Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4474/20 (I.L.)

Odluka donesena 23. 09. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Mobing
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Helen Keller, Angelika Nußberger, Tudor Pantiru

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4474/20

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 4474/20, rješavajući apelacije koje je podnijela I. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija Angelika Nußberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja na sjednici održanoj 23. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije I. L.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnim postupcima koji se vode pred Sudom Bosne i Hercegovine u predmetima br. S1 3 P 023512 20 P 2 i S1 3 P 020222 15 P.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da I.

L. isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, nalaže se predsjedniku Suda Bosne i Hercegovine da, u skladu s ovom odlukom, odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje parničnih postupaka u predmetima br. S1 3 P 023512 20 P 2 i S1 3 P 020222 15 P, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se predsjedniku Suda Bosne i Hercegovine da u prethodno navedenim rokovima od najkasnije tri mjeseca obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelantica I. L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 11. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka u predmetu Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 023512 20 P 2. Apelacija je zavedena pod brojem AP 4474/20.

2. Apelantica je 11. decembra 2020. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja parničnog postupka u predmetu Suda BiH broj S1 3 P 020222 15 P. Apelacija je zavedena pod brojem AP 4475/20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da je navedene apelacije podnijela ista apelantica, te da se odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 4474/20 i AP 4475/20 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4474/20.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 5. februara 2021. godine da dostavi odgovor na apelacije.

5. Sud BiH je 18. februara 2021. godine dostavio odgovor na predmetne apelacije.

6. Ustavni sud je 20. aprila 2021. godine i 24. augusta 2021. godine od Suda BiH pribavio informaciju o statusu predmetâ.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmetâ koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Činjenično stanje u vezi s predmetom broj AP 4474/20

8. Apelantica je 1. novembra 2016. godine podnijela tužbu Sudu BiH protiv prvotuženog (Vijeće ministara BiH), drugotuženog (Fond za povratak BiH), trećetuženog (N. Š., v.d. direktora drugotuženog) i četvrtotužene (Z. K., šef Odjela za pravne poslove drugotuženog) radi utvrđenja diskriminacije i mobinga, te radi naknade nematerijalne štete.

9. Sud BiH je pripremno ročište zakazao za 29. mart 2017. godine, koje je odgodio na prijedlog zastupnika prvotuženog i drugotuženog (Pravobranilaštva BiH) jer pravobranilac navedenog dana „ima već tri zakazana ročišta pred Sudom BiH“.

10. Sud BiH je, postupajući po apelanticinom zahtjevu za izuzeće postupajućeg sudije, rješenjem od 5. aprila 2017. godine predmetni zahtjev usvojio kao osnovan.

11. Apelantica je na pripremnom ročištu održanom 31. maja 2017. godine povukla tužbu u odnosu na prvotuženog i četvrtotuženu, pa je Sud BiH donio rješenje da se u odnosu na navedene tužene predmetna tužba smatra povučenom.

12. Apelantica je tokom postupka više puta uređivala svoj tužbeni zahtjev (podnescima od 27. juna 2017. godine, 25. januara 2018. godine, 6. novembra 2018. godine i 23. januara 2020. godine).

13. Sud BiH je u periodu od 12. jula 2017. godine do 31. januara 2020. godine zakazao 16 ročišta (12. jula 2017. godine, 16. oktobra 2017. godine, 5. decembra 2017. godine, 13. marta 2018. godine, 17. aprila 2018. godine, 12. juna 2018. godine, 10. oktobra 2018. godine, 11. decembra 2018. godine, 6. marta 2019. godine, 13. maja 2019. godine, 20. juna 2019. godine, 26. septembra 2019. godine, 15. oktobra 2019. godine, 18. novembra 2019. godine, 23. januara 2020. godine i 31. januara 2020. godine). Od zakazanih ročišta Sud BiH je sedam ročišta održao, dok je devet ročišta odgodio, i to: tri na prijedlog Pravobranilaštva BiH (dva zbog nemogućnosti Pravobranilaštva BiH da osigura prisustvo pravobranioca i jedno zbog toga „što je sada drugotuženi [N. Š.] obavijestio Pravobranilaštvo da zbog bolesti nije u mogućnosti da pristupi zakazanom ročištu“, pa su se apelanticin punomoćnik i pravobranilac telefonskim putem usaglasili da se ročište pomjeri za novi termin), dva na prijedlog drugotuženog (zbog bolesti, odnosno zdravstvenih razloga), dva na prijedlog apelanticinog punomoćnika (jednom jer punomoćnik D. A. nije imao urednu punomoć, a drugi put jer je apelanticin punomoćnik D. A. otkazao punomoć apelantici, pa je A. D. kao nova punomoćnica zatražila odgodu radi upoznavanja sa spisom konkretnog predmeta), dok je jedno ročište odgodio zbog nedolaska uredno obaviještene apelantice, a jedno ročište je odgodio zbog odsustva sudije (zbog njegovog prisustva seminaru).

14. Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 023512 16 P od 11. februara 2020. godine (ispravljenom rješenjem o ispravci predmetne presude od 5. maja 2020. godine kojom je u uvodu presude, umjesto datuma „11. februara 2020. godine“ unesen datum „11. marta 2020. godine“) djelimično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i utvrdio da su (sada) prvotuženi (Fond za povratak) i drugotuženi (N. Š.) izvršili mobing, diskriminaciju i nejednako postupanje nad apelanticom u periodu od augusta 2015. godine do decembra 2017. godine kontinuiranim preduzimanjem radnji nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu (na način pobliže označen izrekom predmetne presude), te je obavezao prvotuženog da apelantici na ime nematerijalne štete isplati iznos od 6.570,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Preostali dio tužbenog zahtjeva (da sud utvrdi da su tuženi u utuženom periodu vršili mobing i diskriminaciju prema apelantici zbog navoda da je drugotuženi putem prvotuženog apelantici otežao obavljanje poslova i radnih zadataka radnog mjesta tehničkog sekretara u augustu 2015. godine izradom Nacrta pravilnika o unutrašnjoj organizaciji prvotuženog i dostavljanjem na usvajanje Vijeću ministara BiH, kojim je promijenjen opis poslova samo tog radnog mjesta, tako da poslove tehničkog sekretara proširuje dodavanjem poslova iz opisa poslova radnih mjesta vozača i administrativnog radnika, te da su dopuštali neovlaštenim uposlenicima da obavljaju radne zadatke iz opisa apelanticinog radnog mjesta), kao i apelanticin zahtjev da joj prvotuženi i drugotuženi solidarno isplate nematerijalnu štetu, odnosno štetu iznad dosuđenog iznosa odbijeni su kao neosnovani. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju predmetne presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da su u toku dokaznog postupka na glavnoj raspravi od apelantice izvedena 254 materijalna dokaza, dok je od prvotuženog i drugotuženog izvedeno po 14 materijalnih dokaza. Dalje, istaknuto je da je u predmetnom postupku saslušano sedam svjedoka, te da su u svojstvu parnične stranke saslušani apelantica i drugotuženi, kao i izveden dokaz čitanjem nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatrijske struke.

15. Odlučujući o žalbama apelantice i prvotuženog izjavljenim protiv presude Suda BiH od 11. marta 2020. godine, Sud BiH je Rješenjem broj S1 3 P 023512 20 Gž od 24. augusta 2020. godine predmetne žalbe uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Sud BiH je, između ostalog, naveo da se predmetnim žalbama osnovano ukazuje da prvostepeni sud nije cijenio sve dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, u skladu s odredbama člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je prvostepeni sud u obrazloženju presude propustio dati analizu izvedenih dokaza na osnovu kojih zasniva pobijanu presudu. Sud BiH je naveo da će u ponovnom postupku prvostepeni sud otkloniti povrede odredaba parničnog postupka na koje mu je ukazano u predmetnom rješenju tako što će na glavnoj raspravi provesti usvojene dokaze i shodno odredbama člana 195. ZPP-a raspraviti sva sporna pitanja na koja ga je upozorilo drugostepeno vijeće u svom rješenju, posebno obratiti pažnju u pogledu provedenih dokaza, cijeneći dokaze tuženih na kojima je teret dokazivanja, dovesti ih u vezu s apelanticinim provedenim dokazima, izvršiti međusobnu analizu i tek potom odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu.

16. Sud BiH je u ponovnom postupku ročište za glavnu raspravu održao 21. decembra 2020. godine. Na zapisniku s predmetnog ročišta Sud BiH je konstatirao da predmetnom ročištu nije pristupio drugotuženi, ali da je Sudu BiH dostavio pismeni podnesak u kojem navodi da „zbog izolacije zbog Covida-19“ nije u mogućnosti da pristupi predmetnom ročištu, te da se ne protivi njegovom održavanju. Sud BiH je dalje naveo da, budući da se apelantica protivi da se predmetna rasprava održi bez prisustva drugotuženog, te da u ponovnom dokaznom postupku želi da ponovo izvede dokaze, i to ne samo materijalne dokaze nego i da se ponovo saslušaju već saslušani svjedoci, Sud BiH je ročište za nastavak glavne rasprave zakazao za 4. februar 2021. godine.

17. Apelantica je 2. februara 2021. godine telefonskim putem, a potom i 8. februara 2021. godine pismenim podneskom obavijestila Sud BiH da zbog zdravstvenih problema nije u mogućnosti da prisustvuje nastavku suđenja dok se njeno zdravstveno stanje ne poboljša i medicinski tretman ne završi. Apelantica je uz predmetni podnesak priložila liječničku potvrdu PZU Poliklinika „Atrijum“ od 4. februara 2021. godine na kojoj je navedeno da se predmetna potvrda izdaje „u svrhu opravdanja odsustva sa sudskog ročišta“.

18. Sud BiH je ročišta u predmetnom postupku održao 2. juna 2021. godine i 28. jula 2021. godine.

19. Sud BiH je naredno ročište zakazao za 1. septembar 2021. godine.

20. Prema stanju apelacionog spisa, postupak pred prvostepenim sudom je u toku.

Činjenično stanje u vezi s predmetom broj AP 4475/20

21. Apelantica je 30. novembra 2015. godine podnijela tužbu Sudu BiH protiv prvotuženog (Fond za povratak BiH), drugotuženog (M. B.) i trećetužene (Z. K.) radi naknade nematerijalne štete zbog diskriminacije i mobinga.

22. Sud BiH je pripremno ročište zakazao za 8. februar 2016. godine, koje je odgodio na apelanticin prijedlog (jer je zakazano samo jedan dan prije ročišta u drugom predmetu), te je naredno ročište Sud BiH zakazao za 30. mart 2016. godine (na kojem ročištu je Sud BiH usvojio prijedlog stranaka da se ono odgodi).

23. Sud BiH je nadalje, u periodu od 18. jula 2016. godine do 22. decembra 2020. godine, zakazao 27 ročišta (18. jula 2016. godine, 15. septembra 2016. godine, 18. oktobra 2016. godine, 18. januara 2017. godine, 23. februara 2017. godine, 16. marta 2017. godine, 25. maja 2017. godine, 3. jula 2017. godine, 11. oktobra 2017. godine, 18. decembra 2017. godine, 19. februara 2018. godine, 16. aprila 2018. godine, 4. juna 2018. godine, 26. septembra 2018. godine, 5. decembra 2018. godine, 20. februara 2019. godine, 22. aprila 2019. godine, 13. juna 2019. godine, 25. septembra 2019. godine, 16. oktobra 2019. godine, 3. decembra 2019. godine, 28. januara 2020. godine, 24. februara 2020. godine, 14. aprila 2020. godine, 15. jula 2020. godine, 30. septembra 2020. godine i 3. novembra 2020. godine). Od zakazanih ročišta Sud BiH je održao 13 ročišta, dok je 14 ročišta odgodio, i to: pet na prijedlog apelantice, odnosno njenog zastupnika (jednom jer je apelantica prije otvaranja ročišta u spis predmeta uložila podnesak, pa je tuženima ostavljen primjeren rok da se s time upoznaju, dva puta zbog nemogućnosti apelanticinog zastupnika da prisustvuje zakazanom ročištu, jednom zbog toga što je apelanticin zastupnik otkazao punomoć apelantici i jednom zbog toga što je apelanticina punomoćnica podnijela zahtjev za izuzeće sudije), tri zbog nemogućnosti Pravobranilaštva BiH da osigura prisustvo pravobranioca, jedno zbog epidemiološke situacije, dva na prijedlog drugotuženog (zbog nemogućnosti njegovog zastupnika da pristupi ročištu), dva na prijedlog trećetužene (zbog zdravstvenih problema, te zbog korištenja godišnjeg odmora) i jedno zbog toga što na zakazano ročište nisu pristupili svjedoci (A. S. i A. H.).

24. Apelantica je tokom postupka više puta uređivala svoj tužbeni zahtjev (podnescima od 12. aprila 2016. godine, 10. novembra 2016. godine [na pripremnom ročištu], 15. septembra 2017. godine i 30. septembra 2020. godine [na glavnom ročištu]), a podneskom od 6. jula 2018. godine je (putem svog punomoćnika) predložila da se u svojstvu parnične stranke sasluša putem videolinka (jer je „zbog lične nesigurnosti“ napustila teritoriju Bosne i Hercegovine).

25. Sud BiH je obaviješću upućenoj apelantici od 23. decembra 2020. godine ročište za nastavak glavne rasprave zakazano za 22. decembar 2020. godine odgodio „na neodređeno vrijeme“, na prijedlog punomoćnika drugotuženog (koji je u svom prijedlogu naveo da je njegova sekretarica V. L. u izolaciji zbog sumnje na zarazu virusom Covid-19, zbog čega je i njemu preporučena samoizolacija, pa predlaže da se ročište zakaže najranije u drugoj polovini januara 2021. godine), te je 10. maja 2021. godine strankama uputio poziv za glavnu raspravu.

26. Sud BiH je nakon ročišta održanog 1. jula 2021. godine donio Presudu broj S1 3 P 020222 15 P od 30. jula 2021. godine kojom je apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosi na utuženi period od jula 2012. do 30. novembra 2012. godine odbacio kao neblagovremen, a tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete po osnovu objavljenog teksta „Saopštenje za javnost“ broj 01-52-1-246-1715 od 20. maja 2015. godine u odnosu na drugotuženog odbacio zbog litispendencije. Preostali dio tužbenog zahtjeva (da se utvrdi da su prvotuženi, drugotuženi kao rukovodilac i trećetužena kao šef odjeljenja, a prema Zakonu o zaštiti od diskriminacije označeni kao odgovorna lica, izvršili mobing, diskriminaciju i nejednako postupanje nad apelanticom jer su preduzimanjem radnji nefizičkog i fizičkog uznemiravanja na njenom radnom mjestu i izvan radnog mjesta dok se nalazila na bolovanju, ponavljanim u dužem periodu počevši od decembra 2012. godine pa sve do augusta 2015. godine, s izričito ponižavajućim efektima, direktno ugrozili tužiteljicino psihičko i fizičko stanje, prouzrokovali duševnu i fizičku bol, umanjili njenu životnu aktivnost, doveli do degradacije radnih uvjeta i tužiteljicinog radnoprofesionalnog statusa, te prouzrokovali strah, sve na načine pobliže označene izrekom predmetne presude, pa da se obavežu tuženi da apelantici solidarno, na ime nematerijalne štete zbog duševnih bolova prouzrokovanih povredom časti, ugleda i dostojanstva, prouzrokovanih kontinuiranim mobingom i diskriminacijom, fizičkih bolova zbog nanošenja tjelesnih povreda na radnom mjestu i u toku rada, umanjenja radne i životne aktivnosti, te pretrpljenog straha, isplate naknadu u ukupnom iznosu od 15.000 KM) Sud BiH je odbio kao neosnovan, te je obavezao apelanticu da prvotuženom i drugotuženom naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu. U obrazloženju predmetne presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da je u toku dokaznog postupka na glavnoj raspravi od apelantice izvedeno 116 materijalnih dokaza, kao i brojni materijalni dokazi tuženih, da su stranke u postupku pred sudom saslušale 11 svjedoka, da su izvedeni dokazi čitanjem nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra prof. dr. A. K. i nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine prim. dr. H. Ž., kao i da su u svojstvu parnične stranke saslušani apelantica i drugotuženi.

27. U pouci o pravnom lijeku predmetne presude navedeno je da protiv nje nezadovoljna strana ima pravo žalbe u roku od 30 dana od dana prijema presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja predmetnih parničnih postupaka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog čega traži naknadu nematerijalne štete. Ističe da predmetni postupci imaju prioritet u rješavanju, shodno relevantnim odredbama ZPPBiH (jer su proistekli iz radnog odnosa), te da je Zakonom o zabrani diskriminacije u Bosni i Hercegovini propisana hitnost u rješavanju takvih predmeta. Nadalje navodi, u odnosu na predmet broj S1 3 P 023512 20 P 2, da je postupak pred prvostepenim sudom trajao duže od četiri godine, te da je drugostepenom odlukom predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok u odnosu na predmet broj S1 3 P 020222 15 P navodi da postupak traje već pet godina, te da prvostepena odluka još uvijek nije donesena.

b) Odgovori na apelaciju

29. Sud BiH je u svojim odgovorima na predmetne apelacije, između ostalog, naveo tok postupaka pred tim sudom, kako je i predočeno u činjeničnom dijelu odluke. Sud BiH je dalje naveo da iz hronologije predmetnih postupaka jasno proizlazi da je taj sud „rasprave zakazivao normalnim tempom“, kao i da niti jednom učinjenom ili propuštenom radnjom nije doprinio tome da predmetni postupci traju duže nego što bi inače trajali. Dalje je naveo da su stranke, a naročito apelantica, tražile odgodu zakazanih rasprava (kakvo postupanje je i doprinijelo dužini trajanja predmetnih postupaka). Također je naveo da je apelantica „iracionalno“ tokom cijelog trajanja predmetnih postupaka postupak opterećivala čestim podnescima, dopunama tužbe, opredjeljivanjem tužbenog zahtjeva, dostavljanjem novih dokaza, mijenjanjem punomoćnika i slično, što je svakako utjecalo na dužinu trajanja tih postupaka. Nadalje je naveo da apelanticinom postupanju (koje je doprinijelo dužini trajanja predmetnih postupaka) treba dodati i opravdane zahtjeve tuženih koji su u nekoliko navrata tražili da se zakazane rasprave odgode, pa, kako je taj sud udovoljavao svim takvim apelanticinim zahtjevima, stavljao je stranke u isti položaj i usvajao je i zahtjeve tuženih. Pored toga, u vezi s predmetom broj AP 4474/20, Sud BiH je naveo da je, nakon odluke drugostepenog suda iz augusta 2020. godine (kojom je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje) zakazao glavnu raspravu za 21. decembar 2020. godine „cijeneći da će se na njoj okončati postupak, zaključiti rasprava i donijeti nova odluka“, ali da je apelantica na toj raspravi „insistirala da ponovo sasluša sve svjedoke, jer nije bila na raspravama kada su isti saslušavani od strane njenih punomoćnika“, pa da je taj sud zbog navedenog (uz saglasnost parničnih stranaka) donio rješenje o zakazivanju glavne rasprave za 4. februar 2021. godine (koja je na apelanticin prijedlog odgođena). U vezi s predmetom broj AP 4475/20, Sud BiH je naveo da je „raspravu (zakazanu za 22. decembar 2020. godine) odgodio na neodređeno vrijeme, odnosno dok stranke i punomoćnici „budu spremni i obavijeste Sud BiH o spremnosti za nastavak postupka, a zbog pandemije Covid-19“. V.Relevantni propisi

30. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13, 94/16 i 34/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 15.

(1) Stranka ima pravo na to da Sud odluči u razumnom roku o njenim zahtjevima i prijedlozima.

(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 78.

(1) Sud može odgoditi zakazano ročište za glavnu raspravu prije njegovog održavanja, ako utvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo održavanje ili da dokazi čije je izvođenje određeno neće biti pribavljeni do ročišta (odgađanje ročišta).

(2) Sud je dužan, najkasnije osam dana prije održavanja ročišta, provjeriti da li su ispunjeni uslovi iz stava 1. ovog člana.

(3) Kad odgodi ročište, Sud će o vremenu održavanja novog ročišta odmah obavijestiti sve pozvane.

31. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 11.

(Zaštita u postojećim postupcima) […] (4) Sud i drugi organi primjenjuju princip hitnosti u svim postupcima u kojima se ispituju tvrdnje o počinjenoj diskriminaciji.

(5) U skladu s općim pravilima postupka sud i drugi organi dužni su preduzeti sve neophodne mjere kojima će se osigurati da se postupci u kojima se ispituju tvrdnje o počinjenoj diskriminaciji provedu hitno i okončaju u najkraćem mogućem roku.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelantica predmetnim apelacijama ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u postupcima koji su u toku, pa imajući u vidu činjenično stanje predmetâ, Ustavni sud smatra da su predmetne apelacije dopustive u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

34. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja predmetnih parničnih postupaka povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom“ roku kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje – razuman rok

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...] Relevantni principi

39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

40. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).

Period koji se uzima u obzir

41. S obzirom na to da je u predmetu broj AP 4474/20 postupak pred prvostepenim sudom u toku, a da je u predmetu broj AP 4475/20 u toku rok za eventualno izjavljivanje žalbe protiv prvostepene presude, Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja predmetnih postupaka razmatrati period od podnošenja predmetnih tužbi Sudu BiH, tj. 1. novembra 2016. godine (u odnosu na AP 4474/20), odnosno 30. novembra 2015. godine (u odnosu na AP 4475/20) pa do donošenja odluke Ustavnog suda, dakle period od četiri godine i 10 mjeseci, odnosno pet godina i devet mjeseci. Analiza dužine trajanja predmetnih postupaka

42. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelantica pokrenula predmetne parnične postupke radi utvrđivanja diskriminacije i mobinga, te radi naknade nematerijalne štete. Također, Ustavni sud primjećuje da su predmetne tužbe podnesene protiv više tuženih (pri čemu je u jednom predmetu apelantica povukla tužbu u odnosu na prvotuženog i četvrtotuženu), da su u oba postupka predloženi i izvedeni brojni materijalni dokazi, saslušano više svjedoka, te izveden dokaz čitanjem nalaza i mišljenja vještaka. Međutim, Ustavni sud, s obzirom na pravna pitanja koja je trebalo riješiti u predmetnim postupcima, nalazi da se ne radi o složenim predmetima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se radi o postupcima (za utvrđivanje diskriminacije i mobinga) u kojima je teret dokaza na tuženoj strani i koji su po zakonu hitne prirode.

43. Ocjenjujući ponašanje Suda BiH, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u predmetu broj AP 4474/20 u toku prvostepenog postupka (koji je trajao oko tri godine i tri mjeseca) zakazao 16 ročišta, odlučio o zahtjevu za izuzeće sudije, donio rješenje o povlačenju tužbe, te donio prvostepenu odluku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH od 16 zakazanih ročišta sedam ročišta održao, dok je devet ročišta odgodio (vidi tačku 13. Odluke). Također, u predmetu broj AP 4475/20 Sud BiH je u periodu od podnošenja predmetne tužbe do donošenja prvostepene odluke (koji je trajao oko pet godina i osam mjeseci) zakazao 29 ročišta, odlučio o zahtjevu za izuzeće sudije (kako to proizlazi iz odgovora Suda BiH na apelaciju), te donio prvostepenu odluku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH od 29 zakazanih ročišta 13 ročišta održao, dok je 16 ročišta odgodio (vidi tačku 23. Odluke). U vezi s analizom dužine trajanja predmetnih postupaka, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio da kršenje prava na suđenje u razumnom roku koje je utvrđeno u tom predmetu „nije izolirani incident, niti se može pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu, nego je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i mora biti kvalificirano tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna s ustavnim pravom na pravično suđenje“. Ustavni sud smatra da navedena praksa nije primjenjiva u konkretnim slučajevima jer se takvo postupanje Suda BiH mora pripisati konkretnom slijedu događaja u navedenim predmetima i ne može se definirati kao posljedica općih okolnosti i nedostataka u organiziranju nadležnosti u oblasti pravosuđa. Iz navedenog, dakle, proizlazi da je na ukupnu dužinu trajanja predmetnih postupaka u odlučujućoj mjeri utjecala činjenica da je Sud BiH odgodio veliki broj zakazanih ročišta, i to da je većinu ročišta odgodio na prijedlog parničnih stranaka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda u građanskim predmetima da se od stranaka može očekivati da postupaju sa „dužnom pažnjom“ (vidi, exempli causa, Evropski sud, Pretto i drugi protiv Italije, 8. decembar 1983. godine, stav 33), ali da ipak nije dužan da utvrđuje da li je njihovo ponašanje bilo nemarno, nerazumno ili je imalo cilj odlaganje, dakle da je to ponašanje stranaka per se objektivan faktor za koji se država ne može smatrati odgovornom (op. cit. stav 34). Međutim, navedeno ni u pravnim sistemima u kojima je vođenje postupka ostavljeno na dispoziciju stankama ne oslobađa redovne sudove od obaveze da osiguraju ažurno suđenje, kako je propisano članom 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Scopelliti protiv Italije, 23. novembar 1993. godine, stav 25), odnosno da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak jer odlučuju kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima garantiranim članom 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Uljar i ostali protiv Hrvatske, presuda od 8. marta 2007. godine, stav 37). Dakle, redovni sud je dužan da uskladi pravo stranaka da koriste procesna ovlaštenja, uključujući i odgađanje suđenja, uz obavezu provođenja postupka u razumnom roku, kako to zahtijeva standard člana 6. Evropske konvencije, na način da u svakom konkretnom slučaju ispita da li je predloženo odgađanje ročišta opravdano. Navedena obaveza a fortiori proizlazi iz odredbe člana 15. stav 2. ZPP-a kojom je propisano da je sud dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Dovodeći u vezu navedene principe s okolnostima konkretnih predmeta, Ustavni sud primjećuje da činjenica da su u predmetnim postupcima zakazana ročišta odgađana 25 puta a priori ukazuje da Sud BiH nije adekvatno vršio svoju dužnost upravljanja postupkom, te bi se toliki broj odgođenih ročišta mogao opravdati u izuzetnim okolnostima. Uzimajući u obzir da Sud BiH u odgovoru na apelaciju nije dao zadovoljavajuće opravdanje za toliki broj odgođenih ročišta, odnosno nije dovoljno ukazao na opravdanost odgađanja, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja predmetnih postupaka, koji su hitne prirode, u najvećoj mjeri može staviti na teret tom sudu.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da Sud BiH, uprkos činjenici da se radi o hitnim predmetima, nije adekvatno vršio svoju dužnost upravljanja postupcima kako bi se postupci proveli u „razumnom“ roku, kako to zahtijeva standard člana 6. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

45. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

46. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja predmetnih postupaka apelantici treba isplatiti iznos od 600,00 KM (odnosno 300,00 KM po postupku).

47. Ovu naknadu dužno je da plati Vijeće ministara Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka navedenog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

48. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer Sud BiH nije vršio dužnost upravljanja predmetnim parničnim postupcima tako da se postupci provedu u „razumnom“ roku, kako to zahtijeva standard prava na pravično suđenje.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić