaze iz vršenja dužnost sudije“. U vezi s tim, detaljno elaborira da iz odredbe člana 68 ZKPRS, konkretno riječi „priključiće se zapisniku“, ne proizlazi zaključak da je izdvojeno mišljenje postalo sastavni dio zapisnika o vijećanju i glasanju i da je zabranjeno saopštiti prilikom objavljivanja presude da postoji izdvojeno mišljenje, niti da ga je zabranjeno objaviti dostavljanjem strankama, braniocu i oštećenom u krivičnom postupku, te da je disciplinski prekršaj kad se to izdvojeno mišljenje dostavi strankama uz većinsku odluku u njihovom predmetu. Naime, zakonodavac u ZKPRS nije propisao „izdvojeno mišljenje priključiće se zapisniku o vijećanju i glasanju i čini njegov sastavni dio“, niti je u ZKPRS propisano da se „zapisnik o vijećanju i glasanju sa izdvojenim mišljenjem zatvara u poseban omot.“ Umjesto toga je propisano da će se samo „zapisnik o vijećanju i glasanju zatvoriti u poseban omot“, te da „taj zapisnik“, a ne zapisnik s izdvojenim mišljenjem, može razgledati vijeće višeg suda kada rješava o pravnom lijeku. U prilog ispravnosti svog tumačenja navedenih odredbi ZKPRS apelant je ukazao na rješenja iz Zakona o krivičnom postupku Republike Hrvatske (član 88) navodeći da taj član potvrđuje da riječi „priključiće se zapisniku“ objektivno nemaju zabranu saopštavanja da postoji i izdvojeno sudijsko mišljenje i njegovog dostavljanja strankama, niti imaju značenje prekršaja navodnog odavanja povjerljivih informacija koje proizlaze iz vršenja dužnosti sudije. S obzirom na navedeno, apelant ističe da saopštavanjem da postoji i izdvojeno neslažuće sudijsko mišljenje, kao i njegovim dostavljanjem strankama, braniocu i oštećenom u krivičnom postupku nije učinjen prekršaj odavanja povjerljivih informacija jer izdvojeno i obrazloženo sudijsko mišljenje nije zakonom određeno kao povjerljiva informacija. Apelant nije u konkretnom slučaju prilikom objavljivanja presude odao tok vijećanja i glasanja, koje se mora razlikovati od izdvojenog i obrazloženog sudijskog mišljenja. Zbog toga ni disciplinski tužilac ga nije optužio da je odao tok vijećanja i glasanja, što jedino i nesporno predstavlja povjerljivu informaciju koja proizlazi iz vršenja dužnosti sudije, koju sudija ne smije da oda. Na ovaj način, prema apelantovom mišljenju, povrijeđeno mu je i pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije. Takođe, smatra je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije jer su na ovaj način stranke, branilac i oštećeni, kao i sudija redovnog suda koji je napisao izdvojeno mišljenje, a zabranjuje mu se da to mišljenje bude saopšteno i dostavljeno strankama, dovedeni u nejednak pravni položaj pred redovnim sudovima, u odnosu na položaj pred Ustavnim sudom, iako se radi o jednom te istom krivičnom predmetu. Osim toga, smatra da je nejasno zbog čega saopštavanje i dostavljanje izdvojenog mišljenja ne predstavlja prekršaj u parničnom postupku.
60. Sve navedeno, prema apelantovom mišljenju, ukazuje na to da riječi „priključiće se zapisniku (član 68 ZKPRS)“ objektivno nemaju značenje zabrane saopštavanja da postoji i izdvojeno sudijsko mišljenje i njegovog dostavljanja strankama, niti imaju značenje prekršaja navodnog odavanja povjerljivih informacija koje proizlaze iz vršenja dužnosti sudije. A kad bi bilo prihvaćeno suprotno, to pokreće pitanje kvaliteta te zakonske odredbe jer se u tom slučaju s punim pravom može reći da zakonodavac nije poštovao da zakon mora dovoljno jasno propisivati zabranu, na jednoj, i precizno određivanje prekršaja na drugoj strani jer se bilo koji prekršaj ne može svesti na dvije riječi „priključiće se“, pošto se time povređuje načelo pravne sigurnosti kao suštinski element od kojeg je izgrađen ustavni princip vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Dakle, navedene riječi „priključiće se zapisniku“ iz člana 68 stav 3 ZKPRS, ako bi se prihvatilo da imaju značenje kakvo im neustavno pridaje VSTS, suprotne su principu vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Pored toga, te riječi su u tom slučaju suprotne i članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje diskriminaciju po bilo kom osnovu, pa i po osnovu statusa, u uživanju bilo kog od prava zagarantovanih tim Ustavom i Evropskom konvencijom, pa tako i prava na slobodu misli i slobodu izražavanja po bilo kom osnovu.
61. Konačno, apelant navodi da je proizvoljno utvrđena i njegova disciplinska odgovornost u pogledu prekršaja iz člana 56 tačka 22 Zakona o VSTS-u: „ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske funkcije“ jer su u postupku zanemareni dokazi koje je on predlagao, odnosno selektivno i proizvoljno su cijenjeni. U tom pravcu tvrdi da ni Prvostepena ni Drugostepena disciplinska komisija, ali ni VSTS u svojim odlukama nisu dali ocjenu ključnih dijelova iskaza svjedoka Ibrahimefendića i Mešića na koje se apelant u apelaciji osvrnuo, čime su se proizvoljno odnosili prema tim krunskim dokazima odbrane.
b) Odgovor na apelaciju
62. U odgovoru na apelaciju Ured disciplinskog tužioca je, prije svega, istakao da se o istoj stvari izjasnio u predmetu broj AP 222/20 uz naglasak da će odgovor sadržavati ranije istaknute navode. Između ostalog, Ured disciplinskog tužioca je u pogledu apelantovog navoda koji se odnosi na odluku VSTS-a kojom je produžen rok za okončanje disciplinskog postupka za šest mjeseci istakao da opravdanost razloga za produženje pomenutog roka nije osporavana u disciplinskom postupku pred VSTS-om, a i apelant je sam naveo da mu je osporena odluka dostavljena 29. maja 2019. godine. Takođe je ukazano da je predmet složen, da je bilo potrebno saslušati veći broj svjedoka u odnosu na ostale disciplinske postupke protiv sudija i tužilaca, da je disciplinska tužba izmijenjena i dopunjena tri puta od Ureda disciplinskog tužioca, kao i da je apelant podnosio zahtjeve za izuzeće svih članova disciplinske komisije. Na kraju, istaknuto je da je odluka o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka donesena u skladu s uspostavljenim standardima za razmatranje ovog pitanja izraženim u Odlukama Ustavnog suda broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine i broj AP 4923/17 od 31. maja 2018. godine. U vezi s navodima o povredi pravila postupka, koju apelant vidi i u činjenici da mu nisu na njegov zahtjev dostavljeni zapisnici s ročišta u ovom disciplinskom predmetu, Ured disciplinskogtužioca je istakao da, suprotno navedenom, odredbe čl. 92 st. 10 i 12 Poslovnika VSTS-a jasno propisuju da se vrši tonsko snimanje ročišta i da se audiosnimak dostavlja strankama, a Poslovnikom nije propisana izrada pisanih zapisnika, pa stoga nije ni propisana obaveza njegove dostave strankama, na njihov zahtjev. U pogledu osporavanja kvaliteta zakonske odredbe iz člana 60 stav 6 Zakona o VSTS-u, u smislu učešća članova Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije u odlučivanju u trećem stepenu, Ured disciplinskog tužioca je ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP 2371/11 od 6. oktobra 2014. godine. U odgovoru su nadalje analizirana obrazloženja osporenih odluka u pogledu sadržaja odredbi čl. 68 i 77 ZKPRS i zaključci da je apelant svojom javnom objavom neslažućeg izdvojenog mišljenja povrijedio navedene odredbe ZKPRS, te samim tim i počinio disciplinske prekršaje iz člana 56 tačka 4 Zakona o VSTS-u, te je zaključeno da su neosnovani apelantovi navodi o njihovoj proizvoljnosti. Istaknuto je i da su neosnovane apelantove tvrdnje da su, imajući u vidu stajališta disciplinskih komisija, sudije krivičnih referata sudova u našoj zemlji diskriminisane u odnosu na sudije parničnih referata s obzirom na to da prvima nije omogućeno da iznose svoja izdvojena mišljenja, za razliku od drugih. Pri tome je ukazano da je zanemarena razlika između propisa relevantnih za odlučivanje u ovom postupku, odnosno da ZPP ne sadrži član koji bi se odnosio na tajnost zasjedanja prilikom odlučivanja u sudskom vijeću. U ovom pogledu je navedeno da nije osnovano dovesti u istu poziciju apelantovo izdvojeno mišljenje s izdvojenim mišljenjem sudija Ustavnog suda jer je postupak pred Ustavnim sudom regulisan posebnim Pravilima Ustavnog suda. U vezi s navedenim disciplinskim prekršajem, istaknuto je da je neosnovan apelantov navod da mu je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja, koji je propisan članom 10 Evropske konvencije, imajući u vidu ograničenja propisana u stavu 2 navedenog člana, u interesu, između ostalog, i „očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva“, a jedno od ovakvih ograničenja predstavlja tajnost vijećanja i glasanja, propisana ZKP-om. Na kraju, u vezi s disciplinskim odlukama vezano za ispoljeno ponašanje na seminaru o zaštiti tajnih podataka, koji je održan u Banjaluci tokom 2017. godine, Ured disciplinskog tužioca je analizirao obrazloženje i zaključke navedenih odluka, zaključujući da su neosnovani apelantovi navodi da je disciplinska odluka u ovom dijelu donesena proizvoljnom ocjenom dokaza, konkretno iskaza svjedoka, o čemu se detaljno izjasnio u odgovoru. Na osnovu svega navedenog, Ured disciplinskog tužioca smatra da je apelacija neosnovana i predložio Ustavnom sudu da je odbije kao neosnovanu.
63. VSTS se u iscrpnom odgovoru na apelaciju detaljno osvrnuo na sve relevantne prigovore koje je apelant iznio u apelaciji smatrajući ih neosnovanim. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na odluku VSTS-a kojom je produžen rok za okončanje disciplinskog postupka za šest mjeseci, istaknuto je da je odluka donesena u skladu s odredbom člana 73 Zakona o VSTSBiH, kojom je propisano da se „postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mora okončati u roku od godinu dana od dana podnošenja zvanične tužbe disciplinskoj komisiji, osim ukoliko se utvrdi razlog koji produženje ovog roka čini opravdanim“, kao i shvatanjima Ustavnog suda. U vezi s navodom koji se odnosi na učešće članova Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije u odlučivanju Vijeća u cjelini, istaknuto je da bi isključenje svih članova Vijeća koji su prethodno učestvovali u disciplinskim komisijama bilo suprotno odredbama člana 14 stav (1) Zakona o VSTSBiH, kojom je propisan kvorum, odnosno neophodno prisustvo najmanje 11 članova Vijeća za donošenje odluka Vijeća i u potpunosti bi onemogućilo postupanje Vijeća u odlučivanju o žalbama na odluke disciplinskih komisija. Članovi Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije imaju pravo da učestvuju u odlučivanju Vijeća kao cjeline, kako je to propisano članom 60 stav (6) Zakona o VSTSBiH, osim ako se njihovo izuzeće traži iz razloga drugačijeg od razloga njihovog ranijeg učešća u donošenju odluke o istoj stvari. Dakle, sastav Vijeća kao trećestepenog organa u postupku odlučivanja o žalbi na odluke nižestepenog organa (DDK) određen je Zakonom o VSTSBiH. Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu, jasno je da Vijeće nije imalo zakonski osnov za donošenje, po službenoj dužnosti, odluke o isključenju članova disciplinskih komisija zbog toga što su u istom predmetu učestvovali u donošenju odluke kao članovi disciplinskih komisija. Važno je istaći i činjenicu da odlučivanje Vijeća kao cjeline predstavlja treći dodatni stepen preispitivanja odluka u disciplinskom postupcima i što samo po sebi predstavlja dodatni mehanizam zaštite prava nosilaca pravosudnih funkcija. U odnosu na navod koji se odnosi na apelantove zahtjeve za izuzeće predsjednika VSTS-a, te članova disciplinskih komisija, VSTS je u odgovoru naveo da je apelacija u ovom dijelu nedopuštena jer se ponovo pokreću ista pitanja o kojima je već odlučivano u predmetu broj AP 222/20. U kontekstu pitanja kvaliteta člana 60 stav (6) Zakona o VSTS-u, istaknuo je da je Ustavni sud u dosadašnjoj praksi, uključujući i Odluku broj AP 222/20, nije našao da je citirana odredba suprotna Ustavu Bosne i Hercegovine. O neosnovanosti prigovora u vezi s konačnom odlukom Vijeća kao cjeline VSTS se detaljno i iscrpno izjasnio. VSTS je takođe istakao da su neosnovani apelantovi navodi o povredi apelantovog prava na pravično suđenje, u pogledu navoda da iz riječi „priključiće se zapisniku“ (član 68 stav 3 ZKPRS) ne proizlazi zabrana niti disciplinski prekršaj i odgovornost sudije, te da nije učinjen prekršaj odavanja povjerljivih informacija koje proizlaze iz vršenja dužnosti sudije jer izdvojeno i obrazloženo sudijsko mišljenje nije zakonom određeno kao povjerljiva informacija, pri čemu je ukazao na Zakon o krivičnom postupku Republike Hrvatske. U kontekstu prigovora kojim apelant osporava kvalitet člana 103 stav (2) Poslovnika VSTS-a, istaknuto je da predmetna odredba razrađuje član 60 stav (6) Zakona o VSTS-u kojim je propisano da se protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere može uložiti žalba Vijeću kao cjelini tako da su granice normiranja ove materije Poslovnikom VSTS-a određene izričitom zakonskom normom. Pri tome VSTS smatra da zakonom propisani koncept pravnih lijekova u disciplinskom postupku koji se vodi protiv sudija i tužilaca zadovoljava kriterijume postavljene Evropskom konvencijom. Pravo na žalbu koje je omogućeno Zakonom o VSTS-u podrazumijeva pristup pune jurisdikcije, imajući u vidu da se odluke Prvostepene disciplinske komisije mogu osporavati žalbom, o kojoj odlučuje Drugostepena disciplinska komisija, koja meritorno ispituje prvostepenu odluku. S druge strane, postojanje određenih ograničenja u smislu dozvoljenosti preispitivanja odluka u trećem stepenu, kako to predviđa Zakon o VSTS-u, ne predstavlja nikakav izuzetak i ovakav koncept predstavlja pravilo i u redovnim sudskim postupcima. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
64. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 54.
Opće odredbe o disciplinskoj odgovornosti za disciplinske prekršaje Sudija, tužilac, dodatni sudija ili sudija-porotnik, uključujući i predsjednike sudova, glavne tužioce i njihove zamjenike, disciplinski su odgovorni za zakonom propisane disciplinske prekršaje koje su učinili s umišljajem ili iz nehata. Član 56. stav (1) tač. (4) i (22) Disciplinski prekršaji sudija Disciplinski prekršaji sudija su:
4. odavanje povjerljivih informacija koje proizilaze iz vršenja dužnost sudije;
22. ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske funkcije;
Član 60.
Vođenje disciplinskog postupka i žalbe (1) Disciplinski postupak vode:
a)Prvostepena disciplinska komisija i b)Drugostepena disciplinska komisija (2) Prvostepena i Drugostepena disciplinska komisija su nezavisne i u potpunosti nadležne za rješavanje disciplinskih stvari. Član komisije koji je učestvovao u rješavanju nekog predmeta u Prvostepenoj komisiji ne može postupati u istoj stvari u Drugostepenoj disciplinskoj komisiji.
(3) Prvostepena disciplinska komisija sastavljena od tri člana, od kojih su barem dva članovi Vijeća, u prvom stepenu utvrđuje disciplinsku odgovornost i izriče mjere.
(4) Drugostepena disciplinska komisija sastavljena od tri člana Vijeća odlučuje o žalbama na odluke Prvostepene disciplinske komisije.
Drugostepena disciplinska komisija može potvrditi, ukinuti ili preinačiti odluku ili disciplinske mjere koje je izrekla Prvostepena disciplinska komisija.
(5) U disciplinskim postupcima koji se vode protiv sudija, većina članova komisije će, i u prvom i u drugom stepenu, biti sudije. U disciplinskim postupcima koji se vode protiv tužilaca, većina članova komisije će, i u prvom i u drugom stepenu, biti tužioci.
(6) Protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere može se uložiti žalba Vijeću kao cjelini. Ako Vijeće ne potvrdi mjeru razrješenja, Vijeće može izreći drugu mjeru predviđenu ovim zakonom. Članovi Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije imaju pravo da učestvuju, osim ako se njihovo izuzeće traži iz razloga drugačijeg od razloga njihovog ranijeg učešća u donošenju odluke o istoj stvari.
(7) Sudija ili tužilac koji je razriješen dužnosti odlukom Vijeća može uložiti žalbu Sudu Bosne i Hercegovine jedino na osnovu jednog ili oba dolje navedena razloga:
a)da je Vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, učinilo materijalnu povredu pravila postupka predviđenih ovim zakonom;
b)da je Vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, pogrešno primijenilo zakon.
(8) Sud Bosne i Hercegovine mora primiti žalbu iz stava 7. ovog člana u roku od tri (3) sedmice od dana kad je sudija ili tužilac primio odluku Vijeća. Sud Bosne i Hercegovine u skraćenom postupku odbacuje žalbe uložene nakon tog roka.
Član 73.
Zastarijevanje vođenja disciplinskog postupka Postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mora se okončati u roku od godinu dana od dana podnošenja zvanične tužbe disciplinskoj komisiji, osim ukoliko se utvrdi razlog koji produženje ovog roka čini opravdanim.
65. Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16, 48/17, 88/17, 41/18, 64/18, 12/21, 26/21 i 35/21) u relevantnom dijelu glasi:
Odjeljak B. Postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti Član 79.
(Supsidijarna primjena Zakona o parničnom postupku) U svim pitanjima koja se odnose na disciplinski postupak, koja nisu obuhvaćena Zakonom i ovim poslovnikom, shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenja disciplinskog prekršaja.
Član 103.
(Žalbe na odluke Drugostepene disciplinske komisije) (1) Na odluku Drugostepene disciplinske komisije može se uložiti žalba Vijeću kao cjelini u pismenoj formi u roku od osam dana od dana dostavljanja. (2) Odluka Drugostepene disciplinske komisije može se pobijati samo zbog izrečene disciplinske mjere.
(3) Predsjednik određuje za izvjestioca člana Vijeća koji nije učestvovao u odlučivanju u istom predmetu i koji prije raspravljanja i glasanja izlaže predmet Vijeću. Dodatne informacije o predmetu može izložiti i nadležni odjel Sekretarijata.
(4) Vijeće o žalbi odlučuje na sjednici.
(5) Odluka Vijeća je konačna.
66. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi: Zapisnik o vijećanju i glasanju Član 68.
(1) O vijećanju i glasanju sastaviće se poseban zapisnik.
(2) Zapisnik o vijećanju i glasanju sudskog vijeća sadrži tok glasanja i odluku koja je donesena.
(3) Zapisnik potpisuju svi članovi vijeća i zapisničar. Odvojena mišljenja priključiće se zapisniku o vijećanju i glasanju, ako nisu unesena u zapisnik. (4) Zapisnik o vijećanju i glasanju zatvoriće se u poseban omot. Ovaj zapisnik može razgledati samo vijeće višeg suda kada rješava o pravnom lijeku i u tom slučaju dužno je da zapisnik ponovo zatvori u poseban omot i da na omotu naznači da je razgledalo zapisnik.
Tajno zasjedanje Član 77.
(1) Vijećanje i glasanje vrši se u tajnom zasjedanju.
(2) U prostoriji u kojoj se vrši vijećanje i glasanje mogu biti prisutni samo članovi vijeća i zapisničar.
VI.Dopustivost
67. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
68. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na Rješenje Ustavnog suda broj SU-11-1212-3/20 od 24. novembra 2020. godine
69. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18 stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
70. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj „Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.“
71. Slijedeći praksu u predmetima u kojima su apelanti osporavali odluke Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da u ovom dijelu nije nadležan da odlučuje jer osporeni akt nema svojstvo presude, bar ne u onoj mjeri da je donio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini, odnosno nema svojstvo odluke u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 5489/15 od 6. decembra 2016. godine i Odluka dopustivosti broj AP 1380/16 od 7. marta 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
72. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na odluke VSTS-a
73. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
74. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
75. U kontekstu naprijed navedenog, a budući da su osporene odluke VSTS-a, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao ovo pitanje (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine) i zaključio: „U pogledu disciplinskog postupka protiv sudija i tužilaca, koji vodi VSTS, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i utisak koji VSTS odaje u pogledu nezavisnosti, Ustavni sud smatra da VSTS, iako nije sud klasične vrste, predstavlja tijelo koje se može smatrati 'nezavisnim i nepristrasnim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona' u smislu zahtjeva iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Slijedi i zaključak da se odluke takvog tijela, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati 'presudama, odnosno odlukama' u smislu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda [sada člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda], koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati“. Procesne odluke VSTS-a koje apelant osporava Ustavni sud će posmatrati u kontekstu disciplinskog postupka kao cjeline koji je okončan osporenom odlukom.
76. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je konačna Odluka VSTS-a broj 04-07-6-1699-4/2020 od 30. septembra 2020. godine kojom je disciplinski postupak okončan, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je osporenu odluku primio 7. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 2. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
77. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
78. Apelant tvrdi da su mu odlukama VSTS-a povrijeđena prava iz čl. I/2, II/3.e), g), h) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6, 9,10, 13 i 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
79. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
80. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu da isključe iz cijelog ili dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne bezbjednosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, strogo potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla da naškodi interesima pravde.
81. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da apelant u ovom slučaju uživa garancije člana 6 stav 1 Evropske konvencije s aspekta garancije koju pruža „građanski“ nivo prava na pravično suđenje (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 222/20 od 23. juna 2020. godine, st. 86–88, AP 147/09 od 23. marta 2012. godine, stav 59; Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine, st. 36–39, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud ispitati slučaj u svjetlu zaštite apelantovih „građanskih prava“, koju pružaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
Nepristrasnost
82. Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti se, u svrhu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu prema kojem se utvrđuje postoje li lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, prema kojem se utvrđuje je li sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, tačka 29 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine). Što se tiče subjektivnog testa, sudijina lična nepristrasnost se mora pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud, Wettstein protiv Švajcarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000- XII, tačka 43). U odnosu na objektivnu nepristrasnost, mora se utvrditi mogu li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost.
83. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant apelacijom osporava rješenje predsjednika VSTS-a, odnosno rješenje VSTS-a kojima su apelantovi zahtjevi za izuzeće bivšeg predsjednika VSTS-a Milana Tegeltije od postupanja u odlučivanju u okviru predmetnog disciplinskog postupka, odnosno izuzeće članova vijeća Prvostepene, odnosno Drugostepene disciplinske komisije od odlučivanja u Vijeću kao cjeline odbijeni kao neosnovani.
84. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je apelant zahtjev za izuzeće tadašnjeg predsjednika VSTS-a zasnivao na njegovoj izjavi datoj u emisiji „Magazin Mreža“ emitovanoj 25. marta 2019. godine u 20.10 časova na FTV: „Istina je da se protiv sudije Blagojevića vodi jedan ozbiljan disciplinski postupak zbog njegovih ozbiljnih disciplinskih prekršaja ovdje u Savjetu, koji će uskoro biti završen“ na koji način je imenovani, prema apelantovoj ocjeni, prejudicirao svoj glas u ovom predmetu, odnosno dokazao svoju pristrasnost. VSTS je zahtjev odbio jer u zahtjevu nije ukazano na bilo kakve objektivne pokazatelje sumnje u nepristrasnost Milana Tegeltije, niti okolnosti koje bi ukazivale na njegovo tendenciozno postupanje motivisano njegovom subjektivnom pristrasnošću u postupku. VSTS je u obrazloženju posebno naglasio da je imao u vidu da je Ustavni sud u Odluci broj AP 222/20 analizirao sadržaj iste izjave, te da je zaključio da iz citirane izjave ne proizlazi formirano negativno mišljenje u vezi s apelantom. Kako apelant u konkretnom slučaju navode o subjektivnoj nepristrasnosti bivšeg predsjednika VSTS-a Milana Tegeltije dovodi u kontekst iste izjave koju je Ustavni sud analizirao u Odluci broj AP 222/20, pri čemu apelant nije iznio nove okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristrasnost (objektivnu ili subjektivnu) bivšeg predsjednika VSTS-a Milana Tegeltije, Ustavni sud smatra da je ovaj prigovor neosnovan, uz pozivanje na razloge koje je Ustavni sud o tom prigovoru već dao u Odluci broj AP 222/20. Nezadovoljstvo Odlukom broj AP 222/20 koje apelant iskazuje u navodima apelacije ne može uticati na drugačiju odluku Ustavnog suda u kontekstu ovog prigovora i činjenice da se Ustavni sud u citiranoj odluci već izjasnio o istom prigovorom.
85. Ustavni sud zapaža da je predsjednik VSTS-a rješenjem odbio apelantov zahtjev za izuzeće članova vijeća VSTS-a koji su bili članovi Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije od odlučivanja u Vijeću kao cjeline u predmetnom disciplinskom postupku. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je članom 60 stav (6) Zakona o VSTS-u izričito propisano da članovi Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije imaju pravo da učestvuju u donošenju odluke Vijeća kao cjeline, osim ukoliko se njihovo izuzeće traži iz razloga drugačijeg od razloga njihovog ranijeg učešća u donošenju odluke o istoj stvari. Još je istaknuto da takvo zakonsko rješenje predstavlja dodatni mehanizam zaštite prava nosilaca pravosudnih funkcija protiv kojih se vodi disciplinski postupak, te da postupanje VSTS-a u sastavu koji je određen članom 4 stav 1 Zakona o VSTS-u nije suprotno načelima prava na pravično suđenje odnosno pravu na nepristrasan sud, te ne pokreće pitanje objektivne nepristrasnosti suda, o čemu je svoj stav zauzeo Ustavni sud u nekoliko svojih odluka AP 3080/08, AP 4005/16 i AP 222/20. Prigovor o nepristrasnosti članova Prvostepene, odnosno Drugostepene disciplinske komisije koji odlučuju u Vijeću kao cjelina apelant dovodi u vezu s objektivnom nepristrasnošću u kontekstu člana 60 stav (6) Zakona o VSTS-u, ukazujući na kvalitet zakonske norme. Ustavni sud zapaža da se o istom pitanju već izjasnio u svojoj praksi. Tako je Ustavni sud u Odluci broj AP 222/20 (tačka 90) istakao: „Ustavni sud ukazuje da odlučivanje VSTS-a kao cjeline, u skladu sa članom 60 stav (6) Zakona o VSTSBiH, predstavlja treći dodatni stepen preispitivanja odluka u disciplinskom postupku i mogućnost da žalba, o kojoj je već odlučeno u drugostepenom postupku, bude ponovo razmatrana od ovog tijela u punom sastavu, što je neuobičajeno u redovnim sudskim postupcima i što, samo po sebi, predstavlja dodatni mehanizam zaštite prava nosilaca pravosudnih funkcija prema kojima se postupak vodi. Stoga postupanje VSTS-a u sastavu koji je određen članom 4 stav (1) Zakona o VSTSBiH i u skladu sa članom 60 stav (6) nije suprotno principima prava na pravično suđenje, odnosno pravu na nepristrasan sud, te, prema ocjeni Ustavnog suda, ne pokreće pitanje objektivne nepristrasnosti suda. U odnosu na član 60 stav (6) Zakona o VSTS-u, Ustavni sud je zauzeo stav da formulacija navedene odredbe isključuje zakonski pretpostavljenu objektivnu pristrasnost sudija u situacijama kada u odlučivanju Vijeća kao cjeline učestvuju i članovi prvostepene i drugostepene komisije (vidi Ustavni sud, Odluke broj AP 3080/09 od 24. septembra 2014. godine, stav 61, i broj AP 4005/16 od 6. decembra 2018. godine, stav 39, dostupne na www.ustavnisud.ba). Slijedeći sopstvenu praksu u situaciji kada apelant ne nudi relevantnu argumentaciju kojom bi zauzeti stav Ustavnog suda doveo u pitanje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi kojim pokreće pitanje objektivne nepristrasnosti Vijeća VSTS-a kao cjeline u kontekstu člana 60 stav (6) Zakona o VSTS-u neosnovani.
Zastarjelost vođenja disciplinskog postupka
86. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u tome što je Odlukom broj 04-07- 6-315-70/2019 od 15. maja 2019. godine, kojom je usvojen prijedlog Prvostepene disciplinske komisije za produženje roka za okončanje disciplinskog postupka, proizvoljnom primjenom odredbe člana 73 Zakona o VSTS-u, s obzirom na to da, kako navodi, nisu postojali razlozi koji bi opravdali produženje roka, a i dio zakonske odredbe „osim ukoliko se utvrdi razlog koji produženje ovog roka“ je suprotan principu vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine jer nije dovoljno precizan. Budući da je produženje roka za okončanje disciplinskog postupka bilo proizvoljno i bez pravnog osnova, apelant tvrdi da je nastupila zastarjelost vođenja disciplinskog postupka.
87. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti broj AP 2388/19 odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv navedene Odluke VSTS-a broj 04-07-6-315-70/2019 od 15. maja 2019. godine o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka zbog toga što je u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji predmetni disciplinski postupak bio u toku (vidi tačku 3 ove odluke).
88. Ustavni sud zapaža da su se pitanjem produženja roka za okončanje disciplinskog postupka iscrpno bavili i Ured disciplinskog tužioca, ali i VSTS u odgovoru na apelaciju kada su detaljno obrazložili iz kojih razloga je došlo do produženja roka za okončanje disciplinskog postupka, te da je disciplinski postupak sproveden u skladu sa članom 73 Zakona o VSTS-u. Ured disciplinskog tužioca je posebno naglasio da odluku o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka, koja mu je dostavljena, apelant nije osporavao u disciplinskom postupku pred VSTS-om.
89. Dakle, iz navedenog proizlazi da apelant u postupku donošenja odluka koje predmetnom apelacijom osporava nije isticao prigovor zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka, već je ove navode isticao u apelacijama koje je podnosio Ustavnom sudu. S obzirom na to da prije svega Prvostepena i Drugostepena disciplinska komisija nisu imali priliku da se izjasne o ovim navodima i da o njima raspravljaju, apelant ne može na ovim pitanjima s uspjehom istrajavati u postupku pred Ustavnim sudom (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05 od 31. maja 2005. godine).
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
90. Apelant problematizuje kvalitet člana 103 stav (2) Poslovnika VSTS-a u kontekstu odluke Vijeća VSTS-a kojom se odlučenje o žalbenim prigovorima svodi na ispitivanje u dijelu izrečene disciplinske mjere što, prema apelantovom mišljenju, nije u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije u vezi sa članom 13 Evropske konvencije.
91. Ustavni sud ukazuje da je prilikom odlučenja uzeo u obzir i iscrpene odgovore Ureda disciplinskog tužioca i VSTS-a koji su se dodatno vrlo iscrpno bavili apelantovim relevantnim prigovorima, ocijenivši ih neosnovanim. U tom pravcu Ustavni sud u kontekstu iznesenog prigovora izdvaja dio iz odgovora u kojem se VSTS detaljno bavio članom 103 stav (2) Poslovnika VSTS-a čiji je kvalitet apelant osporio (vidi odgovor VSTS-a). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da svaka država ima diskreciono pravo da sama organizuje pravni sistem unutar kojeg će svakome omogućiti pristup sudu kada se radi o „utvrđivanju građanskih prava i obaveza“. Na taj način proizlazi pravo države da od svakog traži da poštuje relevantne domaće pravne propise kojima se propisuju postupci pred nadležnim organima. Ovdje se misli, prije svega, na propise od kojih zavisi nadležnost organa i dopustivost pravnog lijeka (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/03 od 21. januara 2004. godine, tačka 22, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 40/04). Shodno navedenom i prema ocjeni Ustavnog suda, osiguranjem prava na žalbu o kojoj odlučuje Drugostepena disciplinska komisija bez ograničenja u kontekstu obima preispitivanja prvostepene odluke, te osiguranjem trećeg dodatnog stepena preispitivanja odluke u disciplinskom postupku u odnosu na izrečenu disciplinsku mjeru, kako je to propisano Zakonom o VSTS-u i Poslovnikom VSTS-a, u skladu je s garancijama prava na pravično suđenje.
92. Apelant potom tvrdi da je u predmetnom disciplinskom postupku proizvoljno izveden zaključak da je apelant odgovoran za disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 4 Zakona o VSTS-u: „odavanje povjerljivih informacija koje proizlaze iz vršenja dužnost sudije“ i tačka 22 Zakona o VSTS-u: „ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske funkcije“.
93. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
94. Ustavni sud je takođe u svojim brojnim odlukama naglasio da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sudi, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996.godine, aplikacija broj 20524/92, tačka 78).
95. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
96. Prije svega, imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka u kontekstu apelantovih iznesenih prigovora, Ustavni sud ne uočava da su izneseni prigovori opravdani. Iz obrazloženja Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije proizlazi da tokom postupka nije bilo sporno da je apelant nakon vijećanja i glasanja u krivičnom predmetu Okružnog suda u Banjaluci zatražio od predsjednika sudskog vijeća da prilikom javne objave presude obavijesti prisutne da on kao član vijeća ima izdvojeno neslažuće mišljenje, što je predsjednik sudskog vijeća odbio upozorivši ga da bi javnim saopštavanjem izdvojenog mišljenja bila povrijeđena tajnost vijećanja i glasanja. Međutim, nakon što je javno objavljena presuda i predsjednik vijeća i drugi član vijeća napustili sudnicu, apelant je prisutnim saopštio da ima izdvojeno suprotno neslažuće mišljenje u pogledu djela iz tačke jedan optužnice – teško ubistvo u pokušaju, da je za to djelo tuženi trebao biti oslobođen i zbog prisutnih medija i javnosti obavijestio da će svoje izdvojeno napisano mišljenje sa potpunim obrazloženjem dostaviti u spis, te da moli i zahtijeva da se njegovo izdvojeno mišljenje ne zatvara ni u kakav poseban omot, jer se prema ZKPRS u poseban omot zatvara samo zapisnik o vijećanju i glasanju. Pored toga, zatražio je da se njegovo izdvojeno neslažuće mišljenje dostavi strankama u postupku i oštećenom.
97. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su prilikom donošenja odluka o apelantovoj disciplinskoj odgovornosti Prvostepena i Drugostepena disciplinska komisija ukazale na sadržaj odredbi čl. 68 i 77 ZKPRS, te su na osnovu razmatranja navedenih odredbi zaključili da je apelant svojom javnom objavom neslažućeg izdvojenog mišljenja povrijedio citirane odredbe ZKPRS, te samim tim i počinio disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 4 Zakona o VSTS-u: „odavanje povjerljivih informacija koje proizlaze iz vršenja dužnost sudije“. Ustavni sud zapaža da je prvostepena disciplinska komisija istakla da članovi krivičnog vijeća tokom vijećanja i glasanja mogu iznijeti svoja zapažanja u pogledu provedenog krivičnog postupka, proceduralnih nedostataka i činjeničnog opisa djela i eventualno izdvojiti svoje mišljenje u odnosu na odluku vijeća. Međutim, takva zapažanja člana vijeća u vezi primjene zakona o krivičnom postupku i krivičnog zakona na konkretan slučaj koja mogu biti suprotna u odnosu na zapažanja ostalih članova krivičnog vijeća ne opravdavaju javno objavljivanje izdvojenog mišljenja. Činjenica je, kao što je Drugostepena disciplinska komisija istakla, da predmetni disciplinski postupak, kao i sama žalba, otvara pitanje manjinskog sudijskog mišljenja, odnosno prava sudije da izrazi i javno iznese svoje manjinsko pravno mišljenje, te da nije sporno da je u pojedinim evropskim zemljama dozvoljeno javno saopštavanje i objavljivanje izdvojenog neslažućeg mišljenja i u postupcima pred redovnim sudovima, ali da Bosna i Hercegovina ne pripada tom pravnom krugu evropskih zemalja. Osim toga, u konkretnom slučaju je bitno i to da su odredbe čl. 68 i 77 ZKPRS dovoljno jasne i precizne da se iz njih može zaključiti da sudija ima pravo na izdvojeno neslažuće mišljenje, ali ne i pravo na javno saopštavanje takvog mišljenja prilikom objavljivanja presude. Iz navedenog proizlazi da su nadležne disciplinske komisije razmotrile apelantove identične navode i dale razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne disciplinske stvari. Imajući u vidu navedene odredbe ZKPRS i dovodeći ih u vezu sa odredbama iz člana 56 tačka 4 Zakona o VSTS-u kojim je kao disciplinski prekršaj propisano „odavanje povjerljivih informacija koje proizlaze iz vršenja dužnost sudije“, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne zapaža proizvoljnost u obrazloženju disciplinskih komisija i VSTS-a da je apelant postupajući na navedeni način počinio predmetni disciplinski prekršaj.
98. Takođe, u vezi s disciplinskim prekršajem iz člana 56 tačka 22 Zakona o VSTS-u: „ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske funkcije“, za koji je apelant takođe proglašen krivim, u vezi s događajima tokom seminara koji je organizovao CESTRS, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred Prvostepenom disciplinskom komisijom proveden veliki broj dokaza koje su predložili apelant i disciplinski tužilac, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se Prvostepena disciplinska komisija detaljno izjasnila u obrazloženju odluke, te je nesumnjivo utvrdila da je apelant počinio prekršaj za koji je proglašen odgovornim, dajući za svoj stav jasno i argumentovano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim, kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava, što je potvrdila i Drugostepena disciplinska komisija.
99. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u odlukama donesenim u predmetnom disciplinskom postupku nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost, bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da one sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
100. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
1. Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
101. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
102. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uslovima propisanim drugim stavom, među kojim ograničenjima je očuvanje autoriteta i nepristrasnosti sudske vlasti.
103. U konkretnom slučaju, apelant je u disciplinskom postupku proglašen odgovornim za prekršaj „odavanje povjerljivih informacija koje proizlaze iz vršenja dužnost sudije“ zbog javnog objavljivanja svog izdvojenog neslažućeg mišljenja u krivičnom predmetu jer je u disciplinskom postupku utvrđeno da izdvojena ili odvojena mišljenja predstavljaju dio zapisnika o vijećanju i glasanju i kao takva ne mogu biti javno objavljena jer je to suprotno odredbama čl. 68 i 77 ZKPRS. Navedene odredbe su dovoljno jasne i precizne da se iz njih može zaključiti da sudija ima pravo na izdvojeno neslažuće mišljenje, ali ne i pravo na javno saopštavanje takvog mišljenja prilikom objavljivanja presude. O tome su se nadležne disciplinske komisije dovoljno jasno izjasnile, a u datom obrazloženju Ustavni sud nije zapazio proizvoljnost u segmentima na koje je apelant ukazao, o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u okviru navoda o kršenju prava na pravično suđenje. Stoga je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo zakonito.
104. Dakle, u konkretnom slučaju apelant je u disciplinskom postupku proglašen odgovornim za prekršaj „odavanje povjerljivih informacija koje proizlaze iz vršenja dužnosti sudije“, a jedno od ograničenja prava na slobodu izražavanja je očuvanje autoriteta i nepristrasnosti sudske vlasti. Iz navedenog proizlazi da je miješanje u slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“ radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudske vlasti, pri čemu je u datim okolnostima izricanjem disciplinske mjere javna opomena uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava na slobodu izražavanja i interesa očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudske vlasti.
105. Imajući u vidu navedeno, slijedi da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu misli
106. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su misli i stavovi nedodirljivi sve dok nisu izraženi, te da uvjerenja postaju istinski vrijedna za lice samo onda kada ih može izraziti. Tek tada javno ispoljavanje misli i stavova može zaći u oblast slobode izražavanja ili nekog drugog prava garantovanog Evropskom konvencijom. S obzirom na zaključak Ustavnog suda da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“ i proporcionalno cilju kojem se težilo radi „očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudske vlasti“ i da stoga nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema potrebe da posebno analizira pravo na slobodu misli, savjesti i vjere, te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava, takođe, neosnovani. Ostali prigovori
107. Apelant se poziva na kršenje čl. I/2 i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 13 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim navodima koje je on istakao u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, odnosno primjenom prava i kvaliteti zakona. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje u segmentima na koje je apelant ukazao, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz čl. I /2 i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 13 i 14 Evropske konvencije, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak
108. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na nepristrasnost suda kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada navodi o pristrasnosti bivšeg predsjednika VSTS-a, odnosno članova VSTS-a nisu dokazani niti u objektivnom, niti u subjektivnom smislu.
109. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je na osnovu provedenih relevantnih dokaza nesumnjivo utvrđena apelantova disciplinska odgovornost za prekršaje iz člana 56 tačke 4 i 22 Zakona o VSTS-u i izrečena odgovarajuća disciplinska mjera, za šta su nadležna disciplinska tijela VSTS-a dala dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja, pri čemu je pravo na žalbu o kojoj odlučuje Drugostepena disciplinska komisija bez ograničenja u kontekstu obima preispitivanja prvostepene odluke, u vezi s osiguranjem trećeg dodatnog stepena preispitivanja odluke u disciplinskom postupku u odnosu na izrečenu disciplinsku mjeru, kako je to propisano Zakonom o VSTS-u i Poslovnikom VSTS-a, u skladu s garancijama prava na pravično suđenje.
110. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je osporenim odlukama donesenim u disciplinskom postupku apelant proglašen odgovornim za prekršaj „odavanje povjerljivih informacija koje proizlaze iz vršenja dužnosti sudije“, a jedno od ograničenja prava na slobodu izražavanja je očuvanje autoriteta i nepristrasnosti sudske vlasti.
111. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 9 Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o povredi prava na slobodu izražavanja, a Ustavni sud je zaključio da su ti navodi neosnovani.
112. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava iz člana iz čl. I /2 i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 13 i 14 Evropske konvencije kada apelant kršenje tih prava vezuje za primjenu prava, odnosno kvalitet zakona koji su primijenjeni u konkretnom slučaju, a Ustavni sud je u okviru prava na pravično suđenje utvrdio neosnovanost tih prigovora.
113. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka a) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
114. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić